Todor

Todor je shvatio
gledajući u pusto polje ispred kuće
da smrt nije ponor

Da je Todor Ponor
i da je Ponor Todor

Ponornica… Stojanka, majka!
Ponornica… Stojanka, majka!
Skender!

Todore! Trgni ga majke ti
vidiš da je opet upao u duševni
Ponor, crni Todor!

Viknu neko i pusto polje
ispred Todorovih očiju zameni
korov, šiblje, drvlje i kamenje
krš i drača!
a njegova majka Stojanka
u kući se raspada od raka
i izmučena hemoterapijama
u bolovima stenje.

Majko, shvatio sam da je u nama ponor!
U našem mesu i izmučenom telu Hristovom
koje nedeljom u crkvi jedem.
Ne boj se smrti majko, kaže ti
tvoj crni Todor
sad je ponor
a kad umreš
tad je odmor.


Tarih

Ono što ljudi u selu znaju
to se ćuti,
ništa ne treba ni da se pita. 

Možeš o mrazu da pitaš nešto,
o najlon pijaci, ili možda o virusu u opštini
ili klubu penzionera.

Ostalo se braćo ćuti.
Kao so… Ćuti se kao sneg
u rano jutro u decembru.

Možeš da dodirneš to jebeno ćutanje!
Vidiš tu i tamo da neko pokušava da vikne
ali ne ide brate. Ćuti u larmi. Zamisli to?

Ćuti o ratu… Ooo da! O ratu se takođe ćuti.
Ništa kao ne znaju ni Srbi, ni Hrvati ni Bošnjaci.
Ni ptice na grani, mašala!

E tako ti je u ovoj mojoj palanci.
Svi su bre čitali Konstantinovića…
A nikako da umuknu to
njihovo ćutanje!



Medihine oči, moje su oči

                       Medihi Šehidić

Jednom mi je neko rekao da
često imam izbečene
oči, da mi igraju kao po zejtinu tokom
gluvih zimskih noći
da sijaju kao
menorice, hanukijice, voštanice

A onda mi je Mediha
skinula mrenu sa njih
gusto štirkanim tekstom,
kataraktu mi izlečila

Tada sam shvatio da kao i ona u svome
detinjstvu, da sam isto tako i ja
preplašen od smrti kao lasta
drhturio

Te u majku i oca izbečenih očiju
u izbeglištvima, i tokom njihovih svađa
zenicama zurio, u njih piljio,
na trepavicama snove teške
mirio, svuda zavirivao,
majku koja se skrivala
dozivao,
oca dok spava pokriven ćebetom
preko glave
kao kakav ludi šareni
tabut
osluškivao

Bilo me je strah svega, uz brata i sestru
sam zaspivao
upaljena svetla sam u snove tonuo
i tako veštačko jutro
prizivao, plastično sunce
prstima dodirivao

mislio sam da svojim trepavicama
spasavam naš obiteljski svet
a na njima se zadržao
čitav jedan
snegovima izlokan put i kaljavi
smet

Bašluk

Težak bašluk pao mi na grudi
pritiso me, i srce mi sada studi
u čudesnim taktovima bubri
utisnule su se dove, ostali mi urezani harfovi
po pergamentu grešnoga mi tela

Čekam da ga neko makne s mene
ja Vlah hudi
crnokos ko Turčin
tamnoput ko Grk
tužan kao Srb

Težak bašluk pao mi na grudi
s imenima braće pobijene,
rođene mi braće preko Drine

Čekam da ga neko makne s mene
te da istetoviran u svet krenem
i da ovo malo daha koji čuvam u grkljanu
ispustim
u sneg
u kišu
u maglu
u nabrekla brda Srebrenice

I s anđelima put nebesa
oslobođen od sramote
s rancem punim ključale vode na leđima
što klobuče
krenem

In memoriam

Дванаестог априла у Сарајеву је преминула Дара Секулић, по многима најзначајнија српска пјесникиња послије Десанке Максимовић. Отишла је у 91. години, имала дуг и трауматичан животни пут, који се окончао у породичном кругу у Сарајеву. Њен живот битно су означила два рата, у којима су се запатиле двије велике трауме. Траума дјевојчице са Кордуна, којој су усташе спалиле кућу и побиле више чланове бројне породице Секулића, те траума из времена Босанског рата деведесетих година, када је поново морала искусити драму избјеглиштва. 

   Након усташког покоља 1941. Дара се школовала по дјечјим домовима и интернатима, од Прве партизанске гимназије на Банији, преко прихватног логора у Италији, до Сплита, Карловца и Сиска. Потом неко вријеме живи у Загребу, у тешким приликама, када ће се растурити и њен први брак. У љето 1953. узела је возну карту за Сарајево, у нади да је то град у којем ће започети нови, пјеснички живот. (Претходно је упознала Мака Диздара и Изета Сарајлића.) Студирала је и бавила се послом социјалног радника, а радила је и у  редакцији дјечјег листа. У Сарајеву је живјела све до смрти, с тим што се 1992, с троје унучади, склонила од ратних страхота у Србију. Боравила је код пријатеља у Новом Саду, у Приштини и Власотинцу те у Дечјем селу у Сремској Каменици. Након девет година вратила се у Сарајево, с темељно измијењеном етничком, религијском, политичком и кулуролошком личном картом града. 

   У књижевности је дебитовала 1956. једном заједничком поетском збирком са двојицом одавно заборављених аутора. Затим је, током шест деценија литерарне биографије, објавила већи број пјесничких дјела, као што су Грлом у јагоде (1963), Горак конак (1970), Блиско било (1975), Лицем од земљице (1978), Облик студи (1985), Дух пустоши (1990), Лицем према сунцу (1998), Брат мој, Тесла (2000), те још нека, све до збирке Одбачене пјесме(2019). Објавила је и књигу прозних, изузетно лијепих Записа о биљу и нама, у оквиру својих Сабраних дјела (2005). Дара је вољела да бере гљиве по брдима и планинама око Сарајева.  А једно репрезентативно издање њених пјесама, посвећених Сарајеву и његовој околини, носи наслов Од града до брда (2018). Пјесникиња се богато одужила граду свог живота, али тај град је – након што је почетком рата  избјегла у “агресорску” земљу – постао резервисан према њој. Није примљена у Академију наука и умјетности БиХ, али није ни у млађу, сестринску установу у Бањој Луци. Заобишла су је и нека важнија признања као “Кочићева награда” и “Књижевни вијенац Козаре”, којима би она чинила част. За њу није радио ниједан лоби, чак ни нека критичарка феминистичког усмјерења.

   О Дариној поезији објављено је неколико озбиљних огледа – ту прије свега мислим на оно што су писали Мидхат Бегић и Славко Гордић. С добрим разумијевањем о њој су писали и други критичари (Ристо Трифковић, Ханифа Капиџић Османагић, Јасмина Мусабеговић). У зборнику који  је о Дари, поводом додјеле Змајеве награде, објавила Матица српска, запажени су есејистички прилози Душана Иванића, Миодрага Петровића, Ђорђа Сладоја, Милосава Тешића и Ненада Грујичића. 

   Мидхат Бегић, аутор чувене монографије о Скерлићу, указао је на “синтезу модерног искуства и народне мудрости”, на “горду узноситост” те “симболичку сажетост и прочишћеност” Дарине поезије. Ја сам у Дариној поезији запажао глас “патничког, трпког лиризма, глас неког неутаживог бола егзистенције, али и глас умне воље да се судбина (лична и судбина рода) прими и поднесе”.  

   Један од врхунаца Дарине поезије представља дужа пјесма “Дух сњежних висова”, написана почетком осамдесетих, током једног боравка у Индији и загледања у врхове Хималаја. Пјесма је посвећена Радмили Гикић, која јој је, као лектор за наш језик у Делхију, пружила тромјесечно гостопримство. Та пјесма је прави празник поетске визије и њене иновативне језичке експресије. А у опусу Даре Секулић свакако се могу наћи још неке пјесме, које су већ уврштене у антологије српске поезије, попут снажне, ребелске пјесме “Аве Марија”. 

   Дару сам, посљедњи пут видио у октобру 2019. у Источном Сарајеву, када смо у Матичној библиотеци говорили о њеној новој збирци необичног наслова Одбачене пјесме. Нису то, међутим, биле пјесме за одбацивање, како их је Дара третирала у почетним верзијама. Многи и од тих стихова остаће у трезору трајнијих вриједности Дариног горког лиризма.

(Neznatno kraća verzija teksta objavljena je u Kulturnom dodatku Politike, 17. 4. 2021.)

Kad sam davno, bogomi prilično davno, tražila tačnu riječ za ono što sam osjećala, što nisam umjela izreći a što se nematalo kao istina, nezaobilazna, očigledna; kada sam one noći vriskala nad Huremom koji će mi, u tiši radnjice na spratu, izdahnuti na rukama, za uzdahom koji će mu pobjeć sa usana – Ja, kao još neiskusna sricačica, jelda, luda, odvojila sam jednu, iz rječnika, kratku riječ-svjedokinju, taman, reklo bi se, srećno pristiglu, vrlo gluhu i vrlo tešku, riječ među svim riječima nejednaku, ali baš prednjačeću snagom, bojem od kojeg puca usna. Riječ blisku Huremovom jeziku i težini njegove patnje, koje sam se plašila i za koju sam, doskora, mislila da dolazi sa starošću. Sada, zaobišavši istinu, u zloslutu tako očiglednu i jezivu, evo, ježim se dok tu riječ mi, dušinu – slušam, za posve drugu slavu, dok žvatuckaju je okolo brbljivi učitelji raskokanih usana, ravnih čela, mjehurovima ogrozdalih zvijezda, čirovima puklim ljutinom alboje, jezom oborenih vjeđa.

Odavno, parfimeriju “Duša” održavao je Hurem Alabaš, sin Zekirije Zade Alabaša Šarenkape. To je bio skroman dućan, ali na lijepom i prohodnom mjestu. Za Zade Alabašova vremena parfimerija je nosila ime “Surma”, iako u njoj surma nije bila glavni artikal. Dakle, Hurem je promijenio njeno ime i mnoge stalaže s robom koju je pregazilo vrijeme, zauvijek iz radnje istjerao. On je bio veliki majstor i spravljač mirisa. Još su ga se sjećali mladi službenici, otresite hanume i ljeporeki putnici. Pored mnogih kućnih, pretežno slatkih mirisa za svakoga, kako ih je zvao, Hurem je osjećao jak i čudan, u životu jedini miris kojemu nije mogao da otkrije izvor i sabije ga u teglu. Bezimeni miris nije odgovorao ni jednom mirisu dostupnom njegovim čulima. Danima je rovario po struhlim jabučarima, skladištima namirnica i hendecima, tražeći tanki trag koji će ga odvesti do otkrića. A to se zbilo u danu poslije kojeg je bilo teško nastaviti išta, pa i disanje. I Hurem je zastao, na pola puta, pun gorčine od koje bješe ljući samo miris starosti. 

Osjetivši ga, zaželio je da mu otkrije izvor, nadjene ime i podari ga čovječanstvu kao mogućnost da se insan, barem, na svakome mjestu sjeti svoje suštine. Oguglalo na podvale iz raznih laboratorija, već duže vremena ovo je “čovječanstvo” osjećalo samo zapahu svoje ustajalosti. Kao svaki radinac, Hurem je bio pretjerano osjetljiv na mirise koji ostanu u sjećanju. Mogao je da se sjeti mirisa svakog dana proljeća, svake tihane večeri ili nagle promjene. No najteže, s velikom mukom reklo bi se, podnosio je mirise koje nose ljudi izglavljeni ili uglavljeni u duge i teške hizmećarske poslove. Zato je davno sročio detaljan katalog osnovnih, zemaljskih mirisa. Ta knjižica ispunjena raznobojnim pravougaonicima, ličila je na tablicu elemenata, na prestaralu bukvicu njegovog oca, s jednim praznim, plavo naznačenim mjestom na sedamnaestoj strani. 

