Dan kad je rođen otac bio je aprilski
Neobično topao za to doba godine i za to podneblje
Planina Romanija, selo Kape
Tetka Sema je tog dana u porodičnoj kući pravila ručak
Djed i nana su orali zemlju
On upravljao plugom
Ona vodila volove
Znalo se da pravoslavci obilježavaju Veliki petak
Na vratima kuće pojavila se ona sa bebom, neopranom i neprerezanog pupka, u naručju
Tetka u limenom ibriku donese vodu, ko led hladnu
Sa izvorišta Vroce opra bebu i okali tek rođenog gorštaka
Mog babu 

Post scriptum:
17. 4. 1959. godine bio je Veliki petak
17.4 2020. godine moj otac proslavi 61. rođendan i opet je bio Veliki petak

PUSTA BOSNA  71

Potres pomjerio seosko groblje
Iz Banovine u Baniju

Mrmori mramor
Tri se kostura popela po svoja imena

PUSTA BOSNA  72

Sinoć je, još u u veljači, oko 20.30 sati, vlak udario u automobil, koji je iz nekog razloga bio
zaustavljen na pružnom prijelazu, petstotinjak metara od silosa s žitom. Strojovođa je tvrdio da je kočio, trubio, signalizirao svjetlom; sve uzalud.
Vlak je udario automobil. U njemu djevojka, žena Kristina C.(36),
susjetka iz Crvenog solitera.
Bila je sama u autu, raskomadanom od siline udarca, i bačenim s pruge.
Susjetka iz “Schindlerovog lifta”, jedno od dvoje djece gluhonijemog bračnog para s prvog kata!
Iza tankih vrata čuje se cviljenje od bola, (nalik bliskom zujanju pčele, kako samo cviliti još mogu oni koji glasa nemaju, oni koji glasa ničijeg još i ne čuju) za djetetom – koje je govorilo, čulo, vidjelo, smijalo se. I pjevalo je.

I kretalo se.
Kako im objasniti da kćerka – nije čula voz.

S takvim talentom i uz ovakve elite, Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov

Kad sam se jutros probudio, sjedila je u svojoj fotelji i čitala prve šarene vijesti na kompjutoru. Kaže mi: vidi!, i ja joj preko ramena gledam, bez naočala i već pomalo kratkovid. Crno-bijela fotografija nekog čovjeka iznad glavne vijest, zabijam nos u ekran da vidim što piše, i kad shvatim, prvo što mi na um pada je ova slika. Ljeto je 1999, pusti predsmrtni grad, koji je sa svih strana pritisnula depresija i beznađe. Građani su se razišli po svojim morskim vikendicama, po ljetovanjima i klijetima u okolici, a mi već danima sjedimo ispred Čarlija i, kako bi to Džoni u onoj pjesmi rekao, kužimo svijet. Tu nam je u blizini, na Iblerovom trgu, redakcija. Ako nečeg ima, pišem za novine. Ako nema, pišem “Dvore od oraha”, koji malo-pomalo rastu, pa se urušavaju kao trošan grad po kojem udaraju potresi. On svakoga dana naiđe iz kancelarije u Praškoj, gdje vodi neke velike poslove, kao da nije mrtva sezona, i sjeda za stol. Autsajder je u životu i u politici, u gradu koji kao zrela kruška pada u krilo njegovoj stranci. Ali nitko, a pomalo ni on, baš ne vjeruje da će Račan i njegova metropolska ekipa, koju još uvijek sačinjava neki intelektualan svijet, prepustiti grad njemu. Nije do toga što je premlad i što nije pravi, dovršen političar, nego je došljak, još i Hercegovac – vrijeme je kada se Hercegovce zamišlja kao bijeločarapane, s golemim mobitelima – a višestruko poniženom i ojađenom Zagrebu, kojem Tuđman nije dopuštao njegove izabrane gradonačelnike, jer nije mogao dopustiti “oporbenu situaciju” u glavnome gradu, potreban je neki reprezentativni Zagrepčanin. Neki Relja Bašić, koji jednog od ovih dana nailazi baš dok mi tu sjedimo, i kojeg – to mi nitko jednog dana neće vjerovati – upoznajem s njime, ili Ivo Škrabalo, čovjek raskošnog duha, kojeg je Tuđman glatko odbio, premda mu je rođeni brat bio Tuđmanov ministar vanjskih poslova. Istina, ni Škrabalo nije rođeni Zagrepčanin, nego je Bačanin, rodom iz Sombora, ali ta je varoš, za razliku od Gruda, Zagreba dostojna. Sjedili smo, dakle, tih ljetnih dana s predodređenim gubitnikom, Hercegovcem, koji je, kao i većina Hercegovaca, umio lijepo pripovijedati. Pričao je u slikama i gegovima, malim i uvijek zaokruženim narativnim cjelinama, u vicevima.

Ta ljetna sjedenja ispred Čarlija neće se ni na koji način odraziti na moj život. Mislim da neće ni na živote njih trojice, koji su do danas ostali novinari. Trebat će nam vremena, ne mjeseci nego godine, da shvatimo kako vječni i nesmjenjivi zagrebački gradonačelnik nema veze s tim čovjekom kojeg smo od duga vremena dobro upoznali, sjedeći s njime za stolom na terasi puste zagrebačke kavane, monotono kao u nekom Fassbinderovom filmu. Najprije sam se iščuđavao kako se tako munjevito preobrazio, a onda sam, kako se prethodno iskustvo nije uklapalo u opću sliku svijeta, pomalo i zaboravio ta kahvenisanja s Milanom Bandićem. Ustvari, nikad ih nisam zaboravio, nego sam iz smjestio među neupotrebljivi filmski ili narativni materijal, u arhivu propalih priča, pjesama i romana, koji nikada neće biti objavljeni.

A sad, pošto preko njezina ramena pročitam da je umro, sjetim se, eto, baš toga. Ne padnu mi na pamet ni razoren grad, sa slijepim i praznim izlozima, ni čudovišno urušena dvorišta u Vlaškoj ulici, ni one tužne donjogradske kuće, sagrađene jednom davno za židovske naručitelje, u čijim su prizemljima s prednje strane još uvijek skupi dućani, dok stražnje strane nema, urušila se kao da smo u Bombaju ili u Kalkuti; ne padnu mi na pamet braća Pripuz ni braća Mamić, mladi neonacisti u navijačkim odorama, koji su po potrebi bili spremni zaigrati ulogu njegovih tjelesnih čuvara; ne pada mi na pamet ni ta grandiozna dvadesetogodišnja pljačka, u kojoj je sudjelovalo više različitih elita, ni ti preuređenjem unakaženi trgovi, ni božićni sajmovi i adventi u Zagrebu, ti vrhunci idiotizacije i poniženja Zagreba, ni sve te ženskice u skupim bundama, čija ljepota i pamet koštaju koliko i noge nekoga afričkog fudbalera, za čiju kupovinu braća su od njega posuđivala novac; ništa mi kažem drugo na pamet ne pada, nego kako kao ljudi o istom poslu i u istom životu sjedimo u Čarliju, usred samrtnog zagrebačkog ljeta, i razgovaramo o jematvi, o mostarskoj žilavki, o ekipi s Peščenice i o tome što čovjek da učini kada mu u podstanarskom stanu iznenada noću, usred kolovoza, pukne cijev u kupaonici.

Ne pada mi to na um zato što sam dobar čovjek, ili što bih želio dobro misliti o ljudima. U tom sjećanju je neka moja istina o njemu. Ono što se kasnije događalo, nije imalo veze sa mnom. Tog je ljeta 1999. bio samo gradski vijećnik, dobar i rječit oporbenjak, zabavljen lijevim idejama i zabrinut za život sirotinje, i predsjednik gradskog SDP-a. To je postao zato što je srednjostojeće građanstvo, činovnici, radnici i idealisti, glavom bez obzira pobjeglo iz stranke, a od tih srednjih i osrednjih grade se gradske strukture. On je oduvijek bio zaposlen kao partijski stručni kadar, i tako je isplivao za predsjednika. (Prije njega predsjednica je bila žena koje se više nitko neće sjetiti, zvala se Vesna Vešligaj.) A kako se na kraju moglo dogoditi da ga Račan i njegovi pripuste za gradonačelnika? Tako što se pokazao kao vješt organizator? Ili tako što je umio okupljati ljude čak i kada se svim drugima činilo da ljudi uopće nema? Mislili su svi oni da će Bandić kratko izdržati. On je, kao i Putin, koji u isto vrijeme dolazi na čelo Rusije, bio prelazno rješenje. Ali ono što je za njegovo uzdizanje važno je da se Zagreb kao mlada nevjesta tad sam od sebe predavao SDP-u, a da SDP baš i nije znao što bi s njim. Nijedna druga opozicijska stranka nije imala šanse da takvu nevjestu osvoji, jer su sve druge bile sumnjičene za nevjeru. Oni koji se sjećaju, sjetit će se da je to vrijeme kada su SDP-ovci pred HSLS-ovcima ili HNS-ovcima i HSS-ovcima imali tu odlučujuću prednost da se ne bi, nakon što budu izabrani, transformirali u HDZ-ovce. Zato je SDP tad osvojio Zagreb, a bio je stranka pozicionirana upravo tamo gdje je danas Možemo. Ljevije od SDP-a bili su Šuvarov SRP te Degenova i Tripalova Akcija socijaldemokrata. Dvije već sasvim nevidljive strančice. 

I onda je Bandić našao ljude, da bi ubrzo ljudi krenuli da pronalaze njega. I Zagreb je u najkraćem roku bio njegov. Osvojio ga je socijalnom inteligencijom, velikim talentom za okupljanje družina raznih vrsta, i dubinskom ideološkom ambivalentnošću. Bio je sve, i nije bilo ništa. Ljudi su bili ucijenjeni vlastitim sudbinama i obiteljskim naslijeđima, mnogo više nego dubinskim uvjerenjima, pa su tako u jednoj epizodi bili partizani, a već u drugoj ustaše. On je, takav kakav je po svojoj prirodi doista bio, imao argumente za sve njih, jer je istovremeno bio sve ono što su oni mogli biti. Tek na samom kraju, kad bude mijenjao ime Trga maršala Tita, jer će to biti preduvjet njegova opstanka, Bandić će se odreći, premda nikad sasvim, polovice sebe. To ga je pomalo i ubilo. Ili je ubilo cjelinu onoga što je po svojoj naravi bio.

Imao je ogroman politički talent. Organizacijski, manipulacijski, mobilizacijski. Bio je vrlo empatičan čovjek. Mogao je biti socijalni radnik, ili ministar socijale u nekoj vrlo ozbiljnoj Vladi. Ali prema zakonima odnosio se kao prema prometnim znakovima, kojih se svi samo orijentacijski drže. Moralan i kriminogen. I takav je, čini mi se bio. Na samom kraju njegova je struktura podsjećala na poluraspadnutu mafijašku organizaciju. Tad je, međutim, bio sam, kakav je bio na početku, onoga ljeta kada je s nama sjeo za stol.

