Priča sa Gorice

Godina je 1994. Mjesec jun, vrijeme cvjetanja lipa. Rat se svom svojom žestinom sručio na Sarajevo. Gvozdena ogrlica nanizana od topovskih cijevi i dalje steže grlo grada i sije smrt.

Sutra, brat Jakup izlazi iz grada i odlazi u Tursku. Tamo ga čekaju njegovi najmiliji.

Nas petoro smo još uvijek u Šefkovoj i Fatiminoj kući na Gorici, Tepebašina broj 18; sestra Raba, Mane, Jakup, Satka i ja. Naši su domovi spaljeni i porušeni. Sada smo tu.

Nasko je nedavno izašao iz grada i već je kod svojih u selu Lanzhauzenu blizu grada Kelna u Njemačkoj. Na samom polasku stade i za kratko se zamisli:

– Odlazim iz rata, a znam da nikoga nisam ubio – reče sav zadovoljan i ode u daleki svijet.

***

U susjednoj Krajiškoj, uz samu trafiku ili uz ono što je nekad bilo trafika, ukočena kao pečurak proniko iz asfalta, stoji omanja žena. Ispred nje na nakrivljenom podesu gdje su nekoć stajale novine – kutija cigara “Sarajevska drina” i jedna banana. Žena postiđena stoji i čeka mušteriju.

Banana je osrednje veličine, pjegava, ali, vidi se, zdrava, unproforska.

Što se trafike tiče – to sada i nije trafika već velika siva krošnja iz koje vise pocijepane i isprobijane kajase lima.

Ko zna koliko je granata palo u njenoj blizini. Kroz nju su prolijetali geleri i od onih koje su udarale u zgrade, stotine metara udaljenih od nje.

Sada je samo jedna opustošena razvalina. I ništa drugo! 

A malo šta u Sarajevu, živog i neživog, bješe te devedeset četvrte ostalo nerazvaljeno ili nenačeto.

Ne ponovilo se!

Neviđen jad bješe se uvukao u svaku poru grada i razbacanih padinskih naselja.

Nekad su iz ove trafike, lijepo obikovane Senine ruke, svaki čas izlijetale kroz šelterčić, kao ptice, i vraćale se nazad. Njene plave oči mogli ste vidjeti jedino ako bi se sageli do prozorčića i zagledali unutra.

Samirčić je jednoga dana, negdje uoči rata, vješto zgrabio igračku “lada karavan” sa izloga i nestao iza prvog ćoška; zbrisao je u Tepebašinu kao metak. Majka ga istoga časa natjera da vrati autić, ali Sena ne htjede ni da čuje:

– To ti poklanjam, ali nemoj više.

I nije. Nikad više. Redovno je odlazio do nje, ulazio unutra, ali joj više nikad ništa nije uzeo. Postali su prijatelji: ona – zrela djevojka a on – mali vragolast dječak iz mahale. 

 *** 

Žena koja stoji pred trafikom – lijevim laktom se oslanja na onaj podes na kojem stoji njena izložena roba – kutija cigara i banana.

Miris taze odštampanih novina zamijenio je miris baruta. Topovi ni danas ne miruju; ispod Debelog brda padoše tri granate jedna za drugom, a onda iz jedne kuće suknu crn dim kroz koji se ubrzo pružiše crveni plameni jezici. 

– Pošto su cigare? – obrati se Jakša prodavačici.

– Deset maraka – ženi se zarumjenješe obrazi, stidljivo se osmjehnu i desnom rukom podiže pramen kose sa čela.

– A banana?

– Isto deset. 

Jakup izvadi dvadeset maraka, pruži ih ženi i, ne čekajući da mu ih doda, pokupi i okrenu nazad. 

Žena, gegajući kao u obje noge ranjena, brže-bolje nesta u Avde Jabučice..

Samo što krenu niz Krajišku obloženu sitnim kockicama, ko crnim baklavama, pred njim se, ko s neba pali, pojaviše žena i dijete. Ona je čvrsto držala dječaka za ruku i izmicala u kraj ulice, iako, skoro cijeli dan, ni jedno auto nije prošlo tom, nekad prometnom ulicom. 

Krupnim plavim očima dječak je netremice gledao u bananu, a onda podiže glavu prema ženinom licu i prošapta:  – Banana?…

Žena ga povuče u stranu i tako reče da ne gleda u ono što je u tuđim rukama.

Jakup nije oklijevao:

– Uzmi, slobodno uzmi – istoga časa samo što mu ne spusti bananu na ručice.

Dječak prvo pogleda u majku, pa još jednom u bananu, a kada mu i ona reče:

– Pa, uzmi – dječak prihvati.

Jakša nastavi niz ulicu, a i njih dvoje, ni riječ ne progovarajući, nijemi i začuđeni, odoše svojim putem. 

Dječak je držao bananu u ruci i radosno poskakivao uz majčin skut.

***

Sutradan Jakup se spremao da krene. Nešto ispred podne, pred kućom u Tepebašinoj, grlili smo se i – plakali. Onako, bratski, rastanički… A kada sestra Raba pusti glas – i mi glasno zaplakasmo. Jakup je odlazio u slobodu, a mi ostajali da, kao žive potencijalne mete raspamećenim tobdžijama sa brda okolo grada – čekamo kraj rata ili kraj života. 

Sjeo je u svog crvenog Yugu 55, koji je nekim velikim čudom preživio svakodnevno granatiranje i – krenu.

Teško je zaboraviti trenutak kada je zadnji desni točak auta skliznio s niskog uglađenog ivičnjaka ispod Mulijine kuće i nestao – to smo posljednje vidjeli. 

Jakup je otišao; krajnje odredište – grad Izmir u Turskoj. Tamo su ga čekali supruga Sadija i kćerkice Elma i Emina, koje su mu, kada su se rastali na početku rata, u Sarajevu, bile tek do pasa.

Iz Turske je, prije nepun mjesec, stiglo pismo i fotografija s koje su se osmjehivale sada već dvije poodrasle djevojčive.

– Jebo rat – prošapta Jakup kao za sebe, baci pogled negdje daleko i pažljivo smjesti fotografiju u novčanik.

***

Dan kad je Jakša otišao iz Sarajeva bješe miran iako su povremeno, sa Jevrejskog groblja i Trebevića, odlijegale granate i po koji rezak rafal. Nebom iznad Sarajeva promicali su bjeličasti oblaci kao velike pocijepane marame. I oni su plovili prema jugu. 

Prije aerodromske piste, na Dobrinji, sačeka Unproforov konvoj, pribi se uz posljednji kamion u koloni i tako, rizikujući da ga srpska vojska zaustavi i skrene s puta, prođe pokraj načičkanih rovova između Butmira i Sokolović Kolonije. Oni koje bi skrenuli s puta – više se nikad nikom nisu javljali. 

On je prošao! Stigao je u Hrasnicu – prvi stepenik slobode, a onda, držeći se unproforove kolone, nastavio uz Igman.

Na onom opasnom dijelu puta na sjevernoj strani planine okrenutoj Hrasnici, Vrelu Bosne i Sarajevu – samo je dio sekunde odlučio da snajperski metak ispaljen sa srpskih položaja na Gavrića brdu, ne pogodi prednja vrata crvenog Yuga i da kuršum udari u zadnja i zaustavi se u sjedištu iza vozačevih leđa. Auto se zanese i ubrzo nesta iza krivine, sklanjajući se sa vidika snajperistima, koji su budno motrili dio puta prema Tarčinu, Suhodolu i slobodi, primoravajući da se, s neupaljenim svjetlima, njime putuje samo noću. Danju su njime prolazila samo vozila Unprofora, a i na njih se često pucalo. Unproforci su odgovarali mitraljeskim rafalima sa svojih vozila i tako ih, bar za kratko, ućutkivali.

Vozeći makadamskim putem kroz Igman planinu i gazeći sjene visokih borova, kao razbacane pustećije, Jakši još jednom pred očima zaigra slika dječaka koji, s bananom u ruci, čvrsto držeći za ruku svoju majku, radosno poskakuje uz Krajišku ulicu u sarajevskom naselju Gorica i to ga još jednom ispuni nekom posebnom neobjašnjivom radošću; radošću koja se javi trenutak pošto se pobjegne iz zagrljaja smrti.

Obično bi to ovako izgledalo: usred prvoga ili drugog sata otvaraju se vrata učionice, i kad unutra zakorači žena u bijeloj medicinarskoj kuti, razredom se prolomi uzdah užasavanja. Ekipa za vakcinaciju iz školske poliklinike dolazi nenajavljeno. Da netko tog dana ne pobjegne iz škole, ili da nadobudni roditelji, neprijateljski raspoloženi prema tekovinama zdravstvene zaštite, ne pokušaju svoje dijete izbaviti od cijepljenja. Vakcina je obavezna, nemoguće ju je izbjeći, a nikome, zapravo, i ne pada na pamet da je izbjegava. Naši roditelji, mahom generacija rođena malo prije Drugoga svjetskog rata ili u ratu, još se sjećaju vremena tuberkuloze i dječje paralize, kada se umiralo od velikog kašlja, difterije i šarlaha, i vjeruju u zdravlje. Mi, pak, na cijepljenje, koje se provodi u školskoj trpezariji, odlazimo kao na izvršenje smrtne kazne. Trpezarija je u prizemlju, tamo gdje je i produženi boravak, a naša je učionica na trećemu katu. I dok silazimo, dok nas učiteljica pred sobom goni kao stadašce preplašenih jaganjaca, razabiru se buduće odrasle psihologije. Jedni stalno pokušavaju pobjeći na začelje, drugi postaju agresivni, pa bi se tukli, dok treći, najmalobrojniji, pomireni sa sudbinom kroče na čelu. Oni će prvi biti cijepljeni. Zagledani u njihova lica pokušavat ćemo dokučiti koliko to zapravo boli.

Medicinska sestra krupna je, poblajhana žena sa svježom vodenom trajnom i grahorastom bradavicom iznad gornje usne, iz koje rastu tri oštre crne dlake. Zove se Munevera, i svi je se plaše. Drugarica Munevera uživa u svom poslu, a meni se čini da najviše uživa u našem strahu. Asistiraju joj mladić i djevojka iz Medicinske škole, kojima je ovo praksa. Sa strane stoji nepoznati mladi doktor. Ako nekome dođe zlo. Zveckaju staklene šprice, upotrijebljene igle padaju na metalni poslužavnik. Sestra Munevera mrgodi se dok zabija iglu u gumeni poklopac staklene bočice s cjepivom, povlači sadržinu, a zatim visoko u zrak špricne kapljicu-dvije. Trpezarijom širi se vonj pilećeg paprikaša i onoga starinskog aseptičnog sredstva, koje se koristilo sedamdesetih i osamdesetih. Spoj ta dva mirisa, i trećega – mirisa dječjeg znoja, nečistoće i sirotinje, za mene će ostati miris cijepljenja.

Iznenadit će me, a pomalo i zbuniti, dvije vakcine, koje ću, u razmaku od tri tjedna, primiti četrdeset i koju godinu kasnije. Ubode tih igala nisam uspio osjetiti, ni bol koji bi nastao istiskivanjem njihova sadržaja. Ubodi drugarice Munevere zaista su boljeli. Je li ta bol posljedica preosjetljivosti, fokusiranosti na tu samo jednu tačku u ramenu, nehotičnog transponiranja svakodnevnog bola i nesreće djetinjstva u taj ubod medicinske igle? Ili su igle, šprice i injekcije bile drukčije nego danas? Danas su plastične, jednokratne, tada su bile staklene, te su se dezinficirale u glomaznim trbušastim strojevima, ili su, ako bi bila prijeka potreba, iskuhavane u kuhinjskim loncima i na zacrnjelim plinskim štednjacima. Iz čega je, zapravo, nastao sav taj strah od iznenadnog ulaska bijelih kuta u razred?

Dvije-tri godine ranije, što su za djetinjstva čitava desetljeća, u posljednjoj godini prije polaska u školu, dok sam još bio mudar kao svjetska književnost i mašte slobodne kao nadrealizam, cijepilo me protiv velikih boginja. Išli smo sve troje u Makarsku, Nona, Nono i ja, ali Noneta zbog godina i zdravlja nisu cijepili. U domu zdravlja iglicom mi je zagrebalo po ramenu, i na tom se mjestu nekoliko dana kasnije pojavila grdna rana. Ubrzo se pretvorila u krastu, koju nisam smio dodirivati, a Nona je dobro pazila, dok bih se navečer i ujutro oblačio i svlačio, da ne pozlijedim to važno mjesto civilizacijskog samopotvrđivanja, tu buduću stigmu epohe, po kojoj će se prepoznavati naraštaj druge polovine dvadesetog vijeka. Promatrao sam je radoznalo, tog proljeća 1972, gnojavu, grdobnu, srednjovjekovnu krastu, kako se suši, ružniju mnogo i impresivniju od svih mnogobrojnih krasti po zderanim koljenima i laktovima, po cjevanicama, po čelu i bradi, što sam ih tokom djetinjstva sakupljao, čekao da se malo posuše, i onda ih žudno i s užitkom čupkao, sve do krvi, tako da mi što duše traju. Ovu krastu od cijepljenja protiv velikih boginja nisam smio dirati, nisam je smio čupkati, ali jednom nakon što je otpala, iza nje ostao je respektabilan ožiljak. Po tom ožiljku se poznajemo da smo ljudi. Taj ožiljak spomenik je na našim tijelima jednoj od zasigurno najvećih i najvažnijih pobjeda u ljudskoj povijesti. Variola vera istrebljena je zahvaljujući cjepivu, i samo cjepivu. Njezin virus danas postoji samo u laboratorijima, i bio je prije nekoliko godina predmet zanimljive etičke i znanstvene rasprave: trebali ga uništiti, iz straha od moguće zloupotrebe, ili čovjek nema prava da uništi ono što uz njega u prirodi postoji, makar to bio samo virus, i makar mu taj virus bio smrtni neprijatelj? Da li bih ja, kad bi mi se pod sabljom našao posljednji virus variole vere, zamahnuo njome i posjekao ga, tako da više na zemlji ni u teorijskoj mogućnosti ne postoje velike boginje? Nemam odgovor na tako zamišljenu dilemu. Ali istovremeno mislim da čovjek ima razloga biti ponosan na to što je 1977. oglašeno da velike boginje među ljudima više ne postoje. Razlog za ponos nije u uništenju jednog virusa, nego u ljudskoj solidarnosti koja je čovječanstvo oslobodila velikih boginja. I svakog pojedinca u tom čovječanstvu. Na mom se ramenu još prepoznaje trag te velike pobjede. Ožiljak kakvog ne nose nove generacije. 