Ta “praznina” čuvala je mjesto baš tom nedostajućem mirisu među mirisima kojih je, po Jisaku Kovaljovu, imalo sto i osam, a po Huremu, uz onaj neuhvatljivi i neimenovani, tačno sto i devet. Praznini neimenovanog pravougaonika u katalogu nedostajao je upravo detaljan opis izvora i snaga dejstva. U sahane je uporno grumuljao, mrvio, strugao i dodavao sastojke: opiljke ženskih dlanova, osmijeh prvenčeta, kapljice ženskog miga, tragove oluja, prašinu baruta, otresinu duge, uzalud. Iza gotovo svih dokučenih, rasutih na nadlanicu mirisa, pod prstom se mogla napipati tek bljedunjava skrama očinje vode. I suze, u dodiru s kožom, izazivahu nepodnošljivo bljedilo na obrazima i crvenilo na usnama. Deformisahu ljudsko lice, ističući lijepu prolaznost, skrivajući i potirući s lica sve što pripadaše vječnosti. Da umanje upadljivost izvještačenosti i nestvarne ljepote, majke su kahvenskim kašičicama krišom sipale maslinovo ulje i đulsuju navrh glava svojim jogunastim kćerima, pod pundže i žabice.

A ko je bio Zade Alabaš? 

Prepisujem. “Početkom vijeka, bolesni Alabaš, otac Huremov, u snemoći napusti rodnu i ucvijeljenu Otadžbinu i zaustavi se nakratko ovdje, zadnjem odmorištu na dugom putu za pakao”. S puno nade u budućnost, slijedeći navike stotina sinova iz propalih familija, zarobljen stegom lične sudbine, još sumljen berzanskim čudima, zaustavio se na zelenoj čohi doline koju je u hljebnim lukovima prošivala ledna ruka Raške. Tada se on na brzinu oženio Emom Erak, mnogo starijom od njega učiteljicom krojenja, izbjeglom iz zgurenog gradića opasanog sa dve kržljave i vadama rasute rječice. Ema je umrla iznenadno, po rođenju Huremovom, uoči rata i velike gladi. S djetetom u naručju, Alabaš se zaudovčio. Od toga trena, ne cvilići, on je svoj jeftini život harčio u grozničavom dopisivanju s daljnjim rođacima, sa utvarama iz svoga smračenog sećanja. Opljačkan do zadnje pare, propao na crnoj berzi, zapijao se u neoprezu iz kojeg bijeda crpi snagu. “Ja sam svoju majku jedva pamtio, uporno dišući pod sličicom s njenim božanskim likom u krzavom medaljonu oko grla. Svi koji su znali Emu Erak – govorili su mi u hodu da ličim na nju i da svakim pokretom otkrivam jako prisustvo njenog duha u svojim jogunastim navikama. “Istina, takvih je gledača duše bilo sve manje i, uz starog Jisaka Kovaljova i jednog trgovca kabastom robom, mogao sam ih izbrojiti na prstima jedne ruke”. 

Stari Alabaš odabrao je Mamara da mu on čizme dokoljenice održava. Mamar je bio vješt praktičar, čovjek obolio od prevelike odanosti poslu koji mu je prilično savio kičmu, ali se on još duhom držao uspravno. Samo u našoj ulici majstora je bilo sedam. Na desnoj strani: Hurija, Zibija, Ahmo; sa lijeve strane ulice, jedna do druge, radnje su Osmana, Halima, Omera, Bakije i Mamara. Svi su dobro radili, i svi su oni, osim Mamara, zbog poreza kukali kao da ništa ne rade. Mamar je došao u Grad davno. Sagradio je od lijesa kućicu na desnoj obali Jošanice, i u njoj živio dugo, sve dok se nije dohvatio čaršije šegrtujući kog Ešrefa, Bakijinog oca. Govorio je malo, rijetko i vrlo netečno. Govorkalo se da je iz Sirije, Makedonije, pa čak iz Arnautluka. Znao je posao isto kao i Ešref. Čak i malo bolje od njega. Izbirljivije mušterije tražahu da im on uzme mustru, zaobilazeći Bakiju, tersaća i bukadžiju. Uz sve fale, kad je Bakija teslimio radnju svome sinu, Mamar je postao majstor. Rano se osamostalio, kućom i radnjom, a malo teže poslom. No, vremenom, umiješan kakav je, pridobio je mušterije i ubrzo stao na svoje noge. Mamar je stekao radnju i uz radnju držao mali salon. U salonu se mogla popiti kahva i, kao nigdje u čaršiji, mogla se pročitati taze novine. Ostale su radnje samo obućarske radionice za krpež. U Mamarovoj radnji nije bilo cipelarskih kalupa, što znači da je on pravio cipele samo na živu nogu, po narudžbi. U narodu raznih nogu: šlapavih, žuljavih, gvrgavih, krivoprstih i tabansuznih. 

Za vojnom kuhinjom nekoliko mjeseci su se iz čaršije izvlačili ostaci turkaluka. I Zade Alabaš, prvi čovjek otomanske sile, uoči “odlaska” proveo je cijelo poslijepodne s Mamarom u njegovoj kući, tražeći da mu Mamar, do jutra, napravi čizme za onaj put. Mamar ga nije prekidao nikakvim pitanjima, samo je odmahivao glavom i čekao da kapetan kaže što ima da kaže. Zade Alabaš je u vojnu stupio nenačet godinama, a otići će iz nje natovaren bolom, kojem ni vrijeme neće moći ništa. Nije se likom promijenio ni za jotu. Njegove izrazito modre usne, sa bljedičastom kajasom okolo, njegove upale ali oštre oči ispod još oštrijih vjeđa, pristajale su njegovoj strogosti kao znak uzvika vojnoj zapovijesti. Kao svaki oficir, ličio je na baletana koji je zaboravio da raspaše sablju upavši na binu. Sidžila je njegovo rodno mjesto. Sidžila je i veliko groblje na kojem je ležalo svo žensko rodstvo Zade Alabaša. Muškarci su svoje grobove rasipali širom dunjaluka, a samo su njihne žene čuvale pješčane okrajke zemaljskog pamćenja. 

Zade Alabaš, ovdje iz milja prozvan Harap, zadnji punomoćnik velikog carstva, patio je što će svoje kosti odnijeti na to tamo groblje, u svoj daleki zavičaj. O njegov grob, u zavičaju i groblju, spoticaće se olinjali i oslijepjeli psi, a jata ptica zaobilaziće ga na putu ka svetoj zemlji. S njim, oficirom preteklim iz ovog sumračja, tamo u predačkom pijesku, zauvijek, ležaće i znamen velikog pada, poraza koji će se, od tog trenutka pa do kraja svijeta, duže i lakše pamtiti od svakog na zemlji njegova trijumfa. Mamar je prestao da se nećka. Drag mu je bio Zade Alabaša, draži od svih koji su te večeri slavili što će barem, brzih dana, poumirati u svojim dalekim kućama, među nepoznatom rodbinom. Doduše, niko se osim Zade Alabaša Mamaru nije obratio da mu on napravi čizme za dušu. A te je čizme Zade Alabaša vidio nekioć na rafu u Mamarovoj radnji, zapravo u salonu, prvog dana kad je tu nogom zakoračio. Bjehu bez tvrdih potpetica, bez šnura i šavova. Salivene. 

Takve su se čizme, diljem carevine, pravile jednom ili nikad u stotinak godina. Naručivali su ih rjetki, a još rjeđi su bili oni koji su ih gradili. Od obrnute kamilje kože, štavljene i krućene na poseban način, čizme su čuvale više dušu nego nogu. Obuvali su ih najčešće nepravedno ražalovani oficiri, primorani obzirima. Mamar je pristao. Zade Alabaš napustio je radnju u akšam a vratio se u sabah. Na stalku su ga dočekale gotove čizme, salivene. One se nisu plaćale. One su bile dug i obaveza, i sveti dug i sveta obaveza. Dok su se rastajali, izgledalo je da se rastaju zauvijek. Sa sabaha već, pred komandom, bjehu se okupili oni koji će, kočijama, napustiti grad. U šutnji, kako i priliči ljudima koji su, polomivši sječiva, pozabadali patrljke sablji u tuđu zemlju. Prođe i jedan sahat a Zade Alabaš se ne pojavi na škripavim stubama. Njegov posilni, držeći konja kojeg je već podbadala dosada tapkanja u mjestu, netrimice je piljio u vrata. Nikad se u tim vratima neće pojaviti taj kojeg očekuju. Umro je u snu kapetan ZekirijaH Zade Alabaš. Nastala je pometnja, ali i splahnula čim je prašina na zemlju slegla. Između onih kojima se žurilo i onih koji su htjeli odložiti odlazak da odaju počast svome starješini, strah je obavio posao. Što strah što obaveze. Civili su otišli, a oni pod puškama ostali. Vojska je tek sutradan izbauljala iz grada. Zamičući, osvrtali su se uplašeni vojnici i vidjeli po prašnom putu stope, plitke, krilima bodene. Na čaršiju je padao mrak, kao zar na pendžer iza kojeg se crnio grob, mezar Zade Alabaša.

Onda su iz Huremovog života iščiljeli svi koji su išta o njemu znali i koji su, bez izuzetka, njegovu stidljivost pred nepoznatim smatrali dobrom osobinom. U tom trenutku nije imao ni braće ni sestara, i nikoga iz bližeg rodstva ni s majkine, ni s očeve strane, da mu čuva strah. Huremova dadilja ostavila je zapis o stanju u toj nekad nam zajedničkoj zemlji, storiju u kojoj se uzgred spominjao i Alabaš, “neradnik koji se u neznan svijet otisnuo, žudeći za ljudima sličnim sebi. Kad sam od nekog u prolazu čula da našom čaršijom, od tezge do tezge ide neki izludjeli stranac sa drehavim papirima preporuka i garancija u naručju, znao sam šta treba da uradim. Poslije dugih i praznih godina, kao da se ni s mjesta nisam maknula, zadesila sam se ondje gdje je trebalo da se zadesim i odradila sve formalne poslove za preplašenog neznanca, da se Alabaška svojta ne zlopati”. 

Među svim bližnjima, najmiliji i dobrome srcu bliži bio mi je Hurem, uzvišena osoba. Nenapadan, prilično uman i poprilično smeten čovjek, kao svi što su, samni, u riječi nepojamne zaljubljeni. Ni trgovac, ni diplomata, ni otac ni pootac, tek pjesmar zavržen u poslove halne i mutne trgovinluke, posvem saosjećajan, snovima otanjen i prijateljstvu odan, zdušan i samotan. Vještinu pisanja otkrio je u njemu stari Alabaš, i dao ga na škole o trošku države. Kako je imao melodičan glas, Hurem je pri nastupu na večeri kazivača skrenuo na sebe pažnju i samo nekoliko dana potom bio primljen u krug priznatih. Stupajući među umne, njemu se pružila prilika da stekne lijepu budućnost i položaj. Ali boravak među knjigama, osim višeg obrazovanja, nije mu ništa naročito donio. Nakon dvogodišnjeg satiranja, izašao je iz škole kao običan pripravnik, s vrlo tankom platom. “Kako će se pokazati, za čitava svoga života, pored sve svoje darovitosti i obrazovanosti, i pored jakih rodbinskih i prijateljskih veza, on nije stvorio nikakvu karijeru u činovničkoj hijerarhiji. Ostao je nelicemjerni prijatelj ljudi”, kako je volio da sam sebe naziva. U napredovanju mu je smetalo to što je bio naklonjen slobodnom životu i bio nemirna duha. Umjesto ambicija za visokim položajem, on je nosio u sebi neugasivu čežnju za stihovanjem, koja ga ni za čitav život neće napustiti. Iako mu stihovanje neće donijeti ni slavu niti ikakvu činovničku karijeru.

 Premda u školama koje je pohađao nije dobio naobrazbu koja bi ga unaprijedila vještinom pisanja, on je, krećući se u društvu obrazovanih i putujući po svijetu, ipak stekao mnogostruka znanja – i postao jedan od rijetko vještih metaforičara, kahvenskih dokondžija. Po njegovom vlastitom nahodu, smatrao je da osim turskog jezika, zna još grčki i latinski. Iako je njegovo znanje grčkog, i latinskog jezika naročito, bilo vrlo tanko, odista je pokazivao živo interesovanje za jezike, i vrlo često donosio liste riječi i rečenica iz stranih zemalja sa prijevodom na naški. Savladavao je gradiva preskačući razrede, dok je veliki ispit položio nevoljno, po Alabašovoj smrti, i od naukovanja zauvijek digao ruke. Imao je razvijen ukus, i znao je cijeniti ljepotu. Bio je kaligraf, crtač, i zaljubljenik u pravdu. Prezirao je nasilje, poroke među uglednicima, zloupotrebe od strane sudija i neznanje uleme. Jedini put, kao savjetnika i uzdanika, nalazimo ga u službi Dražavne uprave, koja mu je povjerila da izvrši popis cjelokupnog stanovništva, kada će obići cijelu carevinu. Onda se povratio i ovdje proveo cijelu zimu, opaku i dugu, najcrnju u životu. 

