U svemu traži sklad,
Riječi što jesu slad,
koja te obasja, baš sad,
dok mjeriš svoj rad,
svoj uspon, svoj pad,
trenutnu sreću ili jad,
to je dušina rajska glad,
da prezre umilni grad,
utonuo u poroka smrad,
zaštićen jezikom tad,
bićeš tajna kao žad,
drevan i anđeoski mlad.

Prošao je vek od rođenja četiri makedonska književna velikana – Slavka Janevskog (1920), Blažeta Koneskog (1921), Koleta Čašula (1921) i Ace Špopova (1923). Retko je i u mnogo većim književnostima da se dogodi da se četiri ovakvih književnih majstora, takoreći vršnjaka, rodi u jednom tako zbijenom hronološkom trenutku, u rasponu od tri godine! Još više, jer svaki za sebe stvara individualizovan kreativan svet, što u makedonskom, no i u širem književnom kontekstu, dostiže upečatljiv vrednosni domet. U jednoj svežoj, napetoj i dobro hranjenoj književnosti, dela ove četiri književnih figura moćnog književnog kalibra traže dublje prepročitavanje, prevrednovanje od strane mlađih tumača. 

U jednom mom (čisto) subjektivnom poimanju makedonske poezije, pesnički opusi Koneskog, Janevskog i Šopova spadaju u prvih deset, a Šopov je još uvek među mojim nedostignutim pesničkim šampionima. Čašuleva „Crnila“ su i dan danas jako i aktuelno dramsko delo, a i drugi (mnogobrojni) pozorišni komadi, kao „Grančica na vetru“ ili „Partitura o jednom Mironu“, svedoče o njegovom angažovanom, istraživačkom spisateljskom delovanju. 

Pokušaću da sagledam ovu četvoricu autora u kontekstu mog dužeg istraživanja o figurama Tribuna, Klovna i Hronisterika i njihove uloge i funkcije u književnom i socijalnom životu. Razume se da važan deo ovakve kvalifikacije nosi i odnos Tribuna, Klovna i Hronisterika prema vlasti, i obratno. 

Evo kako, ukratko, objašnjavam njihove osobenosti:   

Tribun – ustoličeno dejstvo na savremenu kulturu i javnost, suštinski uvidi u jezik i književnu tradiciju, dostojni savetnik i zaštitnik nacionalnog identiteta. U odnosu prema vlasti, koristi politički uticaj, ali gradi sliku čoveka iznad partijskih interesa. 

Hronisterik („pozajmljeno“ od Viktora Cara Emina) – jak polemički nagon, ponekad, u militarističkom zanosu, vulgaran rečnik, rođen kolumnista, čvrsto politički opredeljen, zato često žrtva političkih promena.  

Klovn – žanrovski rastrčan i inovativan, sa najširim varijantima – od najveselijeg do najmračnijeg – naučen da se mimikrira, iako može da bude meta ogovaranja, u zavisnosti od svog talenta, može biti – ili prethodnik, pionir novih književnih postupaka ili teatralan marginalac. 

Imao sam sreće da se sretnem uživo s trojicom od četvorice makedonskih autora. Jedino što nisam upoznao Šopova, ali zahvaljujući prijateljstvu s njegovom ćerkom Jasminom, suočio sam se sa njegovom radnom sobom, stolom i bibliotekom. 

Interesantno je što sam se sa Janevskim i Koneskim upoznao na putovanju. Bukvalno. Sa Koneskim u automobilu, na putu za Kumanovo, gde se održavala promocija njegove zbirke stihova „Crkva“ (imao sam čast da budem jedan od promotora), onda večera i povratak, u istom automobilu, prema Skoplju. Na zadnjem sedištu bio sam zbijen između dve lepuškaste omladinke, organizatorke događaja. Koneski je sedeo do šofera, koji je bio sav uzbuđen što vozi takvu ličnost i govorio je preglasno, kao i one omladinke, koje su se osim toga i glasno kikotale na pesnikove tihe šale. Sa Janevskim, pak, sam se upoznao u noćnom vozu Beograd-Skoplje (taj susret sam opisao u jednom svom „antiuputstvu“). Iako smo imali rezervisana mesta u spavaćim kolima, proveli smo višečasovni noćni razgovor u hodniku voza. Tempo njegovog govora je bio relativno spor, ali je govorio dugo, pamtim njegov usmeni esej o Markesovom Makondu (docnije povezano s njegovim Kukulinom?). 

Koneski I Janevski često se spominju zajedno, s pravom, kao glavni pokretači savremene makedonske književnosti, mada kao autori oni imaju sasvim različite književne strategije. 

Kod Janevskog, poezija i proza su kao poplava, prebujna, prepuna nadolazećih reči, koje se kotrljaju nošene bujicom. U Kukulinskom ciklusu ta napregnuta jezična snaga, nadojena čudnovatim mitskim reliktima, postaje još voltažnija. To je delimično, mislim, i deo njegove ljudske prirode. Janevski i u svojoj slikarskoj, baštovanskoj, lovačkoj strasti, i u interesu za strip, kao da je od pisanja pozajmivao taj višak energije. 