Jugoslavija je te 1972. spasila Europu od epidemije velikih boginja. Virus nam je došao s istoka. Oblaci u Europu doplovljavaju sa Zapada, dok bolesti stižu s Istoka. Elementarne nepogode, oluje i poplave mahom su okcidentalna pošast, dok su epidemije uglavnom orijentalna pošast. Nesreća i njezini uzročnici pravilno su raspoređeni između zapada i istoka, tako da mudriji svijet nikad ne može za svoju nevolju kriviti jednu stranu svijeta, dok će budalama kriv biti uvijek onaj tko se nalazi malo istočnije ili malo zapadnije od njih. Već prema trenutnim potrebama.

Jugoslavija se s infekcijom izborila munjevitom kampanjom cijepljenja. Cjepivo, koje je i sastavom i načinom primjene jednostavnije i rudimentarnije od svih drugih cjepiva kojima ćemo biti izloženi, izrađivano je u Zagrebu, a cijepljenje ne samo da je bilo obavezno, nego je to bilo pitanje nacionalne i državne sigurnosti. Stopa smrtnosti od velikih boginja je preko dvadeset posto, i samo je u dvadesetom stoljeću od ove strašne bolesti pomrlo više od 250 milijuna ljudi. Kada je krajem zime 1972. variola vera preko Kosova i Srbije zaprijetila Europi – prvi put nakon stoljeća relativnog mira – ugroženost europskog stanovništva bila je usporediva s njegovom ugroženošću u Drugome svjetskom ratu.

Bio sam mali dječak, nisam pratio vijesti i još uvijek nisam čitao novine, tiho sam i u miru cijepljen u Makarskoj, i dugo sam se divio svojoj strašnoj krasti, tako da sam propustio ono glavno, što se pomalo vidi u filmu Gorana Markovića. Ali u tom filmu epidemija variole vere ipak je samo okvir za neku drugu priču, u kojoj će biti više riječi o raspadu jedne korumpirane zajednice, nego o bolesti koja napada jednoga po jednog čovjeka. Markovićev film govori o porazu, koji će nastupiti nakon što virus odavno bude pobijeđen.

Ta pobjeda izgledala je ovako: širom zemlje cijepljenje je provođeno uz pomoć vojske. Gdje god bi bilo procijenjeno – u Makarskoj to, naravno, nije slučaj – da bi moglo biti otpora, ili da bi pojedinci mogli izmaći cjepivu, ili da civilna struktura nije dovoljno čvrsta da sve to organizira, kampanja je pretvarana u svojevrsnu, ne osobito suptilnu, demonstraciju organizirane vojne sile. U Zenici, pripovijedao mi je rođak, inženjer u željezari, cijepljenje radnika podsjećalo je na akciju opkoljavanja. Stigla je vojska u kamionima i kampanjolama, zatvoren je sa svih strana željezarski krug, oficir s megafonom vozio se u džipu, i izdavao naređenja za okupljanje… Bio je to vrlo čudan događaj, u kojem je bilo i nečega zastrašujućeg, i nečega ponižavajućeg, ali primijenjene metode na kraju su imale učinka. Epidemija je zaustavljena u samom začetku. Nije ugodno zamišljati kako bi to izgledalo da se variola vera umjesto u Jugoslaviji pojavila u nekoj tada slobodnoj i demokratskoj zemlji Zapada, u Austriji, recimo, u Italiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj… Na koji bi način i kada virus bio zaustavljen? Ali, zar nije opasno postavljati ovakva pitanja? I zar preko njih nećemo stići do toga da odobravamo represiju i neselektivne mjere, kakve recimo u Hrvatskoj od početka epidemije smišlja, zapovijeda i provodi Katolički stožer – kako je Capaka, Markotićku, Božinovića i njihove kamarade nazvao sociolog Ivan Markešić – kojima, kobajagi u ime zdravlja zajednice, narušava temeljna ljudska prava? Ali čak i da nemamo stožeraše i stožerašice, koji zabranjuju obiteljska okupljanja, a same kao govornice nastupaju na masovnim vjerskim skupovima, čak i da nemamo jedna epidemiološka pravila za vjernike, s njihovim duhovnim potrebama, a druga za nevjernike, s njihovim duhovnim potrebama, čak i tada bi vrijedilo vrlo ozbiljno porazmisliti i porazgovoriti o slobodi i virusu. Može li se slobodan čovjek u slobodnoj zemlji izboriti protiv virusa jednako efikasno kako se radnik u zeničkoj željezari, opkoljen vojskom, izborio protiv virusa? Vjerujem da može. Ali samo ako se jasno razlikuju sloboda mišljenja od snage činjenica. Recimo, cjepivo protiv variole vere nije, i nigdje ne bi trebalo biti, nešto što je predmet demokratskog dijaloga i iznošenja različitih mišljenja.

U nižim razredima osnovne naša je generacija bila izložena i Calmette-Guérinovu bacilu. Besežiranje, kao zaštita od tuberkuloze, kasnije će postati obavezno za novorođenčad, ali u to se vrijeme već činilo da je tuberkuloza u Europi pobijeđena, te da se na taj način temeljito izmijenio naš civilizacijski kod. Albert Calmette i Camille Guérin, jedan bakteriolog, drugi veterinar, kreirali su cjepivo od oslabljene bakterije po imenu Mycobacterium bovis, koju su pronašli kod krava, namjerivši da njome zaštite ljude od tuberkuloze. Cjepivo se daje pod kožu, na prednjoj strani podlaktice – a ne nadlaktice kao što piše, ne razumijem kako i zašto, u internetskoj verziji Hrvatske enciklopedije, sveznajućeg zavoda, koji nosi ime Miroslava Krleže – i tu izazove, koliko se sjećam, neusporedivo manje impresivnu crvenkastu posljedicu, čiji su prečnik pri sljedećem posjetu školi mjerili mladi liječnik i liječnica, uz asistenciju iskusne sestre Munevere. Ni besežiranje ne može, kao ni cijepljenje protiv velikih boginja, biti predmetom demokratskog dijaloga i iznošenja različitih mišljenja. Zanimljivo je, međutim, kako toga nije ni bilo, premda primjena ovog cjepiva usporedo vremenski teče s uzdizanjem zapadnih demokracija i stvaranjem ideologije bezuvjetnog poštivanja temeljnih ljudskih prava. Ili su ljudi u to vrijeme bili razumniji nego danas, ili je još uvijek živo bilo sjećanje na tuberkulozu i njezine obiteljske i društvene posljedice. Što je smrt bliža i izvjesnija, to čovjek jasnije misli o životu.

Problem s protivnicima cijepljenja, kao i s neozbiljnim i neodgovornim vladama, kojima su interesi kapitala važniji od interesa javnoga, općečovječanskog zdravlja, čini se da je dvojak. S jedne strane: predugo se u bogatom svijetu nije umiralo od kuge i sličnih boleština, od tuberkuloze kao posljednje velike infektivne pošasti prošlo je sedamdesetak godina, tako da nenačitan svijet zakržljale imaginacije ne može pravo ni zamisliti kako izgleda ta vrsta umiranja, te zbog čega je važno izmaknuti bolesti. S druge strane: bogati vjeruju da je moguće baš svaku bolest izolirati među siromašnima, pa se onda još više bogatiti na račun njezina djelovanja. To je razlog zbog kojeg siromašni ne mogu doći do cjepiva i zbog kojeg Bidenova administracija s bešćutnošću dostojnom Donalda Trumpa ima namjeru cijepiti i američke srednjoškolce, prije nego što će ijednu svoju vakcinu poslati ostatku svijeta. Oni doista misle da se kapljična infekcija može zaustaviti pred vratima njihova raja na zemlji. Drukčijeg stava nisu ni njihovi nezasiti europski kolege, čije kompanije za skupe novce prodaju cjepiva Amerikancima i Britancima, dok siromašnim europskim rođacima zabranjuju kupovinu ruskih i kineskih cjepiva, e da im ne bi ni minimalno narušavali trgovinski i politički monopol. Činjenica da nekakvu Uršu od Svetih Laži, propalu njemačku političarku, koja sad vlada Bruxellesom, zaboli međunožje hoće li nekakvi Hrvati, Slovenci, Rumunji, Slovaci ili Bugari crkavati od obostrane upale pluća, sama po sebi nije čudna. Ali čudno jest kako taj prebogati zapadni svijet ne shvaća da će siromašni a necijepljeni europski rođaci na kraju i njih zaraziti i ubiti. Nije smrtonosan covid-19, nego je smrtonosan kolektivni karakterni poremećaj, koji svijetu brani da se epidemiji suprotstavi.

Ali vratimo se našim jadima, koji s briselskom i vašingtonskom epidemijom bešćutnosti, kao ni s globalnim krizama u isporuci cjepiva i kampanjama cijepljenja, ipak nemaju veze. Evo što, možda, ima veze: u ta ranija, zacijelo nedemokratska vremena, za naših djetinjih i mladalačkih vakcina, dobro se znao krajnji smisao cijepljenja. Zdravstvena prosvjeta djelovala je, uglavnom, na zasadima velikoga Andrije Štampara, i doista svakome je na jasan način bilo utuvljeno u glavu čemu vakcina služi. Naši roditelji su pored toga još imali i živa sjećanja na strašnu prošlost i povijest. Ali čak smo i mi, bedasti, budalasti i beslovesni, moreni svim užasima djetinjih doba, dobro znali da su i sadizam drugarice Munevere, i vonj pilećeg paprikaša i asepsola, i naš panični strah od igle samo uzgredne posljedice, da ne kažem nuspojave, nečega mnogo većeg i važnijeg. Nečega što je važno za svakoga od nas pojedinačno, ali je još i mnogo važnije za zajednicu. Pa iako smo u svojim plahim i zračnim dušama bili opterećeni brojnim drugim, mnogo vjerojatnijim užasima, morama i strahovima od straha pred velikim boginjama, tuberkulozom i dječjom paralizom, iako smo svake noći u snu preživljavali emocionalne i duševne slomove i nepodnošljive tuge, iako još uvijek nismo shvaćali što je budućnost i koliko nam ona znači, negdje smo u pameti, ili barem na riječima, imali zahvalnosti na bolestima koje ćemo imati čast da izbjegnemo zahvaljujući šprici i igli.

Danas, pak, nije nam jasno zašto se cijepimo. Nema novina u kojima bismo to pročitali. Nema televizije na kojoj bismo nešto ozbiljno o tome čuli. Nema liječnika kojima bismo zaista vjerovali. Tu su Rudan i Đikić, ali oni su znanstvenici, a naš je život tako daleko od znanosti. Mi živimo u doba svete krizme i prve pričesti. Mi živimo u doba kada je Bog stvarao svijet, pa se i on umorio. Ljudi masovno strahuju od cjepiva. Taj strah pojačan je bizarnom tržišnom konkurencijom između zapadnih farmaceutskih kompanija, a onda i jednako bizarnom političkom konkurencijom tobože slobodnoga i neslobodnog svijeta, Amerike i Europe na jednoj, te Rusije i Kine na drugoj strani. Naše vođe ugrožavaju kineska i ruska cjepiva. Oni će prije pristati da narod umire od obostrane upale pluća, nego da se cijepi cjepivima na istoka, Naše vođe u Bruxellesu i na Gornjem gradu hladni su i bešćutni ljudi, koji su već cijepili sve svoje bližnje, a uskoro će cijepiti i kućne ljubimce.

Režimski mediji u Hrvatskoj uporno lažu na temu cijepljenja. Katolički stožer, oličen u Capaku, Markotićki i tihom sekularnom Kaiću, demonstrira nam kristološko čudo: masovno cijepi cijeli jedan narod s tri vakcine. S tri doze, s tri bočice. A onaj starozavjetni muž s bludnim ženama u krilu, on inscenira lažne gužve na Velesajmu. Javlja narodu da je stiglo Pfizera, i onda se narod stušti, a on im pred nosom zatvori rešetke, ili ih pusti samo nekoliko unutra, pa onda na večernjem dnevniku izvještava da je cijepljenje u punom jeku. Premijer obećava da će pedeset pet posto naroda biti cijepljeno do kraja lipnja. Vladini stručnjaci za odnose s javnošću, kordon režimskih novinara i stranačko članstvo po društvenim mrežama grozničavo smišljaju način na koji će ljude koji nisu cijepljeni uvjeriti da jesu cijepljeni. Zasad to se radi uglavnom tako što se oni koji se uspiju progurati cijepe jednom dozom, pa im se kaže da dođu za šest tjedana. Ali ni to neće biti dovoljno da Plenkovićevo obećanje bude ispunjeno. Jedina nada je da Kaić i Capak, i onaj bludni sin, uspiju s tri vakcine cijepiti tri milijuna ljudi. Ako je vjera u Boga našeg jednoga unutar stožera dovoljno čvrsta, to će im jamačno i uspjeti.

Antivakseri u Hrvatskoj jedva dolaze do riječi. U zemlji bez cjepiva nitko ne želi slušati one koji se ne žele cijepiti. Da bi čovjek mogao nešto odbiti, najprije mu to mora biti ponuđeno. Ali ne kao iluzija, fikcija, pomast pobjednika u zemlji poraženih, nego upravo onako kako je cjepivo ovih travanjskih dana ponuđeno u Srbiji, gdje svatko bez prethodne najave može doći u dom zdravlja i iskati pfizera, kineza ili sputnika, ako ga ima. Pfizera i kineza ima stalno. U takvoj situaciji i antivakseri mogu doći do izražaja.

Što je na kraju bilo s medicinskom sestrom Muneverom? Da mi je mati živa, ona bi to vjerojatno znala. Čudna je to bila žena. Kada bi skinula medicinarsku kutu, najednom bi postala fina i sasvim obična. Jednom smo je sreli u gradu, otac ju je ljubazno pozdravio, a ona me je, bez prepoznavanja, pomilovala po glavi. Naježio sam se od užasa. Ta divna prošla vremena! Izgubljeni pakao djetinjstva…

UZVIŠENA OSOBA

 _______za Ešrefa Džanefendića

Jutros mi je preselio drug
Najtihiji – najsličniji
Meni 

Imao je dušu
Koja se starala
O i ovom božjem robu 

Bio je
I ostao čista
Uzvišena osoba –

Osobnošću
I sad ispunjava sobu

Molim se: takav
Neka bude mi, i u grobu 

(2020-2021)

UZDIGNUĆE BUDUĆIM

                   Zibiji Dh-Šarenkapić

Žena je moja u drugom stanju 

Nas je dvoje sad-zasad
U stanu s malo
Stvari: 

Mladi smo
A kao da smo stari: 

Nasred sobe ona
Bezglaso pomjera usne –
Revno učitava u bebu knjigu 

Eto – jedna
Još neispunjena
I klimava kao suština 

 Vitrina uzdiže nas k nebesima 

(1985-2021)

Zvanično ćemo se upoznati jednog popodneva na Slatkom ćošetu. Neuobičajeno, toga sam se dana, da bih izbjegao ljetnu vrelinu, zavukao u hladovinu, iza velikih izložbenih prozora. Bunovan, tek iz prnja ustao, otpijao sam dnevnu dozu korisnog crnila, bez naročitog užitka. Tek s drugim naručenim makjatom doći ću sebi, i tek ću ga tada primijetiti na drugoj strani, kako me velikim očima, probada. Ne skida pogled s mene, kao da me analizira, kao da gleda kroz mene, ili kao da se zatačkao u nešto što se nalazi baš u mom pravcu. Negdje iza mojih leđa. 

