U većini smrtopisa objavljenih po odlasku zagrebačkog gradonačelnika spominje se ovaj prizor: neasfaltirana, blatnjava cesta, on kroči sredinom, u činovničkom odijelu i s kravatom, pognute glave i zamišljena pogleda, a negdje iza, pomalo izgubljeni, idu novinari i njegovi suradnici. Svima se čini da su ovo doživjeli. I misle da je scena više puta ponovljena. A zapravo je riječ o fotografiji, jednoj od najčuvenijih u hrvatskoj političkoj povijesti, najvažnijoj u karijeri Milana Bandića. Snimio ju je Damjan Tadić, fotograf Cropixa. Bezbroj puta je zakonito i nezakonito objavljena, a onda je i otkupljivana za jednu od Bandićevih predizbornih kampanja. Boris Malešević, reklamni mag hrvatskih političara, na toj je slici prepoznao samu bit Bandićeve političke ideologije i prakse. Ona prikazuje njegov karakter i karijeru, a danas znamo i njegov život. Ako mislite da je Bandić prevario one koji su za njega tako dugo i u tako velikom postotku glasali, onda imajte na umu da je prevara upravo na toj slici. Snimljena je u vrijeme kada on još uvijek nije sasvim zavladao gradom, ali već je na njegovu čelu. Suradnike je poveo u jedno od onih deklasiranih predgrađa, čije ćemo nazive naučiti tek za njegovih mandata, ali ni tad nećemo u te krajeve zalaziti, da tamo održe sastanak. Malo je onih, ako ih uopće ima, koji u tom trenutku shvaćaju što to Bandić zapravo radi. Ljudi ne razumiju način na koji funkcioniraju demokratski izbori. Ali ne razumiju ni nešto što je mnogo važnije: kako se na Balkanu – a Zagreb u svom središtu možda i jest na zapadu Balkana, ali su Kozari bok i Kozari putevi, pa i sam Žitnjak i Dubrava, negdje daleko na istoku – osvajaju ljudi, kako se doživotno stječe njihova odanost, kako se kupuju duše onih koji nemaju čime drugim da trguju osim dušom. Nastupivši prvi put u Zagrebu, Bandić je, poput Fausta, svoju dušu prodao vragu, a za dobiveno je blago započeo s kupovinom duša svih Zagrepčana. Ali je, suprotno ostalima, krenuo iz predgrađa, otamo gdje duše najviše vrijede, a najjeftinije se kupuju. Recimo, asfaltiranjem ceste.

Kad god se zateknem na rubu grada, u nekim od ovih pitomijih i boljestojećih predgrađa, odmah uz ploču s imenom grada, ja zorno vidim djelo njegovih ruku. Recimo, tamo dokle seže Velika Gorica, asfalt se raspada po cesti, snijeg se nikako ne čisti, i čim pređemo tu nevidljivu crtu Zagreba, sve je očišćeno, zakrpljeno i sređeno. To je cijena kojom se kupuju duše.  

Objavljeno u Jutarnjem listu 6.3.2021.

Došlo neko takvo vrijeme da super produktivni Miljenko Jergović (rođ. 1966. u Sarajevu, pripovjedač do danas već toliko otežana opusa, da sebi može priuštiti zaista škrtu bilješku o autoru) pusti u svijet novu knjigu. Spisateljska trudnoća ovaj mu je put bila zaista dugotrajna, jer navodim da je svoga “Babukića započeo u proljeće 2010., dovršio na Mitrovdan 2020.” za jedan tako opsežan “roman prostora” (više od 370 str.), kako bi ga se moglo otprve tipološki okarakterizirati, zaista je autoru trebalo putovati za/sa svojim protagonistom punih, eto, deset godina (sazrijevanja). Putovanja/lutanja (uglavnom u gospodski komotnome stilu, naime avionima) dotičnoga pedesetogodišnjaka, Zagrepčanca (i onim što s time ide), po profesiji analitičara pri Zagrebačkoj armijskoj oblasti, takozvanoga civilnoga lica na službi u JNA, otpočinju njegovim “bijegom” iz Zagreba, precizno 24. XII. 1991. g. (ne bježi toliko iz straha, ili zbog gađenja, koliko stoga da se riješi trudne ljubavnice!?) tijekom 20 godina avionskih oblijetanja svijetom, ta su putovanja obavezivala njegova pisca/biografa da se do najsitnijih detalja upozna s prostorima u kojima se snalazio Babukić.

Pitam se je li Jergović doista obišao sve one aerodrome na koje će slijetati ili s njih odlijetati Babukić ili je drukčije prikupio relevantne podatke, ali ubrzo će se pokazati da to i nije baš važno. Jer “roman prostora”, a koji i kakvi znakovito nedostaju skučenoj mašti, tj. življenju, naših suvremenih pisaca – Jergović je naumio podšprajcati preciznijom kao što je PIKARSKI ROMAN, dosad nepoznat u hrvatskoj književnosti, pa što ne bi bio prvi? E, baćo, a što je to “pikarski roman”, ako to zna itko izuzev marljivih diplomata studija komparativne književnosti (tako omiljenoga posljednjih desetljeća, kao da je odskočna daska za svašta i ništa). Najprije, zašto bismo neki roman upadljivo već u naslovu određivali žanrom koji (mislimo da ga) stvaramo: nisu knjige što i filmovi, koje za prikazivanje valja (uglavnom netočno: “vidi Studio”!) širokoj publici opisati kako “krimi”, “obiteljski”, “akcioni”, “humoristični”, “triler”, “horor”, “drama”, “komedija”, “doku”, “fantastika”, SF/ZF, dok pornografski pod zaporkom kućne cenzure).

Čak ni “čik-literice” ne označavaju svoje proizvode kao, izmišljam, “sentiš”, “melodrama”, “ljubavni” i sl. pa što je trebalo, široko ali i “uže” čitateljstvo, ako već nije riječ o onim jahačima koji u areni prije nastupa matadora, u borbi s likom, ovoga razdražuju (bika, ne matadora) zabijajući mu sulice u leđa (ovdje je “pikador” došao umjesto “pikara”; v. “uže” čitateljstvo). Kako bilo, zaista je riječ o slabo/malo poznatom/raširenom pojmu, a kojim se označavaju neka (brojna!) djela, nastala i vrlo popularna tijekom 16./17. stoljeća u Španjolskoj (no, koja su se pod tim nazivom proširila i u francusku i englesku književnost). Dakle, toliko staro, a kod Jergovića, eto-novo? “PICARO” je pridjev, koji postade i imenicom, a znači “svašta”, kako će lakonski (bar jednom, uslijed posvemašnje raspričanosti) reći, tko drugi, nego utemeljitelj studija komparativne književnosti na FILAKSU u Zagrebu, naime prof. dr. Ivo Hergešić (1904. – 1977.). Slušao sam ga na tome kolegiju do svojeg diplomiranja (1963. g.); da bih onda stečeno znanje potumplao još s njegovim “Književnim portretima – novi izbor” (Stvarnost, Zagreb, 1967.) pa tako, ovdje, ne praveći se mudrijim nego što jesam, sve crpim iz Hergina izuzetno iscrpnoga komparativističkoga eseja, “Baštinici pikarskog romana Lesage i Fielding”. “Picaro” je protuha i varalica, ali i čovjek dosjetljiv, previjan, ispoljavajući ova svojstva na štetu bližnjeg! U boljem smislu, to je promućuran, duhovit lik, no ipak skitnica i varalica, daroviti pučanin koji se, kao bespravan, probija kroz klasno društvo.

On je “lumpenproleter” i romani o njemu su baš zbog njegova pučkog porijekla realistični i satirični, postajući čak i cinični, završavaju moralnim nihilizmom i filozofskim fikcionalizmom. Prototip je ove vrste “Lazarillo de Tormes” (anonimno objavljen 1554. g.; kod nas objavljen 1951. g. u Mladosti; prev. J. Sedmak, nadopunio iste godine veliki J. Tabak, pod naslovom “Životopis lupeža”, a jedan se odlomak, ako ne ide drukčije, može naći u A. Šoljanovu kompendiju “100 najvećih romana svjetske književnosti”; Mladost, 1982.)… Ima tu još tušta i tma podataka, a kako je HERGA (kako smo ga od milja zvali, ali nikako javno ili pred njim) bio i ostao nadmajstor komparativističkoga pronalaženja kojekakvih tajnih bogaza u književnoj prašumi, to s time prestajem.

Ali, kako HERGA ima snage da stotine fusnota cijepa kao vlas na dvoje, tako JERGA jednako zagriženo zapleće svoje priče četverostruko, da ih ni HERGA ne bi raspleo (a nekmoli ova malenkost, kojoj svaki pretičak pukih informacija ide na živce kao bapsko ĆUĆORENJE: zato i ostajem tek suhoparni kritik, a pisac bujne mašte, užarene fantazije postaje Jergović). No, zašto je trebalo u ovom predugačkom uvodu (za učenu publiku) toliko nesmiljeno ocrniti “picara”? Zato, da se zna, vidi i shvati da Jergovićev Babukić NIJE pikaro: prebanalno bi bilo konstatirati da tu ima nekih sličnosti (kao što su beskrajna lutanja, ali ne u služinskom odnosu, kao pravi pikaro, već lagodno zrakoplovima, budući da se našem razmahanom/JURODIVOM Jergoviću živo jebe za realističke detalje, kao, odakle Babukiću pare za te puste letove i sl.). Pomisliti da je “pikareska” određena već mogućnostima nekog lika da se izdašno koristi zračnim prometalima, to bi bilo nesmotreno i netočno! A o čemu priča Babukić, to ne mogu reći, jer ne znam kako cca 370 str. gustoga teksta ugurati u par kartica recenzije. Uglavnom, dočim se ukrcao na avion kojim će kidnuti iz Zagreba, da bi 20 godina proveo leteći s jednog kraja svijeta na drugi (najčešće iz Frankfurta koji, vidim, Jergović najbolje poznaje), Babukić prestaje biti realni, stvarni lik/osoba. On je odjednom transracionalno čudovište, monstrum upijanja različitih jezika, tako da na osnovi par riječi bilo kojega odjednom perfektno progovori taj jezik. U početku to su još bila 44, ali postupno se nagomilavaju (91, pa čak 112!!???), što ne bih rado uzeo zdravo za gotovo.

