Uz predstavu “Kroz proces 10-6-93“ HNK Mostar

Tijekom gotovo pet godina koliko sam istraživala i objavljivala tekstove mahom o hrvatskim žrtvama za vrijeme sukoba HVO-a i Armije RBiH u Središnjoj Bosni, odakle i sama potječem, razgovarala sam s nizom ljudi koji su te kobne 1993. godine obavljali najrazličitije funkcije: od generala, zapovjednika, pripadnika postrojbi za specijalne namjene, pa sve do liječnika, medicinskih sestara, vozača u ratnim sanitetima, civila. 

Tih je pet godina, s ove distance i vremenske i geografske, bilo jako davno i trajalo jako kratko, ali zapravo je u njih stao jedan ‘život’. Buran, dramatičan, izuzetno strastven i bolan. Danas mi je teško sjetiti se tog ključnog trenutka koji me kao mladu novinarku, početnicu u poslu, odveo na jedno bolno putovanje, u svoju zemlju, u njeno srce. Moji vršnjaci iz naših studentskih dana cijelog će života pamtiti provode, zabave i putovanja, a ja sam, ni sama ne znam kako ni zašto, izabrala u tim godinama istraživanje ratnih zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni. 

Bila je to moja središnja tema koja me u svemu označila i obilježila, unatoč posve opravdanom protivljenju mojih roditelja. Smatrali su, a vjerujem da to drže i danas, da je o tome potrebno pisati, ali bi im bilo draže da to nije morala raditi njihova kćer koju ničim u toj pomalo suludoj namjeri, da sa 23 godine, umjesto studentskog putovanja u Budimpeštu, izabere provesti vikend u selu Orašac, iznad Travnika, u kojem je za vrijeme rata bio mudžahedinski kamp, nisu mogli zaustaviti. 

Te su godine mog života obilježene dugim razgovorima sa žrtvama rata, obilascima lokacija na kojima se sukob dogodio, arhivu Haškog tribunala, kopanje po dokumentima obavještajnih službi. Sve to je, zapravo, rezultiralo popriličnim brojem tekstovima u kojima su Hrvati iz Središnje Bosne dobili priliku i mogućnost ispričati vlastitu stranu tog sukoba. Iako u početku nepovjerljivi prema nekome tko se te 1993. godine rodio i tko je ‘tako mlad, skoro još uvijek dijete’, kako su mi govorili, stekli su ogromno povjerenje i pričali mi što im se događalo, kako su preživljavali među snajperskim zavjesama, granatiranjima, bez vode, struje, bez hrane. Pričali su mi o tome kako se živjelo pod jednogodišnjom opsadom srednjobosanskih prostora. 

U tim sam razgovorima sve manje bila novinarka, a sve više jedna od njih: dijelila sam njihovu sudbinu, bili su neizbježno dio mog života, kao i ja njihovog. Bili smo, kao i danas, svjedoci jedne neželjene, gotovo pa zabranjene stvarnosti i prošlosti. 

Iako sam, zbog novinarskog rada i teme rata kojoj sam bila toliko posvećena, imala niz različitih neugodnosti kakve novinari imaju, uvjeravala sam samu sebe  da nema razloga plašiti se jer je istina na mojoj strani. Ali da sam se plašila – jesam. Da to nisam nikada nikome priznala – nisam. Da sam noćima plakala, strahovala od svakog šuštanja drveća misleći da netko dolazi po mene – jesam. Da sam naivno išla glavom kroz zid i zbilja vjerovala da će netko biti optužen ili uhićen ako objavim reportažu o žrtvama – jesam. I ne kajem se zbog toga. 

U međuvremenu sam, toliko uronjena u tu veliku temu, izgubila mnogo ljudi oko sebe. Išla sam im na živce, podsjećala sam ih, samim svojim postojanjem, na temu i događaje koje bi, po njima, trebalo što prije zaboraviti ili još bolje, ponašati se kao da nam se oni nikada nisu ni dogodili. Nitko se, jasno mi je danas, ne želi družiti s nekim kome je njegov posao jedini prioritet i smisao, a posebno ako taj posao uključuje neprestano pisanje pa i razgovore o logorima, silovanjima, zločinima, ubojstvima. Bila sam mlada, nezrela i nedorasla i sada znam da sam, baš zbog toga, mogla toliko duboko, intenzivno i strastveno biti u tom sukobu i taj sukob u meni. 

Moji su roditelji zadnji progovorili. O vlastitoj sam obitelji i našem ‘ratnom putu’ saznavala od drugih ljudi. Njih nikako nisam mogla natjerati da pričaju o tim godinama. Ali, neke su mi događaje, ipak, ispričali. Vjerovala sam, do neki dan, da ih nikada i nigdje neću spomenuti, da ta saznanja nikog ne zanimaju, a sve manje i mene samu, iz jednostavnog razloga: rat više nije moja profesionalna tema. 

Ipak, rat će uvijek biti moja tema, intimna tema, i to sve manje ima veze sa mnom i mojim racionalnim izborom, nego je stvar pomalo sudbinska. Rodila sam se 17.6.1993. godine. Tog je dana i te godine propao jedan od mirovnih planova za BiH.  Na fotografiji na kojoj me mama drži u naručju, a iza nas je grad, okovan snajperskim zavjesima, piše „40 dana od Glorijinog rođenje. Rat. Najveće borbe“.

Kada su moji roditelji, kao izbjeglice iz Travnika, točnije Guče Gore gdje im je zapaljena kuća, otet stan, kao i kuća na Docu, došli u Novi Travnik, s plastičnom vrećicom u ruci u kojoj su bile – najosnovnije stvari – pitam se što je to najosnovnije što čovjek uzima iz kuće kada mu je netko drugi pali – nisu imali gdje živjeti. U međuvremenu je tata, kao dragovoljac HVO-a, bio u prilici dobiti stan. Jedan mu je, čije ime i dalje ne želi reći, rekao da uđe u ulaz broj 11, u današnjoj Ulici Ivana Meštrovića i slobodno istjera neke Muslimane. Tati se to nije svidjelo što je i rekao, ali taj mu je govorio da je to ‘normalno’, ‘da je rat’, ‘da oni idu svojima, a mi svojima’. 

Tata je, s mamom, došao do tih vrata, jedanput. Bilo je dovoljno da ih gurne nogom, uperi pušku u tu bošnjačku obitelj i naše bi stambeno pitanje bilo riješeno. Međutim, on to nije mogao uraditi. Stajali su nekoliko minuta, šuteći oboje, pred tim vratima, svjesni da više nemaju gdje, svjesni da su od krova nad glavom udaljeni svega jedan korak za koji nijedno ni drugo, očito, nisu imali snage. Nekoliko godina kasnije, nakon što je rat stao, ljudi koji su vlasnici tog stana, koji su i te 1993. bili u njemu ne sluteći što se ispred tih vrata događalo, postali su kućni prijatelji moje bake i djeda. I danas se, redovito, kao prvi susjedi, zgrada do zgrade, druže, piju kave i dolaze jedni na drugima na Božiće i Bajrame. 

Dok sam istraživala ratnu prošlost, taj me put u srce zemlje doveo i do obitelji Garić koje sam intervjuirala u dvorištu njihove obiteljske kuće. Nigdje nisam, kao u njihovom dvorištu, čula snažniji cirlik djece, unuka Mire i Milke Garića. Malo gdje još na ovom svijetu ima plemenitosti kao u baki Kati Kesten, gospođi koja je cijeli rat, s jedinog izvora koji nije presušio, pod granatama donosila vodu ranjenicima u crkvi – bolnici u Novoj Biloj. Nigdje još nisam, na svu sreću, osjetila očaj kojim šuma diše kao na proplanku Bikoši iznad Guče Gore gdje su strijeljani vojnici HVO-a i hrvatski civili čija tijela ni danas nisu pronađena. Ni u kome, čini mi se, toliko snage kao u Sarafini Lauš koja je u jednom danu izgubila trojicu sinova i supruga. 

Ni u kome toliko hrabrosti kao u mojoj majci koja je te 1993. po vodu izlazila točno u 15 sati, kad svira uzbuna koja upozorava da slijedi granatiranje, jer tada nije bio red i mogla je iz šahta ponijeti vode koliko je htjela. Ni u kome, čini mi se, toliko vjere da će rat stati i početi novi život, kao u mojoj pokojnoj baki Margi, koja se, prve izbjegličke noći u Novom Travniku, najviše brinula „za nove šerpe što su joj keve iz Austrije poslale“. 

Iako često osjećam da sam i sama bila dio tog hrvatsko-bošnjačkog rata, iako se često znalo dogoditi da vojnike podsjećam gdje su sve bile linije, protiv kojih su se to ‘neprijateljskih postrojbi’ borili , iako su mi se brojni pejsaži pretvorili u ratne kote, a soliteri kao mjesta s kojih su snajperisti krali ljudske živote, iako sam izabrala da mi pisanje o ratu, otme godine za koje kažu da su najljepše u životu, ne mogu reći da se kajem. 

Htjela sam da se čuju njihove priče, htjela sam dokazati da postoji i tuđa patnja, bol, da su i drugi bili žrtve u tom besmislu i ludilu. Vjerovala sam, naivno i pomalo djetinjasto, da ću na tom putu u srce zemlje imati podršku, razumijevanje. I da je ta podrška meni, ustvari, podrška tim ljudima o kojima sam pisala. Niz stanica je trebalo prijeći; na neke se i po nekoliko puta vratiti, po kiši i snijegu. Za neke je trebalo i duže vremena da bi ih se pronašlo jer se od te lašvanske magle nisu ni nazirale. Magla ih je pojela, kao što je gotovo pa progutala i sudbine i priče ovih ljudi.

Sa svake od stanica, ponijela bih nove kofere pune emotivne prtljage. Nekad nisam znala što bih s time, nekada me gušilo, deprimiralo i silno rasplakalo. Bilo je teško sve to slušati. Frustrirajuće i tjeskobno. Kao da slušaš čovjeka nevino osuđenog na smrtnu kaznu, a ne možeš mu pomoći. Ni ti, ni nitko. Ipak, koliko je god bilo bolno i traumatično slušati o smrti, na tom sam putu naučila najviše o životu. Nije bilo jednostavno ni ovaj tekst napisati. Svaki povratak je uvijek bolan, ali vraćati se, kao i živjeti, unatoč i usprkos svemu, mora. 

Najvažnije što sam shvatila, a što dokazuje i ova predstava je to da, svaki čovjek nakon što prođe tamni tunel u životu, a ljudi o kojima sam pisala nesumnjivo su ga prošli, poštuje jedan jedini zakon na ovom svijetu, a to je onaj – savjesti.

Zbog tog mi je predstava “Kroz proces 10-6-93“ važna: ispunila me nekom začudnom snagom koja mi pomaže vratiti se u srce zemlje. Kad god se čovjek vraća u srce zemlje, vraća se ustvari sebi i onom od čega je stvoren. Na tom sam povratku, ne samo obnovila vjeru u ljude nego u dobrotu i suosjećajnost s drugim. “Kroz proces 10-6-93“ mi je vratila vjeru u moć empatije. Djeluje poput revolucije, ali one u kojoj barikade, i to vlastite, uklanjamo. Revolucija nježnosti i međusobnog razumijevanja. 

