Ima li vjetrogonja Babukić svoje prste u tome?

Kada ti učeni i poštovani kritičari kažu da se neki roman raspliće na samom kraju, onda očekuješ krimić, u kojem do zadnjeg ne znaš tko je ubojica, baš kao što ni u znamenitom Tanhoferovu “H-8” ne znaš tko će sjesti na ta prokleta sjedala do samog trenutka sraza.

Možda mi je zbog toga čitanje tog donekle čudnog i pomalo nastranog vjetrogonje krenulo traljavo. Sve nešto čekaš da se radnja probudi, pa da kroz krešendo dođe do tko zna kakvog zapleta, koji se pak strmoglavljuje prema raspletu u brišućem letu tijekom kojeg čitatelj nekoliko puta biva zavaran od strane pisca, e da bi tek na zadnjoj stranici pročitao ime ubojice.

No, prava istina je da tek na zadnjim stranicama stvari u “Babukiću” sjedaju na svoje pravo mjesto, dajući puni smisao onome što si netom pročitao. Kao da si dodao žlicu Vegete u sve ono o čemu je pisano i govoreno, onome što predstavlja tek mali dio od trideset tomova koji bi o Babukiću morali biti ispisani. Oni skloniji velikim riječima i frazama reći će da je tek s krajem ovog romana poput domina, gotovo u trenu, pred čitateljem prostrt cijeli Babukićev identitet.

Babukić živi na aerodromima. Njegov život odvija se na letovima i u biznis ložama, aerodromskim restoranima i kafićima, u WC-ima koji ti s prvim putovanjem izgledaju kao moderna poliklinika, a nakon nekog vremena shvatiš da i oni znaju biti zasrani pa ih počneš mrziti baš kao i one kolodvorske, ispred duty-free shopova i malih kućica u kojima sjede vrijedni carinski službenici zaduženi da putnika propuste ili ne propuste u jedan novi svijet.

“Zašto baš aerodromi?”, pitat će netko. Nama, rođenima na ovim prostorima, nekada davno ta su mitska mjesta predstavljala nešto nedodirljivo, gdje običan puk ne zalazi a i onaj malo manje običan tek ponekad, u pravilu na račun firme. U svom romanu “Báječná léta pod psa” (“Sjajne, zeznute godine”) Viewegh govori o tome kako samopouzdanje svakog muškarca raste proporcionalno količini njegovih službenih putovanja, posebice onih inozemnih na koja se leti. Danas, u doba niskotarifnih letova na kojima je vrlo lako moguće dobiti mrava na žemlji, aerodromi su postali kolodvori, dostupni sitnoj raji i fukari, koja je u stanju ne doći dva sata prije leta na check-in, kako je to već uobičajeno.

Nisam baš siguran je li to dozvoljeno, ali… ja Babukića vidim negdje drugdje. Ne leti svijetom po tamo nekim Dagesatanima a, kako čujemo, moguće i po manjim poljoprivrednim aerodromima, već obilazi svjetske stadione, veće i manje, poznatije i one manje poznate, i sav onaj svijet koji bi inače sretao po aerodromima susreće ispod betonskih tribina, u počasnim ložama ili neposredno iza klupa za rezervne igrače, i dalje učeći jezike nevjerojatnom lakoćom. Pa tako zamišljam njegov razgovor, vođen na perfektnom njemačkom 17. lipnja 1970. na stadionu Azteca s Franzom Beckenbauerom. Na Babukićev uljudan upit o stanju njegova ramena Beckenbauer samo vrti glavom, nakon čega Babukić skida lagani, ljetni sako i energičnim pokretima namješta Kaiserovo rame. Kaiser se kasnije kune da je iz Babukićevih ruku u njega ušla neka energija koja je ranu gotovo odmah zaliječila. Time Babukić mijenja povijest kakvu poznajemo, jer Beckenbauer bez većih problema sprječava Riveru da postigne četvrti gol za Talijane, čime Švabe dovodi do lutrije penala u kojoj on zabija onaj posljednji, pobjednički. Kada je nakon slavlja poželio stisnuti ruku tom čudnog svatu koji se od nikuda stvorio iza njemačke klupe, ugledao je samo prazninu.

No, i ovakav Babukić, koji se vucara po aerodromima, igra se poviješću na svoj način. Vrijeme za njega uistinu nema neku vrijednost. Tako mu se pred očima odigrava najbitnija scena u povijesti čovječanstva, baš onako kako nas teolozi uče – Krist je umro za tebe, ali On to čini opet i opet. Babukić ima tu sreću da događaj, koji se evidentno ponavlja pred njegovim očima nakon skoro dvije tisuće godina (nećete vjerovati: na žemlji), može pratiti do njegovih najsitnijih detalja. I hvala mu na tome jer, kako bismo inače saznali što se dogodilo s dobrim magarcem Šimuna Cirenca?

Kada smo kod žemlje, spomenut ćemo još da je Babukić često gladan te da sendviči zauzimaju bitno mjesto u njegovu životu, ako je lutanje aerodromima uopće život. U stanju je iz jednog trivijalnog sendviča (tost, maslac, ementaler i šunka!) rekonstruirati ljude i događaje koji su sastojcima prethodili. Međutim, najintrigantnija pojava sendviča vezana je uz jednog našeg čovjeka, Hamdiju Majdančića. Babukić i on, kao zemljaci, razvezuju priču o svemu i svačemu, priču koja vodi Babukića prema moralnoj borbi treba li taj sendvič uopće pojesti, borbi koja se u njemu odvija baš kao borba buduće majke koja se sprema na abortus.

Ne znam jesam li Vam dobro opisao Babukića. Nadam se da dotični neće ništa zamjeriti, ako ovaj tekst pročita na nekom aerodromu, stadionu ili predsjedničkom prijemu. Ono u što možete biti uvjereni je da ćete tek s krajem postati svjesni onog što ste netom pročitali. Je li to dobro ili nije, ovisi o tome hoće li se od nekuda pojaviti dodatni tomovi pripovijesti o vjetrogonji Babukiću.

Jeste li ikada bili na visokim pećima u nekoj željezari? Ili bar blizu njih? Nije bitno da je riječ baš o sisačkoj – bivšoj. Često razmišljam ima li snage jače, opasnije i ljepše od njihove, a kojoj je čovjek tako blizu da bi je mogao dodirnuti. I iznova, godinama, zaključim da nema.

Odavno sam se sprijateljila s visokim pećima. Uvijek nekako izaberem posebne prijatelje, od kojih drugi bježe, uplašivši se njihove veličine. Pobjegnu sa željom da se nikada ne vrate. Hrabrost, odlučnost, ljubav prema sebi samome ili nezainteresiranost, površnost, kukavičluk? Vjerojatno sve to pomalo.

Divno je kad prevlada radoznalost. Koja ničemu ne služi i ništa ne donosi. Ali potvrđuje postojanje stvarnog i nestvarnog, vidljivog i skrivenog, dolazećeg i odlazećeg, stvaranja i nestajanja, života i neživota.

Mili bože, mene budale! Pun je svemir koksa izgorio u trajnom plamenu pećî dok sam to shvatila. Oni koji su znali i vidjeli nisu mi htjeli reći. Tako i jest najbolje. Kazivanje se može svesti na loše ukazanje, bolje je osjetiti, tijelo i um to trajno pamte. Kao što i mi u meni ne zaboravljamo prvi susret s divovima od pećî i od ljudi.

Moj prvi radni zadatak u “Vjesniku Željezare” Sisak. Reportaža s meni potpuno nepoznate pozornice koju sam već nekoliko dana ranije zavoljela. Susrećući umorna, ali ne i zabrinuta lica radnika što su kroz veliku portu izlazila iz kruga, nakon završene noćne smjene. Primijetila sam mir na licu, osmijeh u očima, stabilnost u koracima, vedrinu u usputnim šalama. I takve sam ih odmah zavoljela, a da oni to nisu nikad saznali.

Odlazim sama k njima, misleći da ću ih i gore, na platformi, zateći takve. U zelenom kaputu iz Trsta, dolazim njima koji me dočekaše još ljepši i veseliji nego što sam ih u maglovitim susretima, mimoilaženjima pogledima, kratkotrajno poznavala. Ne mogu procijeniti razigraniji li su oni ili buktinja u njihovim pećima. I tu se, na crnom platou, uzajamno i trajno zaljubismo. Pred gigantima iz kojih neprekidno suklja, nije to vulkan, da sukne pa se povuče. Oni ne staju i ne miruju, ne razlikuju mijene Sunca i Mjeseca, zemaljsku putanju, meridijane i paralele, Malog i Velikog medvjeda na nebu. Za njih postoje samo oni. Visoke peći, uvijek gladne i žedne i ljudi koji ih hrane i poje. Jedni bez drugih su ništa i zato se uzajamno poštuju.

Zelenilo u koje sam bila umotana začas potamni i poprimi miris dima. Brzo se uklopismo u crnilo i rumenilo i postadosmo šatirani cvijet. Nismo puno razgovarali, nije bilo potrebno, oni su odavno znali, a ja sam nekako brzo shvatila ljepotu trenutka što vječno traje. Sada sam tek sigurna da sam dobro pročitala njihove misli, sad kad smo zauvijek izgubljeni i oni i ja. Iako sam vrlo brzo počela naslućivati, po načinu na koji smo se kasnije susretali, prepoznavala sam prijaznost i prijateljski pozdrav. Oni su bili zadovoljni sa mnom, a to je bio moj mogući vrhunac. I kaput je vrlo brzo opet poprimio boju trave.

Savladala sam poslije, teoretski, promatranjem, proces rada čeličane, ingote i poluingote, valjaonicu traka i gredica, šavne i bešavne cijevi, koksaru, lijevane oblike, održavanje strojeva, montažu svih oblika od željeza. Upoznala uhodanu stazu “Ćire” i  pragove na pruzi koja je završavala i počinjala u Capragu. I kojom su cijevi i odljevci odlazili diljem svijeta, da bi bili osnovica neke velebne građevine, podzemne, zemne ili nadzemne konstrukcije.

Nisu onî, što su ih vrele i užarene talili i izlijevali, ni sanjali da će jednog dana i sami krenuti za proizvodima svoje Željezare. Bili su prezadovoljni odmaralištem u Malinskoj, uvijek se nekako uspijevalo provesti desetak dana u predivnoj uvali, ako ne u glavnoj sezoni, ona kasnija znala je biti još romantičnija. Sad su u poznatim i razvijenim državama, u gradovima na obalama oceanâ, otišli tragom cijevi, razvučeni poput rastaljenog željeza od mjesta nastanka do mjesta nestanka. Sanjaju ponekad plamene jezike pećî od kojih je sve počinjalo, ali se ujutro ne mogu sjetiti procesa proizvodnje.

Šatirani cvijet je uvenuo, a ono što je od njega ostalo ubraše neznalice. Oni koji nikad nisu čuli za noćnu smjenu, nikad osjetili snagu zadovoljnog radnika, nikad se približili moćnoj buktinji što hrli u nebo, nikad se ugrijali blizu rastaljenoga željeza.

Možda bi za njih bila korisnija makar i nemušta radoznalost. Naučili bi da igra vatre i vode nikad ne završava.