Hurem je volio slobodan i neovisan život. Zbog toga nikad i nije imao neku stalnu državnu službu, niti je pravio kakvu karijeru ni prema svome obrazovanju ni jakim rodbinskim i drugim vezama s mnogim uticajnim ljudima. Te veze on je stekao samo zato što je imao ugodan glas, smisao za muziku, bio vješt u ophođenju i duhovit u razgovoru. U vrijeme okupacije, ovaj krajičak svijeta mogao je vidjeti samo još jednim okom, onim unutrašnjim. U te teške dane posvetio se sređivanju i redigovanju dnevnika. Vršio je prepise tapija, precrtavao stare zvjezdane karte, mape dalekih zemalja, ponekad i povjerljive spise državnih službi. Za svoju dušu, na posebnom papiru dotjerivao je svoje zapise, s malim crtežima gradova, ljudi i životinja. Pisao je sa obje ruke, s desna u lijevo i s lijeva u desno. Doduše, neka je slova pisao lijevom, a neka isključivo desnom rukom, zavisno od pisma. Riječ majka znao je da ispiše na svim jezicima, a kod riječi smrt djelovao je nesigurno. Slavio je riječ vid i veličao riječ poezija. Ko dotakne sljepilo zna šta je izgubio; koga datakne poezija nikad neće zaboraviti od čega je obolio, zapisano je na jednom mjestu. 

Jedno vrijeme Hurem je posedova i komotan salon, tu ponad Šadrvana, nedaleko od opštinske kuće, gde su prolazili oni kojima je pisanje bilo jedina strana prema kojoj su se klanjali. Ispisivao je imena velikih pisaca, prepisivao stihove i pisma, popravljao naslovnice odrtih knjiga. Pisao je i vesele pjesmice, za naprednu omladinu, a djevojčice su dolazile da im on ispiše kalendare i razne pouke. Oni koji su pisali i oni koji to nisu umjeli znali su da je to što on piše, nešto lijepo. Kako može išta ružno biti napisano tako lijepim slovima!, uzvikivali su oni kojima je do toga bilo stalo. Već je nosio sjenilo, i svakome ličio na čovjeka koji prolazi pored ženske nagosti s dlanom preko oka, da što manje vidi ljudskog sagrešenja. Ljudi koji su ga znali, gledali su da mu priđu uvijek sa njegove lijeve strane, od srca. Kako su govorili, izgorio mu je vid. Vidio je nešto što nije smio da vidi, nešto za šta čovjeku i nisu date oči. Bio je okružen knjigama kao zvijezdama. Kad god nije bio među njima, osjećao je tjeskobu i plašio se golih zidova i praznih polica.

Knjige su mirisale, i njegov je sobičak pahnuo na cvijeće. Mirišljava slova, slova koja se jednom vide a drugi put ne vide, ukrštena slova, slovo koje je cijela rečenica, – njegov su izum. Hurem je znao sve velike stihove napamet. “Sve što smo jedno drugom rekli, stalo bi u tanušnu knjigu zlatnih korica. Voljeli smo se postrance, onako kako se vole otac i sin: sa zrelošću sin okruća, pa ne mari više za dječačka maženja”. Tako je bilo. Tako neka i ostane. Jer sve drukčije bilo bi ništa, a ništa je “punina” od koje prijatelji, i kad se izmaknu, ne mogu pobjeći. “Pozitivni značaj književnika za opstanak malih naroda shvatio sam tek u susretu s jevrejskim znalcima u tuđini, kad su me uvjeravali da je taj nauk i sposobnost promicanja vlastitih interesa u svim prilikama modus opstanka u makazama agresivnih i neprijateljskih većina”, zapisao je učeni Huremov prijatelj. “Takva je pozicija naša odista i bila. On je tu poziciju unutar šačice ljudi predanih muzama, znalački koristio. Onima koji su ga optuživali da je brz i nestalan, trebalo je njegovo “opredjeljenje”, kako bi mu se lakše primakli. Imao je zato puno neprijatelja, i najviše među bližnjima, onima od pera”. 

Znavaše kod Hurema u radnju zabasati i poneko od onih izbirljivaca mirisa, prepun čuvstva, mladosti i sjećanja, koji umedijaše biti prava napast kad kupuje ili kada samo s mirisima ašikuje. To bjehu, kako ih je on nazivao, ljudi bez ličnosti, mahom zaljubljeni u sebe. Protivno poukama, Hurem je nosio vrlo hrapavo odijelo, u čije su se pore taložili mirisi iz radnje. Za njim su po raznizanoj čaršiji vrvjeli mirisi koji se ne davahu osjetiti, ali se mogahu prstima napipati. Kao svi prodavci opoja, on je razrađivao posao, postajao čovjek od upliva, za zehru takši od Jisaka, mlađeg i svakako izbirljivijeg Jevrejina koji je imao radnju odmah do naše. Ono što se nije moglo naći kod jednoga, lahko se nalazilo kod drugoga. Doduše, Jisak je često putovao i otud, iz dalekih krajeva donosio novatorije za koje se narod zanimao kao za miris proljeća pri kraju zime. Hurem se držao, reklo bi se, klasike, i nudio prevashodno mirise koji ukivaju u dušu draga sjećanja, ne debelokore zanose. 

Hurem je bio poznat i po sklapanju opojnih trava, prvenstveno za djevojke prestarale za udaju, za momke nesposobne za vojsku. Zreli muškarci nisu koristili nikakva sredstva, ali kape su nosili nakrivo i bežali od sunčanice, da sakriju podignutu vjeđu i naborano čelo pred neumitnim. Hurem je hitao da isproba spojeve za koje je mislio da odgovaraju suštini mirisa koji postoji, koji se ne da izdvojiti i imenovati. Oprao je ruke i otišao u tmušnu prostoriju iza parfimerije, u drugoj ulici od naše kuće. Mrak je padao, i Hurem se nije pojavljljivao u kahvi gdje su ga čekali stari jarani. Nije se pojavio ni kod kuće. Dok je svitalo, on je nehajno prekidao posao i započinjao novi dan u hamamskoj kahvi. Tamo ga je, medu unervoženim ljudima, sustigla strašna vijest o nakaznoj smrti nastavnice pjevanja, oko sabaha izgorjeloj u samačkoj kući. Hurem se ujeo za usne i kap krvi, kao naramak, survala se s njegovih usta u njegovo drhturavo krilo. Na crvenu kahvensku stazicu kanula mu je iz oka zadnja suza. 

U nastaloj pometnji, kao u vrtu uskovitlanih mirisa, čaršija je zaudarala na paljevinu, i jedva se disalo. Od muke, ljudi udarahu šakama kroz vazduh, otirahu prste o crne rukave, nagriženih ivica, na kojima ostajahu debele kajase pepela, kristalno jasne. Snijemio kao dijete koje natjeraju da popije kašiku zejtina, Hurem je došao kući, uzeo svoju torbu s uzorcima, katalog mirisa i sve stare zapise. Za malim hastalom, već je znao šta treba da uradi. Svukao je paltu, podvio lijevi rukav i na parče hartije s rukava sastrugao kristalne opiljke pepela s kuće nastavnice pjevanja. Nazirao je ostatke velikog povodnja, paljevine, bolesti, zavjere, neimaštine, nerodnih godina, pljuvačke, odrte ljudske kože, berzanske drhtavice, uslišenih i neuslišenih molbi, kristalnih snova, hrane, prašine, i ljudskog glasa. Te ljuskice pamćenja – samo je trebalo izdvojiti, izolovati i ucrtati u ram osjećanja. 

U nakani da poboljšaju sliku svijeta, spravljači opoja u nove mirise stavljali su ono što krijepi, a ne i ono što lomi ljudski mozak. Tako veselih, omamljujućih mirisa imalo je na pretek, uostalom kao i uvijek kad se od stvarnosti samo želi pobjeći. Drhteći, Hurem je pipetom usisao to što je dobio, u žudnji, pretresavši ovaj svijet. Pod staklom ga zapahnu miris ljudskog zla, izdvojen iz krika nastavnice pjevanja. Malecnu flašicu otvario je zubima i u nju nakapao ljepljivu i smrduljavu materiju koja tvori zbilju. Preko ruke, iz stare bočice, osipao se miomiris stvarnog života, kakav zaista jeste i kojemu će tvorac dati ime duša, uostalom, ime koje je nosila radnja koju je on vodio i koja ga je zaklanjala od slatke divljine nerada. Hurem je vješto razvijao posao i uporno prodavao svoju dušu na razne strane. U strahu zbog dušičave prezasićenosti, u grozničavom zgrtanju imetka, zatvorio je parfimeriju. Iz nje, ko je stigao, iznosio je sve što se moglo iznijeti. Odista, lakše ju je bilo isprazniti nego napuniti. 

Družina gradskih moćnika grčila je uz sebe vazda i po jednog «siromaška», beshljebnika, tihoga poetu ili izbirljivog slikara, «molera», ponekad nekog drčnog filozofa ili nerječitog novinara. Kao da je tim halama lokalne vlasti, “gazdurinama” – kako ih je nazivao Adem Hovrc, gradska luda, na ovaj način i na ovom svijetu teklo dragocijeno vrijeme iskupljenja zaradom dobrih djela, milostinjom prema poniženima i nemoćnima. Helem, čaršijski moćni ljudi nisu davali Huremu nikakvoga posla, a mogli su. Držali su ga čvrsto u krugu svoje samilosti, trudeći se se da im se on, uz bilo kakav drugi posao, ni po koju cijenu ne otme i načini kakvoga zijana na račun njihova ugleda. Željeli su ga takvoga kakav je bio, ponizan i muftaćan, bez sigurnosti. Bezbrižno su kuckali svoje bilijar-kugle u Domu vojske, obično nedjeljom popodne i subotom ujutru, a Hurem bi sklonut u ćošku za jednim stolom, uz čašu votke i tanjirić kikirika, pričao ponešto pametno, nekad uvijeno u teške metafore koje su, umjesto na listove knjiga, padale mrtve po olajnom podu. Zvali su ga pjesmar, i niko nikad nije pročitao ni jednan njegov stih, ni jednu njegovu pjesmu. 

Zapravo, Hurem nije pisao pjesme, naprotiv, plašio se skučenosti riječi u reckavim redovima. On je u svojoj sveščici pravio biografske skice, mini-portrete ljudi sa kojima je provodio dane, zaboravljajući na sve ovozemaljske obaveze, doduše, koje istinski nije ni osjećao. Arso Simatović, Behrija Kaćić, Milan Kostić, zvani Majka, Adem Hašimbegović, zvani Bego. Svi su oni imali svoje uljudno vaspitane i pažljivo njegovane familije, svoje lijepe i udobne kuće, cvjećnjake, svoje garaže i kola, svoje navike koje su se, sa godinama, prenijele i na komšije. Za njih su se kačili i manje važni drugovi, arhitekte, inženjeri, profesori. Dalji vez moći, ruku za ruku, širio se sve tanji i čudniji, do retkih i sitnih zanatlija i praktičara, često odabranih po protekciji i potrebi. Hurem je pravio skice takvih ljudi, u posebnoj svesci. Trudio se da nikoga ne izostavi i da bude što realniji u opisivanju njihovih osobina. Ono što ga je zapanjilo jeste činjenica da je u svakoj ličnosti otkrivao po jednu tačku, zločudnu osu oko koje su se životi odabranika nagrtali kao sijeno oko motke. 