Ali važno je ono što se zbilo između početka i kraja. U tom vremenu, u tih dvadeset godina, kroz Bandićeve urede, ali i kroz njegovu glavu i srce, prošle su sve zagrebačke elite. Silna je gospoda slijeva i zdesna kolaborirala s njime, bilo privatno, bilo javno, politički, stranački, grupno. Ispod njegovih apela, proglasa i pisama podrške naći ćete najneočekivanijih imena. Ali ne trudite se, moje ime nećete naći. Kao ni imena ostale trojice za stolom ispred Čarlija. Drugi su, međutim, tu. I to stvar čini zamršenom i kompleksnom.

Doista, nije problem u Bandiću. Problem je u svim tim elitama. Problem je u svima koji su mu ikad prilazili. Gotovo da bih pomislio, gotovo da bih se odvažio reći da su oni pokvarili tog čovjeka, koji se samo nije znao nositi sa svojim opasnim talentima. Zamislite da ste najtalentiraniji krivotvoritelj novčanica kojeg je vidio svijet! Ne daj Bože takvog talenta nikome! Da te takav talent ne upropasti, moraš imati narav anđela i moral sveca. Nesretnik Bandić nije bio anđeo i svetac. Ali oni koji su mu prilazili rado će se i spremno prikazati kao anđeli i sveci, premda su skupa s njim gotovo do zemlje sravnili ovaj zanimljivi mali grad.

 Ibrahimu Hadžiću 

Može to biti bilo koje doba, bilo koji čas,
važno je samo da nas neko drugi podsjeti na
njega, oživi i obistini slike koje nije vidio.  

Ti podsjetiš me na dane kad razgoni nas hladnoća
po toplim kućama. Podsjećaš me kako dječarac,
stajao sam kraj prozora, i šarao, povlačio prstom
po vlažnim, zamagljenim prozorskim staklima.
Dublje od zaborava, stvarnije od sjećanja javi se
doba ono kad išli bi u goste dobrim ljudima
i djeci u starim kućama, mi djeca iz starih
smeđih zgrada, kad zablenuli bi se, očuđeni
onim istim, našim šarama iscrtanim i
ispisanim po studenim staklima na pendžerima.
Starog kraja i ranog djetinjstva sjetim se svog
kao iščezlih mirisa. Od tada pa do danas ostade
jedna memljiva tajna: šta to, tako dugo a tako šturo,
i kao da su zaboravile na nas i kao da se plaše
da ih i zaigrani slušamo, razglabale su majke
o svemu što se priča i taji u komšiluku i gradu. 

Ti podsjetiš me, što dječarac odavno nisi.
Ne ličiš više ni izgledom na svoje pleme.
Blijed, nosiš naočare, kačket i brkove,
čuvaš odnjegovane akušerske prste.
Pesnik, granice ljudskog čuvstva slovima
ispipavaš, posnim govorom, mrsnom kazom,
daješ sve od sebe na dva nar(j)ečja odjednom.
Gledam, dok se mi dan-noć usavršavamo,
poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo,
poprimamo boju prašine i sipkosti,
dok se pretražujemo po maternjem jeziku,
dotle šire se sudbonosni abrovi o toj,
na kraju krajeva, akcenatskoj razlici.  

Sjećaš me ti, što još uvijek, za hladnih dana
napišeš na prozorskom staklu nekoliko riječi
i par nervoznih znakova. Kad otopli, tvoj rukopis
iščezava sa stakla i sve postaje providno;
sasvim lijepo vidiš ljude, drveće, ptice.
I nebo. Ali kad sunce zađe i kad zahladni,
sve nestaje, a samo tvoja slova na staklu
ponovo postaju čitljiva. Navedu me
da i danas, dokon, mrtav-ozbiljan ponovim
jednu od dječačkih  igara: prinesem usnama
i nosu ogledalo, pa ako zasuzi, nadnaravno lako,
ovlašnim potezom malog prsta ispišem
sve što znam: da još uvijek ko nekad
oko providnog, prejasnog znaka magli. 

Znali smo to i tad, kada pišući po staklu,
mi djeca, od jednog istog svi, ono što nam je
zapisano, vršcima kažiprsta i noktima smo
prepisivali po mrzloj, zamagljenoj podlozi.
I nikada, do dana današnjeg, do najzrelijih
godina, nismo mu pismom bili bliže
nego tad, kada usamljeni dječaci,
gledali smo kroz prozor,
kako snijeg se na zemlju spušta
kao kanon molebni, kao molitva
za oprost svih naših budućih grijehova. 

***

Lijepo vidiš: tvoja baba stoji pored tvog grada, veća od njega; rukom je uhvatila jednu crvenu nit u koju je onako sav umršen i uvijen do neprepoznavanja i mirno je namotava na klupko. Bože, zašto je počela to raditi, ko će sve ovo vratiti u klupko, tu nerazmrsivu gužvu crvene vune, i koliko će za to biti potrebno vremena?

Sve ćemo mi to oteti rasulu, diko babina.

Golube moj pitomi.

Sredićemo predivo, mače moje nejačko.

Ne žali što ni njime nećeš moći sve kazati.

Pleteš i tkaš sa čim imadeš. U nas najviše od poparanog praviš novo.

Tako je kako je.

Sunce babe svoje.

A klupko raste i grad se pomalja.

Oko babe se skupili miševi. Ona im baci šaku kuruza, ko kokošima.

Ne ljuti se na njih, diko babina.

Nikad se ne ljuti zato što je neko miš.

Tako je kako je.

Najvažnija je živa glava na ramenima.

Sunce moje iza gore.

***

„Pis, maco!“

Tvoj dlan je mali i osjetljiv, a babina ruka ogrubjela. Skupila je tri prsta kao u blagoslov i spustila ih u tvoj dlan.

„Pis, maco!“

Pa te zagolicaju oni njeni prsti, a od toga te podiđe ježenje od tjemena do prstiju na nogama.

„Pis, maco! Đe si bila?“

Zagolica ponovo.

„Na selu, na prelu.
Šta s’dobila?“

Novi zagolicaj.

„Litar vina!
S kim s’ popila?“

Novi zagolicaj.

„S Petrom đakom, za petnjakom!“

Ovdje si već sva naježena, od glave do pete, u slatkom iščekivanju onoga što slijedi: hrapavi prsti tvoje babe brzo pretrčavaju tvoju podlakticu, penju se do ramena i zaustavljaju trepereći iza tvog uha.

„Pazi gore miiiiiišššššššššš!“

Ti vrištiš od radosti i prestravljenosti – mačka juri miša uz tvoju ručicu, odbjeglog iz tvog malog dlana, ali baba će ga uhvatiti, tu, iza uha, tvoja je baba gospodarica miševa i mačaka, gospodarica svijeta iz začarane šume.

A taj svijet gledaš sa babinih ramena. Njena ramena pokrivaju svijet i on ti ne može ništa, na njima se ljuljaš u prolazu. Baba pjeva i od toga sve zlo šuti.

U tom si svijetu, u toj začaranoj Draginjinoj šumi, ti najvažnije stvorenje. Sve postoji samo i isključivo zbog tebe.

Ti si maća Banijka babe svoje.

Baba je vel’ka Banijka, najveća. A ti si maća.

Baba te na ramenima odnese „za kosu“, na padinu koju miluje sunce na zalasku, i na kojoj je jedna od babinih mnogobrojnih bašči, i pusti te da vičeš iz sveg grla na drugu stranu: „Oooooooj, Boooooorooooovćaaaaaaniiiiiiii!“ Dereš se iz petnih žila, onako malena i goropadna, a baba se smije. Jer je za njenu djevojčicu najvažnije da nauči biti goropadna – time se odgaja smjelost. A babi je smjelost na prvom mjestu, onda sve ostalo. Iako ona prva od te tvoje smjelosti strada, spremna je to da prihvati. Iako će ti ponavljati ono što je naučila od svoje matere: „Dobar je stra’ kome ga Bog da!“ – ipak će u tvojoj goropadnosti uživati više no u ičemu.  

Na babi stoji svijet. Ona ga hitne na leđa kao vreću cementa ili brašna. Tako hitne i tebe na ramena. Ti je uhvatiš za uši a njoj spadne rubac, pa se smijete zajedno.

Baba je raznositeljka života. U njenoj je pregači sjeme iz kog može iznova nići cio svijet, iz kog se mogu nahraniti svi gladni. Kud baba prođe, tud niče nešto jestivo, raste bilje kao u čaroliji; sve buja i pada pod težinom ploda. Baba miriše na vareniku i sir. Babu prate krave, poslušno kao psi. Razumiju sve što ona govori i misli.

Babi si ti najvažnija, i zato ti babi pakostiš. Igraš sa njom sitne igre moći. Sakriješ se u kotur žice. I slušaš je kako te očajna doziva i traži, provjeravajući nisi li se, malena i goropadna, udavila u avlijskoj čatrnji. Ti znaš da si u tom trenutku izvor njenog mučenja – ali ne možeš prestati jer si opijena svojom novopronađenom moći. Ni nad kim odraslim ti nemaš moć koju imaš nad svojom babom. Ona će sve oprostiti. Kad izađeš iz kotura žice, dobićeš bijelu kavu, a ne grdnju. 

Kriješ se od babe svoje kao miš neki, kazaće ti ona. Mišu babin nejački.

Studeni

Bura je, i ona u naš mali stan
unosi s terase saksije cvijeća

Bez reda po stolu odlaže
blagene, muškatine, garifice…

Prije nego nešto progunđam,
promrzla na prstima priđe

i čvrsto me zagrli

Recept

Slušam je dok dvjema iz naše zgrade
govori o receptu za kolač koji je
nedavno otkrila

Prstima desne ruke kao da s police
spušta sastojke u riječi

Brašno, pa jabuke, cimet…

Govori radosno, razdragano,
raširenih zjena

Na svaki detalj kojeg se dotakne,
komšinice korak uzmaknu
Zatvore po jedna vrata

Zar ne vidiš, da neće napraviti
tvoj kolač s jabukama
Da pobjegle su

Pođem joj reći, potišten

Svakog jutra

Prije prve cigarete,
prije prvog gutljaja kafe

Ona brižno pred mene spusti
kockicu čokolade, komadić
keksa

Okean ljubavi

Zgrada Katoličke bogoslovije samo je nekoliko stotina metara hoda, uglavnom zaklonjenim i sjenovitim uličicama i sokacima, od Sepetarevca, ali svejedno sve do rata nisam za nju znao. U našoj mahali, koja je odavno izgubila svoje tursko ime, a prostirala se niz osunčanu gradsku padinu, od nekadašnjih jevrejskih dućana i magacina na Bjelavama, pa preko Mejtaša i Banjskog brijega, sve do pijace na Markalama, dva su samostana, dvije kuće časnih sestara, Sestre milosrdnice u Abdićevoj ulici i Kćeri Božje ljubavi u Ulici Ivana Cankara. Zgrada moje osnovne škole, koja nosi ime Silvija Strahimira Kranjčevića, nekoć im je pripadala, da bi je zatim nove vlasti nacionalizirale. Časne su preseljene s druge strane školskog zida, i tu je nekad, do preseljenja u Zagreb, živjela moja teta Paulina. Na njezino će ime sve do rata glasiti telefonski broj Kćeri Božje ljubavi. I na kraju, na samom rubu toga čudnog svijeta od kuća od ćerpiča s gustim baščama i turskom kaldrmom na avliji, obiteljskih prizemnica i katnica iz vremena socijalizma i lijepih, tamnih austrijskih stambenih zgrada i vila, te dvije-tri dobro uklopljenje zgrade građene u slogu socijalističkog modernizma, nalazila se, moćna i pomalo glomazna, Vancaševa zgrada Katoličke bogoslovije, ili Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, kako je glasio najdugovječniji naziv ustanove koja se u zgradi nalazila.