Koneski je, suprotno, strog, precizan i odmeren tvorac. Čini se da je pažljivo, smišljeno , planski pripremao građu svojih pesama. Njegova ljubav ka šahu, njegova introvertna zamišljenost oseća se u njegovom poetskom stvaralaštvu koji nalikuje na promišljenu, stabilnu, detaljno uobličenu građevinu. U njegovoj pesničkoj radionici svaki delić alata ima svoju primenu. I čeka da se aktivira, da se uključi u izgradnju poetske stvarnosti.  

Koju je figuru svaki od četvorice značajnih makedonskih autora izgradio u javnosti i svom odnosu prema vlasti, kao i ovih prema njemu, potkrepljujem, pre svega, njegovim stvaralačkim specifikama, a dopunjavam recepcijom dela i ličnosti za vreme i posle njegovog života. 

Čini se da je najočevidniji tribunski oreol koji je Koneski zaslužio još u mladosti i koji je godinama i decenijama ojačavao svojim književnim i naučnim uticajem. Tihi Tribun koji je stvorio čete sledbenika i poštovalaca koji na pamet recituju stihove „Vezilje“, „Teškoto“, „Sterne“… Moć njegove reči se posthumno još uvećava i postaje temeljni oslonac makedonskog kulturnog i nacionalnog identiteta. 

Za razliku od Koneskog, koji se potpuno uklapa u tribunsku poziciju, Janevski je mešan tip. Zna se da je posedovao priličnu političku moć i da je uspešno manipulirao sa vlašću, ali po svemu sudeći, izgleda da nije ciljao ka mestu Tribuna (koje je i tako neprikosnoveno zauzeo Koneski), te ne može da se okarakteriše ni kao „nesuđeni Tribun“ (kao Gane Todorovski, na pr.), a s druge strane, i pored  povremene žestine i korišćenja političkih privilegija u međuknjiževnim odnosima, Janevski nije prihvatao hronisteričku ulogu, da bude u službi drugih prioriteta, osim sopstvenih. Njegove književne ambicije u mnogobrojnim poetskim zbirkama, romanima, pripovetkama, scenarijama, dečijoj književnosti… neprestano i snažno su usmerene ka istraživanju književne forme. Iako čitalac prepoznaje njegov stil, on iz knjige u knjigu traži različita stilska rešenja, pri tom preplićući realno i onirično, mitsko i imaginarno. Otuda, ne bih se dvoumio oko stvaralačkih i ljudskih strategija Janevskog da u njima prepoznam nejednostavnu, ponekad zastrašujuću klovnovsku suštinu. 

Tu izgleda treba još jednom da pojasnim osobenosti ove kategorije pisaca, jer inače oznaka „klovn“ može da bude shvaćena (sasvim) pogrešno. Da ponovim: žanrovski sklon hibridizaciji i eksperimentisanju, pisac-klovn da se igra, ne stopirajući tok teksta, a pri tom, koristeći široku gamu poetičkih sredstava i „trikova“, njegovo pismo iznenađuje preokretima. 

Čašule, pak, sa kojim sam se, preko Nezavisnih, češće susretao, bio je razgovoran, nemirne i borbene prirode. I pored docnih godina, pokretao je i ulazio u diskusije, žestoko braneći svoje stavove. Bio sam impresioniran njegovom vitalnošću, fizičkom, ali još više mentalnom, s bistrom, oštrom percepcijom svojih savremenika i epohe. Njegovi razgovori, kao i njegove drame i proza, bili su ispunjeni fabulama i likovima, emotivno naglašeno degustirani. Dok se kod Janevskog prošlost napaja magičnim, kod Čašuleta se osadašnjuje. Autori s naglašenom hronisteričkom osobenošću, bez obzira na svoju poetičku raznolikost (Majakovski, Kiš, Orvel…) aktualiziraju svoja sižea, kada se radi o istoriji, oblikujući ih u poemu, priču, basnu… I najčešće, na neki način, „nagovaraju“ čitaoca da se prikloni njihovom stavu. Čašule spada u tu grupu angažovanih pisaca koji osećaju vreme, prošlo i sadašnje, kao podsticaj za delovanje, kao izazov večtini umetnički da se oblikuje etička poruka. 

Ostaje Šopov. O njegovoj poeziji sam napisao jedan od svojih najdužih eseja pod naslovom „Nomad Aco Šopov“, fasciniran njegovom poetskom moći transformacije, koja je od zbirke pesama „Slij se sa tišinom“ do poslednje, „Drvo na brdu“, u neprestanom geopoetičkom traganju po sazvučjima između spoljašnjeg i unutrašnjeg pejzaža. Na ovom patešestviju, svaka Šopovljeva knjiga osvaja pesničku teritoriju drugačiju od prethodne, a ipak, ne bi bilo moguće da se razlabave njihove veze, ili još gore, da se razdele, jer putnik-stihotvorac ostaje jedinstven u svojoj menljivosti. 

Iskoristio bih oznaku Pesnik Nomad kao jedan od specifičnih podtipova Klovna. Onaj koji pamti, ali se ne zaustavlja u sećanju. On vidi kako mu život teče, ali kroz svoju protočnu mudrost pročišćava slikovitost spoljašnjeg sveta. U tom poetskom hodu rast stvaralačke snage je očigledan: od najranijih, pisanih zajedno sa Janevskim, „partizanskim“ zbirki (mada je među njima nezaboravna pesma „Oči“), do sublimiranih „Stihova muke i radosti“ prošle su samo dve godine. U svom stvaralaštvu Šopov je imao i duhoviti interval, u satirično-igrivoj zbirci „Jus-univerzum“, što će reći da klovn-nomad može, u saglasnosti sa inspiracijom, da bude oštar i satiričan. 

