Nazvali Ivan i Josip Lovrenović s Ravanjskog polja, s Kupreške visoravni, oko podneva jednog lijepog ljetnog dana 2018. godine. Posramio sam se kasnije pred sobom zbog svoje samouvjerene i pretenciozne kategoričnosti: „Ako je i tamo vedro i sunčano, kao što je sad u Zagrebu, ja mislim, Ivane, da u ovom času nema čudesnijeg mjesta na svijetu.“ Poslije sam shvatio da s takvom hitrom odsječnošću reagiram samo na ono što me pogodi u intuitivno, iskonsko, neizbrušeno, nedotaknuto znanjem i pameću. Tih točaka u meni, nasreću ili nažalost, nema mnogo, zasad ih ne nalazim mnogo. Kupres je jedna od njih, jedna od rijetkih među tim malobrojnim točkama koja stane u neki donekle konkretni toponim.

Otprilike godinu i po kasnije, objavljen je „Ikavski zemljopis“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, GS Tvornica mašina, Travnik, 2019.), ukoričeni Ivanov putopis i Josipove fotografije. „Iza svega u pozadini – otvoreni beskraj Kupreškog polja u kasnom ljetnom poslijepodnevu, u raskošnoj zelenoj gami, s reljefom snažno oživjelim pod djelovanjem kosog sunca, pa se ističe svaki detalj.“ Osam dana ljeta 2018. ponešto prilagođenom rutom velikog fra Ivana Frane Jukića, čiji su život i djelo trajno Lovrenovićevo literarno nadahnuće, stotinu i sedamdesettri godine kasnije: Gornji Vakuf/Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Šujica, Livno, Glamoč i Rama. Kupreškoj visoravni pripalo je, barem iz moje vrlo subjektivne čitalačke perspektive, centralno mjesto te knjige satkane od golemog znanja, najšireg i najotvorenijeg razumijevanja te nesvakidašnjeg spisateljskog umijeća. Kupres je, uostalom, bio glavni cilj i davnog Jukićevog putovanja.

Impresivna je dubina i erudicija Lovrenovićevog uranjanja u suštinu tog komada naše ikavske zemlje, koja je sve više nego fizički teritorij, sve više nego čvrsto tlo pod našim nogama nesigurnima u neposrednom suočenju s divljom snagom pejzaža koja istovremeno očarava i plaši, ushićuje i paralizira, baš poput prizora divljih konja u nestvarnom plesu nad Borovom glavom, nad Šujicom i Livnom. Ispod i iznad jurkićevskih cvjetnih poljana zasijanih stećcima i vojničkim kostima, ispod i iznad nepripitomljenih šuma i vrtača, iza Zlosela, Zvirnjače i Otinovaca, iza Rastičeva, Malovana i Stožer planine, Lovrenović otkriva slojeve okrutne povijesti, ljudske patnje, iskonske radosti i mitova koji omamljuju, otkriva čitav jedan bajkoviti mikrouniverzum naših tajnovito ulančanih krških polja izmiješan s naturalizmom vjekovne borbe čovjeka s prirodom, čovjeka s čovjekom, dobra sa zlom. „Kupreško je nad svim poljima! I bukvalno: odakle god mu dolaziš, uspinješ se.“ Ključan je onaj veznik „i“ prije riječi „bukvalno“. Kupreško je, iz više perspektiva, nad svim poljima i o tome je središnji dio ove knjige.

Nitko kao Lovrenović ne umije postići da unutar svake rečenice, svakog pasusa, svakog poglavlja i cijele knjige neprestano vibrira odmak od crno-bijelog i u osnovi ignorantskog poimanja ljudi i zemlje o kojima piše. On putuje i obilazi da bi još naučio i da bi slici tog svijeta dodao još jedan sloj, još jednu boju, a ne da bi potvrdio svoja ideološka ili kakvagod uvjerenja i stavove. Taj osjećaj za nijansu i detalj, naročito u jeziku, to nije ništa drugo nego posljedica udubljenosti, intelektualne znatiželje i težnje da se književnim sredstvima pronikne do autentičnog, do istine. Književno majstorstvo ogleda se, pak, u profinjenom ispreplitanju klasičnog putopisa, kulturološko-povijesnog eseja i romanesknog pripovijedanja. Pripovijedati u eseju, a unutar fleksibilnih granica putopisnog žanra, to mogu samo rijetki pisci koji u sebi sretno sjedinjuju umjetnički talent i maštu s jedne strane, te fascinantno znanje i savršenu racionalnost, s druge.

„I tako, našeg četvrtog kupreškog dana dolazi čas da se oprostimo od Visoravni. Čudnovato smo se zbližili. Krajevi znaju imati karakter kao i osobe: osvoje te a da ne moraš ni znati čime, i onda to bogatstvo ostane u tvom trajnom vlasništvu ‘iza spuštenih trepavica’.“

Ivanov tekst i Josipove fotografije zbližit će s Kupresom svakog čiji je um otvoren za čudnovata i čudesna iskustva, za umjetnička hodočašća „tisnim putim, uskim klancim“, za putovanja koja se ne mjere u prevaljenim kilometrima već u nadvladanim predrasudama i preskočenim balvanima dogmi.

Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja. Vi ste glupani, govorili su prilično otvoreno Pankrti svima koji su po stadionima, na omladinskim kongresima i na ljetnim plažama zaljubljeno pjevali: “U ime svih nas iz pedeset i neke, za zakletvu Titu sam spevao stih, ne spominjem prošlost, ni bitke daleke, jer rođen sam tek posle njih, al’ život pred nama još bitaka skriva i preti nam preti k’o duboki vir, ja znam da nas čeka još sto ofanziva, jer moramo čuvati mir, računajte na nas…” A ja sam, mali panker, vjerovao Pankrtima. I još nešto: za moju, tada četrnaestogodišnju sliku svijeta, u kojoj ništa, kao ni danas uostalom, nije bilo upečatljivije ni važnije od pjesništva i od književnosti, Đorđe Balašević zvučao je poput glasnika onoga dijela svijeta koji je, istina, uredno čitao školsku lektiru, ali mu čitanje nije ostavljalo dublje posljedice za ubuduće.

U veljači 1998. nisam još napunio trideset i dvije. Stigao sam na nekoliko tjedana u Sarajevo – tada bih još s punim uvjerenjem govorio: u svoj grad – baš u vrijeme kada je, u organizaciji UNHCR-a, bio najavljen Balaševićev koncert u velikoj dvorani Skenderije. Nakon što je prethodnog rujna onako dobro prošao koncert U2 na koševskom stadionu, i nakon što se načas pričinilo da muzika miri svijet, netko se među famoznim činovnicima međunarodne zajednice odlučio na nešto mnogo hrabrije, a možda i neizvjesnije: samo dvije godine po završetku rata i one strašne srpske opsade grada, dovest će iz Srbije u Sarajevo neku veliku pop zvijezdu, koja se u ratu i oko rata nije ogriješila. Nekoga kome će ljudi oprostiti i s kime će se miriti, pa će tako, makar i simbolički, opraštati i miriti se sa svim svojim srpskim i srbijanskim susjedima.

Upitali su Balaševića, i on je pristao. Pristavši, on nije mogao znati što će mu se dogoditi u Sarajevu, ali je znao da će se u Srbiju, tojest u tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, vraćati kao izdajnik. To nije pozicija na koju pristaju pop zvijezde i zabavljači. To bi učinio samo netko tko pristaje biti luzer u ime onog u što vjeruje. Zato sam 7. veljače otišao na koncert u Skenderiji. Prolazio sam kroz policijska osiguranja i, ne sluteći ništa, ušao sam u dvoranu u kojoj je već bilo, prema kasnijim izvještajima UNHCR-a, oko četrnaest tisuća ljudi. Svi oni su, osim malobrojnih izuzetaka, možda  stotinjak pjevačevih fanova pristiglih iz Hrvatske, doživjeli rat u Bosni i Hercegovini. Barem deset tisuća ih je preživjelo opsadu Sarajeva.

Čuo se huk, žamor, drhtaj mase svijeta, kakav nikad više neću osjetiti. Svakome od njih ubijen je netko. Rođak, brat, otac, prijatelj, znanac ili barem susjed, i svi su oni iz rata iznijeli svoj strah, očaj, tugu, traumu. Iznijeli su nešto što se poslije cijeloga života nosi. Koliko je u dvorani moglo biti u ratu ranjenih? Koliko je gelera moralo te večeri ploviti pod kožom, u tijelima četrnaest tisuća ljudi koji su došli na taj koncert? Nekoliko desetina, ili nekoliko stotina, ili čak i nekoliko tisuća gelera? Što stvarnih, što metaforičnih. 

Bilo je zanimljivo i vrlo poučno to doživjeti. Mislio sam o tome kako bih sad, da sam taj Balašević, izašao na tu pozornicu. Kako bih došetao na sredinu i progovorio, a kamoli zapjevao? Ne razumijete pitanje? On je bio taj prvi čovjek otamo, koji sad izlazi pred ljude, nakon svega onog što je ovim ljudima otamo činjeno. Od njega bi trebalo nešto da započne ili bi se na njemu trebalo nešto završiti. Da smo u antičkoj tragediji, ili da smo u kristološkoj legendi, nad Balaševićem bi se te večeri provela drevna pravda. On je tu da iskupi sve grijehe svijeta. Doista je bilo tako. I to je bilo nevjerojatno, djelovalo je nemoguće. Zar jedan šlager pjevač, balader i trubadur s crnobijelih ekrana socijalističke Jugoslavije da na sebe preuzima takav teret?