Povijest tog brijega, u čijem se podnožju nalaze i nadbiskupovi dvori, tog neobičnog i šarenog bosanskog i sarajevskog kaptola, obilježena je katolištvom i neumrlim štadlerovskim duhom. Živjela su po tim vilama hrvatska gospoda, vjerne sluge cara, imperatora rimskog i hrvatsko-ugarskog kralja, Njegova Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva Franje Josipa Prvog, koja će se zatim zaluditi Jugoslavijom i kraljevima nešto skromnijih prerogativa, pa Stjepanom Radićem i njegovim hrvatstvom češkoga, umjerenog tipa, da bi s ustašama sasvim izgubili razum, i da bi ih zatim partizani iselili iz njihovih domova, a mnoge i iz života i iz Sarajeva, ne upitavši ih žele li se zaluditi bratstvom i jedinstvom, kao što su svim onim prije toga. Umjesto njih su, u podrumske stanove, na tavane, u garsonijere i novogradnje iz Zagreba po kazni stizala druga gospoda: sitniji ustaški konfidenti, malograđani i bogomoljci, koji će služeći na ovom strašnom mjestu, obično nakon već odslužene robije, okajavati svoje hrvatske grijehe. Osim njih bilo je po ovom brijegu i u ovoj mahali još nešto malo hrvatsko-katoličke sirotinje, obrtničke, činovničke i radničke, ali su većinu oduvijek činili muslimani, koji su se tada pisali s velikim M, kao Muslimani, da bi se 1993. prozvali Bošnjacima. Ali svejedno kako se zvali, bili su većina. I ovo je bila tipična muslimanska mahala – katoličkih mahala u Sarajevu u zbilji nije ni bilo, kao ni srpsko-pravoslavnih – jedna od najšarenijih i najživopisnijih, u kojima se dodiruju epohe i u kojima istodobno teku različita povijesna, životna i porodična vremena. Ali kako nisam znao za Bogosloviju, tako veliku zgradu i tako intenzivnu i invazivnu ustanovu? Lijepo, nisam! Živjeli smo, a živimo i danas, u vremenima i u zemljama gdje su najkrupnije činjenice često najbolje skrivene, pa za njih saznajemo tek kada dođe kraj svemu. Rat je u našem slučaju svaki put kraj svemu.

Bilo je to krajem svibnja i početkom lipnja 1992, datuma se naravno ne sjećam, ali situaciju pamtim. Ivan Lovrenović pozvao me je na kavu u Bogosloviju. Tamo je, kaže, mirno, a uvijek biva dobrog i raznovrsnog društva. Ništa se ti ne boj, rekao je, samo dođi, i sve će biti u redu. Pitao sam ga kako ću ući. Lijepo, na vrata. Sigurno će netko biti na porti, pa ga pitaj gdje je kafić, i on će ti reći. Ako slučajno nikog ne bude, ideš pravo hodnikom, pa zadnja vrata desno. Mora da me je dobra muka pritisnula, i težak rat, jer sam zbilja došao u Bogosloviju, u kafić. Imam fobiju od izmjene socijalnih okolnosti, od mjesta na koja dolazim prvi put, od novih kafića…

Kafić je bio prostorija od tridesetak kvadrata, s prozorima koji su gledali u bašču, koja se obrušavala niz brijeg. Teško bi granata tu mogla upasti i zasuti nas gelerima. Bili su postavljeni niski stolovi i sjedala, sećije i stolice. Za ono vrijeme tipičan interni caffe u nekoj većoj tvrtki, ili na fakultetu. Kuhale su se kave, bilo je sokova. Zaboravio sam je li bilo i alkohola. Čudno je da sam takvo što mogao zaboraviti. Ako ga je i bilo, Bogoslovija nije bila mjesto gdje bi se napio itko od onih koji su tu dolazili. Atmosfera je bila posve opuštena, ljudi su tu mogli biti slobodni, vjerojatno i slobodniji nego u drugim ratnim ugostiteljskim objektima, ali ta je slobodna podrazumijevala nekakve okvire, koji se i nisu mogli nazvati ograničenjima.

Nakon što prvi put uđem u Bogosloviju, tu ću dolaziti skoro svakoga dana, sve dok u kasno proljeće sljedeće, 1993. godine ne odem iz Sarajeva. Neće me biti samo u dane najvećih granatiranja, kad se ne bude mogao nos promoliti iz podruma. Ali čak i tada bih se često znao provući onim uličicama i sokacima, tim doživotnim prizorištem većine mojih eksterijernih snova, samo da stignem na kavu i priču u Bogosloviju. Sa stanovišta svakodnevice većine mog života, i rizika koji u svaki od tih dana ulažem, bila je to neshvatljiva, posve nerazumna pogibelj. Ali ipak sam išao, premda mi, opet u mirnodopskoj većini života, nije ni do kave ni do društva. Zašto? Možda ću to jednom uznastojati da objasnim. Ali ne danas. 

Na samim počecima povijesti kafića na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji – kako će se ustanova nakon rata preimenovati – tu su se nalazili ljudi, uglavnom muški svijet, premda je bivalo i žena, po barem tri osnove. Po katoličkoj i hrvatskoj stvari nailazili su bojovnici i dužnosnici mejtaškog HVO-a koji je u zgradi moje osnovne škole ustanovio svoju vojarnu, uposlenici i volonteri Caritasa te nekoliko drugih humanitarnih družbi, ostaci ostataka gradskog i republičkog HDZ-a BiH, koji se nisu odazvali pozivu iz Gruda i iz Hercegovine da napuste grad, kao i ponešto od onoga tihog i skrivenog katoličkog svijeta, koji se i za komunizma rojio oko Crkve, te je i osobnim prijateljstvima bio povezan s profesorima na Bogosloviji. Po kulturno-umjetničkoj, intelektualnoj i akademskoj osnovi u kafiću su se počeli okupljati hrvatski pisci i pokoji novinar, koji su, osim kave, čaja i soka, ovdje nalazili sugovornike iz nestalih književnih redakcija. Po komšijskoj osnovi, tu su se nalazili obrtnici, majstori raznih zanata, pomoćni i fizički radnici, šoferi, ljudi svih vjera i nacija, koji su oko Bogoslovije i na Bogosloviji nešto radili, pomagali, zidali, krpili.

I već na samom početku bio je to vrlo izmiješan i živopisan svijet, kojemu valja pridodati domaćine. A domaćini su, uglavnom, profesori Bogoslovije, ugledni doktori teologije, cvijet dijacezanske i isusovačke inteligencije. Premda će sam fakultet, zajedno sa sjemeništem, emigrirati u Hrvatsku, na Brač, gdje će se nastava odvijati nekoliko školskih godina, ili sve do svršetka rata, dio profesora je ostao. Oni živom održavaju kuću, i stvaraju iluziju koja će biti životno važna ljudima u gradu pod opsadom: da Bogoslovija, kao ni Crkva u cjelini, sa svim svojim ustanovama i institucijama, nisu napustili grad.

Glava kuće bio je rektor Bogoslovije Pero Sudar, profesor kanonskog prava, tada u ranim četrdesetim. Zanimljiv čovjek, u čijem je nastupu bivalo one plemenite sramežljivosti, karakteristične i za bolje dijelove našega bosanskog svijeta – opet, bez obzira na vjeru i naciju – ali i za one odistinski obrazovane, produhovljene, moralno i intelektualno nadarene ljude, oslobođene od svake potrebe da sebe na bilo koji način ističu među drugima. Govorio je tiho i malo, prirodno duhovit, dobar usmeni pripovjedač, kojeg su visoke škole i cjeloživotno kultiviranje u vjeri i doktrini dodatno izbrusile i izvještile, a da mu nimalo nisu oduzele od zavičajne izvornosti. Mehak kao pamuk, sav od blagosti i od skrupula, Pero Sudar iznutra je bio kao od čelika. Čvrst i u svakom pogledu pouzdan, do danas je ostao jedna od velikih i svijetlih figura tog već uveliko iščezlog svijeta. Krajem studenog 1993. postao je pomoćni biskup vrhbosanski i naslovni biskup Selje. Po naslovu, biskupija mu je u Norveškoj, u čemu ima višestruke simbolične zaigranosti. Papa Franjo 2019. prihvatit će Sudarovo odreknuće od dužnosti, i tako će se završiti njegova institucionalna karijera. Ali za ovu priču valja napomenuti da je upravo on, kao dekan i rektor Bogoslovije, bez sumnje bio najzaslužniji za tu neobičnu pojavu kakva je bila – kafić.

Ljeto 1992. bilo je krvavo i smrtonosno. U ta tri mjeseca svatko od nas će se na svoj način preobraziti. Promijenit će se naši snovi o životu i planovi. Naviknut ćemo se živjeti s mišlju o skoroj smrti, s mišlju koju je teško bilo podnositi. Naviknut ćemo se živjeti i s onim drugim, što je bilo još teže podnijeti: da ćemo se, preživi li se slučajno ovo, uvlačiti u novu ljudsku kožu i u novi život, koji više neće imati ništa s onim koji smo ranije živjeli. To je bio smisao naše tranzicije, u kojoj prijelaz od komunizma u demokraciju nije bio više od tek jednoga sitnoga, premda važnog, fragmenta. Ali kada si pred iskušenjem da do novog života stižeš preko smrti, tada ti se razlike između jednopartijskog i višepartijskog sistema više ne čine najvažnijim na svijetu.

Za ta tri ratna mjeseca kafić Bogoslovije provrio je od ljudi i njihovih sudbina. Nadomak smrti, svi postaju pripovjedači. Pogotovu kad nitko ne umire tako da drugi prežive, nego su smrt i pripovijedanje zajednički. A gosti se u kafiću miješaju na nevjerojatne načine. Stižu sa svih strana, i iz najrazličitijih prethodno zatvorenih ili međusobno zavađenih zadruga i zajednica. Jedni dođu kao znatiželjnici, drugi možda kao uhode, dok treći stižu iz očaja. Ili samo zato što tu ima kave. Istina, treba prekoračiti prag ustanove, koju svatko doživljava na svoj način, ali ni za koga ovo nije otvoreno sveučilište ni radnički univerzitet.

Kroz kafić prolazi niz hrvatskih političara iz zadnje i iz svih predzadnjih komunističkih garnitura. Tu su i prvi novinari koji su se u grad probili iz Hrvatske. Pa strani televizijski novinari. Srpska i bošnjačka gradska gospoda. Pokoji novostasali ustaša, od dviju vjera. I običan svijet od sve tri vjere i nacije. Tu sam, u kafiću, upoznao sitnoga a vrlo srdačnog čovjeka, jednoga od onih koji svoje tajne skrivaju u prividu otvorenosti i pretjerane vedrine, o kojem ću saznati dvije stvari: otac je moga dobrog poznanika i vršnjaka, jednog od finijih ljudi u ekipi, i ubojica Maksa Luburića. Ilija Stanić kasnije će postati poznat. A tu sam iz daljine gledao i Stanu Č. F, jednoruku i u gotovo kompletnoj uniformi HOS-a, naočitu i strašnu ženu, mater još jednoga dobrog poznanika, pjesnika, pripovjedača i fotografa Fjodora Fedčešina. Nožem ga je ubila, četiri godine ranije.

