UMRIJETI U SARAJEVU I

Ne što mu fali grobova –
Ima ih koliko i zvijezda na nebu
Iznad grada,
Ali ja bih, veliki Bože,
Da umrem u Sarajevu.

Umrijeti u Sarajevu
To je hoditi s one strene svijeta
Lažljivoga
Gdje ogrnuti osmjesima bajatim
Uvjeravaju da to što grmi –
Lude krave bježe iz svojih štala.

Umrijeti u Sarajevu
Znači živjeti dok sljedeće proljeće
Ne pljušti
Po sarajevskim baštama.

Mrijet mi je u Sarajevu
Kojemu ne fali grobova
Ali meni fali Sarajevo
Bar mrtav da se
Nagledam i nadišem grada
Kojega se za pola vijeka
ne nasitih.

UMRIJETI U SARAJEVU II

Ne što mu fali grobova –
Ima ih više nego zvijezda na nebu
Ali ja bih, veliki Bože,
Da umrem u Sarajevu,
Ako se ikako može.

Umrijeti u Sarajevu
To je hoditi s one strene svijeta
Ovoga gdje te uvjeravaju,
Nije šala,
Da to što grmi – ne grmi,
Već lude krave bezglavo bježe
Iz svojih zapaljenih štala.

Umrijeti u Sarajevu
Znači živjeti bar
Do sljedećeg proljeća
Gdje se mrtav u grobu
Svega proživljenoga sjeća.

Mrijet mi je u Sarajevu
Kojemu ne fali grobova
Crkvenih tornjeva i munara vitih                                       
Al meni fali da se,
Bar mrtav,
Nagledam i naslušam grada                               
Kojega se za pola vijeka                                      
ne nasitih.                                                             

Sjetio se danas, bez nekog posebnog povoda, Miće Damjanovića. Čovjek je to o kojemu ja skoro ništa ne znam, a on je o meni, sasvim sigurno, znao sve. On i njegova supruga Božica bili su, naime, prve komšije s mojim dedom i bakom u Sarajevu, Lenjinova ulica 127 A, valjda cijeli život. U vrijeme rata i okupacije, a pogotovo zbog situacije baš na toj Grbavici, taj komšijski odnos je dodatno ojačao i postao skoro pa familijaran. Znajući pri tome koliko su moji deda i baka voljeli pričati o svojim unucima, Mićo Damjanović je, palo mi je tek sada na pamet, o meni znao vjerojatno i više nego što ga je zanimalo… Ja sam, s druge pak strane, o njemu znao samo ono što sam vidio svaki put kada bih posjećivao svoje, a onda bi mi oni na odlasku rekli da se obavezno javim Mići i Božici vrata do njihovih.

Ja bih pozvonio, čuo Božicu kako dolazi do vrata i otključava, a onda bih njega ugledao tamo negdje iza nje u polumraku kako se – poštivajući bespogovorno tu proceduru nekoliko puta godišnje – pomalo pogrbljenih leđa dolazi pozdraviti i pitati šta ima u Zagrebu.

‘Slušaju li cure?’, dodao bi, a onda, i prije nego što bi dobio neki odgovor, koji je tih godina bezbeli mogao biti samo negativan, uhvatio bi kroz debele naočale strogi pogled svoje inače blage supruge i, pomirljivo se povukao uz riječi: ‘dobro, dobro… samo pitam.’

Bila je to tako dobro uigrana scena puna neke topline koja je svojstvena za te sarajevske komšiluke, da sam ja kojim slučajem neki talentiran filmaš, kakvih je u Bosni puno, a ne ovdje neki kurac, kakvih je još više, pretvorio bih to u film i Bosna bi sada cekala svoj treći, a ne drugi Oskar…

Imali su Mićo i Božica i dvoje svoje unučadi, djeca od njihove kćeri Mire koja je išla s mojim roditeljima u razred i bila, nota bene, najbolja ucenica, ali kako su oni živjeli u Americi, ova moja kratka javljanja na njihova vrata bila su neka vrsta nadomjesti za njihove po prirodi stvari mnogo rjeđe posjete.

Nije se, međutim, niti jednom dogodilo da su Mići i Božici unučad dosla u posjetu, na taj legendarni deseti sprat nebodera u ulici koja je s vremenom promijenila naziv u Grbavička, a da nisu pozvonili na vrata kod mojih dede i bake…

I to je, eto, sve što znam o čovjeku čije ime i prezime se skoro pa svakodnevno moglo čuti u mojoj familiji prvih tridesetak godina mog života, sve dok mi nisu umrli deda i baka. Od tada, evo, nisam ga čuo niti jedanput i danas mi je, bez nekog posebnog povoda, palo na pamet.

Mićo Damjanović!

Nisam bio čak ni sasvim siguran dal je Mićo još uvijek živ, pa sam morao nazvati mamu da provjerim, a ona mi je rekla da nažalost više nije i, podsjetila me, ko zadnjeg idiota (!), a kakav prečesto znam ispasti, da sam mu čak bio i na sprovodu. Zatekao sam se baš tada u Sarajevu i, opet valjda kao izaslanik njegovog unuka i unuke, ali i moje cijele porodice koja se nije mogla tako kratkoročno organizirati, ispratio ga na groblju Svetog Marka.

Žao mi je što za njegova života nisam više saznao o Mići, ali i ovo, da je bio dobar čovjek i komšija, a što se moglo shvatiti već nakon par sekundi provedenih na njegovom kućnom pragu, dovoljno je da samo to sjećanje na njega – do kojega je danas došlo, pa i u vidu ove kratke priče – bude itekako poseban povod!

Jednog dana, kada i sam odem tamo gore, mnogo više gore od onog desetog sprata u Lenjinovoj ulici na koji sam uvijek tako rado odlazio, te ponovno budem i sa svojim dedom i bakom, obavezno ću se javiti Mići i Božici. Već sad znam gdje ću pronaci njihova vrata.

20.03.2021.

Kada je umirao Tito, među narodom se, kao pouzdano svjedočanstvo s lica mjesta, širila ovakva priča: maršal leži na onoj istoj postelji s posljednje službene fotografije, snimljene početkom siječnja, dijeli se od ovog svijeta, ni živ je ni mrtav, a za ruku ga drži, mlada, lijepa, plavokosa, čuvena sarajevska operetna diva. Premda je ovo vrijeme prije tabloida, i premda te 1980. u zemlji nema novina koje nisu pod nadzorom Partije, a televizija je samo jedna, i premda su usta svih onih koji zalaze u ljubljanski Klinički centar, gdje vladar boluje, olovom zalivena i nijema, priča se širi, sveprisutna je i neotklonjiva. Ne mogu je utišati strah ni prijetnje. Ova je priča začetak apokrifnog evanđelja, i među onima koji je prenose jača je od straha za vlastiti život.

