Komšija Pašić u našu se zgradu doselio 8. februara 1984. Dok je svima počinjala Olimpijada, i svi bili sretni što je prethodne noći pao veliki snijeg, komšija Pašić je prtio prtinu preko parkirališta i s najboljim prijateljem, kapetanom prve klase Horvatom, koji nam je još od ranije bio komšija, prenosio namještaj. Ljudi ih vidjeli kroz prozor kako udvoje prenose onaj teški trokrilni ormar, pa istrčali da im pomognu. Učas su puna dva kamiona stvari prenijeli na četvrti kat – naravno da lift opet nije radio – što im komšija Pašić nikad nije zaboravio. Od tog vremena, pa, evo, sve do prije neki dan, prije neki mjesec ili neku godinu, bio je pri ruci kome god je u zgradi šta zatrebalo. Svo vrijeme sam bio tu, svojim sam očima gledao, i pamtio. Ako drugi nešto i zaborave, Handžija pamti. Znaš, mene zovu Handžija, tako su mi i oca zvali, jer je njegov otac, moj dobri dedo, prije rata držao hotel na Marijin dvoru. Ali nije za sebe govorio da je hotelijer ili hoteldžija, nego po starinski – handžija. Pa tako i meni ostalo da sam Handžija, iako sam bio civilno lice u JNA. Pravnik po struci.

Ali pustimo sad to. Nego o komšiji Pašiću: već tad imali su dvoje krasne djece. Tu će mu se roditi i treće. Žena mu je Željka, naša Sarajka. Njezini su baš stari Sarajlije, odozgo s Višnjika. I njih sam dobro znao. Mati bi joj znala doći s novogodišnjim sarmama. A komšija Pašić je, koliko znam, bio odnekle iz Podrinja. S bosanske ili sa srbijanske strane, to ti ne znam reći. A ni on nije o tome puno pričao. Major artiljerije, selio se u životu po cijeloj Jugoslaviji, pa je, kao što to kod oficira već biva, bio niotkud i odsvakud. Je li se tako kaže, niotkud i odsvakud? E, on ti je bio upravo taj.

Sa Željkom se razgovaralo o lokalnim, a s Pašićem o univerzalnim problemima. Tako je bilo raspoređeno, i to se u našoj zgradi znalo. Njega čak ni nogomet nije zanimao, pa da mu po tome za koga navija otkrivaš šta je i odakle je. Komšija Pašić bio je kozmički fenomen. Takvih ljudi nikad više neće biti.

I nekim slučajem, čim su se doselili, počeše belaji u zgradi. Najprije se ubi komšija Milutin. Godinu ranije od nekog mu strašnog pustošećeg raka umrije žena, i on osta sam sa sinom. Momak visok, zgodan, odlikaš u školi, vazda smo ga našoj djeci uzimali za primjer, dođe mu jednog dana i kaza. Ne bih ti sad govorio što mu kaza, jer to ni ne znam, ali ti ćeš već znati šta mu je mogao reći. A komšija Milutin, pukovnik u penziji, čestit čovjek, zato nikad nije mogao ni postati general, kad to ču, sasvim izgubi razum. Noću bismo slušali kako se svađaju, viču jedan na drugoga, danju bismo gledali Milutina kako se sav neuredan, neobrijan, u potkošulji i trenirci, spušta do kontejnera da baci smeće. Neugodno ti ga je vidjeti, a njemu je, mučeniku, još neugodnije, pa se pravi da te ne vidi. Na kraju, niti je on koga više pozdravljao, niti je tko njega pozdravljao. Ljudi ga prestali pozdravljati, samo da mu na muku ne prisjedaju. Onakvog čovjeka.

I onda se jednoga dana ubio. Zatvorio se u zahod, sjeo na školjku i ispalio si metak u sljepoočnicu.

Sin mu stoji na hodniku i drhti.

Komšinica Bosa čula prasak, pošla da vidi šta je, pa ga takvog našla. Pozvonila komšiji Pašiću. Kaže, nešto se dogodilo. Šta se dogodilo? Ne znam. Nešto je kod Prodanovića, a ja ne smijem ući. Skoči Pašić, zgrabi malog za ramena. Tata, tata – dijete ponavlja. On uleti u stan, provali u zahod, a tamo sve krvavo, Milutin nesretnik bez pola glave, mozak mu po pločicama i stropu… Kaže, ajde ti Borise, sine, kod tete Bose! Sve će dobro biti. Neka ti teta Bosa da nešto slatko, sigurno ti je šećer pao. Govori mu nekakve gluposti, samo da se mali skloni sa stubišta, da ne gleda što mu je od oca ostalo. I tako je komšija Pašić, umjesto da se čeka milicija, uzeo plahtu i u nju, kao u tabut, zamotao nesretnog Milutina, pa ga u naručju snosio u prizemlje, i svojim golfom vozio ga na Koševo. Samo da Boris ne vidi mrtvoga oca.

Nije lijepo ono što na kraju od čovjeka ostane – reče mi poslije, dok smo se jednom vozili liftom. To sam upamtio.

Poslije se pobrinuo za Borisa. Vozio ga u Beograd, kod tetke, Milutinove sestre, sređivao papire od stana, odjavljivao ga, samo da se Boris više ne vraća tamo gdje mu se otac ubio.

Eto, to je bilo prvo što je komšija Pašić učinio nakon što se na dan otvaranja Zimskih olimpijskih igara doseli u našu zgradu.

Poslije je gorio stan komšije Spahića, umirala je udovica generala Klasinca, moja draga učiteljica Milka, pa sam i ja imao onu prometnu nesreću, nakon koje sam tri mjeseca bio s obje ruke u gipsu. Komšija Pašić vozio me tamo i ovamo, na preglede u bolnicu, na rehabilitaciju na Ilidžu pa u Fojnicu. Uvijek je za sve imao vremena, i uvijek je tuđa nevolja bila preča od svih njegovih obaveza i moranja. 

Godinama je, kažem, to trajalo. I uglavnom smo ga svi u zgradi do u dušu upoznali. Svatko po nekom dobru. E moj komšija, za koga ti ovolike sevape kupuješ? – upitala bi ga moja Fatima. A on se nasmija, pa govori: tako ćete i vi meni, kada mi jednom zatreba. Kad tad svakome neka pomoć zatreba. To je rekao, pa se malo k’o i zacrvenio. Što će čovjek…

Komšija Pašić ljudima je pomagao u onome što drugi nisu znali, ili nisu mogli. Netko bi se rasplakao, drugi bi se izbezumio, treći bi se uplašio i pobjegao. A on niti je bio iznenađen, niti bi mu gruhnule suze. Straha nije imao, jer je bio pravi vojnik. Školovao se, rekao bih, za topa. Na našu nevolju.

Ali sve je on to radio zato što je takav red, i zato što je tako raditi časno i čestito. Nije u tome bilo nekih velikih osjećaja, ljubavi za svijet, za komšiluk, za druge ljude. Vjeruj, ništa od onog na što smo se svi mi drugi pozivali, i što je, na neki način, nama u Sarajevu dano rođenjem, dok je onima koji su se u Sarajevo doselili postalo glavni razlog i opravdanje njihova doseljenja. Sarajevo ti je, kažu oni, svo od duše načinjeno. Pa ako nešto tu i ne valja, i to je samo od duše. Zlo je u Sarajevo oblik duševne bolesti.

E, vidiš, na komšiju Pašića ništa se od svega toga nije primilo. Pa mi zato i jest postao tako važan i drag. Razlikovao se od drugih ljudi. U njemu bih se ogledao ovakav kakav jesam, i onda bih samom sebi bivao malo smiješan. A to je, računam, dobro. Kad god je čovjek sebi smiješan, olakšaju mu stopala. Inače su kao od olova, ne daju ti da se od zemlje odvojiš.

Osim toga, brate, kad provaljuješ u tuđi zahod, i na školjki zatekneš komšiju bez pola glave, a njegov sin drhti pred ulazom, na stubištu, onda je bolje da se ne rasplačeš. Nego mu otiđi do spavaće sobe, otvori ormar – ljudi posteljinu obično drže na dnu ormara u spavaćoj sobi – odaberi neku veću i tvrđu plahtu, pa ga u nju zamotaj i odnesi.

Tako sam mislio onda, a tako mislim i danas. Ne mogu zamisliti što bi se tog dana još dogodilo da je tu umjesto komšije Pašića bio netko drugi. I šta bi na kraju bilo s Borisom da sam mu ja, a ne Pašić, iz hale izvlačio mrtvoga oca.

Poslije je dolazila policija. Neki inspektor, znam ga ja s nogometa, Horvat se zvao, s još dvojicom. Pitaju ga zašto je odnosio tijelo, zašto je dirao mjesto zločina. Jer samoubojstvo je zločin, samoubojstvo je krivično djelo.

– Ljudi, jeste li vi normalni? – odgovorio im je komšija Pašić.

Samo tad sam ga vidio da se uznemirio.

– Ja to ne mogu shvatiti, ja to stvarno ne mogu shvatiti… – ponavlja, i sve me steže za mišicu. Nije svjestan da to radi. Mene ruka boli, ali trpim.

Eto, tako je to bilo. Sad ga čujem kako govori:

– Ja to ne mogu shvatiti, ja to ne mogu shvatiti…

Kako bi i shvatio kad nije kao drugi ljudi.