Češalj

Stariji seoski gospodin
Zastao pred kapijom
Bivše stanice za otkup duhana

Kroz rešetke gleda pusto dvorište
Suho korito česme
Smrvljen crveni crijep

Osvrnuo se oko sebe
Pa posegnuo u džep sakoa

Kao da odaje poštu palom vremenu
Pokleknuloj gredi krova
Hljebu temeljcu

Kroz sijede vlasi
Provukao je mali plastični češalj

Fotografija

Tata je u bijelom momačkom džemperu,
odsutnog pogleda. Poremetili smo ga
u pripremanju meze

Ja zakosatio. Vrat mi svečano stegnut
dugmetom karirane košulje.
Malo sam viši od trpezarijskog stola

Tridesetprvi je decembar, 1985.

U kuću su opet bahnule čačkalice,
kiseli krastavci i senf. I puno slatkiša.
I prskalice

Tepih je usisan, rese počešljane.
Oprane kristalne čaše sjatile se
na sjajnoj tacni

S lustera viju svjetlucave trake
i jedan žuti balon do pucanja napuhnut
lebdi iznad tatine glave

Za par trenutaka smijeh će ispuniti hodnik,
sudariće se parfemi, krenuće naša
sitna vriska

Nadomak ponoći,
bijesnu djecu savladaće san.

Tate i mame pjesmom će zakoračiti
u mahmurno januarsko jutro

Ruke

Na stolu je džezva, dva zemljana fildžana
Kutija cigareta i kesica duhana
Naočale za čitanje kojima
ispada jedno staklo, kovanica
sa brojem 1
Još svjež jorgovan u vazi, mehlem
Jedan limun žut i kistovi u tegli

Na stolu su ruke tvoje i moje
Zaljubljeno se gledaju

“Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije će biti kostima u zemlji nego nama”, piše Semezdin Mehmedinović, a ja tako zamišljam da je Miri Furlan sada – toplije nego što će nama ikad biti.

I sve sam više uvjeren kako postoji nešto bezvremenski živo i sveto u dobroj umjetnosti. To nema puno veze sa talentom – čak ni sa blistavim talentom kakav je bio njen – jer ogromna razlika koja postoji između dobre i prosječne umjetnosti leži upravo u svrsi srca i namjeri svijesti koja stvara. To ima veze s ljubavlju potrebnom da progovoriš iz dijela sebe sposobnog da voli umjesto iz onog dijela koji samo želi biti voljen. 

O Miri Furlan ne mogu da pišem bestrasno, filmološki objektivno i hladno. Volio sam je kao klinac u “Putovanju u Vučjak”, u “Smogovcima”, u “Kiklopu”. Bila je dio odrastanja, neovdašnja i nemoguće moja. Bila je obećanje sutra koje se u nama moglo roditi. Znali su to i oni koji su je otjerali jer je simbolički potencijal kojim je blistala i kojim nas je vezala bio jači od sve krvi koju su se spremali proliti. I zato je morala otići. Otići što dalje da nas pusti da se pokoljemo.

Kad je Kasandra, kći Prijamova, Trojancima prorekla propast grada, nisu je slušali. Na isti je način Mira Furlan prije trideset godina prorekla propast ovog društva i otišla u izgnanstvo jer je znala da je voljeti važnije nego biti voljen i zato danas njena smrt uzrokuje takvo posipanje pepelom, molbe za oprost i goni nečistu savjest. U svakom društvu postoje ljudi kroz čije se živote amblematski odražava i prokazuje sudbina kolektiva, a što se novije naše povijesti tiče malo je onih koji sobom preciznije i ispravnije govore o tome što smo bili i što smo sada nego što je govorila i govorit će nedavno preminula Mira Furlan.

Rođena u Zagrebu 7. rujna 1955. godine u etnički kompliciranoj obitelji, u gimnaziji je otkrila glumu, upisala Akademiju dramske umjetnosti, odmah po završetku prešla u Hrvatsko narodno kazalište i vrlo brzo dosegla status jedne od najvećih glumačkih zvijezda tog vremena. Podjednako je radila u kazalištu i na filmu. Među ulogama se posebno ističu one u “Kiklopu” (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića, “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića i “Otac na službenom putu” Emira Kusturice. 

Mira Furlan sigurno spada među najbolje hrvatske i jugoslavenske kazališne i filmske glumice i kao takvu bi je pamtili da nije bilo početka devedesetih, raspada Jugoslavije, rata i mržnje koja obavezuje. Tada se ušančila u kolektivnu svijest kao izdajnica, kao netko u raskoraku i nepotrebnoj sumnji, kao heroina iz antičkih tragedija u stalnom nesporazumu sa stvarnošću. Njoj je među nama bilo tijesno, a mi nismo znali koliko nas širi i otud sukob, drama i tragedija. Bila je kao nebo iznad naših glava u kojem netko vidi raj, netko oblake, a ja vidim ubojice krvavih ruku.

Postojala je ta zemlja i svi smo joj bili građani i sad se pretvaramo da ne postoji, a njena je princeza bila Mira Furlan pa nas s onu stranu groba goni jer ako su s jedne strane glavaš, merčep i kordić/arkan, šešelj ,mladić s druge strane mora stajati ona ako nitko drugi neće.

Onako kako je Antigona htjela pokopati brata i kako se Medeja zaljubila u Jazona maloazijskog tako je Mira Furlan starozavjetno voljela pa ju je trebalo pokopati i zatući da ne postoji dok se krvimo bratoubilački i zato nam se kao grižnja savjesti javlja posthumno baš kako treba i sad je manje važno koliko je glumački neovdašnja, etički i poetički instinktivno svima nama dala jer je mrtva i ne može nam oprostiti. Niti bi trebala.

U SAD-u je konobarila, glumila u uspješnim serijama, predavala glumu i pjevala u zboru jedne crkve. Zamišljam kako je pjevala gospel, a crkva je bila crnačka, puna milosti i divote. 

Mira Furlan nije se trebala boriti za život zadnjih mjeseci prije smrti jer je život bila i život će nama koji se sjećamo uvijek biti. Da je to znala – a znam da je jer tako predivna rijetko sjajiš uzalud – nije nebitno, ali ću vam uvjereno reći da je stvorila u meni srce koje živi od one Mirzine da će nas dobri ljudi spasiti i da nas ima dovoljno.

Pišem ovaj tekst i bojim se koliko su ljudi zaboravili i koliko se pretvaraju da se nismo klali i da nam ona nije svojim primjerom – kao Tina Modotti Rafaelu Albertiju – pokazala kamo dalje.

Znao sam za tebe, za tvoje dragocjeno ime, za tvoju milost i prisustvo puno prije nego što sam te sreo, upoznao; znao sam da očima punim ljubavi popravljaš stvari, da živiš među svima i da je tvoja zemlja u zraku koji nosi sretno svjetlo tvoga primjera. Istina je – nisi mrtva i ne spavaš. Daj mi ruku, sestro, prošetajmo. Danas ti govoriš ovdje. Dođi. Slušamo.

Izbor pjesama iz treće knjige epa Vrata nepovrata
Suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka
koja će se uskoro pojaviti u izdanju Frakture

Knjigu je sa slovenskoga jezika preveo i ovaj izbor načinio
Božidar Brezinščak Bagola

POST SCRIPTUM MRTVOM SUBORCU

villanelle za
Aleksandra Todorovića,
osnivača Društva izbrisanih
prebivatelja Slovenije

Aco, Slovenija je i tvoja domovina.
Za tebe ledena. Tebi posvećujem ovo pjevanje, bolno i čisto,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.
Izbrisali te kao da si kriminalac, skitnica,
probušili ti osobnu i vozačku, putovnicu.
Aco, Slovenija je i tvoja domovina.

Lenjinska kapica i bradica, a između toplina,
koja se nazire kroz lennonske okrugle leće. Pobijedio si,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.

Na samom dnu srama, kad je IZBRIS prekrivala tišina,
ustao si u svojoj krhkosti i podnio podao, prikriven, otrovan pritisak.
Jer Slovenija je i tvoja domovina.

Dotjerali su te do dragovoljne pogibije,
odakle im se – podlim pravednicima – ceriš u fris,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.

Pravo na ime krvava je baština,
koju ostavljaš svojoj kćeri kao sumorni obelisk…
Aco, Slovenija je i tvoja domovina,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja…

Umjetnost čitanja iz taloga

Moja majka, koja potječe iz seljačke kuće u Dolenjskoj,
naučila je tajne proricanja od svojih susjeda
u Beogradu. – Pogledaj, kako ti kafa jasno piše

sudbinu, poučavala ju je tetka Sonja. Tih se riječi
jasno sjećam, kao što se jasno sjećam svih proročanstava
zapisanih u tragovima kave na dnu šalica. – Ovaj red

u crtama je dobar znak: srediće ti se životni tok.
‒ Ovaj debeli trbuh znači sreću: jesi li trudna?
I mama je pocrvenila, za sedam mjeseci imala je rok.
Doista, doista, kažem vam: sudbina je čudna stvar –
poslije točno sedam mjeseci, petnaestog siječnja
šezdeset i treće, rodila je trećeg, najmlađeg sina!…

***
Od mame baštinim umjetnost čitanja taloga
na dnu šalica za kavu. Ne sjećam se više baš točno
značenja svakog oblika – tih krila, valova i točkica – ali ostalo je

sjećanje, ozračje poslijepodnevne kave s tetkama, nazočnost
tajanstvenosti, promatranje taloga u šalicama, te kratke šale
što ih tetkama koje ne slute ništa loše priprema, ah, budućnost…

Ne sjećam se značenja, ali još uvijek njegujem rituale:
na dno bosanske džezve stavim četiri žlice jake kave
i pržim je s osjećajem, nježno, sasvim polako,

da se pješčana zrnca kave uhvate u tajanstvenu rečenicu,
u drugom lončiću prokuham vodu i onako vrelom zalijem džezvu,
kako bi se na površini brzo stvorila gusta kruna zlatno smeđe
boje, koja se diže na štednjaku, ali ne smije preko ruba,

ne smije prekipjeti, zato što u sebi sadrži miris, okus i tajanstven čin
budućnosti, sudbinu koja će se obznaniti tek poslije ispijanja
kave…

MOJ OTAC ANTE

Moj je otac bio staromodno interesantan.
Kao student, iako nije imao pegle,
hlače je “peglao”. Ispod strunjače. Elegantan,

kakav je bio, mrzio je i najmanji trag mrlje.
Čak i u vrijeme naredbodavnog sivila
taj je zagovornik ravnopravnosti čista srca

nosio odijela od kvalitetne tkanine
(s kravatom i prslukom), i košulje
koje bi uvijek sam oprao, i fine

cipele, i šešir nježno zavrnuta oboda,
i vazda neporecivo čiste maramice.
Pa čak i onda, kad je u tiskari među slagarima,

prljavim od olova, pregledavao otisnute
statističke tablice, bio je uredan i čist.
Na paradoksalan način razlikovao se od grube

statističke stvarnosti: taj prakomunist
ostao je duboko u srcu građanin,
srednjoeuropski gospodin, utopist,

koji je vjerovao da je svatko vrijedan poštovanja
i da komunistički raj započinje s bontonom.
Spoznao je da nije u pravu, ali je ipak i dalje,

svaki dan, u inat, nosio kaput s naglašenim tonom
pobijeđenog, zaboravljenog građanskog društva.
Svi oko njega bili su unisono

odjeveni – on je ostao imun na te zaraze.
U vremenu, kad su svi kupovali hlače
prerađene od službene vojničke uniforme,

Ante je i dalje posjećivao krojače.
Pod tiranijom aljkavosti bio je pedantan.
U masama “istomišljenika” bio je drukčiji.