Ali zašto sad spominjem Iliju i Stanu, kad sam tu, u kafiću, sreo neke mnogo zanimljivije ljude? Njih dvoje su samo socijalne krajnosti jednoga širokog svijeta, i života koji se na Bogosloviji odvijao zahvaljujući rektoru Sudaru, njegovim profesorima i nekolicini crkvenih ljudi, među kojima je, naravno, bio i Franjo Topić, vječiti predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, neprevaziđeni animator i menadžer, čiji je društveni hiperaktivizam katkad znao biti nepodnošljiv. Topić je, što svjesno, što nesvjesno, proizvodio socijalne kontakte i situacije, oko njega se rojio kojekakav zanimljiv i raznovrstan svijet, često i bez dubljih duhovnih, intelektualnih ili moralnih kriterija. Ali kako bi se drukčije moglo u ratu i pod opsadom?

Među domaćinima vrlo je prisutan bio i Tomo Vukšić, tridesetogodišnjak, profesor istočne teologije, ekumenizma i patrologije. Sunčani i samouvjereni Hercegovac, Ljubušak, rodom iz Studenaca. Da je ovo bio film, a ne život, u filmu bi Tomo Vukšić bio karakterna suprotnost Peri Sudaru. Ekstrovert s mjerom, rasipao bi po sugovornicima sav svoj dar i uživao u svom donekle povlaštenom položaju. Naime, dok smo se mi plašili smrti, on je imao razlog manje za strah. Bilo ga je zanimljivo gledati, više nego slušati, premda je pametno govorio i pokazivao se, zajedno s ostalim profesorima i domaćinima, kao ispravan čovjek. Papa Benedikt XIV imenovat će ga 2011. prvim vojnim apostolskim upraviteljem u Bosni i Hercegovini. Nadbiskup Vinko Puljić te će ga godine, uz asistiranje biskupa Perića i Komarice, zarediti u biskupa. A kako vojni ordinarij do danas neće dobiti svoje sjedište, Vukšić se stolovati u istoj ovoj zgradi Bogoslovije, i možda će se s gostima nalaziti u našem – kafiću. Papa Franjo će ga u siječnju 2020. imenovati nadbiskupom koadjutorom, što će reći nasljednikom Vinka Puljića na vrhbosanskom tronu. Premda mu je šezdeset, pred njim je tek veliki finale, po kojem će se znati tko je i kakav je bio ovaj čovjek bogate naravi.

Ne mogu prežaliti što nisam zapisivao ono što se događalo u kafiću Bogoslovije, koga sam sreo i upoznao, što sam o kome čuo, kakva mi je priča bila ispričana. Preda mnom se, naime, odvijala najraskošnija socijalna i povijesno-kulturna svečanost, koja, na žalost ili srećom, u životu neće biti ponovljena. Bili smo u raskoraku između dva doba, u jedinoj tranziciji koja će se doista zbiti, koja se tu odvijala kao na Noinoj arci, u Casablanci, u milijunskom Rimu apostola Pavla, u gradu pod opsadom u kojem je svaki dan bio posljednji pred Sudnji dan. Samo tu se, i nikad više, u istome danu, na istom mjestu, mogla čuti pripovijest partizana sa Sutjeske i mladog ustaše s Križnoga puta. Ovu drugu, posve fantastičnu, a vjerodostojnu, izlagao je susjed automehaničar, inače musliman, koji je jedva dočekao trenutak da može izložiti najveću i jedinu priču svoga života. Samo tu su se, u kafiću Bogoslovije, u tim ratnim danima nalazili uhode i oni koje su uhodili, i samo tu su se, u skladu s nekim nikad ustanovljenim vijećem za pravdu i pomirenje, a pod Karadžićevim i Mladićevim minama i granatama, poravnavali računi i stvarali se preduvjeti za neko buduće, bolje i pravednije slobodno, demokratsko društvo. Tih mjeseci hrvatska se i katolička stvar u Sarajevu nalazila na svome povijesnom vrhuncu, nakon kojeg će nastupiti totalna propast i nestanak. Ali tada je Crkva bila otvorena za sve i prema svima – pritom, ovo je samo jedan dio priče, onaj koji se dotiče dijacezanaca i Nadbiskupije, a franjevački je tog trenutka na drugoj strani Miljacke, pod Bistrikom, pa bi ga također valjalo opričati – Hrvati su, premda malobrojni u Sarajevu, poštovani i ugledni, do njihove se riječi drži, kao i do njihove patnje. Kako se sve to rasulo i prokockalo? Priča je to koja je mnogo puta pričana, ali bi trebalo ispočetka…

Jednog mi je podneva u kafiću prišao Pero Sudar – imena ljudi ovdje pišem bez titula, jer ovaj put djeluju nepotpuno i proizvode kriva značenja – i rekao mi: hajde, pođi s nama na ručak! Od ranije sam znao da mnogi idu, ali ja nisam išao. Lovrenović me je zvao, ali nisam htio. Pero Sudar me je, međutim, pozvao tako da nisam mogao ne otići. Bilo je u tom glasu i u tim riječima one mudre velikodušnosti, kakvu bi vrijedilo opisivati. Zvučalo je kao da ću kao gost i kao vječiti domaći učiniti čast njihovoj skromnoj trpezi.

Trpezarija lijepa, zračna i prostrana. Stol nanizan oko dvorane, obuhvatan, veliki pravokutnik, za stotinjak ljudi, na čijem čelu je domaćin. Ručak počinje molitvom, očenašem i zdravomarijom. Dio onih koji su došli blagovati se moli, dio se ne moli. Tako je bilo tog dana, a tako će ostati i mnogih budućih dana, kada ću odlaziti na ručak kao da mi to po prirodi stvari pripada. A vjerojatno mi i pripada, jer je takva Bogoslovija i takav je svijet po mjeri Pere Sudara i ljudi oko njega. Među nama koji se ne molimo onih je hrvatskih imena i prezimena, ali je i onih u čijim se imenima i prezimenima čuje nešto drugo. Tu je, recimo, za ručkom, a jedno vrijeme i na konaku u Bogosloviji, Jusuf Mulić, profesor na Poljoprivrednom fakultetu i tada aktualni rektor Univerziteta u Sarajevu. Našao se u nekoj vrsti ratnog izbjeglištva, jer je stanovao na okupiranoj Grbavici, i bilo je prirodno da tu nađe svoj privremeni dom. Bio je tako šeprtljav u svojoj zahvalnosti. Govorim to bez imalo zlobe. Ali u kršćanskoj viziji svijeta, kakvu je demonstrirao Pero Sudar na prostoru kojim je vladao, Jusuf Mulić bio je svoj na svome. Svega toga će nestati, i nitko se više neće sjećati.

Većina ljudi u Bogosloviji i oko nje, većina onih koji su se u toj našoj mahali na ovaj ili na onaj način ticali hrvatstva i katolištva, nekako su prirodno doživljavali tu priču o kafiću na Bogosloviji, a onda i tu potpunu otvorenost kakvu je Crkva pokazivala prema svima kada je bilo riječi o humanitarnoj i bilo kakvoj pomoći. Ili kada je bilo riječi o mjestu za trpezom rektora Bogoslovije Pere Sudara. Postojala je, međutim, i manjina, prema kojoj sam imao, i još uvijek imam, poštovanje, jer znam tko su i kako im je. Oni su gledali ispod oka sve koji im se nisu činili dovoljnim katolicima i Hrvatima. Njima, možda, nije bilo pravo što ih trenutno vode pastiri koji ne čine razliku između onih koji se prije ručka krste, i koji se ne krste. I ne samo to, nego ne čine razliku prema onima koji su nekrsti, nevjernici. Toj su manjini pripadali oni koji su u crkvu išli i prije rata, pa misle da sad na nju imaju neko veće, pa i imovinsko pravo. Njihovi su bližnji bivali po zatvorima, na robijama zarad križarske, katkad i ustaške stvari. A sad ih se dovodi u istu ravan s onima koji su bivali na drugoj strani, uključujući i njihove stvarne i simboličke mučitelje. U tim ljudima i njihovim rezonima prepoznavao sam svoju pokojnu babu Štefaniju. Ona bi iz kože iskočila da je mogla vidjeti taj kafić i tu trpezu.

U to sam vrijeme oko Bogoslovije, a onda i u Caritasovoj apoteci, viđao Alemku Markotić. Izgledala je potpuno isto kao i danas. Ovih skoro trideset godina jedva da su nešto promijenile u njenom držanju i govoru, i na tom licu i pojavi. Nisam je upoznao, malo toga sam o njoj i njezinima znao – no, ipak, sam znao – ali danas, kad o njoj opet znam ono što znaju i svi drugi koji žive pod mjerama Glavnoga stožera Civilne zaštite, i svako se malo nađu poniženim zbog onih koji su izuzeti od provođenja mjera, doživljavam je kao dio tog manjinskog katoličkog svijeta oko Bogoslovije, kojem nije bilo pravo zbog pravila kakva je u tu kuću uveo Pero Sudar. Možda griješim, možda ona tada nije bila jedna od njih. Ali je potekla iz tog duha i iz onoga tužnog i traumatiziranog manjinstva, kakvo je proizvelo svo zlo moje babe Štefanije. I upravo zato, ne mogu a da je ne gledam s nekom dubokim i nerazumnim emocionalnim pristajanjem, sućuti i razumijevanjem prema onome što čini.

Kada ljude koji se raduju i pjevaju, usprkos zabrani, naziva bioteroristima, ona poseže za zavičajnom sklonošću prema korištenju pretjeranih usporedbi, metafora, riječi. Ta sklonost savršeno se stekla s tim žalosnim manjinstvom u vjeri. Ali kada se sama isto tako okuplja, i kada, istina uz manje radosti, a više ledene crkvenosti, širi jednaku količinu virusa, ona sebe ne doživljava bioteroristom, jer su iza nje Bog i godine patnje u vjeri. Njezine viruse zaustavlja Bog, oni se ne šire zbog muka o kojima je riječ.

Kada iz perspektive svojih oponenata poseže za cjepivom koje joj po njihovom mišljenju ne pripada, da bi cijepila svoju mater, Alemka Markotić samo ispravlja ono što je za trpezom sarajevske Bogoslovije krivo učinio rektor Pero Sudar, kada je za trpezu, u vrijeme ratne gladi, pustio one koji bi mogli ostati gladni, ne vodeći računa o prethodnim zaslugama i pripadnosti onome što je uže od ljudskosti.

Imam emocionalnog razumijevanja za nju, jer je dio svijeta koji nastojim opisati. Samo zato.

(Svetislav Basara: Kontraendorfin, Beograd, Laguna 2020)

„Svemu će, svemu da doaka,
već na skok spremna svetska kloaka.