Sljedeća tri-četiri sata, do duboko iza ponoći, sa svojim je orkestrom svirao i pjevao toj masi od četrnaest tisuća ljudi one svoje pjesme, pa im je onda govorio između pjesama. Govorio je dugo, ali s mjerom u smislu i sadržaju. Nije se šalio, nije pretjerivao sa sentimentima, nije govorio na način na koji inače govori. Publika je bila izvan sebe. Ljudi su dočekali nekog kome su mogli da oproste nešto za što on nije kriv. I pred kime su se moglo pokazati kao dobri, ispravni i neosvetoljubivi. Mogli su se pokazati kao normalni i dobri ljudi. To je bio prvi refleks izlaska iz rata. Osveta na riječima, pizma i zaljubljenost u vlastitu žrtvu stizat će godinama kasnije…

Sutra sam ponovo došao. Da vidim hoće li Balašević sve isto ponoviti. Je li i ovo još jedna u međuvremenu dobro uvježbana matrica. I ne, nije ponovio. Opet je krenuo ispočetka, i sve je drukčije išlo. Bio sam fasciniran. Bio sam duboko potresen. Kupio sam majicu, odštampanu specijalno za ova dva sarajevska koncerta. Imam je i danas.

Nisam nakon ovog iznenada postao Balaševićev fan. Nije mi se promijenilo mišljenje ni o ukusu njegove publike, ni o svim tim našim zaljubljenicama i zaljubljenicima u Préverta, Jesenjina i fototapetu zalaska sunca negdje u Dalmaciji. Nemam ništa protiv, ali nisam taj! Ali o njemu sam mišljenje promijenio. Ipak je Đorđe Balašević velika faca. Nakon što je samo jednom u životu, neoprezno i neodgovorno, zaigrao na sentimente jačeg i moćnijeg, onog koji po definiciji uvijek pobjeđuje, pa je pjevao “Računajte na nas” i “Triput sam video Tita”, sva njegova kasnije opredjeljivanja odvila su se po nekom drugom principu. Jedini on, među svim pop zvijezdama, djelovao je i nastupao protiv svoje popularnosti. Zamjerao se većini u korist manjine, vlasti u korist opozicije, Srbima u korist Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… I u tome nije bilo baš nikakvog komercijalnog plana. Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, svo to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti. Valja to ponavljati.

Umio je u svojim pjesmama pričati priče. Bio je vješt stihoklepac, i umio je većinu darnuti u srce. Znate li priču o Vasi Ladačkom? Pitanje na koje narodne mase ginu u suzama. Pa “Lepa protina kći”, i sva ta pretpubertetska erotika i erotika iz staračkih domova i jučerašnjih novina. I preko toga stotinu-dvije istih takvih, pa još ganutljivijih pjesama. A onda, u devedesetima, desetak učiteljskih, pedagoški odmjerenih protestnih, protuotadžbinskih i antimiloševićevskih songova, koji, možda, i nisu preodgojili Srbiju, ali su nekim ljudima iz prvog komšiluka stalno potvrđivali da u toj Srbiji nisu svi isti, da nisu svi izgubili razum. Spašavao je Balašević prostodušne srpske duše, i na tome mu ovoga žalosnog petka, 19. februara 2021, od mene veliko hvala, ali je spasio možda i još više istih takvih, prostodušnih hrvatskih i bošnjačkih duša, na čemu mu još veća hvala. Tim poslom bave se anđeli. Čime dodatno sebi objašnjavam vlastiti slab interes za njegovo stvaralaštvo.

Važan je i kao kulturna pojava. Njegovi songovi ostavljaju dubok trag na jezik i na jezike u kojima su spjevani. Pogledajte samo koliko je samo hashtagova, i koliko fraza u jeziku ostalo iza Balaševića. Od panonskog mornara i računajte na nas, sve do one, dostojne Karla Jaspersa i Hannah Arendt, krivi smo mi. Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.

Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo: “Štagod noćas da zapevam vuče na sevdalinku/ usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku/ Grom udari/ planu seno/ rasturi se stado njeno/ zaplete se dim na uvojku/ Reče da se zove Bosna/ čudno ime za devojku.”

Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića.

***

Baba, moraš u kameru reći ko si i odakle si. Kaži: Draginja Radošević, rođena Borojević, iz sela Knezovljana, na Baniji, od oca Dragana i majke Anđelije. 

Zašto ćutiš? Snimamo.

Zašto si dolazila ako ćeš da ćutiš?

Imam toliko toga da te pitam.

Zašto ćutiš?

Doveli smo sve ove ljude da te snime.

Dok si bila živa, usta nisi zatvarala.

A sad si mi potrebnija nego ikad.

Zaboravila sam tvoj jezik.

Odnela si ga sa sobom.

Molim te, vrati ga.

Draginja?

Zašto ćutiš?

Kaži bilo šta, molim te.

Tvoj jezik je postao kao san: između mene i njega je koprena, i ja mu osećam i napipavam obrise, ali ga ne mogu doseći. 

Tvoj jezik mi je na vrh jezika. 

Daleko u meni, pomeren u dubinu, iza zastora. 

Hvatam prvi vazduh iza buđenja, napregnuto pokušavajući da se setim tvog jezika. 

Pokušavajući da se SJETIM. 

Pokušavajući da se ŚETIM.

Sve je to nepodnošljivo. Može li smrt savladati i jezik? 

Reci mi da ne može. 

Molim te, baba. Reci mi da ne može.

***

Preko zatvorenog sanduka u kom leži tvoja baba pitaš majku da li joj je u sanduk stavila pletaće igle. Majka te ne čuje, onako slomljena i uplakana, pa pitanje ponavljaš tri puta dok ne kaže da je stavila igle u sanduk. 

Tvoj čovjek te na to zabrinutim šapatom pita šta bi uradila da je odgovor bio negativan – šta bismo, otkivali poklopac, trčali kući po babine igle, da li si ti pri zdravoj svijesti? Stoji promrzao, uvijen u šal koji mu je baba isplela. Zbog tog sivog šala probdjela je noć, rješavajući stvaralačko pitanje kako da šal sa pletenicama bude isti sa obje strane. Ti nosiš šal i kapu koju je isplela; djeca isto. Stojite uvijeni u njeno pletivo, kao u zagrljaj. 

Užasne su zime na ravničarskim grobljima.

A ti misliš samo na jednu kutiju za cipele, koja je ležala u komodi ispod babinog televizora, u kojoj je čuvala, spremnu i opeglanu, svoju posmrtnu opremu. Ta je kutija bila babin prozor u onaj svijet. To odijelo pripadalo je onoj strani, i ona je otvarala kutiju, ogledajući se u njoj kao u dubokom ogledalu, gledajući u jednu sebe, još neupoznatu, nepokretnu, zaustavljenu. 

U kutiji jedino nije bilo igala. Igle su radile i radile do posljednjeg babinog daha. Pored bolničkog kreveta ostalo je malo neiskorišćene vunice, pamučasti trag tvoje babe, kuckavi srčani šapat igala upreden u mustru koja se protegla kroz sve vaše živote, prekidana i spajana stotinama puta. 

I sjetiš se da si sa deset godina znala da imaš spremljenu “đevojačku spremu” – vezene ručenike koje je baba tkala svečeri, kad se svi poslovi završe. Odnio ih je rat, kao i toliko stvari koje je otimala rasulu. Jer pletenje i tkanje nije ništa drugo do neprekidno i uporno otimanje rasulu.

Zato vas je zaklela da je ne sahranjujete bez igala, i da bi te ubijedila ispričala ti je strašnu priču o rođaku koji se “vraćao da struže obnoć u svojoj bajti” jer mu nisu u sanduk metnuli onaj alat što im je tražio. Bila je ozbiljna, ona za koju nikad nisi znao tjera li šegu – tad je bila sasvim ozbiljna. Tvoj čovjek je to znao i bio je iskreno zabrinut da ćemo skidati poklopac sa sanduka i vraćati se kući po babine igle.

A njoj su samo bile potrebne njene pletaće igle da na njima odleti. Pletaće, letaće – što je slovo razlike. 

A tamo kad dođe – treba plesti dalje, ko je još vidio sjediti u onoj kutiji ispod televizora zaludan.

Jednom davno, bejasmo osamnaestogodišnjaci, moj je prijatelj, darovit crtač, nacrtao strip sa mnom u glavnoj ulozi. Bio je to rođendanski poklon. U tom je stripu neko ko se zove baš kao ja i izgleda baš kao ja pravio razne zvizdarije, recimo, prvo je mrvicama namamljivao golubove, a onda ih gazio, gazio… Krv i perje leteli su na sve strane. Moglo bi se reći da sam, kao lik iz stripa, bio prilično ozbiljno poremećen… A loše sam i završio: polažući vozački ispit – a tih sam dana i u tzv. stvarnosti polagao vozački ispit! – otvorio sam prozor automobila i pustio da mi duga kosa vijori na vetru sa spoljne strane; prošao je kamion i zahvatio moju kosurdaču, odrubivši mi glavu. Na vozačkom je sedištu ostala samo moja dekapitirana pojava, nalik kokoški u mesari…

Jesam li se naljutio? Naravno da nisam, strip je bio urnebesan, i verovatno najbolji rođendanski poklon koji sam ikada video. Okej, bio je nacrtan kao privatna šala, ali ne bih imao ništa protiv ni da je objavljen. Čuj, “ne bih imao ništa protiv”: bio bih oduševljen! Uprkos tome, to jest nezavisno od toga što je nivo “identifikacije” koji sam osetio sa mojim stripovskim dvojnikom bio vrlo blizak nuli. Naime, u “stvarnosti” nemam ni najmanje sklonosti da gazim golubove iz sadističkog zadovoljstva, a ne bi mi se dopalo ni da me prolazeći kamion obezglavi, pošto sam načelno skloniji tome da mi glava ostane na ramenima, gde se već sasvim odomaćila.