No, Babukić govori malo, dok nas kroz njegovu misao vodi sveznajući pripovjedač (u pluralu), dok samo na par mjesta bljesne identitet pisca kao autora, recimo na str. 243. i 307. (kad se usred tuđih priča ogoljuje kao M. J.). A te su priče ulančane do besvijesti (neke su fantastično-apsurdne, utoliko ljepše, pa ne znam u ovoj domeni išta bolje od umetnute priče o “Džezvi od leda”!!!!), tako da nam sam autor, pomalo prezrivo, daje dopuštenje neka slobodno preskočimo oduljeno pričanje, (str. 117. i 188.). Da ne bi: tvrdoglavo sam dočitao ovu MEGAKNJIGU, znajući kako ću prije ili kasnije naići na “pravoga” JERGU, sarkastičnoga kritičara svega postojećega. To mi je zadovoljstvo pružila 8. glava, “Nestanak djedice Jaga”, u 120. joj je traženje jednog senilca samo povod da se otvore brane inače prigušena rogoborenja (jer svoju eruptivnu ANTIORTODOKSIJU ovaj pisac ne može izreći u redovnim kolumnama, spriječen desetinama obzira, dok kao romanopisac može/smije/želi napokon reći svašta, stavljajući te izokrenute stavove u usta pomaknutih ljudi, tako da nema tko što zamjeriti. Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić…, kažem, što sve i koga sve nije svojevoljno umiješao u fantastično-političku priču, pa da bi sve opet štimalo ko švicarska urica. Ta (mi) je najbolja, kao što je i najduža priča u cijeloj knjizi (cca 90 str., a posebno je pikantno, da ne kažem riskantno, samo u takvim slučajevima pisac opravdava svoj poziv!), što sve nadsvodi megametafora sarajevskog bordela “Drina”.

Povijest kroz BORDEL, POVIJEST KAO BORDEL, a prljav, gadan, užasan, smrdljiv kakvoga se mi (nježne dušice) ne usuđujemo ni zamisliti, dok ga zapravo živimo! Dakle, vjetrogonja Babukić, vjetropir, odličan slušatelj, autistički deformirani upijač stranih jezika, nije baš doživio neke ekstra avanture (dobro, par puta je dobio batine) i njegove pikareske (koje mu nisu donijele koristi) nisu dovoljne da se ova mračno duhovita nihilistička metempsihoza nazove baš “pikarskim romanom”, što je od naslova već zbunjujuće. Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija – ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje.

Dok pažljivo brojim namjerne korake za koje sam sigurna da su zadnji u ovom danu, a polusigurno zakleta da su zadnji zauvijek, jer noć je duga i može donijeti neprobuđeni san, razmišljam: da li ovako ili slično izgleda raj.

Dok se gase svjetla oko moga rasvijetljenog carstva, razmišljam: bi li bilo korisnije da umjetnog svjetla nema. Bar u ljetnom i zimskom periodu da život prepustimo prirodi.

Dok se za laku noć pozdravljam sa psima lutalicama, razmišljam: prepoznaju li oni mene i hoće li me se sutra, ako se pojavim u tome dalekom danu, sjetiti.

Dok molim Mjesec da se ne sakriva, jer on mi grije postelju umjesto majke, sestre, prijateljice i ljubavnika, razmišljam: hoće li se ikada umoriti od dolazaka i nestajanja. Ili bar zalutati u neko drugo sazviježđe u kome ga neću moći pronaći. Da li tako ili slično izgleda pakao.

Dok sanjam razbarušenih pokreta, sada već daleko od jučerašnje stvarnosti, razmišljam: je li ovo zaboravljeno svitanje ili prevaziđeni sumrak, jesam li ili nisam, da li ova subota prerasta u petak ili se izlijeva u nedjelju.

Odjednom se iz snježne pahulje pojavi Altamira sa stotinama crteža narisanih prije sedamnaest hiljada godina. Tražim u likovima životinja sebe, to bi mi sve razjasnilo. Ne nalazim. Čak ni pse slične onim mojim sinoćnjim.

Odjednom se dvije pahulje, Famagusta i Bilbao, spoje u jedan grad prepun poznatih i dragih ljudi, koje sam upoznala dok sam prelijetala s jedne polutke na drugu. Kako bih izbjegla vojske i civilizacije koje su rušile.

Odjednom od tri pahulje izraste Koloseum prepun duša zaboravljenih gladijatora. Među njima osjećam zov vlastite duše. I raj i pakao u jednom. Čistilište ostavljeno Rimu.

Odjednom četiri pahulje zaplešu sirtaki podno Akropole. Krećem prema Keopsu dok se opijam ouzijem i pogledom tražim onu Kleopatrinu otrovnicu. Znam da je ostao samo palucavi jezik i da otrova više u njemu nema.

Odjednom se svih pet pahulja pocrnjeloga snijega stope u bjelinu Antarktike prepunu smrznutih pingvina. Koji se gegaju prema novom odredištu. Pridružujem im se, znam da će naći još ledeniji prostor u kome možda mognemo preživjeti.

Zalazim u pobjedonosni pohod. Poduprta prošlošću iz koje pamtim samo neke sekvence. Bicikl, vlak za Plitvička jezera, dolčevitu iz Trsta, autobus koji prelazi preko goblenske putne torbe, prvi ananas, farbanje poda žutom bojom petkom poslijepodne, martovske ljubičice.

Zalazim u mlinsko kolo koje okreće bujica. Baca me i melje, ali mi ništa ne može. Kad nastupi suša i voda ishlapi, samo poravnam haljinu, povučem rub prema dolje, namjestim naramenice i iskoračim na obalu.

Zalazim u sunčevo sazviježđe sigurna da me ne može spržiti. Tamo me zvijezde dočekuju pritajenim tinjajućim žarom koji me podsjeća na vrijeme raskošnih balova, izlijevanja vina u dojke, pletenicu raspuštenu od izvora do ušća.

Zalazim u slanoću oceana, nepotopiva u plimi i oseki. Neuhvatljiva od valova, rasplesana na leđima morskih pasa i kitova. Tražim udicu s neke obale, ali ne vidim obalu, pa se hvatam za morsku travu kao za pramac da me bilo kuda odtalasa. 

Zalazim u najlaganiju pahulju onoga maloprijašnjeg snijega. Pretvaram se u kapljicu bjeline s nadom da će me pahulja ispustiti na poznatome mi mjestu.

U sokak raspjevan kreketanjem žaba, nadglasan klepetom roda, zatutnjan kasom konja, prosviran kišnim kapima u šancu, umiren lavežom onih mojih pasa.

U sokak zalijepljen crnim i bijelim dudom, ogluvljen rastom koprive, razmirisan cvijetom zumbula, okićen granama tužne vrbe, okupan ozonskom prašinom poslije kiše.

U sokak nafilan nedjeljnim kolačem, nadjeven izletničkim sendvičima, razrezan suvom kobasicom, rašnitan pogačom, podmazan svinjskom masti.

U sokak premazan pekmezom od šljiva, potopljen malinovcem, zaslađen kompotom od dunja, ofarban rođendanskim breskvicama, preliven sokom od izabele.

U sokak razasut od rijeke do neba, ozvučen pjevom cvrčaka, potonut u razmekšano blato, užlijebljen žabokrečinom i ježevom kućicom, raspolovljen između sna i jave.

Crvene čizmice s rupicama na obrazima skakuću od mljekare do matineje, raznose riječi od lektire do omladinskog sleta, pjevaju sa slavujima i kosovima, gacaju u nabujalom šancu, kupaju se u žeđi za znanjem.

Crvene čizmice obuvaju štikle, presvlače se u kostimić od tvida, zvonko odjekuju po gradskoj kaldrmi, osvajaju sva uporišta, plivaju prema dalekim morima.

Crvene čizmice putuju u daljine, beru naranče na trotoarima, miriše po mimozama na pustom otoku, progovaraju latinski u budućnosti, preseljavaju na novu planetu.

Crvene čizmice se svejednako osmjehuju s vječnim rupicama, podsjećaju na ljubav, zaboravljaju gubitak pamćenja, opraštaju nepravdu, obogaćene svim znanjima.

Crvene čizmice se vraćaju u sokak, širom otvorenih očiju traže nešto poznato, nalaze početak, onaj koji nema kraja, opet kreću utabanom prtinom.

Prtina još jučer izvijugana, bjelja od snijega koji je omeđuje, prošarana koracima, ugrijana izmetom onih mojih pasa, obljubljena mačkama u februaru.

Prtina rukama majke provrtana, plića od čizmica, razmekšana suzama odlaska, obasjana suncem nade, razboljena zaboravljenim jučer.

Prtina balzamirana djetinjstvom, mumificirana ljubavlju, skamenjena radošću, optočena vodoskocima želja, nanizana u odlazećim i dolazećim stopama.

Prtina ošamućenih tragova, pomiješanih pravaca, porazbijanih svjetala, nevidljivih ljudi, raskomadanih duša.

Prtina gluha bez zvuka i eha, okrenuta naopačke, neotopiva na ljetnom suncu, nedozvana od onih što je traže, nespojiva sa danas i sutra.

Prtina samo doziva crvene čizmice i želi rupice na obrazima.

Prtina će samo tada postati ponovo prtina u snijegu.

Za sestru Mirjanu

(Danas, za sve majke koje su svojoj djeci prtile put do škole i za djecu koja su gazila njihovim stopama)                                                                 

DŽEMS DŽOJS – PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

„Zaselak Stilorgan bio je raskrsnica drumova. Pošli bi ili levo prema Dablinskim planinama i vraćali se kući preko Sandiforda. Dok su umorno išli drumom ili stajali u kakvoj prljavoj gostionici pored puta, njegovi stari su besprekidno govorili o problemima koji su im bili na srcu, o irskoj politici, a Stiven je sve to požudno slušao. Reči koje nije razumeo stalno je ponavljao u sebi, sve dok ih ne bi naučio napamet: i pomoću njih je nazirao stvarni svet oko njih. Činilo mu se da se bliži čas kad će i on uzeti učešća u životu toga sveta, i on se potajno poče pripremati za veliku ulogu koja ga, kako je naslućivao, čeka, a o čijoj prirodi je imao samo maglovito predosećanje.“

Džems Džojs, „Portret umjetnika u mladosti“. 