Iako se Hurem iskrao iz neminovnosti risanja u istinsko trpljenje šutanja, uvjerena sam da on ni u šta nije bio siguran kao u svoje pisanje, u istinitost jasnih misli koje su ga cjelile od ubojâ. Živio je ne bježeći od sumnje, ali i ne odajući joj se previše. Čak i kad je harčio život na svojim mučnim putovanjima, među putnicima, i tamo je u toplini kakvog pribježišta nalazio mir i put do sebe, uz svoju tanušnu knjižicu, bez koje nije htio ni u san. Ništa od onoga što je u hodu tada nastajalo, nisam stizala da iščitam. On sâm povremeno čitao mi je bejtove koje je, neprestano i kradom, do zadnjeg daha pisao. Iako nije volio deklamovanje. Tako je živio do onoga časa koji mu se u užasu sručio na nježna ramena i na ideale. Neko je, očito vješto, neku ličnu brljotinu potpisao Huremovim imenom. Odmah je on optužen za jeres i za nedolično ponašenje: izolovan je od sredine i gurnut u praznoću, iako nije uhapšen. Izbjegavao je otad znance, da ne bi zbog njega stradali. Sretali su se u ovom gradu kao u tuđem, i odmahivali jedan drugome, on onom svojom nevidljivom, a oni sa onim svojim nemoćnim i kratkim rukama. 

Šapućemo iako se ne čujemo. Ljudi, znanici ravnih i tvrdih čela, stušteni kao brzica koja valja drvlje i kamenje, pod zastavama, nisu se trudili da išta shvate. U tim nijemim poslanicama, u tom išaretisanju skupilo se sve što će, danima, između njih stajati: mrmor na usnama. Hurem je poznavao to osjećanje, ono kad nešto imaš na umu a nemaš u srcu, i obratno. To je to zbog čega se on uvijek ježio, bilo gdje da se nalazio, u bilo kojoj da je zemlji, pod vazda istim nebom, potkočen stihom na usni. I to je ono veličanstvo ponosa, suviška osjećajnosti zbog kojeg bi se, ponekad, zanio u čitanju sopstvenih riječi, ponet punoćom koja je opasna kao kukica za riblja usta. Sve velike knjige počinju baš kako i moraju počinjati, i završavaju kako se moraju završiti: za čovjeka i od čovjeka, bez obzira šta je u njima napabirčila brižna duša. Hurem nije stigao pročitati ni jednu recenziju o svojim riječima posvećenim duši, ni tekstove prisjećanja svojih savremenika. U tim kritikama bilo je svega po malo, i nikad dva dobra na jednom mjestu. Ponegdje je jedna saga uranjala u drugu, ponegdje su se one srećno i nadahnuto svodile na anegdotalnu prisjetnicu. 

“Ja koji ovo pišem, nisam onaj o kojem noćima sanjaš, nego sam jedan sasma drugi čovjek, u načelu mrzitelj jezikâ i lijepih umjetnosti. Mene, brbljivca, starinom i strpljivošću odnjegovanog u dubokoj unutrašnjosti imperije, veliki rat zatekao je na pragu lijepih umjetnosti. Govorio sam tečno i pisao čitko na njemačkom i turskom; dobro sam razumjevao španski i uzorito se koristio francuskim, što je bilo dovoljno da, po odluci komisije i pod batinama stanem na stranu Rajha i budem od koristi. Nema ni puna dva mjeseca kako sam počeo da odlazim na brijanje, kod onoga šutljivog ali bistrog čovjeka koji ne voli politiku, zapravo ništa od čega ljudi nemaju koristi. Odkako sam se začovječio, naučio sam da se, u tuđini, stranac najbolje ogleda u licima ubogih ljudi, neznanaca koji svoju bezgrešnost pabirče iz osmijeha beskućnika. A muhadžer, tako mještani ovdje imenuju stranca, uvijek mora biti dotjeran. Zato je moja urednost po pitanju lijepog izgleda, svakome u čaršiji znana. Ali kad mi je zaigralo brijaće sječivo u ruci, uplašio sam se, uzdahnuo sam, izašao napolje i kroz čaršiju, kao stravilo otirući sapunicu rukavima, prošao sve ulice do Korapinog svijetlog salona”. 

Huremovu stihiru treba tumačiti, ne zaobilazeći ni njegovo umiljaštvo pričanja uživo. Na dugopamteće čini plahog pričanja, na sujevjericu o pjesnikovom vrlo lahko dokažljivom poslanstvu, na to njegovo vješto branjenje od ništavila, od kahvenske dokonštine, – ljepila se po zavjetrinama našeg skučenog grada, u getu sred vihora rata, malograđanska sujeta prvenstva, upravo kobnost pozivanja na pravdu po mjestu rođenja. Duhovno i, mnogo kasnije, dokazano čistunstvo Huremovo, poduprto njegovom lirskom seharom punom crnih istina, nadživelo bi, da ga znamo, i državu u kojoj je nastalo, jer tek danas poezija njegove duše bila bi ostvarljiva u komociji naših jezikâ. Tako je i Hurem mislio o tome. Tako mislim i ja, čak tvrđe i zadrtije, obijajući tuđe pragove. “Pjesnici su rijetki izaslanici ljepote, nemira i sklada, trojstva koje poznaje samo umjetnost ljubavi”, govorio je on i pazio da se drži i jednoga i drugoga i trećega: i djela, i znaka, i svog u nemanju plašnog snalaženja među ljudima. 

«…A šta sam to, između crnog kahra i ljutoga samstva, mnogo godina potom stiščući usne i zaboravivši na svoju ličnu bijedu, pronašla u Huremovoj zaostavštini. Ništa naročito: knjižicu nalik na iskombusani dnevnik, sa ispodvlačenim riječima o nasilnoj smrti grupe nedužnih mještana. Ta šačica riječi ispisanih na rubovima Takvima za tekuću godinu, vrlo nečitko izvučena drhtavom rukom i modrim mastilom, promijenila je moj život. Naime, tih je dana lokalni dnevni list objavio moj rad-prvenac, poduži članak o potajnim pogubljenjima na Hadžetskim livadama, tekst o zločinstvu preko noći izbrisanom iz naših sjećanja. Taj članak, napisan mirnom rukom ambicioznog hroničara, zasnivao se na tezi koja je, da tako kažem, našla upor u tim uzgrednim zapisima Huremovim i njegovim riječima koje su, na sreću, izmakle pjesnikovom situ. 

Moj rad, pod naslovom «Golgota muslimana», dobio je pohvale, ali zbog komplikacija koje nisu imale nikakve veze sa ovim slučajem, nikad nije odbranjen. Da kažem, ta priča je predstavljala mikrohistorijsko istraživanje sukoba vođenih u posljednjih pedesetak godina i usredsređena je na našu regiju, naročito na područja Ras i Do. Svjedokinje-riječi koje sam, preuzeta od Hurema, uvrstila u četvrto poglavlje ovoga tanušnog rada, predstavljale su jezivu priču o prećutanom zločinstvu. Naime 22. i 23. marta, pošto se prašina slegla, pritvoreno je i zanoć pobijeno desetak nenaoružanih, uglavnom mladih ljudi. Druga faza osvete odvila se smišljenije. U njoj su učestvovali žbiri, ljudi koji su prihvatali novi režim, koji su živjeli u obližnjim naseljima Sarkov, Han, Ras i Fleke. Oni su špijali odabrane mještane u koje se sumnjalo i za koje se vjerovalo da u kućama još skrivaju neprijatelje mlade države. 

Nakon mahnitanja, nedužni su mještani skupljeni i odvedeni u nepoznatom pravcu, a muškarci bili odvojeni od žena i djece. Pomažući se spiskovima, isljednici su izdvajali mladiće, odvodili ih do groblja u blizini džamije i nagonili da sjednu ili da stanu uza zid. Potom su im pucali u potiljak. Muškarci koji su na ovaj način poubijani bili su stari između 20 i 30 godina. Oni mlađi i snagom takši, koji su bili pošteđeni, zadržani su u pritvorima i, odvojeni od bližnjih, transportovani do obližnjeg naselja Fleke, na pružni rad. Uzgred budi rečeno, ovo i susjedno naselje Muk bila su jedina među naseljima na putu do Grada na zapadu Regije koja nisu ucrno uvile oslobodilačke snage. To je bilo zbog toga što su muškarci iz tih naselja, po tradiciji, radili u gradu, odakle je urgirano da oni budu pošteđeni, da bi dotična vlastela i dalje imala jeftinu radnu snagu i raspoloživu mušku masu. Većina muškaraca poslije mučenja protjerana je na drugu obalu, gdje su im se pridružile njihove porodice. Većina onih koji su ostali u gradu mogli su otići za Tursku, zahvaljujući intervencijama odozgo i za debele novce. Generalno uzev, to čišćenje društva od nenerodnih elemenata na cjelokupnoj teritoriji regije izvršeno je na osnovu pojedinačnih optužbi i dojava, baš kako je svjedočio vodnik iz bataljona koji je oslobodio grad. Po navici iz prakse, svaki komandant koji oslobodi neko naselje, imao je puna ovlašćenja «da sa lokalnim žiteljima, uhapšenicima, postupi kako nađe za shodno, bilo da su se oni predali ili bili zarobljeni». On je rekao da se nikada potom nije vraćao u Grad i da je tamo vidio stvari o kojima ne želi da razgovara. Na insistiranje, objasnio je to ovako: 

« – Poredim – ono što se dogodilo u Gradu – samo sa slijedećim. Borio sam se protiv Nijemaca koji su bili naš najgori neprijatelj. Ali kada smo se s njima borili, poštovali smo ratna pravila i viteške norme ponašanja. Oni, “Švabe”, ubijali su prkosne, ali ne i zarobljenike-ucvijeljene, čak ni zarobljenike-zlikovce, barem ovde. 

Ja ga podstičem da kaže još nešto: 

– Hajdete, prošlo je puno godina od tada, otići ćete u raj pa će vam reći da ste imali priliku da govorite a vi to niste učinili. 

– Toliko sam u životu zgriješio. O tome će me ispitivati tamo. 

Baca pogled na plajvaz.

– Zašto to upotrebljavate? 

– Zato što ne mogu sve da pamtim. 

– Ako ne želim da govorim, to znači da nešto skrivam. To znači da oslobođenje Grada nije bila jedna od naših najuspješnijih ratnih operacija. 

– Vi govorite o Gradu i spominjete nešto što niko dotad nije radio. 

– Tako je. 

Nekoliko minuta kasnije dodaje: 

– Da vam kažem, ne sjećam se baš najbolje. Namjera je bila da se grad oslobodi, i počisti od otpadnika. I tačka. Pitajte me nešto drugo – «

Suđenje mome štivu počelo je osmog novembra, kada sam prizvata da zauzmem mjesto na klupici kojoj nedostaju samo vešala. Suština optužnice temeljila se na šest od ukupno 33 navoda iz moje priče, u kojima sam ili pogrešno navela ili odveć slobodno kazala riječi-svjedokinje iz zapisa Huremovih. Umjesto “vojnici” napisala sam  “zločinci”. 

U jednom drugom slučaju, sažeto sam prepričala svjedočanstvo jednog uzoritig građanina. Navodno, u još četiri slučaja napisano je nešto što ne postoji u iskazima svjedoka već samo u Huremovim črtama i rezama. Nikakve druge kontradiktornosti nisu pronađene u bilo kom od preostalih 22 navoda koji se odnose na likvidaciju. Međutim, te večeri, iz razloga koje ne mogu da objasnim ni danas, ja sam potpisala dokument i pristala na odricanje sopstvenog rada. Oslabljena i izmrcvarena sumnjama i pod velikim pritiskom prijatelja i susjeda sa kojima sam živjela, prihvatila sam savjet advokata, koji je bio i moj rođak, da okončam čitavu stvar. Takođe, dobila sam uvjeravanja da bi za sopstveno dobro trebalo da potpišem taj dokument, uz, kako je izgledalo, nagovještaj da će mi to omogućiti nastavak rada na Školi. Sporazum kojeg sam potpisala potpuno je iznenadio i tužioca. 