Desetak godina kasnije, u vrijeme kada je Tita trebalo likvidirati iz sjećanja, po beogradskim je žutim magazinima, uređivanim s dna obavještajnih službi, objavljivan izvještaj o njegovu umiranju. I u toj je besprizornoj pornografiji smrti objavljena, kao svjedočenje iz prve ruke – biva, pripovijeda to liječnik koji je maršala ispraćao na drugi svijet, scena u kojoj čuvena sarajevska mala Floramye usnulog starca draga po ruci. Mudriji među čitateljima barem su po ovoj sceni mogli znati da je i sve drugo izmišljeno. Jer scena se nije razlikovala od onoga što se jednom davno pričalo u narodu. Većini je, međutim, upravo to ponavljanje bilo potvrda autentičnosti i istinitosti. Jedan je mit postao službena istina.

U kasno ljeto 1977. Tito je u Sovjetski Savez, Kinu i Koreju putovao sam, bez supruge Jovanke. Nju ćemo sljedeći put vidjeti u javnosti na dan njegova pogreba, uplakanu, pred kamenim sarkofagom u Kući cvijeća. Neće biti priče o tome što se između njih dvoje dogodilo. To se nije ticalo narodne mašte. Ali će se razviti priča o ljubavnici. Ona u to vrijeme nije imala ni četrdeset. I savršeno je odgovarala kolektivnoj predodžbi o vili za junaka. Sasvim je svejedno je li u stvarnosti postojala, i je li i pri svom kraju Josip Broz imao ljubavnicu, kao što ju je, čini se, zbog nekog demona što ga je progonio, imao gotovo u svim životnim etapama i epizodama. Narodna imaginacija ovaj put ju je stvorila od onoga najljepšeg i najprikladnijeg što joj je bilo na raspolaganju. Premda smo svi mi pomalo bili ta Titova posljednja ljubavnica.

A čemu ljubavnica zapravo služi? Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora. Obično ne služi onome što nam prvo na um padne: zadovoljavanju spolne požude i nadoknađivanju nježnosti bez kojih se ostalo u rutiniranom ili promašenom braku. Takvo što zadovolji se na jeftinije i manje stresne načine: redovnim onaniranjem i odlaskom na nedjeljne nogometne utakmice. Ljubavnica je, pogotovo u našoj kulturi, nešto drugo. Nešto mnogo ozbiljnije, i u psihološkom, i u sociološkom, i u metafizičkom pogledu. Za početak, mi ne živimo živote koje smo sami odabrali, nego živimo onako kako nam se potrefilo, onako kako nam je grah pao. Pa čak i ako smo iz tuđe perspektive sretni i ostvareni, nije to ono što smo sami odabrali. Paralelne živote, takve u koje nas uvodi ljubavnica, odabiremo sami. Ili doživljavamo vrlo snažnu iluziju da smo im sami odabrali. Život s ljubavnicom pokazuje nam kakav je život mogao biti. (Ali mudriji će znati da je to samo iluzija, pa neće rasturati brakove da bi ženili ljubavnice. Jasno im je da će, učine li to, opet morati da nađu ljubavnicu… Svaki je sljedeći takav brak sve strašniji, a svaka sljedeća iluzija sve košmarnija.)

Odnos javnosti prema fenomenu ljubavnice izrazito je ambivalentan. Junaka će u junačkom mitu epizoda s ljubavnicom dodatno proslaviti. Ljudi se dive oblapornim starim jarčevima, moćnim govedima, mačcima koji žive vječnu veljaču, jebežljivoj muškoj paščadi, dive se tim hormonalnim viškovima i tom posve nepodnošljivom životnom elanu i optimizmu, koji te naizgled ozbiljne i ostvarene ljude tjera iz nevolje u nevolju. Prema njima jednako pozitivan odnos imaju i muškarci, i žene. Ali samo načelno! I samo dok o svemu čitaju po kojekakvim novinama i sajtovima, ili dok te erotske izbezumljenike gledaju za sunčanijih dana po Cvjetnome trgu, kako upadaju u nove životne nevolje. U stvarnome, pak, životu, ti ljudi su prezreni, a njihove su ljubavnice objekt najgorega javnog rugla. Stvarni život, naravno, započinje sa životnim posrtanjem i s padom. Erekcija je kratak trenutak unutar vječnosti. Gotovo treptaj. Sve drugo je pakao.

Socijalizam je u našim krajevima bio veliki emancipatorski projekt. Osim što je (reklo bi se: na žalost!) opismenjeno više od sedamdeset posto nepismenih u Hrvatskoj, i devedeset posto nepismenih u Bosni i Hercegovini, osim što su žene prvi put dobile pravo glasa, i što muškarac, makar bio i silovatelj, te Crkva, više nisu bili vlasnici sadržaja njezine utrobe, ostvarena je mogućnost šaranja izvan braka. Muškarci i žene dobili su pravo na ljubavnice i ljubavnike. Oženjeni su to pravo obilato koristili, stvorivši od njega pretpostavke jedne nove i drukčije kulture, dok su udate isto pravo koristile na mnogo diskretniji način, daleko od javnosti i bez značajnijih antropoloških i kulturoloških posljedica. O ljubavnicama svojih očeva i djedova nakon 1945. saznavali smo mnogo, a o ljubavnicima svojim majki i baki ništa, ili gotovo ništa. Jesu li one imale ljubavnike? Možda nešto rjeđe nego oni, ali jesu. O ulozi jednog učitelja iz Usore u životu moje None desetljećima već razmišljam, i pomalo istražujem. Ali uzalud! Ne samo zato što je Nona bila avangarda, pa je doživjela avanturu još u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i imala je ljubavnika usred Bosne, u gradiću s markantnom željezničkom stanicom, nego se potrudila da o tome ništa ne doznamo. Osim same činjenice, koja nam je u budućnost stigla u obliku zagonetke.

