Je li bilo krajem prošloga ili početkom ovog stoljeća, to se više ne mogu sjetiti, ali baš u ono neko vrijeme kada je Zagreb izlazio iz ratne psihoze i oslobađao se zatvorenosti u se, karakteristične za slabije prometne istočnoeuropske prijestolnice tog vremena, negdje pri vrhu Tkalčićeve, s desne strane, otvoren je maleni turski restoran. Kao da je usred Berlina, Frankfurta, Hamburga, pa još i malo bolji, s pravim lepinjicama, zasutim čurekotom – ovdje poznatijim kao crni kim – i s jedinim pravim kebabom s onoga uspravnog rotirajućeg ražnja, koji se ikad u ovom gradu mogao pojesti. Bio sam redovan gost u tom restorančiću, čije ime više ne pamtim. Stizao sam tu jesti barem dvaput tjedno, jer mi je moj strateški pesimizam govorio da ovo mjesto ne može dugo tu biti. Izuzeci su tu da potvrde pravilo, i da nestanu. A pravilo tog Zagreba bilo je da se u njemu za male novce može samo očajno loše jesti, i da Zagreb ne prihvaća etničke restorane, ako nisu kineski, japanski, tajlandski. Dakle, ako nisu hoh, kul i cvrc. Pogotovo tu ne mogu uspjeti turske gostioničice, jer površno ulično oko, kao ni površni ulični želudac, a takvo oko i želudac presudno utječu na ritam grada, u Turcima ne prepoznaju ništa uzvišeno, veliko i kulturno.

Čini mi se da je moj nezaboravni turski restoran, jedini u povijesti ovoga grada s lepinjicama posutim čurekotom, i jedini s telećim kebabom, što ga je majstor živom sabljom rezuckao s uspravnog ražnja, trajao samo jedno ljeto i polovicu jeseni. Naletio sam bio za posljednjega radnog dana u njegovoj povijesti. Gazda je, žalosno sliježući ramenima, priznao da su se susjedi neprestano žalili na njih. Koji susjedi, pa otkud u Tkalčićevoj susjedi, kad tu ljudi ne žive? Pa, eto, susjedi. Najprije su se žalili na glazbu. Nakon čega je gazda potiho puštao samo hrvatsku glazbu. Ali onda su se žalili na mirise na koje nisu naviknuti. A inspekcija je, naravno, uvažila njihove žalbe. Možda negdje drugdje otvorimo, tješio me gazda. Obojica smo, međutim, znali da to drugdje može, eventualno, biti u Budimpešti, Kišnjevu, Kijevu, Bukureštu, ili naprosto u Münchenu, ali u Zagrebu više ne. Dotepenca samo jednom možete protjerati. I on se više ne vraća.

Danas u Zagrebu vjerojatno postoji i nekoliko stotina mjesta gdje se prodaje kebab. Davor Butković na Kultu plave kamenice piše da to nije kebab, nego pečena pašteta, načinjena od najsumnjivijih ostataka mesa. To je, na žalost, istina. Jedini kebab u zagrebačkoj povijesti, pripreman u najboljoj tradiciji turskih majstora iz Njemačke, nudio se u gostionici u Tkalčićevoj, tog davnog ljeta i jeseni. Umjesto kompaktne mesne gvalje, bili su to jasno razlistani, pažljivo marinirani i začinjeni, teleći odresci. Tad i nikad više.

***

Djed te naučio da igraš šah i voli s tobom da gleda u školski atlas. Djedu je u atlasu najzanimljivija karta na kojoj se vidi Banija. Nikada nije naročito puno putovao – jednom ti je rekao da je to zato što od njega zavise „nijeme stvari“. Ti znaš da su nijeme stvari djedove životinje. Nijema stvar je krava, svinja i konj. Tvoj djed je prodao konja i tad je išao neko vrijeme putem kojim su odvezli konja i plakao. To ti je rekla baba, tako da on ne čuje.

Zato djed gleda na karti Baniju i pokazuje ti redom gradove i sela. Njegov grubi težački prst, sav čvornovat i pohaban, nježno prelazi po mjestima na karti. Djed za to vrijeme čkilji, izoštrava pogled. Ti vidiš lijepo da je to što djed sada radi igra, slična igri šaha. Pred njim je jedno polje, išarano krvotokom rječica i potoka, tetovirano imenima većih mjesta. Djed ti uvijek prvo pokaže gdje smo mi: „Evo, vidiš, ovdje smo mi“. Onda ti redom kazuje sve što na karti nije zapisano – sitne zaseoke i male lugove. Onda ti kaže šta je sve na karti pogrešno napisano – jer narod ime mjesta drugačije izgovara. Onda samo šuti i šuti i prelazi prstom, kao u nekom obredu kojim pokušava sebi nešto razjasniti.

Ti gledaš u taj njegov prst i lijepo vidiš: djed i ti ste dolje, na karti, dvije malecne figure. Evo, ovdje smo mi. Idemo sad putem u Mečenčane. Tu ti je mati učila školu. E vidiš, ovdje se rodila tvoja prababa Anđa, a ovdje, vidiš, ja. 

Na karti je baba Anđa u kolijevci na ganjku, kao mala beba, koja već na rođenju liči na staricu. Odnekud si sasvim ubijeđena da je baba Anđa kad se rodila odmah bila starica, samo smanjena. I tako maloj su joj sigurno oblačili onaj pleteni lajbec sa rasparenim pucima. 

Na karti ti i djed sretnete tvog djeda kao dječaka, i ti misliš kako je i tako mali već bio tužan i povijen u leđima, ali to mu to ne kažeš.

Iza djedovog se prsta na karti Banije pojavljuje mnogo malecnih ljudi. Stoje u svojim avlijama, nalakćeni na ograde, idu putevima i nose na ramenima kose ili motike; žene popravljaju rupce sagnute nad baščama u gumenim opancima, u proširenjima potoka kupaju se djeca, ili se sanjkama spuštaju sa padina – jer na karti je u isto vrijeme i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. Djedov prst nabraja ko je odakle, gdje se ko preselio i gdje je ko sahranjen. Djed lebdi iznad tog svijeta – svog svijeta – i gleda ga odozgo, pogledom Boga ili mrtve duše. I napreže se. Vidiš lijepo kako se napreže da nešto o tom svom svijetu shvati, i da mu to nešto uporno izmiče.

Ti ne znaš da će se dogoditi trenutak u kom će džinovska mačka nakrenuti kartu i sve te miševe – malecne ljude istresti sa nje, uključujući tu i tebe i tvog djeda. 

Ne znaš da će djed poslije toga željeti još samo da umre, jer mu neće ostati dovoljno snage za upoznavanje novih karata. A i njegove nijeme stvari neće poći sa njim. Kao da će, sa prestankom služenja nijemim stvarima, sav njegov život izgubiti svrhu.

Ne znaš da ti nikada nijedna druga geografija neće postati prisna ni sasvim poznata, iako ćeš ulagati trud da to postigneš.

 A na karti Banija pod djedovim prstom izgledaće zauvijek kao srce, trokutasto, krvavo i živo. 

O, kako je divno ne poznavati život unaprijed. 

Mišu đedov.

***

Ispod djedove karte je još jedna karta – ona nevidljiva. O toj karti ti ispod glasa priča baba. Ti znaš da govori krišom stvari za koje misli da bi joj tvoja mati zamjerila. Jer to se ne priča djeci. Ima jednostavno stvari koje se ne pričaju djeci.

Na toj babinoj karti su mrtvi. Mrtvi su u jamama. Proći će godine a jama će za tebe imati samo jedno značenje – otvor u zemlji napunjen mrtvim tijelima. To može biti i bunar. Tako ti je objasnila baba. Ti zamišljaš da je na tom otvoru u zemlji iznad mrtvih obično kamen i na tom kamenu su njihova imena. Kao u tatinom selu. Tamo su ti na kamenu pokazali ime tvog djede strica po kom je tvoj tata dobio ime. Naravno da to uopće nije tako – ali sve ćeš to saznati kasnije. 

Mrtvi su prvo cijeli, a poslije od njih ostanu kosti. Onda se te kosti međusobno pomiješaju. Zato ih niko ne dira i ne razdvaja. Jamu ima svako drugo selo. I onda baba nekad usput ispod glasa kaže: „Tu i tu ima jama.“ Djed se onda ljuti na babu što ona „plaši dijete“, a baba ga prodorno pogleda i kaže: „Ne boji se ona. Je li tako, diko babina?“ Ti klimneš glavom, iako se bojiš, jako bojiš jame, i ne znaš zašto ti baba uporno govori gdje su jame. A znaš i da djeda nervira to što ona o strašnim stvarima uvijek govori usput. Djed nekako bolje od babe osjeća da se o strašnim stvarima nikako ne bi smjelo govoriti usput. Ne može samo tako: tu i tu je dućan, tu i tu je škola, a tu i tu je jama.  

Postoji još jedna stvar koju baba govori usput – govori ti gdje su bile crkve. „Tu i tu je bila crkva“. Crkva je spaljena, srušena, i nije više podignuta. Ali obično je na takvim mjestima, o nekom svecu narodni zbor.

U tatinom selu zbor je bio o Vidovdanu, na mjestu srušene crkve Svetog Lazara Kosovskog.  Sveti Lazar se borio na Kosovu jer nije htio da živi kao rob. To ti je rekla baba. Nije htio da živi kao rob. I od tad je nama sve naopako, jer svijet je takav da te uvijek tjera da budeš rob, a ako nećeš, bace te u jamu ili odvedu u logor. Tako je nama stalno – to kaže baba. 

Ti jedva čekaš vidovdanski zbor. Spreme te u novu ljetnju haljinu i tako se uparađeni odvezete u tatino selo. Tamo je tvoja druga baba ispohala pile i potempala krumpjer, a od njene juve ti bude jako vruće u cijelom tijelu, i uvijek ti smeta to što te tjeraju da tu juvu jedeš po vrelom ljetnjem danu. Poslije vas odvedu na zbor. Na zboru su svilene bombone i one lutke zaustavljenih očiju, kojih se malo plašiš. Na zboru je mnogo naroda. Tvoja baba tako zove ljude – narod. Na primjer, neko drugi bi rekao „mnogo ljudi“ ali ne i tvoja baba. Ona kaže „mnogo naroda“. 

Jednom te jedan dječak iz sela odvede do nekog kamena i kaže ti: evo ovdje je bila crkva. Tebe od toga podiđe neka nejasna jeza i osvrneš se uplašeno na onaj zbor, na kom se skupilo mnogo naroda. Taj kamen koji je nekad bio crkva učini ti se čudno blizu i istovremeno predaleko narodu na zboru. Iz kamena se na tebe podiže neka sjenka, i ti se uplašiš, ali želiš biti hrabra pred dječakom. Ionako bi ti, da bilo kome to kažeš, rekli da patiš od bujne mašte. Bujna mašta je kao neka bolest koju ćeš preboljeti kad odrasteš.

Ti imaš haljinu žutu kao sunce. Ispod nje vire tvoje mršave noge koje dodiruju kamen koji je nekad bio crkva. Ti nikako ne možeš povezati taj kamen sa crkvom ni crkvu sa Lazarom koji nije htio postati rob. Ali ti se sve to, zajedno sa onim spomenikom koji stoji malo dalje, na kom je ime tvog djede strica, čini odnekud strašno i čudno. Svo to paradno šarenilo svilenih bombona i lizalica, lutaka sa nepokretnim očima, sve to ti se učini strašno. Pomiješaju ti se nekako mrtvi i živi, bivši i sadašnji, i učini ti se da oni nikako, nikako ne bi smjeli biti zajedno.

Posljednjeg ljeta nećete otići na zbor. Otac će otići sam. Reći će vam da nije sigurno, da se može „nešto desiti“. Neće reći šta bi bilo to što se može desiti, ali ti ćeš se sjetiti kamena koji je bio crkva i Lazara koji nije htio biti rob, spomenika u selu sa imenom djede strica, i svilenih bombona. I bićeš strašno, strašno uplašena. Kao miš.

Већ дуго ме мори сан
Да ћу на дан великог празника
Који се опасно приближава
Бити јавно осуђен и погубљен
На централном тргу главног града.

Моје мисли о вођама мафије
Откуцавају им моји доушници,
Сателити мога Ја. 

Ко би други и успио да дешифрује
Тајне снитве моје душе,
Осим тих унутрашњих покварењака?

Слаба ми је утјеха да ће, кад-тад,
Казна стићи нелојалне пратиоце,
Који ме продаше за пар сребрењака.

А празник само што није свануо.
Пријатељи шапућу да ће моје погубљење
Бити главни догађај на свечаности
У присуству хиљада људи.

Па зар ми треба већа сатисфакција
За све што сам у животу чинио?

Свевишњи најзад суди.