Onda su naišla ova vremena. Još se nije zaratilo, ali sve je već bilo kao u ratu. U oficirskoj zgradi to je, istina, malo drukčije bilo nego u drugim zgradama. Paze ljudi šta govore i kako se jedni drugima obraćaju. Ali uđeš li nekome u stan – a zalazi se komšijama po stanovima, u Sarajevu smo, majka mu stara! – vidiš mu po slikama i kalendarima kakva je situacija. Ranije je to bilo kao u školskoj učionici: na zidu svakoga dnevnog boravka visi velika crno-bijela Titova slika. Samo što nije pod njom školska ploča, nego televizor. Ali sve drugo je isto. A u hodniku, goblen u pozlaćenom drvenom okviru: rodna kuća druga Tita u Kumrovcu. To je majorova ili potpukovnikova drugarica vezla u slobodno vrijeme. Ali ako on slučajno to naglasi, i kaže da je upravo ona izrađivala goblen, tad imaš ozbiljne razloge za sumnju. Prije će tad biti da mu je doktor zabranio da puši i pije, ili da je bio kod neuropsihijatra, jer ima probleme sa živcima, ili je naprosto pukao zbog događaja u zemlji, pa mu je doktor savjetovao da veze goblene, i da se tako smiruje. Ne bi ti meni vjerovao koliki su oficiri JNA pred rat izrađivali goblene! Moja Fatima tvrdi da može razlikovati goblen koji je vezla žena od goblena koji je vezao muškarac. Trebalo bi je uzeti za ekspertize.

I onda od nekih doba više nije bilo Tita na zidu, nego bi se za prvo vrijeme pojavio kao mala sličica na vitrini. Pa bi ga nestalo i s vitrine. A na zidove su poizlazile Kosovke djevojke, opet na goblenima, kalendari sa slikama srpskih manastira po Kosovu, dok bi se kod nekih našla i fotografijica Slobodana Miloševića. Ne, to ti ne mogu reći kod koga sam je vidio. Nije red, i dalje su nam komšije, i to dobre komšije. Niti su otišli na Pale, niti su se na bilo koji drugi način ogriješili. Samo toliko. Sve drugo što bih ti još rekao bilo bi dovoljno da ih prepoznaš. A to stvarno nije red.

U komšije Pašića zidovi su vazda bili pusti. U hodnik je, sjećam se, svake godine vješao novi zidni kalendar iz magazina Front, a u dnevnom boravku visila mu je samo slika Dubrovnika. Znaš one slike što ih u temperi izrađuju slikari amateri, i onda ih prodaju po Pilama i na Porporeli, tamo blizu mjesta gdje se turisti ukrcavaju na brod za Lokrum? E, pa upravo jedna takva slika bila je kod komšije Pašića, na onome mjestu gdje bi drugi vješali pa skidali maršala Tita.

I to mi se kod njega svidjelo: Dubrovnik onda, i Dubrovnik sad. Ista slika, isti čovjek.

Nikad od njega nisam čuo nijednu riječ o politici. Nisam se, istina, ni od drugih naslušao da o tome govore. Najprije se o politici nije imalo što reći. A poslije, kad se imalo što, nije više bilo pristojno da se govori. Možda je bilo i opasno. 

Tako dođe i prođe nova 1992.

Pucalo se i veselilo kao nikad prije. Ne može ovdje biti rata, tješila se u mene Fatima, pa naokolo skupljala djecu, našu i onu koja su joj bila ostavljena na čuvanje. Roditelji se poželjeli proveseliti, pa što da im ne popričuvamo djecu. Ionako su djeca sretnija kad ih je više. Stvarno ne može, odgovarao sam. Ljudi se smiju, vesele se i grle. Pa kako onda da zarate? Jer, znaš, nikad ja nisam mislio da će nas napasti neki drugi ljudi. Nisam mislio da će doći neki iz Srbije, iz Rusije, vrag zna odakle, pa da će tu praviti belaje. Ako bude rata, a samo te mi se novogodišnje noći činilo da ga neće biti, to ćemo se mi između sebe podijeliti, i udariti jedni na druge. U to nitko osim mene nije vjerovao.

A ja sam znao da to tako ide. Ljudi nisu ono što jesu, nego su ljudi ono kako se zovu. Ljudi su ono što im u ličnoj karti piše. Razumiješ? Bezbeli da sad razumiješ.

Te noći, negdje oko pola jedan, netko zvoni na vratima.

Komšija Pašić, krenuo od stana do stana, i svakom donosi po karanfil.

– Eto, vremena su divlja, pa da mi jedni drugima budemo pitomi!

Mislim se, svaka ti čast, što si ga smislio. Jer takve riječi moraš smisliti. Karanfila bi se još nekako i sjetio.

Prođe Nova godina, i meni opet postade jasno da će biti rata.

– Hoćemo li mi odavle? – pita me Fatima već negdje krajem januara.

– Nećemo! – rekoh.

I sve gledam ono troje, sve jedno drugom od uha do uha, pa mislim: a je li, Handžija, jesi li ti baš sasvim siguran da možeš preuzeti odgovornost za njihove živote? Nisam, rekoh si. I otežala su mi stopala, jedva ih podižem. Nisam ja komšija Pašić, mislim se, pa da nešto radim zato što bi to bilo čestito.

Sve to mislim, i ništa joj ne govorim. Ali već sam odlučio, a drago mi je što je, vidim, i ona odlučila isto.

Sredinom marta, malo nakon prvih barikada, ženu i djecu poslao sam bratu u Ludwigsburg. On je neženja, čudak. A ima veliku kuću, i drago mu ih primiti. Već se pobrinuo da ono dvoje starijih odmah krenu u dopunsku jugoslavensku školu. U njemačku će od jeseni, čim nauče jezik.

– Do tad ćeš se već i ti opametiti i doći! – kaže mi.

Ali nisam se opametio. Tu sam. Život nam se ko slikovnica rasklopio, pa ja ostao na jednoj, a njih četvero prešli na drugu stranu. Kad se telefonom čujemo, dječacima, a bogme i curici, čujem tuđi naglasak. Pa mi bude tužno. Pa me i neka ljubomora uhvati. Ali ništa se tu više ne može. Nešto se i mimo rata dogodilo. Ljudi su što i hajvani. Odvoji pse u leglu, i sutra se više neće poznavati. Mi smo psi, samo što nam se čini da osjećamo više od pasa. A onda te Pašić podsjeti da ne mora biti tako.

U to vrijeme komšiluk se već počeo rasipati. Ali nekako potajice i hinjski. Odlazilo bi se preko noći i u ranu zoru, kad svi spavaju i kad nitko ne gleda. Ili su išli jedno po jedno, kao da odlaze na posao. Samo bi jednoga jutra došao vojni kamion, i četvorica bi mladih vojnika iskočila ispod cerade, i krenula prema zgradi. Zvao sam Fatimu, govorio joj da dođe do prozora, i onda bismo pogađali kod koga su to došli po stvari i namještaj.

Nijednom nismo pogodili. Ne zna čovjek ljude dok god su tu. Upoznaš ih tek nakon što odu.

Zato sam ja htio u po bijela dana ispratiti ženu i djecu, u petak popodne, kad su svi tu, i kad gledaju. 

Njih troje se razgalamilo po stubištu.

– Tiše, malo! – prekorijeva ih Fatima.

– Ništa tiše, samo vi djeco galamite, petak je, dan odmora!

Ona me gleda, ne razumije što mi je. A meni oči, bezbeli, pune suza.

– Dobro si učinio! – susreće me komšija Pašić po povratku s aerodroma – Djecu treba sačuvati da ovo ne gledaju!

Te me riječi evo ovdje presijekoše. Ne upitah ga što to djeca ne bi trebala gledati, jer mi je odmah na pameti bilo ono s nesretnim Milutinom i njegovim sinom. Ali kao da je u tom trenutku potamnila slika. Kao da smo iz kolora ušli u crno-bijeli film. 

Trećeg aprila opet je bio petak. Zvono na vratima, eto ti majora Pašića, prvi put ga vidim u borbenoj uniformi, od maskirnog platna, s majorskim činovima na lijevoj strani grudi. 

– Došao sam se pozdraviti – kaže.

A ja, ne znam što mi je, zovem ga da uđe, da popijemo po jednu za rastanak. On neće, nema vremena. Pa se smijem, pričam nekakav glupi vic, pa ga zaustavljam, da mu još samo nešto kažem. Baš kao da sam sišao s uma. Kažem:

– Eto, vidimo se.

– Mislim da se nećemo vidjeti. Dužnost.

Kakva dužnost, čovječe Božji, u sebi mislim, ali se i dalje kao budala smijem. Često sam poslije mislio o tome što mi je bilo, zašto sam se smijao. Pa sam i profesoru Ceriću, onom psihijatru, čim sam ga upoznao na nekom sijelu, ispričao ovo, i upitao ga: doktore, recite vi meni zašto sam se ja tako smijao. A on mi kaže da on to ne može znati, ali da i njega zanima. Volio bi da mu javim kad budem znao.