Noga mu preko noge, tako da desna visi u zraku i klati se, s laktom lijeve ruke pobodenim na koljeno i cigaretom među prstima, koju čini mi se i nije primicao ustima, već se tu zadesila slučajno, kao dodatni detalj njegovoj cjelokupnoj pojavi. Svemu onome, s čime se predstavljao. A to sve je bilo, u hiljadu i jednu tajnu, obmotano, uvijeno, zakukuljeno, i zamumuljeno što bi Sidran rekao. 

Njegova mršava figura, i neprirodno velike oči na upalom licu, ispod naročito visokog čela, figura je, reklo bi se, kakvog mističnog isposnika, koji se nakon mjeseci izbivanja vratio s proputovanja na Alamut. Tamo kao da se družio s ideološkim potomcima Hasana ibn Sabaha, tzv. (h)asasinima. To mi je zapravo prvo naumpalo, dok su nam se pogledi kosili, i dok su iskre sijevale između nas. A sve to zato što sam o njemu dosta toga čuo. Mala je čaršija da bi se krupne stvari sakrile. A i da nisu krupne, u malim se čaršijama, među sitnim dušama, studentima, besposličarima, šibicarima i čaršijanerima, o nečemu mora zapodjenuti razgovor. Čisto da se vrijeme ubije. Tako sam i ja u nekoliko navrata slušao o njemu. Zvali su ga Džinko. Što pošprdno, što oslikavajući prirodu njegova zanata. Da, govorilo se da on, baš taj naspram mene lik, liječi, i zapisuje, da čak vidi na čovjeku, onako od prve, ima li u njemu štagod, ili kogod, da bi ga trebalo “išćerati”. 

O veoma unosnom zanatu, da ne kažem biznisu, “išćerivanja“ nisam puno znao. O nevidljivom svijetu, koji se s našim vidljljivim i opipljivim prepliće, učio sam, teoretski površno u toku svoje teološke naobrazbe. Znao sam za mogućnost liječenja koja se temelji na postulatima vjere, ali sam isto tako znao i za nebrojne šarlatane, koji koristeći neukost čovjeka u nevolji ogromne pare zgrću. Dok o tome razmišljam, Keno mi donosi novu kafu govoreći da je od gospodina s druge strane, koji me mahsuz selami. Zahvaljujem se, zatečen, prinoseći ruku na prsa, nevoljko se osmjehujući. To će biti dovoljno da se on istog momenta podigne sa svog mjesta u uputi se u mom pravcu. 

Nazove selam i sjedne, kolutajući očima, i trepćući nekontorlisano. Govori lijepo, neusiljeno, čak mlađahno za muškarca njegovih godina. Onako od oka, zaključujem da mu se pedesete primiču. Gospodski je odmjeren, i načitan, iako o obrazovanju ne govori. Govori o tome kako posjeduje dar, koji mora s drugima podijeliti. To mu je dužnost, obaveza, i životni put. Tome se sav, ustvari predao. 

Ako ga neko primijeti, mahom žene srednjih godina, zaustave se i uđu unutra da se poselame. Redom ga svi blagosiljaju, ponizno ga gledajući, a on ih napominje o njihovim terminima i sesijama. Raspored mu je prilično skučen, i popunjen, ako je suditi po onome što sam taj dan čuo i vidio. Na telefon kad se javi, a to se dešava vrlo često, javlja se u ulozi psihologa, utješitelja, onoga najbližnjega i najprisnijega, kome tajne otkrivamo. Uputi savjet, promrlja nešto na pokidanom arapskom, i kaže vidimo se tad i tad, ne sekiraj se. 

Onda je u jednom trenutku, kad se naizgled sve utišalo, i kad smo sjedili a da nismo puno govorili, prokomentarisao nekoliko prolaznika govoreći; vidiš, u onom klipanu ih ima petorica, pet braće iz Kurdistana. Mati ih je napustila našavši nekog iz Jajca u kog se zaljubila, pa ga zajašila. A ona tamo, vidiš, ona gospođa tamo preko puta u Ramisu, ona u sebi ima četu. Ma šta četu, cijelo se jedno pleme, odozdo iz Etiopije, u nju smjestilo. Gluho bilo. I hajd ti budi pametan. Pa zakoluta očima, i nastavi priču, o džinima kopnenim, o džinima morskim, o plavim, bijelim, i crvenim, o onima iz zemlje, o onima iz zraka. O ovakvim, i onakvim. U čudu sam ga gledao, ne znajući šta reći, šta upitati, ne znajući je li uopšte pametno na sve to šutjeti. Kopkalo me, ponajviše, šta li vidi, kad mene, onim krupnim, kolutajućim očima pogleda. Strašna je pomisao da se u tebi nešto gnijezdi, praveći svoju meraju. 

Sve ovo prenosim po sjećanju, a sjećanje je krhko, i vjerovatno puno toga što bih htio kazati, i prenijeti, ostat će nedorečeno. A sve rečeno, iako priča o jednoj popodnevnoj kafi, na neki je neobjašnjiv način, priča o nama.

Miloš Valigurski, prevodilac, pesnik, prozaist, govori, između ostalog, i o tome šta traži u knjigama, o nedovoljno cenjenom poslu redaktora, o radu prevodioca, o književnosti kao prostoru slobode i o „svojim“ piscima. Razgovarao Maćej Libih, s poljskog prevela Milica Markić,  preuzeto sa: https://instytutksiazki.pl/aktualnosci,2,nocny-stolik-59-milosz-waligorski-staram-sie-byc-podejrzliwy-wobec-slowa,6245.html, 

Miloše, koliko jezika znaš, možeš li izbrojati na prstima jedne ruke?

Znam ih nekoliko, a nijedan dovoljno dobro, učim paralelno, poljski mi je primaran. Da ne pomisliš da se sad nešto prenemažem, ali zaista je tako, skoro svakog dana naiđem na neku novu poljsku reč, na neki nepoznat mi frazeologizam, kao što sam, recimo, tek nedavno otkrio izraz lewada, tako srodan srpskoj „livadi“, što me je silno obradovalo. Pasionirano listam rečnike, tražim međuleksičke mostove, a nove reči me uzbude toliko da se gotovo naježim. Svaka ta reč mali je prozor u svet. 

A kako je sa stranim rečima?

Na slovakistici sam učio slovački, na hungaristici mađarski, a život me je naterao da naučim srpskohrvatski. Dodaću tome rumunski i estonski koje učim manijakalno, kao fanatik, ali bez izgleda na realni uspeh.

S koliko jezika prevodiš?

Pre svega sa srpskohrvatskog, kojim valjda najbolje i vladam, jer već nekoliko godina živim u Novom Sadu. Baš tako imenujem taj jezik, mada možemo podjednako govoriti i o nekoliko jezika: srpskom, hrvatskom, bosanskom, crnogorskom, itd., a takav niz ima jači efekat kad pišeš CV . Tu su i jezici koje sam studirao: mađarski i slovački. Uspeo sam, takođe, da (uz pomoć Božju i ljudsku) prevedem i par pesama s litvanskog i letonskog – oslanjajući se na sirovi prevod. Letonac Maris Salejs je polu-Poljak, pomaže mi da ukačim primarni leksički sloj, kad prevodim njegove pesme, onda se služim ukrajinskim, ruskim, i pride engleskim prevodom. Nekolicinu pesama sam prevodio, takođe, sa rusinskog, razume se, uz pomoć rečnika, i podjednako bojažljivo kao i pesme sa estonskog. Svaka od tih pesama i tih prevoda priča je za sebe. Sem toga, dosta mi znači i podrška prevodilaca udruženih oko portala Rozstaje. Važno je znati izvorišni jezik, jezik originala, ali je ipak ključno vajarsko umeće u maternjem jeziku, tek tu se vidi kako se na svoju ruku materijal obdelava.  

Pre deset godina prevodio si knjigu Vita Stavjarskog, zajedno sa Izom Zajonc. Kako je prevoditi u tandemu? Oblik podrške o kojem govoriš? To je to?

Danas se na to sigurno ne bih usudio, rob sam hirova, navika, rituala i bizarnosti, a drugi prevodilac ne bi to trpeo. A tada, davno je to bilo, Iza i ja smo verovali da je prevod jedan, i da ga treba ekstrahovati iz originala. Knjigu Danijele Kapitanove Grobljanska knjiga prevodili smo tako što je svako radio svoju integralnu verziju, a onda smo te dve verzije upoređivali kao dva rentgentska snimka i gledali smo na kojim mestima se stvaraju zacrnjeni segmenti. Ćorav posao, reklo bi se, pri tom posao koji guta silno vreme. Ali zato smo Vitovu knjigu radili deo po deo, jedan pasus ona, drugi pasus ja. Kasnije smo ujednačavali stil, drugim rečima, prevodili smo nanovo. Dojajčana zabava, moš’ misliti!

Dakle, ne preporučuješ je?

Danas mislim da je bolje raditi solo, a potom prepustiti tekst rukama dobrog redaktora čiji je posao, uzgred rečeno, slabo cenjen. Dobar redaktor može da napravi sjajnu knjigu od prevoda za koji bismo rekli da je „onako“. Ana Gurecka, Paulina Ćucka, Olga Černjikov, Karolina Vilamovska – bez njih bi moji prevodi bili daleko slabiji. Prevodioci se bore za to da budu vidljivi, da im se ime vidi na koricama, a ja sam za otkrivanje redaktora – njih staviti na korice, da se vidi ko su!

Koliko veruješ u mogućnost kolektivnog rada?

I te kako! Rad na knjizi je emanacija kolektivizma u najboljem izdanju. Ne gubiš osećaj zasebnosti, osobitosti, individualnosti, a ipak si svestan da si tek karika u lancu. A sem toga: dva, tri, ili četiri para očiju, to nije isto što i jedan. Redaktor proverava prevodioca, prevodilac redaktora, bdi nad svim tim korektor, a ako on nešto previdi, tu opet uskače redaktor. Ringišpil, ali vrstan! Ozbiljno, svaka od tih uloga je veoma važna, ako se saradnja temelji na uzajamnom poštovanju, rad je plodonosan. Tako je bilo, recimo, sa knjigom Vasila Stusa Veselo groblje koju je izvanredno preveo Marćin Gačkovski. Radio sam takozvanu „pesničku redakciju“ te zbirke poezije, Marćin i ja smo često lomili koplja čak i oko jednog zareza ili tačke, ali svi ti okršaji tekli su u atmosferi stvaralačke fermentacije, zarad dobra same knjige.

Da se vratimo malo skulptorskom umeću u maternjem, poljskom jeziku. Kako izgleda tvoj rad na prevodu?

Pre svega – sporo. Jedna do dve strane dnevno, tačnije dve do tri hiljade karaktera na dan. Bez obzira na jezik originala. To vajanje je raznoliko, kojekakvo i svakojako, ali ako bi trebalo da nekako skiciram taj svoj rad, počeo bih od radnog stola: predmeti su poređani geometrijski pravilno, simetrično stoje jedni naspram drugih. Pazi šta sve može omiliti toj mojoj mučišavosti…

A ta mušičavost, ona je došla s vremenom?

Nesumnjivo. Pa svako se na nešto tripuje – posao prevodioca zahteva da se zagreje stolica, da živiš solo, samotnjački, a to još više pojačava tu utripovanost. Prevodilaštvo nije zanimanje za ljude koji crpu energiju iz društvenog života. Ja, razume se, volim ljude, i volim da razgovaram, ali ipak najviše volim da budem sam. Provoditi ceo dan kao otšelnik, s perspektivom da ti nije nužda da izlaziš iz stana – za mene je to obećanje sreće.

Našao si sebe, dakle, u novoj stvarnosti?

I te kako! U januaru i februaru proveo sam mesec dana u Banjskoj Ščavnjici, u kojoj je bio lokdaun, i to je bilo fantastično vreme za mene. S večeri bih svojoj ćerki čitao Mumijeve preko video-linka, tako  sam tulio čežnju. Inače sam bio potpuno okružen tišinom, i to je onom koja je upisana na listi svetske baštine Uneska. Dakle, ne bilo kakvom tišinom. Šta poželeti više od toga?

Počinješ da radiš ujutru, ili uveče? Imaš li određene sate za rad?

Budući da sam srećno razveden, sedmica mi je raspolovljena: od subote do srede ćerka je kod mene. Tada radim manje, jer do podneva Srbe učim poljskom jeziku, a posle podne idem u vrtić i onda boravim u parkićima, igralištima, razvija se diskusija o životu između šestogodišnjakinje i četrdesetogodišnjaka, kao i moja nedovoljno razvijena kulinarska sposobnost. Od srede do subote pak radim non-stop. Ne izlazim iz kuće, ni sa kim se ne viđam, proždirem vreme. U stanju sam da spojim jedanaest sati rada u cugu. Kad radim u književnosti, začudo, ne osećam umor. 

A kako izgleda samo prevođenje?

Najpre unosim deo teksta u word, kucam bezmalo slepo i gledam samo u original, ispisujem reč po reč, sve što mi pada na pamet dok čitam originalni tekst. Zatim original stavljam sa strane i počinjem da redigujem. Sređujem haos, prepisujem, prevodim s poljskog na poljski, čitam naglas, popravljam, odlažem tekst u čistilište, vraćam se u čistilište. Ta etapa može beskonačno da traje, i volim je, jer je kostur već gotov i sad mogu da se bacim na metražu, da uzimam mere i isprobavam razne kože da vidim kojom ću da ga pokrijem. To je kao oblačenje lutaka ili menjanje navlaka za telefon. 

Sad govoriš o prozi, zar ne? Ali prevodiš i prozne pisce i pesnike?

S poezijom je nešto drugačije. Čitam pesmu i tražim čvorišta iluminacija, ako tako mogu da  nazovem ona mesta koja su me dotakla, potakla, i koja bih rado prisvojio, popoljačio. To je uporište, sredokraća koja udara temelje konstrukciji prevoda.

A pre toga čitaš sabrana dela autora, da bi mu prepoznao stil?