Jednom su me odbili uslužiti u pošti, onoj na Glavnom kolodvoru. Uzgred, jedna je to od malobrojnih zagrebačkih zgrada podignutih za NDH. Muškarac srednjih godina, a možda i u godinama pred mirovinu, sijed, proćelav, bolesno rumenih obraza, perutavih revera, rekao je da ne može primiti moju pošiljku. Zato što sam taj koji jesam, a njegov je sin poginuo kao branitelj. Opsovao sam ga i izašao van. Možda i zato što nije vikao za mnom, najviše me u cijelom događaju pogodila vlastita psovka. Morao sam odšutjeti. Ako sam već htio nešto učiniti, braniti se od agresije, štititi vlastita potrošačka prava, trebao sam otići nekom šefu ili direktoru, i prijaviti ga. Umjesto toga, napisao sam pjesmu, iz ciklusa “Turčin u Agramu”. Ali ni tu pjesmu ne volim: u njoj sam prešutio vlastitu psovku, ali i okolnost, koja je ipak najzanimljivija i najliterarnija od svega, da me je ta psovka više pogodila od njegovog odbijanja da primi moju pošiljku, pošto me smatra odgovornim za smrt vlastitog sina.

Jednom me je odbila uslužiti trgovkinja na Dolcu. U zatvorenom dijelu tržnice, sasvim na sjevernom dijelu, tamo gdje se od spomenika Petrici Kerempuhu, stubama ili liftom spušta u tržnicu, pa druga tezga s desne strane. Prepoznat ćete je po tome što je trgovkinji za leđima vazda visio svjež kalendar s fotografijom generala Gotovine. Ovo je bio neugodniji doživljaj. Bili smo zajedno u kupovini, ali ja sam upitao za mrkvu, rekao sam – molim vas, kilo mrkve! – a ta je starija žena, bogomoljačkog lica i držanja, figura s periferije grada, samo gledala kroz mene. Baš kao da me nema. Nekoliko sam puta ponovio – molim vas, kilo mrkve! – sve dok konačno nisam shvatio. Nije progovorila ni riječ. Samo je gledala kroz mene, i onda je naišao drugi kupac, pa se njemu okrenula. Bio sam potresen, tako da nisam mogao izgovoriti više ni riječ, a kamoli opsovati. Vidiš, ovo je kao u “Ruti Tannenbaum”!, pozvao sam se na svoj roman, i kao da mi je bilo lakše. Ali zapravo nije. Dugo mi je trebalo da ovo zaboravim. To umijeće da se gleda kroz živa čovjeka, kao da ga nema, kao da nije tu, suština je holokausta u Zagrebu. Ili holokausta bilo gdje. Nisam Židov, niti si umišljam da sam ikada igdje bio žrtva, ali ta mi je strašna žena, obična prodavačica na Dolcu, pokazala tko je zapravo kriv za šest milijuna mrtvih židovskih duša u Europi, ili za koju stotinu tisuća mrtvih srpskih duša u NDH, ili za one ljude, koje su u Štrpcima, na granici Bosne i Crne Gore, u posljednjem ratu četnici izvukli iz vlaka, pobili ih i bacili u jezeru. Krivi su oni koji su ih gledali, ali ih nisu vidjeli. I nikad više neću kupiti kilu mrkve, a da se ne sjetim te žene, s Gotovininim kalendarom iznad glavi. Kada bih upoznao tog uzgajivača ribe iz Dalmacije, bogatog biznismena na državnim poticajima, ispričao bih mu ovu priču, i upitao ga osjeća li se odgovornim. Šteta ako se ne osjeća, jer ja se stalno osjećam tako. I pred čovjekom kojeg sam onako ružno opsovao, i pred tom ženom kroz čiju dušu mogu proći milijuni mrtvih, a da je nimalo ne zaprljaju.

Bilo je toga u ovih četrdesetak godina, koliko se, zapravo, bavim javnim poslovima, još mnogo. I bilo je toga u raznim gradovima, gdje su mi pripisivane različite uloge. Bio sam četnik, partizan, Jugoslaven, ustaša, ustaša, ustaša… U rodnome gradu, recimo, za mnom viču da sam ustaša, a poslije tvrde da su vikali da sam četnik. Ali gornja dva primjera su najmarkantnija. I dobro je da su se dogodili. Ako želite biti pisac ili novinar, ili samo želite živjeti među ljudima, važno je da vam se ovakve stvari događaju. Jer bez njih ćete lako, i vrlo vjerojatno, postati ono što ne želite biti. Pa ćete nekoga potjerati sa šaltera, izbaciti iz kuće i iz vlastitog haustora, i tko zna što ćete sve učiniti, a da vam ne bude jasno za kakvo zlo preuzimate odgovornost.

Nije mi se svidjelo kada je vlasnik kafića Tri majmuna u Rijeci na svoj objekt, koji božinovići, capazi i ostale nežive i bezosjećajne markotićke drže zatvorenim, stavio natpis da tu hadezeovci nisu poželjni. Nešto me učas zazeblo oko srca, i nešto mi se teško spustilo na želudac, kao za onih desetotravanjskih dana u prosincu 2015, kada su Karamarkovi crnokošuljaši marširali centrom Zagreba i kada su Mirjani Rakić nosili četničku kapu na dar. Ili je kapa bila partizanska? U njihovom slučaju to je gore.

Vlasnik kafića Tri majmuna sasvim sigurno ne bi ubijao i zatvarao u logore, kao što bi rečeni crnokošuljaši činili. Ali on ne razumije u čemu je zapravo problem. Ili je toliko očajan da mu ne padne na um na što ta njegova zabrana podsjeća. I kako to, zapravo, izgleda kada se u Hrvatskoj nekome zabranjuje ulazak u kafić, u kazalište, u gradski park, na željeznički kolodvor… U Švedskoj i Danskoj bi to, možda, išlo. Premda ni za te zemlje, istina iz drugih razloga, nisam siguran. Ali u Hrvatskoj se zbog vrlo loših uspomena i zbog kolektivnih noćnih mora nikada nikome ne treba braniti ulazak u kavanu, u kafić, u poštu, u tržnicu… Jer to neugodno asocira, ružno podsjeća, plaši i uznemirava. Uznemirava, recimo, mene. Ali uznemirava i druge ljude, koji racionalno ne shvaćaju da su se uznemirili. Uostalom, vlasnik Tri majmuna sigurno se nije bolje osjećao nakon što je hadezeovce proglasio nepoželjnim u svom zatvorenom lokalu. Osjećao se kao što sam se ja osjetio kada sam opsovao mater ocu koji je svoga mrtvog sina osvećivao tako što mene nije htio uslužiti.

Kaže se da u kući obješenog nije umjesno spominjati uže. U našoj je kući “Židovima, Srbima i psima” bilo koješta zabranjeno. I kad god se nekoj skupini ljudi, ili kad god se nekom pojedincu, zabranjuje nešto što je dopušteno svim drugima, čovjek se osjeti kao da je spomenuto uže. I čini se kao da je kotač unatrag pokrenut, i sad će se ponoviti sve što se jednom dogodilo. Obješeni će ponovo biti obješen o upravo spomenuto uže. Eto, to je problem sa zabranom ulaska hadezeovaca u Tri majmuna. Nije problem taj što će zatim esdepeovcima biti zabranjen ulazak u neki drugi kafić. Kao što nije problem ni što će gospodin Andrej Plenković, u svome vrlo plitkom obrazovanju – on je kao savršen hotelski recepcioner: odlično govori strane jezike, ali već nije za turističkog vodiča: općenita znanja su mu krajnje oskudna – usporediti progon hadezeovaca iz jednoga hrvatskog kafića s holokaustom. On, kao ni gospodin Njonjo i gospodin Bačić, naprosto ne razumiju razliku između progona ljudi zbog onoga što jesu i progona ljudi zbog članstva u onom u čemu su članovi, a nije mu mrsko, gospodinu Plenkoviću, kao ni gospodi Njonji i Bačiću, ni da minimiziraju, trivijaliziraju, relativiziraju fašizam i rasizam. Ipak su sva trojica izašla ispod šinjela gospodina Karamarka, koji je o ovom svemu pokazivao nedvosmisleno samoubilačke stavove. I to ga je onda koštalo vlasti. Samo je trebao malo lagati, pa bi do danas ostao ono što je bio 2015. Pripravnik za poglavnika.

Ali to nije danas tema. Danas govorimo o nečemu u čemu je u svakoj rečenici viška rječica ali. Ne postoji, dakle, nijedno ali kojim bi se moglo objasniti i opravdati spominjanje užeta u kući obješenog i zabranjivanje skupinama ljudi ili pojedincima da posjećuju mjesta koja su inače slobodna za sve. Ono zbog čega se to ne smije raditi nadređeno je svakom objašnjenju zašto se to učinilo. Kada bi postojali kafići u kojima su hadezeovci nepoželjni, ja u te kafiće ne bih zalazio. I prilično sam siguran da bi ih izbjegavala većina onih do kojih mi je doista stalo. Svakako bi ih izbjegavali svi kojima vjerujem i u čije se mišljenje pouzdajem. Ne bi tamo dolazili upravo oni za koje pouzdano znam da nikad neće postati – hadezeovci. Za sve, pak, koji bi išli u kafiće na kojima je izvješena takva zabrana, sumnjao bih, i to vrlo ozbiljno, da su hadezeovci, ili da će to uskoro postati. Ili naprosto nisu ni toliko pametni da im misao dobaci do tako jednostavne situacije kao što je ona iz pouke o kući obješenoga i o užetu.

Zemlja je okrugla, nije ravna. Pa je tako okruglo i sve drugo oko čovjeka i u njemu. Ako dovoljno dugo idete nalijevo, moglo bi vam se dogoditi da završite udesno. Ako pod svaku cijenu insistirate na tome da je vaša strana prava, sigurno ćete završiti na krivoj strani. Antifašizam nije mrtva riječ, kojom biva označeno nešto što pripada prošlosti. Ali to je riječ koja se sastoji iz dva dijela, i nikad ne može biti slivena u jedno. I lako se može dogoditi, pa se to oko nas i događa, da se jedan njezin dio odlijepi i otpadne. Otpadne li drugi dio, nije velika šteta. Umjesto da zagovara antifašizam, čovjek zagovara vazda i samo neko svoje anti. Ali češće se dogodi da otpadne prvi dio. Kao naknadno pridodan, on je nestabilniji, slabije zalijepljen. Čovjek obično ne primijeti da je nešto otpalo.

Pravo je da svakom prilikom bude pominjan pisac čije delo živi u narodu i čiji uticaj traje među piscima i u književnosti.

              Ivo Andrić, O majstoru pripovedaču

Život bez priče bio bi moguć, ali mnogo besmisleniji nego sa pričom. 

Ovu misao učvršćuje svako novo vraćanje Ivi Andriću, njegovoj priči i pričanju.

Bez priče čovjek bi hodio obesmišljenim svijetom, udisao vazduh, gledao predmete oko sebe, zapinjao za cvjetove, ali bi teško u svemu tome nalazio dušu. Pitao bi se ko su mu preci i šta će ostaviti potomcima. Uzalud bi pokušavao da se sjeti sopstvenog djetinjstva i riječi koje su iz majčinih usta zasipale njegove prve nesigurne korake i potonji trnovit životni put.

Čovjek bi bez priče bio gluv i slijep za sve one treptaje i boje koje krijepe dušu. Živio bi, a ipak bi puštao da život prolazi pored njega. Baš onako kao što je i Ćorkan mogao, u splačinama svakodnevlja, izvrgnut porugama i poniženjima, proći kroz sivilo filozofski nazvano egzistencijom, ne ostavljajući tragove u njemu, da ga Andrić, moćnom magijom pripovijedanja, nije popeo na ogradu ćuprije koja spaja vijekove i kulture, dao mu krila i vazdigao ga do sazvježđa u kome priča i pričanje ispredaju i u bivstvovanje utkivaju niti vječnosti. „Osećao je“, piše Andrić, „kako iz njegovog tela, zajedno sa muzikom po kojoj igra, teče vesela snaga koja daje sigurnost i ravnotežu.“ A ta snaga, dodali bismo, potiče iz priče, možda baš one koja je pijanog i nesrećnog Ćorkana popela na usku zaleđenu ogradu kamenog mosta nad provalijom u koju propada nemili svijet stvarnosti i iznad koje se otvara fantastični svijet u kojem može i da se lebdi, baš kao u priči koja je u stanju da nas okrilati.

Pravom avanturizmu duha bio bi sličan svaki pokušaj odgonetanja kosmičke snage priče, čiju klicu je stvorio Veliki prasak i koja traje od Postanja. Svjestan toga ili samo osjećajući da svaka priča proishodi iz izdanaka biblijske priče i da se svojim razuđenim rukavcima u nju vraća, ma kuda, ma kako i ma kroz koja vremenska prostranstva vrludala, Andrić je iz kosmičke skladnosti gradio smirenost, jednostavnost i mudrost svoga pripovijedanja. Upravo zato ovaj veliki pisac ne pripada samo svome vremenu, ili vremenu u kome su živjeli njegovi junaci. Koliko umjetnička vrijednost, toliko i nenametljiva vjera u djelotvornu moć riječi i ljekovitu snagu priče, bez kojih je  ljepotom i smislom ispunjen život nezamisliv, njegovom djelu obezbjeđuju svevremenost.