…

Knjigoljubac? Pa i on će
kud tolike knjige, tegle, gaće, voće.“1

Iskustvo propadljivosti kao univerzalno ljudsko, a samim tim i književno iskustvo, jedna je od tema koja se opire savremenom literarnom senzibilitetu. Za razliku od seksualnosti koja je dočekala svoju revoluciju, po svemu sudeći, trulež i otpad koji nas okružuju ne samo da ostaju neestetske pojave, već su, u duhu kulta zdravlja, prognane u sigurne zone aktivizma i ekologije. Beznađe, apsurd, alijenacija – sve su to povlašćeni problemi savremene književnosti, što se, opet, ne bi moglo reći za evidentnu masovnu produkciju fizičkog, hemijskog, emocionalnog, političkog i drugog otpada. Prividno naivne rime refleksivne poeme Brane Petrovića Pesme o smeću s virtuoznom lakoćom zalaze u mračnu sferu: koliko god u ovom tužnom inventaru sveta neočekivani, duhoviti i subverzivni odnosi među pojmovima nagonili na smeh, on je uvek na ivici samosažaljenja, melanholije i groteske.  Citirana poema prikazuje ogoljenu eshatologiju koja neodoljivo podseća upravo na Basarinu pripovednu percepciju pojavnog sveta. Autoreferencijalni nihilizam pesnika, u Kontraendorfinu zamenjuje, neizbežno samoironični, antropološki pesimizam. Ipak, ironija u Pesmama o smeću Brane Petrovića vešto prevenira očaj u korist, kako bi to definisala klasična retorika, „despotske moći smeha“, dok je u Basarinoj prozi koncentracija očajanja uglavnom previsoka za to. 

Strogo gledano, nije reč o analogiji već o genezi: „na skok spremna“ svetska kloaka u Basarinoj prozi skače, hipertrofira, raskriljuje se i proždire sve pred sobom. Možemo reći da autor polazi od teze (ili pre: iskustva) da je bit ovozemaljskog ljudskog postojanja neobuzdana produkcija materijalnog i nematerijalnog smeća, truleži i kala. Vapeći za medicinskom pomoći i hormonalnom terapijom za ovaj geopolitički deo palog čovečanstva, Basaru više od globalnog zanima lokalno zagađenje, i možda ga upravo tolika posvećenost lokalnom smeću istura u prvi plan didaktičkih istupa uvređenih čitalačkih zajednica. 

Čitalac se u Kontraendorfinu zaista oseća pritisnut, može se slobodno reći – ophrvan svim tim opredmećenim zadnjicama koje nadiru iz svakog nivoa zamršenog narativnog toka, što, opet, nije proizvoljnost. Budući da je inventar materijalno-telesnog neiscrpan izvor folklornog humora, ova okolnost mogla bi da zavara: bezočni atak abdominalnog mogao bi navesti čitaoca na pogrešnu premisu da je ovde reč o demonstriranju pripovedačke duhovitosti i upravo to je, čini se, temeljna zabluda. Bez obzira na Basarinu duhovitost, svi hiperrealistično opisani analni ponori i fekalna isparenja u Kontraendorfinu funkcionišu upravo kao inverzija srednjovekovnog karnevalskog humora – dok je njegova primarna uloga bila oslobađanje, provala vitaliteta u represivnu svakodnevicu, ovde je, kao što i sam prefiks u naslovu nagoveštava, obrnuto. Reč je o provali očaja u uspavanu rutinu determinizma abdominalne ljudske prirode, praćenog pripovedačevim facijalnim grimasama koje možda podsećaju na smeh, a zapravo su jedan oblik grča. Uostalom, kako možemo pročitati:

„Na stvorenje koje ima dupe – mislim na čoveka, i druga stvorenja imaju dupe, ali njima priliči – može se gledati samo s krajnjim pesimizmom.“2

Koga zapravo i ne bi obuzela mrzovolja pred najezdom motiva koje s mukom i stidom potiskujemo na rubove svesti, sa kojih nas ovi stalno vraćaju pred tužne egzistencijalne činjenice? I zaista čitalac ponekad, kao u pesmi Dušana Vasiljeva, zavapi za malo čistog zraka i sveže jutarnje rose. Ali u pripovednim svetovima koje fabulira Basara ti rekviziti normalnosti ostaju odmaknuti u nedogled, gde nestaju na obzorju daleke književne prošlosti i utopije.  

Da li je upravo ovim antropološkim pesimizmom, koji se neprijatno proteže na mnoge pojave srpske kulturne javnosti, Kontraendorfin pokrenuo talas čitalačkog gneva? Jasno je formulisan utisak da je „ovog puta“ Basara „preterao“, grubo udarajući na više referenci koje zajednica smatra konstitutivnim. Postavlja se pitanje da li je ovo preterivanje sada postalo neprihvatljivo, ili se glas pojedinca u orkestraciji kolektivnog zgražanja bolje čuje zahvaljujući egzibicionizmu društvenih mreža? 

Ipak, nije prvi put da Basara kroz prizmu antropološkog pesimizma propušta srpsku književnu i političku istoriju. U dva romana iz devedesetih: Looney Tunes (1996) i Sveta mast (1997), koje sam autor definiše kao „manično-paranoičnu istoriju srpske književnosti“, on se bavi retrospektivom književnih i političkih nacionalnih mitova. Bez obzira na činjenicu da ni pomenute romane, iz pozicije delatnika i konzumenata ove kulture, nije u svakom segmentu prijatno čitati, autor ipak, dobrim delom, ostaje u sferi provokativne duhovitosti i, povremeno, groteske. Parodija i travestija inherentne Basarinom književnom postupku stilski se transformišu za ovih četvrt veka, ali fenomen kojim se autor bavi kroz sve tomove manično-paranoične istorije srpske književnosti od devedesetih godina 20. veka do našeg doba ostaje isti: problem neautentičnosti i, u vezi sa tim, nesaobraznosti istorijskih činjenica sa velikim narativima nacionalne mitologije. Koliko god ova nesaobraznost delovala neizbežno u duhu distinkcije samih pojmova (mada su oni međuzavisni: dodiruju se i, s vremena na vreme, prelivaju jedan u drugi), Basara postavlja hipotezu da bi manji raskorak između samopercepcije naše kulture i istorijskih činjenica doveo do svođenja patologije društva i veće mere autentičnosti. Prikaz društvene patologije u Kontraendorfinu kao genetske mutacija nastale delovanjem politike, krvi i tla, gotovo zvuči kao jedan vid amnestije za čitavu povest uzročno-posledičnih opskurnih situacija i krvavih zapleta kojih smo se nagledali. Ali, kao u svetototačkoj literaturi, ovde čovek sam nosi i rađa svoje bolesti, one su mu date po duhovnoj i fizičkoj meri i zato nevinih u etičkom i juridičkom smislu nema, a svaka bolest predstavlja jedinstvenu šansu za duhovno ozdravljenje. 

Ali da se ne zalećemo s optimističnim prognozama, šanse za ozdravljenje u Kontraendorfinu nema, a apokalipsa koja nadire iz najbednijeg utočišta abdominalnog – kabine toaleta benzinske pumpe Beška 2, u vidu „bujice rasutih logosa, piksela i razobručenih energija“3 rastvorenih u smrdljivom vrtlogu dekoponovane materije – samo je lukavo pripremljena zamka psihotične epizode, deluzija u predvorju anafilaktičkog šoka. „Mala smrt“ dr Sande V. i pripovedača ironičnim obrtom otvaraju vrata prve smrti i ovo iskustvo iz žanra medicinske dijagnoze prerasta u apokaliptičnu literaturu, da bi se, povratnom spregom, vratilo u domen dijagnoze, ne bez posledica po percepciju sopstva oba učesnika. Dakle, i mrzost opušćenja nadire iz propadljivosti ljudske prirode, ona je možda samo emanacija ili otcepljeni deo naše palosti. Ipak je jedno opšte iskustvo bolesti, sindrom medicinski opisan kao delirijum tremens, u Kontraendorfinu personalizovan lokalnim koloritom, pa tako nepreglednom gomilom ljudskih kostiju, koja nastaje sadejstvom romantičarske predstave, istorijskog iskustva i alkoholnog ludila, promiču različite košmarne pojave srpske istorije. Knjaz Miloš sa Karađorđevom glavom pod miškom, prolazi kroz samog pripovedača, dok ovaj posmatra kuršum Principovog metka koji se nezaustavljivo, zamajcem neumitnog ponavljanja balkanske istorije kreće kroz dvadeseti i dvadeset prvi vek putanjom koju određuju politička i ideološka ubistva, zavere i ratovi. Odnosno, sažeto rečeno – apoteoza pale ljudske prirode.

Da li je i sve što je Kaloperović čuo i zabeležio glas internalizovanog ili infernalizovanog pripovedača, sumraka svesti privremenog ludila koje dovodi do otvaranja trećeg oka u samom središtu epifize? Ili samo „izlučevina njegovog duha“ nastala u nemerljivim sekvencama trajanja anafilaktičkog šoka? Ovostrani pakao u vidu sadejstva Drugog, lične bede i političkog ludila u Kontraendorfinu prikazan je veoma ubedljivo, kada to ne bi zvučalo kao nonsens moglo bi se čak reći: realistično. Sam pojam realističnog je i u ovom Basarinom romanu zasebna tema – koliko u odnosu na opažanje i beleženje političke i kulturne istorije, toliko i u odnosu na lično iskustvo stvarnog. Zapravo, to je preokupacija gotovo svih romana ovog autora, u ranim delima uobličena kroz različite strategije otklona od tradicionalnih oblika pripovedanja, da bi, vremenom, od problema književne forme, pitanje realističnog (i realizma) postalo ontološka tema. To ne znači da autor nadalje pristaje na realistički manir pripovedanja. Štaviše, u formalnom smislu uočljivo je da Kontrendorfin u nekim segmentima prerasta u disput, mahniti dijalog koji hipertrofira i odmeće se od naracije, tako da ova biva takoreći inferiorna. Disput postaje događaj u odsustvu događaja. A kao da se nad „radnjom“ ovog romana, koja obuhvata samo ono što se već odavno desilo, nadvija rečenica koja, opet, zvuči kao dijagnoza: „Nema ničeg novog pod suncem.“ 

Pripovedač u Kontraendorfinu odlazi korak dalje od pozicije hroničara nacionalnog ludila, on, u predsmrtnoj ispovesti, ne prikriva ni sopstvene zalute. Zanimljivo je da i sam Stojković, čija se naracija nastavlja post mortem, podleže kolektivnom slaboumlju devedesetih – karakteristično je, za svakog ko ima kontrahipofizu, da pre ili kasnije iskusi „sabornu hiperaktivnost u kretenizmu“4, kako je naziva Basara, opisujući pozne osamdesete i takozvano buđenje nacionalne svesti koje se, kroz čitav niz pojava, radnji i rituala, često svodi na pokušaj kritične mase pojedinaca da identifikacijom sa kolektivnim konstruktima kompenzuju poljuljan lični identitet. A da bi se u godinama prevrata konstrukti održavali u pogonu dovoljno dugo, pored medijskog izveštavanja i figuriranja niza moralno i intelektualno sumnjivih figura u javnom prostoru, bila je potrebna bespoštedna pomoć književnih delatnika, UKS i SANU. Čime se ostvaruje jedan oblik angažovane, podobne, masovne književnosti koja svoju svrhu pronalazi u političkoj i ideološkoj upotrebi.