Neke knjige su bitne za odrastanje, bez obzira na to šta ćeš postati, čemu ćeš se prikloniti, šta ćeš u sebi otkriti kao svoj životni put. Ako takvu knjigu nisi na vrijeme pročitao, tvoje lutanje tada je duže i opasnije. Naprosto, te su knjige kao elementarni zakoni prirode koji se usvoje u osnovnoj školi, kasnije se na njih i ne misli, ali oni su tu, da te opomenu ako baš griješiš da je to postalo neizdrživo. Budućem piscu treba takva knjiga, bez nje je oslonjen na priručnike koji su kao udžbenici za nekadašnje analfabetske tečajeve kod nas aktuelne pedesetih godina. Ne mora to da bude nama znani bildungsroman, obrazovni ili odgojni roman, ali sam pojam treba posmatrati šire, u njega možemo da uvrstimo i djela koja za drugog nisu takva, a za tebe jesu, pošto su odigrala tu ulogu. Recimo dobro napisano memoarsko djelo. Ili dobro napisana popularna knjiga iz neke oblasti, recimo Raselova „Istorija zapadne filozofije“ koje se teško osloboditi poslije čitanja pa je držiš na dohvatu ruke. 

Napisah ovo da uvedem čitaoca u svijet knjige koja je, ne samo po mom mišljenju,  udžbenik piscu početniku, ali i kasnije korisna da se podsjetiš na ponešto u njoj što ti je promaklo, ili si naprosto zaboravio a korisno je da te orijentiše, da ti pokaže neku temu koja čeka na tebe, a tu je, ne napušta te od djetinjstva, samo što je ti nisi primijetio. Gledao si je, ali nisi vidio. A sve je u toj čudnoj optici, kojom si obdaren da istovremeno vidiš svijet oko sebe i onaj u sebi što se stalno preslaguje u jeziku kojim samo ti raspolažeš. To dvoje su tvoj rudnik, prema kome ćeš se spuštati odbacujući druge svjetove koji su bili jednako izazovni, ali su zbog nečega što ti posjeduješ naprosto ostavljani po strani jer se to odjednom pokazivalo kao manje tvoje. Ono ti govori: Idi dalje, tvoj se svijet otkriva. Nastavi! 

Imao sam, dakle, dovoljno sreće da knjigu sa crvenim koricama, iz popularne edicije „Reč i misao“, beogradskog „Rada“, na kojoj je pisalo – Džems Džojs, „Portret umetnika u mladosti“, u prevodu Petra Ćurčije, kupim na vrijeme, dok sam se borio sa svojim demonima malodušnosti i povremenog snažnog ushićenja prema onome što sam trenutno radio. Knjiga je bila objavljena 1964. godine, a do mene je dospjela nešto kasnije, po cijeni od 4 dinara. Tada sam kupovao te crvene knjige odjednom po deset, jer je svaka bila vrijedna čitanja i posjedovanja. 

Knjigu sam progutao, potom još jednom, sada mnogo sporije, otkrivajući ne u toj knjizi nego u mom svijetu sličnosti sa svijetom Stivena Dedalusa, junaka Džojsovog remek-djela. Nije mi trebao pogovor Vide E. Marković, profesorke francuskog, njemačkog i engleskog jezika i književnosti, da uvidim da se radi o autobiografskom djelu koje na potpuno nov način pripovijeda o mukama odrastanja. Bitno mi je bilo u stvari ono čega nema u pogovoru, što je bila rijetkost za pogovore u ovoj ediciji uvijek napisane izvrsno, sa mnogo činjenica i sa mjerom u odnosu na ocjenjivanje. Ovaj pogovor spojio je biografiju Džemsa Džojsa i priču o njegovim knjigama koje nisu brojne, ali svaka predstavlja na poseban način biografsku priču svoga autora, stalno na novom nivou. Ako se u „Dablincima“ daje prostor i ljudi u kome će se i među kojima će se kretati ili se već kreće autor u sljedećim knjigama, kao scena na kojoj će se odvijati radnja Džojsove velike trilogije – autobiografije koja se iscrpljuje do krajnjih mogućih dometa, po principu školovanje i odrastanje, zrelost i odlazak, nedokučivo, s one strane realnog. 

Neću se baviti „Uliksom“ i „Fineganovim bdenjem“, prelazim odmah na „Portret umjenika u mladosti“. Šta u stvari predstavlja taj prvi biografski roman? Ono što sam i ja sebe zapitao: Gdje sam, kako sam stigao dovde i kuda dalje da krenem? Ali ne opisno ukratko, nego kroz moju svijest o tome u vrijeme kada se odvijalo. Nikakva retrospekcija. Džojsov „Portret umjetnika u mladosti“ kao da mi je predstavljao zgodan obrazac koji treba da primijenim na sebi. Onako surovo kako je to on uradio na sebi. A to je podrazumijevalo da uđe samome sebi pod kožu, da vidi tu sva oklijevanja, sve strahove, na kraju svoju tvrdoglavost koja je otkriće čvrste tačke u duši. Ništa manje ali ni više. Idući će romani dati više, stepenasto. 

Stiven Dedalus je između dva svijeta, jednog u kome se rodio, pa se taj svijet popunjavao društvom, i drugog, okrutnog, koji od njega treba da napravi čovjeka kakvi su ljudi oko njih, bar oni obrazovaniji, čije ponašanje je utvrđeno nekim normama koje jesu i nisu vidljive. Te norme su porodica, crkva i Irska. Bez porodice se prvi koraci ne mogu ni pokušati, kamoli čvrsto učiniti. A crkva određuje moral na kome počiva sve, u toj porodici, ali i izvan nje. Treće je najtajanstvenije, Irska ljubav prema domovi koja je ispred i iznad ljubavi prema porodici, a povremeno se čini i crkve. Irska se voli više od samoga sebe, za nju se može i ako treba poginuti. Otadžbina na prvom mjestu. 

Otac jeste glava porodice, ali on nije ona stabilnost što je potrebna da se porodica ne raspe kao rasut teret. Naročito ako je otac sam za sebe rasut. Ponekad je bolje da ga nema, nego da je tako rasut, nestabilan, pun ideja i pokušaja koji govore o neodgovornoj osobi, neformiranoj do kraja da bi mogla da bude svjetionik svojim potomcima. Odmah sam to primijenjivao na sebi, oca nisam imao, bio sam prepušten djelimično majci, kasnije ujaku koji je bio strog ali pravedan. Dio naše porodice, šire, moji ujaci i ujne, govorila je da on radi ono što mu žena naredi. A osvojila ga je peglanjem bijele košulje. Izgledao je uvijek kao sa slike. Majka Stivena Dedalusa, glavne ličnosti knjige o kojoj pišem, ili na koju se stalno pozivam, bila je blaga, talentovana za muziku, svirala je klavir, ali je sve to ostavila da bi se posvetila porodici. To joj je nalagala vjera, kojoj je do kraja pripadala. Za nju je najveća ljudska nesreća bila odreći se Boga. Tu je već počinjala vjeronauka, u porodici. U tome nisam odmah uočio vezivno tkivo sa mnom. Moja majka bila je u tim mojim ranim godinama, dok nisam pošao u školu, revnostan član Partije. Partija je bila na prvom mjestu. Ali do tog poređenja trebalo je da prođe dosta vremena učenja i gledanja, shvatanja i prihvatanja. Ja to nisam razumijevo, ali ni uočavao. A bilo je kao otkidanje živog mesa, kao kod „Mletačkog trgovca“. U Zagrebu, onih nekoliko godina, ujna nas je na svoj Božić vodila u crkvu „Svetog duha“ da vidimo Isusove jasle. Mene nenaviklog na sve to, ulazak u crkvu ispunjavao je nekom jezom. Ujak u tome nije učestvovao. On je bio član partije. 

Logično je da su jezuiti bili apsolutni vladari obrazovnog sistema Irske. Do toga se došlo dugim i strpljivim radom. Trebalo je udaljiti sve one koji bi htjeli slobodnu, građansku školu. Jezuiti su vladali osnovnim obrazovanjem, kada se stiče refleksna pripadnost nečemu i nekome. A vladaju svim raspoloživim sredstvima, na prvom mjestu čistom fizičkom prisilom. Fizičkim kažnjavanjem, od prvog dana, naročito onih na koje se najviše računa kasnije, koji od prvih časova ispolje prirodnu bistrinu. Povremeno batinanje po rukama, uz još neke kazne, da dječak osjeti svoju podređenost, ništavnost, kao u vojsci regurt koji se poziva na neku civilnu logiku. To „civilno“ treba odmah istjerati iz djeteta ili regruta. Dječak već tu postaje božji regrut. I upoznaje hijerarhiju, onaj koji je na vrhu, a kome Stiven ide da se žali, ne kažnjava, on je dobar, pošten i uviđavan. Kasnije će vidjeti da je to samo dogovor u kome se znaju poslovi i zaduženja. Ništa nije slučajno, penješ se stepenicama koje ne primjećuješ, ali koje te vode negdje gore. Ni to „gore“ ne vidiš. 

Upoređivanje obrazovnih sistema došlo mi je na pamet pri drugom čitanju. Boga se Partija odrekla, ali je imala svoga Boga prema kome se učenik mora da odnosi kao prema nepogrešivom apsolutu. Naravno, uvijek postoji hijerarhija. Učitelji su morali da prođu sami poseban dril o kome ništa nisam znao. Fizičko kažnjavanje nije bilo kao u jezuitskim osnovnim školama u Irskoj, za koje se tvrdilo da su najbolje, ali se prakticiralo. Kao živahan, više puta sam bio kažnjen bilo udarcem lenjirom po dlanu, stajanjem u ćošku, ili ujakovom kaznom opasačem, što je bilo najsurovije. Ali ujak je imao partizanski pristup, nije utvrđivao ko je kriv od nas dvojice, njegovog sina Božidara i mene, nedokazanog Bosanca. Kažnjavanje je bilo korisno za obojicu, naročito za mene. To ću konstatovati tek mnogo kasnije. 