Čast je, i sreća, za jednu nacionalnu književnost, da slavi stogodišnjicu od rođenja četiri autora ranga Janevskog, Koneskog, Čašuleta i Šopova. Njihova dela, oplemljena spoznajom sveta, otadžbine, ali i samospoznajom, oslobođena od provincijalizma, vezena na makedonskom jeziku, a sa univerzalnim karakterom, uzidana su među najznačajnija u savremenoj makedonskoj književnosti.  

dida sjedi u crvenom naslonjaču i čita novine
ispred njega pijatić sa smokvama
bijela kava i komad šegale
svako malo promumlja
a! šetebandijere!
ubaci smokvu u usta
pa vikne susvita!
sjedim ispod stola tik do njegovih nogu
češljam lutki uvojke
dok mu od jedne do druge
uskličnice
brojim zalogaje
sačekam da sklopi novine
srkne zadnji gutljaj
nakašlje se i s rukama
na guzici izađe iz kužine

uskačem u njegovu fotelju
odgrizem komad kruha
namjestim lutku do nogu

šotosvita! šotosvita!
pretvaram se da sam dida

i zašto to nikad nismo prestali biti

Napuštajući pregovore u Versaillesu i fatalno razvrgnuvši talijansko sudjelovanje na pregovorima o svjetskom miru, čime je, možda, povijest dvadesetog stoljeća usmjerio prema fašizmu, talijanski ministar vanjskih poslova, barun Sidney Sonnino, reagirajući na savezničke ekonomske prijetnje, izgovorio je, u hrvatskom prijevodu Ane Badurine: “Trezven smo narod i dobro smo upoznati s umijećem umiranja od gladi.” U srpskome prijevodu Gordane Breberine ta rečenica glasi ovako: “Mi smo umeren narod i dobro nam je poznata veština umiranja od gladi.” Prijevodi su iz dva izdanja iste knjige, dokumentarnog romana Antonia Scuratija “M”. Čiji je podnaslov u prijevodu Ane Badurine “Dijete svojega vremena”, a u prijevodu Gordane Breberine “Sin veka”. Na osnovu prijevoda jedne, premda sudbonosne rečenice, i jednog podnaslova, dala bi se ispisati rasprava o trenutnom stanju dvaju istih jezika, o ograničenjima koja izvještačeni i nasilni normativistički jezikoslovci stavljaju pred hrvatske pisce i prevoditelje, o bespotrebnoj i iritantnoj ceremonijalnosti normiranog hrvatskog jezika… Ali samo o ovom posljednjem: znate li ikoga tko ne hoda u dva broja manjim cipelama i nije trećerazredni operetni pjevač, ili propali kandidat na natječajima za mlade pjesnike, tko na hrvatskom kaže “dijete svojega vremena”, a ne “dijete svoga vremena”. Prekomjerna uporaba dužih oblika posvojnih pridjeva u hrvatskome jeziku poput je Wiehlerovih goblena u kitnjastim pozlaćenim okvirima po zidovima dnevnih soba u jugoslavenskom socijalizmu…

No, danas nam sve to, srećom, nije tema. Kao što nam tema nije ni što je ista, vrlo opsežna knjiga (u Srba 736, u Hrvata čak 760 stranica) na iste jezike čak dvaput prevođena i izdavana, lani kod beogradske Lagune, ovoga listopada kod zaprešićke Frakture, a kako riječ nije o epohalnom pjesničkom djelu, niti o jezično kompleksnoj prozi, jedan bi prijevod usrećio obje kulture, a otvorio bi mogućnost prijevoda neke druge, jednako važne i opsežne knjige, koja ovako neće biti prevedena ni na srpski, ni na hrvatski. Tema nam nije ni to što su oba prijevoda odlična, što ih, čini se, usud ove dvije lude kulture: ili se neka knjiga u nas dvaput odlično prevede, ili se dvaput grozno prevede. Mnogo su rjeđi slučajevi, premda ima i takvih, da je jedan prijevod dobar, a drugi loš. 

Tema nam je sama Scuratijeva knjiga, i njena golema važnost za čitatelje u Hrvatskoj i u Srbiji. Kao što je fašizam u Italiji započeo oholom nacionalistički intoniranom rečenicom baruna Sonnina, tako su, toga se sigurno sjećate, svi naši fašizmi počinjali maksimom da ćemo radije jesti korijenje, nego što ćemo ići kud ide i ostali svijet, ili da ni za kakve materijalne blagodati ovoga svijeta nećemo prodavati nacionalno dostojanstvo. Čim se spomene nacionalno dostojanstvo, a možda već i čim se spomenu nacionalni interesi, dobro bi bilo znati da je riječ (najvjerojatnije) o fašizmu.