Ne, nije me iznenadilo kada je na Srni objavljeno da je pukovnik Pašić postavljen za komandanta artiljerije Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. I kad bi se sljedećih mjeseci, sad već i godina, pojavljivao na televiziji, pa kad bi izgovarao ultimatume, prijetio da će Sarajevo sravniti sa zemljom, ja bih samo pomislio: vidi komšije Pašića, je li ono počeo ćelaviti? Vidi komšije Pašića, je li se ono i on udebljao? Šta je s tim ljudima gore, zašto se svi redom toliko udebljaju? A možda se i oni, ako kojeg od nas vide na svojoj televiziji, pitaju što je nama, zašto smo toliko smršali?

Ali svaki put znam da je to on. I da se zapravo ništa u ljudima nije promijenilo. Drugi mi govore da jest, ali ja znam da nije. I nije lako podnijeti da nije. To je možda od svega ovog i najteže. Lakše bi nam bilo da su sve to neki drugi ljudi.

Dječak čeka majku, to je slika,
Sjećanje, na drvenim basamcima,
Prema verandi, ili možda snu,
U koji mu dolazi anđeo, drugar,
To je slika samoće, kasnije pjesma,
Sada taj dječak spava, sam u sobi,
Jutro je, ostario je, pa ga san lako
Savladava, pušta mu na volju,
Potpuno obučen, pokriven
Tek toliko da se san pojavi,
Obično bude tako, sada nije
I jeste, slično, svemu prošlom,
Samo što u tom snu, on opet sanja,
Da je krenuo u nebo, kao Gagarin,
Tijelo se trese, do rasprsnuća,
Nema nelagodnosti, samo svjetlost
Tamo, kuda se kreće, mami ga,
Da osjeća punoću, ozarenost,
Koga to, anđele, ako te ne vidi,
Nego se budi, iz sna u san,
Dokle i koliko, ne pita zašto,
Činilo mu se da je sve savršeno.

Zajahao si omiljenu oktansku zvjerku. Kliziš legendarnom cestom. Zrake sunca agresivno te napadaju, ali se nemoćno odbijaju o tamna stakla tvojih rejbanki. U njima se, kao na dva minijaturna ekrana, odvija projekcija. Rejbanke su imaginarno filmsko platno, dokumentaristički prikaz tvojih putešestvija: od usputnih gradskih četvrti i urbanih toponima američkog suburba, preko slikovitih ruralnih pejzaža i hipi komuna u pustinjskim zabitima, do bivših indijanskih rezervata i obale Pacifika. Ploviš tako mitskom cestom, na omiljenom oktanskom ljubimcu, dok se svijet oko tebe razlaže na pokretne slike u tvojim rejbankama. Život je lijep. 

Cesta je to, prašnjava i vijugava, ista ona koju su literarno i filmski uprispodobili John Steinbeck i Easy rider. Ne pitaš se otkud ti uopće tu. Otkud na cesti kojom nikad nisi vozio, na motoru kojeg nikad nisi imao, s bujnom neukrotivom grivom koju nikad nisi nosio, ili možda jesi, ali su je tvoj kvartovski brico i zub vremena davno, baš davno potkresali i pretvorili u konvencionalnu frizuru uredno začešljanog probisvijeta. Ne pitaš, dakle, otkud ti tu, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj. 

Gledaš oko sebe, sve nekako podsjeća na prošlost: auta koja prolaze, trošni kamioneti, ljudi koje susrećeš, jumbo plakati i reklame… Nisi uopće iznenađen prizorima koji nedvosmisleno kazuju da si u šesdesetim godinama 20. stoljeća. Možda je tvoja oktanska zvjerka vremenska mašina, a ti vremenski putnik zahvalan na ovoj jedinstvenoj prilici da izravno komuniciraš s prošlošću. Nije ti posve jasno kako, ali i dalje ne propituješ. 

Na cesti nisi sam. U okruglim retrovizorima tvoje vremenske makine ocrtavaju se figure još dva oktanska jahača. To su Woland i Mefisto, tvoji bliski drugari. Otkud im baš ta imena, nije najjasnije iz ove sekvence. Čudna je ovo smjesa stvarnosti i fikcije, imaginacije i empirije, realistične fantazije i snolikog iskustva. U onoj drugoj, konvencionalnijoj stvarnosti, konvencionalnija su i njihova imena. Je li ovo neka paralelna stvarnost, ili je paralelna stvarnost ono što si dosad percipirao kao pravu stvarnost, opet ne pitaš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.

Wolland je lijevo, Mefisto desno, ti u sredini, na čelu. Zajedno ste formirali trokut, sinkronizirano klizeći asfaltom. Možda svjesno tvorite trozubac. Vražja je to cesta s vama trojicom. Valjalo bi joj u imenu pridodati još jednu šesticu, pa da njen malopređašnji vražji atribut dobije i svoje simboličko ozbiljenje. Route 666, e to bi već đavolski dobro zvučalo. Dva vjerna druga, što te prate u ovoj vremenskoj odiseji, prvi bi se složili. Ni tebi nije mrsko. Majka svih cesta i njena vražja djeca.

***

A da konačno nešto zapišeš, pomislio si. Portretirati zanesene hipike kako dumaju o širenju svijesti i vratima percepcije, ili egzistencijalističkom filozofijom opijene već ostarjele pripadnike beat generacije kako nihilistički, poput usamljenih marginalaca, odbacuju društveni konformizam i materijalistički svijet? Pa zašto da ne, kad su već tu, hipici i bitnici. Drugi su već poodavno muzejska vrsta, dok su prvi uveliko u trećoj životnoj dobi, s maglovitim sjećanjima na Woodstock i dane kad su trčkarali cvijetnim livadama i konzumirali slobodnu ljubav. A sad ih, i jedne i druge, možeš izravno upoznati u ovoj neobičnoj vremenskoj epopeji. Taman da zadovoljiš sve jači poriv za pisanjem. Woland i Mefisto, zahvalni što si ih poveo na ovo nesvakidašnje putovanje, podržavaju tvoja kreativna nastojanja.

Ali nemaš laptop, ostao je u onoj drugoj stvarnosti. Ostaju ti olovka i papir, možda pisaća mašina ako ti se posreći. Aporije čovjeka 21. stoljeća. Woland i Mefisto kao da razumiju s čim se bakćeš. Dobro se zabavljaju po usputnim birtijama pored ceste. Žvaču južnjački duhan, cuclaju američke lagere, natežu viski i tekilu. Mangupski te olajavaju i meze: jebo te laptop, ti razmaženo piskaralo iz dvaesprvog vijeka; još ti samo fali pametni telefon, da se selfijamo s bajkerima i djecom cvijeća, pa sve skupa turimo na instagram i mećemo na fejs. Stari su to provokatori. Uživaju u podbadanju i vražjim smicalicama. Face su im se složile u devil smile ekspresije.

***

Nailaziš na svakojaku sortu društvenih odmetnika i autsajdera. Među njima se posebno izdvajaju dugokosi buntovnici i buntovnice s cvijetom u kosi, otuđeni od društva, ali i politički osvješteni. Izlažu ti svoje mini pripovijesti o slobodi, o konzervativnoj kulturi, socijalno neosjetljivom establishmentu, militantnoj vanjskoj politici, slobodnoj ljubavi, o tome kako će njihova generacija, kroz pacifistički aktivizam i američki tip weltshmerza, pobijediti i promijeniti svijet nabolje. Dolaziš iz budućnosti i znaš da ta priča nije imala happy end, barem ne onakav kakav zamišljaju tvoji subesjednici iz prošlosti. Nemaš srca da im to kažeš, mada je pitanje bi li ti vjerovali i da im kažeš. Ni tebi nije najjasnije kako si prispio tu gdje trenutno jesi, ali ne pitaš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.

Pričaju ti o pedesetima i buntovništvu prethodne generacije. Na trenutak si i sam odlutao 10-15 godina unatrag, u pop-kulturne pedesete. To je ono vrijeme kada je Marlon Brando postao buntovnik bez razloga, godinu-dvije prije nego je James Dean ozvaničio taj koncept bezrazložnog buntovništva; vrijeme kada su bitnici u svojim trošnim vozilima bazali američkim cestama, baš kao ti sada s ova dva simpatična đilkoša đavolskih imena. Buntovništvo tvojih sugovornika nije bezrazložno. Puno je sistematičnije, ima svoju socijalnu i političku artikulaciju. Oni znaju protiv čega se bune. Nisu napušeni hipici, kako si ih i ti maloprije stereotipno opisao.

Pričaju ti o antiratnom aktivizmu i slobodnoj ljubavi. Sjeti te to na onog gitarista, s bijelom tunikom i crvenom maramom oko glave, što je raspalio ljevicom po bijelom stratocasteru, oponašajući zvuk rafalne paljbe i let helikoptera, te na taj način rekao šta misli o ratu. Sjeti te i na njih dvoje, kako poziraju u krevetu, s hair & peace parolama, što su sedmodnevni pidžama party u luksuznom hotelu pretvorili u umjetnički performans i antiratni čin. So I start a revolution from my bed, veli jedan manchesterski džiber frtalj vijeka poslije, referirajući se na njihovo egzibicionističko izležavanje.