U vremenu grube muškosti bio je galantan:
otvarao vrata ženama, darivao ih cvijećem.
Zato su ga i voljele: bio je šarmantan…

PRISJEĆANJE

Prijatelj Sinan Gudžević iz Sandžaka,
klasični filolog, pjesnik i prevoditelj,
ovako se prisjeća Ante Novaka:

U stanu, ulica Simona Gregorčiča,
gdje nas je posjećivao u uniformi vojnika
JNA, palo je pitanje o potrošnji soli

u Sandžaku. Sinan starog statističara
nije odmah shvatio, zato su otišli u kuhinju,
gdje mu je Ante rekao: Vidiš li ovaj lonac?

– Vidim. – Pokušaj zamisliti da hranu valja soliti.
Sinan je uvijek bio dobar u maštovitosti.
– A sada zamisli da smo u Sandžaku.

Sinanu ni to nije bilo teško zamisliti.
– A sada mi pokaži kako bi ti posolio hranu.
Sinan se poigra, kao da će uzeti prstohvat soli

te je istresti u lonac. – Ali razgovoru još nema kraja.
Na redu je najteže pitanje: Ali, znaš li ti, da se u Sandžaku
dobar dio soli prospe izvan lonca?

Matere mi! Sinanu sine da bi to doista moglo tako biti,
premda nešto takva nikad nije vidio svojim očima.
Na to mu Ante obrazloži da priprema ekspertizu

o potrošnji soli u Jugoslaviji i sve ga upućuje na to
da ljudi u Sandžaku potroše najviše soli!
A budući da u Sandžaku nema nijednog rudnika soli,
njega zanima čemu tako enormna potrošnja soli,
zašto Sandžaklije tako rasipno postupaju s tom namirnicom,
zašto? – Jeste li uzeli u obzir i sol za domaće životinje?

Ante je to doduše imao u vidu, ali ipak ga moli
da mu obrazloži kako se u Sandžaku troši sol za domaće životinje,
kako za ovce, kako za goveda, kako za konje.

I Sinan mu obrazloži kako pastiri u torbama nose
komadiće soli iz Tuzle, koje nazivaju krušcima,
te njima discipliniraju neposlušne ovce:

čim nekoliko ovaca okusi sol, polude od slasti
i začarano zaljubljene capkaju iza pastira.
– Tako, dakle, zaiskre se krupne oči u sićušna Antea.

Napokon je raspetljao enigmu u jugoslavenskom mraku –
enormnu potrošnju soli u Sandžaku…

BILJANA JOVANOVIĆ

Svaki put kad ugledam crvenu ružu
sjetim se Biljane Jovanović. Onako živahna
i krhka, ženstvenost koja još uvijek krije djevojčicu,

disala je buntovništvo, smijeh, psovke izazova.
I nježnost. Pljuvala je društvu izravno u lice,
uočavala je potresne trenutke, suosjećala nemilice

s odbačenim i ranjenim stvorenjima: svoj glas
je njima posuđivala, a pripovijedala uvijek o sebi.
O Avali koja pada, o rođenima za poraz.

O psi(hijatri)ma i ostalima, koji u potrebi
za drugim izgube ovu jednu jedinu dušu.
Dušu, moju jedinicu. – Nipošto ne grebi

toliko po sebi, jednom mi je skoro izletjelo iz usta.
Bila je već bolesna i bilo joj je neugodno
što sam je zatekao u takvom stanju: kao da podnosi sušu…

Međutim, prvi put nisam je ugledao nimalo sudbonosnu,
već smijehom zagrljenu. U proljeće godine osamdesete
doputovala je na ljubljanski kolodvor,

zajedno s Josipom Ostijem. Komitet za doček
Društva slovenskih pisaca sačinjavali smo Milan Jesih
i ja. U znak dobrodošlice uručio sam joj buket ruža.

Pogledala me sva u čudu i pitala Jesi
li ti znao da ja volim ruže, jao, što sam gladna,
i svom slašću navalila je na ruže, kao da je riječ o radiču…
I zato, kad god ugledam crvene ruže,
pomislim na hrabru, lijepu dušu Biljane Jovanović,
dušu jedinicu spisateljice, buntovnice,
nesretne,
vječne
djevojčice

MIRIŠLJAVOST SAPUNA MILOSTI PUNA

Vrećice kave, lijekova i poklona, čokoladu i rakiju,
sendviče, toplu odjeću, oklope od olova, novac
i dokumente, nekoliko šteka cigareta i jedini život
ponijeli smo sa sobom, kad smo se nas četvorica prijatelja
– Niko, Josip, Drago i ja – u Zagrebu jedva ugurali
u vojni zrakoplov na riskantnoj liniji Maybe Airlines

te preko idile na sunčanoj obali Jadranskog mora
napokon stigli do cilja – do lijepog Sarajeva
u njedrima kotline, opkoljene vojskom na planinskim visovima.

Na putu u grad, u predgrađu Ilidža, zaustavi nas četrdeset
razbojnika, te su vojnici egipatske čete Ujedinjenih
naroda prestrašeni otvorili oklopno vozilo… trenutak,

kad smo doista bili najbliže sudbini. Na sličan način uhitili su
tjedan dana ranije potpredsjednika vlade BiH. Ali nismo se uplašili,
nismo imali vremena. I sve se to sretno završilo… Piscima

koji su uz mrtve bdjeli tisuću i jednu noć, predao sam
svežanj papira – novčanice, vlažne od znoja, budući da sam ih
skrivao ispod punih oklopa od olova. Za ženu, koja je šutljivo stajala,

dok smo odlazili, nisam više imao baš ničeg spasonosnog.
Pružio sam joj sapun…

***

Tko mi je pružio ovaj skupi sapun? Amela,
ljubazna duša, žena prijatelja Gorana,
pjesnika koji je za vrijeme rata dijelio

našu pomoć sarajevskim kolegama. Rana
tisuću i jednu noć okupirana grada
bila je nasmrt otvorena kad smo stigli. Hrana

je bila problem – i za njih i za nas. Kao i uvijek,
stradalnici naviknuti na pomanjkanja,
poslužili su nas hranom, znakom zahvalnosti. Granica

uljudnosti bila je tanja nego ikad ranije, i premda
nismo bili gladni, mi smo hranu – withcomplimentsof UNESCO –
oprobali i potom je ostavili domaćinima da tu

supstanciju za život spreme u vrećicu
i ponesu doma, svojoj djeci. Jedino onaj sapun
nisam uspio vratiti Ameli. – Imam ih i previše,

sa smiješkom me uvjeravala.
Svijetom vlada sila,
a dušama vlada milost.

U onom sivom, gotovo zimskom danu,
jednom od tisuću dana u okupiranom Sarajevu,
milost je

mirisala poput skupocjena sapuna…

***

Iz ruke u ruku,
cik-cak, putovao je
taj skupocjen sapun.

***

Bosanskim piscima donio sam 30.000 njemačkih maraka,
pomoć Međunarodnog PEN-a, koju sam koordinirao
i koju smo različitim kanalima slali u mrak

tisuću i jedne noći opsjednutog grada. Za slučaj nad slučajem
imao sam i rezervu – zadnju rezervu Slovenskog PEN-a,
koju su mi pružile dvije plemenite duše, gospođa Elza, tajnica,

i gospođa Sonja, blagajnica – ukoliko bi ratno stanje
zahtijevalo da ostanemo u Sarajevu. Kad smo malo poslije
u slovenskom kulturnom društvu Ivan Cankar

ustanovili da sarajevski Slovenci također stradavaju,
zato što im matična domovina ne šalje pomoć,
nas četvorica prijatelja – Niko, Josip, Drago i ja –

šutke smo pogledali jedan drugoga i ja sam bez riječi položio
na stol rezervu za slučaj nad slučajem…
Kad smo se na rastanku
pozdravljali, uvidio sam da nemam više baš ničeg primjerenog

za tihu gospođu, Bosanku, tajnicu društva Ivan Cankar,
koja nam je cijelo vrijeme bila od pomoći. I bilo mi je teško.
I u zadnji tren sjetim se te joj uručim onaj Amelin sapun.

I bilo joj je milo…

***

I bilo mi je milo,

kad me godinama – koliko godina? – poslije,
poslije pjesničke večeri
u davno već oslobođenom Sarajevu

na vratima dočekala
ona tiha, lijepa gospođa
i zahvaljivala mi se

na onom davnom sapunu,
za mirišljavost
milosti punu…

RUDI ŠELIGO

Rudi Šeligo bio je muškarčina, narodski rečeno.
Lice, kao u kamen uklesano, borama izbrazdano,
izraz, kao nabrušen nož, ali uglađen iznutra, s osjećajem

previše gorkim da bi se njime razmetao. Suzdržan,
a sav napet od energije. S posebnim sluhom za riječi,
s vječnom rezervom smijeha, sa stavom bez moraliziranja,

s prezirom prema ulizicama podvita repa, nakazama, bijedi
od ljudskih žohara. S očima asketa, zaljubljenog u bujnost
tjelesa i vremena, s vatrom u očima, koja je plamtjela do suštine

pitanja, je li srce Slobode tamna Nužnost.
Sav svoj, a ujedno tražitelj drugoga i drukčijeg,
otvoren, a sav zbijen u svoj dom i svoju otuđenost,

strastven istražitelj jedne jedine rečenice,
usredotočen na letimično, zagrijan za sve prevrate,
nepriznavalac i svjedok spasonosnih ideja,

divan gospodin i vjeran drug, na reperkusije
otporan i ustrajan, rođeni vođa izgradnje i razgradnje,
ali s uzvišenom zadaćom – pripovijedati.

TARAS KERMAUNER

Taras je bio velikan, tjelesno i u svakom drugom pogledu.
Da sam se ne znam koliko podizao na prstima, bio
sam mu jedva do ramena. Njegova knjižnica bila je kula. U

nju je uzidavao svoje knjige. Kula je sve više rasla i opsjedala
nebo. Bilo je samo pitanje vremena kad će Bog donijeti svoj sud
i Tarasu srušiti kulu. Prožimala me neka čudna pomutnja:

već bi samo iz njegovih posveta mogao sastaviti zaokruženu priču
o približavanjima i udaljavanjima. S kosom, bijelom poput Zeusova runa,
tulumario je naokolo i svakom svojom naglom kretnjom prouzročio bi

glazbu tektonskih truba, čitav svijet uzdrmao se poput strune
pod prstima glazbenika i odjekivao dugo, dugo… Kritiku
je svaki put iznosio svojim bespogovornim glasom i harpun

njegovih misli nemilosrdno me lovio. Politiku
je prezirao. Na dnu sjećanja ogledalo čiste vode odsijevalo je
gubitcima. Bio je previše strastven da bi podnosio estetiku.
Od sebe i od sviju tražio je isključivo istinu, ranjivost slobode.
(Sam nisam sve to izdržao.) Nazočnost ušiju i usta za dijalog
uzbudila bi ga do uzvišenog blistanja munja za olujna vremena.