Čemu ova reminiscencija na davne mladenačke huncutarije? Samo u svrhu podsećanja na nešto što bi svako ko je funkcionalno pismen trebalo dobro da zna i odlično da razume: lik iz fikcijskog dela i ličnost iz stvarnosti nemaju nikakve obaveze jedno prema drugom čak ni kada “stvarna ličnost” (voljno ili nevoljno) pozajmljuje elemente svog građanskog identiteta fikcionalnom liku. Ni taj lik ni njegov tvorac, to jest stvaralac umetničkog dela u kojem se ovaj pojavljuje, prema samoj “stvarnosti” takođe nemaju nikakve obaveze. Samo od darovitosti i pameti umetnika zavisi hoće li poigravanje sa “stvarnim ličnostima” biti manifestacija osobenog duha ili pak odraz puke banalnosti. Ako se i dogodi ovo potonje, nikome ništa: takva je umetnost dovoljna kazna sebi samoj.

Razume se da mi je povod za ova (očigledno uzaludna) opominjanja na sasvim notorne stvari tzv. slučaj Desanka, kao jedan od odvojaka tzv. slučaja Basara, a koji je pak najnoviji odvojak već hroničnog “slučaja NIN-ova nagrada”. A koji je već doterao do toga da nešto što se i dalje naziva Udruženje književnika Srbije, onako đuturativno, upućuje fatwu zločestom piscu, odmah i licemerno “tražeći pomilovanje” za njega.

Kako je, dakle, moguće da odrasli i obrazovani ljudi, neki od njih čak i pisci, ne razumeju ono što je meni bilo jasno i kao osamnaestogodišnjaku: da “ja” ne obitavam u onom stripu, nego da sam ja onaj koji strip čita, umirući od smeha? I da Desanka Maksimović nije izgubila svoju cvrkutavu čednost na stranicama Basarinog romana, baš kao što na istim stranicama nije ni, na primer, Ivo Andrić (a i još neki naši velikani i mališani “pisane reči”) izgubio čast? Što, naravno, ne znači da između “stvarnog” i “izmišljenog” ne postoji baš nikakva relacija niti interferencija (jer onda ne bi ni bilo zanimljivo), nego da ta uzajamna uslovljenost radi na mnogo osetljivijim i višesmislenijim frekvencijama od onih koje uspostavljaju oni koji ne razumeju i oni koji imaju razloga da se prave da ne razumeju tu složenost. Kada ne bi bilo tako, moglo bi se reći da su ubice karikaturista “Šarli Ebdoa” učinile dobru stvar, braneći čistotu umetnosti (a tek onda i svoje religije) od mangupa koji su je zagadili svojim anarhističkim invektivama, ne poštujući tzv. osetljivosti ljudi sa posebnim potrebama, bilo verske ili estetičke prirode.

Pa ipak, najzabavniji deo “književničkog” antibasarinskog i desankobraniteljskog saopštenija, iz mog subjektivnog ugla, dolazi na samom kraju, tamo gde Udruženi Književnici zdušno ustaju protiv nadiruće opasnosti od “teofilizacije Srbije”. Da sam umro dan ranije, ne bih ni znao da je moja davnašnja ambicija da postanem prosvećeni diktator tako blizu ostvarenja! Srbija se, dakle, ubrzano teofilizuje, a moje je samo da ne stojim na putu tom dražesnom procesu… Već sam ranije, doduše, iz usta jednog stabilno nestabilnog delije čuo da sam “kulturni hegemon” i slično, ali ovo je jedan veeeliki korak dalje u pravcu apsolutizacije moje (doduše, fiktivne) omnipotentnosti.

Jedini problem sa tim “Teofilom” je što se zove kao ja, izgleda kao ja, ima i mnoge druge spoljne elemente mog građanskog i profesionalnog identiteta, ali – to zapravo nisam ja. “Teofil” protiv kojeg se bore Udruženi Književnici, Ninobojktaši, rodoljupci opšte prakse i slična čeljad fiktivna je ličnost. Površno podseća na mene, ali u bitno, suštinski “iskrivljenom” izdanju. Neki ga iskrivljuju iz neznanja i tupoumnosti, drugi svesno, iz podlosti i pasjaluka. Ne bi bio nikakav problem kad bi taj “Teofil” stanovao u romanu ili stripu; problem je što su nesrećnici njime prenapučili govor o stvarnosti, iz stvarnosti.

Mada opet, možda je tako i bolje. Nikada prijatelji ne mogu toliko da prenaglase tvoju vrednost koliko (u tom svojstvu samoizabrani) karadušmani mogu da preuveličaju tvoj uticaj i značaj. Dobro, ne baš moj nego “Teofilov”… Pravo da vam kažem, gledam na tog opasnog tipa sa sve većim straho­poštovanjem!

Kad god se provezemo kroz Samobor, što relativno često činimo, jer vršljamo po okolnom gorju, auto zaustavljam u centru da kupimo kremšnite. Ja ih, razumije se, ne jedem, ali njoj su drage. No, svaki put obećam nam da ćemo sljedeći put i za mene kupiti jednu. S kremšnitama sam kao s kazališnom predstavom koju nikad ne pogledam, ili knjigom koju ne pročitam, a stalno govorim da bih trebao. No, sad ću, nakon ovoga povijesnog trenutka, to konačno morati da učinim. Odlukom Ministarstva kulture i medija od 18. siječnja 2021. samoborske su kremšnite proglašene nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istina, tu me nešto zbunjuje: nematerijalna kulturna dobra su istarsko dvoglasno pjevanje, glamočko gluho kolo, balkansko guslanje na jednoj do dvije žice, ali kremšnita da bude nematerijalna? Znači li to da su čuvari kulturnih dobara iz Ministarstva kulture, nakon dugotrajnog vijećanja i prethodne višegodišnje stručne ekspertize zaštitili aftertejst (po engleski: aftertaste) samoborske kremšnite, a ne samu kremšnitu. Drugo što je tu sitan problem, koji vjerojatno i nije problem, jest izvornost kulturnog dobra. Hrvatska, tojest samoborska cremeschnitte nešto je poput madžarskog tanga i argentinskog gulaša, ali dobro to je valjda ta interkulturalnost, to je valjda to prožimanje različitih kultura, po kojemu smo čuveni. I treće, elaborirajući svoju odluku iz Ministarstva kulture iznijeli su podatke o tradiciji samoborske cremeschnitte. Pa ako nam je dopušteno primijetiti: ta tradicija je poprilično plitka, nije baš drevna, a nije ni masovna. Samoborski je slastičar Đuro Lukačić, vođen recepturama više zagrebačkih slastičara, kreirao 1923. vlastitu cremeschnitte, i to za slastičarnu svog brata Marka, koja se nalazi na glavnome samoborskom trgu. U godini mog rođenja, 1966, Đuro odlazi u mirovinu, ali sve do 1994, malo prije nego što će se upokojiti, pomaže u izradi budućega zaštićenog kulturnog dobra. Dvije njegove slastičarke, gospođe Branka Žganjer i Višnja Vukmanović, prenose, kako prenosi Ministarstvo kulture, recepturu u Kavanu Livadić i u slastičarnu U prolazu. I to je, zapravo, sve. O važnosti ovoga kulturnog dobra, te o prožetosti ukupne hrvatske kulture samoborskom cremeschnitte, svjedoči, po Ministarstvu kulture, i pjesma samoborskog učitelja i pjesnika Jože Prudeusa, koju je uglazbio Ante Dujmović, a “gotovo svakodnevno može (se) čuti u programu Samoborskoga radija”. Pa ćemo i mi brati stihove što nam ih Ministarstvo preporučuje u promociji nematerijalnog kulturnog dobra: “Praviti je kak se šika, kraljevskemu gradu dika, zmislili je meštri stari pak recepta pucam dali. Drugi sikak mudrovali i navek se zanitali: zmešali su čudaj jajcov za krem-kitu žutih zajcov. Sanoborska kremšnita kraljica svih slastica! Sanoborska kremšnita Sanobor proslavila.”

Besposlen pop i jariće krsti. Tko ima masla, i guzicu njime maže. Dvije su to narodne poslovice, iz naše osobne riznice nematerijalnih kulturnih dobara, kojih ćemo se spomenuti u trenucima mrzovolje prema Ministarstvu kulture i načinu na koje u mandatu gospođe Obuljen Koržinek, kao i većine njezinih prethodnica i prethodnika, uz časni izuzetak ministra Biškupića, definira i provodi kulturne politike i prakse. Ali već u sljedećem trenutku stiže pohvala, u kojoj nema baš nimalo ironije. Naime, promovirajući svojim potpisom samoborsku cremeschnitte u nematerijalno hrvatsko kulturno dobro, gospođa Obuljen Koržinek iskazala je poštovanje prema nečemu što je važnije i od same cremeschnitte: prema kriterijima, prema mjerilima, i to uglavnom onim duhovnim, estetskim, metafizičkim i neizmjerljivim, na kojima je zasnovana ne samo hrvatska kultura, nego i ukupna čovjekova civilizacija na Zemlji. Ono što razlikuje Bachove Goldberške varijacije od muzike za lift anonimnog tokijskog skladatelja, isto je ono što razlikuje samoborsku cremeschnitte od kremšnite iz slastičarne na željezničkoj stanici u Doboju 1973, od koje mi je bilo zlo, pa više nisam jeo kremšnite ni cremeschnitte. Ta razlika ne može se materijalno niti fizički izraziti. Ona jest kultura, ona jest ono što u svoju zaštitu treba uzimati Ministarstvo kulture. To je Ministarstvo ustvari ministarstvo duhovnih i metafizičkih razlika, ministarstvo kriterija i mjerila. Jer kremšnite će sve druge postojati i bez Ministarstva kulture, ali samoborske jok!