Sad si se već navio da nešto pametno prozboriš, da sugovornike počastiš svojim svekolikim znanjem i nepatvorenom mudrošću. Ali, čekaj malo, zar ti, kao suvremenik virtualne stvarnosti i tindera, da im pametuješ o slobodnoj ljubavi i antiratnom aktivizmu. Da im mudruješ o stvarima koje oni, tvoji sugovornici, ti dugokosi buntovnici i te buntovnice s cvijetom u kosi, upravo intenzivno žive. Prikoči malo, burazeru, neka oni govore. I tvoje znanje će biti manje krhko kad pozorno slušaš, tvoje misli koherentnije, dojmovi bogatiji, zapisi življi.

Slušaš ih i dalje, bez namjere da nešto suvislo kažeš, tek dajući im do znanja da si fokusiran na njihovu priču, uz poneku opću opasku, čisto da ne pomisle da su ti dosadili svojim maratonskim i uzvišenim pripovijedanjem o slobodi i boljem svijetu. Zapravo su ti zanimljivi i već koncipiraš nacrt za reportažu iz prošlosti, vremenski esej, možda siže za neki budući roman.

***

I tako, kliziš mitskom cestom, prašnjavom i vijugavom, s rejbankama koje revno zapisuju slike i zvukove, pejzaže i ambijente, floru i faunu. U okruglim retrovizorima tvoje oktanske zvjerke i dalje se ocrtavaju konture dva oktanska jahača, tvojih drugara s đavolskim imenima, koji te vjerno prate u ovoj vremenskoj odiseji. Ploviš tako cestom, s vjetrom u kosi i nekim neobičnim spokojem, kakav osjeća samo slobodan čovjek. Ne pitaš šta će biti kad se probudiš, jer suvišna pitanja ionako kvare doživljaj.

Osim što je po profesiji političarka, članica HDZ-a, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek svršena je violinistica sa zagrebačke Muzičke akademije. Postoji legenda, nemam je nakanu provjeravati, da su je, dok je radila kao pomoćnica Bože Biškupića, najboljega ministra kulture za hrvatske nezavisnosti, u trenucima opuštanja uspijevali nagovoriti da ponešto i odsvira. Ali to i nije važno, budući da je prema kriterijima Ministarstva kulture kojemu je na čelu, Nina Obuljen Koržinek izvrsnija violinistica od Sretena Krstića ili Laure Vadjon, pa i od Vadima Repina, Maksima Vengerova i Anne-Sophie Mutter, ako ih zadesi takva nevolja da se zateknu u njezinoj konkurenciji. Prema kriterijima izvrsnosti, istina književne – ali po čemu se, molim vas lijepo, procjena romane ili zbirke pjesama razlikuje od procjene sviračkoga umijeća? – Nina Obuljen Koržinek neusporedivo je bolja instrumentalistica od Sretena Krstića, jer je tokom referentne godine, recimo da je to 2020, gostovala ili sudjelovala na otvaranju većeg broja muzičkih i raznih drugih festivala, dok je u relevantnim novinama, kulturnim magazinima i časopisima o njoj objavljen neusporedivo veći broj kritika, na desetke, ako ne i stotine njih. Za to vrijeme o Sretenu Krstiću, kao ni o Lauri Vadjon, pa ni o Vadimu Repinu, Maksimu Vengerovu i Anne-Sophie Mutteru istim tim relevantnim i referentnim glasilima nije objavljeno ni riječi. (Osim ako gospođa Jagoda Martinčević i gospodin Pofuk nisu nešto napisali, ali što je to prema odjeku Nine Obuljen Koržinek!) Također, slijedeći kriterije njezinog Ministarstva kulture, po kojima u procjenjivanje izvrsnosti pojedinog pisca i djela ulazi i njegov odjek među publikom, te njegova “reputacija” među čitateljstvom i kritikom, kako tu stvar naziva predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, Sreten Krstić i Laura Vadjon su, kao i Vadim Repin, Maksim Vengerov i Anne-Sophie Mutter propala i promašena čeljad, za koju oni čiji se odjek ovdje mjeri, dakle hrvatske narodne mase, nikada nisu ni čuli. Maksim Vengerov neka se tješi time da bolju reputaciju u nas nemaju, kao rječitije i brojnije kritike, ni Jascha Heifetz i Jehudi Meniuhin. Sreća po njih, međutim, što više nisu živi, pa im se ne može mjeriti sudjelovanje i nesudjelovanje na hrvatskim festivalima, jer bi u tom slučaju i njih dvojica imali crno na bijelo da je Nina Obuljen Koržinek bolja violinistica od njih. Pritom, njezini kriteriji kriteriološko su savršenstvo u mjerenju svekolike izvrsnosti: nije važno hvali li ju kritičar, ili se ruga njezinoj izvedbi, ona dobiva svojih deset bodova. Neće ih dobiti samo ako ju prešutimo. Ali to bi značilo da je gospođa Nina uspjela u svojoj nakani: da estetske kriterije, koji su od Altamire i od trenutka kada je prvi naš predak preko životinjskog revanja zapjevao, i kada je svom sudrugu ispričao što mu se upravo dogodilo, pa pritom ponešto i izmislio, zamijeni protuestetskim kriterijima, prema kojima će svako umjetničko djelo biti jednako vrijedno i bezvrijedno, svaki talent bit će jednako vrednovan, i svatko će imati priliku, samo ako bude dovoljno marljivo obilazio domaće festivale, ako bude drag publici baš kao gospođa Nina ili Ana Rucner, i ako bude toliko kul da svatko nešto o njemu u novinama napiše, da postane hrvatski Thomas Mann i hrvatska Ingeborg Bachmann. E pa, ne ide to gospođo draga, niste vi Aristotel, pa izmišljate novu estetiku. (Dobro, ni Aristotel nije baš to radio…)

Kada se želi izvući, ona kaže da to i nisu njeni kriteriji, nego su ovakve kriterije izmislili stručni timovi iz Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. To je čak i moguće. Ako na umjetničke cehove gledamo kao na partijske organizacije, temeljito depolitizirane na način ranih Mussolinijevih fašista, tada nema sumnje da će većini u svakom cehu odgovarati ukidanje bilo kakvih estetskih kriterija. Ogromna većina članova svakoga umjetničkog, a pogotovu književnog društva, mrtvi su antitalenti. Mislim, živi su to ljudi, ali mrtvi pisci i spisateljice. Njima mora biti velika sreća kad prva violina hrvatske kulture stane iza kriterija prema kojima i oni mogu biti čašćeni za književnu izvrsnost svojih dijela. Takav egalitarizam upravo je senzacionalan, i nema sumnje da će većina ferićevaca i krilićevaca njime biti oduševljena, jer zamislite te sreće i tog slavlja da u hrvatskoj književnosti Janko Matko napokon nadmaši Krležu, Ante Tresić Pavičić Andrića – inače srpskog i jugoslavenskog pisca, ali dobro!, a sedamsto i pedeset anonimnih lirika Tina Ujevića. Ono što bi ovom genijalnom projektu dvojice književnih vođa i njihove ministrice moglo, ipak, dohakati jest ljudska taština. Naime, nakon što je napokon rečeno da nema estetskih kriterija, amorfna književno-stvaralačka masa počela je pokazivati nezadovoljstvo. Oni bi, naime, htjeli da takvih kriterija ne bude, ali ne ovako. Htjeli bi da njihove knjige budu najbolje po Duhu Svetomu. Kako u estetskoj prosudbi putem čitanja nema objektivnosti, nego je sve to i po babu i po stričevima, i kako su s grožnjom odbili sve te komisije koje su o vrijednosti književnih dijela dosad odlučivale, a sad im se ne sviđa ni ovo, ostaje im samo Duh Sveti.

Ali vratimo se, ipak, genijalnoj violinistici iz Runjaninove 2, čiji je upravo raspisani natječaj nadmašio i ono što su proizvodili besmrtni ministarski umovi Antuna Vujića i Andree Zlatar, pa pogledajmo kako se njezini kriteriji odnose na slučaj jednoga konkretnog pisca. Uzet ćemo za primjer slučaj koji najbolje poznajemo, dakle sebe.

Najprije, uvredom doživljavam već i samu ideju da bih tragom svojih već objavljenih knjiga trebao ispunjavati Exel tablice, da bih trebao skenirati, kopirati, u tablice unositi ono što su o tim knjigama netko napisao, te da bih se, čeznući za afirmacijom, morao udvarati ljudima koji zalaze po knjižarama i knjižnicama. A prije svega toga, da bih bio dužan da obilazim književne festivale po hrvatskim provincijama, i sakupljam bodove, koji će omogućiti mojoj knjizi da se nađe među dvadesetak odabranih, čiji će autori biti čašćeni jednokratnom uplatom od petnaest tisuća kuna. A da bih do toga došao, morao bih da svoju knjigu pripuštam u konkurenciju za hrvatske književne nagrade, da se nadam da ću ponegdje ući makar u uži izbor, čime ću zaraditi toliko i toliko bodova…

Ali hajde, pođimo od hrvatskih književnih festivala i sajmova. Dosad sam ih posjećivao samo kada bih imao neki specijalan razlog: ili bih imao straaaaaašno puno slobodnog vremena, ili bi me organizatori, obično organizatorice, izložili nekoj opakoj emocionalnoj ucjeni, ili bih pristao u času teškog mentalnog rastrojstva. Osim što nisam pretjerano druželjubiv, na hrvatske sajmove i festivale nerado idem jer moram ići po europskim i regionalnim sajmovima i festivalima. Na njima, za razliku od ovih hrvatskih, zaslužim i stanovitu, premda ne naročito visoku, financijsku satisfakciju. Ali, mnogo važnije, dužan sam svojim inozemnim izdavačima, ali i prevoditeljima, da do kraja odigram ulogu pisca. I svejedno, od deset inozemnih poziva za sudjelovanjem na književnim festivalima, odazivam se na jedan, možda dva. Ako bih pristao na više, možda bi moja slava bila veća, ali ne bih imao vremena da pišem. Pritom, nijednom još od mojih inozemnih izdavača nije na um palo da me uvjerava kako će moja knjiga biti bolja, ako odem na neki festival. Naravno da nije, jer bi to bilo uvredljivo. Zanimljivo je, međutim, da Nina Obuljen Koržinek nije svjesna uvrede, kao što uvrede nisu svjesni Krilić i Ferić. Najzanimljivije je, međutim, da uvrede nisu svjesni ni hrvatski pisci, koji se, možda, nešto malo i bune protiv ovog kriterija, ali ih ne vrijeđa to što se njihove knjige mjere uspjehom na domaćim festivalima. Pa Zdravko Čolić je 1975. prestao sudjelovati na festivalima, i svejedno se govorilo da je najveći!