Sramio sam se. Naslonjen na zid koji me skrivao, pratio sam kako prolazi nekoliko metara od mene. Potpuno isto je izgledao. Ofucana smeđa jakna, prekratke široke traperice  i maslinasta majica ispod dopola otkopčane sive košulje blago napete na trbuhu.

Hodao je brzo i pomalo neskladno jer mu je lijeva ruka standardno pomalo kaskala za pokretom noge, a desna bila zauzeta cigaretom koju je udisao tako duboko kao da se sprema umrijeti odmah iza nje.

Gledam svoje starke, okružuju vrećicu iz dućana na podu i sjetim se njegovih cipela. Ogromne i potrgane. Skoro uvijek potrgane, i to obavezno na isti način, s đonom odvojenim od zamalo novog ostatka. Uvijek sam se pitao kako ih uvijek ošteti na tom prijelazu? Sad mi je predaleko da ih vidim, ali siguran sam da i dalje zjape dok hoda. Siguran.

Moja je baka govorila da ćeš gospodina prepoznati po cipelama. Stara, još površnija garda. Do neba je štovala doktore i svećenike. Makar bili govna. Obuća kao psihologija.

Opet pogledavam svoje tenisice. Nikad ne pucaju na tom mjestu. Jednako ih istrošim. Pete s lijeve i desne strane. Lijeva desno, a desna lijevo. Obavezno. Što to govori o meni? Možda da previše vjerujem ljudima? Ili da sam sklon sramiti se? Gazeći se okrećem prema unutra pokušavajući se sakriti od svijeta kojim hodam? Što onda njegovi potrgani đonovi govore? Da stopala žele nasilno iskočiti iz cipela koje nose? Da im se ne sviđaju te u koje su stavljene? Ili samo da možda ponekad igra nogomet u krivoj obući?

U pekaru je ušao bez cigarete koju je na stupu ugasio i ostatak pažljivo spremio u džep jakne. Kupit će pecivo ili kruh i vratiti se istim putem nazad, pored mene koji više neću biti tu.

Jesam li na dan kad sam ga upoznao trebao pažljivo proučiti njegove cipele? Ili svoje?

Isto je izgledao i one noći kad mi je pijan rekao da me varaš. Bilo je čudno da je on potpuno isti, a ja nisam ni približno sličan onome od prije dva mjeseca. Baš čudno.

Neki pas me njuškao. Kratka dlaka na leđima bila mu je mjestimično vlažna i prljava od zemlje, vidio sam dok je gurao njuškicu prema mojim koljenima pokušavajući shvatiti što ga je privuklo k njima. Gazdarica, zgodna mlada cura, polako je hodala u našem smjeru intenzivno zureći u mobitel kao da je on stvarnost. Za par će metara dignuti glavu da izbjegne haubu auta prema kojoj ide, vidjeti svog ljubimca kako me dodiruje i u glumljenoj neugodi izgovoriti mu da me ne gnjavi i da nastavi dalje. Možda će se pritom blago utješno nasmiješiti, izbjegavajući zaista pogledati prema meni i onda opet spustiti pogled na ekran. Podigao sam vrećicu s poda čekajući da potvrdim teoriju koja je, naravno, odmah postala osobni test emotivne inteligencije.

Nije ti nimalo sličila, a ipak me podsjetila na tebe. Možda nešto u tom hodu, privlačnosti ili samo u običnoj bezobraznoj mladosti čijem neznanju često dajemo nimalo zaslužene mitske vrijednosti.

Sjećaš se, počeli smo vezu, a nismo se ni poljubili. Ptice su galamile iznad nas dok smo ležali na onoj skrivenoj livadi u šumi, dovikivale se nama nerazumljivim jezikom, možda komunicirajući o vremenu ili o jučerašnjoj oluji jer je nekima uništila gnijezda, o suncu koje prži ili su se možda zavodili pričajući o sebi i svom blještavom perju. Ne znam, ali slušajući njih, u meni su riječi presušile. Izgubio sam moć artikuliranog govora i takav, sveden na nesigurno dijete, običnim nevinim dodirom pokušavao sam stvoriti nešto između nas, tada još u iluziji da ja tu nešto odlučujem. Gola nadlaktica priljubljena uz tvoju bilo je najviše za što sam to ukradeno prijepodne bio sposoban. Sjećaš se, ležao sam ukočeno uz tebe na polovici one deke s medvjedima i narkomanski proširenih zjenica zurio prema praznom nebu u strahu da ne naletim na tvoju reakciju. Dijete.  

Roman je izašao iz pekare i krenuo nazad prema ovamo. Odmah je izvadio onu polovicu cigarete iz džepa i zapalio je. Neobično utješen mišlju da nešto ipak znam, nacerio sam se svom odrazu u izlogu dućana. Od tamo me gledao niski tip, puno mršaviji nego li ga pamtim. Bio sam isprekidan tamnom zavjesom, podijeljen na jednake polovice i ozbiljno sam se od tamo promatrao, poput drevnog pustolova koji s obale proučava nikad zagaženu zemlju. Pokušavao sam se prisjetiti onog od prije, ali svaka misao završavala je na onoj livadi. Kao da prije nje nisam postojao.

U izlogu me zamijenio neki muškarac i svojim mi profilom uzeo svjetliji dio. Isprobavao je crni kaput i ogledavao se razmišljajući sviđa li mu se u što ga pretvara. Pomicao je ramena i smješkao se, očito zadovoljan onim što vidi. Izvana, pokraj tamnijeg mene, ogromnim brojkama i slovima pisalo je: „Sve po 30 kuna.“ Bio sam zavidan tom muškarcu, htio sam biti on, da mogu kupiti zadovoljstvo za 30 kuna. Možda se čak kaputom prerušiti u nekog drugog, recimo nekog deset godina mlađeg, koji je tada na haklu ozbiljnije istegnuo ligamente zgloba i nikad se nije otišao naći s tobom u maksimirskoj šumi. Ili bar u nekog dva mjeseca mlađeg koji ipak ne želi sve saznati. Ironično sam se nasmijao svom odrazu u staklu, usamljenom i bez crnog kaputa.

Ona djevojka iz Modice, sjećaš se? Bili smo smješteni kod žene s pekmezima, one što je isto puno putovala, ali nije htjela pričati o putovanjima. Samo su svuda bile fotografije nekog tipa i nje iz raznih dijelova svijeta i one su nam valjda morale reći sve što smo o njenom životu trebali znati. Bilo nam je neobično što je tako skromna i šutljiva, ali sad je bolje razumijem. Prošlost je sigurnija i ljepša u očima neupućenih promatrača.

Pamtim kako smo odmah, čim smo izašli na terasu tog stančića, pronašli kut od kuda smo naginjući se mogli vidjeti komadić one savršenu katedrale što nas je tako oduševila. Vrh se spajao s planinom čiji su krakovi opkoljavali grad, a zemljani tonovi bili su joj obojani toplim jutarnjim suncem u nijansu zlata godinama zaboravljenog u sefu s umjetnom rasvjetom. Stajali smo opasno nagnuti nad ogradom i očarani gledali taj komadić kao što se gleda u gataru dok obećava savršeni život.

Prvu noć, ti si ostala u sobi, a ja sam u mraku sjedio na podu još uvijek vrućem od žestine dnevne žege i naslonjen na zid zurio u zvjezdano nebo. Pamtim svoju misao, odvojenu od ičega tog dana, da tamo gore, u istočkanom crnilu piše sve što čovjek uopće može naučiti. Tad mi je prvi put bilo žao što ne znam više o sazviježđu, možda sam stvarno imao priliku sve unaprijed saznati i bolje se pripremiti.                                                                        

Zadubljen u neznanu budućnost, trznuo sam se iznenađen tihim jecajem iza svojih leđa. Pored naše terase bila je još jedna, od susjedne kuće, odvojena visokim zidom zbog privida privatnosti. Zaustavio sam dah i slušao zvukove koji su takvi mogli pripadati i u noćnu džunglu, neobični poziv malene životinje svom partneru ili možda ritmično gutanje neke egzotične hrane. U noći sve dobiva drugačije boje. Nakon par dugačkih minuta, usporenih čekanjem, prepoznao sam obrazac. Odmaknuvši se od sebe, svi su se zvukovi naokolo pojačali, postali napola bučni bez mog prisustva. Neka je djevojka jedva čujno plakala. To je manje bio plač, a više grč uzimanja zraka u pluća, nesposobna za više. U stanu je gorjelo svijetlo, vidio sam kada sam tiho ustao, a na gornjoj se liniji prozora kretala sjena neke visoke muške osobe. Nije ni provirio van.

Uskoro se jecanje malo smirilo i dobilo ritmičniji ton, a uzdasi postali dublji. Razmišljao sam što je morala čuti za tu bol? Očito se radilo o njemu jer je bio ovdje, a nije ju smirivao ni tješio. Možda ju je ostavio? Ili je otkrila da je vara? Ne znam, pamtim samo da sam joj htio nešto reći, nešto duboko i pametno, nešto briljantno čime bih načeo taj balon pun tuge, naivno sam mislio. Da je utješim, budem koristan, da izađem iz uloge slučajnog voajera koji banalizira tuđu emociju. Da podijelimo još nešto osim prikovanosti ispod ovog zvjezdanog mraka. Da joj kažem da je razumijem.                                                                                                                                                                                 

Ali nisam bio siguran zna li uopće da sam tu, pričamo li iste jezike, oboje kao turisti na Siciliji, hoće li vrisnuti, posramljeno stisnuti ili se jednostavno bez riječi vratiti unutra, uzroku svojeg nereda, istjerana i od mene.

Pa sam ostao nijem. Sjedio sam još neko vrijeme uz nju, naslonjen na toplu ciglu, dvoja leđa koja se ne poznaju, i onda, u jednom trenu kada je već postala jako tiha, u potpunoj tišini ustao i ušao unutra kod tebe. Tu noć ti ništa nisam ispričao, valjda me je bilo sram što sam šutio, a bolje da jesam jer bih joj sve krivo rekao. 