Scurati je napisao roman o rođenju fašizma. Jednim dijelom roman je to o Benitu Mussoliniju, ali nipošto nije samo o njemu. Pomalo je to roman o talijanskome narodu, o tom krdu i rulji svijetlih kulturnih tradicija, koji se pomalo i prije vremena umorio od demokracije. Ali u svakom slučaju veoma je važno polaziti od toga da je “M” u žanrovskom smislu dokumentarni roman. Nije ovo historiografska monografija na temu rađanja (talijanskog) fašizma, niti je povijesni ogled i esej, nije sociološka ni antropološka studija… ništa od svega toga. “M” je roman, jer se ljudske i privatne povijesti u ovoj knjizi slijevaju niz isti lijevak kao što to biva samo u romanu. Činjenica da Antonio Scurati u svom romanesknom postupku nije ništa izmišljao, nego se fanatično držao dokumenata i (najčešće općepoznatih i višestruko citiranih) arhivskih izvora, ne mijenja ništa. “M” je prvi tom romaneskne sage o talijanskom fašizmu, čiji je glavni lik Benito Mussolini. I, Bože zdravlja našem Antoniju, bit će to serijal koji će ovome čitatelju biti na istoj polici, s istim halapljivim užitkom čitan, kao Knausgaardova “Moja borba”. Rađanje fašizma jedna je od najintimnijih i najosobnijih romanesknih tema našega doba. 

Mussolini je prethodno bio socijalist, vrlo borben i angažiran. Već tada bio je silno darovit novinar, brz u definiranju teme, u sintezi i u zaključku, prototabloidne fascinacije velikim naslovima u kojim je sadržan, ili je lažno predstavljen, sadržaj teksta. I bio je, pa će to i ostati, lijep i koketan, zanosan i jebozovan muškarac, koji će erotizirati onu vječnu polovicu svoje zemlje. Ne, pogriješili ste ako ste pomislili da nam je na umu ženska polovica Italije. Mussolini je erotizirao žene i muškarce, a polovica je bila desna. Na kraju, kako će to u fašizmu zatim posvuda biti, polovica je narasla u cjelinu, narasla je u sve, ili skoro sve Talijane i Talijanke.

Mussolini je, u najelementarnijem smislu riječi, bio nasilnik, koji je, premda kontrolirano, uživao u nasilju i njegovim učincima. Premda je po svom daru, po obrazovanju, ukusu i interesima bio neusporedivo intelektualniji od svoga prvog i najvažnijeg idolopoklonika Adolfa Hitlera, koji će iz fašističkog uzora stvoriti nacionalsocijalizam, Mussolini je rano shvatio da nikakve ideje ni ideali nemaju takvog utjecaja na mase kao što ga ima sirova, pa makar i besciljna manifestacija nasilja. Tako je napustio socijaliste, te je uz pomoć tisuća, pa stotina tisuća razočaranih ratnih veterana, onih kojima je upravo barun Sonnino pružio prigodu za razočaranje, slobodan od bilo kakvih ideja i ideala, krenuo da provođenjem nasilja osvoji vlast. Scurati opisuje njegov pohod na Rim, i pritom se služi dokumentima jedne povijesti, ali ih literarno uobličava na takav način da sasvim opčini svoga čitatelja, premda mu pripovijeda nešto što ovaj već zna, i što je već više puta pročitao, ali u narativno inferiornim oblicima iskazivanja. “Fašisti su antistranka”, uzvikuje Mussolini, “fašisti su antidoktrinarni, problematični, dinamični”, brblja on, “mi fašisti nemamo predrasuda, naša jedina doktrina su djela”, nastavlja se udvarati svojim sljedbenicima, koje je mobilizirao iz svih dijelova društva i sa svih dijelova političkog spektra, ali ponajviše među onima kojih je u svakoj zemlji nakon svakog rata najviše: među ološem! Ološ mu kliče, dok on Italiju pretvara u ološ. U srpskom prijevodu stvar je još jasnija: “Mi fašisti nemamo unapred pripremljene ideje, stvarnost je naše jedino učenje.” (I dok tako čitamo prvih stotinjak, dvjesto stranica Scuratijeve knjjige, jeza nas pomalo podilazi: pa koja je zapravo razlika između Mussolinija i Janše, Orbana ili, zađimo u sinjsku bazu, Mire Bulja? Razlika je uglavnom u tome što je Mussolini s antipolitikom i populizmom započeo prije stotinjak godina i što je bio mnogo, mnogo pametniji, obrazovaniji i opasniji od Borisa Johnsona, erotski privlačniji od Sebastiana Kurza, hrabriji od Tomislava Karamarka, razumniji od Aleksandra Vučića… Ono po čemu je, osim po toj fatalnoj antidoktrinarnosti, bio fatalno sličan njima bili su mržnja prema komunistima i uvjerenim ljevičarima, te prijezir prema svakoj vrsti manjinstva.

Preko nasilja, kojim se kreće prema vlasti, i kojim zatim održava vlast, kao i kroz svakodnevni život i njegove mijene, Mussolini definira priručnu ideologiju fašizma. Scurati izbjegava sve ideološke zamke pa slijedi samo vlastitu priču, kroz koju nam pokazuje kako je Mussolini došao do svog nacionalizma, te kako je zatim kreirao talijanske imperijalne čežnje, uz koje će zemlju odvesti u rat. Naravno, na početku svega bilo je to grandiozno razočaranje stotina tisuća demobiliziranih vojnika, nakon što je Italija 1919. od saveznika na istočnoj obali Jadrana dobila Istru, Zadar i figu! Na početku bio je i Gabriele D’Annunzio, pjesnik u ratničkoj uniformi, osvajač Rijeke i osnivač male lude pjesničke države, kojemu će Mussolini ukrasti inspiraciju i onih nekoliko stotina tisuća gnjevnih šatoraša. Ali sve je to djelovalo neozbiljno, sve to bio je populistički cirkus, što će dugo i ostati, sve dok se u jednome trenutku slika nije preokrenula. Kada se to dogodilo, i što se zapravo u glavama, srcima i životima ljudi dogodilo, o tome govori Scuratijev roman. Ono što je u njemu uznemirujuće upravo je nemogućnost da se odredi trenutak u kojem se cirkuska predstava u kojoj sudjeluje društvena margina pretvara u državu i jedini njezin sadržaj. Ljudi su se samo jednoga jutra probudili, i sve se oko njih crnilo od ardita i fašista. Kada su malo bolje pogledali, shvatili su da su i sami postali fašisti.