Osim što se bavila kolačima, gospođa Obuljen Koržinek je, skupa sa svojim suradnicama i suradnicima, 2021. proglasila “Godinom čitanja u Republici Hrvatskoj”. U rečenici, pomalo zaumnoj, pomalo hljebnikovskoj, harmsovskoj i severovskoj, kaže se ovako: “Realizacija je to mjere Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja, koju je Vlada usvojila 2017. godine, a koja pridonosi razvoju kulture čitanja i omogućava što većem dijelu društva čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem.” Što bi to bilo čitanje “sa zadovoljstvom i razumijevanjem”? Meni se čini da bi to bilo nešto kao samoblud, sebeblud, onanija, masturbacija, “sa zadovoljstvom i razumijevanjem”. Bez razumijevanja nema onanije, a bez onanije nema zadovoljstva.

Za razliku od cremeschnitte, koja je u imaginariju, profesionalnom i institucionalnom, gospođe Obuljen Koržinek i njezina ministarstva, uvijek i samo samoborska, i osovljena je na vrlo čvrste kriterije, čitanje, kakvim ga u Ministarstvu kulture vide u “Godini čitanja”, ali i u “Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja”, lišeno je bilo kakvih kriterija. (Ne bih pretjerivao sa zlobom, ali vidi se to pomalo i u sasvim ozbiljno citiranim stihovima pokojnog pjesnika Prudeusa.) Oni promiču čitanje kao da promiču jedenje kolača, svih, svakakvih i posvuda. A to naprosto nije zdravo ni korisno. To negira smisao postojanja Ministarstva kulture, kao ministarstva za kriterije i mjerila.

Čitanje samo po sebi ne služi ničemu. Ili služi svemu i svačemu, a uglavnom komuniciranju pojedinca sa svijetom i s najrasprostranjenijim znakovnim sustavom čovjekovim, čiji je temeljni smisao u olakšavanju životne svakodnevice. Ako ne znate čitati, ili ako ste protivni “Godini čitanja” Ministarstva kulture, kao i “Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja”, propustit ćete svoj tramvaj, jer ćete odbiti pročitati što na njemu piše. I odlučno nećete čitati ništa. Ali zar je na Ministarstvu kulture da vas u tome potiče?

Ako je, pak, riječ o čitanju knjiga, i ako se na to odnose sve te nacionalne strategije i godišnji planovi, opet je riječ o nečemu što je duboko besmisleno. Čitanje knjiga isto je što i jedenje kremšnita, gdje je svejedno jedu li se samoborske ili one sa željezničke stanice u Doboju 1973, nakon kojih jelcu dođe zlo, pa nikad više ne jedne nikakve kremšnite. A tako već godinama gospođa Obuljen Koržinek i njezini vitezovi raznih znanja promiču čitanje. Ne daj Bože nikom da mora čitati bilo što!

Knjige se čitaju u skladu s kriterijima. Kriteriji u čitanju knjiga, a onda i u književnosti, uspostavljaju se na temelju čitanja. Veliki, ozbiljni, talentirani čitatelji stvaraju knjiške i književne kanone, nacionalne, internacionalne, naraštajne, ideološke, nadideološke, časopisne, osobne, privatne… Oni stvaraju kriterije u čitanju na način na koji pisci stvaraju kriterije u pisanju. Obično su, gotovo uvijek i skoro posvuda, to isti ljudi. Oni su ti koji bi vam mogli nešto reći o razlozima za čitanje ove ili one knjige. Ali vam neće ništa pametno reći o razlozima za čitanje bilo koje knjige. Samo glupani, nečitatelji, antilibristi, neprijatelji knjiga lagat će vam da je čitanje knjiga korisno. A prepoznat ćete ih lako: takvi o knjizi obično govore u jednini. Pa kažu: politika knjige! Pa kažu: budućnost knjige! Pa kažu: knjigu u svaki dom! Knjiga im je metafora, jer knjiga za nekoga tko čita ne postoji kao imenica u jednini. Knjiga su knjige. Samo u kući ubojice, samo u kući fanatika postoji jedna knjiga.

Početkom godine gospođa Obuljen Koržinek gadno se obračunala s kriterijima među knjigama, ili s kriterijima u književnosti. (Ovo je važno shvatiti: kad govorimo o knjigama, mi bismo prvenstveno trebali govoriti o književnosti. Jer knjige koje nisu književnost marginalne su u svakom pogledu, naročito sa stanovišta Ministarstva kulture.) Lanjske je godine, naime, Ministarstvo raspisalo natječaj za stipendiranje pisaca u njihovom stvaralaštvu. Pišeš roman, pišeš knjigu pjesama, pišeš knjigu eseja, prevodiš važno djelo, stvaraš novi svijet, i nekako je prirodno da te nadležno Ministarstvo u tome podrži. Javni natječaji inače obavezuju one koji ih raspišu da se drže vlastitih kriterija. Ali Obuljen Koržinek se u međuvremenu predomislila, pa je iz konkurencije eliminirala pisce koji su negdje već zaposleni, te je odlučila u ovoj epidemijskoj krizi pomoći nezaposlenima. Što onda znači da je stipendiju za stvaralaštvo pretvorila u pomoć za siromašne. Ako vam je do nematerijalnog hrvatskog kulturnog dobra, na kremšnite ćete u prvu prčvarnicu. I nadam se da ćete se otrovati njima, ali ćete pritom pomoći nezaposlenom slastičaru u mjesecima krize i epidemije. Eto, takvi su, dakle, kriteriji Ministarstva kulture u književnosti, u izdavaštvu, i u famoznim strategijama čitanja. (Uostalom, nemojmo se dalje lagati: Godina čitanja je i proglašena samo da bi se “povukli” novci iz “Europe”, gdje je, na osnovu stvarnih kriterija, stvoren knjiški megaprojekt. Cilj Ministarstva je na osnovu isprazne “akcije” doći do novaca, koji će se zatim potrošiti na nešto drugo. Recimo, na kolače.)

Gospođi ministrici i njezinim gospođama i gospodi nije ni na kraj pameti baviti se kriterijima među knjigama. To je zato što su knjige za razliku od kolača rječite. Knjige govore, knjige nisu jednake za sve, niti su jednake prema svima. One su politički problematične. A svi se politički problemi najlakše rješavanju eliminiranjem kriterija, pretvaranjem Ministarstva kulture u Ministarstvo kolača i socijalne pomoći.

Nikada se nisam javio na natječaj za stipendiranje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture, koje je u posljednjoj godini svoga mandata uveo ministar Božo Biškupić. Najprije mi se, valjda, nije žurilo. A onda mi je, u mandatu Andree Zlatar i zavidljive lijeve sitneži, bilo prenisko i nedostojno da u tome sudjelujem. Potom mi je prešlo u naviku. Ali sam vrlo pažljivo sve promatrao sa strane. I procjenjivao koliko se tu toga radi po književnim kriterijima, a koliko i po babu, i po stričevima. Da bi se na kraju, ove godine, palo niže i dublje od najdubljih padanja Andree Zlatar i njene nježnoumne zarezčadi. Toliko nisko i duboko da bi službenice i službenike Ministarstva trebalo sačekivati ispred Runjaninove 2, i bacati im kolače u lice. Naročito bi to trebali činiti članice i članovi, redom vrlo ugledni i ispravni, redom načitani, povjerenstva koje je odlučivalo o stipendijama, a čije je odluke ministrica revidirala.

Mislim da sam nagovoren, i da ću nakon skoro pola stoljeća apstinencije okusiti cremeschnitte, ali isključivo one po receptu gospodina Đure Lukačića, potvrđivanom po gospođama Branki Žganjer i Višnji Vukmanović. To je moj odnos prema kulturnom dobru. Jednako tako, čitat ću, inšallah, “Zlice i vilice”, buduću knjigu pjesama Nataše Govedić, “Ključanice”, strip Sonje Gašperov, “Romulac”, roman Marka Gregura, “Rasprizorenja”, eseje Leonide Kovač, “Masku djeda Mraza”, roman Nebojše Lujanovića, koji su zbog nepostojanja kulturnih i književnih kriterija kod gospođe Obuljen Koržinek, tojest zato što su zaposleni i nisu kruha gladni, odbijeni na natječaju Ministarstva kulture. 

Ne treba se trovati lošim kolačima, ne trebaju se čitati sranja. Kultura je kula kriterija.