Šetačica psa nije me pogledala. Dok je zaobilazila auto i mene, oči su joj i dalje bile prikovane na mobitel. Očito ipak nisam emotivno pametan, pomislio sam dižući vrećicu. Unutra je polovica kukuruznog kruha, stisnuta s dva jogurta što su se ljubavnički polegli uz njega, izgledala otužno. Kad sam ga kupovao u malom dućanu, skoro sam po navici uzeo cijeli, ali ipak nisam, svjestan da će mi ta polovica biti više nego dovoljna do odlaska sutra ujutro. Stajao sam tamo, zamrznut ispred tri ispunjene police pune mirisa, a prodavačica je svako malo pogledavala prema meni. Ignorirao  sam je autistično odvojen i puštao druge pritom razmišljajući o onom starcu od neki dan. Hodao je ulicom ispred mene kad mu je pukla vrećica iz koje su se po prljavom betonu rasule dvije male jabuke, jedan limun, margarin, paketić od 4 jaja od kojih su tri ostala čitava, dok je četvrto bezobrazno curilo po stiroporu polako se cijedeći na pod, trajno mlijeko i polovica kruha koja je začudo pala baš na otvoreni dio ličeći na zaboravljenu prepolovljenu ciglu. Zapamtio sam kako se teško spustio, ponosno odbijajući pomoć od mene i polomljenim pokretima krenuo spremati svoj usamljenički plijen pomažući se džepovima široke, pretople jakne. Kutiju s budućim omletom je zadržao u ruci dok je pognute glave nastavio prema svom cilju. Jedan je rub bio žut.                                                                                                                                                                 

Gospođa je sve poslužila i nervozno se još jednom okrenula u mom smjeru u očitoj želji da prestanem biti čudan pa sam napokon neodlučno pokazao prema jednom kruhu. Stavljala ga je u vrećicu kad sam tiho dodao da trebam samo pola. Na moje hvala samo je nešto promrmljala i brzo otišla u prostoriju iza. Da se ne zarazi. 

Okrenuo sam se i vidio da je Roman blizu mjesta gdje sam se prije skrivao. Dovršio je onu polovicu cigarete i sad je u dlanu držao svoj zastarjeli mobitel s tipkama i nešto pisao. 

„Davide! Nisam te sto godina vidio“, netko mi se obratio dodirujući me po ramenu.

„Hej, kako si?“ pružao sam mu ruku. 

„Sve super! Ti?“

„Odlično, nikad bolje“, glas mi je zvučao strano.

„Još si u braku? Djeca?“

„Jesam, i ne, nismo imali, nemamo djece“, ispravio sam se.

„Znači još uvijek ista?“ nacerio se.

Sjetio sam se da se on razveo zbog neke mlađe i da s njom ima dijete.

„Je.“

„Još ti nije dosadila?“

„Bruno, drago mi je da sam te sreo, ali žurim. Kasnim na posao“, skrivao sam vrećicu tijelom. „Budemo drugi put popričali, sjeli na kavu“, već sam krenuo.

„Pozdravi ženu!“ zlobno se nacerio.

Okrenuo sam se i potrčao. Njišući se poput ljuljačke neustrašiva djeteta, jogurti i kruh udarali su me po bedru koje je uživalo u toj boli. Dah mi je bučno šumio u glavi, nadglasavajući zvukove tenisica što posrću po betonu i nezadovoljno graktanje vrane koja je pobjegla od mene ostavljajući napola otvoreni orah na podu. Solidna kora čuvala je unutarnji trulež i crnu usahlost. Mrzim orahe jer lažu.

Ulica u kojoj od rođenja živim u prvi mi se mah učinila nepoznata, nekako uža i kraća od naše. Stao sam i duboko udahnuo. Žmireći, u unutrašnjosti kapaka bljeskale su mi sitne eksplozije svjetlosti, vrtjelo mi se i morao sam se za nešto primiti. Hladni beton stupa bio je gladak pod mojim prstima i obgrlio sam ga poput zahvalnog slijepca.

Još duboko dišući, sa strahom sam otvorio oči, ali smirio me pogled na poznatu sivu Horvatovu ogradu s potrganim kaslićem koji već godinama visi na labavoj žici. U sebi sam zahvalio onom kamionu s ciglama čiji ga je retrovizor davno udario.  

Prazna kuća dočekala me kako sam je ostavio. Prekrivač na trosjedu bio je zgužvan već danima i padao je na pod djelomično prekrivajući vrećicu mačje hrane, a ogoljeli naslon bio je okićen s nekoliko prljavih majica. Poludjela bi da si tu. Osjećao se zaostali miris drva uz kamin, a u sudoperu je bila prevelika posuda s par zaostalih pužića tjestenine još od utorka i hrpa prljavih tanjura. Na najgornja dva skoreni ostaci jaja ličili su na nanos taman osušene slikarske boje, a na dnu, nevidljiva i prekrivena svime još od onda, ležala je tvoja omiljena šalica za kavu, Zoranov poklon. Zaostali zoc se do sad već vjerojatno pretvorio u crnu zemlju koja će se rasuti kroz moje prste kad ju večeras napokon krenem prati. 

Sjeo sam na jedini stolac slobodan od odjeće koju još trebam spakirati i opet pogledao tvoju poruku. Napisana na donjem dijelu otrgnutog papira, čija je gornja polovica vjerojatno poslužila kao popis za Kaufland, ispunjen parboiled rižom, Dove gelom za tuširanje, Parodontax pastom, sirnim namazima, jogurtima, crnim maslinama bez koštica, paštetom od tunjevine, crnim vinom i  planinskim sirom. I sve to sigurno je bilo zabilježeno mojim sitnim rukopisom koji je uvijek skromno zauzimao samo komadić bjeline što se nudila. Kao da treba ostaviti mjesta za još puno budućih popisa. 

Zvučalo je kao refren nekog srednje popularnog narodnjaka puštanog u doba kada cure sa stolova već očajnički popravljaju šminku u zapišanim wc-ima u nadi da još imaju šanse biti ulovljene. OPROSTI, TO MI NIJE NIŠTA ZNAČILO  Velikim, okruglim pisanim slovima koja su nimalo sramežljivo zauzimala sav prostor. Bez točke na kraju i bez plana da se papir iskoristi za još neku rečenicu. Ili bar za Kauflandov popis.

Prvih dana bez tebe bavio sam se simbolikom toga što nisi stavila točku na kraju.

Kupaonica je relativno uredna, tu te još nisam nadoknadio neredom. U napunjenoj kadi, zatvaram oči i ronim prema negdje. Topla gusta voda utješno me stišće i polako prestajem razmišljati. Nestaješ. Osluškujem samo svoje tijelo koje blago podrhtavajući ovisnički traži kisik, istovremeno sam preplašen i oduševljen tom pobunom, trnci u stopalima i šakama podsjećaju me na jato razigranih leptira, penju se i spuštaju križajući na trbuhu, uši se žele odvojiti od glave i pobjeći negdje u sigurnost, neobičan pritisak u tjemenu koji mistično nestaje čim laktovima dodirnem blago požutjeli emajl na dnu, opustim se. U jednom trenu u tom ljuljajućem mraku shvaćam da se višak vode prelijeva preko ruba na kupaonski pod, ali svejedno mi je. Usnice su se lagano iskrivile i iznutra se smijem poput radosnog djeteta bez saznanja o prošlosti i budućnosti. I tako sve dok ne izronim u stvarnost.

Tu zadnju noć doma skratila mi je ptica. Alarm se još nije oglasio i vani je vladala potpuna tišina pa su njeni isprekidani vriskovi s našeg drveta u dvorištu imali ekskluzivu. U valovima su se odbijali od fasada susjednih kuća i takvi ličili na očajnički poziv u pomoć.  Uporno je tulila povremeno krilima češući grane, a ja sam je slušao ležeći nepomičan u od znoja vlažnoj majici, srameći se i zbog nje.                                                                                                                                                          

Razmišljao sam o tome prateći to isto jutro komunikaciju četveročlane obitelji u redu ispred sebe. Odeblja majka bučno je bjesnila na sina desetogodišnjaka jer je umjesto u laptop torbu, mobitel i tablet stavio negdje u veliki kofer za predavanje u krupnu prtljagu. Pognuta je kopala po otvorenoj prtljazi, nimalo diskretno se povremeno otresajući na njega, a ispred njih se stvorilo tri metra praznog prostora u čiji se okvir nitko od nas iza nije usudio zakoračiti. Ljudi naokolo oprezno su je pogledavali koristeći priliku bez imalo truda i napora osjećati se pristojno i kultivirano.

Pronašla je tablet i mobitel, potrpala par stvari natrag unutra i zatvorila kofer stiskajući ga teškim koljenom te se zatim bučno dišući uspravila, zapovjednički pogledala muža koji je već par minuta intenzivno zurio u tablu s polascima iznad sebe i za sekundu su ekipno popunili onu prazninu. Uspravila se, uvukla trbuh i pogledala oko sebe, sa širokim samozadovoljnim smiješkom, ponosna kako je riješila problem.

Gledajući nju, sjetio sam se sebe kako pola dana ranije, skriven zidom gledam najboljeg prijatelja dok prolazi. I ni sad nisam siguran je li me bilo više sram njega jer je svjedok rušenja mojeg malog svijeta ili sebe koji od tog rušenja pokušavam pobjeći najdalje što mogu? 

Žena ratnica i njena obitelj došli su na red. Verglala je službenici čiji pogled se nije micao s monitora kako je oduvijek htjela posjetiti Katar i da ih je sad njena prijateljica pozvala i da će biti smješteni kod nje, ali da nije sigurna kako će podnijeti vrućinu i drugačije običaje. Rekla je i da njen muž ima problema s gastritisom pa se nada da mu istočnjačka hrana neće smetati, ali da je oduvijek htjela otići tamo. Službenica je nije pogledala ni dok joj je uzimala karte. Umorni zamrznuti osmijeh prolazio je negdje pored svih nas.                                                                Doha, osjetio sam olakšanje što ću biti u njihovoj blizini samo dio putovanja.                                                                                                                                                 

Sjećaš se kako sam bio bijesan na tebe kad smo na povratku iz Delhija tamo čekali let za Zagreb? Zašto čovjek uvijek ima krive misli? Zašto mi nije došla scena onog minijaturnog balkona u Lisabonu s kojeg smo slušali fado našeg uličnog svirača? Ili ranojutarnje vožnje čamcem po Gangesu? Ne znam.                                                                                                                                                             

Pamtim kako je ta noć izgubila smisao kao i uvijek na aerodromskim čekanjima i da smo to nepokretno vrijeme pokušavali prevariti nepotrebnim šetnjama do bolesno urednih wc-a u kojima smo konstantno susretali brojne čistače koji su nas pristojno pozdravljali kimanjem glave i pogledom što je uvijek završavao negdje na podu u potrazi za fantomskom nečistoćom. Da vjerujem u Boga, mislim da bih pakao zamišljao kao vječni boravak u zračnoj luci, dok čekam idući let koji ustvari nikada neće doći. Lunjam dugačkim, prohladnim i jako osvijetljenim hodnicima, uvijek neiskusno prelagano odjeven, bez čarapa i provjeravam kad mogu ući u prostor od kud ću se ukrcavati. Da uđem tamo i još čekam do poziva na ukrcavanje koje opet ispočetka čekam. I čekam. 