Tako bi trebalo, ali to je samo jedna od strategija, koja, uzgred rečeno, ne uspeva uvek. Dešava se da protrčim kroz tekst alla prima, ali iz iskustva znam da je to samo gubljenje vremena, radije ću sistematično proučiti stvaralaštvo istog autora kako bih, što bi se kolokvijalno reklo, ušao u njegovu priču. Podjednako je važno kako osećaš stil originala i kakav ćeš mu stil pronaći u maternjem jeziku. Lepo je o tome pisala profesorka Marija Dombrovska-Partika. Evo, na primer, trenutno pokušavam da prevedem neoromantičarsku pesmu Juhana Liva, takoreći estonskog Remboa, (ili je možda Rembo, u stvari, francuski Liv?) Grozničavo tražim odgovorajuću poetiku za njega. Možda bi to mogla biti lirika Leopolda Stafa, možda lirika raspoloženja? Treba najpre iščitati Stafa, a onda prionuti na posao, i dobrano mozgati, dumati, baktati se sve dok se ne likvidira nedoumica – da li je to Livu adekvatno? Uzgred rečeno, taj Liv je pred kraj života poludeo umislivši da je kralj Poljske. Osećam se dužnim da prevedem makar jednu njegovu pesmu. 

A kad radiš svoje tekstove – prozu, poeziju, svejedno – da li je sistem isti, sličan?

Verovatno jeste, jer pisati svoje tekstove u neku ruku jeste prevod. Stvar je u tome što se ne znaš tačno gde je original.

Da li je lakše prevoditi?

Sigurniji sam kada prevodim, jer tada imam tlo pod nogama, tekst originala na koji mogu da se oslanjam, koji me neće izneveriti kad mi se iscrpu ideje. Kad pišem svoje, moram da se oslanjam na nekakve pričine, utvare, sekvence nekakvih slika i izmaglice, a to i nije baš bogzna kako stabilan oslonac. To je kao dim koje ti služi za pletivo u korparsko-pletarskoj radionici. Prilikom materijalizovanja tih vizija javlja se ogromna nesigurnost, i dotle to ide da počneš da osećaš kako te žmarci podilaze. Najsigurnija i najprisnija je faza editovanja teksta, komponovanja, izbora stila, jer to liči na zanatski rad koji se rukovodi relativno jasnim principima. Teško mi je da o tome govorim, a ne bih želeo da u pomoć prizivam nadahnuće, dajmonione, to mi je bez veze. Ako ću da lovim inicijalnu iskru, onda ću pre da tražim u (takoreći) vanliterarnom domenu ukrštaja reči i doživljaja. 

Ali ti nisi lingvistički pesnik.

E pa ne znam, stvarno, kakav sam pesnik. S poezijom uopšte slabo se šta zna. Diskutabilna je čak i tvrdnja da je pišemo ili čitamo. Ovde bi verovatno više pasovali neki drugi glagoli. Samo koji? A svakako bih želeo da sam lingvista kakav je bio, recimo, Timoteuš Karpovič, ali jedan je Karpovič. Rado ga čitam i ponekad svesno ili nesvesno nešto od njega maznem. Sećam se izraza „stanica koja gusne“ iz pesme „Druga strana ogledala“. Zastao sam tu, i pozajmio sam to od Karpoviča za svoju pesmu „wiata, iliti život na rumunskom“, /polj. wiata=stanična nadstrešnica – Prev./ tu pesmu takođe možemo nazvati lingvističnom, jer viața na rumunskom znači život.

Dakle, ipak je važno to jezičko rasuđivanje.

Hajde da kažem to ovako: negujem preispitivanje reči, opipavam ih, oprobavam, kuckam po njima odozgo, merkam u ruci, posmatram iz različitih uglova, etimološki, frazeološki; kasnije pokušavam to da prenesem u stvarnost, u sve ono što je tome prethodilo. Pokušavam da pišem pretežno o onome što ne umem da izrazim u kolokvijalnom govoru. Otuda sve te vratolomije – i nisu to nikakve  kerefeke s rečima, to je samo zbog oblika za koji je prosta figura nepodesna. 

Ako dobro razumem, između sopstvenih tekstova i prevoda dolazi do tesne veze. Da li autore i autorke biraš prema svom nahođenju?

Voleo bih da kažem da je tako, ali sam biram tek s mene pa na uštap. Češće prevodim po narudžbini i u tom slučaju obično nema govora o iluminacijama i stvaralačkim fermentima. Ali podsetio si me na zanimljiv slučaj, prevodio sam na poljski, naime, jednom prilikom, Česlava Miloša! Krakovski izdavač Vidavnjictvo literackje pripremalo je „Strane razgovore“ i Anita Kasperek me je zamolila da prevedem intervju koji je devedesetih godina sa radila Milošem Ljubica Rosić. Poljski original, pretpostavljao sam da je snimljen na diktafonu – nije se sačuvao, zbog toga sam imao priliku da govorim Miloševim glasom i da ga reprodukujem. Prekrasno, zar ne? Tako da ponekad i tezgarenje može da bude posao snova. 

Auh, pa sad ne mogu da ne pitam: kakav je bio Miloš u tim razgovorima?

Pre svega to su bili teški i mučni razgovori. Miloš je razgovarao s Ljubicom Rosić 1995, 96. godine, odmah posle ratova koji su raskomadali Jugoslaviju. Srbi su doživeli sraman poraz, sem toga generalno su  proglašeni za jedine krivce. Od Miloša, koga su više puta dočekivali u Beogradu kao člana Srpske akademije nauka i umetnosti, svi su očekivali podršku, ali je odgovor na njihova očekivanja otišao u kontrapravcu. Ne samo što se jednodušno stavio na muslimansko-hrvatsku stranu, nego je još razmišljao da istupi iz SANU, o čemu je u tim razgovorima bilo reči direktno i bez okolišanja. Za mene, kao prevodioca, suštinsko je bilo da slučajno ne upotrebim reči koje Miloš ne bi upotrebio. Zato sam za vreme rada puštao i slušao njegove intervjue, prepuštao se njegovom hipnotičkom glasu.

Sem Miloša… sigurno je bilo još autora koje si sam želeo da prevodiš.

Nego šta! Nekim čudom sam preveo, a kasnije i objavio Lajoša Grendela, Darka Cvijetića, Ištvana Kemenjija, Ota Horvata, Petera Balka, Dževada Karahasana, Dejana Aleksića, Andreja Bana, potpuno neverovatno! To su takozvani „moji autori“, kažem „moji“, jer ne bih imao ništa protiv toga da ih i neko drugi prevodi. Nemam monopol ni nad jednim piscem. Književnost je prostor slobode i svako treba da prevodi što god mu se dopada. 

Utešno je to što kažeš, a istodobno dosta prirodno mi se čini da kad nam se neki pisac dopadne, onda želimo da ga prisvojimo.

E baš ne. Ako nam se dopada, onda čitajmo ga i prevodimo ga, barem iznutra. Ali ne oduzimajmo to zadovoljstvo drugima. Pristalica sam teorije partitura, beskrajnog (što ne znači automatski: formalno i sadržajno proizvoljnog) pristupa književnom tekstu; zagovornik sam beskrajnog niza izvedbi, načina čitanja, ergo – prevođenja. Prevodioci, međutim, vole da zapljunu. Pitam se šta uopšte znači ta reč, „zapljunuti“? To može da prođe kad se igramo  žmurke, ali ne i kad se bavimo prevodilaštvom. 

Da čujemo nešto o „tvojim“ piscima. Hajmo najpre – zašto su „tvoji“?

Svaki je priča za sebe. Ponekad prevodim iz radoznalosti, ponekad zbog drugarstva, a ponekad iz nekakve unutrašnje nužde. Na primer, Dejan Aleksić, pesnik iz Kraljeva. Jednom mi je Milica Markić, s kojom vodim živu prevodilačku prepisku, poslala mejlom pesmu Limeni petlovi. Tako je počelo. Ta pesma, želja da je razumem, proniknem u suštinu, pogledam je odozdo, iz rakursa motivacije i skrivenog smisla – sve me je to nateralo da se prihvatim prevođenja. Jer, zna se – prevod je interpretacija, putanja razumevanja. Da bi preveo, potrebno je najpre da sebi objasniš. Obrni-okreni, ta tajanstvena pesma o kući, o iskušenjima emigracije, stranama sveta i geopolitike, želeo sam da je uhvatim na delu, da odgovorim na pitanje zašto me je tako naelektrisala, zašto sam se tako za nju zakačio. Pa sam počeo da je prevodim. Zatim su usledile sledeće Dejanove pesme. I sledeće. Sve dok se na kraju od toga nije složila čitava zbirka koju je konačno objavila izdavačka kuća „Forma“ iz Ščečina. To je tek jedan od mogućnih odgovora o tim „mojim“ autorima. O tome obično odluči nekakav prosjaj, trenutak lucidnosti, nešto što razgori znatiželju i potrebu za saznanjem – i žudnja! Nikada do kraja neutažena. Na svu sreću!

A Grendel? To je dosta zanimljiva ličnost.

Njegov sam fan. Prošlo je dosta vremena dok s tim nisam bio načisto, ali danas, kad na poljskom već imamo objavljene četiri njegove knjige, deklarišem se: fan sam Grendela, bez zadrške! Pre svega bio je fascinantan čovek: mudar, a skroman. Mračan a vedar. Neupadljiv a istaknut. Grendel je autor koji svojim pisanjem povezuje najzanimljivije, po mom mišljenju, struje mađarske književnosti dvadesetog veka. Služi se tradicijom melanholično-razigranog blagoglagoljanja u stilu Kalmana Miksata ili Đule Krudija, pribegava eksperimentisanju i netipičnoj psihologizaciji u maniru Mikloša Meseja (kome je, uostalom, posvetio jedan roman i jednu opširnu studiju), ne zazire od nadrealizma i ne preza od postmodernističkih pitanja o referentnosti književnosti, ali pre svega se upisuje u književnu struju slovačkog juga, hajde da je tako nazovemo. Tu struju čine autori kao Ladislav Balek, Peter Balko, Peter Hunčik, Ivan Habaj, Gabor Kalman. U njihovoj prozi snažno se oseća autentična atmosfera slovačko-mađarske granice, posebno oblasti kao što su Tekov, Hont, Gemer. Ko je makar jednom tuda prošao, zastao i pronjuškao po okolini, ko je po tim zabitim bircuzima pio vino i uživao u autoironiji svojih sabesednika, a nakon toga pročitao romane Grendela ili Baleka – taj će videti da sam u pravu. 

Kad smo već kod mađarske književnosti – za koje se pisce opredeljuješ? Imaš svoje favorite?

Bojim se da neću biti originalan. Šandor Petefi. Želeo bih da napišem esej o njegovim slovačkim stranstvovanjima, ljubavima, uspesima i čuvenim dezerterstvima. O tome kako je šmugnuo iz Banjske Ščavnjice, kako je išao u jednu školu sa slovačkim bardom, Andrejem Sladkovičem, kako je pobegao ispred oltara u Losoncu, današnjem Lučenjcu. Uopšte uzev, privlače me sticaji i ukrštaji: slovačko-mađarski, rumunsko-mađarski, srpsko-mađarski. Ovde, u Vojvodini, živi Laslo Vegel, inače popularan prozni pisac u Nemačkoj, čiju sam Neoplantu počeo da prevodim, prve krojačke probe već imam spremne. To je izvanredan roman o gradu, književno maestralna povest Novog Sada u beletrističkoj formi. Iz „kontinentalnog“ dela Mađarske veću pažnju privukao mi je Mikloš Mesej, prozaist koji je eksperimentisao s tehnikom cinéma verité, što je imalo gromovit književni efekat. Dovoljno je pomenuti Pontos történetek, útközben (1970) i Film (1976), koji su prevođeni u svetu, ali još uvek ne u Poljskoj. A ako govorimo o mađarskoj poeziji, voleo bih da se nađe neki odvažnik sa referencama obučenosti, veštine i znanja jednog Adama Pomorskog, Zbignjeva Maheja ili Bohdana Zadure, pa da se uhvati u koštac sa barikadama heksametara i bataljonima aleksandrinaca Mikloša Radnotija. 

O Vojvodini je jednako prekrasno pisao i Oto Tolnaj, rekao bih. Njegov Pesnik od svinjske masti verovatno je spoj postmodernističkog eksperimenta sa baroknom glagoljivošću. Da li ti je to blizak autor?

Naravno, štaviše veoma blizak. Čitao sam Pesnika od svinjske masti, i više puta sam mu se vraćao. U književnosti baš to i tražim – poeziju i svinjsku mast. Prefinjenost i pantagruelsku upadljivost, patos koji slama sprdnja, i sprdnja ožiljena patosom, lakrdijanje i činodejstvovanje. Oto Tolnaj podmiruje sve te potrebe. Na primer, pesma Debele pičke u bundama gde Brojgela i Rubensa posmatra dečačić kog je otac, umetnički nadahnut, doveo u galeriju. S jedne strane tu je Kunsthistorisches Museum, a s druge sin koji rezonuje: „Koji kurac je ovde mislio s tim debelim pičkama u bundi?“. Eto, to je Tolnaj, to je ta prefinjenost, visoki modernizam, esejistika rodom iz prestižnog književnog glasila Zeszyty Literackie , a onda odjednom – bam! – prdež, zevanje, smrduckanje, karnevalizacija. To volim! Bliske su mi sve forme menipejske satire, pikarskog, obešenjačkog romana… O Tolnaju treba još reći i to da ima sreću što mu je prevoditeljka Ana Gurecka, ona je svetski šampion.

Živiš sada u Novom Sadu, gde predaješ? Kako to izgleda?

Ja sam poljski lektor na ovdašnjoj slavistici, što će reći rusicistici. Studenti rusicistike biraju drugi slovenski jezik: rusinski, ukrajinski, slovački ili poljski, predavanja im traju četiri semestra. Posao je prijatan, donosi zadovljstvo ako se barem jedna ili dve osobe iz grupe dala inficirati, i ozbiljno posvetila poljskom jeziku. Pomalo s njima radim i prevođenje. U stvari, oni prevode, ja nadgledam. U tome mi pomaže Milica Markić, prevoditeljka, između ostalog, Olge Tokarčuk na srpski. Milica proverava srpsku verziju prevoda, ja pak upoređujem sa originalom. Sad radimo „Prihvatilište“ Romana Grena, zbirku potresnih minijatura o žiteljima prihvatilišta za beskućnike u Parizu.

Ne dešava ti se da čezneš za Poljskom?