Jedva stotinjak metara duga, a ima dvije različite strane: onu na kojoj stanujem ja i još dvadeset kućica i onu preko puta, tamo deset kuća masivna građa. U ulici nema nikakvih ureda krojača postolara drugih majstora, kada se smrači upali se svjetlo u ulici pa se drvo ispod mog prozora smiješi a u mene useli mir ostarjelog pisca  spokojnog stanovnika mirnog umirovljenika 

U mojoj ulici ja svaki dan a ponekad i noću od početka do kraja od kraja do početka svojim putem ponovo gore ponovo dolje idem svoj unutarnji put prevaljujem, na tom putu u sebe u moj materinji jezik uđem, pustim na volju pjesnicima misliocima maštarijama pa bude što je bilo promislim što će biti zamislim ono što bi moglo biti i ono što se nikada neće dogoditi a i ono što bih još mogao da u budućim danima posjetim, mnogo čega se prisjetim, sve što u svijesti oživim sve što umijem u mojoj peripatetičkoj šetnji u riječ pretvorim, sve na kraju uokvirim nebom punim glasova odsutnih prijatelja s puta se domu vratim daleke zemlje posjetim sve svoje knjige dovršim snove ostvarim nigdje kraja mojoj ulici u njoj u riječima mislima zamislima snovima cijeli svijet iščezloga gusto naseljena planeta samotnika, moja je mala ulica od početka do kraja sažeta slika logosa moj prag beskraja methodos vječnog putovanja, na putu mi svijet duhovnih srodnika, dragih osoba i predjela, a i zemlja koje nema, nije bila idealna ali je postojala na kraju ideja zemlje postala, u šetnji se opet pojavila

U tome me nitko ne uznemirava, mir, tišina, radujem se što su noću sva vrata zatvorena, nema u mojoj ulici kasnih posjetitelja glasnih pijanaca promuklih glasova zlogukih noćnih spodoba strogih policajaca nema ni skitnica uličnih trgovaca neznanaca nema radnji kavana restorana nema cike stakla ni  taksija, samo mir umora spokoja snova, ponekad šum tihog odlaska još tišeg kasnog povratka s posla umornih domaćina kućama 

Svi su žitelji u ovoj ulici pristojni odmjereni suzdržani, u prolazu nasmiješeni, jedva malo različiti, na mojoj strani penzionirani učitelji bivši muzičari zamišljeni samci i drugi slabije stojeći pametnjakovići, na suprotnoj oni nadareni za pravljenje para dika kapitala ljubazne dame i gospoda na prozorima im rešetke na vratima nadzornu kameru (baš kao u romanu engleskog pisca ljevičara) tu namjeravaju dugo da stanuju (tu “svoj bitak utemeljuju”), između nas ulica dovoljno široka, sasvim pristojna razdaljina, teško premostiva, a nikom od nas baš mnogo do toga, svakog mori njegova sudbina, a od kada je pandemija samoća potpuna

Stihovi tvoji bi htjeli da kao slijepi meci prorešetaju ulicom,
nasumice da strijeljaju hodače, da budeš masovnim ubicom,

jer niko nedužan nije, oduvijek, sve dok drukčije ne dokaže,
što će da slaže, nimalo to ne pomaže: hitac će da ga prokaže

Ni vapaj kako na sve su pristali stoga što žele tek malo mira,
ni tô kako, usljed zemaljskih jada, ništa o svemu i nisu znali,

ni izlika da, pobogu, i sami stradavaju, ti ljudi bijedni i mali;
neka preklinju, kleče i dreče, za verse tvoje neće biti pancira

Nikakav zaklon nigdje imati neće, ne samo vani, na ulicama,
jer knjige su tvoje kao puške spremne na njihovim policama,

pa, kad se obitelji u ljubavi blaženo skupe oko večere vruće,
jezivo tad će da zaprašti, masakr će slijediti sred svake kuće,

a pomor da bude potpun, s brdā će tutnjati prozno topništvo,
i niko neće ostati živ: bez milosti je osvetoljubivō pjesništvo

S Griča se jutarnja izmaglica, među vrbe nadvijene nad potokom u doli, zaplela. Preko mosta je kuća, od crvene cigle. Od kako je Njemačka pružila utočište njenim vlasnicima, zjapi prazna. U akciju se krenulo pod pretpostavkom da je tu baza, ili neprijateljska izvidnica, barem. Napad je planiran iz tri smjera. Diverzanti s desna i lijeva, dvojica najmlađih, a kroz sredinu četvorica nešto starijih i iskusnijih. Puzeći da prate potok kroz maglu i šipražje. Kad im se ukažu vrbe, i most, sačekat će signal. Neupadan zvižduk s desna i lijeva. Nakon duge neizvjesnosti, konačno će otkriti šta je to utišalo zvižduke, kad su ledenih pogleda posmatrali kako ih, jednog po jednog, gone na drugi sprat kuće, pucajući im čvoke po ćelavicama. Krv im se sledi u žilama, i jeza ih prostruji od glave do pete, i mrak im na oči pade, i htjedoše pobjeći. Zvati pojačanje! 

Čiji je otac kod kuće, pitali su jedan drugoga? Moj jutros otiš’o na liniju, prošaputa Mirnes. Moj od jučer nije dolazio, snuždeno će Ahmo. Moj je kod kuće, spava eno ga k’o zaklan. Ja ti ga ne smijem budit, ubio bi me, k’o zeca, u strahu će Hasib. Zvat ću ja Hazima, reći ću na kraju ja, prebacujući preko ramena drvenu pušku koju je otac istesao. Prije nego ćemo, poraženi, krenuti po pomoć, s prozora drugog sprata povikaše da će ih pustiti. Pod uslovom da im donesemo po krišku hljeba, premazanu otopljenim šećerom. 

***

Sjećam se da ni tada nisam volio visinu. Počnem se znojiti, i krene mi se mantati, i burlati po stomaku. Noge mi zaklecaju, i kroz ruke mi trnci prođu. Eto takav, sjećam se sjedim u krošnji. Trešnja je, Bog dragi dao, svijenila, zemlju mete. Grane, samo što ne popucaju od siline. Mi smo na putu iz škole, znajući gdje je dobar urod, svratili u Fikretovu njivu. Vidno distancirana, od pogleda skrivena, u omanjem šumarku, kao da je djeci za dušu izrasla i rodila. Kakvo je to čudo od trešnje bilo, kazat se ne može. Gozbimo se dobrih pola sata, a da joj nismo ni pera odbili, što bi se reklo. Šaka trešanja za stomak, grana svijena za oči. I sve tako. Punih džepova zatim, jedan po jedan drugari skoče na zemlju i svojim putem nastave. Ostanem još samo da uberem jedan rumeni stručak, pri kraju grane. Propinjem se, polegao po grani, kad začujem daleke psovke ljutog Fikreta Struje. S vilama trči u pravcu trešnje. Francuzica mu u naletu sleti s glave. Gologlav nastavlja, neumoljivo hitajući u mom pravcu. Zajapuren k’o junac. Kako mu figura naglo raste, brže bolje skočim i ja, i nove hlače, u skoku poderem po sred zadnjice. Trčim ja, trči Fikret Struja. Znam brži sam, al’ ne trči mi se kući, kad pomislim da valja poderane hlače materi pravdati. 

***

Loptu smo šutali gdje god stignemo. Šutali smo po vazdan. Bilo ljeto, bila zima. Ako neko ogladni, odleti kući po krišku hljeba, pa se trkom vrati. Kiša nas je jedino znala omesti. Zimi je znalo biti iscrpljujuće, dok se snijeg ne utaba, što jest, jest. Ali je i to lakše bivalo kad se skupe dobre dvije ekipe. Preleti tamo, preleti vamo, i začas pod nogama teren da ne može biti bolji. 

Znalo se dešavati, ali vrlo rijetko, da niko osim petorice, šestorice ne može igrati. Jedni odu kupit sijeno, drugi okopavat krompire, treći s očevima na građevinu. U takvim smo okolnostima umjesto velikog terena birali put. Uz kuće, gdje nikome, osim jednom Ismetu nije smetalo. Taj Ismet, ili nije volio djecu, ili nije volio loptu. Logičnije nam je bilo da nije volio djecu, jer kako iko živ može loptu da ne voli? A možda, ni loptu nije volio, jer nije u mladosti znao igrati!? Za takve se govorilo da imaju dvije lijeve noge. Kad začuje lupanje, o drvene zidove svoje štale, Ismet zgrabi sikiru, i sleti do puta. Piskavim glasom, vitlajući sikirom, onda nam priprijeti ;

– Još samo jednoč da čujem, hrsuzi jedni. Stoka mi ne mere od vas odmarat. Ne hlupaj otom loptom u štalu, glave ću vam pohlupat! Oto ću vam govno, sasjeć!

Zamahnuo je Ismet, pa umjesto naše nove adidaske, rascopao sebi glavu. Od tada je među djecom postao poznat, kao Ismet Glavonja. 

***

Ne znam, kako da ti objasnim klikere. One kristalne kuglice što smo skoro uzeli u Valmartu. Iskopa se roša, jedna omanja rupa u zemlji, i onda se gađaju protivnički klikeri. Cilj je doći do roše, neokrnjen. Kako da ti objasnim radost, kad nađeš kliker koji niko drugi nema. Ili kako da ti približim, poentu igre sa sličicama. Mi smo je zvali, pole cijele, slike bijele. Znam, nigdje veze, i ništa ni sa čim. Ali, tako je to bilo. 

Ne, nismo imali, youtube, i nije postojao netflix. Telefoni su bili u hodnicima, privezani. Dječaci su imali praćke, a djevojčice lastiž. Mati ti to može bolje objasniti. A Super Mario, to će doći nešto kasnije, kad’ je došla struja. Da, ni struje nije bilo, uvijek. 