Način na koji Džojs oblikuje dušu Stivena Dedalusa je zaista fascinantan. Tu se ništa ne prepušta slučaju, talentovani dječak jednako je živahan, radoznao, ali i prilježan u nastavi. Čitalac prati mijene u toj djetinjoj duši, koja razmišalja o pravdi, da bi to relativno brzo zamijenila grijehom koji je u njoj, toj duši, jer Stivenovo tijelo ima druge potrebe koje se karakterišu kao najteže sagriješenje. Tjelesne potrebe javljaju se istovremeno i sa promjenom pedagoških mjera. Jer to nije svjetovna škola u kojoj se uči samo nekakva suva nauka, ma šta ona bila. U knjizi je to dato najšire, sa dugim dijelovima koje sam prvi put doživio kao mučenje čitaoca, jer mu se čini da je predugo. Čemu toliko detaljisanje? Ali već drugo čitanje pokazalo se dragocjenim, evo prozora za dječakovu dušu. Kroz njega se uvodi pojam grijeha, tjelesnog prije svega. Zato i duhovni dani koje obrazlaže rektor. On je sasvim gore, govori kao izaslanik samog Gospoda. 

On im govori o svetom Franji Ksaverskom, zaštitniku njihovog koledža. Taj svetac je bio drugi do svetog Ignjacija Lojole, veliki misionar, Afrike, Indije i Japana. Čuda je tamo uradio, objašnjava im rektor, da bi sve sažeo ovako:

„On je u sebi imao veru koja pokreće planine. Deset hiljada duša privedenih Gospodu u jednom jedinom mesecu! To je istinski osvajač, veran geslu našeg reda: ad majorem Dei gloriam! Svetac koji ima veliku moć na nebesima: moć da nam podari sve što molimo ako je to za dobro naših duša; iznad svega, moć da nam izmoli milost kajanja ako smo zgrešili. Veliki svetac, sveti Franjo Ksaverski.“

Slijede dani duhovnih vježbi, na kraju ispovijedanje, u kome Stiven priznaje svoje grijehe koji ga opterećuju danima. On, naravno, nije svjestan da to njegovo ispovijedanje nije nikakva tajna, nego dokaz da je on podesna duša koja se može dalje podređivati služenju vjeri. Sve dok se ne opredijeli za redovničku službu. 

Kada sam otkrio svoj ključ za čitanje ove knjige, odnosno čitanje njene glavne ličnosti, otkrio sam i ključ za shvatanje svoje stvarnosti. Prošao sam sve stepene koje je prošao maloljetni Stiven, uz sve razlike, i ugledao sebe kao studenta koji će nešto završiti i otisnuti se na službu. Koju službu? Kome? Аli do toga ima još vremenskog prostora za rad na sebi. Da se nadoknadi ono što se preskočilo, odnosno što nije bilo ni planirano da se radi. Ni ono što sam mogao da naučim u gimnaziji, nije me privlačilo. Naprosto, bio sam u sasvim drugom svijetu. Šta je nada mnom gospodarilo? Nisam znao. Sada sam vidio da u ponečemu ni Stiven nije znao šta njega privlači, na koju će se okrenuti stranu. O tome je Džojs ispisao mnogo izvrsnih mjesta i slika. Mjesto kada u njemu počne da radi jezički genij u nastajanju. Na primjer, gotovo da on nije imao ništa s nastankom ova tri stiha, koji su jezička igra. Odakle su došli? 

„Bršljan civili po zidu,

i cvili i mili po zidu,

žuti bršljan po zidu,

bršljan bršljan po zidu.“

Zapanjen je tim što se razvilo u njegovom mozgu, da bi došlo do latinskog jezika, pošto je asocijativno stigao do slonove kosti. „Slonova kost, ivoire, avori, ebur. Jedan od prvih izraza koje je naučio na latinskom glasio je : India mittit ebur, i on se seti mudrog severnjačkog lica rektorovog, koji ga je učio da prevede Ovidijeve ‘Metamorfoze‘ na dvorski engleski, koji je čudno zvučao zato što su se u njemu pominjale svinje, komadi razlupanih sudova i kaiši slanine.Ono što je znao o zakonima latinske metrike naučio je iz jedne raskupusane knjige koju je napisao neki portugalski sveštenik.“ Zatim prelazi na kupusaru koja u sebi sadrži Horacija, lektiru slavnih prethodnika u školi čija imena su ostala zapisana u toj knjizi. 

Naravno, da bi se stiglo do svega toga bilo je potrebno da se prepusti Jezuitima i njihovom školskom sistemu. Čemu on vodi? Vodi u fanatizam, svakako. Pitanje koje sam ja napokon postavljao sebi samome bilo je opasno, ali je samo došlo: 

Može li komunizam da zamijeni taj fanatizam? Prividno može, ali ubrzo se shvata da on nije ni približna zamjena, jer je ukorijenjenost vjerskog zanosa koji vlada smrću neuporediva. Način na koji Jezuiti prave selekciju je jedinstven. Crkveno pokajanje nije isto sa partijskom samokritikom. Džojs je to dao na neuporedivo superioran način postavljajući dileme tamo gdje one i djeluju, u mozak dječaka i mladića. 

Paralela između propovijedi u njihovom jezuitskom koledžu i vremena kada sam ja bio u gimnaziji, primljen u SKJ pred kraj trećeg razreda, pa u četvrtom proslijeđen partijskoj organizaciji u rejonu gdje sam stanovao, odmah pokraj Pančevačkog pravoslavnog groblja. Jednako sam ja propitivao sebe, svoj odnos prema ljudima koji su bili od mene značajno stariji, ali ja sam, kao „ispravan omladinac“, preuzimao na sebe odgovornost da ispravljam i pokazujem na njihove grijehe. Tako će biti dok nisam postao student, pa je partijska organizacija na matematici predložila mene za predsjednika, što nikako nisam mogao da prihvatim. Kako ja da budem predsjednik takvim članovima kao što su naši profesori, bar onih dvoje-troje koji su bili u Partiji, a koje sam izuzetno poštovao. U vojsci su, potom, tražili od mene da špijuniram neke vojnike, što nisam htio, ali nisam ni rekao da neću, naprosto nisam dolazio do zaduženog da mu dojavim šta imam. Nisam imao šta da dojavljujem.

Ovdje dolazi majka, kao dobri duh porodice. Stivenova majka zamišlja svog sina kao redovnika. On to odbija. Ona ga preklinje da bude vjeran crkvi, on i to odbija. Bar da učestvuje u uskršnjim duhovnim vježbama, da se potpuno ne okrene od crkve. Ali Stiven i to surovo odbija. S druge strane, njegovi drugovi od njega zahtijevaju da bude nacionalista i da mrzi Engleze. On i to odbija. Biće vjeran samome sebi. Samo sebi, nikome iznad toga. Njegov je jezik engleski. Može li takav opstati u Irskoj, u Dablinu? Da, riječ je o moralu, o etici, onome što je kod čovjeka najvažnije. Zato to Džojs žestoko odbija. On neće da pripada tom svijetu koji se valja u kaljuzi neprekidne mržnje i zločina. 

Tu se pokidala i moja čvrsta veza sa Partijom. Bila mi je bitnija druga strana Džojsovog teksta, ono što je Stivenu dala jezuitska škola. Znanje koje nijedna naša škola nije davala nama. Naprosto, nije bilo takvih predavača, niti je sistem bio tako postavljen da se učiti mora sve što je u programu i još preko toga. Znanje koje je stekao Džojs, odnosno Stiven, bilo je superiorno našem skromnom znanju. Ulazeći jednom kod Ivana Lovrenovića, koji je bio urednik u „Veselinu Masleši“, primijetio sam da mu je na stolu otvorena Biblija. Novo izdanje  čiji su glavni redaktori bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda. Zainteresovao sam se šta bi to on sada mogao da čita, ako sam čak i ja savladao „Novi zavjet“. Čitaš „Sveto pismo“, rekoh mu. „Da, reče mi, odlučio sam da sada detaljno iščitam Stari zavjet. Znao sam do sada sve to površno, što nije dovoljno za nas. Treba znati mnogo više, mnogo detaljnije.“ Bio je sasvim u pravu. 

Bilo mi je i to dovoljno da mi pokaže gdje su nam temelji slabi, u čemu se ne možemo mjeriti sa onima koji su to sve imali. Mada ima toliko svjetskih velikih pisaca koji nemaju pojma o svemu tome. Da li oni onda razumiju ovaj svijet? Opet, ako osjećam u sebi potrebu, to je onda moja potreba, koju treba zadovoljiti. To je, na kraju krajeva, sasvim lični put. Ono što stvoriš kao pisac opravdaće tvoj put, ako se pokaže kao vrijedno, istinito, moćno. A do toga nije lako doći. Od pisca traži da bude surov prema samome sebi.

Ovako to, gotovo surovo, formuliše Džojs za svog junaka,  a ovaj to prenosi svome prijatelju Krenliju:

„Neću služiti onome u što više ne verujem, zvalo se to moj dom, moja otadžbina, ili moja crkva; i  pokušaću da se izrazim u nekom obliku života ili umetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju odbranu jedinim oružjem koje sebi dozvoljavam – ćutanjem, izgnanstvom i lukavstvom.“ 

ISPRAĆAJ

Sahrana je bila skromna
Kako brojem ljudi oko tek iskopane rake,
tako po ljubavi koju su osjećali za umrlu
M. je prvi put vidio ljude, uz čije se predstavljanje napominje „rođak“

Jedine suze na tom ukopu bile su kapi kiše,
padajući na kape i kačkete koji su krili sijede kose,
Ili ono što je od njih ostalo

Razgovor i ovlaš upoznavanje počinje odlaskom sa groblja
Nastavlja se uz zveket kašika na ručku,
za dušu umrle,
kojeg organizuje porodica

Na putu kućama,
iz pamćenja se sele lica,
riječi malo sporije – neke se prepričavaju,
druge zaborave

NAŠA LJUBAV

Naša ljubav je strastvenim izdisajima napunjen balon
Ja lijevom šakom držim iglu, ona desnom

Naša ljubav je sitnim prepirkama napunjen balon
Držimo igle ona i ja, lijevim šakama
Desne smo položili na balon
Manje boli kad ubodeš šaku

Naša ljubav je daljinom napunjen balon
Igle su naše odsustvo dodira
Šaka je moja povjerenje
Šaka njena je trenira

OVČARSTVO

Oko kućica u izbjegličkom kampu
Identičnih u svemu, sem u boji ko u South Parku
Ovce pasu travu
Djevojčica para uši turbo-folk hitom
Otac povezuje ruže
Dječije oči u tome ne vide svrhu
Vjetar je jači
Duga plastična metla pastirski je štap
Uskoro idete na klanje – provali pastiričin alt