Naslovljen kao «Izvinjenje», sporazum je bio toliko sveobuhvatan, da je neugodno podsjećao na «priznanje» iznuđeno od policije pod sumnjivim okolnostima. Dio koji se odnosio na moj rad, glasio je ovako: «Bez ikakve sumnje, želim da pojasnim da mi je, pošto sam iznova preispitala podatke, sada potpuno jasno da nema nikakvoga osnova za tvrdnju da je baš ta ili bilo koja druga borbena jedinica naših oružanih snaga počinila ubistva u Gradu pošto je grad oslobođen. Osim toga, želim da kažem da su stvari koje sam napisala vrlo pogrešno shvaćene – od štampe – pošto ja nikada nisam imala namjeru da ispričam ovakvu, ili bilo kakvu, priču o masakru na Hadžetu. Prihvatam kao istinita jedino ona svjedočanstva pripadnika brigade, njihove riječi koje kategorički negiraju masakr, i zbog toga se odričem i negiram svaki zaključak koji se može zlonamjerno izvesti iz moga rada, a koji bi mogao ukazivati na to da se dogodilo ubijanje bespomoćnih ili nedužnih ljudi».

Presuda komisije Savjeta bila je isto surova kao i presuda javnog tužioca. U izvještaju objavljenom narednog dana, komisija nije rekla da sam ja izmislila zlodjela, no je ipak navela da u priči postoje ozbiljne i fatalne tamne rupe, gutačice smisla, i prepustila Savjetu da donese odluku o tome šta da se učini povodom moga rada. Pet dana kasnije, Savjet je odlučio da, na osnovu preporuke komisije, diskvalifikuje moje djelo. Meni je dato pravo da prijavim novo u roku od šest mjeseci, ako želim. U okviru ceremonije sprovedene prema mračnim uzorima iz prošlosti, direktor Velike biblioteke uklonio je moj rad i sa polica u kojoj se čuvaju uzorita i vrijedna štiva. Ovaj čin bio je dovoljno surov da podstakne protest nekoliko članova književnog kluba «Iskra», ali i ti glasovi su ubrzo zamrli. Pisac, koji je upravo tih dana objavio novo djelo, tražio je od Hurema da i on učestvuje na skupu kojeg je, povodom knjige, organizovao Klub. Hurem se saglasio, ali i upozorio pisca da je njemu zabranjeno učešće na sličnim priredbama. On ga je uvjeravao da je dovoljno uticajan da odoli takvim pritiscima. Nije odolio, i skup  se održao bez Huremovog učešća. 

Niko nije digao glas protiv. Niko. 

I evo me sada, sjedim s knjigom na krilu, s riječima koje su uprkos ostale bez istine. Ako svjedoka nema, barem ima riječi-svjedokinja. U svakodnevici koja odiše duhom većine, metežom u kojem se ništa ne vidi osim straha od drukčiosti, završavam ovaj napis izjavom jednog čovjeka, koji misli da su počinitelji zločina još uvijek među nama i da možda žele da se oslobode tereta tajne koju su skrivali i od sebe samih. «Uopšte ne sumnjam da se to dogodilo. Nisam to obznanjivao idući ulicama zato što nisam imao razloga da se time ponosim. Ali ovoga trena, kad je čitava stvar izašla na vidjelo, mora se reći. Poslije svega, ova je glava dovoljno mudra da se nosi sa svojom sudbinom». I tako se eto nastavljalo žiti, u šutanju. A doba zaludnih stradanja, nakon ovoga suočenja, pamćeno biće ne po zlu, nego po naklonjenosti naše duše prema zlu…»

U Huremovu noticu, bez koje on nikud nije išao, u bukvicu okovanih listova, olizanih korica, kad god bih zvirnula kao u nelažnu bunarsku špiglu, sve mi je vidno, a ipak u trepetu ništa mi se nije davalo upamtiti do riječi: “Evo nama trgovaca, vjesnika mira. Evo nama vjernih naših pratilja, u dobru i u zlu”. Kad bih htjela da se narugam inima koji su vratove lomili u hitnji da steknu imaća, prinosila bih čelu njegovu hamajliju i blago udahnjivala zapahu koju je tuga istjerala na vidjelo. Patnju kojoj ni vatra nije mogla ništa. Grčili smo se jedno uz drugo, u nemanju i posrami. Koliko smo svega imali, sad toliko ničega nemamo. I želje su nam se iz tijela povukle. Kolačimo oči sa gađenjem nad slikama stare raskoši iza koje su ostale prljotine po zidovima, u ramovima naše izgubljenosti. Uzalud sam otvarala vrata i prozore da iz pustih soba napolje posukljaju mirisi punine, zaostale u navikama po kući golih trudova, sakrite po kutcima i zavjesama, neprilične i sramotne. Hurem nije izlazio iz kuće na bijeli dan. Ja sam ga odmenjivala u svemu, čak i u besanici. Kad je on ječao, ja sam jeckala. Kad je on šutao, ja bih umirivala tihom usnom huj dnevni. 

U noćima što su dolazile upreskok, koje dugo traju, slušala sam preplašene duše, dvije kumrije na jastuku s kojeg tište stare uspomene, slike koje će nas, u ovakvom stanju, pretvoriti u krlje, u svjedoke starih dana. Hurema je ispijala mučnina sred nemanja; još nije hulio, još nije bogoradio, šutao je i taškao nogom po podu, držao se za bradu i kolutao ljute dimove, zbrajao črte i reze, spajao posramu s čudom golog življenja, zgubolježja lišenog lakobe i strasti riskira. Od srama je satkan ovaj vijek. Hurem se s ljudima nije pozdravljao, zabasao među one s kojima se nikad nije pozdravljao. Drskost palih u zulumima i njihova želja da se dodirnu i sližu sa sebi nejednakima, gori su od gubitka, teži od svake patnje sred tužnog svijeta teških poraza. Misli su Huremove bile plitke, riječi su mu obesmišljene, ruke su mu prazne. Sve je sa njega drečalo kao da ništa na njemu nije njegovo. Satirao se čak i dok jede. Vagao je zalogaje suvišne u gorčini koja remeti navike, i premišljao koji će mu zalogaj barem biti zadnji u teškom danu suočenja. Nisam umjela da mu se približim, i nikad nisam znala, vazda se plašeći istinskog susreta, u nemoći da podijelimo teret koji nije pitao za krivicu. 

I bolji su od njega propali, i gori su se od najgorih uzdignuli. Ali niko nije samotan kao Hurem. “U nevoljama, dobri propadnu, hrđavi se domognu imaća. Imanja nabrzo stečena smame čovjeka u neoprez, otanje ga dobrotom, okrućaju ga hujom i zatvore samnu mu dušu u jalov sabir vrjednota čuvanih za crne dane. Nekome orah bude zlatna toka, riječ za ispriku; i moć koja ide ispred svih riječi onda padne u blato, pregažena bezobzirom prevarenih. Od svakog manjka zemskog strah raskolači oči na licima mirnim, vjerujućim, odanim ravnoteži koja stoji između zemlje i neba”. Odavno nije pala kiša, i sad svako živ, zija u nebo iščekujući odozgor milost, zaboravivši  na skorašnji kijamet koji nas je koštao i života i mala. Tako se hoće, od svakog zemskog suviška strada mjera i običaj lagode. Iako je tek protutnjala, kao da će opet kakva crna nevolja ili rat, ako ih ne preduhitri kakva još gora smutnja. Zasigurno hoće, samo ja ne znam kojim će redom pristizati, i pod kojim izgovorom.  

Nedjelja zaudara na mir. Srna se budi i povraća strah. U miru Srni mira nema. Na žutom prefarbanom krevetu urezano je Milan.
Milana već neko vrijeme nema. Srna se krišom, kada nitko ne gleda, pita što je s njim. Ne sad, ovo je trenutak kada me gledaju –  kaže u sebi, obuče se brzo i krene. Svake nedjelje u isto vrijeme, jer se tako mora i jer tako mora, Srna ide na misu po strmoj uzbrdici. Srna ima devet godina i voli spavati do deset. Nedjeljom ne spava, jer mora na misu. S bratom. U deset, kada je dječja misa, jer se tako mora i jer tako mora. Ne voli hodati, lijeva noga joj baca na stranu. Lijevo ne valja. Voli se penjati, obje ruke su joj dovoljno jake pa ne vidi razliku između lijevog i desnog. Konstantno pada. Koljena su joj sitna i puna ožiljaka. Možda jednom padne kako treba. Na putu do crkve prolazi pored crkve. Ovo nije njezina crkva – Pita se je li Milanova i brzo skreće pogled. Jer tako mora.

 – Vidio sam te! Opet si gledala četnike! 

Debeli se zacereka i šutne ju nogom u trbuh. Srna tresne na bijele šipke i skoro padne preko zida kroz prazni prostor ograde. Rukama zgrabi ogradu i lupi glavom gledajući prema četnicima. Pita se je li Milan četnik. Brzo se diže, da kasnije ne povraća strah, i trči za debelim. Možda jednom padne kako treba.

Na misi klekne i moli se, jer tako želi. Koljeno joj je krvavo i boli ju dok kleči. Ne ustaje. Jer se tako mora.
Ulazi u stan, zelenooko čudovište ju čeka. Srna gleda u pod da ne povraća strah. Približava suptilno lijevu nogu desnoj. Čini joj se da nikada neće biti iste 

– Opet si bacala nogu – kaže i šutne ju po nozi.  

Padne nešto.

 –  Ti si kriva – kaže i namlati ju. Jer tako želi.

Emocije u stanu bez prezimena na vratima tretiraju se kao slabost i strogo su zabranjene. Kao da židovskoj obitelji pokloniš portret Hitlera. Srna se sakriva ispod jorgana i plače. S obje ruke grli sliku i misli –  “Da sam barem pala kao on”. Kako treba.
Kada  čuje da je mir prestao, izlazi iz svoje sobe. Vrata dnevnog boravka su otvorena. Buka je nesnošljiva. Čudovište je nemirno dok traju političke emisije. Zadere se (to je uvijek značilo da ju je primijetila).

 – Tko ih je potjerao? Tkooo? Sami su pobjegli, mater im jebem u usta srpsku, da im jebem!

Srna se strese i pita – Desničari, to smo mi?

Čudovište se naceri –  Sjedni i šuti, da nisi slučajno jednu progovorila. Srna sjedne i pokušava slušati, ali pogled joj se zaustavi na boci vina. Na njoj je fotografija nekog čovjeka i ime. Srna voli čitati pa pročita –  Ante Pavelić.

Srna se zamisli – “Zašto Milan mora biti četnik, a Ante ne?” Ovo nije pitanje koje će pitati čudovište, zaključuje.

Tko su Srbi? – brzo pita i ne spusta glavu. – Četnici, opet si dosadna s glupim pitanjima –  odgovara čudovište.  Srna se pita jesu li svi Srbi zaista četnici, ali ne pita jer je pitanje vjerojatno glupo. Ako su ona i Milan spavali u istom krevetu, je li moguće da je i ona četnik? Možda ju zato čudovište mrzi. Pitat će tetu Milicu. Teta Milica radi u knjižnici i često razgovara sa Srnom, ponekad joj i dozvoli da radi s njom. Teta Milica je dobra i daje Srni koliko god knjiga želi na posudbu. Srna voli knjige jer u njima nema četnika, a voli i tetu Milicu jer odgovara na sva njezina pitanja.Teta Milica kaže da Srna ima pametna pitanja.

Srna uzme knjigu i sjedne, ali pogled joj se zaustavi na teti Milici. Srna si dopusti da se zagleda pa pomisli na Milana. Ima slično ime kao teta Milica. Srna shvati da je teta Milica Srpkinja. Je li i teta Milica četnik? – zapita se i spusti glavu. Neće ju pitati glupa pitanja.

Srna ima 14 godina i Milana odavno nema. Ogranak knjižnice u kojem je teta Milica radila se zatvorio, a Srna više ne čita. Gleda političke emisije i puši kada nitko ne gleda. U stanu bez prezimena na vratima sve vonja po cigaretama pa čudovište neće skužiti. Ako i skuži, Srna neće spuštati glavu i neće plakati poslije batina. Povraćat će kad nitko ne gleda. Jer tako mora i jer tako želi. Razmišlja kako na jesen kreće u srednju školu, godinu dana ranije od ostale djece. “To zbog glupih pitanja sigurno”, pomisli i naceri se sama sebi. Ide u školu za koju nema bodove, preko veze. Jer tako mora i jer tako čudovište želi.