Bio je zapravo potomak Mojsija, ljutit je bio njegov Bog.
I Taras je iz svete ljutnje razbio ploču sa Zapovijedima…
Kad danas skupljam te krhotine, raspršene svuda naokolo,

zadivljeno konstatiram da su ti komadići nalik na magnet.
Nisu to knjige, to je cijeli svijet.

***

Bio je neobično visok, tako da su mu bokovi
stršili ponad dražesnog Liliputa, pokrajine
u kojoj je sve bilo nisko i malo: rijeke tek potoci,

a kuće – kućice bez vrata. Ustrajno
je gradio palaču, odakle se pružaju sunčani vidici,
prozračnu knjižnicu u kojoj bi na neki način bio sažet

čitav svijet, s ove i one strane: kao da je na tragu
Boga iz kaosa stvarao red.
Pisao je noću i danju i noću, svojim je knjigama

taj dražesni Liliput stavljao na dlan
duha. Kad ga je svladala teža sna,
kroz pukotine malih kućica bez vrata

popeli su se Liliputanci gore, na njega,
te mu bezbrojne okove svezali oko širokih prsa i ranjiva vrata.
Kad se probudio, Taras ih se s lakoćom otarasio,
i dalje gradio…

ALEKSANDAR TIŠMA

… Sjećam se kako smo Aleksandar Tišma i ja
kupovali cipele jednog listopada
za vrijeme sajma knjiga u Bordeauxu. Svaku pauzu

u prenatrpanom programu temeljito smo
iskoristili za razgovor o raspadu
Jugoslavije, što ga je naslućena sudbina
predvidjela naredne godine. Ustroju
svijeta i povijesti ne možemo se nas dvojica
pisaca suprotstavljati, ali možemo u sjaju

ovih zvijezda – bilo je lijepo predvečerje i na dnu neba
zasjale su prve zvijezde – ponuditi
ljudima u neprilici dlan i opjevati

kaos njihova srca. I zato – budimo praktični!
Vjeruj na riječ starom Židovu,
koji nikad u životu nije znao za slobodu,

osim ove unutarnje, književničke, da je u vrijeme
stradavanja najvažnije imati prijatelje
i par izdržljivih cipela koje ne propuštaju vodu…
Povjerovao sam iskustvima starog Ahasvera
Tišme. Dugo smo isprobavali sve moguće
cipele i čizme, sve dok nije buka večeri

ispunila pristanišne ulice Bordeauxa. I slavili smo
dugo u noć kupljenu obuću, zajedno s kolegama,
pozvani u vinski podrum jednog od mecena sajma knjiga,

a ondje
                                                                                           – tiens, tiens,
                                                                                                 vidi ga! –

ispostavilo se da na knjižnim policama drže čak tri knjige
francuskih prijevoda srednjoeuropskog autora
po imenu AlexandreTichma… Jeli smo kavijar i lignje,

i popili nekoliko litara tekuće literature – razumije se bordoškog vina! –
iz podrumske knjižnice naših dobrodušnih domaćina
te vatreno razgovarali o pećima i pepelu,
o mrtvim i živim prijateljima, o ustanku i apelu…
sve dok nasred riječi nismo naslutili tišinu…

DANE ZAJC

Dane Zajc je pjesnik kojemu sam služio.
Služio mu kao Većem. Tamnijem. Tišem.
Tumačio pjesnika koji je u društvu

uvijek šutio. Na bolnom dnu
njegovih lijepih očiju tinjao je
trenutak ispunjen dječjim strahom.

Pra-pozornica strave, dom svih povrataka, pepeo
spaljene kuće. Zgarište obiteljskog doma
nikad nije uspio izreći, nedostajale su mu

riječi za rođenje vlastite smrti. Na sumnju
u smisao žrtvovanja pripremio ga
majčin plač nad truplom brata, do sloma

opipljiva sablazan odsutnosti, krvavi
obred koji ostavlja za sobom jedino gladne,
bijele, mlade zube… U strašnoj pjesničkoj okladi

on je svijet i sve stvari imenovao drukčije.
Stvorio je sebi novi jezik od zemlje.
Jezik koji govori riječi iz grude…

Nitko nije razorene temelje izrazio
tako duboko i samrtno kao Dane.
Nitko nije bolje znao da svaki udisaj uzima.

Nitko nije znao do te mjere otvoriti svoje rane.
Nitko o svojoj rani tako šutjeti… U šumi
je iskopao sebi rupu za sanjarenje
u ranim godinama, punu lišća: tajanstven
mimohod oblaka promatrao je iz skloništa,
koje objedinjuje kolijevku i lijes, rođenja i umiranja

krik i utihnuće, prvo proročanstvo, slutnju pjevanja.
Sve glasnijeg. Sve tamnijeg. Sve tišeg…

Odangubih na Sjevernom groblju.

Tražio sam humke Poljakinja,
ravensbruških internirki.

I nema ih.
Nema Ludwike, Marje, Sofie.
Marja Wikowska u Auschwitzu pisala je
poeziju. 

Ići ćemo ka istoku,
injem ćemo glad toliti.
Mislim o tome dok se, dokon,
guram kroz gomilu. 

Barikade na Velikom trgu. Policija,
mladež, policijski konji. Dva Hamleta
loptaju se Knjigom koja gori. Skrećem

stazom ka Hojeu. Uokolo prašte
žaluzine, spuštene naglo na prozore. 

Objavljeno u Karakteru,  aprilski broj

Prošla je godina otkako nisam bio u Beogradu. U posljednjih dvadeset i koju godinu nikad me tako dugo nije bilo. Već se pomalo i navikavam da je Beograd tamo negdje iza, gdje mene baš nikako ne može biti. Svake subote, negdje oko jedan, odlazim na željeznički kolodvor i kupujem novine: Vreme, Nin, Nedeljnik, Politika sa subotnjim kulturnim dodatkom, katkad i Politikin zabavnik. Stiže na taj kiosk još toga, ali za tabloide nemam interesa. I onda vikendom čitam šta se u Beogradu zbiva. Ili, pravilnije rečeno, kakve se maštarije i priče oko Beograda pletu. Jer gledano iz daljine, a godina dana ozbiljna je daljina, ovo što se sa nama događa puka je maštarija, mračna i košmarna. 

Tako su ovi kasnozimski i prvi proljetni dani tekli u znaku hapšenja istaknutog javnog radnika. Najprije je bio navijački vođa – što je na Balkanu, u ovoj naknadnoj Jugoslaviji, vrlo visok položaj, malo ispod vladike i malo iznad akademika – dobar prijatelj i blizak saradnik političke i nacionalne elite, da bi se zatim, u nekom za nas vazda tajnovitom preobražaju, pretvorio u samog đavola. Čovjek ima odlično ime i prezime, kao da je izašao iz onih sveobuzimajućih, velikih romana Mihaila Lalića, zove se Veljko Belivuk. Ne biramo gdje ćemo se ni kod koga roditi. Ne biramo ni kako ćemo se zvati, premda ima svijeta koji promijeni ime i prezime, ali za mene to nikad nije bilo rješenje. Mogu samo osjetiti određenu zavist prema nekome kome je dopalo zvati se Veljko Belivuk. Ne ulazim u to što je čovjek dalje činio sa svojim imenom i prezimenom.

Zanimljivo je, međutim, da je u poslu kojim se on bavio nužno imati umjetničko ime. Tako je to u Beogradu i u Srbiji. Veljko Belivuk, koji je mogao biti čuveni fizičar u Ženevi, na Cernu, mikrobiolog i koautor najefikasnijeg cjepiva protiv korone, koje bi se po njemu zvalo Steppenwolf, sljedeći srpski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor grandiozne lirske proze od tisuću stranica, koja se odvije u jednom danu, u kupeu voza koji kroz vrijeme putuje prugom od Bara prema Beogradu. Ili je, rekli smo, u najsretnijem slučaju po sebe mogao biti partizan progonjen od svih, u romanu Mihaila Lalića.

Umjesto svega toga, Veljko Belivuk odlučio je biti privatni poduzetnik, ili srpskije rečeno preduzetnik, pače i preduzimač, NGO aktivist (navijači su kod nas jedini ugledni i poštovani NGO aktivisti), pripadnik društvene elite, te, sve u svemu, kriminalac najvećeg formata. I samo takvom mu, u tom onepismenjenom, nekulturnom i nenačitanom svijetu, ispunjenom sve samim opustošenim dušama, ime Veljko Belivuk ne zvuči kao definitivno i konačno ime za čovjeka s misijom i sudbinom. Ili u poslu Veljka Belivuka nema misije, a nema ni sudbine. U tom se poslu ne čuje da je to ime pola savršeno razdijeljenog i cezuriranog (a ne – cenzuriranog) deseterca. I to, pazi sad, lirskoga, a ne epskog deseterca. U epskom, cezura je na četvrtom slogu, što onda odzvanja kao posmrtni marš, kao muški jecaj i kao legenda o rođenju nacije. Recimo: “Boga moli Jugovića majka/ da joj Bog da oči sokolove i bijela krila labudova,/ da odleti na Kosovo ravno/ I da vidi devet Jugovića, i desetog starog Jug Bogdana” Sve je tu, osluhnite malo, 4+6 slogova, kako epika i nalaže, i kako nam u glavama našim, sjećanjima i praporijeklima odzvanja teški ritam našega epskog deseterca, u kojemu se pamte sva junaštva, te sve drugo što treba biti upamćeno. I što će, naravno, biti krivo i lažno upamćeno.

Veljko Belivuk, to savršeno ime i prezime, ispjevano je, međutim, u lirskom desetercu. Čujte kako to zvuči: “Čuješ devojko, čuješ lepoto,/ tvoje su ruke pamuk mekani,/ a ja sam junak morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Zato bi, da je glavni lik u Lalićevu romanu, Veljko Belivuk, partizan kojeg sav svijet goni, bio tragični lirik u epskoj situaciji, i u toj bi cezuri nakon petoga sloga bila klica njegova konačnog stradanja. Zato bi, rekli smo, i kao nobelovac, Veljko Belivuk bio autor grandiozne i vrlo opsežne, ali ipak lirske proze. 

A kako je Veljko Belivuk ono što već jest, njegovo ga je ime i prezime, tačnije lirski potencijal u njemu, došlo glave ili barem slobode. Ili je, ipak, postradao zbog te banalne potrebe za umjetničkim imenom, prisutne u Beogradu i u Srbiji kod ljudi koji se bave tom vrstom posla kakvom se bavi on. Umjesto da se zove Veljko Belivuk, prozvao se Velja Nevolja. Bila bi to nekakva unutrašnja rima, jednostavna i banalna, u nekoj zajebantskoj pjesmici. Ali u njenoj neozbiljnosti se, pretpostavljam, u uhu poslovnih partnera Velje Nevolje, čula neka grdna prijetnja. Velja Nevolja je negativac iz nekoga izgubljenog kriminalističkog romana srpskog nadrealizma. Neka opasna prijeteća zajebancija.