Bila si gladna i dao sam ti najsitnijih 20 eura da si odeš nešto kupiti na jednom od čudnih lokala koji uopće nisu mirisali na hranu. Vratila si se za 15 minuta i sva ponosna pružila i meni jako maleni sendvič uz ostatak te počela odmatati svoj. Kovanica od dva eura rekla mi je da si svaki taj sasušeni komadić platila više od 60 kuna i poludio sam. Izmoren povratnim putovanjem kojemu nema kraja i urođenom škrtošću počeo sam vrijeđati uništavajući ti glad. Gledala si kao da me vidiš prvi put. Stiskao sam tu jadnu hranu u šaci i glasno na našem anonimnom hrvatskom bjesnio na tebe, siguran da me nitko neće razumjeti, potpuno nesvjestan da je sirovost internacionalni jezik.

Sendvič od 60 kuna pojeo sam skriven, iza ugla po putu do još jednog nepotrebnog wc-a i pamtim da te kasnije, netom prije početka puštanja u avion očajnički grlim uvjeravajući samog sebe da to radim zbog tebe. Stišćem te poput dominantnog mužjaka čije je svaki postupak savršen i zbog tog ga moraš voljeti. A možda ti se ustvari još osvećujem zbog one svoje nesposobnosti na livadi.

„Sljedeći molim.“

Nisam ni primijetio da je završila s Katar-obitelji. Prišao sam pultu i pružio joj sve iz fascikla.

„David Mirić?“ izgovorila je moje ime upitno držeći otvorenu putovnicu. Fotografija unutra prikazivala je punijeg i uredno obrijanog muškarca koji samozadovoljno zuri u leću kamere.

„Da“, protrljao sam se po dvomjesečnoj bradi u nelagodnom smiješku. 

„Vidim da ste stornirali povratni let iz Indije?“

„Da, neke stvari su se promijenile pa više ne znam točno kad ću se vraćati“, izgovorio sam tiho naginjući se prema njoj. 

„A gospođa Lorena Mirić?“ pogledala je red iza mene držeći u ruci tvoju isprintanu kartu koju sam zaboravio izvaditi. 

Skoro sam i ja pogledao iza sebe. „Ona ne može ići, bolesna je“, rekao sam prvo što mi je palo na pamet.

„Aha“, samo je promumljala opet zalijepljena za monitor. Stavio sam težak ruksak na traku kad mi je rukom pokazala i uputio se prema ulazu u intimniji dio aerodroma. Unutra sam sjeo da vratim papire u fascikl i zagledao se u tvoje podatke na papiru koji sam sad mogao i baciti. Ili možda da ih izrežem i magnetom jednom prikačim na naš frižder uz ostale? Smiješno je koliko se komadića ljubavi nalazi na papirićima privremeno zarobljenim na tim vratima.  

K-obitelj je sjela blizu mene. Razgledavali su ratni plijen iz duty free shopa, a žena ratnica je već otvarala upravo kupljenu bocu Coca-Cole zero. Nešto su pričali, ali ih nisam razumio. Kao da koriste neki drugi, meni odjednom nepoznati jezik. Razveselilo me to.                                                                                  Možda bih sad razumio one ptice na drveću iznad naše livade?   

(Kako se Ranko Risojević i Predrag Bjelošević
nadgornjavaju nad šahovskom pločom)

Lijeva ruka, laktom oslonjena o sto,
pridržava bradu, da se ne stropošta
u ponor neizvjesnosti, u grotlo tišine.
Desna, ukrućena, dugo stoji u vazduhu,
pod njom se vrtlože bijele i crne sumnje.

Tutnje vozovi, nadlijeću avioni,
tamo, iza prozora, prekookeanski brodovi
ruše zidine, proširuju korito ulice,
a desna ruka vreba, kao smrt u zasjedi,
kojom figurom će gađati protivnika.

Zna ruka da i vječnost ima granice,
da mora uslijediti potez koji će srušiti
jednu želju, jednu zvijezdu, jedan svijet,
ali i dalje ne talasa prazninu
između stola i neba, bojišta i slavoluka.

Konačno, ruka se polako spušta i pada kralj.
Dok ruše se planine, puca stijenje,
planeta Zemlja iskače iz svoje ose,
desnice sa obje strane bojišta
stapaju se u čvrst stisak. 

− Ne tuci mu noge – viče Dugi dok ja pendrekom mahnito ispaljujem udarce u svim smjerovima. Ne snalazim se još uvijek, ali brzo su me uveli u proceduru koja je zapravo jednostavna: koga uhvatimo, lemamo, ali tako da stoji na nogama, da može pješačiti dalje. Ponekad ne znam stati. Ruka samo krene i ja zaboravim da im noge zaista trebaju da se vrate otkuda su došli. 

Otkuda ste došli. Tako im kažemo. Vratite se otkuda ste došli. Ne razumiju što im govorimo, ali batine svi mogu shvatiti.

− Jebote, jesam ti već triput rekao da ne tučeš noge. U pičku materinu. 

Debeli me brani da sam još zelen, tek sam tu par mjeseci, naučit ću. Par udaraca po glavi, par po rukama, njušku malo uredimo i − ajde. 

Čovjek kojeg sam udarao ostao je ležati bez svijesti. Nekako, ne očekuješ da tako brzo puknu, čak se nadaš da će vratiti, da neće stvarno plakati, klečati sklopljenih ruku, i sve to. Naravno da razumijemo, ali vičemo vat, vat, dont anderstend. Mislim, nije da itko od nas zapravo zna engleski, ali toliko smo pohvatali iz filmova. Da se vratim. Tri njegova frenda su nam pobjegla. On je najebo. Tako to inače bude. Dečko, zapravo. Možda petnaest godina, ako usporedim s ovim klipanima kod nas. 

Ako pokušaju pobjeći, puštamo pse za njima, pa su naučili, nekako se glas pronio, da je bolje da stoje i čekaju da im damo što ih ide. Mali u jednom trenu tako pogleda u mene da mi ruka zastane i shvatim da me podsjeća na brata. Taj pogled. Nekad bi pišali od straha, i brat i ja. Ili od udaraca. Mali isto piša. Vidim lokvu ispod njega. 

Udaram kao da ništa ne stoji više između malog, smrti i mene. Dečki se u početku smiju, što sam se napalio. Poslije, kad mali padne na zemlju i počne pljuvati krv, prestane im biti smiješno. Jebote, prestani, ubit ćeš ga! Na kraju me odvoje. Malog trpamo u kombi. Prebacujemo ga preko. Šutimo svi. Ako je mrtav, nema veze, dečki me pokrivaju. Ionako u Bosni ništa ne prijavljuju. Ako ga nađu tamo, bit će da ga je prebio netko od lokalaca. 

Popijemo pivo prije vraćanja kući. Dobro je, uhvatili smo ih petnaest do jutra, vratili sve, uredili da se prepadnu. Debeli vadi mobitele. Gledamo, ima finih marki. One loše, stare smo odmah razbili. Moraš nekoliko da demonstriraš. Ostale Dugi i ja preprodajemo pa poslije dijelimo svi lovu. Gamad dođe zaista bogata, ne bi čovjek vjerovao. Danas smo kod dvije žene našli i petsto eura. Na nas trojicu to je fina satnica. Dugi kaže da će ove godine ovim tempom možda i skupiti za more, da napokon odvede djecu. Ovako, krediti sve pojedu, već tri godine nisu vidjeli mora. Debeli kaže da je i on htio voditi ženu negdje, možda da vidi Dubrovnik.

Nekad Debeli dođe nadrkan od doma i tad ni on ne zna stati, a nas dvojica onda nadglasamo razum Dugoga. Nekoliko puta ostali su ležati u krvi, kao i ovaj mali. Samo bi ih ubacili u gepek i prebacili preko granice. Važno je da ne ostanu ovdje. Što se dogodi u Bosni, nije se dogodilo. 

*

Dan je krenuo naopako od jutra. Prvo je Debeli došao razjebaniji nego inače. Žena ovoga puta misli ozbiljno, kaže, pokupit će prnje. Nije da već nije prijetila da će otići i da nam već nije dolazio s tim pričama, ali čini se da je ovoga puta situacija zaista ozbiljna. Debeli zna biti kreten kad popije. Prema svima. Jednom je i nas nalemao, ne možeš ga urazumiti pijanog, nema tog boga. Ne namjeravam ga pitati, gledam cestu. Imamo posla, a osim toga nije ni pristojno zabadati nos, pričat će ako bude htio. Pretpostavljam da je ovoga puta pretjerao. 

− Nema ona gdje otić. Samo prijeti. Znam ja nju. 

Šutimo. Debelom se s čela cijedi krupni znoj dok dahće kao ugojena svinja. Stojimo nasred ceste dok nas sunce pošteno mlati. Srpanj. Dobili smo dojavu. Kombi stranih registracija zaputio se u našem smjeru, pretpostavljaju s migrantima. Pokušali su ih zaustaviti. Mi sad moramo napraviti sačekušu. Blokadu. U trenu kad prema nama dolazi kombi sve se događa prebrzo. Kombi se ne želi zaustaviti. Ili nam se tako čini, u tom trenu kad hita prema nama. Debeli prvi ostane bez živaca i krene pucati, počnemo i mi jer nismo sigurni da netko nije pucao prema nama. A i drugarski je. Pucamo dok kombi napokon ne stane. Ma pucamo i kad je kombi stao. Iz kombija ljudi preplašeno izlaze, neki dižu ruke, neki samo stoje u kombiju. Vozač je prvi počeo bježati. Dva odrasla čovjeka iznijela su iz kombija i položila na travu dva krvava djeteta. Nemaju više od deset godina.

− Ubio si dijete, debilu− viče Dugi van sebe dok trčimo prema skupini koja se već razbježala. On se daje u trk za ostalima, mi čuvamo ove što su ostali.

Neki jauču u kombiju, očito smo ih još sredili. Gledam ljude, pola ih je djeca. Jedan mali, žena ga iznosi, ima možda tri godine, nema više. Ostali do deset, rekao bih.

Stajali smo ukočeni, Debeli i ja, jedan kraj drugoga držeći uperene pištolje. Debeli je vikao iz svega glasa da im jebe mater. Trebalo nam je vremena da se zbrojimo. Mršave djevojčice krvarile su na travi kao kad u lovu pogodim zeca. Toliko krvi. Kraj njih je ranjen i muškarac srednjih godina, možda njihov stari. Ta bagra se uvijek izvuče.

*

Šake koje se spuštaju teške su. Uvijek smrdi na znoj. Savijam se. Stavljam ruke na glavu. To je valjda tako prirodno svima. Trbušni mišići grče mi se i dok spavam. Još je gore kad uzme kaiš. Onda krv brže probije. Preznojim se. Probudim. Popijem čašu hladne vode i zapalim. Gledam mobitele koje sam uzeo neki dan. Sutra ih preprodajem. Neki su novi, nema ništa na njima. Na jednom je troje djece stalno na slikama. Musava djeca igraju po prašini. Musava djeca u autu. Musava djeca na podu slažu kocke. Rođendan. Možda imaju šest, pet godina. Slave nečije četiri svjećice na torti. Bit će ovo najmanje. Jedno drugome do brade. Mačak mi se mota oko nogu. Inače ga šutnem, još mi samo fali da mi se životinje petljaju po krevetu, ali sad se muva već neko vrijeme, a ne tjeram ga. Pomazim ga pa mu naspem hrane. Krava ga je ostavila kad je otišla, a ne bacaš životinje na cestu. To se ne radi. Zapalim još jednu. Zaspem. Onda sve ispočetka. 