Za Poljskom ponekad čeznem, ali čim se tamo vratim, prestajem da čeznem i čudim se kako sam uopšte mogao da dam da me ponese nostalgija. Tipično za gastarbajtere, a u njih se ubrajam. Glorifikujem dom, domaće, sve te mrvice hleba što ih podižem iz respekta, sve te herbaty polskie, jantary, żubrówki i mazurki, a onda se vraćam i smejem se sam sebi. Stojim i posmatram raskopanu već mesec dana u Bidgošču raskrsnicu na uglu ulica Kolbega i Grunvaldske, i pitam se: „Zar je to ono o čemu si sanjario poslednjih meseci?“. Naravno, želeo bih da mogu više vremena da provodim s roditeljima, sestrama, s njihovom decom; želeo bih da moja ćerka uči poljski i od drugih Poljaka, ne samo od mene. Srećom, tu je i raspust, a za lektora je predviđen relativno dug!

A da li uzimaš da čitaš nešto od poljske književnosti? Koliko vremena posvećuješ čitanju? Imaš li vremena za to u toku dana?

Kasno sam naučio da čitam. Pre nekih deset godina. Čitam sporo, ali redovno. Čitam i Poljake, kudikamo! Kraj kreveta od hrastovine držim dekorativnu nahtkasnu od mahagonija za knjige. U krugu svetlosti lampe sa šupljikavim abažurom držim – isključivo u uspravnom položaju – klasike savremene literature: Bronjislava Vildštajna, Jana Polkovskog, Vojćeha Vencela i Dareka Foksa. Uzimam ih u ruku da ne zaboravim odakle sam došao, i kome treba da platim dug. 

Tekst napisan 24. januara 2010.

Sarajevsku Vijećnicu sagradile su austrougarske vlasti, a projektirana je, kao i nekoliko drugih, uglavnom infrastrukturnih ili identitetski važnih kuća, u pseudomaurskome stilu. Tim stilom nova se imperija – ili kako smo učili u školi: novi okupator – nastojala dodvoriti domaćemu svijetu i njegovoj kulturi. Bila to fantazija, kao iz 1001 noći, na temu rajskih odaja, kojoj su se bečki arhitekti slobodno prepustili, zamišljajući Bosnu kao Orijent, točnije kao orijentalnu baklavu, zalivenu prezaslađenom agdom, na čiju se izražajnu, zapadnome nepcu i estetskome osjećaju posve neprihvatljivu milinu valja privikavati i prilagođavati decenijama, a možda i čitavim naraštajima. I taman kada se priviknemo na taj nepodnošljivi bečki kič, sadržan u načinu na koji nas vide, na Vidovdan 1914. iz prikrajka će iskočiti grahovski đak Gavrilo Princip i s dva hica dokrajčiti pseudomaurski stil u arhitekturi.

Vijećnica ostat će amblematsko mjesto na razglednicama Sarajeva, sve do rata iz 1992. Fotografiran s istočnih obronaka, pa niz Miljacku, prema izmaglicama Igmana i Sarajevskog polja grad se uvijek činio nekako najljepšim. U prvom je planu ta žuto-narančasta zgrada, nalik torti od bečkih oblatni, s pročeljem nalik na kulisu Sevilje ili Alhambre, na kakvoj devetnaestostoljetnoj operskoj scenografiji. A iza nje, s lijeve i s desne strane, prostire se povijesno Sarajevo, gotovo savršeno razdijeljeno, ali ne po nacionalnim ili vjerskim obrascima, nego po epohama. U prvome planu svake te razglednice turska je, orijentalna čaršija, s minaretom Gazihusrefbegove džamije i sahat kulom, za koju će stranac počesto misliti da je crkveni toranj. Tek malo iza džamije, u drugome planu slike grada, austrijsko je, okcidentalno Sarajevo, sagrađeno u bogatoj i kratkoj epohi secesije, koja je u proteklih stotinjak godina posivjela i pocrnila od smoga, kojega je, uglavnom, proizvodio onaj socijalistički grad, koji se nastavlja u trećemu planu, odmah nakon Marijin Dvora, s neboderima, poslovnim zgradama i betonskim naseljima Čengić Vile, Novoga Sarajeva i Alipašinog Polja.

Svaka je slika grada započinjala s Vijećnicom.

Austrijanci su zamislili da ta zgrada bude simbol nastanka nove bosanske nacije, sačinjene od čak četiri vjere – katoličke, pravoslavne, islamske i jevrejske – koja će onda biti udjenuta, možda kao najčudnija i najživopisnija od svih, u višenacionalni identitet Habsburške monarhije. No, bilo je zamalo prekasno, od bosanske nacije nije moglo biti ništa, jer su pravoslavci već postali Srbi, dok je nadbiskup Stadler s puno entuzijazma učio katolike da budu dobri Hrvati, tako da je i Vijećnica, umjesto da bude mjesto na kojemu će se vijećati o politici i narodnim interesima, na kraju postala biblioteka koja je, opet simbolički, svjedočila o bosanskoj vjerskoj, nacionalnoj i kulturnoj raznolikosti.

Zato ju je i trebalo spaliti.

Ta kuća nije mogla bez viška simbolike. Uostalom, i to je kič osjećaja iz kojega je nestala i u kojemu je sagrađena. Spaljivanjem Vijećnice spaljen je posljednji trag višenacionalne monarhije, spaljena je krhka iluzija o Bosni kao zemlji svih bosanskih vjera, kultura i nacija…

No, onda se dogodilo čudo.

Spaljena kuća nije bila ni nalik onoj živoj. Kada ga spale, pseudomaurski stil, barem u sarajevskom slučaju, dobiva nešto na tragičnoj monumentalnosti i ljepoti prve građevine sazidane ljudskom rukom. U spaljenoj Vijećnici, u ledenu zimu 1992/93, dok su se, za mirnoga dana (kada se srpskim artiljercima mrznula kičma od dodira metala i jagodice su im se lijepile za cijevi, pa su otišli na vruću rakiju), čuli samo rijetki rafali i snajperski hici, čovjek je mogao satima stajati kao opčinjen u njezinoj spaljenoj utrobi, sa svih strana zaštićen, jer nitko neće pucati u spaljenu i ubijenu kuću, i mogao je gledati spaljeni kostur Vijećnice, i iznad njega modro zimsko nebo, i učinilo bi mu se da je usred spomenika Auschwitzu, Lenjingradu, Babijem Yaru i svim umorenim i opkoljenim, i da mu se više ništa zlo ne može u životu dogoditi, jer je i sam dio tog spomenika, i jer ni sam, zapravo, više nije živ.

Takva je bila spaljena Vijećnica.

Kasnije je tu svirao Zubin Mehta, kasnije su došle holivudske zvijezde, kasnije je to mjesto postalo turistička atrakcija, s turističkim vodičima i prijevodom na sve važne svjetske jezike. Kasnije se razmatralo treba li Vijećnicu tako spaljenu konzervirati, kao spomen na zločin srpskoga fašizma i nevinost onih koji ovakve turističke obilaske organiziraju, ili ju treba popravljati, pa je, ciglu po ciglu, vraćati njezinome pseudomaurskome izvorniku. Nakon što prođe više od stoljeća, više ni kič neće biti kič.

Odlučeno je da se, ipak, gradi.

Još se neko vrijeme nakon rata inzistiralo na legendi o bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti, toleranciji i razumijevanju, te na Sarajevu kao europskome Jeruzalemu, gradu u kojemu jednim pogledom možete obuhvatiti hramove svih monoteističkih religija. Trajalo je to točno onoliko dugo koliko su dugo bili aktivni različiti međunarodni fondovi, naravno – isključivo zapadni (jer je Istok petrolejske dolare ulagao samo u izgradnju džamija), koji su poticali kulturne projekte, novine i televizijske stanice vjerne idealima svekolikog civilizacijskoga i svjetonazorskog šarenila. Nakon što su Soros i njegovi sumišljenici napustili Bosnu, u trenu je, naročito u Sarajevu, promijenjena i civilizacijska paradigma. Dojučerašnji nezavisni politički tjednici odreda su se okrenuli bošnjačkome nacionalizmu, heroiziranju Moamera el Gadafija, ali i sustavnome sotoniziranju svega što je drukčije i što je različito od te novootkrivene slike svijeta. Verbalni progon dojučerašnjih prijatelja, pripadnika drugih vjera i nacija, postao je, u tim tjednicima, gotovo žanrovska forma i stilsko obilježje. Nešto poput pseudomaurskoga stila.

Vijećnica je spaljena u kolovozu 1992, ali je dogorijevala i konačno dogorjela u dvijetisućitima.

Izložba Ede Murtića dogodila se u posljednji čas.

Za poznanstvo s Murtićem pripremao sam se od ranoga djetinjstva, točnije nakon što sam u kućnoj biblioteci, koju su nono i nona, nesustavno, ali uporno, kao dobri čitatelji, stvarali cijelih života, otkrio staro izdanje Goranove “Jame”, s Pricinim i Murtićevim ilustracijama. Nisam znao čitati, ali su me plašile te slike. Otvarao bih “Jamu” čim padne mrak, kada je strah najjači, pa sam se zavlačio ispod kuhinjskog stola i listao. Nakon toga sam se plašio ići u zahod, jer je hodnik bio u mraku. Trpio sam dok se ne bih rasplakao. Pitali bi me zašto plačem, a onda bi me, prestravljenog i potresenog, vodili do zahoda i stražarili dok se ne popiškim. Nikada nisu doznali čime sam uzgajao svoj strah. Bili su odrasli i nisu na Murtićevim crtežima vidjeli ništa čega bi se čovjek trebao plašiti.

Na kraju, taj je ciklus crteža bio i začetak izložbe koja će biti postavljena u Sarajevu, u posljednjim trenucima zajedničke povijesti toga grada.

Ne sjećam se kada sam Edu Murtića doista i upoznao. Ali bilo je to sredinom devedesetih, kada sam već živio u Zagrebu, kao novinar splitske Nedjeljne Dalmacije, podstanar i apatrid po vlastitom izboru. Trajala su Tuđmanova vremena, a Murtić je bio ohol i silan. Kad bi mu se usprotivili, znao je i vikati. Za jedan dio zagrebačke intelektualne i duhovne kreme nije to bila dobra osobina, jer mu se onda ne bi protivili, nego bi mu podilazili. A njemu, kao pametnome čovjeku, to naravno nije odgovaralo. Što mu više podilaze, to je pametan čovjek usamljeniji.

Edo Murtić se i tada, sredinom devedesetih, družio s jako puno ljudi, ali svejedno se, sa strane gledano, činio usamljenim. 

Prijalo mi je njegovo društvo, već od tih zaboravljenih prvih susreta, jer me nije pokušavao gledati s visine, nije se držao pokroviteljski, niti bi me, onako iz čiste dosade, pitao – kako živim. Ljudi su u to vrijeme voljeli postavljati takva pitanja, pa smo im onda morali lagati.

Kada bismo se našli u ribljem restoranu, on se nervozno igrao vinskom čašom, premještao je noževe i vilice, presavijao platnenu salvetu. Nisu mu bili dragi konceptualni umjetnici, općenito bi se silno gnjevio što se likovnim umjetnicima nazivaju ljudi koji nemaju pojma o crtanju i slikanju, ali tada bi, dok se čekala hrana i pričalo se o životu, Edo Murtić bio konceptualni umjetnik. Samo tada nije imao papir i olovku, flomaster ili barem penkalu, pa da šara, crta i komponira, nego se, eto, morao služiti estetskim oružjima i oruđima onih koje je uvelike prezirao.

Čini mi se da mu je u to vrijeme nedostajao netko s kime bi se mogao pošten isvađati. U tome je bio starinski ljevičar i lijevi umjetnik: takvima kulturni život bez polemike nema previše smisla.

Kada je Trećega siječnja pomislio da su pobijedili naši, otisnuo je grafičku ediciju, s namjerom da po jedan list pokloni svakome koga je smatrao duhovno ili politički, praktično ili teorijski, mišlju ili djelom, zaslužnim za pobjedu. O, kako su se tada na njega okomili i desni i lijevi! Naime, Murtić se usudio, a da nije tražio njihovo odobrenje, da se malo poigra ceremonijal majstora, da dijeli odličja i određuje sadržaje i okvire neke svoje zamišljene društvene elite. Ljevičari i slobodari koji su u Račanovoj zgradi imali besplatne prostorije za svoju privatnu novinsku firmu, a Sanaderu su išli da im firmu potpomogne s kojim milijunom, jer je od velike važnosti za hrvatsku slobodu i demokraciju, izvrijeđali su Murtića zbog njegove posve bezazlene geste, ili zbog oholosti na koju je svakako imao pravo kao velikan ove malene kulture, a na koju bi imao pravo čak i da nije bilo velik, i da je bio sitan poput njih.

Bilo ih je koji su poslije sakrivali Murtićevu grafiku.

Ja sam, međutim, sretan što je tu grafiku i meni poklonio.

A onda je ponovo prolazilo vrijeme, pa je bilo ljeto, sjedili smo u Vrsaru i pili vino. Gospođa Goranka je pričala o majstorima koji nisu dobro obavili neki posao. Uvijek je tako s majstorima. Život je muka između dva krečenja. Oboje su bili puni entuzijazma, baš kao da je pedeset i neka onoga već proteklog stoljeća, hiperaktivni poput djece i živi. Na motovunskom brdu upravo se odvijao filmski festival, pa su i gore išli, žurilo im se, a dani su bili kratki. Tada sam, u Vrsaru, gledajući Edu Murtića kako pije i pićem slavi život, prvi puta pomislio da je on, zapravo, star čovjek i da mu se godine ne nižu prema nekom beskonačnom broju.

Njegove slike u to su vrijeme bile u širokim pokretima i zamasima, kao u čovjeka koji ne slika, nego razvija jedro ili zamahuje ribičkim štapom da mamac i udicu dobaci u što dublju vodu. Te slike bile su mlade, svakako puno mlađe od onih crteža iz Jame, kojih sam se tako strašno plašio, i u strahu uživao, a koje je bio naslikao sa staračke dvadeset i četiri.

Edi Murtiću baš se i nije umiralo.

U vrijeme kada je već pobolijevao, naslikao je niz jednako energičnih, ali zastrašujuće tamnih slika. Nisam ga o njima stigao pitati, a ne znam ni da li bih to i učinio, ali na njima kao da je bio zarobljen strah od smrti.

Poželim, katkad, da Murtić nije cijenjen slikar, jer bi mi tada bilo puno lakše reći da naprosto volim njegove slike. Tada bih lakše i marnije objašnjavao zašto ih volim. Kada u kongresnoj dvorani nekoga socijalističkog hotela, u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, ugledam staru Murtićevu sliku, potamnjelu već od duhanskoga dima, smoga i svega onog od čega tamni i austrijska arhitektura u Sarajevu, mene hvata nježnost, pa upirem prstom i kažem – Murtić!-  baš kao da pokazujem nešto svoje, ili kao da čovjeku iz dalekih zemalja pokazujem svoju domovinu. Edo Murtić moja je iščezavajuća domovina.