Zatim, hrvatske književne nagrade! Krilić u Jutarnjem listu, pri inače odličnom i preglednom tekstu Tene Šarčević, gvozdeno pravilo brani svijetlim izuzetkom: “Smiješno je pokrivati se s jednim izuzetkom koji potvrđuje pravilo. Dragojević je čovjek koji je odbio nagradu Vladimir Nazor, odbija i biti u Akademiji. Besmisleno je da se netko pokriva njegovim imenom kad on nigdje ne želi biti prisutan. On sigurno neće zamjeriti što neće proći u bodovima.” Kao da smisao kriterija proizlazi iz izuzetka, koji, pritom, o kriteriju ne govori ništa. Mogu li hrvatske književne nagrade biti mjera u estetskoj procjeni pojedinih knjiga? Naravno da ne mogu, premda se svaka od tih nagrada, ili barem većina njih, na takvu procjenu poziva. Ali estetska procjena naprosto nije, niti je igdje mogla biti, zbir odluka nekakvih žirija, čiji su članovi, vjerujmo im, odlučivali u skladu s vlastitim estetskim procjenama. 

Ali vratimo se Kriliću i “smiješnom pokrivanju”. Ne znam, premda možda slutim, zašto Danijel Dragojević ne sudjeluje, uz tek poneki izuzetak (kao kad je prihvatio Nagradu Goran), u ceremonijalima hrvatskog književnog nagrađivanja. Ali znam, pa vam mogu i reći, zašto ja ne sudjelujem, opet uz poneki izuzetak, u istim ceremonijalima. Pogledam naziv institucije koja nagradu dodjeljuje, pa odustanem. Nisam li na taj prvi pogled odustao, zirnem prethodne dobitnike, i tad odustanem. Ako se, pak, ni to ne dogodi, pročitam sastav žirija, i bude mi već previše. Tojest, premalo. Primjerice, u već podužoj povijesti nagrade T-portala, nisam pripustio nijednu svoju knjigu u konkurenciju. Ne pišem tako loše knjige da bi ih kandidirao za takve nagrade. U nekim drugim slučajevima, istina, znao sam strateški pokleknuti: recimo, jedne godine ugledam ime uglednog profesora, među neuglednicima u žiriju jedne državne nagrade, hajde da vam ne kažem koje, i dopustim da se moja knjiga pripusti u konkurenciju. I šta se dogodi: svojim imenom u užem izboru zakitio sam laureata jednog groznog romana! Svih tih godina, a skoro da je prošlo petnaest otkako ovako postupam, nagrađivan sam, hvala na pitanju, kako u regiji, tako i po Europi, upravo za one knjige koje su u Hrvatskoj, zahvaljujući i mom trudu, ugluho prolazile.

Propao sam, dakle, već po dva kriterija Ministarstva kulture. Da vidimo kako stojim po trećem, koji, kao i prethodna dva, predsjednici Ferić i Krilić zdušno brane. Što se, recimo, piše o mojim knjigama u zastavnim časopisima njihovih udruga. Kod Ferića, u Književnoj republici, stalni je “kritičar”, pišući o jednoj mojoj ranijoj knjizi, izražavao žaljenje što sam u Sarajevu uspio preživjeti svojih, dodat ću petnaestak mjeseci, opsade: “Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” Šteta golema što je rečenoj knjizi istekao rok, jer bih za ovo dobio deset bodova kod Ministarstva kulture. Ali dobit ću ih zato, slatko će mi biti, za “kritiku” romana “Herkul”, objavljenu u Krilićevoj Republici, gdje piše ovo: “Bolje da je MJ – kako i pokušava nešto o tome reći u svome Ocu – završio u to ratno doba, kao i mnogi njegovi zemljaci iz regiona, tamo daleko u bespućima kanadskih šuma, nego što je odlučio postati pisac u zemlji i među ljudima koje ne može organski smisliti. I to još na barbarskom jeziku koji pola svojih leksema zahvaljuje Uredu za jezik iz NDH-a.” A zatim, još mnogo bolje, i ovo: “Kažu da ga tamošnji intelektualci zovu čovjek bez svojstava jer mu, osim identiteta, uvijek nedostaje ideja i tema za pisanje. Žalio se tako na jednoj međunarodnoj tribini u Skenderiji da nikako ne može prepoznati jaku temu, da i on konačno objavi pravu stvar i postane europski pisac iz Bosne. I još kažu da je rekao, nekako u sarajevskom žargonu pa mnogi nisu odmah razumjeli, kako mu je najveća nafaka da jednog dana dobije hrvatsku putovnicu, iako mu na njoj ponekad zasmeta ona urezana šahovnica. Zapravo, smeta mu uvijek.” Čuj, na međunarodnoj tribini u Skenderiji, čuj prepoznati jaku temu, čuj europski pisac iz Bosne! Oskudne li, Bože, posne i gladne, udbaške mašte! A sve to u Republici bilježi, u obliku dehakaovske književne kritike, i na natječaju Ministarstva kulture donosi meni deset bodova, Ivica Matičević, inače administrativno važna desna književna figura, čiji utjecaj, međutim, ne postoji izvan institucija oko kojih se gnijezdi. Mimo redarstvenih ureda hrvatske književnosti Matičević ne postoji, i ne bi se o njemu više ništa moglo reći. Pa ni ova kritika u Republici nije izvaninstitucionalna po svom nadahnuću. Računao je, naime, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, još jedna prilično neupečatljiva jelčićevska figura, bivši profesor marksizma ili nečeg takvog, da bi me mogao navesti da konačno napustim DHK time što će me osobno vrijeđati po društvenim mrežama i kojekakvim opskurnim glasilima, i što će u Republici objavljivati ovakve “kritike”. Naravno da sam uživao u tome, jer malo što je tako prijalo mojoj taštini kao povremene njegove, i njihove, defekacije oko mog imena. U Društvu hrvatskih književnika ostajem dok god od toga mogu imati administrativno-birokratske koristi. Otići ću kad mi više ne budu trebali. Ili će me oni prije toga izbaciti. Od čega ću također imati koristi.

Tako sam, vidite, u natječaju “za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva” osvojio prvih deset bodova. Za mene ih je priskrbio “kritičar” Republike, sve po propozicijama Nine Obuljen Koržinek, koje su u stvari propozicije Ferića i Krilića, ali kako se u njih dvojicu, kao “bijele muškarce na položaju moći” književni plebs ne usuđuje dirati, kao ni u gospođu Ninu, koja je, je l’ te, “bijela muškarica na položaju moći”, tako je, sudeći po reagiranjima medijske čaršije i fejsbučke mahale, za sve kriv – Kruno Lokotar. Zašto, ne zna se. On je ministrici, huškaju spisateljice i pisci, napisao ovakve propozicije. A kad netko ministrici dođe s propozicijama za nešto, ona ih, naravno sve odreda prihvati.

Kako nisam naročito ljubazan čovjek u književnosti, i kako ne držim previše, što reče Krilić, do reputacije među kolegama, neću se daleko ni pomaknuti od tih prvih deset bodova. To me, naravno, ne uznemirava, jer ljubaznost je vrlina u samoposluzi, na željezničkoj stanici i u kupleraju, dok u književnosti ljubaznost od čovjeka učini Miru Gavrana. U književnosti ljubaznost je osobina nedarovitih i podlih, onih koji otpočetka računaju na bodove. Ali nešto me drugo u ovoj stvari uznemirava: dobio sam prvih deset bodova, a da moju knjigu nitko još nije ni pročitao. Jer, prema kriterijima Nine Obuljen Koržinek i njezinog ministarstva, ako ste dobro shvatili, knjigu i ne mora nitko pročitati, da bi ušla među “najbolja ostvarenja”, budući da nijedan od navedenih kriterija, ni na koji način ne svjedoči da je knjigu itko pročitao. Eto, recimo, zar stvarno misliti da je Ivica Matičević trebao pročitati knjigu pa da napiše da je kod Jergovića “pisanje kao pišanje”, kod Jergovića da je “pljuvanje kao metodologija”? Kao što ni meni, slijedeći njezine kriterije, nije trebalo da ikad čujem njezino guslanje, pa da zaključim da je po njima, tim kriterijima, Nina Obuljen Koržinek bolja violinistica od Sretena Krstića, Laure Vadjon i Anne-Sophie Mutter. Ono što, međutim, znam jest da je Nina Obuljen Koržinek, opet po svojim kriterijima, financirala novcima Ministarstva i Republiku, s Matičevićevim tekstom, i urednika koji je taj tekst objavio, i samog Matičevića, koji u svojoj kritici od sve estetike nalazi da je moje “pisanje kao pišanje”.