Vrlo dobro je znao Andrić da priča kojoj ne naziremo početak i ne slutimo kraj, ma ispod čijeg pera i ma iz čijih usta izlazila, po svom značenju i značaju jeste narodna. Upravo zato njegovo pripovijedanje, i pored svoje izvornosti i prvotnosti, duboko pruža žile u predačku legendu i, istovremeno, grana inspirativne izdanke prema onima  koji će nastaviti ispisivanje lirske i epske istorije podneblja osuđenog na priču. Pri tome na najuvjerljiviji način dokazuje da bez lokalne nema univerzalne i, obrnuto, bez univerzalne ni lokalne priče. Priča je, nameće se zaključak iščitavanjem njegovog razuđenog djela,  uvijek jedna, s mnoštvom rukavaca koji iz istog izvorišta streme ka istom, nespoznajnom ušću. U priču je Andrić utisnuo snažan pečat sopstva i tako joj dao svojstva sveopštosti, čime je doprinio da ona, ako ne više a ono makar koliko autoru, pripada i čitaocu koji je prihvata kao svoju i koji, slijedeći instinkt, ulazi u njena tajanstva, neprimjetno postajući jedan od njenih junaka, tako da je i on osjeća kao autobiografsku. 

„Ima jedno vreme u životu umetnikovom… kada mu svet dođe kao oskudan predeo ili ograđen i zatvoren vrt.“ Ova misao Ive Andrića, iskazana u eseju Umetnik i njegovo delo (o retrospektivnoj izložbi Jovana Bijelića), mogla bi da se odnosi na svako misleće biće. Šta tada čovjeku pomaže da se izvuče iz tjeskobe? Umjetničko djelo, rekli bismo. Konkretnije: priča, o Andriću kada govorimo. Jer, kako sam Andrić kaže: „… u tom delu odjednom se nađu sva neviđena mesta i sve nečuvene pesme sveta, svi željeni plodovi zemlje, sve ruke i sve oči, sve snage i svi oblici, sve što se nije mogli stići ni imati – postignuto, savladano i osvojeno sada, potpuno i zauvek.“ Nije li to, u slobodnijoj interpretaciji, jedna od najsmislenijih definicija priče (umjetničkog djela) i njenog (njegovog) doživljaja i doživljavanja?

Dok Aska, zanesena igrom i sva pretvorena u pokret, pred opčinjenim vukom koji zaboravlja na ćud krvoloka u sebi, ispisuje priču o tome kako je život najsmisleniji kada se pretače u umjetničku tvorevinu (dokazujući – uzgred rečeno, da svako umjetničko djelo nosi u sebi obilježja autobiografskog), zar se nekako samo po sebi ne nameće pitanje: kako bi majka uspavljivala dijete bez vila i Dobra koje pobjeđuje Zlo, kojih, u bajkovitom obliku, ima samo u priči? Ili, dok se u vijekove i kolektivno pamćenje bolno zasijeca krik Radisava nabijenog na kolac mržnje i besmisla (tamo gdje će kraj ćuprije ostati samo „… oveća humka, zemljana, ali od neke tvrde zemlje, siva i skamenjena. Na njoj ništa ne raste i ne cvate do neka sitna trava, tvrda i bodljikava kao čelična žica.“), ne sustiže li taj jauk pitanje: šta bi drugo osim priče lice umirućeg moglo ozariti jedva primjetljivim smiješkom, a u srcu ponovo upaliti plamičak nade da je smrt samo prolazak kroz vrata kojima se otvara beskraj vječnosti?

Priča je iskonski energetski izvor s koga se čovjek napaja da bi, prenoseći s koljena na koljeno tajnu formulu pronicanja u njenu snagu, održavao vrstu. Da priče nema, kako bismo se učili upornosti, bez koje je teško ostaviti trag u vremenu i prostoru? Da nije bilo priče, zar bi Kata Bademlić povela svoju bolesnu kćerkicu na iscjeljenje u Gospino vrelo kraj manastira u Olovu i zar bi mogla da se, oči u oči, susretne sa Bogorodicom? Ili – zadržimo trenutak pažnju na zdepastom i niskom Aliji Đerzelezu – zar bi neko ko poskakuje da dohvati obješenu jabuku, nesvjestan da ga oni koji su do maločas zazirali od njegove sile zasipaju bujicom posprdnog smijeha, mogao imati, kako ga opisuje Andrić, „snagu koja je ulijevala strah“? Koliko iz samog sebe, Đerzelez je toliko, možda i više,  snagu crpio iz priča o njemu samom, što je još jedna potvrda da smo ono što o nama priča kazuje.

Andrić nas uvjerava da će priča odoljeti svim izazovima i opstati. Jer, ona čini onu nit koja svijet iz našeg poimanja stvarnosti i onaj nadstvarni, paralelni, možda i stvarniji od stvarnog, povezuje u takvu cjelinu u kojoj i naša misao može naći oslonac.  Priča ne dozvoljava da se tako građen svijet  i naša svijest o njemu rasprsnu i nestanu.

To je – čitano na suviše slobodan način – zapisano, ili je trebalo da bude zapisano, u obrazloženju Nobelove nagrade Ivi Andriću.

Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka
Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element).U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžka i to kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su više nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

Sve priče i odlomci iz romana, dakako, nijesu istog kvaliteta. Ima onih izuzetno vrijednih po svim književnim i drugim kriterijumima, a i onih drugih kojima bi se moglo po nešto dodati ili oduzeti, ali svaka od objavljenih priča ima nekih od književnih i drugih osobenosti koje su ih s pravom kandidovale da se nađu jednom ovakvom izboru.

U uvodu Antologije „Sermija“ Safet Hadrović Vrbički se polazeći od shvatanja značaja književnosti, s pravom pozvao na riječi turskog nobelovca Orhana Pamuka, koji kaže da „ljudske zajednice, plemena i narodi postaju plemenitiji, obogaćuju se i uzdižu u onoj mjeri u kojoj cijene i njeguju vlastitu književnost“, a o razlozima koji su ga motivisali da pristupi ovom teškom i odgovornom poslu, sam Vrbički kaaže: “Proteklo je punih stotinu godina od rođenja književnika – Bošnjsaka Sandžaka: Ilijiaza Dobardžića, Ćamila Sijarića, Mehmeda Mule Musića, koji su jasno osjetili potrebu da javno progovore, da kroz svoje književno stvaralaštvo ostave vidan, neizbrisiv trag, o životu i životnim sudbinama – kako pojedinaca – tako i cjelog naroda. Da drugima, koji će doći poslije njih, ukažu na put kojim valja ići sa ciljem očuvanja svog nacionalnog bića, koje se ponajbolje može sačuvati razvojem vlastite književnosti, što je opravdan povod, da se izvrši izbor, priredi i štampa jedna antologija, kakva je „SERMIJA“ kroz čiji sadražaj je prezentovan razvojni tok prozne književnosti bošnjačkog naroda Sandžaka u trajanju od jednog vijeka.“ Hadrović takođe ističe da istorija jednog naroda, pa tako i bošnjačkog, svjedoči i da to činjenice potvrđuju, da se dotični narod može izboriti za svoje prirodno pravo na dostojanstven historijski opstanak samo ukoliko je temeljnim obrazovanjem valjano upućen u očuvanje svojih kulturoloških vrijednosti koje se mogu svesti na očuvanje nacionalnog imena, nacionalnog jezika, nacionalnih običaja i svog identitea koji je kontinuitet pamćenja.“

U drugom eseju naslovljenom „Pod tamnom zvijezdom rođeni“ Vrbički govori o uslovima u kojima su živjeli i stvarali bošnjački pisci zastupljeni u ovoj antologiji, odnosno o atmosferi „Malo, malo, pa se zarati. Nikada neće biti tamo sreće“, kako je zapisao Saladin Burdžović, odnosno u okolnostima balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, Kraljevina SHS, ratova u okruženju…, i konstatuje da su „pod tamnom zvijezdom rođeni“ što sugeriše da su živjeli i stvarali u vrlo teškim uslovima, što se proteglo skoro i do ovih dana.

Posebno u djelima najstarijih autora zastupljenih u ovoj antologiji: Ilijasa Dobardžića, Ćamila Sijarića, Muhameda Mule Musića, Muhameda Abdagića, pa i Huseina Bašića i Zaima Azemovića, dominantna je atmosvera prevratničkih teških vremena sa kraja vladavine osmanskog carstva, balkanskih i Prvog svjestskog rata i vremena Kraljevine SHS.

U tu atmosferu se u potpunosti sa svojom pričom „Salihbegovica“ uklapa i Ilijas Dobardžić. On kroz snažnu metaforu strašnog nevremna (kiša, oluja, sijevanje munja i pucanje gromova), zapravo svjedoči o tragediji i udesu jedne begovske porodice – porodice Salih-bega, o čijoj sudbini se u priči ne zbori, a koja je iz nekadašnjeg blagostanja dospjela u situaciju straha i nemaštine, kada majka nema ni parče hljeba da dadne svojoj gladnoj djeci već ih u nemoći miluši po kosi sa nadom da će imati hljeba kada „dođe bolji dan“.

U situaciji totalnog bezanđa, majka na samrti (najvjerovatnije od gladi, mada to nije eksplicitno rečeno) savjetuje djecu da se ne plaše, da će sjutra, kad dođe bolji dan, jesti.

„Ja ću umrijeti, ali će vama Bog pomoći. Dobar je on. Svemoćan je on“, tješi ih i obećava da će ih svakog petka uveče njena duša posjećivati kraj pendžera i kružiti oko kuće, a kada dobijaju potvrdan odgovor na pitanje: ima li tamo kundurica, onih lijepih kao iz Mitrovice, lijepih fesova i igrački… kao nagovještaj boljeg sjutra i djeca majci obećavaju: “Mamo i mi ćemo tamo doći u kunduricama iz Mitrovice, u svilenim haljinicama, kakve su nekada sigurno imali.

U priči „Kamber Kuka“ nenadmašnog stiliste Ćamila Sijarića na maestralan način naslikana je potresna sudbina odmetnika iz Peštera sa kraja osmanskih vremena i vremena promjene, odnosno dolaska crnogorske vlasti. On se punih osam godina skrivao po pešterskim i bihorskim šumama i kod jataka ne znajući pune četiri godine za gorku sudbinu svoje porodice kojoj je kuća spaljena i koja je protejerana za Novi Pazar. Sa dolaskom Crnogorske vlasti odmetnik Kamber Kuka je oslobođen krivice za ono što je radio za vrijeme prošle vlasti s tim što je razoružan i osuđen poniženjem da stoji razoružan kod štale da ga svi mogu vidjeti kako izgleda.

Nakon takvog poniženja Kamber Kuka ide pješke put svog sela sa neodoljivom željom da što prije vidi svoju djecu strahujući u isto vrijeme da mu se možda mlađa žena nije preudala.

Na putu, kod jedne česme nailazi na grupu ljudi gdje ga je neko i prepoznao. U toj skupini ljudi nalazio se i jedan od sinova uglednog gazde iz tog sela Mema, koga je on poznavao i poručio mu da ga pozdravi. Kako je bilo veče, uprkos jedine želje da što prije vidi svoju porodicu, na poziv Memovog sina, on pristaje da prenoći u njihovoj kući gdje bio odlično i domačinski ugošćen. Međutim, kada je on ponudio svoju kutiju duvana njegovim sinovima, oni prepoznaju da je njen vlasnik bio njihov stric na čijoj su se dženazi zakleli da će ga osvetiti kada saznanju ko ga je ubio. Ne znajući da se radi o njihovom stricu Kamber Kuka im je ispričao da je bio loš čovjek da je trčao da pokvari sreću nekoj djevojci koja se udala i da ga je on zato ubio.

Dok je bio u kući bivšem čuvenom junaku i odmetniku, ukazane su sve domaćinske počasti i biva na isti način i ispraćen. No, na samom domaku njegovog sela pojavljuju se iza stijene dva ćulafa i Kamber Kuki dvojica sinova domaćina kod kojeg je prenoćio saopštavaju da im je ubio strica, da im je dužan krv i da sada treba da tu krv i plati. Iznenađen odmetnik sijeda i mirno kaže: naplatite. Priča se završava sa dva pucnja koja su odjeknula i preplašila ptice koje su prhnule u vazduh, a na Kamber Kukinim grudima su se pojavile crvene mrlje kao znak da je ovom junaku napalćena dužna krv zbog koje nije dočekao da vidi svoje selo i da se upozna sa tragičnom sudbinom svoje porodice.

Druga objavljena priča Ćamila Sijarića „Timka“ sada govori o tragičnoj sudbini bihorskih djevojaka koje su, u to doba, mogli nekažnjeno da otmu i da je protivno njenoj volji praktično zarobe i vjenčaju za čovjeka, koga nikada prije nije vidjela.

Za razliku od Ćamila Sijarića koji je nenadmašan u opisima prirode i, slikanju atmosvere, sandžačkog čovjeka i njegove sudbine, Muhamed Abdagić, bar sudeći po antologijskoj priči „Junak ili hajduk“ zastupljenoj u Hadrovićevoj antologiji, nije tako pitak u govoru i pripovijedanju, ali je zato pravi, mudrac, mislilac i filozof bogatog iskustva i znanja.