Skalâj se Isȕkrste
Jûda nan se razbolȉ
skalâj se Isȕkrste
vrâg ȍdni čâvle…

Skalâj se Isȕkrste
põć ćeš ȕ bolēst
skalâj se Isȕkrste
trȅća je marčâna bȕra…

Skalâj se Isȕkrste
grêb je otvȍrēn
skalâj se Isȕkrste
ćȍrāvi nan prȉjatej čõpa…

Skalâj se Isȕkrste
vrâg ȍdni čâvle
skalâj se Isȕkrste
izbȉšavīlo je drîvo…

Skalâj se Isȕkrste
ćapȁt će te malatȉja
skalâj se Isȕkrste
Jûda će nan se razbolȉt…

Skalâj se Isȕkrste
pašijũnsko jȕgo pũše
skalâj se Isȕkrste
vrâg ȍdni čâvle…

Skalâj se Isȕkrste
ne kȁpje vȉšje kȑv
skalâj se Isȕkrste
krȕna je ol totivȉke…

Skalâj se Isȕkrste
čȁval mi je u rukân
skalâj se Isȕkrste
i mlât mi je u rukân…

Skalâj se Isȕkrste
nēćȕ ti se jã uspẽt
skalâj se Isȕkrste
grêb je otvȍrēn…

Skalâj se Isȕkrste
Jûda nan je na umȍru
skalâj se Isȕkrste
inkordȁla se je kȑv…

Skalâj se Isȕkrste
trēsedũ mi se rûke
skalâj se Isȕkrste
i jã san u marȍtu…

Skalâj se Isȕkrste
zalopātȉla me je marčâna bȕra
skalâj se Isȕkrste
išȉbālo me je pašijũnsko jȕgo…

Skalâj se Isȕkrste
Jûda nan je na katafȁlu
skalâj se Isȕkrste
dospî se je funerãl…

Skalâj se Isȕkrste
da te mȍgu razapẽt
skalâj se Isȕkrste
vrâg je dȍni čâvle…

Četrdeset se godina navršava od “Hrvatskog Fausta”, najvažnijega hrvatskog dramskog teksta u doba nakon Miroslava Krleže. Onih dana kada je ovaj tekst objavljen u istoimenoj knjizi, u Centru za kulturnu djelatnost i u vrlo uglednoj, grafički neprevaziđeno elegantnoj i lijepoj Maloj ediciji biblioteke Prolog, u bolnici Sestara milosrdnica umirala je Bela. Krleža joj je pisao ganutljive oproštajne ceduljice. I sam već bio je s druge strane teškoga zastora koji svijet živih i stvarnih dijeli od svijeta mrtvih i fikcionalnih. I vrlo je vjerojatno da nikad nije promislio o Šnajderovom “Hrvatskom Faustu”, premda je, gotovo sigurno, u ondašnjim vrlo ažurnim dnevnim novinama čitao kratke vijesti, a možda i prve kritike, knjige koju, isto tako sigurno, neće pročitati. Premda bi čitatelju posvećenom životnom tekstu ove dvojice velikih hrvatskih i jugoslavenskih pisaca – od kojih je Šnajder fatalno hrvatskiji od Krleže, čija je književna, premda ne i životna sudbina sasvim jugoslavenska – zanimljivo bilo zamišljati takvu romaneskno-esejističku scenu u kojoj Krleža čita “Hrvatskog Fausta”, kao tekst s kojim započinje, premda se nikada i ničim ne nastavlja, nova, izrazito autorefleksivna i sasvim krležijanska hrvatska kulturna, književna, a možda i politička povijest. Taj “Hrvatski Faust”, naime, na kojeg se, valja ponoviti, ništa i nitko nije odvažio nadovezati, početak je i kraj jedne hrvatske književnosti i jednoga hrvatskog teatra, koji su Krležu prihvaćali za svoga temeljnog prethodnika i rodonačelnika. I taj “Hrvatski Faust” bio je početak i kraj hrvatskoga, i to zagrebačkog, suočenja s razdobljem Nezavisne Države Hrvatske i s vlastitim fašizmom. Poslije su se, možda, s licem đavola u sebi suočavali neki pisci iz provincije, luzeri i nevoljnici, ali Zagreb nikad više. A Miroslava Krležu su nakon smrti ubili, pretvorivši ga u domoljubnog hrvatskog romantika, bulevarskog pisca i budalu. Ili u mušku Zagorku.

Izlazak “Hrvatskog Fausta” prošao je tiho. Ništa se ne dogodi po objavi dramskoga teksta, jer ljudi uglavnom ne umiju čitati drame. Ne umiju, čak ni ako su pismeni. Čuda će se početi događati tek sljedeće sezone, kada će tekst doživjeti čak tri uprizorenja. U Splitu postavit će ga Dino Radojević. Rođenjem Srbin, Somborac, Bačanin, obrazovanjem i utemeljenjem slovenski redatelj, koji po Gavellinom pozivu stiže u Zagreb, i tu ostaje do smrti. Redatelj klasika i novih hrvatskih kazališnih autora. Već je 1968. režirao “Minigolf”, prvi tekst dvadesetogodišnjeg Slobodana Šnajdera. (Pokušajmo zamisliti danas u Zagrebu socijalno i umjetnički do kraja afirmiranog redatelja kako režira tekst nekakvog dvadesetogodišnjaka, studenta filozofije. Nemoguće, je l’ da?) “Hrvatskog Fausta” on postavlja na Splitskome ljetu. Premijera mu je u subotu, 7. kolovoza 1982. u današnjem HNK Split. Ja ću ga gledati u ožujku sljedeće godine, u sarajevskom Narodnom pozorištu.

Tri mjeseca kasnije, upravo u dan, ali sad je bila nedjelja, 7. studenog 1982. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i u režiji Slobodana Unkovskog, slijedi druga i najčuvenija postavka “Hrvatskog Fausta”. Gledam je istoga onog sarajevskog proljeća, u Narodnom pozorištu. Nisam još navršio šesnaest, i to mi je jedna od formativno najvažnijih kazališnih predstava, općenito kulturnih priredbi, u mom odrastanju. U tom su Faustu igrali Miki Manojlović i Aleksandar Berček. Mladu je glumicu igrala Vladica Milosavljević. Stojan Dečermić bio je Nadredatelj. Branislav Lečić igrao je Dušana Žanka. Manojlović je bio Faust, Berček je bio Mefisto. Katkad će mi se učiniti da su iz uloga u ovoj velikoj, neusporedivoj predstavi, koja je srećom snimljena, pa ju je, makar teoretski, moguće vidjeti u obliku dokumenta, proizašle građanske sudbine i političke karijere glumaca koji su u njoj igrali.

Ubrzo zatim, u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca u Varaždinu, u režiji Petra Večeka, odigrana je i treća verzija “Hrvatskog Fausta”. Nje se ne sjećam. Vjerojatno je nisam ni vidio. Ali su u sljedeće dvije sezone na različitim jugoslavenskim pozornicama igrale tri postavke “Hrvatskog Fausta”. Nije to bilo čudo: u to vrijeme velikog teatra i široke jugoslavenske kulturne platforme, komponirane od više republičkih i nacionalnih platformi, događalo se ono što je danas nezamislivo, da uspjeli ili intrigantni domaći tekst istodobno igra na nekoliko različitih pozornica.

Ono što je bilo neobično jest da je “Hrvatski Faust” jasno lociran, vrlo lokalan, tematski koncentriran tekst. U njemu je izravno tematizirana jedna živa kazališna predstava: Goetheov “Faust” u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu i u režiji Tita Strozzija, na čiju je premijeru 31. ožujka 1942. pohrlila nacionalna elita – izuzev samog Poglavnika, koji nije išao u kazalište – potvrđujući i samom svojom nazočnošću ovaj veliki trenutak samopotvrđenja hrvatske europske uljudbe. Šnajder se u svom tekstu istodobno bavi zbivanjima na pozornici, u Goetheovom tekstu, i zbivanjima oko pozornice. U svojoj historiografskoj i dijelom biografskoj fikciji on se, pored svega drugog, bavi i pitanjem koje će mu doći glave i koje će dalje određivati njegovu građansku sudbinu: odnosom između stvarnosti i fikcije.

Pisac određuje način na koji će se njegov tekst odnositi prema povijesti, povijesnim okolnostima i stvarnim osobama. Mjera autentičnosti i istinitosti je u tom načinu, i u autorovoj dosljednosti. Ali premda se Šnajder krajnje dosljedno i odgovorno drži vlastitog načina, “Hrvatski Faust” uvrijedio je, već 1982, neku novu kritičku javnost, čija je iznenadna pojava bila određena dvjema smrtima: Titovom i Krležinom. Titova je smrt omogućila da da se govori slobodnije, Krležina – barem u ovom slučaju – da se govori gluplje i ograničenije. Zasmetao im je, i sve do danas će im smetati, način na koji Šnajder u svojoj fikciji prikazuje Dušana Žanka, intendanta, koji se inače na poslu pojavljivao u ustaškoj odori, ali toga se ne bismo rado sjećali, a onda i Tita Strozzija, glumca, redatelja, pisca i prevoditelja, jednoga od onih građana i oportunista, s kojima se iz nekoga čudnog razloga vlasnici svih istina o Zagrebu vazda identificiraju kad im je volja da se zateknu uvrijeđenim. I naravno, još nešto je grdno uvrijedilo, pa do danas uvrijeđenom drži tu i takvu javnost: zašto je takva predstava morala biti postavljena baš u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Beogradu dakle, tamo gdje su, kaže se u času krajnje uzrujanosti, ionako svi Hrvati ustaše? Na ovo pitanje tada je, godine 1982, postojao jasan odgovor, koji danas, vjerojatno, biva zaboravljen, ili je usljed dekriterizacije i idiotizacije hrvatske književnosti, suštinski neshvatljiv: “Hrvatski Faust” zaigrao je u JDP radi svoje izvrsnosti, jer je prepoznat kao jedan od dramaturški najuspjelijih, retorički i retorski najljepših, najrječitijih, najizrečenijih dramskih tekstova napisanih u toj zemlji nakon Drugoga svjetskog rata. A je li u tome svemu bilo zluradosti zbog činjenice što se ovaj tekst bavi hrvatskim povijesnim grijehom i ustašlukom, koji je, i to da bude jasno, nekima među nama, naročito onima iz provincije, do izbezumljenja već bio nabijan na nos? Zapravo ne! Toga u tom trenutku nije bilo, ali toga će itekako kasnije biti, kada se potjera za “Hrvatskim Faustom” i njegovim autorom bude valjala drumovima i ulicama. Tada je, u vremenima svoje premijere i godinama svog prikazivanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, “Hrvatski Faust” doživljavan kao velika gesta hrvatske književnosti i hrvatskog jezika. Jezikom idiota, za Hrvatsku i hrvatstvo, bilo je to kao kostelićko sličuranje i liguranje niz bjelosvjetske snježne padine, ili kao loptanje jedanaestorice vatrenih po moskovskim ledinama. Veliko, veliko samopotvrđivanje.