Ne samo da je ovo muški i patrijarhalan svijet, nego su žene po pitanju ljubavnika naprosto pametnije. Ili imaju razvijeniju imaginaciju, na koju su dobro djelovali grof Tolstoj, Gustave Flaubert i duga era crno-bijelog holivudskog filma. Muški su pitanje ljubavnice uzdigli na nivo državne i političke stvari. Jugoslavija je bila zemlja s mnogo vrlo ugodnih motela, hotela, prenoćišta, izletišta i planinarskih domova na najzabačenijim i najzaturenijim mjestima te i inače divlje, vrletne i geografski raznolike zemlje. Sva ta sljemena i trebevići, sve te fruške gore, ivanova korita, bjelolasice i gorski kotari odvajkada su služili samo za ta dva-tri rajska dana, provedena s voljenom osobom, uz diskretne konobare, šefove sale, sobarice. Zašto se u svakoj republici i pokrajini po najzabačenijim šumama, bez puta i asfalta, gradila po jedna Titova vila? Ne zato što je Tito imao sve te ljubavnice, nego zato što je imaginacija njegova naroda polazila od pretpostavke da će se maršal negdje poželjeti skloniti od pogleda svog naroda i svoje bračne družice. A ono što se na njega odnosilo, odnosit će se i na sve koju su, hijerarhijski, a samim tim i emocionalno, rasplodno, hormonalno, ispod njega. Svaki je direktor u toj zemlji imao ljubavnicu, pa će je imati i svaki direktor u zemlji koja će doći nakon nje. O ratnome razdoblju još uvijek nije uputno ni govoriti, i o ljubavnicama svih tih bezbrojnih generala, čiji je erotski potencijal rastao sa svakim novim dijelom njihove odore. Jednom, kada padnu i zglajzaju, sve će im se to razbiti o glavu. Čim posrne i završi u blatu, čovjeku se ispostavljaju računi za sve njegove ljubavnice.

Što mislite čemu služi Zlatarna Celje? I čemu, općenito, služe zlatarske radnje? Ili čemu služe krznarije? Što danas znače sve te oderane kože sirotih šumskih zvijeri, sve te činčile, zečevi, kunići, nercovi, i još one tužne snježnobijele sibirske i polarne zvjerčice, svedene na namirisanu bundu, muf ili šubaru u ormarima naših ljepotica? Bunda, iliti krzneni kaput, ono je u što uspješni muškarci, ti naši žalosni balkanski titići, oblače svoje ljubavnice. Ničemu drugom taj predmet danas više ne služi. Osim što više nema zima za krznene kapute, moda se radikalno promijenila. U dobu novog puritanizma, bunda je statusni simbol ljubavnice. Ili prevarene žene, koja muža kažnjava za nevjeru tako što zahtijeva da joj kupi istu onu bundu koju je kupio i njoj.

Ljubavnica je vajkadašnji statusni simbol uspješnih muškaraca. Na Balkanu to je samo još do karikature i groteske prenaglašeno. Ali ljubavnica je često i simptom nečega žalosnijeg i egzistentnijeg, što zavređuje barem minutu šutnje i malo empatije, sućuti, srca. Kada si mlad i kada sa sela, negdje duboko u unutrašnjosti, krećeš u veliki grad, čini ti se da ideš u osvajanje neosvojivog dvorca. Jak si, marljiv i u suštini glup. Toliko jak da vlastitim rukama brda možeš pomicati. I možeš danima raditi i ne spavati, sve u nastojanju da osvojiš svijet za koji si, fatalno pogrešno, uvjeren da je neosvojiv. Tako završiš u nekom studentskom domu u predgrađu, marljivo studiraš, upisuješ se u Partiju, aktivan si i u omladinskoj organizaciji, osvajaš grad kroz institucije režima, a vikendom se krećeš po mjestima u kojima borave oni koji su rođeni u dvorcu. Obukao si se u najljepše svoje odijelo, kupio si cipele kakve si vidio na njima, i dok se tako udvaraš njihovim djevojkama, sve ćeš učiniti da sakriješ svoje podrijetlo, životnu priču, naglasak. Vikendom pokušavaš biti netko tko nisi preko tjedna, i takvog se pokušavaš njima prodati. Mnogo kasnije ćeš shvatiti da se oni od tebe zapravo i ne razlikuju. Isto je roditi se na selu, tamo duboko u unutrašnjosti, i u ovom dvorcu, koji uopće nije tako neosvojiv. Ali dok si mlad, dok živiš u studentskom domu ili kod rođaka u predgrađu, sve ti se drukčijim čini.

Mlad se i oženiš, i ženidba te učini građaninom dvorca. Sa ženidbom više nisi onaj sa sela, nisi samome sebi tuđin i došljak, nego si jedan od njih. U tome neko vrijeme uživaš. Ali čovjek je vražji stvor, pa se lako navikne na svako dobro. I vazda mu nešto fali. Nakon što se navikneš na život u dvorcu, gdje si svoj među svojima, počinje ti nedostajati ono o čemu ranije nisi vodio računa. I onda fatalno prekasno nalaziš ženu svoga života. U međuvremenu si, naravno, postao starac, raspadaš se od svih onih bolesti koje nastaju iz loših raspoloženja i prevelikog truda oko nevažnih stvari, a ona je mlada, lijepa i plava. I dok je tako gledaš, zamišljaš je opkovanu okovima Zlatarne Celje, i zagrnutu u svu sibirsku zvjerad, kako se valja po crnoj posteljini u tajnome motelu tvoga srca.

Dok god prema vani emitiraš moć, dok god te se ljudi plaše, i uza te su korumpirani suci, bogati krijumčari kokaina, vladajući političari i biskupi, tvoja će romantična priča u ljudima buditi dobre osjećaje. Tvoja će se nevjera računati kao vrlina i kao prirodno stanje izazvano nestašnim muškim hormonima. I svi će biti tvoji jataci dok se s njom budeš skrivao od očiju svijeta. Ili dok se budeš skrivao od vlastitih svojih očiju i od svoga teško bolesnog srca. Ali izgubiš li moć, nastupit će pakao. U tom paklu sve će biti suprotno od onog što je prethodno bilo. I svaka će stvar imati suprotno značenje. I Zlatarna Celje, i lijepa zagrebačka krznarija, i tajni moteli i hoteli, sve lijepo postat će ružno, i svako dobro će biti oglašeno kao najgore zlo. Taj svijet, u čije si rezone povjerovao, koji si upoznao i kojim si, kako ti se činilo, zavladao, u sebi ima tu strašnu ambivalentnost. I sve je suprotno od onoga što si mislio da o njemu znaš.