On u ovoj priči, kako je to dobro zapazio Adem Vrcić,“ pravom biseru literarnog stvaralaštva, koja se bavi sudbinom bivšeg megdandžije i hajduka Vejsila, koji je u dubokoj starosti, došao u Glogovik (Sjenicu ,B.A.) i tu razmišlja o bitkama i megdanima koje je vodio, nepredvidivoj muhadžerskoj sudbini i neprestanoj transformaciji ljudske misli u umjetnost, umjetnosti u vjeru, a vjere, ponovo u ljudsku misao.“

Priča je data kao sjećanje iliti monolog muhadžera, nekada glasovitog junaka iz Nikšića koji se „sjećanjem otima od starosti, živi od uspomena“. Sjeća se kako je na mejdanu pobijedio Vuka Lopušinu a potom filozovski skenira uzaludnost međusobnog satiranja Crnogoraca i Bošnjaka, gorku sudbinu Bošnjaka muhadžera i definiše junaka i hajduka. Drama ovog junaka izbjeglice iliti raseljenog lica, kako bismo mi danas rekli ogleda se i u njegovom žalu: “E, što me onda ne ubi Vuk Lopušina, junački da umrem, da je bog d’o, da je Crnogorka okusila od mog srca, te rodila junaka. More bit da bi mi ime ostalo..“

Kroz ispovijest ovog muhadžera saznanjemo da je seadam puta pljačkan i da mu je sedam puta spaljivana kuća i uništavana cjelokupna imovina, da nije imao ni za ručak i večeru, te da je sedam puta ustajao kao feniks iz pepela. Saznajemo i da su mu sedamanaest puta postavljane busije (zasjede) i da je ipak uspio da preživi i tu dolazimo do ključnog odgovora: zahvaljujući junaštvu ali i hajdučkoj psihologiji. Naravno, daje prednost junaštvu, ali i dodaje da je ne znam kakav junak, ne bi mogao preživjeti sedamnaest busija da se nije koristio i hajdučkom psihologijom i unaprijed predviđao gdje bi mu mogla biti postavljena zasjeda, zavaravao tragove, zaobilazio, izbjegavao i kao mogućnost da se preživi u tim zlim vremenima zaključuje da je potrebno biti i junak i hajduk, jer je i za hajduka potrebno junaštvo.

Kažimo i to da Abdagić u ovoj priči ratove praktično poistovjećuje sa pljačkom. Pa i same borbe Božnajka i Crnogoraca koju upoređuje sa kockom. Evo kako je ovaj glasoviti junak vidio tu borbu: “Kao i svaka kocka, za jednu noć možeš dobiti po sto napoliona, druge noći da ostaneš bez para. Da ti i košulju svuku sa tebe i da te ostave gola. I ne znam ko je od kocke zaimao, sem krčmara. A ko je naš krčmar bio? Onda vala, ni mi, ni Crnogorci, nego države. Najjeftinije im tako bilo čuvati granice. Čuvati svoje. – Ha te djeco! Ha te ko je junak …na dušmana. A mi pobjesni, pa jedan na drugoga. A bogami ništa drugo nego sirotinja naša i ćorotinja naša i to ide jedno sa drugim. Đe je sirotinja, tu je i ćorotinja….Svud krši okolo. Oni upani u naše, mi u njihovo… I opljačkaj, pa se sve to poslije zakiti lijepim riječima, junaštvom i slično, a u suštini se radilo o klasičnoj pljački.

I još jedan veliki bošnjački pisac Zaim Azemović, kroz svoju priču o Šemsi paši i njegovoj posjeti rodnom mjestu Biševu, majstorski slika atmosferu koja je vladala u tom mjestu i okolini posljednjih godina osmanske vladavine na ovim prostorima. Pri tom Zaim Azemović manirom vrsnog pisca koji zna da „pamet je u narodu“ (kako glasi i naslov jedne njegove knjige) porukama običnog naroda Šemsi paši jasno slika situaciju i šalje poruke. Na prijedlog paše da prestanu da pljačkaju jedni druge, da kradu, oni mu odgovaraju: da se više krade u gradu olovkom, sugerišući gdje je prava opasnost po državu. Saglasno tome veoma ga mudro i odvraćaju da ne ide u rat da bi povratio neke teritorije koje su zauzeli Crnogorci.

Za razliku od ove u svojoj priči „Seobe“ Zaim Azemović veoma upečatljivo, sa puno emocija dočarava atmosferu ispraćaja bošnjačkih porodica koje se sele za Tursku sa poentom na kraju da su, poslije izvjesnog vremena u njihovim praznim kućama, polako počela da se pale svjetiljke, kao simboli novog života i potvrda da ta njihova ognjišta nijesu zauvijek ugašena.

Jedan od najznačajnijih bošnjačkih Pisaca Husein Bašić, u kratkoj priči „Kutija“ na veoma ubjedljiv i slikovit način prikazuje dramu nasilnog pokrštavanja bošnjačkog stanovništva nakon povlačenja turske i preuzimanja crnogorske vlasti u Plavu i Gusinju sa veoma jakom porukom na kraju, a koja sugeriše hrabar otpor.

U drugoj priči „Rastanak“, zapravo odlomku iz romana Crnoturci, Bašić se bavi takođe potresnom temom – rastankom porodica dva brata iz Nikšića od kojih jedan ide iz Nikšića u neizvjesnost a drugi se vraća Iz Taslidže za Nikšić i obojica sanjaju porodice: jednu kakako se topi, a druga koja gori nu vatri.

Od takozvanih velikih tema, koje začudo, od strane najpoznatijih bošnjačkih pisaca, nijesu na pravi način obrađene ili su skoro prećutane, treba skrenuti posebno pažnju na odlomak iz romana „Đurumlije“ novopazarske spisateljice Mevlude Melajac koja je, posebno kroz svoju književno istorijsku priču, osvijetla jednu od najtragičnijih pojava u čitavoj istoriji Bošnjaka Balkana, a posebno hiljada mladića geografskih prostora Sandžaka, od Taslidže, preko Akova, Bihora i Sjenice do Novog Pazara. Iz tog grada hiljade đurumlija je krenulo sa uvjerenjem da brane Carevinu, a ustvari se unaprijed znalo da je to bio „uzvišeni trenutak“ „ispraćaja budućih šehida“ koji su na poziv tureske Carevine u odumiranju i uz asistenciju Austrogurskih vlasti odlazili na put bez povratka, ostavljajući bez radne snage i mogućnosti bilo kakve odbrane svoju sirotinju po sandžačkim selima, svoje ljubavi i svoje patnje i nade. Dvije carevine u raspadanju su ih jednostavno svjesno žrtvovale i na taj način čitav prostor tadašnjeg Sandžaka lišile čitavih generacija mladosti, lišila budućnosti i snage, kakav slučaj se, kako je to opisano u odlomku iz drugog njenog romana „Jadi naši“, zbio u Kolašinu koji je razoren, spaljen i opljačkan uparavo dok je njegova glavna odbrambena snaga bila angažovana na drugim ratištima. O ovom tragičnom događaju Mevluda Melajac je dala živu sliku “onoga 27. juna 1858. godine“ kroz dirljiv i potresan iskaz njenog junaka koji je tada bio dijete od sedam osam godina i koga je slučaj sa svojim amidžom Sefom zadesio kod čipčije Velja u selu na planini, odakle se sve moglo vidjeti kao na dlanu.“Vidio sam kako kuće gore u kolašinskoj kotlini….“geladao sam, slušao, plakao i bojao se.“ Čipčija Veljo ga je sačuvao i zahavljujući toj srećnoj okolnosti, ostalo je jedno živo svjedočanstvo o jednom, uz Šahoviće, od najtragičnijih događaja iz istorije Bošanjaka u Crnoj Gori koji se zbio uprkos garanciji velikih sila da se „kolašinskim Bošnjacima garantuje sloboda vjere, sigurnost i ravnopravnost“. Velike sile su „mnogo puta prekršile (odluke i obećanja), da bi im se ikad više vjerovalo“ pa je muhadžirluk preživjelih Bošnjka Kolašina i glavnog junaka ove priče bio jedini izlaz…

• Iz Antologije Sermija, Safeta Hadrovića Vrbičkog, iz niza razloga, prije svega stilsko jezičkih, posebno se izdavajaju odlomci iz romana dvojice savremenih bošnjačkih pisaca: Safeta Sijarića i Jahje Ferhatovića. U odlomku iz Romana „Rod i dom“ naslovljenom „Aman jarabi“ Sijarić je manirom vrsnog pripovjedača jednu sasvim svakidašnju temu ženidbu i udadbu, briljantnim dejstvom umjetničke fikcije stvorio neponovljivu priču koja je istovremeno izvanredna etnografska slika svadbenih običaja počev od prosidbe djevojke, dolasaka svatova i njenog neobičnog puta od roda do doma, punom neočekivanih obrta, zapleta i raspleta. Safet Sijarić je ovim romanom i ovim odjeljkom iz romana ispoljio sve svoje visoke umjetničke vrline i domete koje ga s pravom svrstavaju u red naših najboljih pripovjedača, poznavalaca psihologije, socijalnog stanja, etnologije, i psihologije ljudi jednog prostora, u ovom slučaju Bihora. Ovaj roman, kao i većina priča Safeta Sijarića, ispričan je arhaičnim jezikom – onako kako se i sada govori u Bihoru. Svaki jezički oblik koji autor koristi je ujedno i jedan novi kamičak u mozaiku autentičene slike psihologije i govora njegovih junaka i tim prije cjelokupnoj književnoj tvorevini daje veću privlačnost, autentičnost i prijemčivost za čitanje.

Na priču Mevlude Melajac, na jedan drugačiji način, potpuno prirodno se nadovezuje priča „Luda Enisa“ Saladina Dina Burdžovića.

Kao i u poeziji, posebno zbirci „Rifat“, Burdžović je na maestralan način našao spoj između istorije i književnosti. Kroz razgovor i ispovijest njegove junakinje Enise, u nekom od izbjegličkih kampova, a koju su do tada (zbog toga što ni sa kim nije htjela da progovori ni jednu riječ), zvali „Luda Enisa“, on prati tragičnu sudbinu kolašinskih izbjeglica koji su se iz Bara, po dogovoru između Turske i Crne Gore sa nekoliko brodova uputili prema Izmiru. Iz neobjašnjivih razloga tadašnji kajmakan Izmira jednom od tih brodova nije dozvolio da se iskrcaju u tom gradu, već su te kobne 1913.godine upućeni prema Libanu gdje su se naselili u jednom selu koje su kasnije prozvali Malim Kolašinom“ i gdje su bili izloženi brutalnim napadima i zlostavljanju od strane arapskih plemena, i gdje su živjeli u teškoj bijedi i siromaštvu sa vječitim snom da se ponovo vrate u Crnu Goru. Čak su pisali i pismo kralju Nikoli da im dozvoli povratak, ali nijesu to dočekali, i kao neka čudna koincidencija, ili osveta sudbine što nijesu dobili odgovor, dogodilo se da jedan od najuglednijih stanovnika Malog Kolašina, glavni junak ove priče, umire u istom danu kada i kralj Nikola – u izbjeglištvu. U ovoj priči posebno je tragičan i lik majke koja je u potrazi za svojim sinom – muhadžirom iz Novog Pazara preko Makedonije, Grčke i Turske stigla do Libana i Malog Kolašina, gdje su je ugostili i okrijepili i koja je, uprkos molbi da ostane, nastavila svoju uzaludnu potragu. U ovoj priči posebno su potresne i umjetnički jake slike kostiju umrlih Kolašinaca koje se kreću, međusobno sudaraju… poput govora kostura poginulih u pemi „Sutjeska“ Mirka Banjevića.

Dvije, veoma uspjele priče poznatog pripovjedača Faiza Softića „Pasja večera“ i „Vahidove koze“, kao i većina njegovih proznih ostvarenja, nemaju za tematiku istoriju. One su živa slika života Bošnjaka, takozvanih običnih ljudi, njihovih sudbina, njihovih naravi i neostavarenih snova i patnji u životnim okolnostima u kojima su se našli, a što je opet posredno povezano i sa istorijom.

U priči „Pasja večera“ Softić je manirom vrsnog pisca, što dakako i jeste, posebno u fabuliranju, opisima i slikanju seoske atmosvere i psihologije, dočarao neostvarenu ljubav Vasvije iz planinskog sela Dupljaka koja se zbog lažne dojave da se njen izabranik begov nasljednik (Bektaš) kome se obećala, oženio drugom djevojkom, udala za bogatog, ali nevoljnog (Mujicu). Za razliku od nje koja je izrodila četiri sina i koja „kad hodi, zemlju ne dotiče“ njen nesuđeni vjerenik duboko razočaran, jednu po jednu njivu svog oca, rasprodaje i ispija sa čaršijskim dangubama. Kada je on, na kraju uspio da dođe do Vasvije i da je suoči sa pravom istinom i kada mu je ona saopštila razlog udaje, on se ubija, a ona na granici ludila priprema jela za sahranu da bi na kraju, pošto velika količina hrane koju je u bunilu i polusvijesti pripremila, nije mogla biti potrošena, ona je prosula u potok, a dolje su navečer režali psi, otimajući se za komade mesa koje bješe namijenjeno ljudima.

Druga kratka priča „Vahidove koze“ je tipična priča o neostavrenim željama i snovima gastarbajtera sa područja Bihora da se vrate svom zavičaju i posvete zdravom životu. Junak ove priče Vahid planira da se iduće godine vrati u svoju Vrbicu i osnuje farmu koza iako dobro radi sa svojom kafanom. On, sticajem životnih okolnosti, tu odluku u nedogled, iz godine u godinu, odlaže i ko zna hoće li mu se taj san ikakada ostavariti, iako mu pred očima, automobili kroji promiču cestom pored kafane, liče na koze o kojima je sanjao.