Scurati na krajnje uvjerljiv način objašnjava zašto je demokracija u Italiji poražena. Njegova objašnjenja nemaju, međutim, nikakve veze s onim što ste čitali u svim tim historiografskim, sociološkim, antropološkim studijama o nastanku fašizma, ni u jednoj učenoj filozofskoj raspravi nećete pročitati ovako nešto. Da pojačamo iritaciju, neka prijevod bude sjajan, srpski: “Demokratija ima grozan stil. To je loša književnost. Trocki je u pravu. To dokazuju liberalne novine suočene sa fašističkim napadom: zamuckuju, pokažu naklonost, pa se povuku, njihova proza je sitničava, zamršena, ustreptala. Proza demokratije koja kasni bezidejna je i bezvoljna, prestrašeno se osvrće, gomila u svojim tekstovima ogradu za ogradom i prevodi s engleskog, jezika koji nije njen i koji je i sam pod uticajem starogrčkog i jedne strane prošlosti. Italija ne zna šta je demokratija. To ne zna ni Rusija, ali su tamo, da bi doskočili neznanju, svetu podarili komunizam.” Osnovnu razliku između komunizma, tojest socijalizma, i fašizma, genijalno je definirao sam Mussolini, a Scurati je stilski sigurno interpretira: “Socijalizam je, međutim, pogrešio kada je ljudima obećao minimum sreće: litar, pile, ženu i bioskop. U životu, međutim, ne postoji sreća. Fašizam neće ponoviti tu grubu grešku da je obeća.” Doista, je li tko negdje pročitao, naravno izvan Scuratijeva romana, da su fašisti obećali narodu sreću, bolji život, barem kruha za sve? A, eto, ta stoka od naroda, u Italiji dvadesetih, jednako kao u Hrvatskoj četrdesetih, ili diljem europskih provincija u vremena današnja, kreće za fašistima. Valjda zato što narod, i svaki pojedinac koji se osjeća narodom, sniva o tome da bude onaj koji mlati i premlaćuje, a ne onaj tko u jarku leži premlaćen.

Između poglavlja ovoga kronološki tradicionalno organiziranog romana, sasvim upućenog na aktualnu stvarnost, ali impregniranog đavolskom imaginacijom i inteligencijom svoga autora, citati su aktera epohe. Vrlo često Mussolinija. Taj divljak i nasilnik umio je pisati, a to što piše, nepodnošljivo zvuči kao katekizam današnjih desnih populista, svih tih janši, orbana, duda, vučića i ostalih kurza, uključujući i nebrojene hrvatske, te evo Mussolinijeva citata u hrvatskom prijevodu: “Sloboda je nordijsko božanstvo koje obožavaju Anglosaksonci… Fašizam ne poznaje idole, ne klanja se fetišima: već je pregazio i opet će bez problema pregaziti više ili manje raspadnuto tijelo božice Slobode… Sloboda danas više nije nevina i stroga djevica za koju su se borili i umirali naraštaji prve polovine prošlog stoljeća. Neustrašivoj, nemirnoj i surovoj omladini koja se pomalja u praskozorje nove povijesti mnogo je drugih riječi znatno privlačnije, a to su: red, hijerarhija, disciplina.” Ili na srpskom: “red, starešinstvo, disciplina”.

“M” je vrlo tjeskoban roman. Jedan od tjeskobnijih koje ćete čitati u onome što nazivamo suvremenom europskom književnošću. Njegova tjeskobnost proizlazi iz genijalno predstavljene neumitnosti propasti. Čitatelju se na početku, možda, učini da bi mogao imati problema s ovom prozom, pošto mu je poznat njezin kraj, najprije u krvaviji Drugoga svjetskog rata, a onda u Mussolinijevoj propasti (o čemu će, istina, inšallah, tek biti riječi u budućim, još uvijek nenapisanim nastavcima Scuratijeve romaneskne sage), ali ubrzo shvaća da mu nije problem to što priči zna kraj, nego mu je mnogo veći problem što ga Scurati uspijeva uvući i upričati u roman o nasilju, koje raste iz stranice u stranicu. Čitatelju se, kao i kod svake dobre proze, učini da je upravo vlastitu egzistenciju utopio u tekstu, i da živi u talijanskim dvadesetim godinama, a onda mu se učini da nije ni to, nego da je previše toga iz pripovijesti o Mussolinijevom usponu i naletu nalik na današnje njegovo okruženje i na današnju Europu. Recimo, hrvatski policajci koji premlaćuju migrante, ministar policije koji nudi svoja objašnjenja, fejsbuklije i fejsbuklijke koje orgijastično uživaju u slikama prebijanja ljudi, skupa s predsjednikom Milanovićem, koji poput nastranog zahodskog manijaka spominje nekakve lepeze, kao da su prepisani iz Scuratijeva romana o rađanju fašizma. Sve je isto, samo nema Mussolinija. Sve je isto, samo što nema ni sex-simbola, ni načitanog vođe, ni njegova novinarskog umijeća. Sve je isto, samo što više nema potrebe za rađanjem fašizma. Odavno je fašizam rođen.