Umro je u kalendarsko vrijeme kada ljudi iz njegova svijeta bivaju mamurni: drugoga siječnja, godine 2005. Dobar spomen hedonizmu, ali i način da ga se njegovi ljudi uvijek sjete.

Izložba u Vijećnici, koju nije vidio, a nije ju ni trebao vidjeti, jer je upriličena na kraju jednoga vremena i početku drugog, s kojim on, njegovi ideali, ali ni njegova umjetnost, više neće imati ništa, otvorena je tačno u ponoć dvadesetoga na dvadeset prvi kolovoz 2008. Dogodilo se to u vrijeme Sarajevskog filmskog festivala, kada se ljudi sa svih strana svijeta okupe u tom gradu, baš kao u njegovom vrtu u Vrsaru, tako da mu je na tu izložbu došao i onaj tko je trebao, i onaj tko nije trebao doći.

Recimo, trebali su doći zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i sarajevski kulturni ministar Emir Hadžihafizbegović, jer su pribavili goleme novce bez kojih izložbe ne bi bilo. A Hadžihafizbegović je, pored toga, na sebe primio sav bijes dijela nacionalno osviještene sarajevske čaršije, na čelu s anonimnom povjesničarkom umjetnosti, koja je pravednički zagrmjela što se toliki novci daju za izložbu jednoga umjetnika koji ne samo da s Bosnom nema ništa, nego nije u Sarajevu bio u vrijeme rata. Taman kao da je bivanje u ratnom Sarajevu legitimacija za bavljenje svejedno kojom i kakvom umjetnošću. Ili kao da se o ratu smije pisati, slikati ili govoriti samo ako se rat doživjelo u Sarajevu. Naravno, u tom snebivanju nad cijenom Murtićeve izložbe nije bilo ničega osim sirovoga i surovog šovinizma, nacionalne i vjerske isključivosti i polaganog, ali izvjesnog zatvaranja Sarajeva u muslimanski i bošnjački oklop. Ta je izložba stigla u posljednji čas prije nego što nestanu i posljednja sjećanja na neku drukčiju, identitetski slojevitiju, šereniju povijest.

Izložbom Ede Murtića priča o spaljenoj Vijećnici došla je svome logičnom kraju. Mjesto smrti naseljeno je slikama smrti genijalnog umjetnika. Kosturi, kosturi, kosturi… Iskežene lubanje, ideološke insignije, barjaci i beskrajna polja tame, po ambijentu nalik podzemnim svjetovima Srebrenice, Jasenovca, Foče, Prijedora i Jadovnog, otkrivenim i neotkrivenim masovnim grobnicama, svjetovima kojima je oduzeta nada. Pa opet, kosturi, kosturi, kosturi… Tih dana, samo tada i nikad više, Vijećnica je, zahvaljujući Murtiću, bila spomenik. A zatim su slike otišle, a Sarajevo je prepušteno vlastitoj sudbini zaborava i krivotvorenja vlastite prošlosti, sve dok se na kraju multikulturalnost ne pretvori u isključivo arhitektonsku činjenicu.

Nikad više Sarajevo nije bilo tako blizu sebi, niti su slike Ede Murtića našle tako tačno, ukleto svoje mjesto. Dobro je, ipak, da on to nije doživio. Pred prizorom vlastite izložbe ugasla bi i njegova vedrina i hirovitost. Meni je bilo puno lakše, za tu sam se izložbu pripremao cijeli život, još otkako sam listao njegovu “Jamu” i umirao od straha.  

Da sam predsjednica vlade,
Zaključila bih sjednicu i umorno uzdahnula
Otišla na tiskovnu konferenciju i izrazila zabrinutost
Oštro osudila navode oporbenih stranaka
Sindikalistima ponudila dogovor oko povećanja plaća
Najavila izgradnju nove auto-ceste i obećala bolje uvjete rudarima
Čestitala Svjetski dan slobode medija
Na dnevniku državne televizije čestitala bih ponovo
Potom bih u emisiji 1 na 1
S voditeljem, obiteljskim prijateljem
Razgovarala o svemu i svačemu
Pitanja bi dostavio mojoj tajnici ranije
To bi bila dobra prilika i za čestitku novinarima u programu uživo

Da sam nekakva činovnica u ministarstvu nečega
Čitala bih portale i odbrojavala vrijeme do 16 sati
Požalila se na skraćeno radno vrijeme
Pa treći je maj
Trebalo je spojiti s vikendom
Portali kažu da je danas Svjetski dan slobode medija
Novinarima nitko ne vjeruje
Samo zavađaju narod
A kad nemaju o čemu pisati
Onda napišu da je naš ministar kriminalac
Da smo mi
Državni službenici
Zaposleni preko veze
Plaćeni su da nas blate
Nas koji se brinemo o državi

Da sam trgovkinja u butiku
Sada bi mi došle mlade djevojke
Birale bi haljine za mature
Sezona je matura
Kao što je
Sezona mahuna
Sezona graha
Sezona krumpira
Moja plaća nije dovoljna za sezonu mesa
Ali to mog vlasnika ne zanima
Zato pričam o sezoni žute boje
Hit je u modnom svijetu
Bilo je na portalima
I ta neka nude nijansa
Zadnji put kad sam jela piletinu
Sjetila sam te haljine u našem izlogu
Neki dan su pisali na portalima
Da su prava nas prodavačica ugrožena
Da nije tih portala
Nitko nas se ne bi ni sjetio
Da nemamo plaćene doprinose i da ne smijemo zatrudnjeti
To je jednom neka žena izjavila u novinama
Tri se dana o tome pisalo
Pa zaboravilo
Šta će jadni novinari
Pa ne mogu oni dovesti državu u red

Da sam rudar
Prosvjedovala bih ispred zgrade Vlade
Premijerka bi nam obećavala isplatu plaća do kraja dana
Oni kad kažu stečajni postupak
Meni to ništa nije jasno
Ja samo znam kopati
Ne razumijem se u drugo
A država će nas zakopati sve redom
Jednog po jednog
Preživjet će samo debeli ministar
Što je sagradio kuću s bakrenom ogradom
Bakar smo mi utovarali
rekli su
“utovarajte, ministar je rek’o”
Novinari stoje ispred rudnika
Izvještavaju o nama
Oni su uvijek tu
Kada svi odu
Novinari ostaju s nama
A eto
I za njihov poso
Kažu da je rudarski 

Sjedim u stanu
Nisam platila kiriju tri mjeseca
Plaća uvijek kasni
Obećali su u februaru isplatiti barem dvije
Danas je treći maj
Nemam zdravstveno i mirovinsko osiguranje
Ne mogu dignuti kredit
Isljučena mi je struja zbog neplaćanja
Čekam kada će vodu zavrnuti
Ne plašim se ovih iz vodovoda i kanalizacije
Smeća svakako i nemam
Kosu perem u bakinom stanu
Danas je akcija za penzionere u Konzumu
Pedeset posto popusta uz prikaz zadnjeg čeka
Penzije kasne dva dana, inače
Ako ikada ostvarim pravo
Na penziju
To sigurno neće biti u ovoj državi
Ovdje ću uskoro postati socijalni slučaj
Sumnjam da će se o tome pisati na portalima
Masovno objavljuju premijerkinu čestitku povodom Svjetskog dana slobode medija
Život mi je ispunjen
k’o u sezoni kiselih krastavaca 

Bila je to najvažnija književna nagrada u povijesti Jugoslavije, ali nije počela sretno. Zapravo, počela je upravo načinom na koji su književne nagrade funkcionirale u svim suspregnutim i neslobodnim društvima, pa na koji funkcioniraju i u današnjoj Hrvatskoj. Te 1954. godine Ivo Andrić dovršio je i objavio “Prokletu avliju”, koja će se desetljećima kasnije smatrati vrhuncem njegova ukupnog stvaralaštva i jednom od najvažnijih proznih knjiga srpske i jugoslavenskih književnosti. Andrić je u to vrijeme ugledan socijalistički pregalac, od prosinca 1953. je i član Saveza komunista Jugoslavije, prvi je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, predsjednik je Udruženja književnika Srbije, bio je narodni zastupnik u bosanskohercegovačkoj skupštini, a onda i u jugoslavenskoj skupštini, već je 18. veljače 1926, s navršene trideset i četiri, postao izvanredni član Srpske akademije nauka i umetnosti, čiji redoviti član biva 1946; od 1951. dopisni je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1953. i Slovenske akademije znanosti in umetnosti… Unutar kulturne zajednice i među političkim elitama postoji svijest o nečemu što, istina, nije mnogima milo: Ivo Andrić istodobno je najvažniji i najjugoslavenskiji naš pisac, čije je djelo našim književnostima i kulturama svojevrsni prozor u svijet. Ako nas uopće ikad budu razumjeli, razumjet će nas preko Andrića. E, ali na njemu, ipak, leži sjena: bio je kraljevski poslanik u Berlinu, Titovog, a opet sve više i partijskog dragovića Krležu ometa u ambiciji da samuje na Parnasu, premda zapravo Jugoslaven, u Beogradu ga često doživljavaju kao Srbina s genetskom manom, ostaci poraženog, ali duhovno utjecajnog građanstva ne opraštaju mu što se tako lako i spremno ukrcao na voz revolucije… Možda je sve to bilo važno, a možda su članovi žirija loše čitali, tek tu je prvu Ninovu nagradu za 1954. godinu dobio mladi, perspektivni i politički besprijekorni partijski kadar – Dobrica Ćosić. Legenda kaže da je Borislav Mihajlović Mihiz, tada tridesetdvogodišnji književni kritičar i član žirija, uspio svoje mnogo starije i iskusnije kolege, predvođene starim Krležinim haverom Milanom Bogdanovićem, uvjeriti da “Prokleta avlija” ne može biti u konkurenciji za roman godine, jer da je prekratka da uopće bude roman. Može biti i da je tako bilo. Čudo su kolektivne iluzije književnih žirija. Tek, nagrada je dodijeljena jednoglasno.

Zadržimo se još malo u toj godini kada je sve počelo: u žiriju su još stolovali Velibor Gligorić, Eli Finci, Stevan Majstorović, Zoran Mišić. Nakon što je “pregledao literarna dela objavljena u 1954.” žiri je “izvršio uži izbor”, u koji su još ušli: Aleksandar Vučo, roman “Raspust”, Radomir Konstantinović, “Daj nam danas”, Ivan Potrč, “Na kmetih”, Jara Ribnikar, “Nedovršeni krug” i Ervin Šinko “Optimisti: roman jedne revolucije”. “Raspust” je i danas vrlo zanimljiv, čitljiv i suvremen prozni komad, a Konstantinovićev egzistencijalistički roman njegova teška prohodnost i stilski artizam čine bezvremenskim. Vrijeme je to jugoslavenske kulturne i jezičke sinteze, kada se nije dopuštalo ni da su nam slovenski i makedonski posve strani jezici, tako da se u finalu našao i  ljubljanski socijalistički klasik Ivan Potrč, sa svojim za ono vrijeme vrlo hrabrim romanom, po kojemu će 1970. Živojin Pavlović snimiti film “Crveno klasje”. I tu se lista preživjelih romana završava. Jara Ribnikar dugo će biti prisutna u jugoslavenskim književnostima, ali njezina prisutnost nije ostavila traga. Ervin Šinko, pak, specijalni je slučaj: Krležin pulen i sugovornik, madžarski je pisac koji naš jezik slabo govori. “Optimisti” objavljeni su u prijevodu Ive Adum. U vrijeme kada sam to pokušao čitati vrijeme je već do potpune nerazumljivosti pregazilo tekst. “Proklete avlije”, jasno, nije moglo biti u užem izboru, jer “Prokleta avlija”, kao, nije bila roman.

Već sljedeće 1955. Ninov žiri, koji je, čini mi se, radio u nepromijenjenom sastavu, opravdava jugoslavenski karakter nagrade, i njome časti hrvatskog pisca. Roman “Neisplakani” drugi je dio Kurlanske trilogije velikoga dalmatinskog pisca Mirka Božića. Za razliku od Dobrice Ćosića, koji ne samo da je faktotum srpske politike u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, onaj što u sebi objedinjuje titoističkog totemista i srpskog nacionalista, nego je i klasik srpske književnosti, Mirko Božić je čak i za onu otužnu profesorčad koja se po svim našim provincijskim filofaksovima bavi kroatističkim i književnim naukama skoro sasvim nepoznato, temeljito nepročitano, te u velikoj mjeri i nerazumljivo književno stvorenje. Premda je pisao jasno, jednostavno, a moderno, Božića je lijenost naših suvremenika i suštinska nesolidnost hrvatske književnosti došla glave. A kako i ne bi, kad ovaj Sinjanin nije bio, za razliku od, recimo, Ivana Raosa, ni naročito duhovit. Nepismena svijest, čak i kada je kroatistička, pouzdaje se u preduvjerenja, pa je tako važno preduvjerenje da su Dalmatinci duhoviti, kosmopolitski orijentirani, vedri i kad su depresivni. Mirko Božić iznevjerio je njihovu nepismenost, pa ga zato danas nema. A nema ga ni zato što je bio partizan, komunist, intelektualac među šumskih puhovima i ljenjivcima. “Neisplakani” su u sjećanju ovoga čitatelja najbolji dio Kurlanske trilogije. Vrijedilo bi ih ponovo čitati. Nagrađeni su većinom glasova žirija.

U narednim godinama Ninova nagrada kritike za najbolji roman ustalila se u nekoj pomalo neobičnoj kombinaciji stilskog i idejnog tradicionalizma, te katkad i radikalnog avangardizma. Nagrađivani bivaju romani prijeratnih beogradskih nadrealista Vuča i Daviča, te njihovog legitimnog nasljednika Konstantinovića, ali i roman “Ne tuguj bronzana stražo” najvećega našeg pisca za djecu i odrasle Branka Ćopića. Ubrzo će Dobrica Ćosić dobiti svoga drugog Nina. Ono što je u svemu ovom dobro jest da se žiri nije držao republičkoga i nacionalnog ključa. Ishod je da su nagrađivani uglavnom srpski pisci, uz Ćopićev izuzetak i rođeni u Srbiji. Možda u tome katkad i nije bilo književne i čitateljske pravde, možda je Ninova nagrada pored ostaloga i iskaz srpske kulturne hegemonije, ali mnogo je bolje da je tako nego da se nagrađuje po etničkoj, rodnoj, regionalnoj, seksualnoj, prehrambenoj, cehovskoj, rodovskoj, rođačkoj, mužjačkoj ili bilo kojoj drugoj neknjiževnoj pravdi. Ova je nagrada postala neusporedivo najveća, jer su se članovi njenog žirija oduvijek bavili čitanjem knjiga koje bi se našle u konkurenciji i presuđivanjem na osnovu pročitanog.