Pogleda fotografiju pored kreveta. Uzme ju, zagrli s obje ruke i pomisli –  “Da barem padnem”.

Srna ima 19 godina. Naučila je nove riječi. Sada zna da djeca ne mogu biti četnici, i da poneki Ante može biti ustaša. Ne hoda više uzbrdicom pored crkve do crkve. Noga joj više ne baca na lijevo. Osim kad nosi štikle, onda ju boli pa ih ne nosi. Nosi crne starke i trudi se da ne padne.

U razredu svi uče za maturu. Srna ne uči. Najbolja frendica joj je umrla od raka. Jebe joj se za maturu. Ne pita se zašto dobri ljudi umru, zna da nema odgovora.

Na satu povijesti joj je dosadno. Diže ruku.

-Mogu? Idi, ionako sve znaš – odgovori profesor.

Zapalila je ispred škole pa se vratila i pokucala.

– Mogu?

– Uđi – odgovori profesor. – Markiraš? Ako opet padneš zbog markiranja sada kad si pri kraju…

– Pustio me Bukša. – Srna ga prekine.

– Smrdiš po cigarama.

– Izgleda kad pušiš da i smrdiš po cigaretama. Ili je to neki zaključak na temelju crta ličnosti? Po Freudu možda?

Svaki drugi profesor bi se naljutio, ali ne i psiholog. Bio je mlad i buntovan, a Srna mu je vjerojatno bila jedina učenica koja je dobrovoljno dolazila kod njega.

– Imam pitanje.

– Naravno. Pucaj.

Naletjela je na volej. U pucanju je bio i problem, ali neće mu to reci. Srna sada zna da se pitanjima može i manipulirati. Jer tako mora i jer tako želi.

– Što ako se netko baš i ne sjeća djetinjstva?

– Morao bih čuti cijelu priču, ali vjerojatno se radi o nekakvoj vrsti traume. O kome se radi?

– O frendici.

– Ide u našu školu?

– Kako kad.

– Zašto ona ne dođe?

– Boji se.

– Srce  k’o u srne, a?

– Čekaj, stani. Nisam te nikad pitao.. Zašto Srna? Kao životinja?

– Kao nogometaš.

Srna ima 24 godine. Nije zaboravila Milana. Sada ima prijatelje sa sličnim imenom i ne pita se više tko je Srbin. Pita se tko je čovjek, a tko čudovište.

Budi se i povraća strah. Uzima mobitel i zove Rolls. Rolls će razumjeti.

– Sanjala sam da padam.

– Opet?

– Opet.

– Spremi se i dođi.

– Ne mogu sad. Vidimo se navečer, OK?

– OK. Cugamo prije?

– Dada.. ja ću doći malo poslije. Moram nekoga vidjeti na kratko. Sve ti ispričam kada se vidimo.

– Zovi ako što trebaš. Ljubim te.

Poklopila je i krenula se umiti.

– Mislila si da više ne možeš osjećati bol? –  zelenooko čudovište se cerilo, a hladna voda joj se cijedila po licu. Zagledala se u ogledalo. Kasnije će reći Rolls da joj je lagala. Sada će zapaliti pljugu i zaspati.

– Od crkve na Trsatu do Crkve u Ružićevoj.

– Vi se šalite?

– Ni najmanje.

Bila je uplakana, ali nije spuštala glavu. Izašla je iz taxija i u gomili prepoznala pretjerano velike plave oči. Potrčale su jedna prema drugoj.

– Što se dogodilo? Ej! Sve će biti okeej! Plači, plači… U redu je, samo se isplači.

– Sranje Rolls..

– Išla sam ispred crkve, pomoliti se, ali ne osjećam ništa. Ja.. Ja..Nisam namjerno.. Ne bih nikad namjerno..

– Ej..Smiri se.. Sjedni. Ispričaj ponovo.. Zašto si bila ispred crkve i što je bilo? Ma zajebi, pusti crkvu.. Plašiš me..

– Plašim i sebe. Udarila sam ga kišobranom po glavi.

– Tukli su te opet?

– Pljunuo me u lice.. I.. I krenuo je na mene, uhvatio me za vrat i počeo gušiti. Nije me dugo gušio. Kada je vidio da ostajem bez zraka počeo mi je glavom lupati u vrata. Ona je stajala i sve gledala.

– O Bože..

– Zato sam i išla do crkve..

– Zbog Boga?

– Htjela sam da mi oprosti što sam kao oni, ali samo sam se osjećala gore.

– Ti nisi kao oni. Ej! Slušaj me. Nisi htjela nauditi nikome. Branila si se.

– Jebeš ljude koje je rat učinio vrijednima.

– Misliš na mrtve?

– Mislim na žive.

Predrag Finci od ljudi je blagoslovljenih prokletstvom višebrojnih talenata. Takvi se, gotovo u pravilu, ni u što ne razviju, i za sobom umjesto djela ostave samo kavansku priču i legendu o tome što su sve mogli biti. A nisu to postali, jer se nisu mogli odlučiti, nisu bili uporni i strpljivi, te su računali da će ih debakl jednoga njihovog talenta, izazvan aristokratskim nedostatkom volje i unutrašnjega razloga za bavljenje bilo čime, voditi samo k drugom talentu. Ono na što, međutim, nisu računali jest da je život kratak, i da u životu ne ostaje vremena za ćerdanje jednoga po jednog njihovog talenta. Čovjeka blagoslovljenog mnoštvom talenata od propasti spasit će samo unutarnja asketska strogost, okolnost da se sretno uda ili oženi, ili velika životna nesreća, najbolje rat i progonstvo.

Fincija je, s njegovim talentima, koješta spašavalo, ali najviše, ipak, činjenica da već skoro trideset godina živi kao prognanik iz svoga svijeta i jezika. Da nije toga, njegovo djelo danas bi bilo svedenije, barem upola tanje u knjiško-regalskom smislu. I bilo bi specijalistički, stilski i žanrovski fokusirano. Da je ostao u Sarajevu, da nije bilo rata u Jugoslaviji, i da se njegov grad nije našao u opsadi koja će ga, uza sve ostalo, i dubinski transformirati, Predrag Finci danas bi bio umirovljeni profesor estetike na katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Vjerojatno mu ne bi na um padalo da bude išta drugo, kao što mu ni njegov društveni položaj ne bi dopuštao da bude, recimo, pjesnik, prozaist ili esejist, na način Danijela Dragojevića…

Ali koji su to talenti ovoga čovjeka? Najprije, glumački. Krenuo je kao amater, a zatim se u rodnome gradu školovao za glumca. Na kraju kratke glumačke karijere u filmu Fadila Hadžića odigrao je Gavrila Principa. No, to je nešto što sam već opisivao u poglavlju knjige “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, u kojem je bilo riječi i o tome da je Finci moj fakultetski profesor estetike. Sljedeći njegov, i to vrlo izrazit talent, jest onaj pjesnički. Riječ je o talentu koji nije u načelnom sukobu s talentom glumca – mnogi glumci pokušavaju biti pjesnici, nekima to i uspijeva – ali jest gotovo kontraindiciran talentu filozofiranja, te bavljenja analitičkom filozofijom, poviješću filozofije… Tom talentu, kojem su, recimo, srodni i bliski Fincijevi talenti koji se tiču praktične inteligencije, kontraindiciran je i izraziti njegov jezični talent. Filozofi su, ne samo u našim krajevima, uz poneki izuzetak – recimo, danas mondenog i s razlogom uvažavanog Sloterdijka – očajno loši pisci. Lingvističkim se jezikom služe na način na koji se kemičari služe jezikom formula. Ne umiju ispričati priču. Finciju priče same izviru. Sljedeći njegov talent: lijep je muškarac. I onda još: vrlo sklon kavani i svemu onom što se u kavani radi. Ovaj posljednji talent, koji mi je u njegovom slučaju dobro poznat, dužan bih bio prešutjeti da ga on ne tematizira u knjizi “Sve dok”. Ovako sam slobodan reći da su okolnosti progonstva i života u tuđini Predraga Fincija sasvim onemogućile u ostvarenju ovog talenta. Kao i svaki doista plemenit čovjek, on nije umio ni htio piti i bekrijati izvan svoga svijeta.

Knjigu “Sve dok” nije lako, a možda nije ni moguće, žanrovski odrediti. Pritom, nije ju ni potrebno određivati. Lakorijek bi blesan rekao da je ovo “filozofska publicistika”. Nije! Najprije zato što nije “publicistika”, jer Fincijev stil visoko je iznad bilo kakve publicistike. Drugi bi zatim dometnuo da je ovo prozno-poetska, te pretežito esejistička autobiografija. To je već malo lucidnije, ali i dalje nije tačno. Ne bi pogriješio onaj treći, koji bi ovom čitatelju bio i najdraži, koji bi rekao da je “Sve dok” autofikcija jednog filozofa. Ali i ovo je više šarmantna dosjetka, nego što nešto kaže o samoj knjizi. 

Podijeljena u dva dijela, u Prije i u Poslije, “Sve dok” iz poglavlja u poglavlje tematizira autorov svijet. Teme su donekle autobiografske, tiču se povijesti epohe, mitologije svakodnevnog života u dva različita vremena, onom prije progonstva i onom poslije progonstva. Gotovo svaka tema donijet će Fincijevo pojmovno raščlanjenje, predočavanje stanja stvari, rastvaranje svijeta na način na koji su svijet samima sebi rastvarali i objašnjavali antički filozofi. I tek poneko od onih koji su filozofirali nakon njih. Tu pisac radi nešto što je u suštini vrlo arhaično, i što silno ovisi o njegova dva nefilozofska talenta: jezičnom i pjesničkom. Ne povodite se za njim, jer biste mogli ispasti smiješni. Finci se kreće po oštrici sablje, i tabani mu ostaju neozlijeđeni. To je moguće samo zato što je on pisac, što je pjesnik i pripovjedač, i što je filozof kojeg su životne okolnosti, a pomalo i narav, emancipirali od strogosti i zatvorenosti filozofije. I još nešto on radi, što nikako nije za preporučiti: veliki dio svoga teksta piše u aoristu, višestruko ozloglašenom i izruganom, te onda i posve zapostavljenom glagolskom obliku u našim jezicima. I mimo aorista, u “Sve dok” pažljiv će čitatelj naići na više različitih glagolskih oblika nego u ukupnoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj godišnjoj proznoj produkciji. Zašto je to važno? Objasnio bih rado, ali previše bi nam to vremena oduzelo. Ta neodređenost aorista, gdje svijet lebdi u prošlosti, koja možda još uvijek nije sasvim prošla, za onog koji će se aoristom znati poslužiti idealna je da izrazi bol progonstva. Fincijevo “prije”, kao ni “prije” ovoga njegovog čitatelja, nikad nije do kraja minulo. To vrijeme ne bje prošlo, nego bje amputirano. Kao zdrava i čitava desnica ruka.