Velike romaneskne sage obično imaju niz sporednih priča, niz pripovjednih rukavaca. Mili su mi, suprotno ukusu i mjerilima ološa, upravo ti rukavci. U rodoslovnom romanu fašizma, takvi su rukavci naročito važni i dragocjeni. Scurati pripovijeda pripovijesti o fašističkim pionirima, prvim Mussolinijevim batinašima, ali i pripovijesti onih koje su premlaćivali. Najčuvenija je, naravno, ona o socijalističkom martiru Giacomu Matteottiju, koji se fašistima nije dao, i koji je junački, onako kako su istinski ljevičari i patrioti to nekad davno znali, prkosio već cijelom svom narodu, te su ga kao psa zatukli, a njegov se leš zatim dugo povlačio po talijanskim novinama: “Kruže glasine da je Dumini uškopio Matteottijevo truplo i testise predao Filippelliju, koji se od užasa onesvijestio. Kruže glasine da ih je dostavio izravno Mussoliniju, koji je, cerekajući se, trofej ubacio u jednu od ladica pisaćeg stola, kraj pasoša. Kruže glasine da je njegov leš vraćen u Rim, skriven na kolima sijena i zapaljen u peći; kruže glasine da je, navodno, bačen u Tiber nakon što ga je nagrizla kiselina i da je izložen u laboratoriju za anatomiju, pretvoren u sa- pun, potopljen u jezeru Vico. Kruže glasine i da su posmrtnim ostacima socijalističkog zastupnika nahranjeni lavovi u Zoološkom vrtu parka Villa Borghese.”

Matteotti godinama se borio sam protiv Mussolinija. Prokazivao je korupciju fašista, iznosio dokumente, svjedočio, pružao otpor, razotkrivao ono što je trebalo ostati skriveno, prelazio sve granice ljudske hrabrosti. Našla ga je jedna kujica, u šumi, u jami iskopanoj plitko, već poluraspadnutog. Godina je bila 1924, a njegov bivši stranački drug Benito Mussolini pred sobom imao je još dvadeset i jednu godinu života, i devetnaest godina suverene vladavine talijanskim duhom. Giacomo Matteotti je, međutim, svojim samožrtvovanjem već spasio Italiju. Scurati vrlo ekstenzivno opisuje njegovu muku i stradanje, ali nipošto u svrhu stvaranja mita o antifašizmu. Nije on pisac naivnih djevojačkih romana.

Roman, ili prvi dio sage, završava s totalnim fašističkim preuzimanjem vlasti. To je početak, prave stvari tek će se zbiti. Mussolini je zgazio demokraciju, talijanski narod pobijedio je svakog Talijana pojedinačno, a Mussolini pomalo mrzovoljno, ali nipošto ne cinično ili slavodobitno, jer Mussolini bio je jebač a ne cinik, i nije imao kompleksa koje bi otklanjao slavohlepljem, odvraća: “Ovo je posljednji put da imamo izbore. Sljedeći put ja glasam za sve.” Tako je i bilo.

Velika knjiga, čita se uza svu muku vijeka, s oduševljenjem i tjeskobom. 

Sa deset godina sam oduševljeno prihvatio ponudu da „glumim“ u TV filmu, poslije se otkrilo da ću zapravo samo statirati, ali tada još nisam shvaćao razliku između ta dva angažmana. Moje ishitreno hvalisanje o nastupu na malom ekranu rezultiralo je nadimkom „glumac“ koji se od tada godinama lijepio za mene, najčešće u kontekstu koji nema nikakve veze sa sedmom umjetnošću.

Na okupljanju prije snimanja, Filmadžija je rekao da se TV drama zove „Ćorkan i Švabica“, što ne samo da je mom dječjem uhu zvučalo prilično trivijalno, već nije ni obećavalo priželjkivani ratni spektakl. Poslali su nas u garderobu Sutjeska filma, užurbana žena me je ozbiljno odmjerila od glave do pete i iz prostorije pune odjeće svih boja i veličina, izvadila dječje mornarsko odijelo koje mi je besprijekorno pristajalo. Iz obližnjeg zoološkog vrta Pionirska dolina je glasno riknuo lav dok sam se oblačio, sredovječan čovjek u kostimu bosanskog seljaka je rekao da možda i on hoće u film, na šta se tek poneko, reda radi, nasmijao. Bunim se što moram sa odijelom nositi i mornarsku kapu, ali žena u garderobi me prvo strpljivo uvjerava da mi dobro stoji, a onda iznervirano govori da ima da je nosim i točka, istjerala je ona svoje i sa većim zvijezdama od mene. Kako odurnu kapu barem ne moram stavljati na glavu dok snimanje ne počne, ona će mi cijeli dan biti nepotreban teret u rukama i od dosade ću je često bacati u zrak kao da sam diplomirao na američkom koledžu.

