Neki 21.III. obilježavaju kao Svjetski dan pjesništva, drugi kao prvi dan proljeća, treći kao Svjetski dan osoba s Down sindromom.
Ja tog datuma obilježavam malo drugačiju godišnjicu: prije 20 godina, baš 21. III. 2001., u Sarajevu, multikulturalnoj prijestolnici moje jedine domovine, zarobili su me naturalizirani Bosanci pa onda, je li, valjda i naturalizirani Hercegovci. Dogodilo se to u haremu Fahdove džamije na Alipašinom Polju: radio sam tv-prilog za „Glas Amerike“, mirno praveći kadrove, sve dok se ispred ulaza u džamiju nije pojavio Ejup Ganić, a u susret mu izašao direktor Islamskog centra, izvjesni Mubarak. Odjednom su mi neki od kratkohlačastih i dugobradih Bosanaca (i Hercegovaca) počeli dovikivati nešto što nisam razumio, a onda me je za minutu-dvije okružilo pedesetak takvih. Ne razumijem arapski pa se, istinabog, ne mogu zakleti da mi možda nisu izvikivali stihove, obilježavajući Svjetski dan pjesništva, ili su se možda utrkivali ko će mi energičnije zaželjeti sretno proljeće. Zauzvrat su htjeli moju kameru, a neki, bilo je očito, i moju glavu, makar nikad nisam skontao šta to toliko lijepo vide u/na mojoj glavi.
Neko je očito procijenio da bi izvikivanje stihova i čestitanje proljeća moglo završiti naopako pa su se malo potom u krugu našla i dvojica policajaca. Krug je, međutim, sekundu potom zatvoren, a policajci su učas ostali bez pištolja i toki-vokija. E, tad sam se uplašio, pogotovo kad sam vidio da jedan od policajaca vidno drhti od straha. Zapamtio sam mu i prezime, stajalo je na uniformi, Grubešić. Nije bilo druge nego izvaditi kasetu i predati je najglasnijem od bradonja, a onda su i mene i policajce odveli na kat Islamskog centra, gdje su mi naredili da izvadim sve iz džepova, uzevši mi potom osobnu iskaznicu kako bi je kopirali. Tad sam se uplašio drugi put, ali ne zbog ičeg spomenutog, nego zato što je i „prevoditelj“ bio Arapin koji je jedva natucao naš jezik. Nije bilo pitanja jesam li špijun, to se valjda podrazumijevalo. Zaključak nakon sveobuhvatnog ispitivanja, koje je podobro potrajalo (policajci su sjedili sa strane, Grubešić je i dalje vidno drhtao) bilo je taj da sam, što bi reci Đurin junak Ogulin Ćulibrk Oglo, „odsad, nadalje i ubuduće“ kriv za sve loše što se eventualno desi Fahdovoj džamiji i Islamskom centru.
A onda je krenulo: u moju i zaštitu novinarske profesije ustali su intelektualci, pisci, profesori, ma na noge se diglo sve što vrijedi u našoj zemlji! Sjećate li se? Ne sjećate?! „Ma haj’te, molim vas!“, što bi reci „ljevičar“ Željko Komšić. Šalim se, naravno: kako biste se sjećali kad se nije desilo ništa! Nazvale su me kolegice Senka Kurtović iz „Oslobođenja“ (tada također i novinarka „Glasa Amerike“) te jedna, ne sjećam se više koja, s Radija Herceg-Bosne, a kratki članak o slučaju u „BH Danima“ je napisao Senad Pećanin. Usto sam zauzeo par redaka u redovitom izvještaju sarajevskog Helsinškog odbora za ljudska prava, a naravno da je moja urednica s „Glasa Amerike“ Džejlana Pećanin Allison iste večeri stavila to kao glavnu temu emisije. U emisiji me branio Kasim Trnka: Arapi su, naime, smatrali da je njihov centar nešto kao konzulat, dakle da je u pitanju eksteritorij, a Trnka je objasnio da to nema veze s pameću. Što bi reci drugi sarajevski „ljevičar“ Peđa Kojović: da se zovem Asim ili Rasim, pa da se još sve dogodilo u Banja Luci ili zapadnom dijelu „jedinstvenog“ Mostara, pisali bi se i članci i peticije, ali ‘vako, vala, ako ćemo pravo, šta jedan kjafir ima dolaziti i snimati ispred Fahdove džamije?!
Imao sam još nekoliko sukoba s kratkohlačastim i dugobradim Bosancima i Hercegovcima, a posebno pamtim jedan iz Bočinje, kad su me napali, verbalno – znali su da ne smiju fizički, ne što sam neki junačina, već što mi je na prsima bila zakačena novinarska iskaznica „Glasa Amerike“. Jedan pokazuje u unutarnji džep i zamahuje letvom prema meni, ubacuju, naime, njih desetak letve na „tamić“, a muka je što i dalje ne znam arapski, pa opet ne mogu biti siguran: možda oni ustvari tako agresivno pokazuju dobrodošlicu :) Šta ću kad sam neznalica; spustim kameru i pravo u dvorište Boška Jovanovića, jednog starog čike, vođe tamošnjih Srba povratnika (rekoše mi od prije nekoliko godina pokojnog). Kuća mu se nalazi odmah preko puta novoizgrađene džamije. I prije nego sam mu došao, shvatio je Boško šta se događa, recitatori poezije i u Bočinji su toliko glasni da se čuju do pola sela.