Naravno, “Hrvatski Faust” nije bio pisan za ona mala splitska i varaždinska kazalištanca, kao ni za to najveće jugoslavensko pozorište, čija veličina nije bila u arhitekturi, nego u duhu i sadržaju. Ovaj je komad pisan za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Ali od 1982. traje duga i očajnička obrana HNK od “Hrvatskog Fausta” i od Slobodana Šnajdera. U toj najdužoj bici u ukupnoj hrvatskoj povijesti, koja se, evo, vodi već skoro četrdeset godina, pobjednik i poraženi unaprijed se znaju. Ali o tome ćemo tek u finalu igrokaza. Tek smo na njegovoj polovici, tek smo u osamdesetima. Onima koji se ne žele sjećati, ili su premladi da bi se sjećali, valja napomenuti da su te 1982. već vrlo jasno, i u Zagrebu i u Beogradu, postojale suprotstavljene političke strane na kulturnoj i književnoj fronti. Ta fronta će, i na jednoj i na drugoj strani, biti fatalno slična onoj crti preko koje će se od 1991. ljudi ubijati, klati, kasapiti, silovati i zakopavati u plitke masovne grobnice. Samo što je ovo još uvijek bila samo društvena igra. Unosna, katkad i zabavna, ta je igra na kraju zamijenila sve kriterije u hrvatskoj kulturi. Uključujući i one temeljne, estetske.

I još nešto vrijedi napomenuti: premda smo 1982. još uvijek duboko u Jugoslaviji, isplativije je u Hrvatskoj biti protiv “Hrvatskog Fausta” i Slobodana Šnajdera, kao što je, još uvijek, u Srbiji isplativije biti protiv Danila Kiša. Općenito govoreći, u Jugoslaviji je, tom socijalističkom samoupravnom raju prosječnih i uravnoteženih, trajno isplativije biti na strani onih koji ništa ne razumiju, ali su na strani naroda. Šnajder nije na strani naroda. Sve ovo je razlog zašto se “Hrvatski Faust” 1982, kao ni svih sljedećih godina do 1991, nije mogao postaviti na pozornici zagrebačkog HNK. Da je drukčije bilo, da je duhovna situacija u Zagrebu i Hrvatskoj bila onakva kakvom ju se danas želi u tom vremenu prikazati, itekako bi “Hrvatski Faust” zaigrao u toj četvrtoj i temeljnoj svojoj postavci. Pogotovu nakon što ga je 1987. veliki Roberto Ciulli postavio u Theateru an der Ruhr, pa će s tom izvedbom doživjeti golem uspjeh po njemačkim zemljama i u svijetu. Nevjerojatno zvuči, ali domaćim će antifaustovcima, tada već osnaženim razvojem političke situacije u Jugoslaviji, njemački uspjeh “Hrvatskog Fausta”, čiji su razmjeri nadmašivali sve ono što je ostatak žive hrvatske književnosti tada mogao značiti Nijemcima i ostatku Europe, to samo biti još jedna potvrda Šnajderovog protuhrvatskog djelovanja. Koja samo budala moraš biti, pa da povjeruješ da će Nijemci hrliti u kazalište da bi uživali u nečemu što je protiv Hrvata! Ali valjda je i to moguće nakon što si bio takva budala da si povjerovao kako se Roberto Ciulli odlučio baviti opanjkavanjem tvoga narodića, za koji on jedva i zna. Ustvari, za koji on zna samo zahvaljujući Slobodanu Šnajderu i nekolicini njemu sličnih luzera.

S ratom započinje u Hrvatskoj ozbiljan progon građanina Šnajdera. Primoran je bježati iz zemlje, jer se cijela jedna novoformirana teatarska i književna scena, na kojoj je meni najzanimljivija figura Igora Mrduljaša, teatrologa i tatarske posvuduše iz osamdesetih, opsesivno krenula baviti “Hrvatskim Faustom”, ne bi li u novom režimu i drukčijoj, a zapravo istoj kulturnoj i kazališnoj situaciji, osvojila istaknute pozicije i zauzela teritorij u repertoarima, kanonima i akademijama. Tužno je bilo gledati kako se dopređašnji krležijanci preko Šnajderovih leđa prekobicavaju u nove ljude. Recimo, veliki, nekoć veliki, Georgij Žorž Paro.

Ozbiljan građanski Šnajderov progon u devedesetima, kada je živio malo u inozemstvu, malo poluilegalno u Zagrebu, biva ublažen ozbiljnim međunarodnim uspjehom njegovih tekstova na ozbiljnim svjetskim pozornicama. Sam “Hrvatski Faust” zaigrao je tako 1993. u bečkom Burgtheateru, u režiji Hansa Hollmanna. Bio je to još jedan udarac njegovoj slijepoj publici.

S dolaskom trećesiječanjske vlasti, piscu je vraćen građanski ugled, ali i činovnički položaj u javnoj instituciji. Ravnatelj je Zagrebačkog kazališta mladih, konačno se u Zagrebu igra jedan njegov tekst. Bilo je to “Peto evanđelje”, u režiji Branka Brezovca. Ali ubrzo doživljava poslovni slom. Nije reizabran, pa ulazi u sukob sa svojom nasljednicom, i svoju novu situaciju nastoji prikazati kao nastavak kontinuiteta nečega što se zbivalo u devedesetima. To nije moguće, niti korektno, jer ga, kao zaslužnika, zapošljavaju u Kazalištu lutaka, da na bijelom hljebu dočeka mirovinu. Nije to neki naročit privilegij, Zagreb i hrvatska kultura neusporedivo su više dugovali svome velikom piscu, ali nije ni nastavak progona. Nakon “Petog evanđelja” njegovi se tekstovi opet u Zagrebu više ne igraju, a povremene lijeve vlasti, kao i ljevičari među kazališnom izvedbenom aristokracijom, bježe od “Hrvatskog Fausta” kao đavo od tamjana. Zbiva se i neozbiljna afera u Rijeci, s Oliverom Frljićem koji je, kobajagi, htio postaviti “Hrvatskog Fausta”. To posljednje Šnajderovo poniženje, koje mu je, eto, namijenio njegov lijevi, antifašistički, borbeni i modernistički serkl, ostao je, posve prirodno, bez komentara. Jer kao što se oni drugi ne bi baš zamjerali Thompsonu, tako se ovi ne bi zamjerali Frljiću ili Šnajderu. I sve je u savršenoj ravnoteži.

I eto nas pri finalu igrokaza. Ne pripovijedamo mi ovo samo zbog četrdesetogodišnjice, nego i zbog nečega što je suštinski važnije. Oko nedavne smrti Mire Furlan priređene su po medijima i na društvenim mrežama velike svehrvatske karmine, sve s naricanjima, pravedničkim busanjima u prsa i sastavljanjem spiskova onih koji su 1991. i kasnijih godina sudjelovali u njezinu progonu. Tada se, nad njezinim simboličnim odrom, glumici ispričao ravnatelj Drame u HNK, redatelj Ivica Buljan. Učinio je to u ime svojih prethodnika, a pomalo i u ime same institucije. Ali fatalno kasno. Mrtve uši ne čuju. Za takve isprike možemo reći da se to ljudi ispričavaju samima sebi i svojim savjestima. No, moglo bi se to i drukčije. Makar tako da se progoni umjetnika i njihovih djela ne ponavljaju, i da estetska i duhovna mjerila određuju repertoare i kanone. Međutim, Buljan se, samo nekoliko tjedana kasnije, u intervjuu u Nacionalu istresao na Slobodana Šnajdera. Imao je za to dobar razlog, jer je Šnajder, s nekolicinom istomišljenika, upravo potpisao peticiju protiv intendantice Dubravke Vrgoč i njega. Ali jedno je osvetništvo građanina Šnajdera, a drugo je Šnajder pisac, autor “Hrvatskog Fausta”, prema kojem ravnatelj Buljan ima ozbiljan dug, koji je itekako usporediv s dugom koji je imao prema Miri Furlan. Naravno, dok je Mira Furlan bila živa. (Uzgred, u tom intervjuu Buljan pomalo rekreira činjenice: veli da je Bandić namjestio Šnajdera u Kazalištu lutaka. I to je istina. Ali veli da je Andrea Zlatar namjestila Dubravku Vrgoč u HNK. Što je samo pola istine. Sunamjestio ju je isti Bandić, jer je Zlatar, to Buljan zna, jer je to javna stvar, bila namjerila namjestiti Velimira Viskovića na mjesto intendanta…)

Ivica Buljan, kao i svi njegovi prethodnici od 1982, ima dug prema Šnajderu i “Hrvatskom Faustu”. Taj dug ima svoj rok. Za života autora u Hrvatskome narodnom kazalištu, u onoj žutoj zgradi na Trgu Bandićeve publike, dužni su postaviti “Hrvatskog Fausta”. Zato što je to najvažniji hrvatski dramski tekst postkrležinske ere, zato što je Šnajder jedan od trojice najvažnijih hrvatskih dramatičara nakon Krleže (druga dvojica su Brešan i Matišić), jedini koji nikad nije postavljen u HNK, zato što je tekst pisan za HNK i govori o hrvatskoj povijesti kroz HNK, i zato što će, ne bude li “Hrvatskog Fausta” u HNK, biti moguće reći samo jedno: da su razlog tome politički progon, nacionalistička kampanja i zabrana, koji u postkomunističkoj Europi nemaju presedana. Ta stvar neće se moći popraviti nikakvim isprikama Slobodanu Šnajderu. Pritom, ovaj komad kao da je pisan da bi ga režirao – Ivica Buljan.