I priča „Slučajni susret“ Ramzije Hajdarpašića je priča o iseljenicima iz Bihora. U njoj je u prvom planu nostalgija i sjećanje našeg iseljenika koga i snijeg u Luksemburgu podsjeća na snijeg u svom bihorskom kraju i vraća sjećanjem u dane djetinjstva. Na taj način autor ove priče ispisuje odu majci čije ruke peru njegovu odjeću po ledu i snijegu uprkos činjenici da joj je on govorio da nije bila toliko prljava da se morala prati po takvom nevremenu. “Ne, sine, ako ne možeš nositi novo, bar neka bude čisto“, odgovara majka. Sjećanje junaka Hajdarpašićeve priče neočekivano prekida pitanje do tada nepoznatog zemljaka: je li iz Jugoslavije? – kada je on njemu postavio isto pitanje on kaže iz Jukoslavije (koje više nema), potom iz Crne Gore, a na njegov zahtjev da precizira odakle je tačno, on odgovara – iz Podgorice, zatim da je porijeklom iz Berana, Petnjice…da bi i ovaj dijalog bio naglo prekinut dolaskom autobusa koji su u Luksemburgu „prokleto tačni“ a, kako efektno zaključuje junak priče Remzije Hajdarpašića, “trebalo mi je još samo dva minuta da ga od Jugoslavije, preko Crne Gore, Podgorice i Berana…utjeram u rodnu kuću“, čime se snažno sugeriše da se i u dalekom svijetu treba sa ponosom vraćati svojoj rodnoj kući. Makar u snovima…

 I priča „Međa“ mladog Seada Ramdedovića, je prijatno osvježenje. Ona za razliku od većine ovih proznih ostvarenja govori i o nekim slabostima i manama koje su pratile i zagorčavale ionako težak život. U vječitoj borbi za preživljavanje u Bihoru, kao uostalom i u drugim sredinama, bilo je i pojava gdje su pojedinci na razne načine pomjerali kamene međaše i na taj način, na račun tuđeg, proširivali svoje imanje na očigled čitavog sela. No, u skladu sa narodnim vjerovanjem da će takve ljude kad-tad stići kazna, iako je ležao na udobnoj postelji junak ove priče Zemko od svojih ukućana traži „da mu maknu kamenje izpod dušeka i da mu umjesto jastuka ne postavljaju „mednjik“. Priča se završava efektnom poentom: “Sjekle su ga i bole oštrice, iako je ležao na mekom ovčjem runu. Kad ga okrenuše i poniješe, osta za njim krvava postelja“.

Veoma je potresna i priča Sanele Halković „Zemljak, a katil“ a u kojoj se govori o uglednom seoskom domaćinu sa Pešteri, Hasretu, koji je odbio da udovolji molbi njegove žene da da dozvolu da njihova djeca, kao i mnogi sa područja devedesetih godina prošloga vijeka za vrijeme torture srpskih vlasti, privremeno pođu u inostranstvo i da se na taj način, sklone od opasnosti koje su se naslućivale. On je tvrdio da nikom ništa nije učinio nažao, da nikom nije ni vodu natrunio, te da nema potrebe da strahuje. Međutim, on ubrzo dobija poziv iz policijske stanice u Novom Pazaru da se javi. Vjerujući da je u pitanju zabuna on se uredno odazvao pozivu. Kada je u policijskoj stanici vidio jednog od službenika sa kojima je nekada skupa pio kafu, on se ponadao da će nesporazum uz njegovu pomoć biti brzo razriješen. Mešutim, kada su mu tražili da kaže gdje je sakrio oružje, a on uporno tvrdio da ga ne posjeduje, dobio je prvi udarac, upravo od tog poznanika – katila. U policijskoj stanici su ga zlostavljali i na kraju i kastrirali, a onda u nesvjesnom stanju predali porodici. Osvijestio se poslije nekoliko dana u svojoj kući gdje su ga potajno uvijali u kože od uboja i liječli privatno od strane pojedinih ljekara. Ipak je smogao snage da saopšti odluku: da baš sada neće dozvoliti da njegovi sinovi bježe u inostranstvo dok ovdje u selu ne “pobodu“ svoje kuće čime se poziva na otpor i iskazuje vjera u nastavak života, uprkos svim represijama režima tih zloglasnih devedesetih godina. Smogao je s nage i da kaže da će na sudu da dokaže da je nastradao na pravdi Boga i traži nadoknadu za ono što mu je učinjeno iako ništa nijesu pronašli, a njegova žena je u sebi samo prokomentarisala: “Kadija te tuži – kadija ti sudi“, sugerišući da je u takvom vremenu teško dokazati pravdu.

1. Kada je u pitanju korišćenje arhaičnog jezika,odnosno jezika kojim zbore junaci u odlomku iz njegovog romana „BEDOVA“ Jahja Fehratović je otišao i korak dalje od safeta Sijarića. U odlomku zastupljenom u ovoj antologiji on je na veoma vješt način prikazao drmatiku prokletstva i propadanja jedne porodice. Kroz prikazivanje subine ove porodice on se ispoljio ne samo kao dobar poznavalac istorije, psihologije i običaja, u svoju priču unio je i mudrosne elemente ljudi i sredine kojoj pripadaju junaci njegove priče, dramatiku zamjenika bedela koji je učestvovao u tri rata i od rana zadobijenih u Grčkoj obogaljen i kao takav prinuđen da prosi. Unio je i određene vjereske, pa i filozofske elemente. Ipak, svaku leksemu iz njegove knjige ne može razumjeti bilo koji čitalac, pa ni pisac ovih redova, bez korišćenja rječnika, te je trebalo, makar na kraju teksta objaviti i rječnik manje poznatih riječi i njihovo značenje. To, naravno ne umanjuje snagu njegovog djela kao kada se neki od njegovih junaka koristi dovom na arapskom jeziku. Čitaoci znaju o čemu se radi iako ne razumijeu terminologiju. U svakom slučaju, riječ je o nezaobilaznom segmentu ove Antologije.

Proza Refika Ličine „Šta se to dešava“ je inspisana u vidu nekoliko dramatičnih kratkih zapisa, od kojih je svaki priča za sebe, a u suštini se radi o mozaiku o izbjegličkim patnjama i iskušenjima, o nepoznavanju jezika, slušanja vijesti sa Radio Kelna, o slušanju „pola sata užasa na maternjem, uveliko otuđenom krvoločnom jeziku“. Kolaž ovih bolnih izbjegličkih medaljona završava se skicom lika čovjeka koji je nekada bio bogat u Bihoru i koji je svoje bogatstvo uvećao u Turskoj i pogotovo u Njemačkoj gdje on i njegova supruga imaju dobre penzije, imaju stan i svoje radnje. No i pored svega toga iz njega progovara gorka nostalgija:..“a slušaj dijete, a sve bi ti ja dao da mi je samo još jedaman da se obretem tamo, pa da u sabah sađem na Lim,pa da u moj Lim zabacim udicu, pa da onog časa umrem, hič ne bih žalio“. A kao odgovor na tu svoju želju slijedi pitanje: Šta se to dešava kod vas dolje? Sam pisac odgovara: “Ne znam za teže i mučnije pitanje. Šta se to,dešava, dolje kod nas…?

Savojom tematikom i fabulom veoma je potresna i priča „Izbjeglica“ Fatime Pelesić-Muminović, koja je bježeći od opasnosti rata morala da uzme cipele sa neke poginule žene, od čega je jeza hvatala, da se navikne da traži sklonište i u tuđim napuštenim kućama i na kraju da se odrekne šanse u izbjeglištvu u Njemačkoj, da se formalno vjenča sa nekim da bi dobila papire za boravak u toj zemlji. 

–„Imam ja čoeka, i mrtav je moj čoek!“ Pelesić-Muminović na kraju šalje snažnu poruku za povratkom iz izbjeglištva.„ – Neka stane rat odoh ja u svoju Ustikolinu, pa neka je kuća planula, nije zemlja izgorjela“. Treba posebno skrenuti pažnju i na izvanrednu priču pod naslovom „99“ istaknutog novopazarskog pisca Enese Halilovića čija djela sve više plijene pažnju čitalaca i stručne javnosti. Riječ je o kratkoj bajkovitoj priči napisanoj u stilogenom duhu najboljih narodnih priča, bajki i legendi a u suštini se radi o temi sabura toliko utemeljenog u bošnjačkoj tradiciji i kulturi. Sabur je, kako je to lijepo objasnio Jahja Fehratović, jedno od 99, upravo baš 99, Božje ime Es Saburu i znasči- Strpljivi. Iz tog proilazi da je ovo priča o strpljivosti i cijeni koja se plaća za ne imanje sabura. Radi se o tek oženjenom mladiću koga je na Ibru pokupila neka vojska i odvela. Na odlasku mladoženja Nagip je kazao svojoj supruzi da ako čuje da je poginuo može odmah da se uda. A ako ostane da mu čuva obraz. Poslije mnogo godina ratovanja Nagip se vraća kući i dolazi u neku zemlju gdje po neku riječ razumije. U takvoj situaciji naišao je na nekoga starca koji mu je zatražio da mu završi neki posao na imanju i da će mu za to platiti. Kada je završio posao Nagib je tražio da mu plati, a starac mu je samo govorio Sabur. Mladić je na kraju morao da pođe bez očekivanog novca a starca nije ubio samo iz razloga što se dosta nagledao krvi u ratovima u kojima je učestvovao. Kada je konačno jedne večeri stigao kod svoje kuće na Ibru u svijetlu fenjera gledajući kroz prozor prepoznao je svoju ženu i u njenom krilu naslonjeno dijete. Pomislio je da ga je ona obrukala ubio je dijete pucajući kroz prozor. Dok je žena vrištala on se sklonio blizu kuće ćekajući da se možda pojavi još neko dijete sa namjerom da ga ubije, a potom i svoju ženu. Kad su stigle komšije i pitale šta se desilo žena je kroz plač glasno saopštila da joj neko ubi sina koga njegov otac Nagib nije ni očima vidio. “A Nagib skriven u granju poviše kuće, zari lice u dlanove. Činilo mu se da ga, kroz granje, odnekud, gleda onaj starac kome je u dalekoj zemlji, služio za jednu riječ“. Maestralno, poučno, mudro!

 Veoma je Interesantna bajkovita i mistična kratka priča „Zloglavlje“ Kemala Musića o livadi koja je na misteriozan način progutala nekoliko kosača kojima je bila iznajmljena da je pokose i koja ujedno svjedoči o dobrom piscu. 

Dobra je i priča „Sat“ Hasnije Muratagić Tune u kojoj je opisana bratska ljubav iskazana kroz poklon sat njegovo čuvanje i značenje.
Nezaobilazne su i dvije antologijske priče Zuvdije Hodžića „Dužnik“ i „Neko zove“ koje po svim umjetničkim kvalitetima predstavljaju prave dragulje literarnog stvaralaštva. One svojim fabulama, britkom rečenicom, jezikom, mudrošću i etničkim kompomnentama, zrače toplinom i uzvišenošću koja ovog pisca s pravom svrstava u prve redove našeg bošnjačkog proznog stvaralaštva. Riječ je o pravim biserima izdvojenim iz konteksta širih društvenih zbivanja, a koji blistaju trajnim sjajem i toplinom. Da kažemo da je veoma zanimljiv i odlomak iz romana Zehnije Bulića „Čekajući Turke“ a u kom je na ubjedljiv i slikovit način prikazana mučna atmosvera u Novom Pazaru nakon napuštanja turske vojske i dolaska nove vlasti „sa sjevera“.

Od rožajskih pisaca u Antologiji „Sermija“ zastupljeni su pored Azemovića i Hilmo Hadžić „Knjiga“- odlomak iz romana Jusuf i njegova braća), Hamdija Kalač (Šamija), Safet Hadrović Vrbički (Sirat ćuprija“) i Mirsada Bibić Šabotić (Čekanje).

Priča „Knjiga“ odnosno odlomak iz romana Hilma Hadžića „Jusuf i njegova braća“ nije iz tzv ratničkih vremena, i veoma je poučna jer ukazuje na značaj knjige čega mnogi od nas o vovremenih,da tako kažem nijesmoi svjesni kao u njegovoj priči koji iz stare kuće koju ruši da bi sagradio novu izbacuje i rijetke knjige o kojima pojma nema i sigurno bi i primjerak koji je hodža bezuspješno tražio dok je nije našao izbačenu iz ruševina.

Za razliku od ove i priča „Čekanje“ Mirsade Bibić-Šabotić ima motiv čiji su korijeni iz vremena Drugog svjetskog dana i veoma je vješto povezana i sa sa vremnim zbivanjima. Njena priča je veoma potresna i sugestivana slika osamdesetogodišnje starice koja do posljednjeg dana života sjedi na pragu kuće i čeka da joj donesu vijest da su pronašli kosti njenog sina otetog iz zloglasnog voza iz Beograda na u stanici Štrpci. Da bi drama ove žene bila još tragičnija ona nikako ne može da se oslobodi slike kada je kao djevojčica skrivena od očiju zlikovaca gledala kako joj četnici Pavla Đurišića odvode čitavu porodicu, vežu oko sijena i potom sijeno pale. Da ironija njene sudbine bude dovedena do apsurda umjesto očekivanih gostiju njoj stiže nekoliko ljudi sa džakom brašna i kviticom koji će broj zaokružiti kada sjutra dođu iz Izborne komisije. Umjesto da glasa, sjutradan su je našli mrtvu u krevetu.