*

− Jebem li te, ne tuci noge, koliko ti puta moram ponoviti − Debeli viče na mene dok ispaljujem udarce. Ovo nam je treća grupa danas. Kad padnu na tlo, a uvijek padnu, počnem ih tući i nogama, dok me netko ne zaustavi. Dijete na tlu kraj nas vrišti. Majka na tlu kraj nas vrišti. Samo nas dodatno živciraju. Dugi drži pištolje uperene prema njima, a ja nogama udaram mršavo, već krvavo tijelo. Dečki me ovoga puta puštaju da se malo ispušem. Ono s djecom sve nas je razjebalo prošli tjedan. Srećom, preživjele su. Momak ispod mojih nogu savija se, ali i on će preživjeti. Kao što sam i ja preživio. Drži ruke na glavi. Moli da prestanemo. Stop, please. 

Vidim kako se i ja savijam. Vičem nemoj. Vičem pusti me. Pusti ga, pusti ga. Ubit ćeš nas. 

Udaram dok ne osjetim da će srce eksplodirati. Dečki me još malo puštaju. Svima treba nekad. 

Umjetnik uvijek traži potvrdu za vlastitu sudbinu, da je na pravom putu, da je netko prije njega prošao onuda kuda je on krenuo. I ne čini to samo u mladosti, već tijekom čitavog života. Ti pojedinci koji mu prethode imaju status dvojnika. Oni su skrivena obitelj nomada, genetski materijal. Umjetnik sam bira svoje pretke, prepoznaje sebe u drugima. A ti drugi često su njegovi suvremenici, pripadaju istoj epohi, dijele isto iskustvo.

Ne sjećam se kada sam i gdje upoznao Nikolu Lorencina, što je pouzdan znak da smo se poznavali oduvijek. Godinama je to ime, baš kao i ime slavne glumice Marije Crnobori, bilo dio istarskog kopna u Beogradu, predstavljalo je teritorij na kojem sam i ja odrastao. U svojoj mladenačkoj uobrazilji tražio sam bizarne znake prepoznavanja. Pa tako, nije bez značaja bio podatak da između Marijinih Banjola i Nikolinog Medulina leži Pomer, mjesto gde su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća moji roditelji kupili kuću. Tamo sam jedno vrijeme živio dok sam honorarno radio za Glas Istre i tražio sidrište. Put me je kasnije odveo u rodni grad. Ali, i dalje sam, iako rođenjem Beograđanin, sebe doživljavao kao Puležana.  

Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian. Saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj. Tako je još od vremena Homera i njegovog Odiseja, čiji je otisak u 20. vijeku u obličju trgovačkog putnika Leopolda Bluma stvorio irski pisac James Joyce.

Početkom prošlog stoleća James i njegova Nora su četiri mjeseca bili Puležani. A upravo je njihova kratka pulska epizoda zbližila Nikolu Lorencina i mene u vrijeme kada smo se obojica intezivno bavili irskim piscem. Prije šest godina Nikola je objavio opsežnu knjigu pod neslovom Džejms Džojs i film koja u podnaslovu glasi: Kino-roman sviju boja. To je jedinstvena studija o životu i djelu jednog od najvećih pisaca dvadesetog veka. 

Filmski i literarni opus Nikole Lorencina je fascinantan ‒ iskazuje se četvoroznamenkastim brojem djela. Sve dokumentarne filmove snimio je prema vlastitim scenarijima. U tom grandioznom opusu meni je posebno drag serijal jednosatnih dokumentarnih filmova objedinjenih pod naslovom Luna rossa u kojem Nikola prati odiseju svoje porodice, od Medulina do Novog Sada, Jagodine, Beograda i Zemuna. Tijekom jedne noći odgledao sam pet filmova iz tog ciklusa. Cijelo 20. stoljeće se odvijalo preda mnom kroz storiju porodičnog stabla čiji korijeni su u Medulinu, a krošnja se širi na sve strane. Tako sam putovao s istarskim ezulima koji nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije napuštaju Istru i vlakovima bez povratka odlaze i rasipaju se duž tračnica od Zagreba do Beograda, od Novog Sada do Zemuna, Jagodine, Smedereva… Pulski Arsenal je zatvoren, tisuće radnika krenulo je trbuhom za kruhom. Stizali su i do američkih obala. Uskoro se na ekonomske razloge nadovezuju i  politički. 

Epopeja istarskih ezula i migracije koje su konstanta svake civilizacije čine središte Lorencinovog filmskog opusa. Vrsni dokumentarist, akribični pripovjedač, slikom i tonom opisao je  nebrojene sudbine običnih ljudi koji nisu odustajali od svojih ideala. 

Možda Nikola sam sebe najbolje objašnjava riječima iz jednog pisma koje mi je nedavno uputio: “Sa Istrom, Pulom i Medulinom koliko gura moje sjećanje, evo, već osamdeset lita, vavik je bivalo ovako ‒ čeznem i očekujem dolazak u daleku Zemlju Istru, a zatim, odlazim i napuštam tek dosegnuto! I tako, godinama, sve dok ispred mene bježi moj život, odnosno ‘životić’, kako bi rekla Marija Crnobori.”

APIS I OPIS DŽEPNOG PIŠTOLJA 

Ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnosti u Haagu, koji se nakon osamnaestogodišnje robije vraća u rodni grad, u Bosnu, preobraćen, iškolovan, pokajan, potpuno drukčiji. Vjernik.

No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj!

Ubrzo se posve osamljuje. Preko Bošnjaka, frenda iz osnovne, nabavlja bruning za dame.

Sebi za čelo ili sljepoočnicu.

* * *

Rodion Raskoljnikov se vratio, nakon tridesetpetogodišnje robije.

Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. Rođa još mršaviji, bez zuba, sijed i propao.

Posjećuje još starijeg Porfirija Petroviča, koji je davno penzionisan, i živi u istome onome stanu, potpuno ruševnom. Između se dogodila –  Revolucija!

Sada je Rodion Raskoljnikov vjernik, i u njemu se, također, dogodila revolucija, kao neumoljivo ubjeđenje da je živ zahvaljujući Bogu. Ali Porfirij, eh, sudski je istražitelj sada onaj koji je proganjan, jer još nije ni komunist, a već sumnjaju da je Bijeli… Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje, oltare prestvaraju u konjušnice. Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta…

Sovjetski, naime.

Sonja ga moli da ne izlazi, da ga mogu ubiti zbog krsta oko vrata.

Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?

Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.

“Mene su pokajanje, vjera i razgovor s Hristom, spasili, Porfirije Petroviču, meni je sada oprošteno, jer sam sebi oprostio.”

Isprepadani starac, nekadašnji “buržujski sudski istražitelj”, zamoljava šapćući Raskoljnikova da manje dolazi. U sebi je već siguran da je Rođa nesumnjivo agent, da je namjerni provokator. Razmišlja da ga prijavi, prije nego zbog luđaka završi u Gulagu.

“Tako je, rođeni, odslužio si kaznicu i nitko te više ne može prozvati za lihvarku babu i njezinu Jelisavetu.

Nisam ja rođeni, tako siguran da On uopće postoji, ima, eto, naprimjer, samo radan čovjek i spremnost, volja njegova da voli svoju zemlju, da sretan na njoj radi. “

Sonja zna da je samo pitanje dana kada će doći po Rodiona Romanoviča i sigurno ga batinama ubjeđivati da nema Hrista. Postani boljševik, pokaj se Rođa, govori mu.

Znači, ne vidiš, Sonja.

Ne vidiš za nikad.

Do prvog se svibnja u kući Rasima Sikirice oduvijek držalo. Bilo je tako dok je za život zarađivao kao čuvar u zeničkom kaznenom zavodu, ostalo je tako i kada se osamdeset i četvrte oženio pa došao za kombajnera u neki poljoprivredno-industrijski kombinat u istočnoj Slavoniji. Na kući se od jutra ponosno vijorila zastava, domaćin bi obukao čistu košulju i čitao novine dok bi Jana, žena mu, spravljala neko od njegovih omiljenih jela. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine. Ćuteći miris filovane paprike, Rasim je nezainteresirano preko novina pogledavao prema televizoru, na kojem je upravo išao prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.

Jana se pojavila na vratima dnevne sobe i zapiljila u njega. Pokušao je to ignorirati nekoliko sekundi ali je na kraju, kako Jana nije odustajala, nervozno preklopio novine i odložio ih na stolić pored fotelje.

– Šta je sada?

Bila je na rubu suza. Tražeći riječi, povremeno bi rubom kecelje ovlaš prošla ispod očiju, što je situaciju činilo dodatno dramatičnom.

– Nema ga još…

Rasim je neko vrijeme šutio. Onda odvrati:

– Dobro je, ženo. Zadržao se negdje s društvom, stići će. Rekao je i tako da ga nema prije šest. Ništa mu neće biti.

Jana je zaplakala.

– Kako neće Rasime, kako neće? Što ako ga sprži…?

– Nisu djeca. Sklonit će se već negdje – uzvrati Rasim i ponovno uze novine, što je trebalo značiti da je za njega ovaj razgovor završen.

***

Slavica i Mirko odmarali su poslije ručka, kada se začula zvonjava. Slavica je ustala i potražila telefon. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, koje su se ticale netom završenog ručka a koje obično među sobom razmjenjuju poslovično nezadovoljne domaćice, Slavica je spustila glas pa Mirko više nije mogao čuti o čemu se razgovara. Dočekao ju je stoga sa znatiželjom u pogledu. Slavica je glumila nezainteresiranost.

– Zvala Jana. Pita znam li gdje su djeca. Zabrinuta je… Kaže da nije zdravo sada biti vani.

– Šta si joj rekla?

– Da su sigurno negdje tu, u blizini. I da više nisu mali, da će se već znati snaći.

Mirko je zapalio cigaretu. Ustao je i otišao do prozora koji je bio otvoren. Zatvorio ga je, navukao zavjesu i pogledao prema Slavici.

– Malo ona previše titra oko tog malog. Nije joj to dobro, nije nikako.

Slavica je uzdahnula. Bio je to uzdah odobravanja.

– Moraš ju razumjeti. Znaš što su sve prošli! A i svi kažu da nije sada zdravo biti vani…

– Razumijem ja nju, itekako razumijem – mudrovao je Mirko. – Ali, svejedno mislim da od malog pravi invalida.

Izrekavši što mu je bilo na duši, krenuo je prema vratima.

– Nema veze sad to… Proći ću okolo po kvartu. Ako ih nađem, poslat ću ti ih na sok.

– A ti? – upita Slavica.

– Ja ću malo preko – odgovori Mirko dok je zatvarao vrata stana.