Možda bi, kada bi takvo što pokušao, to bio kraj svih Buljanovih ravnateljstava. Možda bi, kada bi, i protiv svoje prirode i protiv vlastitog socijalnog instinkta, pristala na takvo što, pokušaj postavljanja “Hrvatskog Fausta” bio i kraj svih intendantura Dubravke Vrgoč. Možda bi njemu nakon ovog bilo onemogućeno da režira u Zagrebu i možda bi ovo značilo njihovu zajedničku socijalnu smrt. Možda bi ih, na kraju krajeva, i sam Šnajder odbio, i time na sebe preuzeo svu odgovornost za neigranje “Hrvatskog Fausta” na matičnoj pozornici. Ali priča o “Hrvatskom Faustu” je takva da njih dvoje, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč, nemaju drugog izbora nego da to učine. Ili da budu likovi u igrokazu koji se nastavlja dok god je autor živ. I dok god ga ne zaliju iste one suze kojima je zalijevana mrtva Mira Furlan.

“Hrvatski Faust” ima u zamisli i svoj drugi dio, koji se trebao jedne od ovih naših godina odigrati u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Centralna figura te priče trebao je biti Miroslav Krleža. Šnajder je ovaj komad možda već napisao. Ne znam je li to učinio, ne mogu ga pitati, jer on sa mnom ne govori. Ali izgleda da se od predstave u Beogradu odustalo. Ovo nije 1982, i više nema načina da se jedna lokalna, zagrebačka i hrvatska priča premijerno uprizori u Beogradu. Danas hrvatske predstave umiru i prije nego što budu postavljene. To je razlog što je Šnajder, kao i Brešan, na kraju postao romanopisac. Roman je samom sebi pozornica.

Koncert grupe Usta na usta u skopskom MKC-u 1982. trebalo je da zaokruži uspešnu godinu benda: često smo bili na prvom mestu top-liste “Tri gonga” kod Đoke Georgieva, pobedili smo na rok-festivalu u Ohridu, bili smo predgrupa Bijelog dugmeta na starom skopskom sajmištu. Bend je izrastao od kabaretskih performanasa USTA, pa su u nastupima bile prisutne sceničnost i improvizacije, koje su nas, mislim, izdvajale od tadašnje makedonske rok-scene u naponu. 

Velika sala MKC-a bila je prepuna, u atmosferi iščekivanja, instrumenti postavljeni na bini, a crni ozvučeni klavir postavljen napred, prema publici. Mogu da prizovem ceo prizor od pre takoreći 40 godina, ali se tačnog datuma ne mogu setiti, a ni Ermis, iako pamtimo da se tog dana desio zemljotres, jedan od onih koji su posle katastrofe godinama s vremena na vreme zatresali grad. 

Pre koncerta, zemljotres, a i sama pomisao na njega, bili su predaleko od radoznalog uzbuđenja koje je vladalo među posetiocima, dok smo se mi iz benda dogovarali kako štosno da počnemo nastup. San, Kučkar, Nonte i Žarko su se popeli na binu, uzeli instrumente, počeli da ih štimaju i da me traže: – Sašo! Sašo! Pa gde je Sašo, kud je izašao sada?! Skrivalica je naravno bila dogovorena, kao što je bio očekivan i efekat kod publike – okretali su se, komentarisali, neki su se pridružili izvikujući moje ime. Posle nekoliko minuta, probio sam se kroz tu gužvu glasova, “evo me, evo me”, kao bajagi dotrčao ko zna odakle, seo za klavir i uz improvizaciju započeo prvi song. Koncert je počeo, pesma za pesmom, ušli smo u ritam i mi i publika. 

Nonte je solirao, publika đuskala, kad odjednom, tresak! Ali ne od nekog otkačenog rifa sa Nonteove gitare, nego direkno iz podzemlja. Zemljotres! Gitarski solo se u trenutku prekida, svi uz vrisak poleteše prema izlazu, gurajući se u žurbi glavom bez obzira da što pre pobegnu podmuklom Zlotvoru. Kakva panika, kakva dezorganizacija! 

Svi pobegoše, osim nekolicine koji su do tada podskakivali u ritmu muzike, a sada su s podsmehom posmatrali begunce. I ja sam ostao da sedim za klavirom, možda zato što sam se ukočio od straha, ali i zbog stampeda mladih, uplašenih tela. Sve je bilo tako brzo i iznenadno. Nije mi preostalo ništa drugo osim da se vratim crno’belim tipkama i počnem da improvizujem, dok su mi se u glavi vrtele svakakve misli. I tada se iz blizine začu neki glas, čiji glas?, nisam znao, pored klavira je stajao mladić, dvadesetogodišnjak, i reče: – Dobro odsvirano. 

Tako sam se upoznao s Ermisom Lafazanovskim, koji je posle nekoliko godina objavio svoju prvu knjigu pripovedaka “Pola božjeg luka“, a decenije kasnije romaneskne bisere “Hrapeško”, “Nedelja”, “Istorija ljudi koji su umrli od straha”. Ali tada je još bio mladić koji je voleo rok-muziku. 

I nije se uplašio zemljotresa.  

Kad iz roda krenu –
Papirnim maramicama,
Sa razmekšalih obraza,
Suze brišu.

Onda se sažalimo
I bojimo se da je tamo
Taj njen muž ne bije
Ili da joj povazdan svekrva
Ne ugoni u glavu
Kako je neumješna.

Naše odive, kad u goste dođu,
Sve na njima i ono u rukama
Miriše na tamo neku
Tuđu kuću
Koja je drugačija od naših u selu.

Naše odive su tanke u struku i visoke –
Bajraci među ženama,
Kada se na putu sretnemo
Grle nas s obje ruke i ljube…
Naše odive nose pod grlom
Zlatne mahmudije
I sahat na ruci koji često skidaju –
Sa radiom ga ravnjaju.

Za našim odivama,
Kad u goste dođu,
Idu djeca njihova
Koja se stide reći kako se zovu.
A kad se oslobode
Tjeraju pilad oko kuće
I vrište.

Ponosni smo na naše odive
– One tamo u domu njihovom
Pričaju kako imaju dobar i pošten rod
Da boljih na svijet nema.

I mi vjerujemo, našim odivama,
Da smo takvi
Pa pozategnemo
Kad kroz narod krenemo.

Gospođica Rajka umrla je u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan. Neće završiti niti za godinu-dvije, a sasvim je vjerojatno da mu neće biti kraja niti za naših života, koliko god ti životi potrajali. Premda, sva je prilika da neće potrajati dugo.

Ali upravo je gospođičina smrt bila jedan od onih rijetkih događaja te zime, koji bi ljude ozarili i dozvali im osmijehe na smršavjela i posivjela lica. Možda i jedini takav. Zato se njezina smrt dugo i spominjala, jer kada ga dovedete na ivicu očaja, i kada mu pomoć više niotkud ne stiže, gotovo svaki čovjek traži razlog da se – nasmiješi.

Tako su se na Koševskom brdu smiješili kada bi tko po stoti put ponovio isto:

– E, umrije nam gospođica Rajka!

Razlog te njihove miline, koja je, možda, i naša milina, budući da se vijest o gospođici Rajki i njezinoj smrti širila i po drugim dijelovima grada, tamo gdje je odranije nisu poznavali, ležao je u činjenici da nije umrla od metka ili granata. Nije umrla čak ni od gladi, žeđi, straha ili svejedno koje i kakve muke, koja bi se mogla povezati s ovim ratom. Umrla je iznenada, od svoje rođene smrti i u svom krevetu, onako kako se umiralo u miru, tako što je jedne večeri zaspala i nije se više probudila. Našli su je, kažu, kako leži, u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.

Ljudima bi drago, svaki pomislio da ćemo i mi ostali uskoro umirati tako kao što umrije gospođica Rajka.

Nije imala nikog svog u Sarajevu, pa joj nitko, osim komšiluka, nije ni išao na Svetog Josipa na sprovod. A išlo se da pokažeš obraz, jer gdje ćeš komšinici da ne dođeš na sprovod, ali i da se uludo junačiš pred onima gore. Jer neće te valjda divljaci s brda, s topovima i snajperima, zaustaviti da ne odeš komšinici na sprovod. I tako, bit će da je previše svijeta i otišlo, jer je u pola fratarske molitve zasulo i iz neba i iz zemlje. Popadaše ljudi među one nadgrobnike, sakrivaju se za kamenove, a ono gruha sa svih strane. Gledaju tako nauznak izvrnuti kako oni kameni anđeli pod gelerima gube krila, glave, one ručice sklopljene kao u molitvu, i sve misle kako živ insan ovako nešto još nije vidio. I još misle kako je to kod katolika čudno: na grobovima zidaju kamene meleke. Biva da ih čuvaju kad budu mrtvi.

Ali srećom, nitko ne pogibe na sahrani gospođice Rajke. Jedina šteta bi što su neki popadali u blato, a nekim se od zora ili u padu raspukle hlače. Bilo ih je koji su rekli da je tako bilo zato što je gospođica Rajka bila dobra žena. I onda nas je na svom sprovodu sačuvala žive i čitave. U svašta ljudi vjeruju, pa i u to da mrtvi paze na žive više nego što živi paze na mrtve. Premda može biti i da je tako. Nitko to ne zna.

Je li prošla sedmica ili dvije, tek eto ti onih podrumaša iz mjesne zajednice, što su se, umjesto da idu na liniju i brane grad, obukli u paradne uniforme, zapasali pištolje, pa iz kancelarija vode rat. Idu njih dvojica, jedan s jedne, drugi s druge strane, i sprovode obitelj: muž, čovjek srednjih godina, s francuzicom na glavi, po kapi mu znaš da je musliman i da bi mogao biti redovan u džamiji, žena kao da i nije njegova, fino sređena, kao da radi u banci ili u fri-šopu, i četvero djece, trojica sitnih muškića i za glavu im veća sestrica.

– Mi smo iz Rogatice! – govori muž, kao da se time nešto izvinjava.

– Senada! – kaže ona, pa pruža ruku, ljubazna, a kao da već pomalo popravlja ono što on čini.

Takvi će nam svo vrijeme biti: on nešto kaže ili uradi, Senada popravlja. A djeca ko djeca, nedaju se smiriti, utišati ni zatvoriti, nego po vas dan bi okolo divljali i dizali viku. U ovom ratu mnogim je materama to najgore: kako da djecu zatvoriš u kuću? 

– Najbolje bi ih bilo svezati, ko ratne zarobljenike, i tako ih držati!-  govorila je, kao da joj je vazda bilo milo skandalizirati kone, koje bi samo po cijeli dan gledale kako tko pazi na svoju djecu, pa da mogu druge ogovarati.