Općenito, svi viđeniji i ugledniji srpski gangsteri nastupaju pod umjetničkim imenima. Tako ih zovu i u srpskim novinama, u ozbiljnim analitičkim tekstovima i literarnim sintezama njihovog životnog puta. Ubojice Zorana Đinđića, latinoamerički narkobosovi srpskog porijekla, balkanski kumovi i ona sitnija kumčad, zvali su se drukčije nego što su ih nazvali otac i mati. Promatraču sa strane, pogotovo onom koji kao ja već cijelih godinu dana nije bio u Beogradu, pa se već pomalo i otuđio, može se učiniti da je u Srbiji po život i sigurnost građana i imovine opasan svatko tko ima malo zvučniji nadimak ili, ne daj Bože, umjetničko ime. Izuzetak je samo Leo Martin.

Mnoga od tih imena, ako ne i većina, donose nešto slično Velji Nevolji. Zvuče neočekivano ironično, često i uvredljivo. Nije neobično da se uglednik iz svijeta beogradskog i srpskog kriminala kiti imenima Budala, Mutavi, Majmun, Šiptar… Šta konkretno planira onaj koji se odaziva na ime, kojim se pogrdno prozivaju pripadnici jednoga naroda? Pa još i najneomiljenijeg naroda kod svih onih koji u Srbiji imaju neke svoje neomiljene narode? Meni se, pravo govoreći, mrzne krv u žilama pred takvim čovjekom. Ne bi me stoga iznenadilo da postoji i netko s nadimkom Ustaša.

Zajedničko nam je da u zemljama u kojima živimo u posljednjih tridesetak godina nije bilo nijednog značajnijeg kriminalca, ubojice, dilera i psihopata koji istovremeno nije bio i veliki patriot, zagovornik vladajuće stranke (ili neke još desnije, ali uvijek nacionalističke opcije), prijatelj nekoga, ili svih ministara, i rado viđen gost na predsjedničkim prijemima. Hrvatski se od srpskih kriminalaca razlikuju samo po tome što hrvatski kriminalci ne nastupaju pod umjetničkim imenima. Zašto je tako, vrijedilo bi razmisliti. Ali znat ćemo da su došla neka bolja vremena tek kada se pojavi prvi pošteni, časni i čestiti lopov, ubojica i diler, koji se neće baviti politikom i kojem nitko na vlasti neće biti prijatelj. Hoćemo li to doživjeti?

Veljka Belivuka što se tiče, u njega je dvostruko potvrđena cezura lirskog deseterca. Naime, i Velja Nevolja je pola cijeloga lirskog deseterca. Kada se jedno uz drugo prislone, njegova dva imena dobije se nešto kao Santa Maria della Salute.

Dnevnik.ba, 26. travnja 2021.

Razgovarala: Gloria Lujanović 

Ivan Lovrenović, veliki hrvatski i bosanskohercegovački pisac, jedan od vodećih intelektualaca u našoj zemlji, putopisac, esejist, kulturolog, jedan od najboljih poznavatelja BiH, njene kulture, historije, baštine, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o palanačkom duhu u kojem živimo, urrušenom bh. društvu i o tome zašto biti manjinac, biti izdajnik i nikakav patriot, znači biti čovjek s obrazom i integritetom.

Lujanović: Gospodine Lovrenoviću, prije koji dan za svoju zbirku putopisa i zapisa Putovi su, snovi li su u nakladi Frakture dobili ste i povelju Radomir Konstantinović. Neću pitati što piscu znače nagrade, nego u kojoj smo se mjeri odmaknuli, posebno mi u BiH, od tog palanačkog iskustva, i je li i književnu scenu u BiH zahvatio taj ‘palanački duh’?

Lovrenović: Na figuri palanke Radomir Konstantinović sagradio je grandioznu misaonu strukturu, na koju se uvijek volimo pozivati kada hoćemo da osobine palanačkoga duha kao porugu adresiramo drugima. A već prvom rečenicom taj nevjerojatni traktat, Filosofija palanke, vraća nam u vlastito lice tu našu pošiljku drugima: „Iskustvo nam je palanačko“. Svima nama, dakle. A što je ta, po Konstantinoviću toliko poznata, palanka u svome prvobitnom prostorno-historijskom značenju i pojavnosti? Tursko-madžarska riječ, porijeklom iz grčkoga: malo utvrđenje od drvene građe, okruženo opkopom i palisadom, pribježište ili mali vojni logor kao elementarna zaštita i obrana okolnoga stanovništva u kojekakvim nemirnim i opasnim prilikama. Pa je potom riječ ostala u nazivima bezbrojnih naselja, u Hrvatskoj od gračačke Palanke u zadarskom zaleđu, sisačkoga Boka Palanječkog i Palančana kod Čazme, u Bosni od Lušci Palanke i Palanke u Brčkom, do mnogih Palanki u Srbiji, u Bugarskoj, u Makedoniji… Ni u bukvalnom značenju ne pripada, dakle, palanka samo nekima tamo, nego svima nama. Običaj da sebe vidimo kao borce protiv duha palanke u drugima, najjači je znak vlastite zarobljenosti tim duhom. U Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u Hrvata, u Bošnjaka, u Srba, u ovoga novog političkog soja agresivnih, tobože lijevih „građana“, ali i u mnogih važnih i glasnih aktera kulturnoga i književnog života – veoma je izražen taj i takav palanački duh. Grdna je lakrdija što se njegovi najteži zarobljenici rado i gordo zaklinju baš na Konstantinovića.

O BiH pišete već desetljećima. Sve što ste pisali  i predviđali se i dogodilo. Ipak, ima li i kakva BiH budućnost s obzirom na sve što se ranije dogodilo? Kamo ovaj brod plovi, ako plovi?

– Nećete me navesti na tanak led proricanja! Sigurno je samo to, da zemlje neće nestati, ove čudesne zemlje, iako je ozbiljno nagrđena, a nagrđivanje ne prestaje nego je sve luđe. Treba vidjeti samo mapu privatnih hidroelektrana, onih već izgrađenih, i onih što se naveliko grade. Ili onaj kataklizmični pomor pčelinjih kolonija. A država, društvo, kultura –  to je urušeno i degradirano toliko, da je zaista budalasto baviti se predviđanjima.

Josip Mlakić piše da je posljednja velika tema bosanskih Hrvata iseljavanje. Tko su krivci za odlazak Hrvata iz BiH koji je poprimio gotovo biblijske razmjere?

– Hrvatski će političari i njihovi javni megafoni reći: nacionalna ugroženost zbog bošnjačke majorizacije. Bošnjački političari i njihovi megafoni reći će: politika HDZ-a. Bit će u pravu jedni i drugi, samo ne onako kako oni to pravo tumače, lažno i manipulativno. Ono u čemu su jednako krivi za taj egzodus, jest katastrofična ekonomska i socijalna politika kojom već četvrt stoljeća pljačkaški i koruptivno upravljaju, što zajedno, na razini Federacije, što zasebno, u županijama. Sasvim je zaboravljeno kako su taj sistem dvojnoga deala davno, još prije dvadeset godina, „majstorski“ postavili Edhem Bičakčić kao SDA-ov premijer vlade Federacije i Dragan Čović iz HDZ-a BiH kao Bičakčićev zamjenik i šef federalnih financija.

Dojam je da su HDZ BiH i Katolička crkva u BiH u nekakvoj sinergiji, da jedni drugima ‘čuvaju leđa’. Kako vi to vidite, je li njihova odgovornost za gotovo pa politički nestanak Hrvata u BiH jednaka?

– Za valjan odgovor nedostaje nam važan preliminar: precizna i pouzdana mapa „političkoga nestanka“ Hrvata u Bosni i Hercegovini. U onomu što se zove Republika Srpska? U Federaciji? U pojedinim njezinim krajevima, gradovima? U Sarajevu? Ne znam bavi li se netko ozbiljno tom vrstom socijalne i demografske „kartografije“. Možda je do mene, jer mnogo toga više ne pratim kao nekad.  Najvidljiviji je politički nestanak Hrvata u Republici Srpskoj – u Posavini, u Bosanskoj krajini. Uzmite samo područje Banjalučke biskupije. Na onome njezinom dijelu koje je danas u Republici Srpskoj prije rata bilo je prema crkvenim popisima do 80.000 duša, danas jedva da ih ima šest hiljada. Hrvati u tom entitetu danas i politički i stvarno postoje tek kao malena, gotovo nevidljiva etnokulturna margina. Rat, Karadžić, etničko čišćenje, poslijeratna srpska politika, da, svakako, tko bi to zanemario. Kao i Tuđman-Bobanovu trgovinu s područjima tzv. „srpskog koridora“. Ali što je s hrvatskom politikom u BiH i u Republici Srpskoj svih poslijeratnih desetljeća? Kako je moguće da u okviru te politike nikada nitko nije ni progovorio o tom nestanku „svojega“ naroda, a kamoli pokrenuo samokritičko preispitivanje, ili poradio nešto konstruktivno na promjeni takvoga stanja. I sve to u okolnostima u kojima HDZ BiH i SNSD njeguju savršene, nepomućene partnerske odnose godinama unatrag. Na razini Federacije BiH (pa i Bosne i Hercegovine) Hrvati politički postoje zapravo još samo zahvaljujući  mehanizmu konstitutivnosti naroda. Tek na jednoj administrativnoj stepenici niže, županijskoj, imaju ponegdje realnu političku ulogu. Glavni grad države i Federacije, Sarajevo, o tome govori sve: u njemu Hrvati politički ne predstavljaju ništa, ako ne računamo tek pokojega komšića kao ruganje zdravoj pameti.

Između Crkve i HDZ-a BiH vlada mutan i fatalan odnos privlačnosti i odbijanja još od samih početaka, od 1990. godine. Stranka je Crkvu trebala, da joj pripravlja svoje stado kao glasačko tijelo, Crkvi je stranka imponirala sa svoje svjetovne i materijalne moći. Povremeni razilasci među njima samo su beznačajne epizode, veza je prejaka a uzajamni računi preduboki, da bi ozbiljan razilazak bio moguć. Politički, međutim, neizbježno je da Crkva postane inferiorna HDZ-u, kao talac i „jatak“. Crkva je, naime, dubinski prožeta fantomskom idejom integralnoga i kulturalno monokromnoga hrvatstva, a to je eminentno ideološko-političko područje na kojemu se Crkva s HDZ-om ne može takmičiti. Pa, budući da je vrhu Crkve svih ovih desetljeća drastično nedostajao proročko-kritički stav i intelektualni format, dogodilo se da je HDZ grubim i primitivnim pragmatizmom Crkvu lako nadigrao i na polju materijalne i na polju političke moći, zadirući čak i u njezino, duhovno polje. Postoje u svemu tome, doduše, neke razlike između Hercegovine i Bosne, kao i između „biskupske“ i „fratarske“ Crkve, ali one su nevažne u globalnom sagledavanju ovoga odnosa.

To, što sam tek u gruboj skici naznačio, nikako ne bi valjalo ispustiti iz vida u ozbiljnom traženju uzroka „političkog nestanka Hrvata u BiH“, uza sve druge presudne okolnosti koje se prije svega tiču srpskih i bošnjačkih političkih težnji i praksa.

Posvećenik ste i jedan od najboljih poznavatelja kulturne povijesti u BiH. Pa u kontekstu ranijeg pitanja, gdje su to danas institucije kulture bh. Hrvata, jesmo li za tri desetljeća bili dužni izgraditi ih i osnovati?