Sljedeći hrvatski pisac naišao je, međutim, već 1962. Ni manje ni više nego Miroslav Krleža. Nagradu je zaslužio za prvu knjigu romana “Zastave”, koja je objavljena u pet nastavaka u netom ustanovljenom Forumu, časopisu za književnost JAZU. Bit će to prvi i jedini put da se nagrađuje knjiga koja kao cjelina, zapravo, ne postoji. Nagrada je ponovo dodijeljena jednoglasno, a članovi žirija bili su isti kao i prve godine. U desetljećima po raspadu Jugoslavije, kada ovo postane samo srpska nagrada, koju pisac izvan Srbije može zaslužiti samo ukoliko je etnički Srbin, te ako mu je u katalogu Narodne biblioteke Srbije kao jezik djela deklariran srpski, nagrađivanje prvog toma Krležinih “Zastava” bit će kod nekih otpisivano i opisivano kao nagrada nedovršenom romanu, autora koji je bio politički podoban i isticao se mržnjom prema Srbima. Naravno, ostalo je u Beogradu i u Srbiji sasvim dovoljno Krležinih zagovornika da takvi stavovi ostanu u manjini. Ali kako književnost nije, niti smije biti, kako u boljim, tako ni u lošijim svojim trenucima prostor demokracije i demokratskog odlučivanja, ovakvi manjinski stavovi dragocjeni su za povijest jedne književne nagrade. Pritom, jedine zbilja značajne nagrade koju je Krleža dobio, dok je Andrića, eto, zaobišla.

Proći će samo tri godine, kad stiže i treći hrvatski pisac, čašćen opet jednoglasnom odlukom žirija, u kojemu sad uz Gligorića, Fincija, Mihiza i Mišića sjede Muharem Pervić, Miloš I. Bandić i Petar Džadžić. “Kiklop” Ranka Marinkovića će mnogo godina kasnije, 2010. u jednoj zanimljivoj anketi Jutarnjeg lista, biti izglasan za najbolji hrvatski roman svih vremena, a objavljen je te 1965. u izdanju beogradske Prosvete, i to ćiriličnim pismom. Kada je u siječnju 1966. “Kiklop” nagrađen, ovaj se njegov čitatelj već treći-četvrti mjesec gnijezdio u majčinu trbuhu, izmičući polako eventualnoj pogibelji abortusa. Sedamnaest godina kasnije “Kiklop” će biti u obaveznoj lektiri srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini, a mojoj će generaciji u sarajevskoj Prvoj gimnaziji bili, bez veće konkurencije, najdraže lektirno djelo, koje će pročitati i oni đaci koji inače ništa ne čitaju. U to je vrijeme “Kiklop” bio svojevrsni generacijski legendarij, poput stripa Alan Ford ili filmova Slobodana Šijana, iz kojeg su se crpile govorne fraze, slike, anegdote i stilske figure. Šokantno će biti, i porazno po hrvatsko školstvo, a bogme i književnost, kada dvijetisuće i dvadesetih čujemo da hrvatski srednjoškolci nisu više u stanju da “Kiklopa” čitaju s razumijevanjem. Ovaj roman jedan je od uporišnih kamenova kulture i književnosti iščezle zemlje. Bez obzira na to što je svaki roman akt samoće, individualnog talenta, te iskustva i sjećanja jednoga jedinog čovjeka, “Kiklopa” i njegovu slavu hrvatska književnost uveliko duguje Jugoslaviji, Ninovoj nagradi, Beogradu. Jeste li sigurni da bi zagrebački književni kanonici sami po sebi “Kiklopa” uzdigli u vrhove? Ja nisam.

A još tri godine kasnije, Ninovu nagradu dobiva roman “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka. Žiri je isti, odlučio je većinom glasova. Kada 2004. u velikoj Ninovoj anketi, upriličenoj povodom pedesete godišnjice nagrade, bude birano deset najboljih romana u povijesti nagrade, koji će zatim biti reizdani u specijalnoj ediciji, uz Marinkovićeva “Kiklopa” našao se tu i Novakov roman. Staroga su, još uvijek vrlo živog i aktivnog hrvatskog klasika tada morali pitati za autorska prava, i on je, premda vrlo neraspoložen prema svemu što je jugoslavensko i prema svima koji su skloni kulturnoj suradnji sa Srbima, rado pristao da “Mirisi, zlato i tamjan” izađu u Beogradu, na ćirilici. Dobro je bilo tako, a još bi bolje bilo da stražari domoljublja nisu tad drugima branili ono što je dopušteno bilo Novaku. Koju godinu ranije, naime, socijaldemokratski je ministar kulture Antun Vujić skupinu pisaca okupljenih oko akronima FAK optužio za izdaju, jer su nastupali u Novom Sadu i Beogradu, bez obzira na to što Srbija nije vratila u ratu opljačkano kulturno blago. Kad bismo se mogli pouzdati u ministrovu trezvenost, rekli bismo da je lijeva vlada tad promovirala dvostruke kriterije, koji će, uz poslovično šovenstvo, karakteristično za pijane koliko i za trijezne u svakoj balkanskoj krčmi, na kraju sasvim logičnim učiniti legalizaciju ustaškoga pozdrava, i svega što za njim slijedi. Ali sve će to doći mnogo kasnije: te 1968. “Mirisi, zlato i tamjan” bili su veliko svejugoslavensko književno otkriće, koje je označilo i završetak jedne plodonosne etape u hrvatskoj romanesknoj prozi.

Sljedeći hrvatski pisac koji će dobiti Ninovu nagradu, dogodit će se to 1974, bit će Jure Franičević Pločar, za roman “Vir”. Žiri koji je već pomalo bio izbalansiran po republičkom i nacionalnom ključu sačinjavali su Petar Džadžić, Mladen Leskovac, Muharem Pervić, Sreten Asanović, Radovan Vučković, Žika Bogdanović i Dalibor Cvitan. Franičević Pločar bio je težački sin, iz Vrisnika na otoku Hvaru, mlađi i neškolovaniji, ali ponešto darovitiji brat Marina Franičevića. Obojica komunisti, partizani, zanimljivi folklorni lirici, ali u biti nezanimljivi pisci. U nekom lokalnom, otočkom i hvarskom pripovjednom svijetu, Niko Bartulović neusporedivo je bio talentiraniji i književno ostvareniji od Franičevića Pločara, da bi obojica jednako netragom nestali iz hrvatske književnosti. Franičević Pločar likvidiran je iz nje kao partizan, čija likvidacija nije skupo plaćena jer nije bio veliki pisac, dok je Niko Bartulović iz književnosti likvidiran na način na koji je likvidiran i iz života. Godine 1945. su ga kao četnika i predratnog orijunaša partizani bez suda zatukli negdje na putu od Obrovca prema Topuskom, tako da nije ni doživio vremena Ninove nagrade. Ali čitatelju nije mrsko da na osnovu odličnih Bartulovićevih otočkih pripovijetki zamišlja kakvi bi bili njegovi poslijeratni otočki romani. “Vir” Jure Franičevića Pločara nisam, međutim, bio u stanju pročitati. Jednom sam pokušao, i osjećao sam se kao da čitam prozu kakvoga nedovršenog partizanskog pisca, napisanu na isteku 1945. godine. Tužno je kad se čovjek zatekne pred romanom u koji nije u stanju ući. Mrtav roman je poput živoga groba.

Dok Jure Franičević Pločar ipak, makar i kao književni fosil, postoji u povijesti hrvatske književnosti, sljedeći hrvatski dobitnik Ninove nagrade Petko Vojnić Purčar ime je iz nevelikog kataloga manjinskih hrvatskih pisaca u Vojvodini. Sjetio bih ga se čim na vijestima spomenu međudržavne hrvatsko-srpske prijepore i sukobe oko Bunjevaca i pokušaja ustanovljenje bunjevačkog jezika, jer on je potekao iz tog svijeta, i imao je tu dvojnu, graničnu pripadnost. Bio je hrvatski pisac usred srpske književnosti, zanimljiv filmski avangardist, ali mnogo manje zanimljiv romansijer. “Dom sve dalji” drugi je hrvatski roman među dobitnicima Ninove nagrade koji nisam uspijevao pročitati. U žiriju koji je nagradu Vojniću Purčaru jednoglasno namijenio bili su Miloš I. Bandić, Vaso Milinčević, Vuk Krnjević, Muharem Pervić, Čedomir Mirković, Jovica Aćin i Vladimir Stojšin. Kako nije bio srpski pisac, niti je bio afirmiran unutar hrvatske književnosti, ime Petka Vojnića Purčara javlja se u proteklih tridesetak godina pri ama baš svakom nabrajanju promašenih dobitnika i precijenjenih knjiga. A njega i njegovo djelo nema tko da brani. Za velike Hrvate, on je samo ime koje potvrđuje hrvatsku folklornu i povijesnu prisutnost u Bačkoj, premda im ne pada na pamet da čitaju njegove romane, dok je za velike Srbe Vojnić Purčar ništa, ili je dokaz da je nagrađivanje Hrvata za roman godine vazda bivalo samo posljedicom antisrpskih ujdurmi. Čitatelju biva žao pisca i njegovih pustih knjiga.

Pretposljednju hrvatsku Ninovu nagradu zaslužio je 1981. Pavao Pavličić za roman “Večernji akt”. Bio je to vrhunac afirmacije žanrovske proze u jugoslavenskim književnostima i trenutak ustanovljenja njezina nestora Pavla Pavličića u istinsku književnu veličinu. Nestalo je granice na kojoj se dugo insistiralo, između visokoga i niskog u beletristici, a krimići i trileri dobili su pravo književnoga građanstva. Tog dana mogao je biti ukinut i OOUR Romani i stripovi, unutar NIŠRO Vjesnik. Nije više bilo razloga postojanju roto romana. Premda se “Večernji akt” nije našao među deset najboljih romana u pola stoljeća postojanja nagrade, nagrađivanje Pavla Pavličića među važnijim je događajima u njezinoj povijesti, a na neki način i u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ako bismo se dalje poigrali, s ovom Ninovom nagradom rađa se postmodernizam u našim književnostima.

Bio sam petnaestogodišnji klinac, i bio sam oduševljen “Večernjim aktom”. Vjerovao sam, naravno sasvim krivo, da će ova nagrada sve promijeniti, ali i da će Pavao Pavličić sad pisati samo takve knjige. Međutim, samo će još jedan njegov roman, “Diksilend” iz 1995, ali na posve drukčiji način, dirnuti čitatelja u meni. Zanimljiv je bio žiri Pavličićeve nagrade: Boško Petrović, Svetozar Koljević, Marko Nedić, Milivoj Solar, Andrej Inkret, Dušan Veličković. Nagrada je dodijeljena jednoglasno.

Posljednjeg hrvatskog Nina zaslužila je 1988. prva dobitnica u povijesti nagrade, Dubravka Ugrešić, za roman “Forsiranje romana reke”. U žiriju su bili Jovan Deretić, Igor Mandić, Slavko Gordić, Branko Popović, Novak Kilibarda, Svetozar Koljević i Teodor Anđelić. Odlučeno je većinom glasova, a sama okolnost da je nagrađena žena te je godine događaj učinila glasnijim i kulturno prisutnijim. Ambivalentan je moj doživljaj tih događaja: s jedne strane, doista je neobično to što je skoro trideset i pet godina bilo potrebno da nagradu zasluži jedna romansijerka, a s druge strane mi je, u eri fanatizirane političke korektnosti, kada su svi izvanknjiževni kriteriji bitniji od onoga jednog književnog i estetskog, nekako milo što su postojala i vremena kada se, makar i frljavim i ćoravim okom, gledalo isključivo na tekst. Dubravka Ugrešić danas je najvažnija i najprisutnija hrvatska i južnoslavenska književnica na Zapadu, čiji se prozni i esejistički komadi pojavljuju u najeminentnijim svjetskim edicijama, te u konkurenciji za najvažnije nagrade. Domoljubi su je bijesno napadali, dok god su se nadali da u književnosti imaju još nekih šansi. Zatim su zaboravili i književnost i Dubravku Ugrešić.

Tako je na osmom imenu dovršena etapa hrvatske književnosti u povijesti Ninove nagrade. Od osam dobitnika živi su i vrlo aktivni Pavao Pavličić i Dubravka Ugrešić. Status kanoniziranih nacionalnih veličina uživaju Krleža, Marinković i Novak. Božić i Franičević Pločar izbrisani su iz hrvatske književnosti. Vojnić Purčar samo je prigodno doživljavan njezinim dionikom. Dubravka Ugrešić trajno je neprisutna veličina. Šestorica dobitnika bili su, Pavao Pavličić jest, članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koja će biti preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Mirko Božić i Jure Franičević Pločar bili su srednje pozicionirani hrvatski političari, kao i Marinković, kratko prije smrti. Krleža, Marinković i Novak umirali su u dobru s režimom, kao njegovi miljenici. Božić, Franičević Pločar, te donekle i Vojnić Purčar, otišli su kao opozicionari u svojim zemljama, prva dvojica sasvim prezreni od režima. S Vojnićem Purčarom malo je kompleksnija situacija: u Hrvatskoj, koja mu nije bila domovinom, premda jest bila njegovim etničkim titularom, ponio je orden Danice s Marulićevim ne znam čime.

I još jedan zanimljiv dodatak. Među trideset šest knjiga u trideset i sedam godina postojanja nagrade, koja jedne godine nije dodijeljena, i među trideset i tri dobitnika, pošto je Oskar Davičo nagradu triput osvajao, a Dobrica Ćosić dva puta, još su dvojica pisaca koja u naknadnom obračunu nesumnjivo svojim životnim djelom uz srpsku pripadaju i hrvatskoj književnosti. To su Bora Ćosić, avangardist i vjerojatno najvažniji beletristički krležijanac jugoslavenskih književnosti, koji i tematski, i biografski, a onda i jezično pojedinim svojim knjigama jest hrvatski pisac, i Mirko Kovač, romanopisac, esejist i pripovjedač, koji je hrvatskoj književnosti također djelomice pripadao, da bi je na kraju izabrao kao svoje jedino jezično, životno i književno utočište. U tome je bio i vrlo sentimentalan. Ćosić, pak, nije od takvih sentimenata. Bora Ćosić nagradu je dobio 1969, za roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, Mirko Kovač nagrađen je 1978. za “Vrata od utrobe”.