Zanimljivo je, međutim, kako je Ministarstvo odgovorilo na brundanje nezadovoljnih pisaca. Ovako: “Podsjećamo da se isti autori redovno prijavljuju i na Javni poziv za poticanje književnoga stvaralaštva kojima se dodjeljuju sredstva za rad na njihovim novim rukopisima. Dakle autori i prevoditelji imaju priliku dobiti dvostruku financijsku potporu Ministarstva kulture i medija za istu knjigu.” A onda ovako: “Putem javnog poziva dodjeljuju se javna sredstva na temelju jasno utvrđenih kriterija i nitko se nije dužan prijaviti. U tom kontekstu, najavljene peticije smatramo suvišnima. Slobodno je pravo svakog umjetnika prijaviti se ili ne prijaviti se na bilo koji javni poziv Ministarstva kulture i medija.” Najprije, dakle, s visina prve violine plasiraju laž o “dvostrukoj potpori” za “istu knjigu”. Nikad mi još nije na um palo da tražim “sredstva za rad na novim rukopisima”, tojest stipendiju, ali zar Nina Obuljen Koržinek i njene partijske činovnice i činovnici, zaposleni u Ministarstvu, za isti posao ne dobivaju čak dvanaest puta godišnje potporu Ministarstva kulture. Dvanaest puta godišnje i četrdeset osam puta za vrijeme jednoga ministričinog mandata! Sve za istu stvar! I onda na kraju, vidimo, povjeruju da dijele vlastite novce, novce nekog bogatog mecene, a ne novce skupljene porezom i namijenjene hrvatskoj kulturi. A one i oni u Ministarstvu nisu, i to valja napomenuti, ta hrvatska kultura. Osim ministrice, koja je, rekli smo, po vlastitim kriterijima bolja guslačica od Anne-Sophie Mutter. I Sretena Krstića, naravno.

Drugo, čujte ovu bezobraštinu, sasvim nekarakterističnu za ljubaznu i opreznu dubrovačku čeljad. Kaže ona meni, tojest nama, da se ne moramo javiti ako nam se njezini kriteriji ne sviđaju. Ama, nemoj mi reći! Naravno da ću se javiti! Jer u toj stvari, slijedeći njezine kriterije, osobno nemam što da izgubim. Ili ću stimulaciju dobiti na ime toga što sam napisao i objavio knjigu koja jest među “najboljim ostvarenjima na području književnog stvaralaštva”. Ili ću stimulaciju dobiti tako što ću biti odbijen. Na meni je, kao i na svakom drugom, da biram način, mjesto i vrijeme, a onda i da biram publiku pred kojom ću se tom odbijenicom koristiti. Uz opširno citiranje kriterija, naravno. Kao i svega onog što je, prema tim kriterijima, čin vrednovanja književnog djela u Hrvatskoj.

Sjajni i baš potrebni bivši njemački fachberater u Sarajevu
Što preko alpa pusto sad gleda
U pravcu nekad pune i zajedničke Istre

Tko će nam ložiti kaljevu peć
Da ogrije gluhe naše noge
Iza zidova višnjanske kuće

Tko će mi sada pomagati
U finoćama rječnika
Jezika Balkana

In memoriam Antonija Strobelt, rođ. Karda (Pakrac 1951 – Telgte 2021), žena Rainerova od 1972, koju je upoznao na plesu u Studentskom centru u Zagrebu, dva plaha bića što smo bili

Neki su nam pisci bliži od drugih. Generacijski, stilski, tematski, jezikom ili sudbinom, sve bi to tek trebalo ustanoviti. Milena Marković tako je, premda nas osam godina razdvaja, i premda formalno-pravno ne živimo u istim zemljama, niti smo pod nadleštvom iste nacionalne književnosti, jedan od sve manje pisaca mog naraštaja i svijeta. Kad me upitaju koga još ima, obično se nje sjetim.

U Zagrebu poznatija kao dramatičarka, u Gavelli igrao je, odavno već ne igra, njezin “Brod za lutke”, u režiji Aleksandra Popovskog. Prije nekoliko se godina i ovdje čak ponešto napisalo o predstavi “Zmajeubice” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nakon što je u režiji Ive Milošević gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tema: Sarajevski atentat. Ali to je, manje-više, bilo sve. Veze između dviju jezikom i poviješću sudbinski svezanih kultura i književnosti nisu toliko slabe koliko su plitke. A takve su jer ovise o čitanju među piscima. U nas pisci jedva da što čitaju: uglavnom ono što bi im moglo pomoći da napišu nešto što će ih proslaviti u svijetu. Nekako smatraju da srpska književnost neće, i da se preko srpske književnosti ne stiže na Zapad.

Od 2001. Milena Marković objavila desetak pjesničkih knjiga. Već s prvima, “Pas koji je pojo sunce” i “Istina ima teranje”, zatekla se na sasvim izdvojenom, reklo bi se i pustom, mjestu unutar srpske i svih naših književnosti. Premda piše o djetinjstvu, ili o djetinjstvima, o ljubavi, osujećenom odrastanju i raznim jadima intime, kada bismo je morali negdje smještati po srodnosti, s nekim na istu policu, tražili bismo joj mjesto među onim rijetkim pjesnicima koji uopće nisu htjeli zvučati kao pjesnici, u nekakvu antipoeziju, tamo blizu Tadeusza Różewicza, koji je pisao o nekim posve drugim stvarima. Milenin glas precizno je ugođen, depatetiziran, ali iščašen, djetinji, lud i hrapav, izvan tonaliteta. Stih i rečenicu mogu joj prepoznati među tisuću tuđih stihova i rečenica.

Kada sam krajem travnja – nije to nevažan podatak u ovoj priči – putovao u Beograd na revakcinaciju, došao sam upravo u dan kada se u prvim knjižarama pojavila nova knjiga Milene Marković, o kojoj prethodno nisam ništa čuo. Kupio sam je, uz pun ceker drugih knjiga, i onda je, na terasi nekog kafića u Knez Mihajlovoj, otvorio samo da zavirim. Sljedeća tri beogradska dana “Decu” sam posvuda nosio sa sobom, i čitao polako, stih po stih, red po red, i dah mi je bivao sve kraći. “Deca” su, netko će reći, poema: sto šezdeset i tri stranice duga, u kontinuitetu, tek povremeno izdijeljena strofama. Bolje bi, međutim, bilo reći da su “Deca” roman u stihovima. Pritom, nema u tome ništa ekscentrično. Nije ovo roman u stihovima, ili možda poema, da bi tekst bio ceremonijalniji, da bi se život pretvorio u operu, da bi se romaneskna pripovijest učinila svečanom, drevnom i svevremenom. Ili da bi se, kao što to i veliki pisci katkad čine, čitatelju naprosto otežalo čitanje. Da bi se od čitatelja dobio potpun angažman. Ne, stvar je kod Milene Marković obrnuta: roman je ovo u stihovima da bi ga se oslobodilo svega umjetnog, rečenica, poglavlja i romaneskne dramaturgije, potrebe za impostacijama, za romanesknim vremenom, scenografijom, kostimografijom i velikom poviješću. Bez ijednog znaka interpunkcije, u kratkim stihovima, u tri, pet, deset riječi u svakome redu, teče priča ovog romana. Jednog od najvažnijih koji iza naše generacije ostaje. (Ali to nije važno. Jednog od najvažnijih koji sam o našemu svijetu čitao, i koji me je oblikovao. To je važno.)

“Deca” su roman o djetinjstvu, o djeci koja rađaju drugu djecu, o obitelji – disfunkcionalnoj, jer tko, osim popova i pedagoga, zna za funkcionalnu obitelj, “Deca” su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, moćna, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu i sinovstvu, opasan roman o povijesti, onoj nama najvažnijoj i traumatičnoj, koja poteče s Drugim svjetskim ratom, nastavi se kroz osamdesete, to desetljeće našeg odrastanja, i pregazi nas tokom devedesetih. “Deca” su roman o autističnom, mentalno zaostalom sinu, o retardiranom sinu, o sinu debilu. Milena Marković iznad je političke korektnosti, iznad tog jada ljudskog i te bijede književnih i ideoloških antitalenata, koji bi da represijom nad jezikom popravljali svijet i sakrivali sve ono s čime nisu u stanju da se nose u svijetu.