Mjesečnik Karakter, Beograd, februar 2021

Prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, počinje se u Zagrebu pisati te na radiju i televiziji govoriti Banovina umjesto Banija. Netko je negdje pronašao, vjerojatno sam Tuđman, da se Banovina govorilo u neka vremena koja nam, po njegovom doživljaju stvarnosti, nisu sa Srbima bila zajednička. Istina, nije na ovim prostorima bilo vremena koja Hrvatima i Srbima ne bi bila zajednička. Osim u legendi. Ali ionako je tih dana, prije tridesetak godina, ili koju godinu manje, započinjalo vrijeme kada je ovim narodima i zajednicama od onog što se zbiva u stvarnosti postajalo važnije što se zbivalo u legendi. I tako je, dakle, Banija postala Banovina.

Kako riječ nije označavala nešto što bi većini ljudi u Hrvatskoj bilo važno, ljudi su se vrlo brzo naviknuli na Banovinu. Ionako većinom nisu ni znali gdje se Banija nalazi. Osim što su znali da je u partizanskoj pjesmi. A riječi iz pjesama mijenjaju se onako kako se mijenjaju estradne i političke mode. Mijenjaju se onako kako se mijenjaju pjesme. Sve do dana prije pretposljednjeg u 2020, pitanje gdje je to Banija, ustvari Banovina, u Zagrebu bi na kvizu “Tko želi biti milijunaš” vrijedilo barem 125.000 kuna. I ne bi natjecatelj znao na njega odgovor.

To je osnovni razlog zašto od sredine devedesetih nitko više nije ni pitao za Baniju, nego su svi govorili Banovina. Premda, rekosmo, nisu ni znali o čemu to govore, i gdje je ustvari ta Banovina. Postoje, međutim, i drugi razlozi. Među manje važne spadaju oportunizam, strah, čovjekova potreba da se ne razlikuje od drugih ljudi. Strah od jezika. Velikom broju običnih Hrvata u neka je doba, početkom devedesetih, odvajanje od Jugoslavije i od dvostruko brojnijih Srba, bilo važno zbog jezika. Činilo im se, naime, da govore onako kako bi to Srbi htjeli. Zanimljiva je to pojava u ljudi kad im vlastite riječi djeluju tuđe. Da je nismo doživjeli, i da se na neki način s njom nismo naučili živjeti, ne bismo ni vjerovali da postoji. Ljudi su se govoreći počeli otimati vlastitim riječima, jer su im se one, jedna po jedna, činile tuđim. Da je Samuel Beckett živio među Hrvatima i Srbima, i da je doživio devedesete, ovo bi postala tema njegovih dramskih komada i romana.

Hrvati su, dakle, osumnjičili vlastiti jezik da im je podvaljen od Srba. Ali kada bi Srbi priznali da je to tačno, i da su Hrvati uzeli jezik od Srba, grdno bi se, i s razlogom, razgnjevili. Nitko nikome nije ni ukrao ni podvalio jezik. To, naprosto, nije moguće. I šta se onda zapravo dogodilo?

Ali postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojeg se više nije pitalo za Baniju. Nakon što su iz te legendarne krajine, koja s onom drugom, što se Kordunom zove, čini jednu pjesničku i legendarnu cjelinu, 1995. protjerani domaći Srbi, baš kao da ih tu nikad nije bilo, ili baš onako kako su iz tih krajeva 1991. bili protjerani domaći Hrvati, ukidanjem Banije i uspostavljanjem Banovine pokušalo se reći da ih nikad tu nije ni bilo. Iako u Baniji ne postoji ništa specijalno srpsko, kao što ni u Banovini nema ničega osobito hrvatskog, istrebljenjem Banije iz hrvatskog govora i jezika istrebljeni su banijski Srbi. Ovaj postupak nije bio ni nov, ni originalan. Njime su se devedesetih, netko manje, netko više, služili svi, kada bi poželjeli očistiti zaposjednuti teritorij od onih koje su protjerali. Zato je Foča postala Srbinje, a Bosanski Novi postao je Novi Grad. Zato se Skender Vakuf više ne zove tako, zato se po Bosni mijenjaju imena toponima, planinskih vrhunaca i prijevoja, i zato se, uglavnom samo zato, po svim jugoslavenskim gradovima mijenjaju imena ulica i trgova. Ako se pokušaju vratiti oni koje smo stvarno, ili samo metaforički, protjerali, da ne pronađu put kući. Ovo je velika književna tema, i njom ćemo se baviti bude li zdravlja, sreće i strpljenja.

Naravno, ovakav je postupak besmislen. Pritom, on ne šteti onima koje ste protjerali. Oni tamo gdje već jesu, a daleko su od vaše bratske ruke, i dalje govore Banija, kada gorko i s tugom spominju svoj jučerašnji svijet. I nikad nijednoga od njih nećete prisiliti da kaže Banovina. Istina, mislite da ste na dobitku, jer ste na takav način razdvojili hrvatski od srpskog jezika. Hrvatski je Banovina, a srpski je Banija. Tako ste vi to odlučili. Međutim, kada ste promjenom imena ljudima otežali ili onemogućili pristup onome što to ime označuje, puno ste veće zlo učinili Hrvatima nego Srbima. Dok ovim drugima ne možete oduzeti ni riječ, ni ono što ta riječ označava, prvima ste oduzimanjem riječi oduzeli i njen sadržaj. I koliko god sad oni živjeli na toj istoj zemlji s koje su protjerani njihovi susjedi, ako se ta zemlja ispravno ne imenuje, oni neće znati put do nje. Ili će tiho, ispod glasa, kao da u riječima skrivaju svoje srpske susjede, prijatelje i kumove, govoriti Banija.

I onda se oko podneva, 29. decembra, koji se, vrlo ispravno, zove i prosincem, godine 2020, dogodio taj strašni, razotkrivajući potres, u kojem se gotovo sasvim urušio taj zapušteni svijet iz pitanja za 125.000 kuna u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Gradovi Sisak, Petrinja i Glina. I sela, mnogo, mnogo sela, mnogo nepromijenjenih imena, jer tko bi još mijenjao imena sela u kojima više nitko ne živi. Pokrajina je to nadomak Zagreba, toliko blizu da se lako biciklom tamo ode, toliko blizu da njihov potres osjetiš kao svoj vlastiti.

Tako su ljudi, gledajući na televiziji rastvorene utrobe kuća, najednom shvaćali gdje je to. Pa su se prisjećali toponima koje pamte iz 1991. i 1995. Da, da, to je, dakle, ta Banovina! I u prvi mah riječ je zalepršala eterom, pa se logično činilo da će se održati. Trideset godina, ili tek koju godinu manje, govorilo se samo Banovina, pa zašto se onda sad ne bi održala ta riječ u letu? Međutim, eto, nije. Kako su prolazili dani, i kako je slika bilo sve više, Banovina se sve više pretvarala u krivu riječ. Ili u pomoćnu riječ, u sekundarni termin, u manje frekventan sinonim. I u službujuću, činovničku, poštansku i policijsku riječ s formulara i iz legitimacija. Već oko Nove godine, a u sljedećim danima pogotovo, Banije je po hrvatskim novinama i portalima, kao i u govoru ljudi, bilo neusporedivo više nego Banovine. Banijom su progovorili i oni od kojih se to nikad ne bi moglo očekivati. Čak se i vladajuća partija u državi ozbiljno zabrinula zbog ovog fenomena.

A šta se zapravo dogodilo?

Dogodila se prirodna katastrofa. U njoj se, kako to često biva, raspala društvena zajednica. Nestalo je, makar i zakratko, onih najčvršćih društvenih institucija, podignutih na predrasudama, vjerovanjima i prevlađujućim legendama. Ljudima je ostala gola stvarnost. I progovorili su jezikom koji više nije bio ni hrvatski, ni srpski, nego je bio jedini. U tom jeziku nije više bilo ispravnih i neispravnih riječi, ali jest, nakon tolikih godina, opet bilo istinitih i lažnih riječi. Tako je riječ Banovina najednom, usred katastrofe koja je nastupila za potresom, ljudima zvučala lažno. Činilo im se da ta riječ nije dobro ime za ono što bi trebala označiti. Zašto im se tako učinilo? Vjerojatno zato što je nikad nisu izgovarali slobodno, bez prizvuka i bez sporednih konotacija. Kada kažeš Banovina, kao da si rekao: ja sam Hrvat! A kada govoriš o potresu, nekako ti se po prvi put učini neumjesno da započneš od toga što si Hrvat. Naravno da si Hrvat, zašto ne bi bio, ali nije sad o tome riječ. Tako je Banija ponovo postala Banija. U tu riječ stane svaka nesreća. U Banovinu ne stane ništa. Ali ne zato što je riječ kvarna sama po sebi. Nema kvarnih riječi. U Banovinu ništa ne stane zato što Banovina nije opričana, opjevana i napaćena. Banovina je pregažen golub na blatnjavoj lokalnoj cesti, koja kroz Turopolje vodi prema Sisku, iz čije se utrobe prosulo nekakvo zrnevlje. To je za mene Banovina, jer sam tom cestom često prolazio. Za onog tko nije prolazio, ta riječ nije ni to. Osim ako ne pročita ovu priču o dvije riječi.