Sarajlije su, Bosanci općenito, ali naročito Sarajlije, prvaci anegdote. Tamo se, u tom njihovom jučerašnjem svijetu, iz kojeg se, premda samo malo ranije, ispilio i sam Ivo Andrić, kao vrhunska vještina govorenja i pripovijedanja, te kao sam vrhovni razlog postojanja jezika, isticalo umijeće svođenja svijeta i svega na vrlo kratku, po mogućstvu istinitu priču, ne dužu od tvita u tviteru. Tako su nastali (a tako su i nestali) vicevi o Sulji i Muji. Talent za anegdotu izrazito je pjesnički i jezični, te ga Predrag Finci po svojoj knjizi u slapovima dijeli. Ovako opisuje vrijeme svoga djetinjstva: “Nigdje ništa. Jedino je govora, pjevačkih zborova, limene glazbe i vojnih parada bilo u izobilju. A dugo i nade da će jednom sve biti bolje.” U školi bilo je ovako: “I moj je nastavnik tjelesnog odgoja, Fazlija, cijeloj zbornici pričao kako zabušavam, ne radim sklekove, ružio me: ‘Hajde, Finci, kako ne možeš, kako ćeš se seksom jednog dana baviti’, a on, molim vas, meni: ‘Druže nastavniče, ako je to ovako teško, onda neću.’ Dobio sam negativnu čak i iz Historije umjetnosti kod Bore Mihačevića koji je u povijesti škole oborio na popravni samo dvojicu, mene i Paju P. Moj drugar Paja poslije je studirao povijest umjetnosti, a ja se posvetio estetici, pa sam u šali govorio da nas je Mihač oborio na popravni valjda kako bismo na vrijeme ‘utvrdili gradivo’”. O kultu mahalskih tarzana i djelitelja pravde: “Onda smo i mi odlučili trenirati boks, pristao nas učiti jedan stariji momak, bivši sportaš, a trening se otprilike sastojao u tome da nas on prebije.” E, vidite, dame moje i gospodo, ova naizgled jednostavna rečenica, kakvu bi svatko, jel’ te, mogao napisati, ono je što razlikuje pravoga pisca od tolikih pisaca u pokušaju, kakvih je svuda naokolo. Osim što se u toj rečenici dogodi sve, cijela priča, njezina poanta, svedena na tu jednu posljednju riječ, istovremeno je i duhovita, i smiješna, i narativno prenapregnuta, ispunjena pričom. I onda, nekoliko redaka niže, Finci tu poantu udijeva u ušicu šire priče, anegdotu udijeva u svoj životopis: “Nisam takve momke upoznao u Londonu. Nisam, jer sam ovdje došao u zrelim godinama, a i zato što je ovo veliki grad, gdje se ne druže svi sa svima, kao u malim mjestima. Znao sam u Sarajevu kuda i kroz čiji kraj smijem sam; bez svojih drugara, ne smijem. Kada sam jednom morao, jedva utekoh ‘neprijateljima’”. Još jedna je to od važnih slika progonstva iz svog svijeta. Nakon što smo u svom gradu morali paziti kuda idemo sami, a kuda samo u pratnji, stigli smo u gradove u kojima nam je svejedno. I posvuda možemo sami.

Finciju ne treba – kao nekima, sad ih ne bismo imenovali! – po hiljadu stranica da opišu oca, majku i ostalu rodbinu. On to obavi na stranicu-dvije. Ali tako da čitatelju nekoliko puta srce preskoči. “Otac i majka imali su svoje samoće: otac je šetao sam s onim što mu se dogodilo, majka je odlazila u duge šetnje s onim što joj se neće dogoditi.” Mirno, ali neumoljivo, Finci izloži svoj suštinski razlaz s onim što je nastalo od njegova svijeta. A onda i svoj odnos prema pripadanjima. Židovima on nije Židov, jer je nešto drugo po majci. Hrvatima on nije Hrvat, jer je nešto drugo po ocu. Pritom, njegova sarajevska jevrejska figura u tekstu je sveprisutna, neotklonjiva, bolno prisutna kao nagovještaj kiše u davno lomljenoj kosti. Također, njegova bosansko-hrvatska, katolička figura u tekstu je sveprisutna, i za mene, priznajem to, u određenom smislu iznenađujuća. Premda sam znao za Fincijevo podrijetlo, nije mi na um padala ta dvostruka proživljenost. Potpuna i dovršena. “Ne idem često u svoj rodni grad”, riječi su kojim započinje poglavlje Bivši prijatelj. Dugo smišljana, jednostavna rečenica od koje se ježe one najsitnije dlačice na prstima zgrčenih šaka.

Ovako Finci piše o sebi: “Govorio sam, pomalo u šali, a i svoja lumpovanja time pravdao, da kada shvate filozofiju Francuzi postanu filozofski pisci, Nijemci izgrade cijeli misaoni sistem, a naši se uglavnom propiju. (…) Bio sam mladolik, jednom me čistačica htjela izbaciti iz učionice jer sam odužio s nastavom, a kada dođoh kao predstojnik Odsjeka za filozofiju u ‘službeni posjet’ Hrvatskom institutu za filozofiju, profesor Vladimir Filipović me upita ‘Po čemu ste spremali ispit?’ (na što me moj uvijek veseli kolega Spaso upita što nisam, vica radi, odgovarao, ja njemu: 

‘A što bih da me oborio?’), pa su moji studenti lako uspostavljali kontakt sa mnom, s nekima ga i danas održavam. (…) Filozofija je svakako stvar studija, ali još više osobnog dara. Mnogi ambiciozni ljudi vlastitim su primjerom potvrdili da nitko na silu ne može u duhovnim oblastima nešto postati ako mu dar nije dorastao onome čime se bavi. Kao što umjetnika goni i vodi želja da stvori, tako i filozofa vodi istraživačka strast, želja da spozna i iznese na vidjelo što je istina onoga o čemu misli. (…) Od onih koje sam bolje poznavao i s njima surađivao trojica su se po mom sudu svojim filozofskim darom izdvajala: Ivan Focht, Kasim Prohić i Spasoje Ćuzulan. Nažalost, nijedan od njih svoje u filozofiji potpuno ne uradi, nijedan svoje djelo ne dovrši. Ivana Fochta od bavljenja filozofijom odvoji njegov interes za gljive, Kasima Prohića prekinu prerana smrt, a Spasu, mog drugara, odvede rakija u beskrajna lumpovanja. Ako je neka utjeha, od svakog od njih ponešto i u meni ima, kroz duge diskusije s njima se i moja stajališta iskristaliziraše i formiraše, pa sam s više pouzdanja svojim putem krenuo i, evo, svoje uradio. Znam da djelo nikada ne može biti potpuno dovršeno, da svako iz nekih razloga bude jednom prekinuto, onda ili zaboravljeno, ili ignorirano, a u boljim slučajevima u nekome drugom, srodnom djelu ili primjerenom tumačenju nastavljeno. Kada god se to desi, filozof potvrđuje svoju odgovornost, a sama filozofija u toj kulturi i društvenoj sredini uspostavlja svoju vlastitu povijest.”

Pustio sam malo više Fincijevih rečenica, neka u riječima poteku, pa možda strpljiv i dobrohotan čitatelj osjeti njihovu melodiju i ritam, kao i razloge zbog kojih mi je ovaj pisac tako neotklonjivo važan. A sve važne svoje pisce čitatelj bi rado podijelio sa svijetom, sve u nadi da će on, taj svijet, početi da sliči onome što su napisali njemu važni pisci. Što bi, opet, bila najpreciznija definicija raja.

Imao je Finci još jedan talent, bio je kartaroš: “Igrao sam preferans godinama i svojedobno počeo sloviti za dobrog igrača u svojoj generaciji. Jednom sam nagovorio svog tadašnjeg kavanskog drugara i čestog kartaškog partnera Darija Džamonju da predloži svom djedu Petru, kojega su smatrali najboljim igračem preferansa u Sarajevu, da odigramo jednu partiju. Djed unuku za ljubav pristade. Poslije trećeg dijeljenja spusti karte: ‘Dosta, ne umijete.’ ‘Gdje smo pogriješili?’ pitam. ‘Nigdje. Samo predugo razmišljate oko jednostavnih stvari.’”

S ovom bih rečenicom rado završio tekst.

Naranče

Kraj kase s prodavačicom
razmjenjujem fraze
Onako usput, ogovaramo zimu
Ledena jutra i kišu

Ne obazirući se na nas,
jedna je starica zagnjurila u gajbu
Opipava velike mirisne
Naranče

Računi

Za rukohvat ograde u haustoru,
zataknut svežanj bijelih koverti

Prolazimo pored njih
kao da ih nema

Krov 

Rub zelene deke zaklanja njene usne
i dodiruje lijep, ravan nosić

Probudiće je, znam, miris kafe

Napolju,
skupa s vlasnicima kašljucaju
smrznuti automobili

Jutros ne moram nigdje stizati.
Motam cigaretu, malo tanju, prvu
Kašljucam i ja

Postojim, tih i zahvalan

KOLIKO STANE ČLOVEŠKO ŽIVLJENJE?

(kraljevski spev) 

Koliko stane človeško življenje?
Koliko stanejo leta svetlobe,
meseci, tedni, trenutki, žarenje
čudežev tega vesolja, mehkobe
njenih / njegovih objemov, milobe
maternih rok, iger otrók? Koliko jezero,
koliko morje poljubov, problemov,
smeha in solz, gub in izgub? Zdaj vemo:
vmes med 36 dolarjev in 3,56 evrov,
upoštevaje dve cepljenji – repete.
Cepete-repete-cepete-repete!

Koliko stane človeško trpljenje?
Koliko stanejo časi tesnobe,
dela, skrbi, bolečin? Pa sopenje
let do dopolnjene delovne dobe?
Nakup stanovanja, up milostne sobe
Doma starejših? Spominov stotero?
Koliko stane življenje? Zdaj vemo.
Soočamo se le z manjšo dilemo:
ali je cena življenja 36 dolarjev Moderne,
24 evrov Pfizerja ali 3,56 evrčkov AstraZenece?
Cepete-repete-cepete-repete! 

Vlada je privarčevala 11.872.000 evrov
za 900.000 doz dražjega cepiva,
discount cepiva pa ni. Smrt jemlje mero
živim, vsak val vse bolj množično bero.
Bi bila naša soseda še živa?
Bog ve. Za njeno bolečo smrt pa je kriva
vlada. Le toliko stane življenje:
manj od 3,56 evrov cepiva, katerega ni.
Toliko stane neznosno hropenje
na respiratorju, in tako to gre – mimogrede:
cepete-repete-cepete-repete! 

Vlado sestavljajo sami eksperti
za klene alpske poskočnice Smrti,
kravje kupčije in kičasto slavje
Tridesetletnice RS, navček za navje.
S cepljenjem je varčeval zvitorepec,
cepljenje odcepetal prvi cepec,
predsednik vlade, minister za zdravje,
obramboslovec hudičevih kevdrov,
veliko dražjih od 36 dolarjev, od 24 evrov,
za ketno ničel dražjih od 3,56 evrov …
Cepete-repete-cepete-repete! 

Koliko časa še, koliko smrti?
Eden za drugim že cepamo, strti.
Koliko časa še, koliko žrtev?
Vsako ime je cel svet. Svet, ki je mrtev.
Tisoči mrtvih svetov. Kozmična kletev –
za vlado pa le projekt, ki ni šel po načrtu.
Vlada ponosno oznanja zasluge,
da je rešila problem ustanov za starejše:
proste so tolike kapacitete,
tolike postelje, tolike truge!
Cepete-repete-cepete-repete! … 

Naša življenja zapravlja ta cepec,
ta varčevalec cepiv, cepetalec,
predsedovalec EU, velemojster za repete …
Toda življenje ni porcija repete.
Cepete-repete-cepete-repete! … 

KOLIKO KOŠTA LJUDSKI ŽIVOT?

(kraljevsko pjevanje) 

Kolika je cijena ljudskog života?
Koliko koštaju godine svjetlosti,
mjeseci, tjedni, trenuci, divota
ovog čudesnog svemira, nježnosti
njenih / njegovih zagrljaja, milina
majčinih ruku, dječjih igara? Koliko jezero,
koliko more poljubaca, problema,
smijeha i suza, bitaka i gubitaka? Sada znamo:
negdje između 36 dolara i 3,56 eura,
uključujući dva cijepljenja – repete.
Cepete-repete-cepete-repete!

Kolika je cijena čovjekove muke?
Koliko koštaju trenuci uznemirenja,
rada, briga, bolova? Koliko buke
do punog radnog staža i umirovljenja?
Kupovina stana, rezerviranje sobe
u staračkom domu? Na stotine sjećanja?
Kolika je cijena života? Sada nam je jasno.
Sve je to jadno i nimalo časno:
je li cijena života 36 dolara Moderne,
24 eura Pfizera ili 3,56 eurčića AstraZenece?
Cepete-repete-cepete-repete! 

Vlada je uštedjela 11.872.000 eura
za 900.000 doza skupljeg cjepiva,
discount cjepiva kojeg nema. Smrt uzima mjeru
živima, svakim valom povećava svoju zavjeru.
Bi li naša susjeda bila još živa?
Bogzna. Za njenu je tešku smrt kriva
vlada. Život je prejeftino loptanje:
košta manje od 3,56 eura cjepiva kojeg nema.
Toliko košta mukotrpno hroptanje
na respiratoru, i tako to ide – i-te-de:
cepete-repete-cepete-repete! 