Iz zamršene kompozicije romana u kojoj nepouzdanost pripovedača korespondira sa nepouzdanošću same realnosti, odnosno predstave o njoj, izdvaja se naracija o Andriću kao, po mnogo čemu, najfascinantnijoj pojavi srpske i regionalne književnosti. Zašto bi u romanu koji na sve načine govori o realizmu kao pogrešno usmerenoj ambiciji baš ova pripovest bila shvaćena u realističkom ključu? Možda jedino snaga tabua, koja u čitalačkoj svesti ipak deluje, može da dâ ovom „fabuliranju Andrića“ snagu nekakvog simboličkog atentata na neprikosnovene književne veličine. Ono što je primetno je da pripovest teče u oba smera – od denunciranja Andrićevih životnih izbora do skoro nevoljne, ali utoliko autentičnije fascinacije njegovim talentom, pa čak i, uprkos svesnom otporu narativnog subjekta, fascinacije pragmatizmom koji on oličava. Andrićev pragmatizam je ovde prikazan kao neestetska, a opet facinantno dosledna i do virtuoznosti dovedena odlika. S druge strane, Andrić, po predanju, oličava model životne mudrosti koji povezuje orijent i Balkan, opet zahvaljujući poznatim istorijskim okolnostima, a koji bi se mogao sažeti hiperpoznatim citatom: „U ćutanju je sigurnost.“ Ova formula orijentalne diplomatije funkcioniše kao arheološki predmet: iz nje se rekonstruiše čitava istorija neslobode pojedinca koju pripadnici pomenutih kulturnih modela dele, kao i svi oni vidovi istočnjačke autokratije koji se na ovim prostorima unedogled ponavljaju i čije su zakonitosti nepopravljivo oblikovale karmu, mentalitet i kasnije, prividno slobodne političke izbore. Pozitivističke činjenice Andrićevog privatnog i javnog života u tekstu funkcionišu kao neka vrste apokrifne istorije književnosti i taj utisak se tokom romana ne menja bez obzira na autentičnost i proverljivost nekih od navedenih podataka. U Kontraendorfinu, kao i u Andrićevoj lestvici užasa, autor izražava duboku sumnju u svaki vid književnosti razumljive svima, koju su brojne mediokritetske interpretacije svele na dnevnu dozu dopadljive i često dekorativne umetnosti, ponekad i na parolu. Čak i Andrić, čitan kao inkarnacija masovnog čitalačkog ukusa, olako i pogrešno citiran, može biti degradiran, na opštu štetu. Tako da hermetizam ipak ostaje poslednje utočište estetskog.

Da li je Kontraendorfin ono što bi se moglo nazvati denunciranjem književnosti5 ili barem književne istorije? Ono što je sigurno: Kontraendorfin je roman-muka duhu. On smera da to bude. A činjenica da na samom kraju povesti zadnjica Anđela uništenja pretvara Zemlju u puder možda govori nešto o našem mestu u svetu, koji se košmarnim obrtom pretvara u jedan veliki, rableovski „brisoguz“ i zatim nestaje razvejan u prazninu. Pred tom prazninom sigurnost zaista može biti samo – u ćutanju.

1 Branislav Petrović: Stihovi o smeću – Moć i prah: izabrane pesme, Novi Sad, Dnevnik 1992, str. 83. 

2 Svetislav Basara: Kontrendorfin, Beograd, Laguna 2020 str. 244.

3 ibid. str. 284.

4 ibid. str. 139.

5 Termin Radomana Kordića (Postmodernističko pripovedanje, Beograd, Prosveta 1998, str. 75)

(Polja, Novi Sad, br. 526, novembar-decembar 2020, str. 72-79)

U pesmi “Dijalektika tmine; Todesfuge”1, posvećenoj narodnom heroju Nisimu Albahariju, pesniku se, vrlo dvosmislenim savetom, obraća glas ratnog heroja iz “onog” rata:

(…) gledam na šta tî se sada
spremaš; šta, zapravo, ruka tvoja već i radi. Ali,
pusti, i, naprosto, nemoj. Uzaman i mi ginuli smo.
Mudrije je: ti se gradi, naivan da si, po vas dan
kao da drijemaš, jer kuraž nije lice, nikada bila,
pretpostavljene vrline.

Na samom početku strofe, pre nego što dâ reč glasu koji mu se obraća, pesnik otkriva svoj nestabilni ontološki status (“jesam li, ili nisam”) i relativizuje svoju poziciju: ratni heroj može biti snoviđenje, može biti duh nalik Hamletovom ocu (“s onog svijeta”), ili, naprosto, imaginarni sagovornik (“iz ovoga grada”). Jedan element je, ipak, čvrst: pisanje (“gledam šta, zapravo, ruka tvoja već i radi”). Ratni heroj, dakle, vidi ono što vidi i čitalac – početak pesme, ali on zna ono što čitalac ne zna: kuda to vodi (“gledam na šta tî se sada spremaš”). Prvo pitanje je, dakle: kako ratni heroj, njegov duh, ili prikaza iz sna, zna ono što čitalac ne zna? Nema puno mogućih odgovora: reč je o nadnaravnoj pojavi koja prozire budućnost (ali Amir Brka je odveć veliki pesnik da bi mu bilo potrebno jedno tako jeftino sredstvo opravdanja), ili se pesnik, poigravajući se sa sobom, poigrava s čitaocem (što je verovatnije, ali svejedno ne možemo znati o kojoj igri je reč, jer pesnik nije dao pravila igre). Pesnik, naime, zna šta hoće da kaže i kuda smera, ali čitaocu pesnikovo htenje i njegove namere ne znače ništa pre nego što ih zapiše. On, međutim, reč prepušta ratnom heroju: možda je, kaže mu glas, bolje da odustane od nauma. Od kakvog nauma? Pre svega od pisanja. Ali ne od bilo kakvog pisanja, već od pisanja o nečemu što znaju samo ratni heroj i pisac. Odmah se uspostavljaju dve ravni: jedna koja može biti izmaštana, ili je – što se svodi na isto – izraz udvojenog pesnikovog ja, i druga koja ostavlja jasan materijalni trag: pismo.2 Pusti, kaže ratni heroj, naprosto nemoj. Samo tako, jednostavno, nemoj, i dodaje: uzalud smo i mi ginuli. Da li to ratni heroj zna ono što čitalac ne može znati: da pesnik, naime, srlja u pogibelj? A ako to već radi – onda heroj iz iskustva zna da se ne isplati, pa zato i kaže: pusti sve to, pravi se da dremaš, gradi se nezainteresovanim, nije hrabrost vrlina (kako se priča), ne vredi, pesniče, odustani. Ratno iskustvo heroja i pogibelj kojoj se izlaže pesnik nisu, naravno, na istoj ravni, ali, oboružan iskustvom borbe i, kako slutimo, razočaran njenim ishodom, heroj kaže pesniku da odustane, da je hrabrost precenjena vrlina, ili, barem, da nije ono što se o njoj obično govori, te da je, ako već stvari tako stoje, bolje da se gradi naivan (da izigrava idiota).

Druga strofa nas, svojom suvom eksplicitnošću, poliva kofom hladne (jezičke) vode. Glas heroja lapidarno, “kao da veli”, obaveštava pesnika (obeshrabruje ga) da svi ti zapleti sa Hrvatim, Srbima, Bošnjacima i Jevrejima, koliko god u međuvremenu bili gadni, nisu ništa neviđeno, te da se stvari “navlas iste” zbivaju i u Koreji (recimo), “gdje nema ni jednih, ni drugih, četvrtih ni trećih”. Šta je, najpre, to navlas isto u Bosni i u Koreji? Manji stradaju od većih, to je navlas isto. Čemu, dakle, sugeriše glas heroja, pisati o tome ako stvari već stoje tako oduvek, “otkako vrtnja je u Geji”. Čemu ponavljati ono što je očigledno uzalud, bez ikakvog učinka, ponovljeno već toliko puta? Glas heroja se, međutim, sada ne poziva na sopstveno iskustvo, već na iskustvo pojma, i to neprijatno, doslovno: “pojmovno, identično se, i navlas isto”, kaže heroj, “zbiva i u Koreji”.

U drugoj strofi s pripovedanja ili suzdržanog pevanja prelazi se na pojmovnu ravan i započinje igra na dva nivoa: spliću se pesnički izraz i pojmovni govor. Ali ne samo to. Pesnik otpočinje igru u samoj igri, poigrava se pojmom i pojmovnim (a ne pesničkim) govorom: “navlas isto”, ta lepa jezička petlja, nije drugo do određenje pojma, jer pojam jeste ono “navlas isto” sa samim sobom. Nema pojma koji nije istovetan sa sobom, te pojmom kao logičkom tvorevinom (a ne iskustvom) možemo da ovladamo istošću koja spaja dve tako daleke zemlje i dva toliko udaljena podneblja, Bosnu i Hercegovinu i Koreju, Hrvate, Srbe, Bošnjake i Jevreje i tamo neke Korejance. (Ili – poigrajmo se dijalektičkim mogućnostima što nam ih pruža pesnik: šta spaja Korejance i tamo neke Bošnjake, Jevreje, Srbe i Hrvate?) Ironija ne bi smela da nam promakne: vlastita imena ovde se pojavljuju u svoj svojoj stabilnosti, sa svim tim velikim početnim slovima, sa svim svojim teškim identitetima, ali pesnik ih odmah izvodi iz utvrđene neupitnosti i čvrstine3 uvodeći u pesmu vlastito ime koje je toliko daleko da se, jednostavno, može opravdati samo ironijskim odmakom: Koreja.

Pa vidi, on kao da veli: Hrvati, Srbi, Bošnjaci,
Jevreji – evo, pojmovno, identično se, i navlas isto,
zbiva i u Koreji, gdje nema ni jednih, ni drugih
četvrtih ni trećih. (…)

Koreja je toliko daleko da od nje, uglavnom, imamo samo ime, ali “razvlačenje” do Koreje razvlačenje je i samih identiteta: ako mislite, dragi moji Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Jevreji, da ste nešto posebno – grešite. Eto Koreje, na primer, o kojoj ne znate ništa, eto se, ako se potrudite saznati, u Koreji događaju “navlas iste” stvari kao i u vašoj zemlji. Zbog toga heroj usput udeljuje koliko filozofski toliko i praktički savet piscu – “drži se istina cijelih”. I zbog tog saveta bila mu je potrebna Koreja. Pojedinačni identiteti zatvoreni su, kao one monade bez vrata i prozora, u sebe. Njima nasuprot nalazi se celina. Dakle pojam.