Veoma je umjetnički stilski i jezički jaka, da se tako izrazim i priča Safeta Hadrovića Vrbičkog koja govori o nekim našim lošim naravima. Ona nema ratničku tematiku, već ratove koje smo spremni da vodimo zbog parčeta zemlje i sl. Oko čega se i rođena braća do krvi zavade i spremni su jedni drugima sve učiniti.

Veoma prijatno mi je iznenađenje i odlična priča „Šamija“ Hamdije Kalača u kojoj se govori o nesuđenoj ljubavi mladića i žene koju su ubile seoske spletke i surovi porodični zakoni patrijarhalnog društva. U antologiji Safeta Hadrovića Vrbičkog zastupljene su i priče koje u ovom osvrtu nijesmo uspjeli da posebno apostrofiramo i to: Mehmeda Mule Musića, Meha Ćorovića, Ramiza Crnišanina, Ejupa Mušovića, Mensura Šašića, Nusreta Idrizovića, Ahmeda Pupovića, Seada Trihulja, Omera Turkovića, Redžepa Kijametovića, Bajrama Redžepagića, Marufa Fetahovića, Šefka Alomerovića, Ilje Sijarića, Bešira Ljuškovića, Rasima Ćelahmetovića, Redžepa Nurovića, Hazira Derdemeza, Šefkije Borančića, Braha Adrovića, Šefke Begović Ličina, Murata Baltića, Šerifa Šabovića, Nedžiba Vučelja, Šabana Šarenkapića, Semihe Kačar, Senadina Pupovića, Bisere Suljić Boškailo, Enesa Nikšića…

Tamo s druge strane ceste, koja malo niže već stječe ime moga rodnog grada, između Save i nasipa, i u podnožju Jakuševačkog brijega, izniknule su POS-ove građevine. Pet bezobličnih nastambi izvan epoha i građevinskih stilova, osmokatnih pravokutnika, na tijesnoj parceli na kojoj su, da se gradilo po pravilima, onim arhitektonskim i građevinskim, i po ljudskim mjerilima, možda mogla stati tri ista ovakva ružna pravokutnika. Ovako, tu u te prozore nikad ne zaviri sunce. I nikad se između zgrada ne spusti nebesko svjetlo. Da Bog odozgo ispusti papir A4 formata, ne bi mogao kliznuti između tih zgrada. Tako je usko. A u nekoj vrlo bliskoj budućnosti bit će i tako mračno, tako vlažno i tužno. 

U prvom susjedstvu, kada se pređe cesta, prođu se garaže i samoposlužna autopraonica, staro je Zapruđe. Tu su Jelinekovi tornjevi (neboderi) i limenke, velike i male, raspoređeni u geometrijski nepravilnim nizovima, s obzirom na navike i raspoloženja čovjekova oka i duše, ali i s obzirom na sunčevu putanju i uobičajeno kretanje zagrebačkih vjetrova. Između su dječja igrališta, vrtići i trgovi, škola. Između raste gusta vegetacija. Neka već pedesetogodišnja stabla stvaraju dojam da je Zapruđe izniknulo usred šume. Veći dio Novog Zagreba, sve tamo do Remetinca, pokraj hipodroma, Velesajma i Kajzerice s jedne strane, i Parka mladenaca s druge, pa sve do Remetinca pretvara se u šumu. Usmjeravanim djelovanjem prirode i voljom ljudi i ritmom njihovih života ispunjava se povijesnim smislom ovaj najveći stambeni, urbanistički i arhitektonski projekt hrvatske kulture. Tu se, u Novom Zagrebu, živi u ritmu godišnjih doba i s obzirom na dnevne, sezonske i godišnje putanje sunca. Novi Zagreb je, kao i svaka doista uspjela velika urbana cjelina, nastala prema jednom urbanističkom projektu, istovremeno grad i gnijezdo usred nedirnute prirode. Novi Zagreb je mjesto pod suncem.

Razlika između Novog Zagreba i tih tužnih građevina bez sunca, u Ulici Karla Metikoša, razlika je između urbanizma i divljaštva. Ostaviti ljude bez sunca i bez pogleda nije stanovanje, nego je kazna. Tako se ne projektiraju i ne grade ni zatvori. Ali još nešto je tu važno: projektanti Novog Zagreba gradili su za druge tako kao da grade za sebe. Pa su neki među njima i stanovali u svojim zgradama. Investitora POS-ovih nastambi u Zapruđu, arhitekta, voditelja izgradnje, resornog ministra, te još ponekog ljubavnika i ljubavnicu iz tog kruga – ako ti ljudi ikoga ljube – trebalo bi za kaznu useliti da tu stanuju, na donjim katovima, gdje ne svijetle ni Božje ime ni neonska svjetiljka.

ili   Postapokaliptično mišljenje i pjevanje Predraga Fincija

 “Kada mišljenje ode do korijena problema.
ono je tada, na kraju, opet ono što je bilo
na početku: čuđenje. To prvo i posljednje
otvaranje  misteriju bivanja, čudu života.
Ljepoti postojanja.“

Predrag Finci, Ukratko

1.

Prozni, poetski i esejistički zapisi Predraga Fincija, ili kako on sam, sa njemu svojstvenom blagom samoironijom, bez zareza i zadrške kaže, “staračke pričice pjesmice aforizmi stavovi” , objavljeni 2018. u beogradskom Factum izdavaštvu pod naslovom Ukratko, predstavljaju onu vrstu štiva i knjiga koje se lako i sa posebnim užitkom čitaju a o kojima se teško govori i još teže piše. Ta teškoća ne tiče se samo činjenice da su te knjige najčešće žanrovski i književnorodovski apartne, neuporedive i poetički i poetski potpuno autentične i nove. Jednostavno rečeno – ta teškoća tiče se želje i potrebe da  užitak i “zadovoljstvo u čitanju” knjige Ukratko nastavimo empatičnim, sročnim ćutanjem, rječitijim od svakog govora o njoj. Ili još jednostavnije – Ukratko je jedna od onih knjiga koje bismo radije ponovo čitali nego o njima pisali. 

Riječ je najprije o tome da ona pripada onoj vrsti autorefleksivnih i autoreferencijalnih knjiga koje, kako god okreneš, uvijek već preduhitre svaki čitalački, književnokritički i hermeneutički analitički sud o njima. Sve što biste rekli o njoj, čini vam se, ona je već pomislila i rekla o sebi, o-pisala se tačnije i sažetije nego što želite i možete zamisliti.

Upravo tako, jednim kratkim “izvanjskim” samoopisom i započinje ova knjiga. Na (samom) početku naime, u istoimenom zapisu Finci kaže da je ova knjiga pisana “bez predgovora i pogovora, bez dugih analiza, bez mudrih citata i korisnih napomena” i da sve što u njoj hoće reći, hoće reći “jednostavno, bez složenih, zamršenih rečenica, bez mnogo objašnjavanja i tumačenja”; opisati i pokazati to “što sam osjećao  i mislio, doživio i preživio, što sam u sebi sabrao”. 

O istovremenoj doslovnoj tačnosti i izvjesnoj varljivosti tog opisa zbilja bi se dalo nadugo i naširoko govoriti i pisati, ali kada ubrzo otkrijete da knjiga Ukratko pripada onoj rijetkoj, najrjeđoj vrsti majstorskih književnih djela u kojima je ono “šta” ona govore izjednačeno sa onim “kako” govore, ostanete bez riječi pred njenom umjetničkom samodovoljnošću – oči u oči sa organskim jedinstvom njene sadržine i forme, obuzeti  njenom unutrašnjom, višeslojnom samohermeneutikom koja se da razabrati i razumjeti ali ne i izreći i vjerno prenijeti u drugi diskurs i jezik.

Takve samosvojne i samosvjesne knjige može napisati samo neko ko je istovremeno filozofski pisac i pjesnik, ko istovremeno pjeva i misli o pjesmi i opjevanom, ko to čini cijelim bićem, bespoštedno i bez ostatka – izjednačava svoje mišljenje-pjevanje sa (svojim) bićem, a svoje pisanje sa svojim životom. O takvim knjigama vjerodostojno može pisati samo onaj koji i sam vjeruje u pisanje kao u način života i vaskrsavanja svijeta; onaj ko svjedoči da mrtvi svjetovi ožive u dobro napisanoj  knjizi, a da bez čitanja umiru – onaj koji zna da je čitanje knjige jednako čudotvorno i životvorno kao i samo njeno pisanje, i da pisati o knjizi uvijek već znači pisati o njenom čitanju, ne čuvati tu čudotvornost i životvornost samo za sebe, nego je dijeliti s drugim i Drugim koji je sama naša suština, i kada ga pišemo malim i kada ga pišemo velikim slovom.

I taman kada pomislimo da nam se ukazao i po-kazao hermeneutički alef kojim bismo mogli započeti zapis o čitanju, razumijevanju i tumačenju ove knjige, shvatimo da se ono što smo maločas rekli odnosi na gotovo sve Fincijeve knjige i njegovo  spisateljsko djelo u cjelini, i da je to sama po-etička suština i bit njegovog djela. Ni jedna nas Fincijeva knjiga, međutim, ne poziva da je čitamo i razumijevamo iz cjeline njegovoga djela kao što to čini njegova knjiga Ukratko u kojoj je to djelo  istovremeno sažeto i nanovo osvijetljeno. Ni jedna druga knjiga tako tiho i nenametljivo (bez bilo kakvog  glasnog pomena, poziva, zahtjeva i diktata) a tako jasno i razgovijetno ne upućuje i ne u-kazuje na tu cjelinu i svoje posebno, povlašteno mjesto u njoj.

2.

Ukratko je dvadeseta (20) po redu Fincijeva knjiga. Prvu knjigu objavio je 1980., u tridesetčetvrtoj (skoro u onoj čuvenoj, simboličkoj, bogočovjekovoj tridesettrećoj) godini. Narednih deset godina objavljivao je u, da tako kažemo, uobičajenom ritmu, i do predratne 1990. objavio još tri knjige. 

A onda je uslijedilo (ako izuzmemo rukopis pod naslovom Sentimentalni uvod u estetiku objavljen 1999. u Londonu) četrnaestogodišnje ćutanje, o čijim razlozima drugi mogu samo slutiti, a čiju tegobu i teret zna samo on. Jedno je, međutim, izvjesno – to ćutanje (neobjavljivanje) pokazalo se ne samo teško nego i plodonosno kao (crna) zemlja, iznimno važno i presudno za njegov život i njegovo cjelokupno stvaralaštvo. 2004. (u svojoj pedesetsedmoj godini) Finci prekida tu, više od jednog desetljeća dugu šutnju, i objavljuje dvije knjige –  Sentimentalni uvod u estetiku i Pravo, stranputicom. Od tada  do danas, dakle u narednih šesnaest godina objavljuje  osamnaest knjiga –  iznenađuje čak i one koji su tu samosvojnu stvaralačku snagu i energiju naslutili još u njegovoj prvoj knjizi Govor prepiski – čak i one koji su ga, kao ovaj čitalac (i ne samo on), još tada prepoznali kao najzanimljivijeg, najoriginalnijeg i najinovativnijeg bosanskohercegovačkog filozofskog pisca. Upravo ovih dana očekujemo izlazak dvadesetpete (25) Fincijeve knjige čiji je naslov Prvo, bitno, a čiji nas je rukopis iz nekih razloga o kojima ćemo kasnije govoriti iznenadio i obradovao kao nijedan do sad.

Već sama kompozicija Fincijevog djela i dinamika objavljivanja njegovih knjiga, njihova postmetafizička vizura, tematskomotivska i žanrovska raznovrstost, potpuno autentična, stalno inovirana po-etička strategija i osoben,  gostoprimljiv i prisan, narativni stil, tražili bi jedan poseban ogled. Posebno je zanimljiv odnos i ne samo tematskomotivska razlika, nego i razlika u osjećanju života i diskursu njegovih knjiga pisanih i objavljenih do 1990. i nakon toga. Finci se voli i zna našaliti na svoj račun naročito kada je riječ o  smrtno ozbiljnim stvarima. Tako će nedavno parafrazirati jednu svoju raniju dosjetku da  mu se sve više čini da je svaka knjiga  koju upravo piše zadnja, i da je napisao mnogo “zadnjih” knjiga, pa reći da je nakon prve svaka njegova knjiga “zadnja”.  To zbilja zgodno i duhovito zvuči, ali nama se čini da  ovoga puta ne bi trebali ostati na  Fincijevoj poslovičnoj samoiriniji i duhovitoj aforistici. Nama se, naime čini da se iza te dosjetke  o  bitnoj razlici  prve i potonjih knjiga krije jedna presudna promjena, i sama  est-etička, po-etička, i egzistencijalna bit njegovog djela. I ne samo to – nama se istovremeno čini da ni jedna druga Fincijeva knjiga ne u-kazuje na tu bit i da je ne po-kazuje kao njegova knjiga Ukratko.