– Nije da ne postoje hrvatske institucije kulture, neke stare i neke nove. Sve zvučna imena: HKD Napredak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija za znanost i umjetnost BiH, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne itd. Kakva je, međutim, njihova bilanca ako kao kriterij uzmemo kapitalne kulturne projekte? Zapravo, nula. Izuzetak je Matica hrvatska u Sarajevu s edicijom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, ali i to je projekt koji se ostvaruje samo zahvaljujući jednom čovjeku – piscu Mirku Marjanoviću, a bez ikakve planske i sistemske podrške. I sve drugo počiva gotovo isključivo na entuzijazmu pojedinaca – Hrvatska enciklopedija BiH na zalaganju Ive Anđelića, edicija Iz Bosne Srebrene s do sada objavljenih deset tomova na volji i angažmanu izdavača Ivice Pandžića itd. S Josipom Lovrenovićem dovršio sam prošloga ljeta svoje dugogodišnje bavljenje kamenim antropomorfnim nadgrobnim križevima iz osmanskoga razdoblja, koji su čudesan srednjobosanski kultni i estetski fenomen, do danas skoro nepoznat i slabo istražen. Zahvaljujući podršci gospođe  Köpruner iz Travnika, do jeseni bi trebala izaći knjiga o tome, s nekoliko stotina unikatnih fotografija. Ta inverzija – da se pojedinci bave onim što je posao institucija, koje postoje valjda samo zato da postoje, uvijek je signal duboke društvene regresije. A stanje nije drukčije ni bolje u cijeloj zemlji, o čemu svjedoči mizeran i nedefiniran status kulturnih i znanstvenih ustanova s bosanskohercegovačkim prefiksom i sjedištem u Sarajevu.

U Sarajevu ste, u jednom dijelu javnosti, već dugo vremena ‘tuđmanist’ iako taj navod već kao misao zvuči suludo, kod nekih Hrvata nedovoljno Hrvat.

– Najprije, što znači biti Hrvatom? Nikakvu veliku sreću ni vrijednost po sebi. Jednostavno – to si što jesi, ako jesi, jer lijepo možeš biti i etnički/nacionalni nitko. A isticanje svojega hrvatstva, kao i bilo kojega drugog kolektivnog identiteta, da parafraziram Georgesa Devereuxa, otkriva prazninu u shvaćanju samoga sebe kao pojedinačnoga i mnogodimenzionalanog bića, ukazuje na raspad jedinoga stvarnog i vrijednog identiteta – tvojega individualnog. Ideološke apstrakcije i fantazme svehrvatstva strane su i zapravo neprijateljske mojemu hrvatstvu. Njemu je korijen u snažnom zavičajnom doživljaju zajedničkoga identiteta, kao autohtone mogućnosti da se politički bude Hrvatom na bosanski način. Osim individualnoga izbora, politički je ta mogućnost danas iluzija. Uništile su je najprije i najviše dvije nacionalističke političke ideologije i prakse – hrvatska i bošnjačka. Naizgled paradoksalno, i za jednu i za drugu takva forma hrvatstva u Bosni je nepoćudna jer je subverzivna. Za hrvatsku politiku je subverzivna jer afirmira pluralnost hrvatskoga kulturnog identiteta, što sadašnjem rigidno jednoumnom i jednopartijskom monopolu posljedično prijeti stvaranjem osnova za politički pluralizam. Za bošnjačku politiku (i za sve njezine tzv. probosanske inačice) ta forma hrvatstva je subverzivna zato što svojom povijesnom i kulturološkom dubinom i ukorijenjenošću iz temelja dovodi u pitanje ideju o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“ sa svim političkim konzekvencijama takvoga stava. Odatle slijede sve objede i etikete, jednako s hrvatske i s bošnjačke strane. Da su besmislene, neistinite i promašene – odavno sam prestao objašnjavati i uopće voditi o njima računa.

Vi ste, da budem pomalo i osobna, pisac mog (pritom ne mislim na neki udžbenički hrvatski kakav se uči u školama) jezika i Bosne u kojoj sam se rodila i odrasla. Zavoljela sam je zahvaljujući vašim knjigama, i posebno jeziku kojim pišete. Kakav je danas položaj hrvatskog jezika u BiH i u kojoj je mjeri bosanski jezik politički projekt bošnjačkih stranaka?

– Svi koji se sablažnjavaju kojekakvim idejama o konačnoj nacionalnoj podjeli Bosne i Hercegovine (slučaj najnovijega slovenskog non-papera, recimo), ne primjećuju da je ta podjela, i to na zadovoljstvo svih, na jednom području već  davno i savršeno obavljena – na području politike jezika. O tome sam pisao još prije dvadeset godina. Službeno obavezujuće imenovanje jezika trima nacionalnim imenima ne dolazi iz jezika nego iz političkoga zahtjeva svakoga naroda, da jezik kojim se služi zove svojim imenom. Tako, nazivi jezika – hrvatski, bosanski, srpski – imaju manje funkciju jezičnoga, a mnogo više nacionalno-političkog razlikovanja.

Od toga nije izuzet ni naziv bosanski jezik, iako nas bošnjački političari i jezikoslovci uporno uvjeravaju u suprotno. Nije sporna historičnost toga naziva, uostalom, najčešće i najodređenije prisutna u starih bosanskih franjevaca. No u današnjim bošnjačkim jezičnim tumačenjima ta se historičnost implicitno ili eksplicitno rezervira za Bošnjake, pa to ne znači ništa drugo nego također političko ekskluziviziranje i etnonacionalno ograničavanje naziva bosanski jezik.

Hrvatska jezična politika u Bosni i Hercegovini olako je prihvatila soluciju da se utopi u standardnojezični kalup iz Hrvatske, i to se onda vjernički dogmatično i nezgrapno prakticira u javnim nastupima političara, svećenika, intelektualaca, novinara. Tako se potire i iz procesa jezične standardizacije isključuje ogromna dubina autohtone baštine jezika koju su namrla stoljeća narodne govorne i franjevačke pisane prakse u Bosni i Hercegovini. Sve naše jezično naslijedstvo, svi književni i vanknjiževni tekstovi napisani u njemu od Humačke ploče i Kulinove povelje Dubrovčanima, preko fra Matije Divkovića i plejade divkovićevaca, do Ive Andrića jučer i do Josipa Mlakića i Miljenka Jergovića danas, sva današnja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika pokazuje, uza sve etničke i kulturne zasebnosti, visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu činjenicu jezgrovito je opisao veliki hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović napisavši 1990. godine, dok još nije bio prevrnuo ćurak i pristao uz osiromašeni koncept standardnoga hrvatskog jezika u Tuđmanovo doba: “Bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) izrazito je nacionalno nehomogen.” Kada je drugi poznati hrvatski jezikoznanac, Tomislav Ladan, svojevremeno izjavio da je „ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”, pitao sam: zašto oduzimati! I inače, suvremeni model standardizacije i normiranja hrvatskoga jezika utemeljen je na psihotičnoj ideji oduzimanja i osakaćivanja: oduzmi srbizme, oduzmi orijentalizme, eto ti hrvatskoga! Tuga me hvata od takvoga skučenog hrvatstva. Kao oblik nepristajanja na tu ludu jezičnu ideologiju, koja je političkim nametanjem već postala sveto slovo i ultimativni znak hrvatske pravovjernosti, preostaje nam jedino individualni izbor i vjernost bogatom bosanskohrvatskom jeziku, koji nije manje svoj zato što prirodno i beskonfliktno uključuje u sebe elemente cijele bosanskohercegovačke štokavske riznice.

No, cijela ta stvar ima i drugo važno lice, životno-političko. Kada su već nazivi jezika i pravo na njihovo trostruko standardiziranje zakonski utvrđeni – slagao se čovjek intimno s time ili ne – napadi na hrvatski jezik, kojima svjedočimo gotovo svakodnevno, ne mogu značiti ništa drugo nego izraze krajnje političke netrpeljivosti i napada na samu suštinu bosanskohercegovačkoga kulturnog pluralizma i nacionalne ravnopravnosti. Primjera ima poprilično, izdvajam samo dva: ugledni bošnjački pisac, „najveći živući“ kako ga se titulira, proglašava hrvatski jezik na Federalnoj televiziji „ustaškim“, a zastupnik Bošnjak u bugojanskom općinskom vijeću kolegi Hrvatu strogo poručuje da u Bosni ne može govoriti hrvatskim jezikom. A sve to pod egidom velikoga patriotizma.

Jasno je kako se tri bh. naroda neće vjerojatno nikada usuglasiti o karakteru rata vođenom na ovom prostoru. Ipak, zašto izostaje, recimo, minimum dogovora da su zločine počinile sve tri strane? Zašto to ne čujemo od intelektualaca, akademske zajednice?

–  Nemojte zaboraviti političare i svećenike! Oni bi, po prirodi svojega posla i pozvanja, morali prednjačiti u tom „dogovoru“, svaki na svoj način i u svojoj javnoj domeni. Ali svi nabrojani imaju kod toga jednu zajedničku osobinu: i kad govore o zločinima svih, govore s figom u džepu, a to je u etičkom smislu nešto najgroznije. Bolje je ne govoriti ništa, nego govoriti tako. Kako se očituje taj lažni govor? Najlakše ćete ga prepoznati po onome đavoljem „ali“. Biva, jest, zločine su činili svi, ali… Iza toga „ali“ slijedi gnusna relativizacija zločina „svoje strane“, a asplutizacija zločina drugih. Čisto i bezrezervno o zločinima govore samo rijetki pojedinci među gore nabrojanima, i u pravilu su svi oni među „svojima“ žigosani kao izdajnici vjere i naroda, nepatrioti. Eto još jednoga ubitačno jasnog dokaza da je danas, ovdje, među nama, jedini način da budeš čovjek s obrazom i integritetom – biti izdajnik i nikakav patriot. Biti manjinac u svakom značenju toga pojma.

I za kraj, pišete roman o fra Ljubi Hrgiću? Kada možemo očekivati da će biti objavljen, ako da, zašto baš fra Hrgić?

– Da pišem, pišem. Ali o još nenapisanom nije pristojno govoriti. A fra Ljubo Hrgić, alias Hrvoje Bor, pisac, osoba je s biografijom, vanjskom i unutarnjom, koja je vrlo kompleksna i proturječna, te zahvalna za književno istraživanje.

(Intervju je na portalu Dnevnik.ba objavljen pod naslovom Podjela BiH je davno i savršeno obavljena na području politike jezika.)

Tragom dodjele stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2019. i 2020. godini, koje je ove godine Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske odlučilo organizirati tako da piscima uputi poziv s prijavnicom za sudjelovanje, umjesto da vrijednost njihovog djela procjenjuje stručno neovisno tijelo, osjećam potrebu napisati nekoliko rečenica i objasniti zašto ovo smatram nemoralnim.

Ministarstvo kulture postavilo je kriterij kojim od pisaca traži da prebroje svaku kritiku svog djela, svaku nagradu ili pojavljivanje na festivalu, te da ih uvrste u bodovnu tablicu i pošalju Ministarstvu kulture na uvid. Iako odbijam sudjelovati u ovom igrokazu, rezimirat ću navedene godine kroz svoj spisateljski rad.