Ne znam koliko će Banija potrajati. Ali bi se moglo dogoditi da riječ i ostane nakon što se s potresom vratila. Ljudi u ovakvim trenucima shvate ponešto o sebi i svom jeziku. Možda shvate i to da između Hrvata i Srba nema tuđih riječi. Prokletstvo je to i blagoslov.

(sjećanje na cjeloživotno prijateljstvo)

Kolja Mićević bio je od onih rijetkih ljudi koji su od djetinjstva radili uglavnom ono što su htjeli i voljeli. U svemu bio je jedinstven. A radio je, ljudskim rječnik rečeno, mnogo i gotovo previše. Uradio je koliko i jedan cijeli institut, ali na svoj način, onako kako ne može da radi nijedna institucija. Bio je sam institucija. Ali elitna institucija koja stvara ono što drugi jedva mogu do kraja i da razumiju. Bio je istovremeno čovjek pisma i čovjek usmenog predanja. Ostavio je iza sebe više od stotinu književnih ostvarenja, ali i bezbroj predavanja, hepeninga koji su privlačili publiku magnetskom čarolijom. Po tim svojim javnim nastupima, Kolja je podsjećao na svog profesora i prijatelja Raška Dimitrijevića čija su predavanja slušali i studenti drugih fakulteta.  Tada u velikoj sali Filozofskog fakulteta u Beogradu nije bilo mjesta za sjedenje, pa su sjedili sa strane u prolazima. Njihovo prijateljstvo bilo je takođe nešto posebno, poput Narcisa (Kolja) i Zlatoustog (Raško) u istoimenom romanu Hermana Hesea. Zaista, obojica bili su heseovski likovi tragalaca za smislom svog života, što je značilo u svemu težiti savršenom, da biste se tada zapitali da li je to smisao čovjekovog zemaljskog postojanja. Svi su Heseovi književni junaca upravo takvi tragaoci. Kod njih nije bilo mjesta za osrednje. Jednom nešto urađeno nije bilo i konačno urađeno, ako vrijedi truda, a vrijedi, čim se oni tim bave, onda će se ponovo prihvatiti toga i pokušati ponovo isto to samo malo drugačije. Nijedan od naših prevodilaca nije objavio više različitih varijanti nekih svojih prevoda nego Kolja Mićević. Od Pola Valerija, do Bodlera, Poa, Fransoa Vijona. Koliko samo varijanti, koliko traganja kroz srpski jezik. Ako ga uporedimo sa nekim sličnim, vrlo brzo se uvjerimo da to „slično“ ni približno nije isto, makar se radilo o majstorima kakav je bio Stanislav Vinaver. 

Gornji pasus je onaj sažetak koji nosim u sebi kao viđenje jednog čovjeka koji je sebe do kraja dao drugima, mada je stalno izgledalo da on radi samo ono što mu se dopada. Svaki od njegovih poznanika, a imao ih je mnogo, ima neku sličnu sliku o otišlom nam prijatelju. Ako bismo malo sistematizovali tu našu sliku Kolje Mićevića, ja bih išao putem koji ću sada i dalje veoma kratko napisati. Jer bi se u suštini mogao da napiše, a vjerovatno bi i trebalo, roman sličan nekom Heseovom. 

Nikola-Kolja Mićević, istaknuti pjesnik, esejista, prevodilac i performer, preminuo je u Banjaluci 17. novembra 2020. godine, uUniverzitetskom kliničkom centru od posljedica infekcije virusom korona-19. Tako se zatvorio životni krug  ovom prošlogodišnjem dobitniku „Zlatnog ključa“ i „počasnom građaninu“ svog rodnog grada, Banjaluke, iz koga je posljednjih decenija više odsustvovao nego što je u njemu živio, a vratio se u vrijeme kada su se ljudi u godinama sklanjali od moguće infekcije koja se opisivala kao smrtonosna. Vratio se, pored ostalog, da predloži gradonačelniku Banjaluke da iduća godina bude u našem gradu proglašena za godinom Dantea Aligijerija, i da se tako ime Banjaluke izgovara u mnogim evropskim gradovima kao mjesta visoke evropske kulture. Nažalost, sudbina je to protumačila na svoj način, životna kružnica, koja je ovdje bila otpočeta tu se i završila.  

Mićević, široko poznat kao Kolja,  rodio se 15. februara 1941. godine, u skromnoj kući pokraj željezničke pruge  u banjalučkom predgrađu Rosulje. Bilo je to tri mjeseca prije ratnog užasa Drugog svjetskog rata.  Da bi njegova brojna porodica, u kojoj je mali Kolja bio posljednje dijete, jedva preživjela ustašku strahovladu, morala je da mijenja čak i vjeru. Kad se govori o datumu rođenja važno mu je uvijek bilo da se navede datum u cjelini, jer je, kao tipična vodolija, bio privrženik horoskopske astrologije. Bio je poznanik poznatog korčulanskog astrologa Mila Dupora, čije je knjige imao i o kojima je pohvalno govorio. Kod Kolje ništa nije bilo slučajno, on je i stihove pretvarao u brojeve, pronalazeći nevjerovatne veze u djelima koja bi prevodio. Tu njegovu numerologiju treba poznavati. Zato ga i nazivam zvjezdanim čovjekom, jer tamo mu je mjesto vječnog boravka. 

Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je i zvaršio u svom rodnom gradu, da bi potom otišao u Beograd na studije opšte književnosti, koje je i završio. Zapravo, mogao je da studira i matematiku, umjesto književnosti. Nikada nije bio privrženik institucija, fakulteta, katedri, ministarstava, nagrada i sličnih tvorevina koje su ga sputavale, oduzimale mu slobodu koja je za njega bila svetinja. Znao je, naravno, da treba završiti fakultet. Mnogo kasnije, on će iz Pariza jednom prilikom donijeti priručnik za učenje klavira, koji kod nas niko nije koristio a čiji je autor bio slavni mađarski kompozitor Bela Bartok. Neko vrijeme dolazio je kod nas da vježba klavir, trudeći se da upije u sebe što više njegovih zvukova. Kasnije će na osnovu toga nastati njegov „Klavirint“. Muzika je bila njegova opsesija, prije svega klasična, možda i stoga što je odlazeći u grad prolazio pokraj kuće moje buduće supruge Mire, koja je obično u to vrijeme vježbala klavir. Kolja bi se zaustavio i neko vrijeme slušao njeno, svakako đačko, sviranje na klaviru marke „Erbar“. Kada samse ja uselio u tu kuću, tačno pred zemljotres, odmah sam se raspitao gdje živi Kolja Mićević. To je bilo u blizini, ideš prugom i za nekoliko minuta čućeš klasičnu muziku sa gramofonskih ploča koje je Kolja donosio iz Beograda. Ali tek što sam ga upoznao, došao je zemljotres, vidjeli smo se poslije godinu dana. Pokraj dobro oštećene kuće stajala je mala prikolica iz koje je sada odjekivala klasična muzika, na prvom mjestu Mocart. Smatraoje Mocartove klavirske koncerte savršenostvom i mnogo većom muzikom od pet Betovenovih klavirskih koncerata koje sam ja obožavao. O njegovom prevodilačkom radu znao sam već dovoljno da o tome razgovaramo na pravi način, pri čemu sam ja više slušao to što je Kolja govorio, kao što sam slušao i muziku s njegovih ploča, koju sam malo po malo upoznavao i takođe zavolio, uz njegovo upućivanje na ono što treba da čujem, kasnije i da nabavim. 

Kada sam prvi put ušao u Nacionalnu biblioteku Francuske, staro, prekrasno zdanje Rišeljea, u jesen 1971. godine, u predvorju, bila je izložba posvećena Polu Valeriju. Na počasnom mjestu, u sredini, bila je knjiga „Između jutra i palme“, izbor i prevod Kolje Mićevića. Bio sam oduševljen uspjehom mog starijeg prijatelja. Činilo mi se kao da je i on sam stavljen u književni Panteon. Taj događaj kao da mi je na svoj način blagoslovio boravak u Parizu. 

Zanimljivost ove knjige, s kojom se otvara njegova nevjerovatna prevodilačka radionica, jesu ilustracije u sredini, na nekoliko listova odštampanih na kunsdruku, u boji, za koje su i izdavač i autor „zaboravili“ da naznače ime autora. Kada sam mu to spomenuo, samo se nasmijao, pokazujući na sebe, kao tog crtača raznobojnim flomasterima. On je od prve svoje knjige učestvovao u njenom nastanku gotovo u cijelosti. U tome je bio beskromisan, sve do posljednje koju je uredio pred smrt. Znao je tačno kako knjiga treba da izgleda i držao se toga. Volio je jednostavni dizajn Galimarovih edicija, čist i dopadljiv. Obožavao je stare grafičare, linotipiste, metere, knjigovezače. I oni su voljeli Kolju. Zajedno su tragali za najboljim grafičkim rješenjima. Često su mu kao poklon štampali prigodne pjesme prijateljima. U uredničkom poslu sarađivao je i sa slikarima, poznatim i početnicima jednako. Naročito je volio da otkrije novo ime, poznato samo u Banjaluci. Već u „Antologiji trubadurske poezije“ kao ilustratora angažovao je slikara i našeg grafičkog urednika u  „Glasu“ Alojza Ćurića, tada nepoznatog za širu javnost. 