Više je razloga zbog kojih nam se Ukratko čini kao esencijalna Fincijeva knjiga. Dva su razloga najočiglednija i najdublja, osnovna. Prvi je, čini  se taj što Ukratko predstavlja svojevrsno svođenje metafizičkih i egzistencijalnih računa, i što je samim tim istovremeno nastala iz sveg njegovog (dotadašnjeg) života i svih njegovih prethodnih knjiga. Drugi se tiče čitalačkog utiska da se u toj njegovoj knjizi kao ni u jednoj drugoj, otkriva temeljni razlog onog dugog tegobnog ćutanja koje će se pretvoriti u dugo spasonosno pisanje – ukazuje izvjesna prelomna tačka i čuje lom zbog kojeg je i o kojem je četrnaest dugih i teških godina ćutao, tražio spas,  našao ga u posvećenosti pjesničkom mišljenju i pisanju, u potrebi i potrazi za “jednakošću riječi i čina”, jedinom istinskom puninom života.

3. (1)

Kada je riječ o onom prvom razlogu, pada nam na pamet Danijel Dragojević i jedna njegova knjiga raznolikih i raznovrsnih zapisa i kratkih eseja o onome što se znalo događati oko (pisanja) pjesme a nije ušlo u pjesmu. Naslov te jedinstvene, apartne Dragojevićeve knjige je Rasuti  teret. Fincijev egzistencijalni i metafizički “teret” nije u knjizi Ukratko rasut, nego  sabran, sagledan i prigrljen. U toj knjizi sabrano je i sažeto, u samoj svojoj biti izraženo sve što je doživio, iskusio, iskušao  i napisao. Otuda  utisak da se u ovoj Fincijevoj knjizi najrazgovijetnije čuje onaj tihi, testamentarni tembr koji se da čuti u svakoj od njegovih “zadnjih” knjiga.

Finci je filozofski pisac sa najraznovrsnijim i najraznolikijim a uvijek prepoznatljivim, osobenim filozofskim, proznim i poetskim diskursom i stilom, sa najdinamičnijom poetičkom strategijom i najrafiniranijim, u krajnjoj instanci esejističkim hibridom filozofskog, proznog i poetskog izraza za kojeg znam.

Pa kako je onda bilo moguće u jednoj knjizi sabrati i sažeti sve te često nespojive raznovrsnosti i raznolikosti? Dakle, kako je moguće sve svoje prethodne knjige sažeti u jednu, ili kako je, kao u onoj Kortesarovoj priči, vozeći se par minuta trolejbusom od stanice do stanice, moguće u sebi čuti simfoniju koja traje više od dva sata?

Kako to da upravo onda kada sve knjige sažmeš u jednu, i kada ti se čini da si rekao sve, da upravo tada jasno vidiš i shvataš  zašto “iza svakog pisca na kraju ostane nenapisana stranica” ?

Kako,  baš onda kada najbolje piše autor iščezne, pa “ono što je i kako napisano ne kazuje više pisac, nego napisano”?

Kako to da se ne pričaju priče, a ispriča se sav život?

Kako “riječi koje opisuju život, postaju život”?

Kako je moguće odjedanput sve zaboraviti i sjetiti se svega, sve to zapisati-upamtiti, sve nanovo preživjeti, obesmrtiti život?

To  su samo neka od onih čudnih i teških (poetičkih) pitanja i čudesno lakih odgovora koje samo umjetnost, i koje samo poezija, dakle, sama suština i supstancija umjetnosti može da da – samo neka od pitanja koja nam je  istovremeno postavljala i na koja je odgovarala ova knjiga, pitanja-odgovori koja samo umjetnost u istom času  može postaviti, potražiti i dati, sjediniti osjećanje i shvatanje, učiniti da čim istinski osjetimo – razumijemo, čim to razumijemo, osjetimo još više od onog što smo razumjeli.

Kako se to čini znaju samo istinski majstori pjesničke (dakle i svake, formalno druge) umjetnosti, jedini praktični čuvari tajne, vještine i umijeća  istovremenog iskušavanja potpune slobodoumnosti i poslušnosti, slobode i  stroge discipline, sjedinjenih u pjesničkom u umjetničkom u majstorskom djelu.

Finci je istinski majstor riječi. Nisu to one raspjevane pjesničke riječi koje se, i kada to ne znaju, ugledaju na psalmopojca kao da se ugledaju na same “riječi  gospodnje, riječi čiste, srebro u vatri, očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno”.

To su one riječi koje su, nakon svega, preživjele. Preživjele sve, dakle i samo ništavilo, samo ništa. Prošle kroz ovu božju baštu i trnoviti vrt, kroz ovozemaljski raj i krugove ovozemaljskog pakla, od kojih onaj krug ratnog pakla od kojeg će zanijemiti predstavlja posebno mjesto i žarišnu graničnu situaciju u njegovom životu i stvaralaštvu, prelomnu tačku njegovog stvaralačkog života.

3. (2)

Prije nego što kažemo o kojem krugu pakla, o kojoj prelomnoj tački i kakvom lomu je riječ, recimo nešto o strukturi i kompoziciji ove knjige.

Ukratko je jedna trodijelna, četverotaktna knjige – nakon kratkog, uvodnog zapisa pod naslovom Na početku, slijede tri organski povezana dijela pod naslovima Dolaženje Događanje, Odlaženje, koji osim što prikazuju osnovnu sadržajnu i kompozicionu strukturu knjige, istovremeno asociraju na onaj očigledni a tajanstveni mehanizam kretanja samoga života, nekog paradoksalnog, jednokratnog vječnog vraćanje istog a različitog, uvijek već starog i novog. 

Dolaženje čini 12 zapisa od kojih je jedan autobiografski i autopoetički pjesnički zapis o biti pjesništva pisan kurzivom. Događanje se sastoji iz 56 zapisa, 55 pisanih u parovima od kojih je prvi u paru numerisan a drugi naslovljen i pisan kurzivom, uz jedan zapis bez para koji govori o tome da „što duže, što više pitamo, sve smo bliži temeljnim pitanjima, presudnim ne-odgovorima“. (Upravo smo iz tog kratkog, tridesetdevetog (39) zapisa odabrali dvije završne rečenice i uzeli ih za moto ove kratke zabilješke o knjizi „Ukratko“.) Odlaženje je pisano kurzivom i čini ga šest (6)  zapisa, pet numerisanih i naslovljenih, i jedan nenumeriasan zapis pod naslovom Na kraju kojim se knjiga završava.

Naravno da ne bismo ukazivali na ove „tehničke“ detalje da  ovu knjigu nije, između ostalog, pisala i neprestana potreba za slobodom i redom (u govoru), nastojanje da se onim malarmeovskim „bacanjem kocki poništi slučaj“, da se piše  potpuno slobodno i potpuno odgovorno, iscrpno a sabrano i sažeto, bez ijedne suvišne riječi, da se to ne odnosi samo na pjesnički, esejistički, prozni i pjesnički izraz, nego i na jedinstvenu kompoziciju mišljena i pjevanja praćenu preciznom arhitektonikom i grafičkim uređenjem teksta. Ako se u ovoj knjizi i nije računalo sa simboličkom vezom zapisa i njihovih brojeva,  ta veze je u nekoliko slučajeva, čini nam se, nekim čudom uspostavljena. U jedno smo, međutim, potpuno sigurni – odnosi mišljenja i pjevanja u ovoj knjizi su rodbinski u nekoliko koljena, i kao što u odnosima te vrste obično biva veoma složeni, pa je sasvim opravdano što su pjesme u ovoj polimorfnoj knjizi naglašene i kurzivom. Istini za volju, tog kurziva bilo bi mnogo više da su kurzivom  pisani svi stihovi posijani u ovoj knjizi, svi ti iznenadni versi koji u gotovo svakom zapisu znaju zapjevati usred proze i zablistati usred refleksije.

Postoji još jedan, posebno važan razlog zbog kojeg ukazujemo na sadržajni i ini metalogički (raspo)red i posvemašnji vanjski i unutrašnji sklad govora i pisma ove knjige. Riječ je, naravno, o središnjem dijelu knjige pod naslovom Događanje, i usred njega, o onom što nam se otkriva i po-kazuje kao „presudni događaj“, koji je “izvan naše volje, moći i želje, a najednom postane oznaka nas samih“. Onaj događaj oko kojeg se vrti svo događanje – i „događanje“ u istoimenom odjeljku, i u (Fincijevom) životu i svijetu; u njegovom biću, mišljenju, pjevanju i pisanju.

Događaj o kome je ovdje riječ (ono „presudno“ što „život promijeni“) je rat – rat koji se tih godina slutio, a koji je sarajevskog profesora estetike Predraga Fincija Finca zatekao u rodnom gradu. U onom „Tamo“ iz istoimene pjesme koja kaže:

“Tamo je lijepa uspomena,
tamo rana.

Duboka,
dublja od tugovanja.”

Izabrali smo ove stihove kao samu suštinu i supstanciju osjećanja svijeta i pjesničkog izraza  čujnog i prisutnog u ovoj Fincijevoj knjizi, i  svemu što je rekao i napisao nakon onog dugog ćutanja, (izbjegličkog) života u nekom njegovom „niti od niti ka“, piljenja u onu prelomnu tačke u kojoj se sve sabralo kao pred veliki prasak. Upravo su ti stihovi poetička i poetska, idealna i zbiljska, ontološka  i ontička, suštinska i supstancijalna „slika i prilika“ pomenutih preživjelih  riječi. To su riječi proživljene, na svojoj koži iskušane-upisane, riječi koje podjednako pamte i radosti i rane, dovode muk do (pjesničkog) govora i iznose na svjetlo dana, ono, iza svega (znanog) što je preostalo – ono što je novo zato što je spasonosno, ono što je spasonosno zato što je novo.

Samo nam se takve preživjele riječi daju slušati – samo su one vjerodostojne i čudotvorne, najrječitije onda kada dovedu do jasnoće u kojoj nam ne trebaju riječi.

Onda, recimo, kada se kao u onoj Fincijevoj ljubavnoj pjesmi  u prozi, povlače i puštaju ljubav njegovog života da bez jedne jedine riječi kaže sve – dočeka ga kada se vrati kući i po-kaže mu i sama sobom objasni da „život može proći, ljubav ne može“.

Ili ono sasvim drugačije čudo koje se događa kada slušamo Fincijeve (poratne) preživjele riječi –  shvatamo i prihvatamo i ono što rečeno na neki drugačiji način ni u snu ne bismo prihvatili, i kada nam se čini da samo takve, duboko proživljene, preživjele riječi, srčane i umne, poštene i jednostavne, imaju pravo i neku unutrašnju, moralnu dužnost, čak i manihejski govoriti o ratu. Jer samo takve, preživjele riječi mogu još prije smrti pomiriti ratnohuškače i pacifiste, ratnike, borce i bojovnike, riješene da se do sudnjeg dana i istrebljuju,  da se „između dva rata“  sumanuto bore za interpretaciju rata. 

  Samo su takve riječi (danas i ovdje) vjerodostojne i utoliko spasonosne, potrebne ovoj zemlji i jeziku kao hljeb nasušni.

4. (1)

“I svi razlozi za brigu već umireni, pitanja
razriješana, u kasnoj spoznaji sve poredano
a iza svega i iz svega, za onog koga dohvati čudo
mišljenja i nemir postojanja, već novo putovanje
započeto.” (P. Finci – Ukratko)

Započeli smo prikaz ove knjige govoreći o teškoćama pisanja o njoj, i nismo ni primijetili kako se po nekoj  metalogičkoj zakonitosti i milosti pomnog čitanja ta teškoća pretvorila u neku zagonetnu, sve veću lakoću izricanja i pisanja; kako se neki  preliminarni, zamišljeni, teorijski precizni i provjereni hermeneutički diskurs sročan pjesnički slobodnom mišljenju i govoru same knjige pretvorio u neko pjesnički slobodno interpretiranje. Ta lakoća nije došla nakon što nas je Finci širokogrudo ohrabrio da ovu knjigu doživljavamo i interpretiramo slobodno, jer je, kako on kaže “ova knjiga svakom onakva kakvom mu se  čini”, nego onda kada smo tu slobodu sami sebi dopustili i osjetili potrebu da o tome progovorimo i u prvom licu, onako kako u pravilu (govorimo i) pišemo samo u nekim svojim pjesmama. A to se opet, po nekoj zagonetnoj zakonitosti, dogodilo onda kada smo u ovoj knjizi naslutili nešto što se u novom Fincijevom rukopisu Prvo, bitno na jedan, za nas zapanjujući način obistinilo, i nakon čega se više nisam pitao o čemu bi Finci nakon tog posvemašnjeg svođenja računa, uopšte mogao govoriti i pisati; šta bi još i kako imao reći?  Riječ je o tome da sam dao neki svoj, samo svoj supozionistički “odgovor” na to pitanje, a onda pročitao rukopis knjige Prvo, bitno i ostao bez riječi –  upravo takav, suštinski isti  odgovor dao je i Finci, izveo  upravo onu poetičku konsekvenciju iz knjige Ukratko kakvu  sam slutio, priželjkivao i zamišljao. Nikada ranije nisam osjetio tu vrstu  ne samo čitalačke radosti i satisfakcije – pomisli da u jednom, do tada, činilo mi se, apartnom  stanovištu i uvjerenju. nisam sam.