S romanom “Pacijent iz sobe 19” bio sam finalist Tportalove književne nagrade, finalist nagrade Fric, nominiran sam za Međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, a po glasovima čitatelja dobitnik sam nagrade Fran Galović 2019. Iako ta nagrada na žalost po kriterijima Ministarstva kulture ne znači ništa, jer u propozicijama stoji kako s 20 i 30 bodova boduju one romane koji su se našli u širem izboru te nagrade, dok nagrađeni roman ne boduju uopće, što je tek jedna od nelogičnosti ovog šlampavo složenog poziva.
Također roman “Pacijent iz sobe 19” tiskan je u Srbiji kao prvi roman hrvatskog pisca koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u toj državi, no ne znam gleda li Ministarstvo kulture na ovo kao na uspjeh i ako gleda, koliko to bodova vrijedi?

O romanu recenzije su pisali; 24 sata, Globus, Slobodna Dalmacija, Glas Istre, Večernji list, dva puta Jutarnji list, dva puta Express, dva puta Novi list, Hrvatski radio, Hrvatska Televizija te gomila portala iz Hrvatske i regije koje ne mogu prebrojati iz jednostavnog razloga zato što nemam angažiranu PR agenciju koja bi skupljala svaki javno publicirani tekst koji se tiče mog rada.

Roman “Pacijent iz sobe 19” također je priređen i kao radio roman i u više navrata je emitiran na Hrvatskom radiju.

Za zbirku priča “Kaleidoskop” recenzije su pisali Večernji, Glas Istre, dva puta Novi list te dva puta Jutarnji list, dok su za grafičku novelu “Vožnja unatrag” koju sam radio s ilustratoricom Valentinom Briški recenzije pisali Novi list i Jutarnji list.

Bio sam pozivan na književne festivale što Ministarstvo kulture također boduje, no nisam im prisustvovao zato što sam posljednje četiri godine živio 2000 km daleko od Hrvatske. Žao mi što se zbog tog detalja gubi znatan dio bodova, no i bez toga vidljivo je da udovoljavam kriteriju Ministarstva kulture za ulazak u 20 najzapaženijih autora zbog čega bi mi trebao pripasti poticaj od 15,000 kn.

Predviđeni novac rado bih vidio na svom računu, samo kad za takvo što ne bih po kriteriju koje je Ministarstvo kulture ove godine osmislilo, morao sam sebe kandidirati, umjesto da to učine oni sami ili neko povjerenstvo koje bi u to ime bilo oformljeno.

Neprihvatljivo je nuditi piscima da sebe vide i doživljavaju kao jednog od 20 najboljih. Ja recimo, sebe ne doživljavam boljim od svojih kolega, što je po mehanizmu Ministarstva kulture, čini se moj problem, no s druge strane problem Ministarstva kulture je taj što ovako postavljenim kriterijem pisce ne doživljava uopće.

Zbog svega navedenog, ne pada mi na pamet skupljati novinske članke i web adrese na kojima su u posljednje dvije godine objavljeni tekstovi o mojim knjigama, nemam namjeru tražiti potvrde organizatora književnih nagrada o tome koja je moja knjiga došla do finala, a koja je dobila kakvo priznanje, a svakako odbijam izračunavati koliko koja od recenzija mojih knjiga nosi bodova, pogotovo ne po kriteriju Ministarstva kulture po kojem osvrt u Jutarnjem listu vrijedi 10, dok onaj u Novom listu vrijedi 7 bodova, i sve to uvrštavati u tablice. Odbijam birokratsku igru Ministarstva kulture koje me prisiljava da sebe doživljavam posebnim među kolegama, a svoje knjige boljima od njihovih knjiga i da s tom idejom apliciram za novčano priznanje. Ovako postavljenim stvarima Ministarstvo kulture predstavlja se kao pučka kuhinja za pisce, a piscima oduzima dostojanstvo prisijavajući ih da im za novčanu stimulaciju u iznosu jednomjesečnog minimalca u zemljama Europske unije, dostavlja “potrebne papire”.

Svi potrebni papiri s moje su strane ispisani, otisnuti i ukoričeni i tu moj posao kao književnika koji participira u kreiranju hrvatskog kulturnog identiteta prestaje. Valorizacija mog pisanja ne spada u moj djelokrug rada, to je posao Ministarstva kulture. Žao mi je što to moram naglašavati, no ne pišemo moje kolege pisci i ja zato što postoji Ministarstvo kulture, već Ministarstvo kulture postoji između ostaloga, zato što mi pišemo.

Kad u rano jutro, s prvim granatama negdje u daljini, majstor Hajro prođe ulicom s rukom u džepu sivoga, mirnodopski ispeglanog sakoa, u bijeloj košulji i s kravatom, tih i lagan kao sjena, stvari se u našem gradu vraćaju na svoje mjesto. Ili u sumrak, kad su na ulici samo patrole koje ljude odvode na kopanje rovova, zlonamjernici, krijumčari i matere koje traže izgubljene sinove, mine Hajro u sivom činovničkom sakou, u košulji bijeloj, s kravatom crvenom kao za kongres, i ljudima bude lakše jer im se opet učini da se stvari vraćaju na svoje mjesto. A nemaju ni velikih briga za majstora Hajru. Zbog nečega znaju da njega neće pokupiti na kopanje. A znaju i da ga neće ubiti granata. Ima tu ljudi, nisu brojni, možda svaki stoti ili svaka dvjestopedeseta među onima što ih znamo, za koje se nekako osjeti da ih neće ubiti rat. Jer u njihovim životima postoji neka teža i starija muka od rata, koju im je zadalo da otpate mimo svih zajedničkih muka i nesreća. A biva i da majstor Hajro prođe usred dana, u sakou i košulji bijeloj kao da vode ima na bacanje, s kravatom kojom kao da se ruga onima gore. Ako vam je do moje krvi, govori im Hajro kravatom, onda vam je evo!

Prije rata bilo je drukčije. Tad ga se moglo vidjeti samo u rano jutro, gdje tih i lagan kao sjena, gospodstven kakav je i sad, promakne ulicom, i tko god bi ga s prozora ili s avlijskih vrata vidio, pomislio bi isto: mučenik Hajro vraća stvari na svoje mjesto. A poslije, tokom dana, više ne bi imao vremena kao što ga ima danas. Kvarili su se na sve strane televizori, gramofoni i gramofonska pojačala, kasetofoni su gutali traku, pregorjevale su lampe u onim starim radio aparatima, prestajali su raditi šareni tranzistori, kakvi se nose na nedjeljne utakmice, da čovjek može čuti i ostale rezultate, a majstor Hajro sve ih je popravljao, jer za njega nije bio nepopravljive elektronske naprave za zabavu i dangubu, niti takvog televizorskog i tranzistorskog jada koji bi bio nedostojan truda i popravka. Ako netko na popravak donese, umjesto da ga baci u smeće, tranzistor koji ne vrijedi ni pet stoja, to može značiti samo dvije stvari: ili je vlasnik toliko siromašan da nema para za novi tranzistor, ili mu je ovaj draga uspomena, pa ga ne može baciti. Zato je majstor Hajro vazda najviše vremena gubio na popravke koji se ne isplate. Ili se ne isplate u novcu, nego u nečemu drugom. U nečemu što je od novca svakako vrednije. Zato po cijele dane i nije dizao glavu od posla.

Majstor Hajro nije bio pravi radiotelevizijski mehaničar – kako se to zvanično nazivalo. Studirao je elektrotehniku, dugo i temeljito, bez dubokog interesa i bez strasti. Diplomirao je i shvatio da nikad neće biti inženjer. Nije od tog svijeta. Dok oni razgovaraju, on šuti. Ne zna šta bi rekao, a da to što kaže ima veze s inženjerstvom i elektrotehnikom. S ispraznom metafizikom struje, koja ne prolazi, recimo, televizorom ili pločom na štednjaku, nego ima neku višu svrhu. I onda je u podrumu jedne od onih starih austrougarskih zgrada iznad Muzičke akademije otvorio radnju za popravljanje televizora. U početku je bilo problema s kvalifikacijama, ali onda je netko u općini pametno zaključio da ako mušterije vjeruju da im je majstor Hajro popravio televizor, onda bit će i da je kvalificiran za taj posao. Osim toga, valjda se na elektrotehničkom fakultetu nauči kako radi radio, kako radi televizor.

U to vrijeme kada je već imao svoju radnju i svoj uhodan posao, i kada je majstorisao oko razglasa vodećih sarajevskih rock grupa, majstor Hajro zagledao se u lijepu krupnooku i crnokosu mladu službenicu u Privrednoj banci na Marijin dvoru, tamo kod Magribija džamije. Maksuz se tamo u banku prijavio, iako mu nije bilo ni sruke ni snoge, samo da je pogleda i da mu ona, bude li sreće, uzme papire. Dane kad bi kod nje došao na red, a ne kod druge dvije šalteruše, Hajro je računao kao sretne. I sve ih je više bilo, tih sretnih dana.

A onda je jednog od takvih dana netko u banci viknuo:

– Milice!

A onda se osvrnula, pa je rekla:

– Izvinite, samo trenutak!

Ustala je i otišla negdje iza.

Nije to trajalo dugo, možda ni minutu, ali u toj se minuti Hajri dvaput u njegovoj glavi i u srcu obrnuo njegov život. Ili mu se dvaput, neka ne čuje đavo, u glavi u u srcu obrnula sudbina.

Najprije se razočarao, onako kako se čovjek samo jednom razočara. Razočarao se kao da mu je u tom času u srce došlo, oprosti mi Bože, da Boga nema. I da od ovog trenutka valja živjeti bez Boga i odlaziti u bilo koju drugu bližu i običniju banku. Ali odmah zatim, prije nego što se Milica vratila, u tih samo nekoliko sekundi, Hajro je odlučio da ga nije briga. I da će on ići za svojim osjećajima, taman to i ne bilo pametno. I taman mu cijeli svijet govorio da će mu to zagorčati život među ljudima. Uostalom, mislio je Hajro, ne može biti da Boga nema.

Hajrinom još uvijek živom i dobro držećem babi nije bilo drago. Materi, koja je i danas živa, još i manje. Da im sin jedinac pođe za vlahinju za njih je bilo taman onoliko strašno koliko je za njega strašno bilo saznanje da Boga nema. Ali Hajrin je babo kao i on bio blage naravi, pa od njegova protivljenja nije moglo biti velikog zla ni gnjeva. Samo neotklonjive žalosti i brige. A mati, ona bi ga, možda, i klela, da joj Hajro nije bio jedini. Ali sebi je rekla da će za vlahinju imati tako ledeno srce da će se ona u njezinom srcu prehladiti, dobiti upalu pluća, poći prije reda svom vlaškom Bogu, a njezinom Hajri ostaviti priliku da se u životu još jednom sljubi, ali sad s poštenom i ispravnom ženom.

Kako je Hajro osvojio Milicu? O tome ni s jedne strane ne postoje sjećanja ni saznanja. Ali pola godine nakon što je netko u banci zazvao njeno ime, i isto toliko nakon što je babi i materi saopćio da se zagledao u Milicu, i da ga ništa više od nje ne može odvratiti, bili su već muž i žena.