Od prvog dana zvali smo ih muhadžirima, pa su tako i zvanično, za komšiluk, postali Muhadžiri. Nitko im nije znao pravo prezime.

Gotovilo se da su iz Rogatice pobjegli bukvalno sa četničkog noža.

Spasilo ih što Džemal, tako se muž zvao, Srbe od ranije nije begenisao, nije ih volio, nego je još od onih dobrih vremena od njih očekivao neko zlo. Senadi se čudili kako s takvim nazadnim čovjekom može biti, a ona bi se smijala, govorila dobar je on, samo nepovjerljiv, ko ono pašče kojeg su tukli dok je bilo malo! 

Jesu li Džemala tukli, ili ga nisu tukli, to nećemo saznati, ali da nije bio takav, tko zna bi li u Rogatici ostali živi. Najprije su posvuda stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali.

I tako, donese on tu svoju nepovjerljivost, da ne kažemo i mržnju, prema Srbima ravno u stan pokojne gospođice Rajke, koja jest pokopana na Svetom Josipu, kod katolika, ali je bila i Srpkinja i pravoslavka. (Razlozi zbog kojih je završila na krivom groblju nisu za ovu priču. Možda je jednom, ako bude vremena, ispričamo na drugom mjestu.)

Čim su ga ona dvojica uvela unutra, Džemal se okrenuo i izašao van:

– Neću ja ovdje!

– Zašto, bolan, nećeš, jesi li normalan?

– Vidi ono tamo! – govori, pa pokazuje u lijepi Rajkin dnevni boravak, i u ikonu svetog Nikole na zidu, nad čelom teškoga crnog trpezarijskog stola. – Neću da poslije bude kako sam ja učinio njima ono što su oni učinili meni!

Tako je rekao, a ne znaš drhtili mu glas od bijesa ili od suza.

– Šta ti je, čovječe, pa žena je umrla. I to je od svoje smrti umrla, a ne od metka ili granate. A bila fina da nije mogla finija biti. Pa ti sad nećeš u njenu kuću! Nije ti žao djece i žene! – uvjeravalo ga.

– Neću pa neću! – govori Džemal, i sjedi na stepeništu, dok se oko njega skupljaju i razilaze ljudi.

Cijelog jednog jutra trajalo je to njihovo useljavanje. Na kraju se više nitko ni ne sjeća kako su se Muhadžiri na kraju uselili i tko je Džemala nagovorio da uđe u stan, kojeg se ispočetka plašio i mrzio ga otprilike onako kako je mrzio one koji su ga izbacili.

Ali ni Senadi ni djeci nije dao da dotaknu sve te sitne stvari i predmete, koji su naokolo bili razređeni kao za gospođičinog života, nego ih je sam, kao da su kontaminirani, pospremao u onaj mali djevojački sobičak, koji je zatim zaključao i nikoga više, pa ni rođenu ženu, nije puštao unutra. U tom sobičku bili su koferi sa životom gospođice Rajke, svijećnjaci, heklani stolnjaci, albumi s fotografijama i ikona svetog Nikole. Nju je gurnuo negdje iza svih stvari, sve okrećući pogled u stranu, kao da bi ga proćelavi sijedi starac sa zlaćane drvene slike mogao pogledom ureći.

Tako su na kraju počeli živjeti u tom stanu.

Senada je imala dovoljno svog posla. Trebalo se brinuti o tolikoj djeci, naročito o tim muškićima, koji kao da su vragu izašli ispod košulje, a i puštala ga je da se sam izbori sa svojim mislima i demonima. Vazda je ona tako. Neka se Džemo sam u pamet da, jer ako ga se bude u pamet zatjerivalo, ukopat će se nasred ceste ko magarac. Tako je govorila komšinicama. Nije Senada rodom bila iz Rogatice, nego odnekud iz Hercegovine, od Gacka ili od Nevesinja. Zato joj je, kažu, takva i bila životna filozofija.

Možda bi on i otklonio s pameti gospođicu Rajku da nije bilo džaka s parama. Jedine lične stvari pokojne vlasnice stana koju nije od sebe sakrio u djevojačkoj sobici. A nije, naprosto zato što je džak – ona velika jutena vreća u kojoj se preko oceana doprema kava – bio pun kovanica od pet dinara, i u njemu je bilo, bit će, i preko sto kilograma. Stajao je u uglu dnevnog boravka, tamo pod onim zidom gdje je bio i televizor, koji, bezbeli, nije radio, jer struje neće biti svo vrijeme njihova života u Rajkinom stanu. Na džaku s parama se živjelo, djeca bi se po njemu igrala, Senada bi na njega prisjela da se odmori, a Džemo ga je samo sa strane gledao, šutio i dumao.

Šta li je bilo toj ženi pa da skuplja kovanice od pet dinara, koje su najprije nešto vrijedile, a poslije više nisu vrijedile ništa? Kakva li ju je muka i samoća na to natjerala? A samoća je nekakva morala biti, jer da nije samoća u pitanju, onda bi i drugi ljudi skupljali kovanice od pet dinara, ne bi ih skupljala samo ona.

Tako je mislio, a to što je mislio navečer bi, uz svijeću, raspravljao sa Senadom, sve je ispitujući što ona o tome misli. Senada mu je razložno odgovorila da će najbolje biti da upita komšije. On se najprije opirao, nije htio, ali znatiželja uvijek biva od čovjekova nepovjerenja.

Tako je krenuo obigravati po komšiluku, nepovjerljiv i plah, s onom francuzicom nabijenom na čelo, takav da su mu se djeca smijala, ali ga se stariji nisu plašili, pa bi mu kazali i ono što Džemal ne bi ni pitao. Ili bi ponešto slagali, iz zabave i pasjaluka, ili da sebi poprave uspomenu, kao što se popravi drveni zidni sat s kukavicom. 

On ih je puštao da govore i usput razabirao laž od istine.

I na kraju, kako to već biva, istina je bila čudnovatija od svega što su ljudi mogli izmisliti.

Zašto su je zvali gospođica, a umrla je u sedamdeset i kojoj? Zato što se cijeloga života spremala za udaju. Bila je iz bogate kuće, sudačka kći. Roditelji su joj se nakon Prvoga svjetskog rata doselili iz Beograda, pošto je oca kralj postavio da u Sarajevu bude glavni sudija. Tako su to ljudi rekli. A Rajka se rodila u svili i kadifi, kao prvo dijete. Mati joj godinama poslije nije mogla zanijeti, pa je, kratko pred rat, jednog za drugim rodila dvojicu sinova. Tad ih je tako opila sreća da su izgubili svaki ljudski oprez, i nisu se sklanjali pred ustašama. Tako su i sudija, i žena mu završili u Jasenovcu, a Rajka, curetak, završila sa sitnom braćom, o kojoj se morala brinuti. Ratna siročad.

(Bit će da je tu Džemal prvi put osjetio nešto za njih, i da je u sudiji Srbinu i njegovoj obitelji prepoznao sebe i svoje. Ali on je, za razliku od tog čovjeka, bio oprezan pa je na vrijeme pobjegao. Nikome se, međutim, ne može zamjeriti ako nije. Čovjekova dobrota, koliko god bila budalasta i naivna, ne smije se proglasiti za zlo. Tako se, eto, Džemal prepoznao u sudiji Dimitrijeviću, pa si možda i uvrtio u glavu da je njegova naivnost, zbog koje je završio u Jasenovcu, bila potrebna da on ne ispadne naivan.)

Oko braće se brinula kao da im je mati, ali, podižući ih, nije stigla svršiti škole za koje je, kažu, imala pameti i strpljenja, niti se na vrijeme stigla udavati. Bilo joj je skoro četrdeset kada su obojica navršili osamnaestu, i otišli svojim putem, u Beograd i u svijet, a ona se tad, baš kao da je usput pogubila razum, dala u potragu za muškarcem svoga života. Tražila ga je po kinima, pozorištu i operi, u salonima preostale sarajevske građanske gospode, i nije ga našla, ali koliko god u tom bila blesava, nikad neće biti za ruganje onoj vječno zlobnoj čaršiji, koja samo čeka kad će netko, naročito neko usamljeno žensko, sići s uma i pretvoriti se u čaršijsku ludu. Bila je vedra i nasmijana, nikad iz nje nikakvog mraka, brižna i pažljiva prema komšiluku, vazda horna da se oko nekog pobrine i nekome nesreću olakša. Golubu slomljenog krila, mački, psu, usamljenim starcima po Koševskom brdu, sirotinji i sirotinjskoj djeci. Voljela je svijet, pa je tako i svijet volio nju, odbijajući u Rajki prepoznati ludu. Jedino čime su je obilježili bilo je to kako su je zvali. Gospođica Rajka. Ali i svi drugi u ovom gradu imali su takve prišivke, nadimke, kodna imena, identifikacijske lozinke u koje bi često stao čovjekov karakter i sudbina.

(Pa da, istina je, mislio je Džemal, tako i nas zovu Muhadžiri. Već i poštar, još jedan Srbin, misli da nam je to prezime. Pa bi nam, možda, i postalo kad bismo zauvijek ostali u ovoj šejtanskoj kasabi. Džemal je otpočetka htio što dalje od Sarajeva. U Rogaticu mu se nije vraćalo, ali da se nekako dohvatiti svijeta. Jednom kad ode u taj će svijet, protiv svoje volje, ponijeti nešto od čega je prethodno zazirao.)

I to je, zapravo, bio sve. Dok se okreneš, mine život. A život gospođice Rajke minuo je u potrazi za mladoženjom, kojeg je, činilo mu se, tražila tako da ga ne nađe, te u previjanju golubjih krila i u mazanju pekmeza po kruhu za komšijsku djecu. Treba bježati odavde, mislio je Džemal, a ni Senadi ta njegova misao nije bila mrska, ali nije mu više bio mrzak taj stan u kojem su se našli. Kretao se po njemu kao da živi u tuđem snu. Dodirivao je zidove, milovao preostale Rajkine stvari, ali nikad nije otključao onu sobicu. 

Jedino što mu nitko nije znao reći bilo je otkud puna vreća petodinarki. Zašto ih je skupljala? I koliko ih je dugo i uporno morala skupljati da ih toliko skupi? O tome komšiluk nije ništa znao. On je još neko vrijeme tražio odgovor, a onda je zaključio da je gospođica Rajka skupljala petodinarke da bi je on ovdje pronašao.