Dječak je Ognjen. Od ranije je on u Mileninoj poeziji. Oduvijek je već tu. I nešto u njezinom glasu kao da je Ognjenom i određeno, kao da je taj dječak najviše utjecao na pjesnički glas svoje majke. Razgovaraju: “on mi kaže milena ja kažem molim/ on mi kaže šta kažeš molim/ ja mu kažem šta želiš da ti kažem/ onda on kaže ništa onda kaže milena/ ja mu kažem šta je/ on kaže šta ću da ručam/ ja mu kažem ručaćeš meso i krompir/ on kaže a gde je čokolada/ ja kažem čokoladu ćeš da jedeš uveče u krevetu sa čajem/ on kaže a šta ću da pijem/ i tako svaki dan po više puta vodimo razgovore/ jedva čekam da legne uveče u kadu/ i da me ostavi na miru/ a u kadi sam ga naučila da drka/ on se smeši kad izađe iz kade/ i jede čokoladu i gleda film u svojoj sobi/ onda ga ljubim i kažem laku noć/ i sedim pušim dok ne dođe vreme da ga vodim da/ piša jer desi mu se/ od lekova da se upiša”. Šokantno? Zapravo, nije. Ništa u “Deci” nije šokantno, osim načina na koji se ovakav tekst, skoro sam od sebe, uobličava u veliku književnost. Kod Milene Marković čitatelju se čini da ništa to nije ona tako htjela i tako napisala, nego da se sve dogodilo i uobličilo samo od sebe, a da je autorica bila samo daktilograf te velike, samooblikujuće djetinje drame, u kojoj ona nije mijenjala osobna imena, detalje iz biografije, ono po čemu će čitatelj prepoznavati njezine bližnje. Ali što ako ih i prepoznaje? Kao u svakoj velikoj književnosti, nisu unutra samo oni, nego je unutra, neumitno, tako da nikad više ne izađe, i sam čitatelj. Evo još: “vetar donosi miris raščupanih ruža/ kosili su travu dođe mi da/ zagrizem zemlju/ sela sam na klupu ognjenu su stalno/ poluotvorena usta i ponekad mu se/ skuplja bela žvala u uglu ustana/ kad mu dajem lekove usta mu se skupe i/ zaokrugle u jednu rupu/ on samo misli o slatkišima i sokovima/ milena, kaže, šta ima u frižideru/ milena, kaže, šta ima za večeru/ milena, kaže, čija je ono čokolada/ to su inače lepa usta kad bi se ljubila ili pričala/ možda bi imala drugačiji oblik nego to jedno okruglo/ primajuće trpajuće žvalavo obličje usta su mu/ stalno ispucala i ja ih mažem i mažem kad mu se/ odvežu pertle ja se sagnem da ih vežem poneko/ pogleda uglavnom ne gledaju stvar je jasna/ na drugi pogled”.

Ona se ne žali, ne kuka i ne skandalizira. Tu nema onog jeftinog angažmana, ženskog pisma, roda, klase i nacije. Sve je mileninsko, u vrlo gruboj gesti, istinito i nježno. Kada ovo piše, Milena Marković niže tvrde, opore riječi i slike, nikad ne laže, i onda u jednoj ili dvije riječi stvori tu nježnost: “stvar je jasna/ na drugi pogled”. Pripovijest o roditeljima također je ispričana cijela. U njoj ponešto je poznato. Starost stiže, stiže demencija, i neka duboka uzaludnost njih koji stalno nešto nastoje, da bi onda iznenada prestali nastojati: “moji roditelji ne umiru nikako/ sede gledaju dunav u silnom nameštaju/ sa zamrznutom hranom za potomke/ tata baca otpatke u baštu jer tako treba/ kad neko dođe on viče/ kako treba da žvačeš šta treba da radiš/ kad treba da sedneš uopšte/ ne možeš nikad da sedneš/ stalno ima nešto da se radi a ne vidi se/ da se nešto uradilo i ručak/ taj koji je na stolu nikad nije/ gotov sve se iznese ali nema pribora/ peru se viljuške kad se sve pojede/ seti se da ima i pečeni krompir pa moja dušica/ moja sestričina/ pojede krompir i ućuti jer misli/ da je debela/ sedamo u kola on vrišti/ pazi mi na lozicu/ neko plače kad stigne kući/ i niko više ne ide kod njih/ ko će da pojede planinu smrznute hrane/ eno je tamo još stoji/ a oni ne mogu da odu”. A djed: “deda je bio siroče/ sa strinom je opštio od trinaeste godine/ deda je bio četnik nekad je/ vriskao u snu kad bi se setio šta je radio/ zaklao je muškarce sa druge strane brda na izvoru/ čim je imao zgodnu priliku/ muškarci su išli tada po vodu/ da se ne bi žene i devojke jebale/ prisilno ili voljno/ onda je prešao u partizane/ baba je bila ružna i starija od njega/ baba je imala gaće u koje smo mogli/ da stanemo nas dvoje/ moj brat od ujaka i ja/ skakali smo u tim gaćama a onda bismo pali/ bio je žilav i tanan taj moj mali brat/ dok smo ležali tako u babinim gaćama/ zagrljeni pomešani smejući se uzbuđeni”.

U jednome glasu, u nizu osobnih i osobenih ritmičkih i melodijskih obrazaca, u riječima, rečenicama i zagrcnućima, u nevidljivim prelazima, u vremenskim diskontinuitetima, roman u stihovima “Deca” teče tako prema kraju i vrhuncu. Nevjerojatan i nečuven, lijep kako lijep može biti samo onaj koji je neutješan, ide k svome kraju, do posljednje svoje nježnosti, u obraćanju drugom jednom dječaku: “onda će nova deca da zaplaču/ kad progledaju kad prodišu/ trešnje paperjem plaze već vidim/ doći će i leto/ golim će leđima devojke ploviti/ i vladati/ hodaj mi sine daleko/ živi uči gledaj praštaj/ i nemoj ništa/ zaboraviti.” Ova je tačka prvi i posljednji interpunkcijski znak u knjizi.

Neki su nam pisci bliži od drugih. Ništa tako tačno i istinito ne govori o nama kao ti pisci.

U vrtu nam se množe puževi. Posle svakog pljuska, predveče niče iz svojih skrovišta i širi se unaokolo pleme mekušaca koji sa svoje dve ispružene antene na glavi, bez obzira na njihovu krhkost, sporo i uporno osvajaju prostor. Ova stvorenja su bespomoćna sa svojom tankom spiralnom pokoricom, mantijom, i mada pazim da ih ne zgazim, često se desi da noću nastradaju pod mojim nogama. Čuo bih ono fatalno „kvrc“, ponekad bih se pod svetlom mobilnog suočio sa zgnječenom puževom kućicom u sred rasprsle sluzi koja mu je ranije služila da podmaže putanju po kojoj se kreće. Interesantno je da to ne radi u potrazi za ženkom, puž je dvopolan, hermafrodit. Nagon za kretanjem je kod puža jači od njegove sporosti. 

Jedna takva najezda puževa desila se baš onih kišovitih večeri pred moj odlazak u penziju. Tada je korona već uveliko stišavala i smanjivala svet – soba, terasa, vrt, brze rute biciklom… jedino sam mogao da vežbam pogled na ograničenu, neposrednu okolinu. Hvatala me nekakva ustajalost i u pisanju. Mogao sam da zapišem samo kratke prozne skice iz okupacije nemilosrdnog virusa. A sledećih meseci, neki od likova koje sam opisivao, nepovretno su iščezavali iz života kao žrtve korone. 

Sa dolaskom zime, puževi su nestali iz vrta. Povukli su se u svoja skrovišta i zaspali u svojim spiralnim kućercima koje su zaptivali svojom stvrdnutom sluzi, kao opnom. I ja sam se skupio u svojoj osami, čak sam se postepeno otkazivao od dugih telefonskih razgovora sa kojima sam, otkako se epidemija zahuhtala, popunjavao prazne časove. I dalje sam, više iz navike, čitao po nekoliko stranica i zapisivao po nekoliko redaka na dan. Snovi su mi postajali sve sitniji, i nevažniji. Tako mi je prolazila zima, zajedno sa usnulim puževima.  

Prije koju sedmicu, u povratku iz grada poslije jednog mlakog i upola propalog dejta, prođoh uličicom između Vijećnice i Čaršije. Te noći sam, u ni po čemu posebnom sokaku, na jednom od, pod suncem ucvrljenih pijačnih boksova, prvi put primijetio nespretno ispisan grafit. Natpis je, realno gledano, mogao tu stajati godinama a da ga ne primijetim, jer mi možda nije bilo suđeno. Mada taj švrakopis, siguran sam, nisam prije vidio, tekst koji je stajao ispred mene zvučao je veoma poznato:

Draga Re,

želim ti ugodan let! Obećajem ti

da ću popraviti bojler prije neg se vratiš kući…

Voli te tvoj Veli

Na prvu, bio sam uvjeren da je u pitanju imitacija, nešto preuzeto iz neke knjige ili filma, ispisano, namjerno nespretno na javnoj površini i to je to. Ipak, iste noći, vozeći se u komercijali, nikako se nisam mogao sjetiti otkud mi je natpis poznat. Nije Lana B., kod nje u Zecu dečko je Majkl… nema teorije da je Daco u Svjetlu i Tami, njegova narav je daleko od toga da popravi bojler zbog neke tamo ženske… Nije Remi, ali bi ipak moglo biti da je ovo sve u mojoj glavi…

Volio bih reći da sam povratkom u stan zaboravio cijelu situaciju te da je bilo u pitanju kratkotrajno kasno noćno dumanje na putu kući. Ipak, šejtan mi nije dao mira pa su Re i Veli u narednim danima postali moja nova opsesija. Uvjeren sam da sam čak u jednom trenutku vidio njihove figure kako se kreću, lagano plešu, po garsonijeri premaloj za jednu a kamoli dvije osobe. U mislima sam ih vidio kako u kuhinji, kao u romantičnim filmovima, zajedno “iz temelja“ prave špagete bolonjeze. Imao sam jasnu sliku kako na balkonu on pije kafu, i čita Dostojevskog, dok ona puši i gleda na pijacu gdje se sad nalazi ono crnilo spreja koje je mene obuzelo i natjeralo na ovu potjeru.