Nitko u tom svijetu nije tako prezren i tako ružno i sa strašću progonjen kao ljubavnice muškaraca koji su izgubili moć. Prema njima nema milosti. Njih se gleda bez ikakve empatije. Njihova ljubav savršeno je bezvrijedna. Njihova patnja je ništa. A sve te bunde i ta zlatnina, i svi ti stanovi i dvorci, što im ih je namrijelo brižno srce njihovih mrtvih i onemoćalih ljubavnika, znaci su jednoga neusporedivog prokletstva. Sve je u današnje vrijeme dopustivo biti. I svako se zlo može podvesti pod dobro. Samo su ljubavnice onih kojih više nema nezaštićene i same. Tu su da podsjećaju na nečistu savjest. I na vrijeme kada su ga svi voljeli i kada su svi bili njegova ljubavnica.

Gdje god se okreneš, ono je lijepo. Bilo da mu se sa strane diviš, ili mu iz prikrajka zavidiš, ono je lijepo. Bilo da u njega prvi put kročiš, ili iz njega, nepovratno odlaziš, ono je lijepo. Naše Sarajevo. Pod ovo naše, naravno, svrstat će se oni koji to, mnogo opisivano Sarajevo, smatraju svojim. I povrh svega ga vole. Takvo kakvo jeste. Onako, kakvo je bilo. Ne dijeleći dvije obale, niti brda njegova. Osim na memli i sunčanu stranu. Ne dijeleći, što je najvažnije, ljude njegove. Jer u Sarajevu je bilo, i još uvijek ima, i rođenih Sarajlija, i došljaka. U njemu se u prolazu očešu i vjernik i ateist. Pobožnjak i narkoman. Musliman i katolik. Srbin i Jevrej. Očešu se, pa se nasmiju, ili u čaršijskom maniru, jednan drugome prigovore. I to je sasvim normalno, i sasvim u redu. Takvo Sarajevo, ja barem pamtim. 

Sarajevo najljepših Ramazna, na primjer, Sarajevo je kojem se rado vraćam. S prvim somunima izvuku se i ljudi iz stanova. Namirisani, i dotjerani, onako kako su i navikli. Uljudno se pozdravljaju. Bezbrižno se zatim u hodu hihoću. Povremeno, jedni drugima, i podvale slatke smišljaju, dok čekaju – šta će ti ba Hamo toliko somuna, k’o da nisi vazda jeo, – jedni dobacuju? Kad top s bijele tabije pukne, i mujezini, jedan za drugim, označe kraj posta, mahalama zavlada tišina, a zazvekeću kašike i viljuške, po topama, sogan dolamama, begovim čorbama, baklavama. 

***

Noći smo uglavnom provodilli budni. Prvo na Slatko ćoše, gdje su uz velike izložbene prozore naslonjeni oni koji vrte glavama, sad lijevo sad desno. Ispred njih su kafe, cigare i sokovi. Sjede i raspredaju, opušteno o koječemu. S njihovim se glasovima prepliću glasovi prolaznika, koji dovikuju selame, akšam hajrulah, i šta ima, kakav si?  Onda se prošeta Ferhadijom, do Vječne vatre, nekoliko krugova. Da se sve slegne. Da se pred drugima pokaže. Da se vidi, i povrh svega, da se bude viđeno. Za ozibljnije razgovore, odlazilo se u Morića han, gdje se u pletene stolice, ili na šilteta uz bijele zidove – uz koje su se nekada vezali konji – zasjedne do sehura. Za sehur se pojede, nešto usput, tek da se gladno ne posti. Doner kebab od hadžije preko puta sebilja, ili od iftara sačuvana petica iz Želje. Ako se išlo prema Bjelavama, svratilo bi se do Otrova (ili Trovača, kako je ko zvao, zavisi), na sendvič, ili hamburger. 

Za razliku od živopisnih ramazanskih noći, dani su prolazili tiho. Vrlo često nesvijesno. Barem za nas, studente, koji do neka doba nisu ustajali iz kreveta. 

 ***

Sjedimo u velikom parku, preko puta BBI centra. Umorili smo se od šetnje, i crijeva nam, poput gasovodnih cijevi, škripe. Ljetni je zvizdan, Titovom ulicom rastjerao prolaznike, osim nekolicine djevojaka u ljetnim haljinama, koje kradu uzdahe i poglede. Nas smo četvorica, poput nezašiljenih olovaka, zauzeli klupu. Tog Ramazana, 2009. godine čini mi se, ili koju godinu prije, tradicionalno smo, nakon šetnje, dolazili u park, u hladovini, da obnovimo snagu. Da u razgovoru skratimo vrijeme, preostalo do iftara. Ne znamo da li su nam gladnije oči ili stomaci. Grizemo sve pred sobom, jer se gladnom, žednom, i umornom naročito, tih sahatak, dva do iftara otegne, i razvuče, poput žvake na vrelom betonu, s otiskom cipele. Ili poput rasukane jufke iz pekare Forino pored koje smo uzdisali. 

Razgovaramo, dakle, o aktuelnostima na političkoj sceni, vrlo kratko. Onda o ženama, još kraće, jer nije dobro vrijeme da se o ženama, adekvatno progovori. Uši su nam gladne, a misao, kakva i jest, slobodna. Prepričavamo zgode i nezgode prošlosti. Kujemo planove budućnosti. Neki će se odmah oženiti. Neki će dugo pričekati. Jedan bi profesiju da promijeni, a drugi i kontinent.

***

Iz susjednog žbuna, nešto šušnu. Možda je zec, reče Mirza. Zadihan je zatim dopuzao na sve četiri. Mladić, upalih očiju. Traži upaljač. U redu je, govorim mu, dok drhtavom rukom, uzima upaljač, postiđeno nas gledajući. Kad se poslije uvukao u žbun, začuo se uzdah, olakšanja. Kao poslije napornog dana, i obavljenog posla. Ruka mu se onda, istačkana, opruži po zelenoj travi. Sa njom i supena kašika. 

U tišini se gledamo nekoliko minuta. Ne pronalazeći prave riječi, kojima bismo viđeno opisali, ustanemo i odemo. Svako svojim putem, do iftara. 

Poslije ću na Drvenija mostu,kupiti izabrane pjesme Ezre Pounda. Godinama ću događaj iz parka povezivati s njegovom poezijom, i stihovima: 

Kad pomno razmotrim neobične navade pasa,
Moram zaključiti
Da je čovjek nadmoćna zvjerka.
Kad razmotrim neobične navade čovjeka,
Priznajem, prijatelji, ja sam zbunjen.