– Ružo, napravi momku kafu! – zapovijeda Boško supruzi, a meni kaže da sjednem.
Objašnjavam Bošku da mi nije do kave, al’ on ponavlja da sjednem i odmorim, „sa’će kafa“. Džaba mu govorim da nisam umoran, nepopustljiv je. Za par minuta dolazi jedan stariji i jedan mlađi čovjek, nešto se sašaptavaju s Boškom, a prije nego sam srknuo i gutljaj kave, u Boškovom dvorištu se već skupilo dvadesetak što starijih, što mlađih muškaraca.
– E, jesi l’ popio, novinar? – pita Boško pa, ne čekajući odgovor, pokazuje na nedovršenu građevinu pod pločom: – Ako te nije stra’, popni se i snimaj!
Kažem Bošku da me nije strah, ali da treba znati da su oni na cesti vjerojatno naoružani.
– Ma znam, bolan i ne bio – odmahuje rukom – znam, al’ ako tebe nije stra’, popni se i snimaj, a ako su oni naoružani, i mi smo, znaju to oni i ne smiju ti ništa!
Penjem se, namještam kameru i snimam: oni dolje se odmah počinju derati i vrištati, opet zamahuju letvama, ali… Letve im ostaju u rukama, nema nijedne da poleti prema meni. Onda odustaju, ostavljaju pola letvi neutovarenim, penju se na „tamića“ i odlaze, i dalje galameći prema meni.
Naravno da o svemu nisam obavijestio nikakve udruge, borce za ljudska prava i ine jedače bogatih inozemnih donacija, kao što ništa nisam rekao ni kad me je srpska policija privodila u Foči (snimao zgradu policije, oni tvrdili da je zabranjeno, a nije), hrvatska u Čapljini (snimao antimuslimanske grafite na zgradi tvornice duhana), a bošnjačka u Bugojnu (snimao Hrvatski dom, kojim su tada gospodarili oni isti s kojima počeh ovu priču). O AID-ovom tretmanu da i ne govorim: jedna od metoda im je, recimo, bila da – očito su znali gdje se kad nalazim – umiljati i mazni ženski glas, dok nisam kući, nazove moju bivšu suprugu na kućni telefon i kaže joj kako je njen muž „danas bio odličan, svaka čast, bolje se ne može ni zamisliti“. Nisu se navedene i slične stvari dešavale samo meni, znam još barem deset priča kolega, ali tad niko od toga nije pravio vatromet.
Promijenila se vremena, promijenili se običaji. Došlo vrijeme da intelektualci, profesori, pisci, novinari i raznorazni borci za ljudska prava svako malo vrište do neba. Pogleda ga neko poprijeko, eto ti peticije, eto ti stotinu stotina članaka, eto ti rata! Samo što ne dreknu: Mamaaaaa, onaj čiko me krivo pogledao, upomoćććć!!!, a onda trk pod maminu suknju! Inače su to uglavnom hrabri muškarčine, rasni mužjaci kakvih više nema, bardovi, umal’ nobelovci i pulicerovci, ma takoreći bogovi koji nekim čudnim slučajem, greškom sudbine, iako su po svemu za neba, hodaju po zemlji! I uvijek im je, ama baš svaki put – makar u pozadini bilo kurvanje, lopovluk ili što slično tome, a nerijetko se ispostavi upravo to – kriva politika: oni su, k’o biva, veeeliki demokrati, al’ ih „fašisti“ ne puštaju na miru! Na braniku bard do barda, U ih ubi i kokarda :) Kmeče i kukumavče toliko da čovjek pomisli da su u pitanju ljudi-mačke: osam puta ih je već zaklalo, ubilo, igralo nogometa njihovom prepametnom i preslatkom glavicom pa sad, eto, moraju čuvati jedini preostali, deveti život, onaj mačji.
Narod, naravno, naivno pada na takve stvari, a tako i raznorazne međunarodne organizacije: muškarčinama raste popularnost, publiciteta, znamo, nikad nije od viška, a naći će se, akobogda, i kakva nagrada za ovo, ono i dsz, možda čak i kakav orden. Isti onaj narod koji je takve što kmeče i kukumavče do neba opisao u jednoj jedinoj riječi – pičkice. Ali narod je, znamo, pun budala pa, što neko reče, Arsen na koncertu nikad nije mogao sakupiti ljudi koliko ih od zajebancije sakupi Lepa Brena.