Najkraće i sasvim pojednostavljeno rečeno, riječ je o tome da sam negdje u onim godinama u kojima je Finci napisao svoju prvu knjigu, čitajući i izučavajući djela nekih modernih i savremenih pjesnika i postmetafizičkih filozofa, došao do slutnje, a zatim do  čvrstog, ne samo poetičkog uvjerenja da se mi, današnji, ne trebamo nadati, uzdati i čekati povratak nekog ničeanskog Dionisa, nego Orfeja, makar se svakodnevno sve više uvjeravali u ne-mogućnost njegovog povratka. Onog Orfeja koji ne bi činio mitska čudesa, očaravao i pripitomljavao pjesmom divlje zvijeri, zaustavljao rijeke i bujice, pomjerao drveće, šume i brda, nego nas cijelim bićem vraćao svojoj i našoj suštini skrivenoj u etimološkom značenju riječi poiesis, onom što izvorno znači (pjesničko) stvaranje. Jer ništa drugo ne spaja našu ljudsku i božansku prirodu, suštinu i supstanciju kao stvaranje, kao ono spasonosno stvaralačko majstorstvo i majstorsko stvaralaštvo.

A onda sam, istražujući  kratke i duge pjesničke forme,  težnju pjesme da se razvija i prema vani i prema unutra, iskušavajući polove pjesničkog govora i šutnje, došao do nekih stihova i rečenica koje su mi  ukazivale  na zajedničko  ontološko porijeklo  pjevanja i mišljenja. Ne samo zbog toga, ti stihovi i rečenice podsjećale su me na one presokratovske iskaze,  na one pjevne misli, ali sada, u tim mojim postpoetskim stihovima i nekim pjesmoljubivim mislima, lišene kosmologije i kosmogonije. A kada presokratovcima oduzmemo kosmologiju i kosmogobniju, šta ostaje?  I nisam li u onoj svojoj preslobodnoj profetskoj metafori  bio pomalo nestrpljiv?  Dakle, ne bismo li se, prije onog mog simboličkog, metaforičkog i stvarnog povratka Orfeju, trebali vratiti na presokratovce?

Na ta pitanje do sada sam odgovarao sam, a sada mi je – kažem to bez zazora i straha od utiska konstrukcije i navlačenja tumačenja na neki svoj apartni, svojeglavi, ne samo hermeneutički mlin – neke  dragocjene, čini mi se mnogo zasnovanije, uvjerljivije i dalekosežnije odgovore dao Predrag Finci koji na jednim mjestu u knjizi Ukratko kaže: “U tekstovima koji slijede u meni se dešavalo nešto kao Platonova “pjesnička mahnitost”, rađao svojevrstan eho rane “prirodne” filozofije, one prije Sokratova vremena, u kojoj je pjesnička i filozofska riječ bila srodna, ali sa dodatkom nekih mojih osobnih tema, što postade neko moje razmišljanje iz početka, povratak osobnom “naivitetu svijesti”, vlastiti pokušaj govora iz prvobitnog impulsa. Iz takve osobne igre, osobnog logosa i emocionalnog nemira nastadoše ovi moji eseji u pjesničkom obliku.”

Niz je ovakvih eksplikacija i još više asocijacija i aluzija na presokratovce u ovoj knjizi, i nije bilo teško zamisliti da bi jedna od njenih poetičkih konsekvencija mogla biti i neka varijacija na presokratovsku temu. Ali da će to (u knjizi Prvo, bitno) biti urađeno tako da će udahnuti novi (zajednički, besmrtni) život ne samo knjizi Ukratko  nego i Fincijevom  djelu u cjelini, o tome smo mogli samo u najljepšim čitalačkim, hermeneutičkim snovima sanjati. Jer, knjigom Prvo, bitno, najdublje “agnostičke molitve” iz knjige Ukratko bivaju uslišane, i umjesto da se ta knjiga završi pjesmom Na kraju, ona se beskonačno produžava (kao da je na djelu neko novo, neprestano Dolaženje, Događanje, Odlaženje-Dolaženje, Događanje Odlaženje…) i širi u beskraj – posljednja pitanja is-postavljaju se kao prva, spajaju se i po-kazuju kao odgovori, a ono što je nakon svega preostalo po-kazuje se kao ono što svemu prethodi. Ono što je izgledalo i zvučalo kao postpoezija pretvara se u neki novi, neopresokratovski pjesnički početak, baca jedno potpuno novo svjetlo na cjelokupno Fincijevo djelo.

4. (2)

I ranije smo, od njegove prve knjige zapravo, naslutili da je Finci po habitusu pjesnik. Za takav, ne samo čitalački utisak nije bila potrebna neka naročita hermeneutička prozorljivost – vidjelo se to od početka, u svakoj njegovoj knjizi – u svemu što smo pročitali. Vidjelo se to prije svega u njegovom izvanrednom daru i umijeću da u svojevrsnoj filozofskoj naraciji srećno spoji svakodnevni jezik sa “uređenim” diskursima i jezicima, da brižno probranim opštim mjestima da vlastiti,  osoben ton i boju, da usred kakve besprijekorne filozofske analize ili varijacije na brojne est-etičke teme, udjene stih ili čitavu “strofu” neke svoje neprestane, unutrašnje pjesme. Ali, da će se djelo jednog već potpuno formiranog, etabliranog, postmetafizičkog filozofskog pisca razvijati i razviti u poetičkom i poetskom pravcu na koji upućuju njegove nove knjige Ukratko i Prvo, bitno to je moglo biti samo nejasno slućeno.

Te knjige treba  čitati i odvojeno, i kao jednu knjigu – jednu jedinstvenu, potpuno autentičnu knjigu, poetički i pjesnički novu ne samo u bosanskohercegovačkoj i južnoslovenskoj poeziji. Novu i po tome što metaforu, to genuino pjesničko sredstvo premješta iz stiha, strofe i pjesme, i prenosi je na knjigu i njegovo djelo koje se samo pretvara u jednu proširenu metaforu. Novu u vremenu kada se čini da gotovo ništa uistinu novo u poeziji i umjetnosti nije moguće. 

4. (3)

Šta je to novo što baca jedno do sad nepoznato svjetlo ne samo na putanju i samu bit Fincijevog stvaralaštva nego i sudbinu i izglede poezije i umjetnosti u ovom svijetu koji  sam po sebi, bolje od svake egzegeze i spekulativnog mudrovanja otkriva i pokazuje zasnovanost naših najdubljih strahova, dokazuje nesumnjivo proroštvo onog “apokaliptičnog tona u filozofiji”. Danas, međutim, kada prisustvujemo prelasku doba slike svijeta u doba slike bez svijeta, i kada (stvarni) svijet na naše oči nestaje, pretvara se u narastajuću gomilu slika, ne treba biti ni filozof ni prozorljivi profet da bi se razumjelo i  vidjelo šta nam se dešava i sprema – dovoljne su nam samo oči da shvatimo da više nije samo o apokaliptičnom tonu savremenih mislilaca, nego o apokalipsi, u svim njenim značenjima riječ.

Cjelokupno spisateljsko, filozofsko i pjesničko djelo Predaga Fincija ispunjeno je nesvakidašnjom sviješću o razmjerama krize ovog našeg svijeta i njegovog posvemašnjeg “post”. Kao u malo kojem drugom, u Fincijevom životu i djelu pomiješale su se neke magistralne putanje i sudbine savremenog čovjeka i svijeta. Svjetskopovijesne migracije, planetarno, virtualno  i stvarno nomađenje, sveopšti egzil, izbjeglištvo, progonstvo, individualnu lokalnu i globalnu bezzavičajnost i razsredištenje svijeta, ontičku i ontološku bezdomnost, Finci je iskušao na svojoj koži, doživio kao vlastitu golgotu i udes, i nakon dugogodišnjeg ćutljivog presabiranja doveo do riječi – do “svoje kuće od riječi bez koje pisac ne može”. Uvedene u tu kuću, isprepletene su sudbine jednog čovjeka i  (njegovog) svijeta,  pjesnika i pjesništva, poezije i života. U toj kući “ja i svijet (priroda) postanu jedno”, u njoj smo  “ja  i moje bivanje, jedno smo te isto. Objedinjeni život i mišljenje.”

Samo onaj ko i sam uđe u tu (zajedničku) metaforičnu i stvarnu kuću svijeta, bića, bitka i tu- bitka, može čuti  njihov i Fincijev  postapokaliptični, neosokratovski pjesnički (pjesmotvorni, životvorni) razgovor što nas nakon svega bodri: “Koji je prošao kroz pustare močvare brige patnje, tome nema druge nego vjerovati u dobro promjene, u sutra koje će biti bolje.”  To nije samo neki postapokaliptični, potpuno trezveni (pjesnički) optimizam i neostoicizam. To je neka čudotvorna i čudna, neizreciva i neobjašnjiva a jasna, ontološka (pjesnička) vedrina, užitak u živom času one “večite svežine sveta” koja čini čuda –  čini da “mi što ćemo možda jedared umreti kazujemo čoveka besmrtnog u žiži magnovenja”, spaja te riječi velikog francuskog i svjetskog pjesnika Sen- Džon Persa sa riječima bosanskohercegovačkog i južnoslovenskog filozofa i filozofskog pisca Predрaga Fincija koji je, još dječak, rado i naizgled prerano čitao onu veličanstvenu Persovu poemu-pohvalu moru, divio se toj  neopresokratovskoj, panteističkoj “proslavi života” i (ljudskog) trajanja, ne sluteći da će se jednom, nakon svega što je (do tada) napisao, baš u njegovoj, da tako kažemo, novoj testamentarnoj knjizi, na samom kraju, kao na početku, ponovo sresti pjesnik i filozof i uglas nam, cijelim bićem proživjelim i preživjelim riječima, čista srca po-kazati i poručiti: ”Dok život traje, pjesme će nade će života će biti.” 

Barem trideset godina, još od osedlavanja Save sistemom nasipa, gradski su se urbanisti bavili u osnovi nerješivom zagonetkom: kako Zagreb izvesti na rijeku? Ili kako grad, koji je nastao nepotpunim srastanjem dva grada, a oba se stalno leđima odmiču od Save, nagovoriti da se osvrnu i poljube nad vodom? Vjerojatno nikako. Zagreb nikada neće živjeti na rijeci, kao što žive Budimpešta i Beograd, jer se dvaput rađao u strahu od nje, ali možda to i nije tako loše. I možda to više nije nešto čime bi se trebali baviti urbanisti. Katkad grad treba ostaviti na miru, pa ga promatrati sa strane, jer će se, možda, dogoditi nešto. I možda će sam učini nešto čemu se nisu mogli domisliti njegovi urbanisti, projektanti, arhitekti i pjesnici poetike prostora.

Nakon što je nakon onoga strašnog povodnja s kraja listopada 1964, kada je izginulo sedamnaestero ljudi, pedesetak tisuća ostalo je bez krova nad glavom, a deset tisuća stanova trajno je uništeno, stvoren i ostvaren veličanstven projekt izgradnje sustava, koji je zanimljivo obilaziti u dugim hodnjama i na biciklu, zapravo je već mogao biti zaboravljen san o izlasku Zagreba na rijeku. Grad se odmakao od velike vode da bi mogao živjeti s njom.

Najprije su se – to znam samo s fotografija – u sedamdesetima Zagrepčani spuštali s nasipa i primicali rijeci da bi vikendom prali svoje automobile. Bilo je moderno na takav način provoditi vrijeme. Obiteljski je automobil još uvijek bio povijesna novost, simbol dobrog i udobnog življenja, luksuz, tako da su se zajednica okupljala oko njega kao oko kućnog ognjišta. Gradskim se vlastima to nikad nije dopadalo. Nije bilo ekološki, nije bilo ispravno, a kao da nekako nije bilo ni zagrebački. U subotnjem pranju i ispiranju fiće, bube i stojadina kao da je bilo nečega sirotinjskog i gubitničkog. A to je bilo vrijeme kada se ljudi nisu mirili s gubitništvom. Ali tu se pokazalo da odmicanje grada od rijeke ima nekog smisla. Na Savu se počelo izlaziti kao na izlet. No, to je bilo suprotno onome što su urbanisti željeli.

I tako su došle i prošle osamdesete, naišao je rat, koji je, kao i svaki rat, Zagreb poprilično razzagrebio. No, srećom tad su se pojavili psi. I naišla je moda zdravog života. Narod je počeo trčati i izvoditi pse na istrčavanje. A psima je pošlo za šapom upravo ono o čemu su snivali urbanisti: kako urbanizirati rijeku, kako oriječiti grad? U posljednje vrijeme, dok obilazim po desetak kilometara nasipom, s kraja na kraj Zagreba na Savi, primjećujem i dame na konjima, kako elegantno projašu psećom livadom uz nasip. Grad u pozadini s tim je pasjim i konjskim ljudstvom bogat i lijep.

svake godine u rano proljeće
rezidbom održavam i pomlađujem
postojeća stabla raznih voćaka

svaki put iznova osjetim
kako im godi uklanjanje suhih
ali i suvišnih grana

rubove na dubokom rezu
poravnavam nožem za cijepljenje
premazujem ih voćarskim voskom

svaku obrezanu voćku
posvećujem kao pjesmu pupova
prozračnom voćnjaku mojih godina