Godinama rekoh, sve dok se Poundu nisam, urijetko, vraćao.

Postoji u našoj književnoj istoriji jedan zanimljiv niz naslova, srodan međusobno, po svojoj sintaktičkoj osobenosti, dve reči razdvojene zapetom. Isidorine Ambicije, dim, Danilova Bašta, pepeo, Svila, škare Irene Vrkljan, uspostavljaju tako svoje malene spiskove ljudskih i stvaralačkih tegoba, pa onda gospođa Sekulić pokazuje muku intelektualnog razvoja u nevelikoj zemlji, Kiš svedoči tamne strane boravka u totalitarizmu, Irena pripoveda kako se u sredini brdovitog Balkana čovek uopšte može roditi i zašto. Ambicije, bašta, svila, a na kraju je dim, pepeo, sev makaza. Sve ove naslove vezuje duboka melanholija, silina pripovedanja, rani jad jedne pismenosti na ivici evropske literature.

Umrla je dakle, Irena Vrkljan, moja književna sestra, naše srodstvo traje sedamdeset godina. Rođeni smo u slično doba, ali nekako u rasparu, ja u zagrebačkoj Zvonimirovoj, Irena na Senjaku, beogradskom. Njena prva pesnička zbirka rodila se takođe onde, u nekadašnjoj ulici Doktora Kestera, u prizemnoj kući Oskara Daviča, u maloj seriji ostalih mladih poeta, beogradskih. Svejedno, naše rođaštvo seže u godinu 1952, sastavio nas je zagrebački časopis Krugovi, njegov naslov pokazao se znakovit, bio je to moj prvi književni krug, u njemu našao sam svoju prvu pesničku braću, Šoljana, Goloba, Gotovca i jednu malenu princezu sa Senjaka, Irenu. Koju život vodio je kroz različlite gradove i doba, a svuda su se naše sudbine sudarale, uplitale, poredile, njene krupne oči pratile su moj hod, ja sam kroz decenije gledao njenu sitnu figuru u stotinu zajedničkih scena, zagrebačkih, rovinjskih, berlinskih. U mojoj rovinjskoj kući pričinjava se Ireni kako stare engleske tapete procvetavaju jednom botanikom, vidnom samo za pesničko oko. Moja knjiga poezije zove se potom Irenina soba, jer ova tako postaje i njena, ukradena iz moje prozodije. Naš berlinski život pretvorio se u susedski, u ulici Mommsena, mojoj prvoj tamošnjoj adresi, ona i Beno žive samo dve kuće dalje. Taj samozatajni pisac nemački, za koga govore kao o najvećem stilisti onog jezika, skupa sa Irenom prevodi apokrif moje bake Bel tempo, bilo je to zaista najlepše vreme našeg života, berlinskog, i uopšte. Boravim i danas onde, samo ugao dalje od našeg momsenskog bratstva, kao udovac jedne porodice, rascepljene škarama vremena, ali još uvek svilenog.

Godinama sam u Ilici, cijelim putem između Jelačić placa i Vinogradske, tražio ono unutarnje dvorište s prizemnicom drvenih vrata ofarbanih u jarko crveno, uz koja je bio i prozor s heklanim zastorčićem i maćuhicama u glinenoj tegli. Unutra je bila samo jedna prostorija, malo veća soba, a vani je, ukraj dvorišta, bio drveni zahod, s velikim limenim pilom, na kojem si se mogao sav oprati ledenom bunarskom vodom. Ispred kućerka bile su posađene ruže, a između ruža bio je drveni stočić sa četiri niske šamlice, za kojim se pila jutarnja kava. Iznad dvorišta s tri strane nadvijala se stambena trokatnica, a sa četvrte, južne, dolazilo je svjetlo i širili su se glasovi radnika i daleki klepet novinske štamparije.

U toj kućici, koju je izdavala gospođa Josipa, udovica u godinama, jako mršava žena, rodom iz Travnika, cijeli jedan tjedan u kolovozu 1929. proveli su moji Nono i Nona. Nono je uzeo dopust na željeznici – osluhnite tu zaboravljenu riječ: dopust – da bi obavio neki svoj posao u Pčelarskoj centrali. Nona mi nije znala reći kakav je to posao mogao biti, nikad se nije zainteresirala za njegove pčele, za nju su košnice bile mjesta prevelike urednosti i predvidljivosti. Tih sedam dana, jedinih koje je provela u Zagrebu, kroz koji je inače samo prolazila na proputovanjima za Beč, provela je skićući gradom. Sinove, starijem je bilo sedam, mlađem tri godine, ostavili su kod rođaka u Kaknju. Ovo je bilo jedino putovanje na koje su sami išli, i jedina prilika da ona, savršeno besposleno luta gradom. Tek su joj bile dvadeset i četiri. Njene opise Zagreba, Gornjega grada, Tuškanca, podsljemenskih vinograda i hodnje Vlaškom pa prema Maksimiru i Dubravi, gradskih palača, muzeja i paviljona s komornom glazbom, živo sam pamtio. Među brojnim pričama i romanima koje sam zamišljao, ali ih nisam napisao, sve do danas živim je ostao roman o njihovome zagrebačkom tjednu. U njemu ničega drugog ne bi bilo osim atmosfere Zagreba iz ljeta 1929, i hodnji jedne mlade dubrovačke gospođe, pristigle iz Kaknja, koja je već imala kurje oči po nožnim prstima.

I danas kad uđem u neko donjogradsko dvorište pomislim na njih dvoje i na pobožnu gospođu Josipu, udovicu, rodom iz Travnika, koji je dane provodila u crkvi, okajavajući neki svoj grdan grijeh. Pa tražim prizemnicu i zagledam u boju na prastarim vratima, grebem je, ne bi li naišao na sloj crvene. Nije moguće da ih više nema i da je svega toga zauvijek nestalo.