Miličini protiv njene udaje nisu imali ništa. Živjeli su u Zaječaru, tamo negdje nakraj Srbije, i kad im je kćerka završila na studiju u Sarajevu, pa se zatim zaposlila tamo u banci, valjda su i računali da će se udati za Bosanca. A za njih je, iz te daleke perspektive, svaki Bosanac bio Hajro. (Kao što, ruku na srce, možda i jest. Samo što je nekima to tajno, a drugima javno ime.)

Tako su doputovali iz Zaječara, skupa s Miličinim sestrama, na malenu svadbu u hotelu Bristol, na kojoj nije bilo nikoga od njegovih. Ali nisu htjeli ništa da remete ni da čine dodatnu štetu tamo gdje neki kvar već postoji, pa se oko toga nisu raspitivali. Oni nikada neće upoznati Hajrine roditelje.

Ali Milica ih je upoznala tri godine kasnije. Taman je prvi put zanijela i do osmog mjeseca uznijela, kada je stigla vijest da je Hajrin babo leži ni mrtav ni živ na Koševu, u bolnici, pošto je doživio težak izljev krvi u mozak.

Bližila se ponoć kada je Hajro kao bez duše dotrčao pred bolnicu, provukao se pored portira, ušao na odjeljenje, našao sobu. I u sobi svog babu u dubokoj komi, i mater kako sjedi u dnu njegovih nogu, ruke besposleno drži u krilu, jer ne zna šta bi s njima, i kako bi s njime kojeg sad ima i nema, a bilo ga je cijeli njezin život.

I kad je vidjela Hajru, nije znala što da mu kaže. Glava joj je bila prazna. Srce joj je bilo prazno. Uspaničeno se rastrčala niz vlastitu dušu, kao niz savršeno praznu i pustu katedralu, pa je tako, strana sebi samoj, izgovorila:

– A gdje ti je žena?

Sutradan, popodne, u vrijeme posjeta, negdje oko tri, uz postelju na kojoj je tijelo još uvijek  trošilo svoje vrijeme, otkucavajući kao sat bez brojeva i bez kazaljki, ali u tom tijelu nije više bilo Hajrinog babe, upoznale su se snaha i svekrva. Milica je poletjela da ju zagrli, a mati se nije sjetila da ju je naumila prehladiti i ubiti ledom svoga srca.

Sljedećih pet dana babu je doktor Milivoj Weber održavao u životu, a onda ga je jedne subotnje zore pustio da ode. Svakog popodneva sve troje bi se nalazili pokraj njegove postelje, i svih pet puta ponavljao se isti ritual. Njih bi se dvije zagrlile. Samo što Milica više nije letjela svekrvi, nego su se nalazile negdje na pola puta, ili bi mati bila hitrija. Da se dijete ne muči, vidiš da joj je jadnoj trbuh do zuba. Mora se, jadna, paziti.

Triput je Milica rađala, i sve tri bile su curice: Alma, Azra, Ajša. I svaki bi ih put nosila svekrvi, a ona bi ih primala u njedra i govorila:

– Vidi mi cure, vidi mi divojke, nana će njoj krumpirušu pitu sukati!

Prozvala je sebe nanom, i tu riječ je izgovarala kao da se njome hvali. Kao da je to nešto najviše do čega je u životu mogla doći, i čemu se, istinu govoreći, nije nadala.

Milica je podizala djecu, razvodila ih po obdaništima i školama, kuhala ručkove, pekla kolače, obavljajući po kuhinji poslove dviju kuharica: jedne sarajevske, druge srbijanske. Tako da nikome ništa ne zafali i ničija duša više da ne bude pusta. I nastavila je da radi u istoj onoj banci kod Magribije.

Ali to je samo početak priče.

Dobra i pažljiva žena, najbolja majka, vrijedna i marljiva u kući i na poslu, gdje joj nikad nije promakla nijedna brojka i gdje nikad nijedan papir nije krivo razvrstala, niti joj je u novčanom saldu ikad bio ijedan drugi broj osim onoga koji je trebao biti, Milica je imala jednu neobičnu manu. Ili to, možda, i nije bila mana nego bolest. Bilo je to nešto o čemu njih dvoje nisu mogli razgovarati. Nego su u tišini razmijenjivali svoje sramove.

Gdje god bi ušla, kod koga god bi se došlo, u samoposluzi, u pozamanteriji, u gostima kod nepoznatih ljudi, ali nikad u banci i nikad kod nane, Milica bi uzela neku sitnicu, pa je turnula sebi u džep. Nikad to nije bilo nešto veliko ni skupo, nešto za što se ne bi imalo novca. Ali nije bilo načina da se izbjegne i da se ne uzme. Morala je ukrasti, i to je moranje bilo sramno. U njemu je bila neka cjeloživotna nesreća.

– Vlahinja lopovica! – siknula je nani jedna njena kona, koja im je bila i ne baš tako daleka rodica.

– Nećeš ti tako o mom djetetu – odgovorila joj je mirno – pa je onaj fildžan odmaknula od nje.

– Je li tako?

– Jest!

Kona je mirno i bez pozdrava uzmakla, tako da joj više nikad u kuću ne uđe.

– Neće ona tako meni govoriti – rekla je Hajri, kad je ovaj pokušao zagladiti stvar – nema u ovoj popišanoj čaršiji poštenije žene od Milice! U banci je, meni je čovjek govorio, drže ko malo vode. A gdje bi to u banci držali lopova? I meni tako dođe da negdje nešto, onako od šale, uzmem, pa bogme i uzmem, pa mi ne govore da sam lopovica!

Tako je Hajri pravdala i branila Milicu, a on je samo šutio. Bilo mu je drago i stalno mu se nekako plakalo. Ali ne od žalosti, nego od sreće. Ili kao da je, gluho bilo, malo popustio na živcima. Ujutro bi skupljao stvarčice s Miličinog noćnog ormarića – dogovor je, postignut u tišini, bio da tu ostavlja sve što bi negdje uzela – a on bi ih ranim jutrom vraćao tamo odakle su uzete. Nije to bilo lako. Tražilo je mnogo priče i razgovora, a Hajro po svojoj prirodi nije razgovorljiv čovjek. Ali trebalo je saznati gdje je tog dana bila, pa onda domisliti odakle je što uzela, i sutradan ranim jutrom vraćati ukradeno, ili prijateljima i poznanicima u neka doba dana banuti u kuću, pa negdje odložiti figuricu olovnog vojnika, gljivu za štopanje čarapa, turpijicu za nokte… Znao bi se i zabuniti, odnijeti stvarčicu na krivo mjesto, pa se onda vraćati po nju.

Dobronamjerni su se pravili da ne primjećuju što to Hajro radi, i živjeli su Miličinim poremećajem u miru i skladu, onako kako je i on živio, i kako se živi među ljudima koji se na svaku okolnost i svaku manu i osobenost spremno privikavaju, dok su im oni drugi svašta iza leđa govorili, podsmjehivali im se i svakog ih dana tjerali iz zajednice. Jer ne možeš zastalno iz zajednice potjerati nekoga tko je dobar, čestit i radin, nego ga svakoga dana moraš iznova tjerati, nadajući se da se jednom neće vratiti, ili da će doći takva vremena kad će biti moguće da ga se zastalno skloni s očiju grada i čaršije.

Nikada se na njih takvi nisu naviknuli. I nikada Milici i Hajri nije sa njima postalo lakše. Nalazili su svako malo načina da je nekom gestom, riječju ili pogledom podsjete da je lopovica, i njega da je lopovičin čovjek. Ni ti ne možeš biti pošten ako ti žena krade. A ona, vidimo, krade, jer ti, svakoga Božjeg i đavoljeg dana, u tom svom sivom sakou, u bijeloj košulji i s crvenom kravatom, ideš naokolo i vraćaš svijetu ono što je ona ukrala. Koliko je, međutim, toga što nisi vratio? I koliko je toga što si, možda, ukrao skupa s njom, pa onda sakrio od očiju ljudi? Ne možeš u istoj postelji živjeti s lopovicom, i narađati s njom djecu, a da i sam ne postaneš lopov! To ni sveci i anđeli ne bi mogli. Ali vidiš da Boga, ipak, ima! Dao im je tri kćeri, jer je svijetu ipak lakše s lopovicama, nego s lopovima. Ne daj Bože da su im se sinovi rađali, kako bi Sarajevo izgledalo za desetak godina, kad bi ti sinovi poodrasli?

I prođe desetak godina, a u Sarajevu se zarati. Uzeše grad da ga stišću čeličnom šakom i da iz njega cijede ljudske živote. Na sve strane samo smrt, patnja, nesreća, zima i glad. A u takvoj nevolji ljudima još važnije postaje ono što im je bilo važno u miru. Gledaju kroz prozore, vire iz haustora kako majstor Hajro vraća stvarčice što ih je njegova Milica negdje ukrala. I dok god to vide, znaju da su živi.

Nana u to vrijeme brani svoju snahu, najbolju od svih snaha što ih je Sarajevo vidjelo, i suka za svoje tri divojke burek od riže i govedskog mesnog nareska iz humanitarne pomoći. Majstor Hajro popravlja pokvarene uređaje, policijske tokivokije, tranzistore i baterijske svjetiljke. Televizori ne služe ničemu, jer nema struje u gradu. I kad nema šta da popravlja, hoda naokolo, vraća ukradene stvarčice.

I tako jednoga jutra, za vrijeme onog primirja koje se najbolje poštovalo, nakon što se već tri dana nije začuo ni pošten rafal, a kamoli eksplozija, tresnu prva granata, pa ravno u njegov mali podrumski dućan. Prosuli se geleri po zidu, tačno tamo gdje Hajro sjedi dok popravlja nepopravljive strujne kvarove i poput Tesle izmišlja elektriku i izrađuje nepostojeće rezervne dijelove. Da nije tri minute ranije izašao, da sirotoj Merkulovićki vrati veliki šareni kliker, koji joj je kao ukras stajao na televizoru, majstor Hajro bi u se primio sve ove gelere, što su razrovali vlažnu bjelinu podrumskog zida.

– Ne bi me sad bilo! – govori komšijama, dok noktom grebe po rupi, dva centimetra širokoj, pod kojom se crveni stara austrijska cigla, u visini svog grkljana.

– Bome, ne bi! – potvrđuju oni.

A majstoru Hajri drago.

Poslije ide do matere, priča još što se dogodilo, a ona mu šapuće, da je dobri Allah ne čuje:

– Znala sam ja da je dragi Bog znao zašto je Milici učinio to njezino moranje. Zato da svom čovjeku danas život spasi. Tako je to, a oni bi da nema Boga, ne daj Bože! Ima ga, ima, samo što on učini nešto što ćemo mi za sto godina razumiti. Ili nećemo nikad razumiti. E, duša moja, kažeš kliker! Onaj mali, dječji, šareni…

Pa se nana tu i rasplaka.

A majstoru Hajri drago. I sam zna da je tako, i da nikako drukčije ne može biti. Iako nije jutros bio u radnji, nego je ravno iz kuće pošao da sirotoj Merkulovićki vraća njen kliker. Nikome to nikad neće reći, nego će prvi put i Milici nešto slagati.

– Evo, samo što sam izašao iz radnje, nisam ni sto metara prešao, taman sam za ugao zašao, kad ono puče…