Konstanta njegovog prevodilačkog rada bio je i ostao Pol Valeri, čije je kompletno djelo preveo, pri tome „Morsko groblje“ tri puta, varirajući dužinu stiha. Sam institucija, Kolja je u naš jezik prenio francusku instituciju. Ne samo prevodeći njegova djela nego i organizjući u Banjaluci „Dane Pola Valerija“. Bio je to značajan događaj ne samo lokalno, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Potom su slijedili trubaduri i starofrancuski jezik,  u „Antologiji trubadurske pozije“, kojoj je posvetio dvije godine rada. To je veliko djelo čijem sam nastanku prisustvovao, ne baš iz dana u dan, nego veoma često, kada mi je otkrivao nevjerovatno majstorstvo pjesnika koji su prethodili truverima. Iza njih slijedio je Fransoa Vijon, u kome je prepoznavao sebe, svoje lutalaštvo, svoje otpadništvo od gomile. Dobro je znao Vinaverov prevod, ali je otišao mnogo dalje od tog prevodilačkog žonglera. Pokazivao mi je svoje bravure kojima će svaki prevod obilježiti tim svojim nevidljivim pečatom. Na primjer, početak Vijonovog „Velikog zaveštanja“ u Koljinom prevodu počinje stihom: „Trideset leta dobih u dar“, što je on čitao na dva način, da je tih trideset godina dar koji mu je dodijeljen, ali je to i udar za njega pustolova. Bezbroj takvih jezičkih vinjeta ostavio je kroz svoje prevode Kolja Mićević, istrajavajući na tome da on u stvari prepjevava originalni tekst kako bi i u našem jeziku zvučao jednako izazovno. Zatim je slijedilo otkriće zagonetnog Morisa Seva i njegove „Delije, uzor čiste vrline. Tada je boravio u Turu proučavajući sasvim nepoznate francuske pjesnike. Volio je da Francuzima otkriva njihovu zanemarenu baštinu glorifikujući osrednje stvarlaštvo savremenika. 

Stefana Malarmea jednako je počastio u prevodu na srpski kao i Pola Valerija, prevodeći sve što je on bio napisao. Malarme mu je u svemu odgovarao. Obožavao je njegove prigodne katrene pisane u spomenare ili na lepeze poznatih dama. To su bile prevodilačke čarolije. Recimo jedan, veoma duhovit: „Taj što lakša svoja creva / može u tom činu skritom/ da puši lulu, il da peva/ ne držeći se za zid pri tom“. Prevođenje poezije Edgara Alana Poa, bio je prvi izlet u anglosaksonsku književnost, kao odgovor na ličnu tragediju sa kćerkom Sabinom. „Gavrana“ je preveo u više varijanti. Šarla Bodlera  je prevodio putujući autobusom od Beograda do Banjaluke i obratno, sve napamet, bez knjige i hartije. Time je vježbao inače dobro pamćenje. Iz godine u godinu, slijedili su gotovo svi francuski kanonizovani klasici, čak i šansonjeri, koje je predstavljao čitaocima i u brojnim antologijama francuske poezije. 

Svoje pozne godine posvetio je muzici i Danteu, zatvarajući tako krug koji je počeo trubadurima koje je pripustio u svoje djelo upravo Dante Aligijeri, otkrivajući ih tako generacijama onih koji nisu poznavali starofrancuski. Prvo je preveo „Komediju“ na francuski jezik, u tercinama, što je bio jedinstven poduhvat u samoj Francuskoj. Tek poslije, preveo je „Komediju“ na srpski jezik. Iako ga ni u Francuskoj ni u Srbiji italijanisti nisu mazili u kritikama, on je sve to stoički izdržao pokazavši svoju veličinu ali i odgovorivši im, poput Danila Kiša, jednakom mjerom, knjigom „Dante šalje sekundante“. Po svom običaju, uradio je više prevoda, kako na francuski tako i na srpski jezik. Pri tome on je osvojio do nevjerovatnih detalja Danteov svijet, postavši jedan od značajnih danteologa. U svom već trećem životnom dobu i dalje je raspolagao zapanjujućom memorijom. Mogao je da citira napamet Danteovo djelo  i jednako svoje prevode, navodeći razgranate fusnote bez kojih se ne može  do kraja razumjeti ovo veliko svjetsko književno djelo. 

Kolja Mićević je uporedo sa svojim prevodilačkim radom kojem se predavao do kraja, bez ostatka, kao rudar koji ne odustaje da kopa dok ne iscrpi pronađenu zlatnu žicu, pisao i svoju poeziju. Upravo na planu tog traganja za smislom djela koje prevodi, Kolja je tragao u jezičkom bogatstvu srpskog jezika. Istovremeno sa pronalaženjem rudne žile on je počinjao i da na njoj radi. Kako? Na način svojih predaka, prvenstveno oca i strica, kovačkim zanatom. Taj kovački postupak primjenjivao je Kolja na svoju poeziju, tragajući u njoj za nastankom riječi i njihovog smisla, prenoseći taj smisao u drugačija značenja od onih na koja smo navikli. Da bi to postigao, koristio je sve moguće postojeće rime, ali i one koje je stvarao rastvarajući riječi, prebacujući njihove dijelove u drugi stih. Jer on je prvenstveno volio rimovanu poeziju, kako kod prevođenja, tako i u vlastitoj poeziji. Nije ga privlačilo ništa jednostavno. Kada bi pisao pjesmu standardnog stiha, onda je odlazio kroz vrijeme u dubinu, koristeći sve što pruža nekadašnji srpskohrvatski jezik, poput Dragiše Stanojevića, prevodioca Dantea i Torkvata Tasa, koji mu je bio veliki uzor od mladosti, a koji je miješao ekavski, ijekavski i ikavski. Koljinu poeziju čitaoci i antologičari tek će otkrivati. To je neistraženi rimarij. Jedino je Stevan Tontić stavio dvije njegove pjesme u svoju veliku Antologiju srpske poezije.  A njegove zbirke poezije, od „Stope sna“, do „Klavirinta“ zaslužuju pažljivo čitanje. U njima se vidi nešto novo u srpskom jeziku do čega nije dolazio, ili stizao, ni već spomenuti genijalni Vinaver. Gotovo jednak broj svojih pjesničkih zbirki objavio je na francuskom i srpskom jeziku, ne prevodeći nijednu od njih s jednog na drugi jezik. 

Pored poezije Kolja Mićević je pisao i esejističku prozu, koja ima tako lični ton da se može posmatrati i kao pripovjedna. Naročito se to odnosi na njegove knjige „Afrička legenda“, „Konstante i previdi“, „Prim..Prev“. Muzičarima i muzici posvetio se posljednjih dvadesetak godina posebno, objavljujući kapitalna djela iz istorije muzike, ali i svoja originalna djela u poetskom ili proznom obliku. Najpoznatija mu je svakako neobična knjiga „Mocart, Zločin Marije Terezije“. Ali i jednako sjajne knjige: „Mocart susreće Skarlatija“, „Lirska istorija muzike“, „Od Orfeja do Ljubice Marić“, „Muzički roman, I-V“. Konstante njegovog bavljenja muzikom bili su Mocart i Bah. 

Pored prevođenja na srpski, Kolja Mićević je preveo i više značajnih djela autora bivše Jugoslavije na francuski. Značajni su njegovi prevodi Prešerna, koga je preveo i na srpski, što je pored prevoda Desanke Maksimović gotovo pa jedini prevod  „Sonetnog venca“ slovenačkog barda. Preveo je i poeziju Branka Miljkovića

Treba pažljivo čitati predgovore Koljinih velih prevoda, to su knjige u knjigama. Na primjer, za sabranu poeziju Stefana Malarmea napisao je predgovor od  devedeset stranica, i „Beleške“ koje iznose 170 stranica. Kada bismo te njegove predgovore i fusnote objavili kao zasebne knjige, to bi iznosilo nekoliko debelih tomova esejistike. 

Posebna priča je njegovo vođenje „Glasove“ biblioteke „Prevodi“ u kojoj je objavio velikane poezije, ali i sjajne knjige o velikim muzičarima. Tu je pored poznatih jugoslovenskih prevodilaca angažovao i početnike, stvarajući u Banjaluci  gotovo malu prevodilačku radionicu. Uvijek je nastojao da otkriva talente  i da im pruža mogućnosti da se iskažu. Na isti način vodio je časopis „Putevi“. 

Kolja Mićević je bio veliki ljubitelj performansa. Bilo da govori svoju poeziju ili prevedenu, jednako se odnosio prema njenom sadržaju. Prvo je koristio klavir, pa je tako nastala njegova knjiga poezije „Klavirint“, potom frulu, da bi na kraju prihvatio nakovanj, hefestovski alat svojih predaka. Te su njegove priredbe privlačile značajnu pažnju proširujući krugove prijatelja poezije.Jer sve što je Kolja radio, činio je to planski, kako treba da radi neka kulturna institucija. 

Za svoj ukupan rad, ali prije svega prevodilački, Kolja Mićević ovjenčan je najznačajnijim domaćim i međunarodnim književnim iprevodilačkim priznanjima, među kojima su i nagrade: „Miloš N. Đurić”, „Stanislav Vinaver”, „Sreten Marić”, „Miroslav Antić”, zatim, „Kočićeva nagrada”, „Vukova nagrada”, „Zlatni beočug kulturno-prosvetne zajednice Beograda”, „Zlatna medalja” Francuske Akademije, za širenje francuske kulture i jezika.

Za kraj ovog prisjećanja, koje je samo dio slike koju nosim o našem velikom prijateljstvu, jedna Koljina pjesma koja sada dođe poput epitafa:

STEĆAK

Sećah se,
i dok se sećah,
postah stećak.