O TREĆOJ SISI

Pamet je kao treća sisa
Rijetko je ko ima
Još rjeđe sisa 

MNEMOZINA 

Ne znam na šta misli Instagram – ime tvoje
Da li rijeka?
Da li žena?
Ona koja sve pamti
Iz koje piju oni što ih prate crni svati
Ali moram ja da kažem
Ne pomisli: slatko laže
I ona je, kažu, bila lijepa
Zevsova ljubav ko voda tekla
Nju ne vidjeh i ne mogu reći
Da l’ su pjesnici imali pravo
Ali ako je bila ko ti lijepa
Ja bih joj sve moje pjesme dao 

DŽADOM 

Idem kući
Iza mene četiri koraka dalek
Komšijin hod diktira Viber razgovor

Ja slušam
Bezobrazno naćulivši uši
Naše porodične muke slične su

On završi razgovor pa uspori
Okrećem se
Gledam ga
Korača oborene glave
Suze lupaju po vrhovima patika

Ubrzavam korak
Zavist me jede
Što ne mogu kao on muku da isplačem 

PORODIČNO NEVRIJEME 

Doručak u podne je porodično nevrijeme
Uz sinovo mljackanje, mati otpuhujući dimove govori imena
Sin drugi zalogaj pljuje u sudoper

Očeva klimava optužba izaziva kajanje
Brišući sinovu pjuvačku sa svojih grudi promatra nožne prste
Nokte će sutra sjeći

Majčino lice izgovorivši kletvu nestade u rukama
Sin je ljubi u potiljak i prihvata smrt
Obrazi im suhi, a plaču 

NOĆ U KRALJEVSKOM GRADU

(posvećeno Darku Cvijetiću) 

U Jajcu smo igrali predstavu
Pod maskama opila se publika
Pijanom noći 1918.

Darko Cvijetić nam na okruglom stolu ustupa mjesto na crnom dvosjedu
Moje kolege i ja odbijamo, a Pjesnik nas nudi i ne popušta 

Govori nam Vi
A meni neprijatno
Ja bih mu sva mjesta na ovom svijetu ustupio

U noći pretposljednjeg dana prosinca 2016. izbio je jedini pravi kazališni skandal od uspostave hrvatske državne neovisnosti. Već se za premijerne izvedbe predstave “Ljudi od voska”, redatelja Janusza Kice, osjetila neka nelagoda u dijelu publike, već su se na pauzi mogli vidjeti bijesno skupljene usne, ušpičeni nosevi i gnjevno uzdrhtale brade, naročito među damama koje čitaju ženske i lajfstajl magazine. Pa to je strašno! Ja nemrem vjerovati! Kak’ ga nije sram! Žamorilo se tako u pauzi, dok smo u predprazničnom raspoloženju oduševljeni onim što smo vidjeli naokolo tražili istomišljenike. I vrlo brzo smo postali oprezni u toj svojoj potrazi. Čovjek u našim krajevima, ali i posvuda u vrijeme političke korektnosti, mora dobro paziti da svojim estetskim sudom ne povrijedi nečija majčinska, rodna, rasna ili ina manjinska osjećanja. Ali bit će vrlo zanimljivo kako su i čime “Ljudi od voska” ta osjećanja povrijedili. O tome ćemo svjedočiti u sljedeća dva-tri mjeseca, koliko će skandal potrajati.

U čemu je bio problem? U režiji Janusza Kice svakako nije. Kao ni u glumi povećeg ansambla. Svi su bili odlični. Možda bi i sama predstava tim čitateljicama ženskih i lajfstajl magazina, kao i njihovim nemoćnim i pasivnim mužićima, bila dobra. Možda bi prihvatile čak i to da je riječ o jednoj od dvije ili tri najbolje predstave u eri Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana, i jednoj od najboljih pet-šest predstava u HNK od državnog osamostaljenja i otkaza Miri Furlan. Ali problem, preko kojeg dame i gospoda nikako nisu mogli preći, a preko koga bogme neće prelaziti ni zloćudna škandalmaherska novinarčad, koja će temu držati vrućom sljedećih dva tri mjeseca, bio je u dramskom tekstu Mate Matišića. Kako rečeno damovlje baš i ne čita drame, jer je čitanje lijepe književnosti kontraindicirano čitanju ženskih magazina, i kako Mate Matišić nije figura sa špice u Bogovićevoj ni s vrtnih prijema kod Kolindice, a baš ga nešto nema ni u razgovorima o književnosti kod damica na trećem programu Hrvatske televizije, tako skandalizirana ekipica s premijere o Mati Matišiću ništa nije mogla znati. On je za njih bio seljak. S naglaskom na drugom slogu.

Na Silvestrovo telefonskim je putem, ali još mnogo življe bjesomučnim fejsbučenjem, razglašen skandal sa sinoćnje premijere, koji se zatim širio od profila do profila, od statusa do statusa, i od komentara do komentara, sad već među onima koji predstavu nisu ni vidjeli. Niti će je ikad vidjeti. Skandal je sastojao u tome što su čitateljice Glorije, Storyja, te ostalih obiteljskih i ženskih revija, koje se šire po vjekovnim ognjištima svih naših frizeraja i pedikeraja, bile prethodno obaviještene o žalosnoj životnoj priči dvoje zagrebačkih intelektualaca, koji su umrli jedno za drugim, ostavivši svoje blizanke na starateljstvo njegovom dugogodišnjem suradniku. Ova krajnje indiskretna priča, kakve uostalom i jesu, krajnje indiskretne, sve popularne i populističke priče za žene, za muškarce i za obitelj, u nekom boljem svijetu, s boljim novinarstvom i pažljivijim čitateljima, nikad ne bi postala javna. Riječ je, naime, o temi koja se bezuvjetno tiče intime. I koja se tiče još samo – književnosti.

Problem je, međutim, bio u tome što su dame i gospoda namirisali krv, povezavši dramski tekst Mate Matišića s okolnošću da je upravo Mate taj dugogodišnji suradnik preminuloga zagrebačkog intelektualca i njegove supruge, kojoj, Bog da joj dušu prosti, nije bilo mrsko intimu iznositi po novinama. Tekst “Ljudi od voska” nije se u tom dijelu, istina, bavio ničijom intimom, a ponajmanje intimom usvojenih djevojčica i njihovih pokojnih roditelja. Bavio se onim što je objavljeno u rečenim magazinima, i navadom ljudskom za takvim razotkrivanjem. I bavio se, naravno, intimom samoga pisca. Mate se bavio Matom. Pritom, “Ljudi od voska” su, naravno, fikcionalni tekst, koji se ni na koji način ne referira na dokumentiranu zbilju ili na povijest. Pisac stilizira svijet unutar svoje biografije. Ali i ona je u Matišićevom slučaju krajnje nesigurna i nepouzdana, tako da ne možemo znati je li on sve to, skupa sa samim sobom, naprosto izmislio.