Pomenimo još jedan pesnički mig. Druga strofa počinje rečima: “Pa vidi, on kao da veli”. Mesto glasa je – kao, uostalom, i mesto samog pesnika – relativizovano zbog toga što pesnik ne zna otkud mu glas dolazi (možda se to samo njegov um poigrava njime samim?). Pesnik, međutim, neće ostaviti tu stvar nerazrešenu. Dobar pesnik ne opravdava svoju poziciju nekakvom transcendencijom, već će mu glas, kao duh Hamletovog oca, poslužiti kao zamajac, kao igra čija pravila tek treba konstituisati. Pesniku se ne sme verovati na reč (i on to zna), ali on osim reči nema ništa drugo (pa mu se na reč mora verovati). Dok piše pesmu i dok prenosi šta mu glas govori, pesnik uvek odgovara i na pitanje: otkud glas? Pokroviteljski ton ratnog heroja, dakle, relativizovan je upravo poštapalicom s početka druge strofe: “Pa vidi, on kao da veli”. Poštapalicu “pa vidi” (da ti kažem) ne izgovara glas koji je tek početna pretpostavka ili mogućnost, nego se njome služi pesnik, jer odgoneta taj glas, traži mu poreklo. To “pa vidi” deo je teksta, ne herojevog glasa: “Pa vidi, on kao da veli”. To je vrhunski pesnički gest koji ne samo da unapred opravdava prelazak na pojmovnu ravan – kojoj u pesmi mesto nije – već samoironijskim gestom izmešta i perspektivu samoga heroja, bez obzira na to što će stihovi koji slede da budu izrečeni bez kolebanja:

(…) Jedinke ljudske, ostavi bivšē,
drži se istina cijelih: i danas zlopate, uvijek stradaju,
manji od većih – otkako vrtnja je u Geji.

Naredna strofa počinje opet snažnim uvođenjem ironije: “Ab ovo ratuju, sile opskurne”, da bi se latinski, u nastavku strofe, ukazao još jednom (“usque ad mala”) u istoj funkciji: depatetizacija, oneobičavanje i izvor ubrzanja. Glas ratnog heroja ne prestaje da obeshrabruje pesnika: mani se, čoveče, ćorava posla, odvajkada je bilo tako i tako će i biti, znao je to još mračni Heraklit iz Efesa – ali ovo ti, nabacuje heroj, govorim samo usput, ne moraš ići do antike da bi to znao, evo ti ja kažem:

(…) u čovjekovu svijetu, nikada,
neće biti vedrine. Ako se ukaže načas, varljivom
iskrom ako za čas i bljesne – to nije istinsko biće:
u ponor, turobni, natrag se, žurno, strmoglavo, ona
sunovrati. I sve se, iznova, poretkom jèdnīm spliće,
apriornim, vo vjeki smrtodajnim, u svegrobni
stremeći pomor.

Ako se druga strofa potpuno odala pojmu, ako je tek ironijski ton sačuvao pesmu od najezde nepesničkih elemenata (ali, ako je uvek već reč o jeziku, da li postoje nepesnički elementi?; zar Brka ne dekonstruiše i naše ustaljene jezičke navike koje pretpostavljaju različite jezičke režime?), u ovoj strofi pesnik se ponovo poigrava metaforom i poređenjem – vedrina ume varljivom iskrom da blesne – ali ih neprestano podvodi pod diskurzivni izraz: čak i kada blesne, kaže herojev glas, vedrina nije “istinsko biće”. Zbog toga ona propada u “turobni ponor”. I ponovo se pesnik kreće u dva različita jezička režima. Ako ne pripada istinskom biću, vedrina je puki privid i, kao privid, ona propada u ponor turobnosti. Istovremeno, međutim, vedrina se, kao pojava, na jezičkoj ravni odbija od istinskog bića, jer istinsko biće pripada pojmu. Kada vedrina, dakle, propadne u turobni ponor, ona biva uhvaćena u mrežu pesničkog jezika, jer “turobni ponor” nije samo značenje, opis bezdna, već fenomen, slika, a ne pojam. Na jezičkoj ravni, izvan jednolinijskog značenja, vedrina se u ponoru ne gubi: upravo nas turobnost kao pojava vraća u pesnički poredak. “Turobni ponor”, na ovom mestu, nije puko značenje, već jezički sklop postavljen na jedan tas terazija, dok se na drugom tasu nalazi pojam, ono sjaktavo i hladno “istinsko biće”: pesnik održava ravnotežu koja se koleba između pojmovnog i slikovnog govora. Kolebanjem i završava strofu:

(…) I sve se, iznova, poretkom jèdnīm spliće,
apriornim, vo vjeki vjeki smrtodajnim, u svegrobni
stremeći pomor.

Ponor odjekuje kao pomor.

Reč i pojam “jedno” nešto je poput žiroskopa, ono što u jezičkom kovitlanju ostaje u ravnoteži i, kao pojam, jednako sebi. Apriorni poredak dolazi pre svakog iskustva i on je, kao takav, već upisan u naše živote, u naša tela, u naša delovanja i naš jezik. Počinje da se ukazuje taj čudni spoj, taj neprijatni spoj dva jezička režima (pojmovnog i pesničkog) na ivici mislivog (nemislivog): dijalektika tmine. Dijalektika tmine – to nije slika. Dijalektička se tmina ne može videti. Dijalektika tmine – to nije pojam. Dijalektička se tmina ne može misliti. Ni pojam ni slika. I pojam i slika. Ali da bismo uopšte došli do slike, moramo znati da postoji nešto pre same slike čime smo, hteli mi to ili ne, uslovljeni: ono apriorno, ono što dolazi pre svakog iskustva (gen, na primer).

Ni u sledećoj strofi heroj ne odustaje od obeshrabrivanja pesnika, ali kao da upravo upornost obeshrabrivanja, paradoksalno, gura pesmu dalje. Odvraćanje pesnika od pevanja stvara pesmu. Stihovi se nižu, a sadržina postaje sve punija:

A umorenih, mojih, sjene – u nizu martirskom,
duhovi neka se kreću. Pa, hajde, zaboravi ih,
ne misli na njih ni ti. Osamljene, prostorom, koji
jeste, ili nije, neka blude, u svome tamnom sjaju.

Ratni heroj kaže pesniku da sene ubijenih (“mojih”) ostavi na miru, ali ne zbog nekakvog pijeteta, ili sujeverja, već da bi sene – nesmirene, reći će u sledećoj strofi – nastavile da se kreću, da “blude” i “lelujaju”:

U povorci, nijemoj, nesmirene, nad zbitijem njinim
i dalje neka se čude. Kao u stvarnom životu, koji
su imali, ili nisu, zelenim parkom, utvare pusti,
predjelom sivim, neka lelujaju. Kao što privida
prizori, razni, pred očima tvojim, vanjskim, šeću.

Senke se neprestano kreću, lelujaju (kao morska trava), blude (kao Ahasver), i u miru su sa sobom ako ne miruju. Ako, pak, nastojimo da uhvatimo te seni, ako nastojimo da ih zaustavimo i prisvojimo, ubijamo ih još jednom, a Srbi su se, Hrvati i Bošnjaci (ni Jevreji tu nisu izuzeti) pokazali majstorima u zarobljavanju senki. Uhvaćena senka nije senka. U mitološkom registru senka je neslobodna već time što je senka, što je pod vlašću Persefone i Hada, što joj je, kao Euridici, uskraćena moć slobodnog kretanja. Ograničenjima uprkos, sene pohode “naš svet”. Ali ako pokušamo da svet senki podredimo i našem režimu slobode, ako senke, koje pohode naš svet na njima svojstven način, pokušamo da uzaptimo i podvedemo pod režim vlastitih imena, ako ih uvedemo u onaj prostor koji već zapremaju vlastita imena – “naš je prostor tamo gde su naši grobovi” – ako pokušamo da im damo ona značenja koja su senke imale (možda) pre nego što su senima postale, tada ih izvodimo iz poretka jednakosti – senke su, u svome svetu, sve jednake – tada ih ponovo ubijamo, tada ih ubijamo oživljujući ih. I ovde nas pesnik izvodi na ontološki nivo (jer ne želi da se uplete u posebno i pojedinačno): prostor, kaže pesnik, možda jeste, ali možda i nije, kao što, nastavlja, senke su možda imale stvarni život, a možda i nisu. Ovde, naglasimo, nije reč o pukoj relativizaciji, već o baratanju različitim ontološkim ravnima: prostor senki nije isti kao prostor živih, prostor utvara i prostor privida pripadaju drugom ontološkom režimu.

I ponovo glas heroja pita, uvodeći, sada, druga i drugačija vlastita imena:

U tome gradu, ti smatraš, dužan si, o zlu, da zboriš,
u njemu skrivenom, danas da govoriš…? No istinē,
druge, niti bolje, ni od ove gorē, koju sada slušaš,
zaludnu nadu zatomi, konačno spoznaj – da nema.
Merkuš i Rahela, Mikica i Mordo, Rena i sin Čučo,
te Isak i Blanka, i ostali, svi su – ònō u iskonu što
bjehu: u začeću određeni, ništavnog atomi.4

Nekoliko je preokreta u ovoj strofi – koja kao da je uklesana u kameni zid sećanja. Ne vredi govoriti/pisati o zlu, ništa ne vredi (“zaludnu nadu zatomi”), jer sudbina Jevreja već je bila zapisana u času njihovog rođenja (dakle apriori): stradali su jer su rođeni kao Jevreji. Njihova krivica upisana je u njihove gene pre nego što su rođeni. Druge istine, kaže ratni heroj, i sam Jevrejin, nema. Shvati to, kaže pesniku, i potrebe za pesmom više neće biti. Sve vreme, zapravo, ova pesma varira adornovsku dilemu o pesništvu posle Aušvica, a Fuga smrti iz naslova pesme, eksplicitno dozivanje Paula Celana i taj Celanov implicitni odgovor Adornu, nije drugo nego odgovor i Nisimu Albahariju. Glas nudi istinu i pesnik beleži šta mu glas govori, ali u istom gestu, već time što nastavlja pesmu, on se suprotstavlja toj istini. Već time što piše on se suprotstavlja ratnom heroju. On zapisuje da ne treba da zapisuje. On radi upravo ono što je, po mišljenju ratnog heroja, uzaludno: piše (umesto da posluša glas i pravi se lud).

U narednoj strofi eksplicitnost je još upečatljivija i motiv, najzad, izbija na videlo.

(…) Ni njihova nije, ni o njima glasa.
Ni traga, ni spomen ma jedan. Ni crnō zgarište,
od svega što bješe… Baš sve propalo je. Niti ploča,
skamenjena, gruba, na njoj Albahari, čak ni to
ne stoji…

Na ovom mestu nužno je maksimalno usporiti i odupreti se sirenskom zovu tumačenja koje nas mami svojom očiglednošću. Ako je, do sada, odvraćanje od pisanja moglo biti protumačeno iz filozofske ili istoriografske perspektive – implicitni razgovor sa Adornom – sada se otkriva i drugi motiv koji, na prvu loptu, može da zaliči na psihološki: heroj Albahari ogorčen je time što je i njegove bližnje, pomorene u logoru smrti (Jasenovac se imenuje u sledećoj strofi), i njega samog, preživelog, prekrio zaborav. Herojeva eksplicitnost, međutim, ima sasvim drugačiju funkciju od pružanja čiste informacije, ili od banalne psihološke uslovljenosti: ona, posredno, vraća ontološku stabilnost pesniku. Sve to kolebanje i mešanje glasova, sva nesigurnost s početka pesme i to što glas heroja preuzima inicijativu i govori samo on, sada se preokreću i postaje jasno da taj glas koji je pesnik začuo na samom početku pesme proizvodi on sam – pesnik. “Znam šta te vređa”, kaže glas, ali taj glas to ne može znati osim ako nije glas samog pesnika. Glas koji, u početku, dolazi spolja, glas koji je drugi glas, koji nije glas pesnika, zapravo jeste njegov glas, ali pesniku je bilo potrebno da ga ospolji kako bi se odmakao od samoga sebe. Ovo herojevo “znam” mora se čitati kao “ne znam”, a jedino što se može znati sa strane jeste ono što pesnik ostavlja kao trag: sámo pismo. “Znam” je “znam” samoga pesnika koji je izašao iz faze kolebanja, koji je osvestio poriv za pisanjem, koji je samome sebi objasnio razlog pesme. Ovo je glas pesnika. Pesnik je taj koji sebi zamera što nije reagovao ranije. Pesnik je taj koji želi da iz zaborava izvuče neke ljude koji su stradali. I pesnik je taj koji je morao da se odmakne od sebe i poduhvata pisanja da bi pisanju pribavio razlog. I eto nove petlje unutar samorefleksivne petlje: razlog pisanju daje samo pisanje. Odvraćanje od pisanja je pisanje. Zato u osmoj strofi sledi poslednji, najsnažniji napad na pisanje: ako je naličje tmine tek svetlosni tračak, ne odbacuj ga, raduj mu se koliko god bio kratak, ali sve ostalo je uzalud:

(…) Drugō tek su pustā, redom
prazna slova. Riječi su izlišne, sve su beslovesne.
Po sebi su, one, spram istine konvertiti, stog ih
zanemari.