***

Rasim je, sukladno običajima koji su u kući vladali nedjeljom i blagdanima, uvijek poslije ručka malo legao i ubio oko. Međutim, nakon što bi uz ručak popio koje pivo, san mu je znao biti rastrgan i težak, pa se često budio u znoju i poslije cijeli dan osjećao kao da ga je netko izmlatio po glavi.

Ovaj put buđenje je bilo nježnije. Na rubu kreveta sjedila je Jana i milovala ga po obrazu. Kada je otvorio oči, trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati gdje je.

– Nema ga još… Ni Slavica ne zna gdje su – Jana je opet bila na rubu suza.

Rasim joj je odgurnuo ruku i sjeo do nje.

– Ama ženo, pusti me na miru. Vratit će se, nije od šećera, rekao sam ti da će se već snaći.

Ustao je i krenuo prema hodniku. Počeo se obuvati kada je za njim dojurila Jana.

– Kuda ćeš sad još i ti?

Rasim ju je blago odgurnuo.

– Pusti me. Idem malo preko.

Jana više nije mogla izdržati. Histeričan plač ispunio je hodnik. Kada je Rasim otvorio vrata, kleknula je i uhvatila ga za nogu, koju je ljutito istrgnuo iz njena zagrljaja i odjurio van.

***

Na stolu ispred Mirka i Rasima bilo je već lijepih pivskih boca. Bili su na svojevrsnoj prekretnici kada je trebalo otići doma, ili ostati u birtiji s potpuno neizvjesnim vremenom povratka kući. Odlučili su se za prvu opciju, s tim da su naručili još po jednu za „sretan Prvi maj“, kako je nazdravio Rasim, a Mirko benevolentno prihvatio. Baš kada su planirali kretati, na vratima gostionice pojavio se Zlatko, Rasimov sin. Srdačno ih je pozdravio obojicu. Volio je Mirka, kojeg je poznavao oduvijek. Rasim ga je odmjerio od glave do pete.

– Ooo, koga to moje oči vide! Od kuda ti ispade?

– Igramo nogomet, tu kod škole. Došao sam po vode.

– A jel’ onaj moj s tobom? – upita Mirko.

Zlatko potvrdno kimnu glavom.

– Jeste, zajedno igramo. Kao i svaki dan.

Rasim ga uhvati za ruku.

– Nemoj dugo, mater ti je zabrinuta.

– Neću stari, eto mene skoro doma – odvrati Zlatko uzimajući kriglu koju je na šanku ostavio konobar.

***

Slučaj je htio da se nogomet malo produži a da Rasim i Mirko naruče još po koju, tako da su se otac i sin sreli pred samim vratima stana. Rasim ga je zagrlio i pozvonio. Jana je dotrčala u hipu i otvorila vrata. Bacila se Zlatku u zagrljaj.

– Sine moj, gdje si do sada? Isprepadao si majku.

Rekavši to, počela je plakati i milovati Zlatka po kosi. Ovaj se s nelagodom odvojio, a Jana je pogledala prema Rasimu. Hvatajući ravnotežu, pokušao joj je mangupski namignuti, ali se ona okrenula i ušla u stan potpuno ravnodušna spram njegove ljubavničke geste.

Sjeli su svo troje u dnevnu sobu. Da ubije tišinu, Zlatko je upalio televizor. Promijenivši nekoliko programa, opet je naišao na prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.

– Gasi to! – uzviknula je Jana, na što se Zlatko trgnuo. Bio je iznenađen. Pogledao ju je začuđeno.

– Šta me gledaš? Gasi to, rekla sam ti! Dosta mi je više čekanja vas dvojice, dosta mi je brige, dosta mi je i TV-kalendara. Uostalom, danas si ga već jednom pogledao, jebo te TV-kalendar – rekla je uputivši ljutit pogled prema Rasimu.

Ponovno je počela plakati i otrčala u dnevnu sobu, odakle su se povremeno čuli tihi jecaji.

– Stari, šta je njoj? – bojažljivo je upitao Zlatko.

Rasim mu je pružio novine i rekao:

– Uplašila se za tebe. Znaš kakva je.

Zlatko ih je uzeo u ruke i pogledao naslovnicu. Ministar je najavljivao popuštanje COVID mjera, izbornik je objavio preliminarni popis za europsko prvenstvo, a nadolazeća turistička sezona je obećavala. Negdje pri dnu, Rasim je prstom pokazao Zlatku mali naslov: „Izdan crveni alarm – danas će prvi ovogodišnji toplinski val doseći vrhunac!“

Kada je prvi put spustio svoju ruku na čelo žene, koja se gušila u predsmrtnoj agoniji, osjećao je samo strah. Ljudi su se natiskivali u tijesnoj sobi pokušavajući vidjeti šta radi, ali Redžep se nije osvrtao na njihova neprekidna zapitkivanja. Pokušavao se skoncentrisati i čim je uspio učiniti da buka došaptavanja, koja je brujala iznad njegove glave, nestane iz njegovih čula, osjetio je da u umirućoj ima još volje za životom. Kada je napokon otvorila oči i jedva vidljivim pokretima ispucalih usana nagovijestila da nastavlja živjeti, sobom se raširi žamor čuđenja i odobravanja. Kćerka te žene, koja je sada disala ravnomjerno, zagrli Redžepa, a on je, ne znajući šta dalje da čini, nespretno sjedio na ivici kreveta razmišljajući kako će je cijeloga života pamtiti po reskom mirisu metvice i limuna na koji je mirisala njena kosa.

Nije sebi mogao objasniti ono što se zbivalo u njegovom životu, ali nije mogao ne primijetiti kako se odnos ljudi prema njemu promijenio. Posebno je čudno bilo ophođenje Ibrahim‑efendije koji bi, svaki put kada bi prolazio pored Redžepa, počeo nešto mrmljati sebi u bradu, jer je za tog revnog i bogobojaznog klerika priznati Redžepove moći značilo suočiti se sa temeljima sopstvenog vjerovanja. Jednom je, nespretno i ne želeći to, u nekom društvu rekao kako u posljednje vrijeme često uči dove za spas Redžepove duše, uz opasku da je to što ovaj radi šejtanska rabota. Od tog ga je dana Redžep nastojao izbjegavati, ali mu to nije uspijevalo i ne bi protekao dan a da ne nabasaju jedan na drugog. Mimoilazeći se, obarali su glave, Redžep svjestan kako je on smetnja u Ibrahim‑efendijinom svijetu, a ovaj je činio istu tjelesnu gestu, samo iz sasvim drugih pobuda. Njemu je Redžep bio nepoznanica kojoj se divio i koje se bojao istovremeno.

Ali, to intimno divljenje morao je kriti od ljudi a dužnost i savjest nalagali su mu da se protivi sve raširenijem uvjerenju da su Redžepove sposobnosti nadnaravne prirode. Na pitanja vjernika, koji su uzbuđeni sve češće postavljali pitanja o Redžepovim čudima, kako su zvali njegovu intuitivnu sposobnost liječenja, Ibrahim‑efendija je odgovarao aforizmima u koje ni sam nije vjerovao, a od kada je i njegovu majku Fadilu, na poziv njegove sestre Esme i uz njegovo izričito protivljenje, vratio sa onog svijeta među njih žive, nije bio u stanju bez emocija suditi o Redžepovim čudotvornim sposobnostima.

Neobična Redžepova sposobnost nije privukla pažnju samo zbunjenog Ibrahim‑efendije, i što je više novootkriveni čudotvorac počeo obilaziti kuće umirućih, to se njegovo ime počelo češće izgovarati na raznim okupljanjima, ponekad sa nevjericom i porugom, ali sve češće s tonom neke, do tada nezabilježene, ozbiljnosti. Malo je ko mogao dati racionalno obrazloženje onoga što je Redžep činio, a onima koji su bez ostatka vjerovali u njegove čudotvorne moći nikakvo obrazloženje nije bilo potrebno. Za njih je Redžep bio čovjek obdaren posebnim moćima i doživljavali su ga upravo tako, opisujući mistificirajuću prirodu njegove ličnosti kao nešto sasvim obično u svijetu koji je toliko žudio da bude što bezličniji. Čak i oni koji su sumnjali u narav njegovih čudotvornih oživljavanja, prolazeći pored njega, osjećali su neki neobjašnjivi pijetet i nisu se mogli oteti utisku da je melankolična Redžepova narav nešto potpuno iskonsko. Koliko god se trudili nisu na njemu mogli pronaći tragove prijetvornosti, a ponašanje mu je bilo toliko prirodno da je teško ko mogao tvrditi da je sve to što čini dobro osmišljena predstava.

Sam Redžep svoj je dar podnosio s određenom dozom mučnine, jer ono što niko nije znao bile su vizije koje je proživljavao tragajući za putem kojim će umirućeg provesti iz sivih onostranih predjela ništavila do njegove životne stvarnosti. Ti su izleti bili toliko mučni da je Redžep nakon svake seanse osjećao jaku fizičku bol, nesnošljivo jedak i podmukao, vruć pritisak u donjem dijelu stomaka nakon kojeg bi mu se tijelom širila groznica a ruke dospijevale u stanje pojačane drhtavice. Znao je satima ležati u krevetu grizući zubima usne do krvi, a onda bi poput luđaka lizao tu krv uživajući u njenom slankastom okusu. Kada bi se fizička bol smanjivala i kada bi osjetio da mu tijelo više nije u stanju ekstremne napetosti, padao bi u malodušnost koja je znala trajati danima. Tada bi mu se raspoloženja mijenjala nerijetko po nekoliko puta u jednom satu pa bi se znalo desiti da iz nekog nepoznatog razloga plače, a odmah zatim bi prelazio u stanje ekstatičke sreće pa bi se smijao i galamio pozivajući imaginarne prijatelje da se vesele zajedno sa njim.

Skroman Redžepov izgled mnoge je zbunjivao, a inače je svojom pojavom stvarao pomiješane osjećaje. Uvijek obučen u izlizane svijetloplave farmerke i plavu majicu bez natpisa, Redžep se nije uklapao u predodžbu koju je većina onih s kojima se susretao imala o ljudima s posebnim moćima. Govorio je tiho, zapravo jedva čujno, glavu je držao oborenu i izbjegavao je sa sagovornicima stvarati kontakt očima. Ali, kada bi bio prinuđen pogledati nekog čovjeka, ili ženu, pravo u lice, njegov pogled je bio blag i mio, a zelene oči su imale neku neodređenu i neuhvatljivu dubinu koja je razoružavala svojom očitom prostodušnošću. Bio je to pogled umno bistrog čovjeka od kojeg niste mogli sakriti nikakvu tajnu i pogled čovjeka koji više nema nikakvih iluzija o tome šta je život. U Redžepovim očima je ležala golema i neobjašnjiva tuga, kolosalna melanholija i taj bi pogled uspijevao postiditi i najbezobzirnijeg čovjeka. U ophođenju s ljudima bio je popustljiv i nikada nije nametao svoje mišljenje. Uopšte nije mnogo govorio, a i kada bi se odvažio na razgovor njegove riječi su bile blagopitljive jer je uvijek vodio računa da nečim izgovorenim ne uvrijedi sagovornika.