Međutim, škandalmaheri su, uz pomoć jedne od otužnih lovaca i lovkinja u mutnom, poneseni bijesom većine koja uopće nije gledala predstavu, krenuli u socijalni pogrom Mate Matišića i njegovih bližnjih. Za početak, fejsbuk je bio zabrinjavajuće pun gospođa koje su iskale da mu se oduzme starateljstvo nad djevojčicama. Naravno da se takav zahtjev prelio i na medije. Sam Matišić nije davao glasa od sebe. Šutio je, jer je zbog bližnjih morao šutjeti. A šutio je i zato što on naprosto nije ta vrsta pisca da se tuče po novinama i na televiziji. Njega i njegovih nema ni na fejsbuku. Oni su neki drugi svijet. Ali kako mu je bilo do časa u kojem će škandalmaherima i svom tom sitnom ljudskom ološu, čiji je mozak sasvim izjeden logikom hajke, isteći njihove kratkoumne memorije – nakon čega se afere više nitko neće sjećati – to zna samo Mate, i vjerojatno to znaju njegovi bližnji.

Nepune tri godine zatim, u jesen 2020, u izdanju Hrvatskog centra ITI, pod uredništvom Željke Turčinović i s pogovorom Nataše Govedić, izlazi Matišićeva knjiga “Moji tužni monstrumi”, podnaslovljena kao “dramski dnevnik”, u kojoj su četiri nova dramska komada, nejednake dužine, kojima pisac reagira na skandal oko “Ljudi od voska”. Riječ je o na momente urnebesnoj, kalamburom ispunjenoj, a na momente zapravo žalosnoj i beznadnoj raspravi o odnosu zbilje i fikcije, i o tome što sve fikcionalni lik može učiniti živome čovjeku. Mate je, sa svojih pedeset i pet, pisac na svome vrhuncu. Moć pisanja, naime, nije poput moći igranja nogometa, ili moći operiranja kirurškim nožem. Dok druge igre i poslovi ovise o čovjekovoj mentalnoj i fizičkoj snazi, te o rutini, moć stvaranja svjetova u tekstu ovisi o vještini upravljanja imaginacijom. Upravljati imaginacijom nije, naime, jednostavno, jer mašta čovjekova ne sluša njegovu volju. Tako da ni imaginacija pisca nikad nije istovjetna njegovoj volji i intelektualnoj usmjerenosti. Polemizirati s javnošću, ili bolje rečeno – polemizirati s čitateljima loših i zlokobnih novinskih štiva – autofikcionalnim dramskim tekstom, pripada vrhuncima moći pisanja i vještine upravljanja imaginacijom. Knjiga “Moji tužni monstrumi” ima u sebi nešto sveobuzimajuće, pedagoško, uzvisujuće i istovremeno razorno, kao što je, recimo, to imao “Čas anatomije” Danila Kiša. U oba slučaja radi se o obračunu s malignom čaršijom. Samo što u Matišićevom slučaju protagonisti čaršije nisu drugi, uglavnom slabi pisci, nego pasionirani pratitelji i pratiteljice aktualnih čaršijskih tračeva: tko se razveo, kad se razveo, kome je pripalo dijete? A gotovo da je lakše s piscima, nego s onima koji pamet crpe sa dna kioska.

“Moji tužni monstrumi” potresniji je i na neki način intenzivniji, koncentriraniji tekst nego “Ljudi od voska”. Ali sve ono što je postojalo u prethodnom “dramskom zbiru”, postoji i u ovom. Prvi Matišićev dramski autoportret bio je pomalo idealiziran, dobroćudan i uljepšan, dok je ovaj sasvim bez iluzija, razoran i mračan. S tim da Mate nije bernhardovski lik, Mate je introvert, koji će zarad svjetskoga zla ranjavati sebe. Njegove drame su, i po temi i po pogledu na svijet, zapravo suprotne ideji dramskoga teksta. Ovo su priče o svijetu koji staje u dušu jednoga čovjeka. “Ljudi od voska” nisu bili samo od priče koja će skandalizirati čitateljice i čitatelje šarenog tiska, nego i od priče o Matinom zavičaju, i o njegovoj tinejdžerskoj epizodi rock zvijezde. Tako je to onda moralo biti i u “Mojim tužnim monstrumima”.

Priča, tojest drama, “Mi tu” ovog je njegova čitatelja i poklonika najviše potresla. Mi tu smo, razumije se, mi tu, u selu Ričice, gdje Mate dolazi ne bi li si kupio grobno mjesto na seoskom groblju. Ali mi tu je i Me Too. Siluju li glumice i kod vas u Zagrebu?, pita jedna poznanica, Slava, čudesan lik u ovoj drami, Matu. On joj odgovara da o tome ništa ne zna. Na što mu ona kaže da nju, bogme, tu u Ričici siluju. I onda kreće priča koja svog čitatelja – a tek kazališnog gledatelja! – rastavi na dijelove. U toj je priči i priča o srpskoj djevojčici Ljilji, koja je iz ratne osvete živa zakopana. I u njoj, negdje pri kraju, dio Matine replike (jer Mate je lik u dramama Mate pisca) koji mi je trajno ostao u grlu: “Znam da Mala Ljilja nikad službeno neće biti beatificirana, ali to mi nije važno. Za mene, ona je svetica kojoj bi se mi živi mogli moliti da nas jednom žive ne zakopaju. Ako se toga bojite, molite se maloj Ljilji.”

Grehota je da ovako velika i važna knjiga izađe u jednoj gotovo nevidljivoj ediciji, pred oči narodu koji ni u neka pismenija vremena nije bio u stanju čitati dramske tekstove. Čak ni kada su pisani tako da bi ih i nijema usta čitala. A još veća je grehota što “Moji tužni monstrumi” nisu postavljeni na pozornicu dovoljno brzo da funkcioniraju kao dramska i kazališna polemika Mate Matišića. Premda nimalo ne ovise o svom povodu, i moguće ih je čitati mimo svega što je ovaj gledatelj i čitatelj ispričao, ljekovito bi za javnost, kao i za ženske i obiteljske magazine svih vrsta, bilo da ih zagrebačka publika što prije vidi na svojim daskama. 