Glas heroja veruje u istinu koja, međutim, ne može da se zahvati pisanjem, i tu istinu izgovara on, heroj, glas. Istina uvek prebiva u glasu, ne u pismu. Istinu mora da prati svest, a reči su beslovesne. Šta znači da su reči beslovesne? One ne mogu same sebe da brane, onako kako glas može da brani ono što je izgovoreno. Ratni heroj je, zapravo, Sokrat koji svojim prisustvom, svojim glasom, svojom svešću, logosom kao živom reči brani istinu od nebrige i pogrešnog tumačenja. Heroj ne odustaje od istine, koliko god, inače, bio rezigniran nebrigom sugrađana, ali ta istina ne doseže se pisanjem. Reči – pisane reči – su konvertiti, iz žive prisutnosti preobratile su se u mrtvo odsustvo, od originala pretvorile su se u puke odraze: pisana reč je kopija. Ratni heroj i Sokrat budni su delovi pesnikovog bića koje neprestano sumnja u pismo, u moć i smisao pisma. Ratni heroj, zbog svega toga, ne može da peva i u stanju je ili da odvraća pesnika ili da izgovori ime od koga se ledi krv u žilama: Jasenovac. To vlastitio ime obeležava pretposlednju, devetu strofu. Sve se stiče u tome: i smrt i zaborav i strava i tmina. Pred Jasenovcem, kao i pred Aušvicom, možemo samo da ćutimo.

U poslednjoj strofi pesnik ponovo sebi daje glas i ponovo sebe izvodi iz ravnoteže. Ta nestabilnost, međutim, druge je prirode od nestabilnosti s početka pesme:

Ovdje što iskazah, jeste, ili nije, šapnuo mi blago,
imenom već Čudo, od stoljeća Nisim. I sad ne znam
da li, o tome, da šutim – sve da držim nesuvislim. Ili,
zanijemevši, i kao opijen, mistični kovitlac, i sebe
u njemu, koji jesam, ili nisam, da obrćem in cerebro,
beznadežno da preturam – doraslim budem li,
o čemu god bilo, unezvijeren, bilo šta da mislim.

Ontološka nestabilnost ostaje, jer ona je uslov mogućnosti bilo kakve, makar i prividne stabilnosti, ali pesma je napisana, reč je pala, pismo je tu, i dilema da li da obrće dilemu in cerebro, zapravo, više ne postoji, jer pesma je tu. Poslednja strofa, zato, nije drugo do još jedna pesnička igra, još jedna igra u samoj igri – kao što je pesnik (ili nije?) u mističnom kovitlacu, osim ako nije on taj koji proizvodi (ili ne proizvodi?) kretanje pesme, ako nije on taj koji je zakovitlao jezik (a jeste) – u kojoj latinski opet služi oneobičavanju, depatetizaciji i, pre svega, (samo)ironizaciji.

1 Amir Brka, Dijaketika tmine, Tešanj, 2020, str. 56-58.

2 Milan Garić će Amira Brku nazvati pesnikom dekonstrukcije, pesnikom razgradnje (Zapis o knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2019, str. 15, 16 i drugde). Dekonstruktivni motivi kod Brke su, doslovno, utkani u svaku njegovu pesmu. Primat pisma u odnosu na govor, htenje, ili nameru (recimo). Ili korišćenje materijala koji je razgrađen da bi se gradilo: dekonstrukcija je, naime, uvek već konstrukcija. Drugim rečima, ne možemo izaći iz ovog jezika, ali ga možemo upotrebljavati drugačije, možemo ga koristiti za razgradnju, umesto za učvršćivanje identiteta.

3 Vlastita imena su, kako sugeriše američki filozof jezika Saul Kripke, uvek “čvrsti označitelji”: name as rigid designator i, kao takva, neka vrsta vezivnog tkiva identiteta. Ime je, naravno, kontingentno – ako promenimo ime, suština će ostati ista, jednaka sebi – ali u onoj meri u kojoj jezik jeste činilac identiteta (pojedinačnog i kolektivnog) i u onoj meri u kojoj ime označava nepromenljivi deo bića, ime nije “nevino”. Upor. Saul A. Kripke, Naming and Necessity, Harvard University Press, 1981, str. 48 i na drugim mestima.

4 Imena koja pesnik navodi mogu se pronaći u tekstu potpuno drugačije poetike: Amir Brka, Nisim Albahari. Tragični revolucionar, Tešanj, 2018. Enver Kazaz, pisac pogovora, na jednoj ravni je u pravu kada kaže da u ovoj knjizi Brka implicitno poništava razliku između naučnog jezika i poezije (str. 337), ali, s druge strane, on tu razliku i podvlači. Upotreba vlatitih imena, recimo, u ova dva izraza ima potpuno različitu funkciju: u pesmi ona nose značenje (imena su jevrejska), ali daju i ritam, čujemo njihov zvuk, puštamo ih da odjekuju. U istoriografskom delu ona su svedena na značenja.

*  *  *

Dve fusnote.

1. Ova se pesma može, a verovatno i mora, čitati zajedno s dvema pesmama koje dolaze nakon nje u zbirci Dijalektika tmine: “Šta mi je rekao šejh Ibrahim” (str. 59-61) i “Nekrolog jednom slobodnom pjesniku” (62-63). Od mnogih razloga za ovu sugestiju, navešću samo jedan: zapanjujuće je u kojoj meri je Amir Brka u stanju da menja jezičke registre, pa ako je kroz “Dijalektiku tmine; Todesfuge” mučno probijati se, ako je to neprijatna pesma koja zapinje u gotovo svakom stihu, dve naredne pesme su čista prozirnost iza koje se strmoglavljujemo u dobro pripremljeni ponor.
2. Nužno je uporediti “Dijalektiku tmine; Todesfuge” s “Jamom” Ivana Gorana Kovačića. Nužno, jer elegancija Kovačićevog remek-dela, upravo zbog jezika, proizvodi teskobu, kao da je neumesno o užasu govoriti tako lako, kao da već sobom hoće da pruži utehu koje, međutim, nema. Brkina pesma teskobna je od prvog stiha, jer grca, kašlje, spliće i sebe i čitaoca, baca krv kao čovek oboleo od tuberkuloze. Brkin stih lomi i sebe i čitaoca; pesma jedva da je pesma, a, opet, pesma je, velika.

Imaginarni prijatelj/86

Nosila je ljepotu k’o prokletstvo. Snjeguljica. Rano je ostala bez roditelja i živjela u dvorcu s maćehom i njezinim dvorjanima. A maćeha je bila lijepa i tašta. Jedini njezin strah bio je od prolaska vremena. Svakoga bi se jutra pogledala u zrcalo, pametno zrcalo, i pitala ga tko je najljepši na svijetu. Zrcalo bi joj odgovorilo, i ona bi bila mirna, uvjerena da vrijeme stoji i da se ništa ne mijenja.

Snjeguljica je tu kolateralna žrtva. Prezrena pastorčica, kakva bez izuzetka jest sva pastorčad u bajkama, ona će postradati kao žrtva svoje ljepote. Iako je nitko nije primjećivao, niti je ikoga bilo briga je li ta cura lijepa ili je ružna, zrcalo je jednoga dana izvijestilo maćehu o novoustanovljenom stanju stvari.

Obično se misli da je tu ženu, oholu i taštu kraljicu, opustošilo to što se na svijetu našao netko tko je od nje ljepši. Ali problem nije bio u tome. Svaka prava ljepota – a maćeha je doista i zapravo bila lijepa – samoj je sebi mjera. Od ljepotice nema ljepše. Tako ni od nje nije bilo ljepše. I nijedna Snjeguljica nije mogla zamračiti njezinu krasotu. 

Nešto drugo je zrcalo saopćilo kraljici. I to na krajnje delikatan način, tako da je sasvim ne opustoši i ne porazi. Umjesto da joj kaže da njezino vrijeme prolazi, da će uskoro biti ružna ili – još strašnije – da je uskoro neće ni biti, zrcalo je maćehi kazalo da je Snjeguljica najljepša na svijetu.

Otkad je svijeta i života ljudi čine sve da pobijede vrijeme. Bog je zasad najsavršeniji čovjekov način da se pobijedi prolaznost vremena.

Maćeha, kada je čula strašnu vijest, naredila je da se Snjeguljica odvede u šumu i zatuče. Iako svjesna da time neće ništa promijeniti, da vrijeme teče i da će je njegova matica uskoro raznijeti, kraljica je pokušala da jednim iracionalnim postupkom odgodi ono što je neumitno. Ili da se zlom izbori protiv Boga i vremena. 

Lovac koji ju je trebao smaknuti sažalio se i ostavio je u dubokoj šumi iz koje, mislio je, nema izlaza. Tumarat će šumom dok ne umre ili dok je ne prožderu šumske zvjeri. Ali njemu neće biti na savjesti. To je još jedno tipično ljudsko razmišljanje.

A ona kakva je, nabasala je na kolibu u kojoj su živjeli patuljci. Upravo su bili na poslu, u rudniku, tako da se Snjeguljica, onako velika i bijela, bacila preko njihovih sedam, devet ili dvanaest postelja. Da se utješi u njihovim jastucima i da se pošteno isplače. Ili da odspava svoje.

Prizor goleme žene kako spava rasprostrta preko sedam kreveta sam je po sebi strašan. I ružan. Krajnje je neuvjerljivo – iako braća Grimm upravo na tome insistiraju – da su se patuljci kolektivno zaljubili u Snjeguljicu i da su je tako izabrali za svoju kraljicu. Ona za njih nikako nije mogla biti lijepa. Nema tog muškarca, makar i patuljka, koji bi se zaljubljivao u golemu, trostruko veću ženu. Prije će biti da su patuljci Snjeguljicu doživjeli kao svoju božicu. Ona će zaustaviti vrijeme da više ne teče.

Ljepota je iluzija u vremenu. Trenutak između dvije pustoši, između dvije ružnoće. Snjeguljičina je ljepota najtužnija među ljepotama. Samo je zrcalu svejedno. Zrcalu vrijeme ne prolazi.