Redžepova kuća, malena i trošna, bila je okružena velikom avlijom, a od mnogo drveća teško se mogla vidjeti sa ulice. U toj je kući živio sam, bez roditelja, povučeno i mirno, i da ta prostrana i pomalo bajkovita avlija nije bila utočište mnogobrojnim životinjama, ostavljala bi dojam najusamljenijeg mjesta na svijetu. Ljeti, u vrijeme velikih i žestokih omorina, Redžep je provodio vrijeme u toj bašti a miomirisi različitog samoniklog cvijeća miješali bi se sa svježinom koju je stvarao hlad drveća. Običavao je Redžep, u jednom udaljenom uglu avlije prostrijeti deku u hladu dvije kruške čije su se krošnje isprepletale kao da su bile u čvrstom ljubavnom zagrljaju, i tu bi ležeći mislio o svemu onome što ne posjeduje i nema, o stvarima koje su mogle biti samo izmišljene ili odsanjane. Mislio je često na svoje roditelje koje je jedva pamtio i nanu Hanifu s čijom je smrću izgubio svaki dodir sa ovozemaljskim svijetom i kada bi se udubio u magle sopstvenog sjećanja postajalo bi mu jasno da je čudotvorna svojstva počeo osjećati baš onog proljeća kada je umrla ta stara, čestita i bogobojazna žena.

Od tada, Redžepa su spopadala pitanja i sumnje, počela su ga opsjedati nevjerovatna stanja u kojima je mogao vidjeti ono što je drugim ljudima bila vječna tajna. Ležeći tako i gledajući tamnosmeđe plodove krušaka sjećao se prvih vizija i pamtio je užas prvih ukazanja, a lica ljudi koji su gubili život ostala su mu utisnuta u nutrinu kao neka nejasna opomena na život koji je živio prije nego se u njemu probudila moć tog strašnog uvida. Pamtio je i lice prvog čovjeka kojega je slijedio u limb njegove sudbine, njegove krike i jecaje i njegovo žuto, mrtvačko lice koje je nakon što je dušu vratio u tijelo, počelo dobijati životnu rumen. Odlazio je od tada u kuće posjećujući onemoćale ljude, budeći u njima iskru života, izazivajući tako sudbinu i stvarajući pomutnju u prirodnom toku stvari. Ili je, kako su mnogi razumijevali i tumačili Redžepov iznenada otkriveni talenat, njegova moć bila čudo poslano od Boga, a on sam bio sila koja je prkoseći ustaljenom svjedočila da red stvari nije obična igra, razumljiva i dohvatljiva, nego nešto tajno, zagonetno i neshvatljivo.

Kako je vrijeme prolazilo tako je i Redžep počeo sticati samopouzdanje u svome odmjeravanju sa Tanatosom, a iskustvo koje je nakupljao negdje duboko u sebi pretvaralo se u znanje izbavljenja. Početnički strah preobrazio se, s vremenom, u nevjerovatno preciznu pouzdanost i nakon nekoliko godina hodanja tim svijetom koji se nalazio između života i smrti, Redžep je bio u stanju već nakon jednog pogleda ili jednog dodira ocijeniti koliki su izgledi umirućeg da ga povrati u život. Reći ucviljenoj i uplašenoj rodbini da je umirući odlučan da napusti svijet bilo je teško, ali Redžep nikada nije stvarao osjećaj lažne nade, što je često u sobi tog namah mrtvaca stvaralo ljutnju, graju i strah. Za one koje je ustanovio da se još kolebaju, neodlučni da napuste ovozemaljski svijet, Redžep je činio sve, a kada bi uspio da ih povrati u život osjećao je ogromno olakšanje, jer život je uvijek donosio lažni osjećaj spokoja, makar je on dobro znao da je jedino smrt neizbježna izvjesnost.

Noć kada su ga uhapsili bila je vedra i topla. Četvorica policajaca u uniformama podigli su ga iz kreveta bez ikakvog objašnjenja. Dok su ga vodili prema avlijskoj kapiji vidio je kako nekoliko ljudi sa baterijskim lampama razgleda svaki kutak njegove kuće. Otvarali su ladice, vadili posuđe iz vitrina, pomjerali stolice, ali šta su tražili nisu Redžepu nikada rekli. U stanici milicije prema njemu su se odnosili grubo i otresito, postavljali su mu pitanja koja nije razumio, neprekidno su galamili i prijetili mu. On je sjedio gotovo oduzet, a kada su ga počeli tući, od straha se pomokrio u gaće. Pišalina se nakon nekoliko sati skorila stvarajući grozan i neizdrživ vonj, ali nisu mu donijeli drugu odjeću niti su mu dozvolili da skine zaprljanu. A onda su se počeli izmjenjivati isljednici i svaki je na drugačiji način tukao Redžepa, svaki je imao drugačiju dozu surovosti i svireposti. Kada je počeo od silnog batinanja bljuvati krv i disati ubrzano kao čovjek koji je izgubio razum, prebaciše ga u ćeliju istražnog zatvora, gdje se nalazila još nekolicina privedenih prijestupnika. Kada vidješe Redžepovu izbezumljenu pojavu, među njima izbi komešanje. Počeli su vikati i međusobno se svađati, a kada shvatiše da njihova galama samo povećava njegovu razdražljivost, umiriše se i ostaviše ga da sjedi u jednom uglu. U gluho doba noći Redžep se napokon umiri, ali sada u njegovim zelenim očima više nije bilo one lucidne bistrine, a kada ujutro otvoriše metalna vrata i izvedoše ga u prostoriju  za ispitivanje pred zbunjenim milicionerima je stajao malouman čovjek. Omalen, zdepast i podebeo čovjek, širokih ramena, očito nadređeni okupljenim milicionerima, odmjeri Redžepa od glave do pete i nakon nekoliko trenutaka, u kojima je preokretao neku misao u glavi, samo naredi da ga puste na slobodu i zaborave.

Od tog je dana Redžep hodao ulicama Zenice kao sumanut čovjek, ne razumijevajući ljudskog glasa, kao utvara, kao avet, kao duh koji živi u nekom ljudima paralelnom svijetu. Nije više prepoznavao ljudska lica i ljudske glasove, nije se osvrtao na upite i pozive, nije prepoznavao poznanike. Više nikada nije otišao u svoju kuću, a kada bi u tim sumanutim potucanjima nekim slučajem dospio u ulicu u kojoj je bila njegova kuća, počeo bi cviliti kao životinja, a zatim i urlati nekim muklim i strašnim glasom. Često je hodao potpuno uneređen, a smrad koji je širio bio je nepodnošljiv i izazivao bi kod ljudi nagon za povraćanjem. Oni koji su ga poznavali kao nekadašnjeg čudotvorca sposobnog vraćati neodlučne duše s granice onog svijeta, na svaki susret s Redžepom spopadala bi neutješiva tuga. Bilo je ponižavajuće gledati kako su se svemoćne sile svemira poigrale sa sudbinom tog čovjeka.

A onda, iznenada i nenajavljeno, kako to obično biva, Redžepa potpuno nestade. Isprva su ljudi mislili da je odlutao u neki susjedni grad pa počeše kolati glasine da ga je vlast zatvorila u ludnicu. Neki su čak tvrdili da su ga usmrtili lokalni jalijaši, a njegovo tijelo bacili u Bosnu. Koliko god su doušnici vlasti nastojali saznati šta se desilo s Redžepom to je njegovo odsustvo postajalo zagonetnije i misterioznije. I baš kada radoznala svjetina i zabrinuta vlast počeše gubiti interesovanje za Redžepa i njegovu sudbinu, desi se nešto neobjašnjivo. Jednom prilikom, kada su radnici KOMRAD‑a po nalogu Opštinskog sekreterijata za komunalne poslove, došli urediti u šiblje zaraslu avliju Redžepove napuštene kuće, otkriše nišan baš na onom mjestu gdje je običavao ljeti ležati u hladu ispod dvije kruške. Na tu vijest cijelo se naselje uskomeša, milicija poče obilaziti kuće i postavljati pitanja, ljudi se počeše među sobom došaptavati. Uskoro četa milicionera, u zatamnjenom milicijskom kombiju odvede Ibrahim‑efendiju negdje u nepoznato sumnjajući da je on u tajnosti organizovao dženazu, a tijelo umrlog, za kojeg su pretpostavili da je Redžep, jer koga bi drugog mogli zakopati baš u avliji njegove kuće, po vjerskom običaju pripremio za sahranu. Kruti su milicioneri bili ubijeđeni kako je to učinio kako bi odužio čudesni spas majčinog života i htjeli su utvrditi kako je Redžep umro i ko je sve učestvovao u sahranjivanju umrlog.

Nekoliko su noći radnici KOMRAD‑a, po nalogu uvrijeđenih ljudi iz Sekretarijata unutrašnjih poslova, pokušavali srušiti nišan, a kada su shvatili da nijedna mašina ne može da pomjeri kameni blok, odustaše od jalovog posla. Vlast nakon toga naredi da se kapija Redžepove kuće zabravi, a cijelo imanje ostavi da zjapi prazno, i ono s vremenom postade napušteno i zaboravljeno. Odlučiše da više ne uređuju avliju nadajući se da će sa podivljalim šibljem i nabujalim travama narod zaboraviti i Redžepa, i njegovu čudotvornu moć, i razloge njegovog ludila i nestanka. Čak se ni Ibrahim‑efendija nikada više nije vratio da nastavi sa svojim imamskim poslovima u maloj uličnoj džamiji.

Šta se desilo s Redžepom to nikada niko nije saznao, u avliju njegove napuštene kuće niko godinama nije ulazio osim djece željne dokučiti tajnu misterije koja se u njihovoj ulici prepričavala kao najsvetija legenda. Nišan još uvijek stoji na istom onom mjestu, u uglu avlije, ispod dvije kruške, a na njemu ponekad, neobjašnjivo, zasjaji neka boja potičući maštu žitelja ulice koji onda počnu zatvarati prozore na kućama i zaključavati avlijske kapije.

Kad ispred naše zgrade stane policijski auto, svi susjedi znaju da traže mene, a ja slušam kako nervozno zvone, čekaju i nakon dugo dugo konačno odlaze. Prije sam se sramio i mislio bruka, a sad ponosno slušam portafon, ne otvaram i ne dam im se jer koga je policija spasila ja stvarno ne znam, al da je udesila, ovršila, uhapsila i odvela mnoge moje drugove – to evo svjedočim.