Vladu sačinjavaju sve sami eksperti
za jedre alpske poskočnice Smrti,
za stočne sajmove i sladunjavo, staromodno slavlje
tridesete obljetnice RS, mrtvačka zvona za spomen-park Navje.
Na cijepljenju su pokušali uštedjeti prepredenjak,
cjepivom na cjepivo, prvi i najveći prostak,
predsjednik vlade, ministar za zdravstvo,
profesor općenarodne obrane đavoljih podruma,
mnogo skupljih od 36 dolara, 24 eura,
razlike u cijenama su naznatne …
Cepete-repete-cepete-repete!

Koliko dugo će to još trajati, koliko smrti?
Jedan za drugim skapavamo, strti.
Koliko dugo će to još trajati, koliko žrtava?
Svako ime je čitav svijet. Svijet koji je mrtav.
Na tisuće mrtvih svjetova. Kozmička kletva – 
za vladu to je tek projekt izvan probnog nacrta.
Vlada ponosno obznanjuje svoje zasluge,
riješila je problem ustanova za starije:
oslobodila je bolesničke krevete
ogromne kapacitete, mrtvačke ljesove!
Cepete-repete-cepete-repete! … 

Naše živote uništava ta budaletina,
taj štediša cjepiva, taj cjepidlak,
predsjedavajući EU, velemajstor za repete …
Nažalost, život nije porcija repete.
Cepete-repete-cepete-repete! … 

Preveo Božidar Brezinščak Bagola

U mom rodnom selu na sjeveru Bosne, u kojem i danas žive moji roditelji, vrlo često se zna desiti da nestane vode. Ljeti naročito, kada su zbog suše redukcije učestalije. Voda iz bazena na vrhu sela mrežom se podzemnih cijevi raspoređuje, i otiče do svake kuće. Ne tako ravnopravno, kako bi trebalo, obzirom da je pritisak u nekim domaćinstvima jači, a u nekim, poput curka, slabiji. Kao razlog tome mještani navode brdovit, i na mjestima kamenit teren, zastarjele pumpe, i jeftine cijevi, koje je svako malo potrebno mijenjati.  

Sazove se radna akcija, tako je barem bilo kada sam bio dječak, pa se mještani okupljeni oko crvene kućice s pumpom, prvo dogovaraju, kako i šta, i odakle krenuti, da bi zatim nakon mukotrpne rasprave, koji sahatak poslije, krenuli s poslom. S lopatama, krampama i budacima u rukama, ili preko ramena, u hodu onda komentarišu, dogovoreno. Dogovoreno, iako dogovoreno, meni se činilo, nikada nikome nije odgovaralo, jer su svi imali ponešto da prigovore. Zagovornici ideje da se ništa ne radi nanovo, već da se ovako povremeno mijenjaju cijevi, i to one jeftine, jer skuplje i kvalitetnije bez pomoći opštine nemoguće je priuštiti, bili su na jednoj strani. Veoma bučni, veoma uporni, poput hora crnih vrana, kad zakrešti. Vjerovatno, jer su znali, ako se kvalitetnije cijevi budu uzimale, da će udariti i po njihovom džepovima. Na drugoj su strani oni imućniji, zagovornici ideje da se sve radi nanovo, to jest, kako treba, ili nikako. Obećavaju, pojedinci između njih, da će preko toga i toga, u opštini, izganjati donaciju, čak i mašineriju, da se oni ne moraju patiti. Niko im naravno ne vjeruje, čak ni neutralci koji se postrance sašaptavaju, u duhanskom dimu, komentarišući, poput pravih eksperata, trenutno stanje i tok rasprave. 

Rasprava se završi tako što se popravi ono što se popraviti može. Krpi, dok ne crkne, parola je koja je i dan danas aktuelna. Prethodne sedmice, naime, uslijed akcije popravke vodovodnih cijevi, presječeni su kablovi za televiziju i internet. Cijelo je selo ostalo bez kablovske, bez pristupa fejsbuku, viberu, i drugim životnim potrepštinama. Sve je dakle stalo. Mjesna škola nije radila. Ambulanta isto tako. Ljudi su nakon mukotrpnog dana nervozni lijegali u postelju, bez mogućnosti da pogledaju nove epizode Zvijezda granda, Ertugrula ili koječega.

Na drugoj strani planete svakodevno sam pokušavao stupiti u kontakt sa svojima, ne znajući, nekoliko dana, šta se događa. Saznat ću poslije, iz kratke prepiske s bratom, o čemu je riječ. Jedno selo, na sjeveru Bosne, ostalo je dakle, bez vode i interneta. To da nema vode u cijevima, vode koja već odavno nije za piće, ljudi su se na to navikli. A na to da nema interneta, mati moja kaže, daj Bože, nikad više.  

***

Onda, početkom godine 2021. sanjaš svoju babu. Ona odmiče brzo ispred tebe, noseći u rukama nešto što se naprežeš da vidiš. Događa ti se ono što ti se često događa u snovima – noge su ti kao od olova, ulažeš ogromnu snagu u korak, kao da hodaš kroz neku neprirodnu gustinu. Kao i uvijek, padaš na koljena i pokušavaš četveronoške, vučeš noge rukama ne bi li je stigla. I vičeš, vičeš za njom.

Ona napokon stane i okrene se. I dalje daleko, a ti si potpuno iscrpljena, noge te ne slušaju, ruke izdaju, ne možeš dalje. U rukama joj je zdjela u kojoj miješa krušno tijesto.

I kaže ti: „Sačekaj me tu, idem zaliti rupe.“

Ti pitaš: „Kakve rupe?“

„One po Mečenčanima.“

Ti se sjetiš da je bio potres i da su se u zemlji otvorile rupe.

„Pa kako ćeš ih zaliti?“

„Pa tijestom, vidiš valjda.“

„Baba, ne možeš tijestom zaliti rupe u zemlji. Nemaš dovoljno tijesta. To su velike, ogromne rupe.“

„A narašće ono.“

„Ali upadaće ljudi i dalje u rupe. Daviće se u tijestu.“

„Ti baš ništa ne razumiješ. Sunce će ispeći tijesto.“

U sljedećem trenutku tog sna ti si na poljani punoj rupa iz kojih zaobljen izlazi jedan po jedan babin kruh. 

Ti prilaziš jednom, osjetiš da je vruć, i odlomiš djelić korice. Prineseš ga ustima i probudiš se.

***

„Baba, mislim nešto. Kako je počeo ovaj posljednji rat? Sve znam što i svi o tome znaju, a opet se osjećam kao da ne znam ništa. Opet mi nekako nije jasno, shvaćaš? Šta se desilo u ljudima, to mi nije jasno. Šta se desi u ljudima.“

Tvoja baba čkilji u hekleraj. Desna ruka joj je strašno otečena. Od operacije raka tvojoj babi otiče ruka, u njoj se skuplja limfa. Baba se na to ne osvrće – svaki novi pletiljski projekat je otvoreno utrkivanje sa smrću. Draginja plete i hekla sumanutom brzinom, sat za satom, dan za danom, kao posjednuta. Poslije leži sa namočenim hladnim oblogom, ali iz kreveta pokazuje figu smrti. Završila sam šal, evo ti figa. Završila sam milje, ma cijelu garnituru – evo ti figa. To takmičenje, nadmetanje u kom igle kuckaju brže od smrti – čini tvoju babu povremeno dobro raspoloženom, iako je odavno razvila onaj tik ljuljanja naprijed-nazad koji imaju ljudi što trpe veliki fizički bol.

Baba ti odgovara bez podizanja glave sa igala: „Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“

I ti se sjetiš odmah, pomislivši – još jedna od stvari koje su godinama tu, u tvom unutrašnjem inventaru, a ti si ih zaboravila. To je jedna od čudesnih moći tvoje babe – pis maco, đe si bila – evo tu sam u tebi, sve vrijeme. Trešnja. 

Trešnja je rasla tik uz vašu ogradu, u susjednom dvorištu. Tamo niko nije živio. Neugledna prizemna kuća je starila ubrzanim hodom napuštenih građevina. Dvorište je bilo sasvim zaraslo, i iz njega se širio miris memljive zemne vlage.  Kao u nekom začaranom prostoru u njemu je sve nekontrolisano džikljalo i bujalo, po čudesnom kalendaru rađanja i plođenja. Od šumskih jagoda, do lješnjika i ribizli, od šljiva do jabuka. Nad svim tim obiljem carevala je visoka trešnja, neobično velikih plodova. Bila je sasvim veličanstvena – to je sudbina pojedinog drveća, netražena veličanstvenost: uspravnost stabla, markantna iscrtanost krošnje spram proljetnjeg neba, svečani šum lista u dodiru sa vjetrom.

A imanje je bilo pod sudskim sporom i nije zapravo pripadalo nikome. Pričalo se da ga je pokojna vlasnica poklonila na samrti crkvi, da su se potom našli članovi porodice da tu odluku izazovu na sudu i tako se to godinama razvlačilo. Lješnjaci i ribizle o tome nisu mogli znati ništa – priroda, i to je jedna od mnogih neuočenih Božjih milosti – nema obzira prema ljudskim parnicama.

Vi ste se peli na trešnju kad uzri. I sad osjećaš hrapavi dodir njenog debla, otpor njene kore, tvoja mala stopala u rašljama drveća. Stojiš gore u granama – ti si vladarka svijeta. Usta su ti puna trešnji, a u tvojim nogama, koje su metrima od tla, nema nijednog drhtaja. Ti i trešnja ste jedno biće, kao da si izrasla iz njezinih grana, kao da su tvoje noge i ruke samo produžeci trešnjinog krvotoka. 

Onda se odnekud pojavio čuvar dvorišta. Do kraja nikom nije bilo jasno ko je zapravo taj čovjek. Imanje mu nije pripadalo – toliko se znalo. Ko mu je dao mandat da ga čuva – niko nije znao. Čovjek je od početka pokazivao nevjerovatnu revnost. Počeo je da obilazi imanje svakoga dana. Zagledao bi u uglove dvorišta, hodao naokolo sa mračnom ozbiljnošću. Neobično je bilo to što nije brao ni lješnjake ni trešnje – samo je igrao ulogu čuvara tog blaga u krošnjama.

I tako se dogodio sudbonosni susret – zatekao vas je pod trešnjom. Pamtiš svoj trk kroz visoku travu i šiblje. I tu razjarenost iza sebe.  U rukama je držao šibu i dohvatao te njome po golim listovima. Sjećaš se svog zaprepašćenja – nikada valjda nisi bila tako zaprepašćena ni pred čim, osim možda pred babinim pijetlom. Doći će dani i godine u kojima ćeš još mnogo puta biti bolno zaprepašćena – ali dobro pamtiš ta dva puta – pijetla i čuvara trešnje. 

Čovjek iza bio je bijesan pas, ili vuk, bio je strašna sablasna gomila razjarenog mesa sa šibom. Ali zaprepašćenje nije dolazilo od čovjeka sa šibom koliko od toga što si koji čas prije ti bila vladarka sa trešnje. I te tvoje noge, tako lake dok lebde metrima iznad tla, sad su bile teške kao olovo, pokretane sa bolom, dok po njima fijuče oštrina šibe i bijesa tog stvorenja iza, strašnog čuvara trešnje. Taj pad snage tvojih nogu – tvoj pad sa mjesta u krošnji u ovaj bijeg pred šibom – to te zaprepastilo preko svake mjere.

Sutradan je deblo trešnje osvanulo namazano izmetom od korjena do prvih grana. Strašan smrad širio se po ulici. Tvoj je otac bio sasvim zgranut. Čuvar se nije pojavljivao, a niko ga nije ni poznavao da bi mogao išta da uradi ili dozna. U danima poslije taj se izmet polako sušio na trešnji. Iznad tog smrada crvenjeli su se nedostupni plodovi. Tebi se činilo da se šum trešnje odnekud promijenio. Još danima si gledala u tragove šibe na svojim mršavim listovima; dodirujući krastu. Ta krasta i smrad sa trešnje bili su jedini dokaz da se sve odigralo i u stvarnosti – jer se tebi činilo da si to sanjala.

Igle tvoje babe rade brzo, brzo. Trka se nastavlja, a baba je odlučna da pobijedi i ovaj krug. 

„Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“ 

„Sjećam se.“ 

„E vidiš, diko, ti takovi su počeli rat.“