Konačno ulazimo u studio koji je dekoriran nalik unutrašnjosti cirkuskog šatora, stvari postaju makar malo zanimljivije. Pozornica je osvijetljena i nas statiste usmjeravaju u polumrak prostora za publiku. Sjedimo na drvenim klupama, iznad nas su obješeni fenjeri jer se radnja filma dešava, kako dosta kasnije iz Andrićeve pripovijetke saznajem, početkom 20. vijeka u neimenovanoj bosanskoj kasabi bez struje. Šaljivdžija iz garderobe opet ispaljuje neku dosjetku ali ovaj put biva u startu oštro sasječen od Filmadžije. Po načinu na koji je komedijaš doveden u red vidimo da je nisko u produkcijskoj hijerarhiji, zapravo obični statist kao i mi. Od tada se više niko ni uljudnosti radi ne smije njegovim dobacivanjima, pa se počinje postiđen osamljivati. Odrasli podsmješljivo primjećuju da mu odjeća seljaka baš dobro pristaje.

Na scenu dolaze klaunovi koji ispred kamere bezbroj puta izvode istu predstavu, Filmadžija nam pri svakom ponavljanju nalaže da se glasno smijemo što vremenom postaje pomalo zabavno. Imao sam i svoj tren važnosti kada mi je rečeno da protrčim ispred kamere, što sam za razliku od klaunova iz prve sjajno uradio i kadar nije trebalo ponavljati. Filmadžija je rekao: “Bravo mali!” i svi su me hvalili i tapšali po ramenima. Onda se opet nešto dugo čekalo, ubijali smo vrijeme hodajući dugim hladnim hodnicima bez prozora, u mračnim uglovima prašinu nakupljaju komadi scenografije teškog uljanog mirisa. Nikome nije bilo dozvoljeno izaći iz studija jer nas Filmadžija svaki čas može pozvati nazad. Izgubivši pojam o vremenu, u jednom momentu sam kroz staklena ulazna vrata primijetio da napolju već pada mrak. Baš kada se činilo da ćemo pasti u nesvijest od gladi, osjetio se miris hrane i napravili smo red ispred mjesta gdje se dijelio obrok. Stojećke smo pojeli vruće kobasice u pola somuna sa ljutim senfom izvanrednog ukusa, ohrabren time što se grupi naglo popravilo raspoloženje, statista u kostimu bosanskog seljaka nam se stidljivo pridružio. Kao neko ko ima spremnu šalu čekao je da ga neko pogleda i primijeti, a kako se to nije desilo, uvrijeđeno je odlučio sam pojesti sendvič u drugom kraju hodnika. 

Filmadžija nas je pozvao nazad na set, ponovo smo popunili prostor u publici i do kasno u noć po komandi aplaudirali i trudili se da nas kamera ne uhvati u zijevanju. U polusnu sam se potpisao u veliku svesku tvrdih korica i blagajnik produkcije mi je odbrojio honorar, kući stigoh u neke sitne sate čvrsto stežući u džepu kovertu sa prvim zarađenim parama. Dugo najavljivanu televizijsku premijeru ovog prilično tegobnog filma je odgledala cijela porodica. Par sekundi u kojima majstorski protrčim ispred kamere nisu napravile veće turbulencije u svijetu šoubiznisa. 

Četiri decenije kasnije na internetu pronalazim film “Ćorkan i Švabica”, i dalje mi je jednako težak za gledanje. Vjerojatno sam dovoljno tragičnih likova kao Ćorkan vidio u životu, možda čak i nekada davno kao desetogodišnji statista na filmu. Mada je studio Sutjeska filma do temelja izgorio u ratu, u mom sjećanju hodnici su i dalje svježe prefarbani. U njima dječak baca kapu u zrak, a u nekom ćošku razočaran čovjek sam objeduje. Premotavam film na scene iz cirkusa i uskoro pronalazim svojih par sekundi kada protrčavam ispred cirkuske publike u mornarskom odijelu. Kapu nemam na glavi, i ta moja mala pobjeda u svijetu filma, naravno, sada više nikome nije važna osim meni.

Ne znam što mi je

Ne znam što mi je
pa me tuga mori.
Ne znam što mi je
pa mi se ne zbori.

I kad hodam
kao da u mjestu stojim.
I kad govorim
kao da samo
tuđe riječi brojim. 

A sve me boli
i ništa me ne boli.
I sve pamtim
a ništa i ne pamtim.

Tužno li je
sve što me mori.
Mučno li je
sve što se o meni zbori.

Ne znam što pamtim
a ne znam ni što
ne pamtim.
Od tuge i boli.

Prije smrti

Prije smrti učinit ću sve
protiv smrti.

Ako je ona vječna,
zašto ne bih bio i ja vječan?

Ako ona nije završetak svega,
nije ni moj život
samo priprema za nju? 

Jer,
kad prestanu sjećanja,
i ona će biti mrtva.
A dok traju sjećanja,
ja ću biti živ.

Spremam se na put

Spremam se na put.
Na oprano tijelo
oblače mi čisto rublje,
čarape i bijelu košulju.
Najbolje odijelo
i cipele od čiste kože.

Spremam se na put bez kravate.
Uredno počešljan, sklopljenih očiju.

Spremam se na put baki i djedu,
ocu i majci, starijem bratu
i starijoj sestri.
S tijelom koje se još hladi.
Sa sviješću koja se polako gasi.