Bio u Fojnici neki Kuko, slabouman lik, kao kroz maglu se sjećam da je znao sjediti na autobusnoj stanici i plesti čarape. Izdržavala ga čaršija, po starom bosanskom adetu da sevapa, koliko god ga učinio, nikad nije dosta. U to vrijeme je predsjednik Predsjedništva Jugoslavije bio Raif Dizdarević. Svi ga pamte kao narodskog čovjeka pa se tako ponašao i kad dođe u svoju čaršiju. Tako nekom zgodom naiđe i na Kuku, trzne se za džep i pruži Kuki „crvenku“, što tad nije bila mala para.
– Pa šta ima, moj Kuko, kako si, kako se živi?! – pita Raif.
Kuko taman pospremio „crvenku“ u džep, ali je sad vadi:
– A dobro se živi, moj Raife, dooobro – drčno će, pa podiže „crvenku“ u zrak“ – lako je živit’ dok je budala!
Pametnom dosta, a budali, kažu u Bosni, „lakše uđe metar u guzicu nego cenat u glavu“.
P.s.: Da ne ostanem nedorečen: s našim vajnim naturaliziranim Bosancima (i Hercegovcima) u Bočinji zakopao sam ratnu sjekiru onda kad su mještane Srbe, i ne samo mještane, već i sve u okolnim selima, od Zavidovića do Maglaja, javno pozvali „da prihvate slast islama“. Primio me je lik sa slike (ja sam ovaj lijevo, da se ko ne zabuni :), napravio mi domaći čaj od trava koje je sam nabrao, čak smo se, eto, i slikali. Ime sam mu zaboravio, ali ga nedavno vidjeh u vijestima, osuđen je na tri godine zbog odlaska na ratište u Siriju. Popričasmo tada o svemu i svačemu, a uz (odličan) čaj, i meni ponudi da „prihvatim slast islama“. Rastasmo se gotovo kao prijatelji, ali sam morao svratiti i starom poznaniku Bošku.
– I, Boško, kako gledaš na ovaj poziv svojih susjeda da prihvatiš slast islama?! – pitam ga ozbiljnim tonom.
– Pa znaš kako, novinar… – zašuti načas, gledajući nekud ustranu, pa onda pravo u oči: – Baš’ko krme na sikiru!
Nositelj sjemena
Fragment iz romana u nastajanju “Majka od kruha”
Ja, Siniša Vuković, odrastao sam s nonoton i nonon. U Selcima na otoku Braču. Nad moju majku, samohranu majku Nikolinu, položio sam ploču nadgrobnicu u času kad se moje momaštvo mijenjalo u muževnost. Imam tu povlasticu znanja točnog nadnevka kad sam odrastao: bilo je to onog dneva, onog uzavrelog srpnja pred blagdan Gospe od Karmena, Gospe Škapularske, i pred materin 49. rođendan, kad je vapnenačka nadgrobnica stavila finalni pečat na dokument života jedne žene. Kako moja mati nije imala sreće posla pronaći u svojim Selcima, pronašla ga je u Engleskoj, u Londonu, i otuda Cambridge na vrelu moje biografije. A onda je, hoteći sebi pronaći supruga, moja majka nehoteć pronašla oca svojega sina. Mene.
Nositelj sjemena iz kojega pročedila je klica mojega života imao je važnijih prioriteta od pelena i supružništva. Za razliku od toga kukavice – koji se meni, svojem obandunanom čedu, javio kad sam ja već bio prestao biti sinom, i kad sam u međuvremenu sâm već bio postao ocem – moja je majka bila beskrajno hrabra. I, voljela je život. Zato ju je Bog, zarana, preko reda, i bio pozvao k sebi. Izim Boga, moje majke i one ruine što je ostala od bića oca mojega, za mene nije znao nitko. Nitko nije ni morao znati, da je moja majka imala makar imalo kukavičluka kojemu je vlasnik bio čovjek koji je u nju, jednoć, bio položio svoje sjeme. Sjeme mene.
Ja, Siniša Vuković, bio sam prvi tumor moje majke…! Hm, pročitavši ovo iznovice ponavljajući u sebi prethodeću rečenicu, ona odzvanja u prsima ko najveće zvono u kampanelu. Zvuči strašno, i grozno, možda i bogohulno; ma, nismo sad glazbeni kritičari pa osjećaj i ono što proizlazi iz takve ćutilnosti strašnije je i groznije od tog zvuka samoga, kojemu intonaciju i disonantnost čuti i razumjeti može samo onaj kome je to čuti i razumjeti dano. Odozgo. Treba imati snage živjeti s tim saznanjem! Nije to prevladljivo, istom, intelektualnim i racionalnim spoznajama. Emocije su ono pismo iz kojega se takvi znakovi štiju. I, štuju.
Mati moju, Nikolinu, pitao sam tko mi je otac… Pitao sam je čiji sam sin…
Ja, Siniša Vuković, sin sam Božji…