Ninova nagrada zauvijek se odrekla svoga jugoslavenskog karaktera iste godine kada su se nesrpski pisci odrekli sudjelovanja u konkurenciji za Ninovu nagradu. Za Hrvate posljednja je godina bila 1990, premda već tada više nije bilo člana žirija iz Hrvatske. Posljednji član, iz 1989. bio je Igor Mandić. Za nesrpske pisce iz Bosne i Hercegovine posljednja godina bila je 1991.

Odustajanjem od Ninove nagrade, koliko god ono bilo uvjetovano ratom i raspadom države, hrvatska je književnost odustala od svoje vjerojatno i najviše postavljene platforme. Konačno, nije li Ninova nagrada najveća koju je u dvadesetom stoljeću mogao dobiti neki hrvatski prozni pisac? Izuzmimo Dubravku Ugrešić i još ponekoga, vjerojatno jednako neomiljenog, tko je mogao zaslužiti i poneku ozbiljnu europsku nagradu. Gubitkom konteksta cjeline zajedničkog ili zajedničkih jezika, te odustajanjem od jugoslavenskog koncepta, izgubile su, naravno, i Ninova nagrada, te sama srpska književnost. Taj se gubitak ne može svesti na onih osam hrvatskih laureata u trideset i sedam godina postojanja nagrade. A još manje na činjenicu da je ta nagrada nekad budila interes u Sarajevu, Zagrebu ili Ljubljani, koji se doista po intenzitetu i po posljedičnom čitanju nije razlikovao od interesa koji je budila u Beogradu. Nenadoknadiv gubitak sastoji se u tome što srpski pisci više nemaju svoj prirodni kontekst, nemaju tačku razlikovanja, nemaju kulturno i književno prostranstvo, pa čak ni mogućnost jasnog prepoznavanja unutar cjeline vlastitog jezika. Bez drugih književnosti štokavskoga jezičnog izričaja srpska, kao i hrvatska, bošnjačka ili crnogorska književnost gubi vlastiti nacionalni karakter i postaje provincijska, lokalna, užeregionalna, u svakom slučaju mnogo beznačajnija književnost. Kojoj značaj više ne mogu pružiti ni njeni najveći pisci. Koja ne biva manje provincijska ni u trenucima kad nam se čini da je nose značajne generacije žive književnosti. Jedina šansa srpskog pisca je da bude prisutan u Zagrebu i Sarajevu. Jedina šansa hrvatskog pisca je da ga čitaju u Beogradu.

Od Ninove nagrade nesrpski su pisci odustali da ne bi u zla doba ostali zarobljenici Jugoslavije. Ili da ne bi postali nacionalni izdajnici. Protiv njihovog povratka u konkurenciju srpski se pisci bore istim argumentom: ne žele biti zarobljenici Jugoslavije. Ovo je srpska nagrada, kažu. U pravu su i jedni, i drugi. Samo što su nesrpski pisci mislili da će izvan Jugoslavije biti bolji i veći, da će im velika europska književnost biti bliža. Moram to tako reći: zajebali su se! Srpski, pak, pisci danas misle da će čuvanjem Ninove nagrade od prodora književne razbraće sa Zapada sačuvati Nagradu za sebe. Neće, nego će je na kraju učiniti beznačajnom. Moć te nagrade je u živom sjećanju na onih osmero nesrpskih pisaca koji su je zaslužili. Kad toga nestane, bit će gotovo. A nestat će. I ne može se priča o Ninovoj nagradi drukčije završiti.

Ali i kada je više ne bude, ili kada se na kraju svede na ono na što se mora svesti, čitatelju će ona ostati najvećom i najzanimljivijom pozornicom književnoga života koju smo ikada imali.

Ima li vjetrogonja Babukić svoje prste u tome?

Kada ti učeni i poštovani kritičari kažu da se neki roman raspliće na samom kraju, onda očekuješ krimić, u kojem do zadnjeg ne znaš tko je ubojica, baš kao što ni u znamenitom Tanhoferovu “H-8” ne znaš tko će sjesti na ta prokleta sjedala do samog trenutka sraza.

Možda mi je zbog toga čitanje tog donekle čudnog i pomalo nastranog vjetrogonje krenulo traljavo. Sve nešto čekaš da se radnja probudi, pa da kroz krešendo dođe do tko zna kakvog zapleta, koji se pak strmoglavljuje prema raspletu u brišućem letu tijekom kojeg čitatelj nekoliko puta biva zavaran od strane pisca, e da bi tek na zadnjoj stranici pročitao ime ubojice.

No, prava istina je da tek na zadnjim stranicama stvari u “Babukiću” sjedaju na svoje pravo mjesto, dajući puni smisao onome što si netom pročitao. Kao da si dodao žlicu Vegete u sve ono o čemu je pisano i govoreno, onome što predstavlja tek mali dio od trideset tomova koji bi o Babukiću morali biti ispisani. Oni skloniji velikim riječima i frazama reći će da je tek s krajem ovog romana poput domina, gotovo u trenu, pred čitateljem prostrt cijeli Babukićev identitet.

Babukić živi na aerodromima. Njegov život odvija se na letovima i u biznis ložama, aerodromskim restoranima i kafićima, u WC-ima koji ti s prvim putovanjem izgledaju kao moderna poliklinika, a nakon nekog vremena shvatiš da i oni znaju biti zasrani pa ih počneš mrziti baš kao i one kolodvorske, ispred duty-free shopova i malih kućica u kojima sjede vrijedni carinski službenici zaduženi da putnika propuste ili ne propuste u jedan novi svijet.

“Zašto baš aerodromi?”, pitat će netko. Nama, rođenima na ovim prostorima, nekada davno ta su mitska mjesta predstavljala nešto nedodirljivo, gdje običan puk ne zalazi a i onaj malo manje običan tek ponekad, u pravilu na račun firme. U svom romanu “Báječná léta pod psa” (“Sjajne, zeznute godine”) Viewegh govori o tome kako samopouzdanje svakog muškarca raste proporcionalno količini njegovih službenih putovanja, posebice onih inozemnih na koja se leti. Danas, u doba niskotarifnih letova na kojima je vrlo lako moguće dobiti mrava na žemlji, aerodromi su postali kolodvori, dostupni sitnoj raji i fukari, koja je u stanju ne doći dva sata prije leta na check-in, kako je to već uobičajeno.

Nisam baš siguran je li to dozvoljeno, ali… ja Babukića vidim negdje drugdje. Ne leti svijetom po tamo nekim Dagesatanima a, kako čujemo, moguće i po manjim poljoprivrednim aerodromima, već obilazi svjetske stadione, veće i manje, poznatije i one manje poznate, i sav onaj svijet koji bi inače sretao po aerodromima susreće ispod betonskih tribina, u počasnim ložama ili neposredno iza klupa za rezervne igrače, i dalje učeći jezike nevjerojatnom lakoćom. Pa tako zamišljam njegov razgovor, vođen na perfektnom njemačkom 17. lipnja 1970. na stadionu Azteca s Franzom Beckenbauerom. Na Babukićev uljudan upit o stanju njegova ramena Beckenbauer samo vrti glavom, nakon čega Babukić skida lagani, ljetni sako i energičnim pokretima namješta Kaiserovo rame. Kaiser se kasnije kune da je iz Babukićevih ruku u njega ušla neka energija koja je ranu gotovo odmah zaliječila. Time Babukić mijenja povijest kakvu poznajemo, jer Beckenbauer bez većih problema sprječava Riveru da postigne četvrti gol za Talijane, čime Švabe dovodi do lutrije penala u kojoj on zabija onaj posljednji, pobjednički. Kada je nakon slavlja poželio stisnuti ruku tom čudnog svatu koji se od nikuda stvorio iza njemačke klupe, ugledao je samo prazninu.

No, i ovakav Babukić, koji se vucara po aerodromima, igra se poviješću na svoj način. Vrijeme za njega uistinu nema neku vrijednost. Tako mu se pred očima odigrava najbitnija scena u povijesti čovječanstva, baš onako kako nas teolozi uče – Krist je umro za tebe, ali On to čini opet i opet. Babukić ima tu sreću da događaj, koji se evidentno ponavlja pred njegovim očima nakon skoro dvije tisuće godina (nećete vjerovati: na žemlji), može pratiti do njegovih najsitnijih detalja. I hvala mu na tome jer, kako bismo inače saznali što se dogodilo s dobrim magarcem Šimuna Cirenca?

Kada smo kod žemlje, spomenut ćemo još da je Babukić često gladan te da sendviči zauzimaju bitno mjesto u njegovu životu, ako je lutanje aerodromima uopće život. U stanju je iz jednog trivijalnog sendviča (tost, maslac, ementaler i šunka!) rekonstruirati ljude i događaje koji su sastojcima prethodili. Međutim, najintrigantnija pojava sendviča vezana je uz jednog našeg čovjeka, Hamdiju Majdančića. Babukić i on, kao zemljaci, razvezuju priču o svemu i svačemu, priču koja vodi Babukića prema moralnoj borbi treba li taj sendvič uopće pojesti, borbi koja se u njemu odvija baš kao borba buduće majke koja se sprema na abortus.

Ne znam jesam li Vam dobro opisao Babukića. Nadam se da dotični neće ništa zamjeriti, ako ovaj tekst pročita na nekom aerodromu, stadionu ili predsjedničkom prijemu. Ono u što možete biti uvjereni je da ćete tek s krajem postati svjesni onog što ste netom pročitali. Je li to dobro ili nije, ovisi o tome hoće li se od nekuda pojaviti dodatni tomovi pripovijesti o vjetrogonji Babukiću.

Jeste li ikada bili na visokim pećima u nekoj željezari? Ili bar blizu njih? Nije bitno da je riječ baš o sisačkoj – bivšoj. Često razmišljam ima li snage jače, opasnije i ljepše od njihove, a kojoj je čovjek tako blizu da bi je mogao dodirnuti. I iznova, godinama, zaključim da nema.

Odavno sam se sprijateljila s visokim pećima. Uvijek nekako izaberem posebne prijatelje, od kojih drugi bježe, uplašivši se njihove veličine. Pobjegnu sa željom da se nikada ne vrate. Hrabrost, odlučnost, ljubav prema sebi samome ili nezainteresiranost, površnost, kukavičluk? Vjerojatno sve to pomalo.

Divno je kad prevlada radoznalost. Koja ničemu ne služi i ništa ne donosi. Ali potvrđuje postojanje stvarnog i nestvarnog, vidljivog i skrivenog, dolazećeg i odlazećeg, stvaranja i nestajanja, života i neživota.

Mili bože, mene budale! Pun je svemir koksa izgorio u trajnom plamenu pećî dok sam to shvatila. Oni koji su znali i vidjeli nisu mi htjeli reći. Tako i jest najbolje. Kazivanje se može svesti na loše ukazanje, bolje je osjetiti, tijelo i um to trajno pamte. Kao što i mi u meni ne zaboravljamo prvi susret s divovima od pećî i od ljudi.

Moj prvi radni zadatak u “Vjesniku Željezare” Sisak. Reportaža s meni potpuno nepoznate pozornice koju sam već nekoliko dana ranije zavoljela. Susrećući umorna, ali ne i zabrinuta lica radnika što su kroz veliku portu izlazila iz kruga, nakon završene noćne smjene. Primijetila sam mir na licu, osmijeh u očima, stabilnost u koracima, vedrinu u usputnim šalama. I takve sam ih odmah zavoljela, a da oni to nisu nikad saznali.

Odlazim sama k njima, misleći da ću ih i gore, na platformi, zateći takve. U zelenom kaputu iz Trsta, dolazim njima koji me dočekaše još ljepši i veseliji nego što sam ih u maglovitim susretima, mimoilaženjima pogledima, kratkotrajno poznavala. Ne mogu procijeniti razigraniji li su oni ili buktinja u njihovim pećima. I tu se, na crnom platou, uzajamno i trajno zaljubismo. Pred gigantima iz kojih neprekidno suklja, nije to vulkan, da sukne pa se povuče. Oni ne staju i ne miruju, ne razlikuju mijene Sunca i Mjeseca, zemaljsku putanju, meridijane i paralele, Malog i Velikog medvjeda na nebu. Za njih postoje samo oni. Visoke peći, uvijek gladne i žedne i ljudi koji ih hrane i poje. Jedni bez drugih su ništa i zato se uzajamno poštuju.

Zelenilo u koje sam bila umotana začas potamni i poprimi miris dima. Brzo se uklopismo u crnilo i rumenilo i postadosmo šatirani cvijet. Nismo puno razgovarali, nije bilo potrebno, oni su odavno znali, a ja sam nekako brzo shvatila ljepotu trenutka što vječno traje. Sada sam tek sigurna da sam dobro pročitala njihove misli, sad kad smo zauvijek izgubljeni i oni i ja. Iako sam vrlo brzo počela naslućivati, po načinu na koji smo se kasnije susretali, prepoznavala sam prijaznost i prijateljski pozdrav. Oni su bili zadovoljni sa mnom, a to je bio moj mogući vrhunac. I kaput je vrlo brzo opet poprimio boju trave.

Savladala sam poslije, teoretski, promatranjem, proces rada čeličane, ingote i poluingote, valjaonicu traka i gredica, šavne i bešavne cijevi, koksaru, lijevane oblike, održavanje strojeva, montažu svih oblika od željeza. Upoznala uhodanu stazu “Ćire” i  pragove na pruzi koja je završavala i počinjala u Capragu. I kojom su cijevi i odljevci odlazili diljem svijeta, da bi bili osnovica neke velebne građevine, podzemne, zemne ili nadzemne konstrukcije.

Nisu onî, što su ih vrele i užarene talili i izlijevali, ni sanjali da će jednog dana i sami krenuti za proizvodima svoje Željezare. Bili su prezadovoljni odmaralištem u Malinskoj, uvijek se nekako uspijevalo provesti desetak dana u predivnoj uvali, ako ne u glavnoj sezoni, ona kasnija znala je biti još romantičnija. Sad su u poznatim i razvijenim državama, u gradovima na obalama oceanâ, otišli tragom cijevi, razvučeni poput rastaljenog željeza od mjesta nastanka do mjesta nestanka. Sanjaju ponekad plamene jezike pećî od kojih je sve počinjalo, ali se ujutro ne mogu sjetiti procesa proizvodnje.

Šatirani cvijet je uvenuo, a ono što je od njega ostalo ubraše neznalice. Oni koji nikad nisu čuli za noćnu smjenu, nikad osjetili snagu zadovoljnog radnika, nikad se približili moćnoj buktinji što hrli u nebo, nikad se ugrijali blizu rastaljenoga željeza.

Možda bi za njih bila korisnija makar i nemušta radoznalost. Naučili bi da igra vatre i vode nikad ne završava.