Spremam se na put,
ali još ne ostavljam ženu,
mlađu sestru i rođake.
Rijeke, šume i gore.
Svjetlost što na njima titra.

Spremam se na put
milijunima zaboravljenih,
u carstvo praha.
Ne znam što me još drži
na zemlji kojom više
nikad neće moje noge.

Spremam se na put,
a ne ide mi se
u nepoznatu vječnost.

(Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.) 

[kad sam joj nabrojao načine našeg odnošenja prema okolini, našu dnevnu rutinu između dvaju ili triju spavanja (gledanje, hodanje, plivanje, jedenje)] ona mi je rekla: slušanje. fali slušanje. da, fali slušanje, užasno fali slušanje. ali ne ovdje, u petput promišljenoj rečenici. ovdje izostaje slušanje jer nedostaje slušanje. // nemoj me, molim te, sa slušanjem. mogao bih ja cijelu filozofiju slušanja (a pogotovo neslušanja). mogao bih o osluškivanju, preslušavanju, islušavanju, dosluhu; o tome kako čuti, što načuti, koga prečuti. // nije ti slušanje nekakva biofizika, ukrašena etikom i mistikom. slušanje je mnogo više od toga: mnogo, mnogo manje. slušanje ne možeš čuti. prije će ti hrskavice na ušima i dlačice u ušnim kanalima postati neprepoznatljiv prah nego što ćeš čuti slušanje. slušanje je bilo na početku našeg životinjskog svijeta, kao i njušenje (što mi nismo doživjeli), i bit će na kraju muzike (što mi nećemo doživjeti). → možeš u izlogu prošlosti i budućnosti izabrati nekoliko proizvoda, okretati ih i obrtati – upoznati ih i možda spoznati –, ali kad antony i teofilovići zadrhte na rubu čujnosti (pa se slomiš uzduž, do korijena), sve ćeš čuti osim tog ruba, slušanja.

Sljedeće godine navršava se osamdeset godina od ubojstva slikara Save Šumanovića (1896-1942). Zamislimo na trenutak svijet, možda Vinkovce, koji ovaj jubilej obilježava velikom izložbom pod nazivom „Svjetlo Srijema/Светло Срема“, zamislimo gradske ulice pune ovog procesa, zamislimo plakate i televizije i kataloge i posjetitelje, izgradimo nad našom šutnjom svod od oba jezika, zamislimo ovaj gorki svijet pod snijegom.

do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe

kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila ka svom svjetioniku

Anđelka Vuletića cijenio sam kao izuzetnog književnika, prilično nekomunikativnog, sklonog izvjesnom cinizmu koji ljudi nisu voljeli. Bio je izvrstan pjesnik, na prvom mjestu, ali i prozaista. „Drvo s paklenih vrata“ me je fasciniralo svojom izdvojenošću iz tadašnje prozne produkcije. Mislim da sam ga pročitao tri puta. Ali ovdje neću da govorim ni o vrlinama ni o eventualnim manama ovog knjževnika koji će ostati kao hrvatski i bh pisac, mada je više djela objavio u Srbiji, gdje je bio veoma cijenjen, povremeno i precijenjen. Želim da prepričam jednu anegdotu u kojoj se govori zašto Anđelko Vuletić nije izabran u BiH Akademiju nauka i umjetnosti. Nosilac priče je Nenad Radanović, veliki znalac sarajevskih književnih anegdota koje, nažalost, nije skupio u knjižicu koja bi bila sigurno izuzetno čitana. Pošto je radio sa Ćamilom Sijarićem na Radio Sarajevu, znao je više nego iko upravo anegdote o nezaboravnom književniku. Akademik Vlado Milošević se prisjećao da se nešto zaista tako dogodilo u Akademiji kada se raspravljalo o mogućim kanadidatima za akademike. Koliko se sjećam, predsjedavao je akademik Svetozar Zimonjić. Neko je predložio za akademika Anđelka Vuletića, tada veoma poznatog bh pisca, nagrađivanog, prevođenog, po svemu pravog kanadidata. Gotovo pred kraj razgovora o kandidatu, u salu uđe Ćamil Sijarić, koji je često kasnio, ali bi obično odmah, ne sjedajući, progovorio o razlogu kašnjenja. Kaže Ćamil ovo:

“Idem ti ja prema Akademiji, kad neka djeca gledaju odraslog čovjeka kako lopticu udara u zid i hvata je. Stanem i ja, pogledam, učini mi se poznat. Čekam da završi pa da nešto kaže djeci, zašto to čini, je li baš sav svoj, prestar je on da se lopta usred grada malom loptom, ali ne, on udara li udara tu lopticu da se tome kraj ne vidi. Priđem još bliže, jer sam ga gledao s leđa, kad to Anđelko Vuletić, kao neko spadalo, igra li se igra dječijom lopticom. Eto, tako sam zakasnio, uz izvinjenje i da mi kažete dokle ste došli s dnevnim redom.”

Završili smo, dragi Ćamile, odgovori Svetozar Zimonjić, bilo je nekih prijedloga za odjeljenje društvenih nauka i književnosti, ali niko nije prošao. Idemo na drugu tačku dnevnog reda. 

Nikad, poslije toga, Anđelo Vuletić nije bio kandidat za akademika ANUBiH.