MEZAR MUZIKE 

_________ za Darka Cvijetića

Zašto ja nisam postao pijanist –
Priča mi drug Predrag
Perunićić

Pazarskoga hora dirigent:

Za to trebam zahvalan bit
Kiši koja iz čista mira
Odvali klobuk 

Plafona zemljiva
Na moj kućni klavirčić –
Na mezar nenotne muzike 

I ja kolko znam
Niko nikad nigdje uspio
Nije natjerat grob da svira 

O ti drugu moj
Stahiri – rodio se štimer
U Prijedoru koji baš to umije 

(1980-2020)

SNJEŽNI U SRCU

_______ za Hamzu Halilovića

Želim i ja od snijega čovjeka

Ko ti brani – pravi ga

Hoću od snijega
Muhameda

On je
Nepokažljiv
I neukažljiv nama

Prikazao mi se On
Mome srcu – 

O to je pohvalno – 

Al počekni
Kćeri – da čistiji
Padne po našoj avliji snijeg 

(2020-2021)

Sa drugog sprata Trgovačkog, sinhrono cupkajući štiklama silaze dve devojke u pripijenim haljinama i sa crnim Keep Distance sintetičkim maskama. Gaze ponosno i nespretno kao mlade, poletne, iako još uvek nesigurne ždrebice, što kopitama paradiraju klizavom trkačkom stazom. Za njih, laki su im i strast i rastanak, pa, ako se slučajno, sa lakonskim vriskom, spotaknu, već se u istom trenutku dočekuju na čvrstoj guzi, sa osmehom koji otkriva isto koliko i podignuta haljina – i mnogo i ništa! Ipak, i one se, na svoj instinktivni način, prilagođavaju promenama nazvanim život u koroni.

U tom pogledu, moj otac je bio neprikosnoven. Činilo mi se da bio je sposoban da zavlada svakakvom situacijom, da ništa ne radi uzaludno. Jednom, bio sam još u vrtiću, poveo me je sobom na neki svečani ručak u hotelu Makedonija. Na središnjem stolu (u stvari nekoliko spojenih) su zvanice, svi odrasli i veliki, srkali gustu teleću čorbu iz porcelanskih tanjira. Kelneri su klizili nečujno, vešti potrčci sa prepunim poslužavnicima, a ja, u plavom mornarskom odelu sa pozlaćenim dugmadima i sa jasnim razdeljkom koji je delio glatko začešljanu kosu, ušunjah se pod sto. Zajedno sa devojčicom u beloj balskoj haljinici i belim mašnicima koje su joj krotile vatrene kovrdže u dve kočoperne kikice (detaljnost prošlosti postaje sve beskrajnija!), započinje četvoronožni dvojni slalom između nogu, obučenih u ispeglane sive, drap ili crne pantalone, koje su se naizmenično menjale sa razgoljenim nogama sve do kolena, u svetlucavim najlon čarapama, a koje su skrivale tabane u kožne ili antilop salonke sa visokim potpeticama.

Tako smo, sa mojom bezimenom avanturističkom drugaricom dopuzali do dve takve noge u najlonkama, i to sa crnim šavom po sredini i, malo čudo – izuvenih! Cipele fine i sjajne (pomišljam, možda su napravljene, kao svečane „italijanke“ od meke ševro kože) behu malo gurnute napred, a stopala, sa crveno obojenim noktima ispod najlona, polupodignuta na prste, podatno velika i otkrivena, prosto su se nudila našem nestašluku. Devojčica je prva započela ono što sam i sam pomislio – vešto se uvukla između nogu i… zagolicala levi taban. Za trenutak, stopalo se ukočilo, potom su se prsti dva-tri puta brzo pomerili, gore-dole: sačekali smo da se smire, pa sa bezglasnim dogovorom ponovili golicanje, sada zajednički. Reakcija je bila mnogo burnija: stopalo se odlepilo, skoro otskočilo sa poda, a u naš nezaustavljivi smeh koji nam je poplavio grla takoreći istovremeno se ubacio nervozni kikot žene, dok su noge u nekontrolisanom mahanju, šutnule desnu cipelu prema nama. Ženin vrisak, zadržavajući visinu i šokiranost, proteže se na izbacivanje salvi nadraženih reči koje su se međusobno gutale. Sve je to, kao u nekoj uzbudljivoj partiji recitivo accopagnato, bilo potkrepljeno brbljivim horom soprana i tenora.

Parovi do tada ležerno opuštenih ili prekršenih nogu povukoše se kao po naredbi, pa se uspraviše i energičnim podizanjem čaršava behu zamenjeni grozdom ozubljenih njuški koje su kakofonično kevtale na nas. Dominirali su pudlasto, histerično lice žene, koja je zgrabivši šutnutu cipelu imala neskrivenu nameru da je upotrebi na licu mesta u vaspitne ciljeve i podnadula, buldog-faca njenog pratioca, čiji je promukli režeći bas nagoveštavao svu važnost i opasnost generalnog direktora. Devojčica, pokušavajući da se sakrije, zalepila se iza mene. Dlan, kojim mi je stisla lakat, bio joj je znojav i vreo.

I u sebi sam osećao sličnu, zastrašujuću prazninu uhvaćenog plena, ali u svom tom zabezeknutom išćekivanju provukla se jedna neposlušna, nestašna iskra veselosti koja se izdajnički otkrivala u grču osmehu. Verovatno sam očekivao sigurni spas koji je došao u razigranom baritonu mog oca. Sa nonšalantnom superiornošću Erola Flina iz “Robina Huda” izvukao nas je ispod stola, pokroviteljski nas zagrlio, suznu devojčicu i svog, moglo se primetiti, razneženog sina, i u briljantno vođenoj kadenci, sa nekoliko rečenica smirio lebdeću, preteću napetost u kolektivni, skladan smeh i dobrodušna tapšanja po našim ramenima.

Još tada, u epizodi iz restorana, zgrabilo me je nejasno, ali dosta prkosno osećanje, da ću za razliku od mog nepobedivog muškog roditelja, nositi, sa čak poželjnim maza-mazo zadovoljstvom, Pinokio kompleks. Uvek kada treba da se smestim, da se udomim, da izađem na kraj sa uspehom, namerno sebi pravim belaje i normalno, kada mi nos poraste, svim tim zloćama pokazujem da mi ne mogu ništa. U tom pogledu, ispala su bezupešna ubeđivanja o “tatinom sinu” – nije mi uopšte ležala ta njegova veština u odnosu na etabliranje, jednostavno sam želeo da grešim. Sa druge strane, kao i nosonja Pinokio, bio sam siguran da će mi veliki zaštitnik pomoći u pravi čas – pohabano i najčešće, netačno.

Lakonski komentar mog oca bi neki frojdistički nastrojeni psihijatar sagledao upozoravajući: “Quo usque tandem?”. Ali, ja sam već išao kontra podnošenja autoriteta. Odabrao sam, spontano i sa veselošću, svoju životnu ulogu.