Prvi put sam pao sa 15 i malo trave pa su nakon prekršajne kazne i šestomjesečne mjere nadzora uslijedila pišanja u Vinogradskoj, preliven tuđi urin i nezainteresirana medicinska sestra koja pazi iza poluotvorenih vrata dok se pretvaram da ne mogu i da trebam mir, koncentraciju i žubor vode. Nekad ne bih našao nikoga s toksikološki čistom pišalinom pa bih tri, četiri dana prije kontrole počeo pit diuretike i pive, pišat pišat pišat sve u nadi da ću se očistit. Tako sam upoznao odjel za ovisnosti i vidio đanere kako se tresu, znoje, cupkaju i mole često u ruci stežući uputnicu, češće stežući samo sebe da se ne rasipaju tamo ispred zatvorenih vrata iza kojih doktori i sestre u drvenom ormaru čuvaju spas. Bojao sam se jer su bili stariji, često oronuli, bolesne kože ispod koje se treslo prijesno meso, nervozni, jadni, opasni. Ne sjećam se jesam li tada uvjereno mislio – nikad ovako, nikad ovo, nikad više tu, no i da jesam, nikakve vajde u tome ne bi bilo.

Sljedeći susret i prvo odvođenje u stanicu dogodio se na Branimircu, parku nedaleko moje srednje škole. Bilo je tragikomično. Taj je park bio okupljalište lokalnih cugera koji su se opskrbljivali u vinariji prekoputa tržnice, a među njima bilo je dosta beskućnika i oni bi u parku za toplijih noći prespavali. Bili smo popodnevni turnus i nakon škole završio sam s curom iz razreda na jednoj od klupica. Ljubili smo se i drpali strasno, nespretno, tinejdžerski, kad nas je obasjalo baterijsko svjetlo praćeno glasom policijskog inspektora u baloneru. Drotovi su provodili raciju u parku, legitimirali, hapsili i rastjerivali beskućnike i pankere kad su nabasali na nas. Ni ona ni ja nismo imali osobnu, a ovom je inspektoru očito bilo dosadno pa je odlučio da nas onako svisoka, autoritativno, nauči lekciju. Sjećam se njegovih brkova, naglaska i balonera ko iz francuskih krimića s Alanom Delonom. Sve uz šeretski smiješak ispitivao nas je šta radimo, koliko godina imamo, znaju li roditelji gdje smo i još gluposti koje sam zaboravio. Strah i gnjev i danas pamtim. Iako smo mu odgovorili na sva pitanja, odlučio nas je naučiti šta je murija. Maricom su nas odveli u policijsku stanicu u Bauerovoj gdje sam čitavu malu vječnost sjedio na drvenoj klupi u hodniku i promatrao kako prolaze, a zatim odgovarao onom inspektoru. Zvali su nam roditelje i to je jedini put da mi je stari bio ponosan što su me hapsili. Nakon tog sva policija bila je oko droge.

(Kad se tuku policija i demonstranti, ja se prvo sjetim da su policajci radnička djeca i da tuku svoje i pitam se zašto, pa sebi mislim kako su toljaga za obranu privatnog vlasništva i statusa quo. Zatim se sjetim navijača iz dva grada bilo koje države i počnem nabrajati u sebi po čemu se razlikuju i stanem nakon 2, a zatim po čemu su slični i stanem nakon bezbroj jer svi se kupamo u blatu, al nam ne daju da pogledamo gore tako da nisu svi drotovi odvratni, al ovi koje sam upoznao jesu.)

Na Krku par tjedana prije vojske hapsili su me u susjedinom dvorištu dok sam hrkao pijan u vlastitoj pišalini. Ovom treba kontekst – 1999. sam sasvim sumasišlo otišao u hrvatsku vojsku 32 klasa, a ovo je bilo prve noći togodišnjeg mora, dva tjedna slobode prije polaska za Požegu gdje ću prisegnuti domovini.

Išao sam na more sa Špicom i Šuletom u njegovom crnom mercedesu (patrijarhalna i bogata građevinarska obitelj iz Slavonije ) i kad smo stigli, on je saznao da je deda – glava svega – umro i sutra mora natrag, a s tim da je čitavu godinu radio bauštelu kod svojih jer tako je obiteljski posao funkcionirao. A kako je Slavonac, tako i rakija plus 200 grama trave i dosta bombona od kojih sam prvi na ksanakse i pivu pojeo kad smo krenuli drugim putem, a treći čim smo stigli. Na autoputu sam otvorio prozor da odbacim višak motanja i auto je doslovno poskočio pa smo skoro poginuli. Šule kao vozač nije ni duvao. Ja sam sjedio iza kraj gajbe pive i mislio kako za dva tjedna idem i kako mi je svejedno – samo daj. Kad smo stigli, ostao sam kod Špica iako je moja vikendica dve kuće dalje. A kad je na sve spomenuto došla rakija koju sam samo ja sa Šuletom pio (njemu smrt dede meni alkoholizam) otetost kontroli postala je sigurna.

Ja se ni danas ne sjećam kako sam završio u susjedinom dvorištu, al kad je pozvala policiju, došla su jedina dva drota za narkotike na čitavom otoku da me nađu kako spavam u vlastitoj pišalini. U malom sam džepu imao zadnji ksanaks omotan folijom, ksanaks koji su našli jer su me pretražili pod izgovorom da sam u opasnosti zdravstvenoj i kad su pitali gdje stanujem, prvo sam ih odveo do Špica i Šuleta. Ne sjećam se baš, ali vukli su me s rukama ispod pazuha sa svake strane prvo nizbrdo pa je Špic otvorio vrata i rekao da me ne poznaje, dovoljno uvjerljivo da sam ih morao odvesti sebi do bake Milke i njenih 87 godina koje uključuju četiri razreda osnovne škole, smrt prvog muža u Jasenovcu, skrivanje s bombom u svinjcu kad su ustaše došli po nju u rodno selo Poljanec tamo negdje u Podravini, prvoborstvo u drugom svjetskom, vjenčanje u partizanima s mojim dedom katoličkim svećenikom, smrt osmogodišnjeg sina nakon što je stao na hrđavi čavao te blagi suton u kojem je proživjela ostatak vijeka, suton čiju je blagost sporadično kvarilo moje devijantno ponašanje. Kad sam se pojavio na vratima polusvjestan i pridržan sa svake strane policijskim mišićima, baka Milka ostala je prisebna i uspjela ih nagovoriti da me puste.

Ovdje moram napomenuti da se ovih događaja ne sjećam i da vam ih pričam kao mozaik sklopljen od tuđih sjećanja i logike stvari iz kojih izvlačim slijed događaja opterećen naknadnom pameću.

Sljedeći dan probudio sam se oko 2 popodne, izbjegao ručak koji je baka skuhala i spustio se do Špica. Nisam se sjećao ničega nakon što smo Šule i ja počeli piti rakiju. Dočekali su me bijesni, jebali mi mater što sam im na vrata vikendice pune trave i bombona doveo drotove, a ja sam pokunjeno slušao, kimao glavom, nastavio pive i Šuletovu rakiju. On je od svih bio najpomirljiviji, pakirao se i spremao nazad za Zagreb, sprovod i obiteljsko žalovanje. Usprkos svemu, opet sam počeo s bombonima, alkoholom i duvanjem pa smo se spustili do plaže, unezvjeren sam pozdravljao obiteljske prijatelje, skakao u more da se minimalno otrijeznim i dan je prošao, baka se brinula, a večer se pretvorila u jutro kad sam konačno slomljen zaspao. Prije toga sam uzeo za pljugu i sklonio kraj kreveta u stranice knjiga. Što sam čitao, više ne pamtim.

Prva stvar koju sam vidio bila je policijska značka. Jedan od narko drotova došao je po mene, baka mi jučer nije stigla spomenuti da će se vratiti i ovaj mi je mirnim glasom naredio da ustanem da se spremim i da idemo. Ja sam čitavo vrijeme razmišljao o ono malo trave stisnute između knjiga prestravljen njegovim prisustvom. Baka je pustila da me probudi – bio je to dio dogovora kad su mi dozvolili da onakav prespavam doma. Tako sam sjeo s drotom u auto civilni, u kojem je iza rešetki glasno dahtao njemački ovčar, i krenuli smo prema Krku. Sjećam se kako mi nije dao da popijem kavu i kupim cigarete pa sam tih 20-ak minuta pušio njegov York i izluđivao ga svaki put kad sam žicao pljugu.

U stanici su me satima uvjeravali da je tableta ksanaksa koju su mi našli u džepu ekstazi, a ja sam im, govoreći istinu, objašnjavao da je od frendovog tate glumca – kad slušate Šegrta Hlapića on je Crni čovjek – koji sam ukrao i koji me onesvijestio.

Jedno su vrijeme bili uvjereni da je štek kod Špica, al sam im pričao o smrti mame, o alkoholizmu i odlasku u vojsku pa su pristali da tabletu testiraju i da mi zatim sude. Ništa se iz toga nije rodilo, čak ni prekršajna kazna – sve što je ostalo ove su rečenice i bilješka u MUP-ovoj evidenciji moje narkomanije.

S policijom sam se družio i dalje, u vojsci proveo 9 mjeseci, od kojih 5 kao vojni policajac Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, čuvao HIS i Tuđmanovu vilu, ne i njega jer je frajer umro na dan kad sam prekomandiran iz Rijeke. Poslije sam upisao drugi fakultet i glumio da mi je stalo, ali trenutno nemam ni snage ni vremena ni volje da o tome pišem pa vas eto pozdravljam rudarski slobodan, društveno odgovoran i svejedno naduvan.

Stajao je pokraj sivo-hladnog jezera i gledao u ponor čitavoga roda i naroda kome je pripadao… Ibar mu je samo otežavao muke neprestanim ulaganjem energije i struje u to jezero veličanstvenoga imena, u jezero Gazivode. U momentu se setio svega, gutao je knedle veličine teniskih loptica koje Novak odapinje na margine svojih protivnika. U par navrata je zaželeo da ga neka viša sila strovali u svetloplave dubine gde će se nasmejan udaviti, gde će mu kosti pastrmkama kao kakve zvečke za igranje služiti. Pokušao je par puta da zapeva “Stani, stani Ibar vodo Ibar vodo kuda žuriš tako…” no glas ga je izdao i samo je siktao, a suze su mu padale na vrhove patika i od tamo su zbunjeno njegove prve korake čekale da ga se i one otarase. U mestu Ribariće, na dvadeset minuta od administrativnog prelaza Brnjak, poželeo je da se nikada nije ni rodio. Jesen je, i po oklonim brdima Sandžaka i sa druge strane jezera na kosovskim brežuljcima zlatio se badnjak koga će za Božić meštani tih tužnih sela u svojim pećima založiti. Ostalo mu je još toliko snage da uđe u auto, no tamo ga je na talasima radija dočekalo neprijatno iznenađenje… Cune Gojković je svojim dubokim glasom pevao “I ja imam jade svoje, jade svoje, meni nije lako, meni nije lako.” Neki pričaju da je tada mahnit iz auta istrčao i u onom se zlatastom badnjaku ušuškao da čeka rođenje Hrista, a drugi opet vele da je sa Ibrom stigao do Kraljeva grada gde mu se svaki dalji trag gubi…