Nije mi bilo jasno otkud mi to sve i zašto mi u sjećanjima njihova lica nisu jasna. Prošlo je gotovo sedam dana od mog prvog susreta s natpisom, kojem sam se vratio bar još tri-četiri puta, poput detektiva, pozorno pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji bi mi razjasnio ovaj slučaj. Kako na „mjestu zločina“ nisam ništa otkrio, ponovno sam krenuo listati i nanovo čitati odlomke iz knjiga i magazina u kojima sam mislio da se nalazi dvojac sa „grafita“. Uzaludno. Utvrdio sam da ih sigurno nisam vidio na  filmu, ili u pozorištu jer bih se do sada sjetio, njihova lica ne bi bila one mutne i nejasne figure u mojoj memoriji.

Pokušao sam tražiti i po tekstovima raznih pjesama, ali na kraju sam shvatio da je muzika previše široko i apstraktno područje da izvedem potjeru za dvojcem iz sjena sjećanja…  I tako, desete noći istrage, podsmjehujući se sam sebi, pustio sam od Jinx „Na čemu si ti“. Bio sam siguran da je to to, da nikada neću otkriti tko stoji iza onog natpisa i kao u klišeiziranom noir filmu, krenuo sam se baviti nečim drugim.

Dok sam sebi za večeru, ironično, spremao tjesteninu bolonjeze, sudbina je odlučila da uplete svoje prste i, nakon što je Yaya otpjevala svoje, sa zvučnika su do mene dospjele melodije koje su napokon probudile sjećanje.

*

Bila je 2017. godina, rano ljeto, u Korner Pub-u, koji će se nedugo nakon toga zatvoriti. Sa zvučnika je treštao melodični Treblebass od Svadbasa, onaj isti koji je prizvao ovo sjećanje tri godine kasnije.

Bilo je kasno, Ajdin i Ena već su planirali razlaz, a meni se još ostajalo. Uspio sam kupiti par minuta njihovog vremena odlaskom do toaleta, nakon čega sam kao trebao smisliti novi način kako da ih zadržim. Upravo sam u prolazu kod WC-a, za jednim od stolova, ugledao Renatu i Veleta. Bio je to neobičan prizor – viditi dvoje ljudi koje poznajem iz dvije skroz različite faze mog života kako sjede zajedno. Re je bila jedan od rijetkih kaotičnih dejtova u mom životu koji nisu odveli nigdje osim u krevet i nerazjašnjivu tišinu narednoga jutra. Velid je, s druge strane, bio jedno od onih prominentnih mladih prezimena kreativne scene našeg grada, s kojim sam, u par navrata, imao i priliku raditi.

Mislio sam da je to dečko koji je imao najviše potencijala da nešto veliko snimi. On je bio taj za kojeg se u raji vjerovalo da će sigurno da uspije u životu, čim namakne koju marku za svoje projekte. Bilo kako bilo, Vele Car!

Ipak, te noći, situacija se doimala drugačije, kao gmaz mrtav pijan, pokušavao je da joj nešto objasni. Ona je bila staložena, primjerena i elegantna, vidno zabrinuta kako će s njim izdurati. Ja sam bio onaj kome se baš ostajalo u pubu. U svemu tome ne sjećam se kako sam završio za njihovim stolom, kako sam se tačno oprostio od prijatelja s kojima sam došao, koliko dugo smo sjedili ili šta smo razgovarali. Ne sjećam se puta kojim smo prošli do njihove garsonijere u zgradi koja je gledala na onu pijacu između Vijećnice i Čaršije.

U sjećanju mi je ostalo kako Re otključava stan, dok se Vele pušta od mene, jedva pri svijesti. On se pokušava ponašati šarmantno i opušteno, biti prijatelj, domaćin, kreativni genije u svom domu, mada ga san i gravitacija prizivaju k sebi jer je pod dejstvom ko zna čega sve. Kroz šalu, ona se pravi da pleše s njim te ga spušta na prljavi madrac, jedini komad namještaja izvaljen nasred sobe koja je istovremeno hodnik cipelar, dnevni boravak i spavaća soba.

Stojim na vratima i imam želju da se brzinski pozdravim s njom i krenem svojim putem. Nemam želju zadirati u njihovu intimu, gurati se u četiri zida u koje jedva stane dvoje, a kamoli treća osoba. Renata me poziva unutra. Ne čini to iz pristojnosti, nego iskreno i zahvalno, a na moje izmotavanje blago se ljuti i insistira da uđem na kafu. Posustajem. Prihvatam.

Dok se ona, spretno poput mačke, prema kuhinji kreće između gomile knjiga, ploča i nasumičnog smeća po podu, ja se svake sekunde saplićem o nešto. Kroz šapat je pitam je li ok da izađem na balkon na zrak, dok u sebi pokušavam prikriti blago gnušanje zbog mirisa vlage i buđi koji dominiraju prostorom. Ona sa štednjaka uklanja šerpu ulijepljenu jeftinim kupovnim špagetima u kečapu i pristavlja nam kafu.

Sjedam na balkon i dalje u blagoj nelagodi zbog te jedne noći o kojoj Re i ja nikada nismo razgovarali. Primjećujem na podu neki Puškinov roman, uzimam ga i pravim se da ga zainteresirano listam dok ona iznosi kafu… Dok sjeda kraj mene, pali cigaretu, gleda preko pijačnih boksova, a potom započinje konverzaciju. Ne o toj jednoj našoj noći nego o mojim planovima da napustim zemlju, o tome kako se ona smirila otkad je upoznala Velija, kako su sretni, kako studira rusku književnost…

Dok mi govori da joj ne smeta ni taj mali stan, ni smrad Miljacke koji odiše svake noći na balkonu, ni to što je kupaonica odmah do kuhinje, spojena na jedan bojler koji ne radi, ja joj vjerujem. Njoj je preslatko to što, da bi se ona i Veli okupali, moraju ugrijati vodu u jednoj šerpi a drugu napuniti hladnom. I onda nositi šerpe u kupaonicu gdje polijevaju jedno drugo iz lončića, prvo zamahom vrele, potom zamahom hladne vode. Ona je svjesna da je sve to ništa drugo do ljubav prema njemu, a meni postaje jasno da nemam nikakve brige da će se nešto desiti između nas dvoje.

Razgovaramo dugo u noć, ne petljamo po onom što je bilo, radujemo se onome što jeste i što tek dolazi. Na rastanku mi daje komadić papira na kojem se nalaze njen i Velijev kućni broj, da se vidimo još koji put dok nisam otišao iz Sarajeva. Nikada se više nakon toga nismo sreli. Papir sa brojem telefona narednog sam jutra ubacio u ladicu sa gomilom drugih vizitki da skuplja prašinu i nada se da ću mu se jednoga dana vratiti…

*

Prošlo je četrnaest dana od susreta sa Veletovim izlivom ljubavi ka Re na pijačnom boksu kada sam odlučio da ih nazovem. U glavi sam imao i super glupu foru koju sam već neko vrijeme želio isprobati, tako da se sve fino posložilo za poziva. U ladici sa gomilom vizitki bez problema sam pronašao komadić papira koji je ona, iz nekog razloga, potpisala samo njegovim punim imenom i prezimenom.

Okrenuo sam broj. Telefon je dugo zvonio, bez odgovora. Bio sam već spreman da prekinem, i priznam sebi da ovoj priči nije suđeno da dobije kraj, kad se začulo iznenadno sramežljivo „Halo“. Prije nego sam uspio identifikovati glas brzo sam izvalio svoj nepromišljeni fazon:

Halo, selam, ovdje majstor Ibro. Ovaj, ja bi došo akobogda sutra da pogledam taj bojler što ne fercera, ako može he-he?

Sa druge strane linije, žena, dosta starijeg, odlučnog glasa, ni nalik onom koji je Re imala, zbunjeno mi je odgovorila:

Majstore halali, ti si tu nešto fulo, kod nas bojler odlično radi. Selam i allahimanet… a zatim, prekinula vezu.

U snu penzioniranom profesoru filozofije dođe  ideja, poslije je budan još ponešto dodao, pa je iz sna i jave nastala ova priča, jednom penzioniranog profesora veselila, drugi put plašila. 

A sanjao računalo koje filozofira. Izmišljena takva sprava. Njemu je ponudila neka firma. Rekao mu prodavač da će mu se svidjeti, izum je to za nova vremena, posebno korisna sprava u doba pandemija, a i za njega penzionera, ne mora izlaziti iz kuće, ne treba mu ni biblioteka, ni društvo, sve je već tu, na okupu. U računalima velikih kompanija već imaju podatke o mnogima, naročito o kreditno sposobnima, znaju o njihovima željama i potrebama, pa sada znaju da bi računalo koje filozofira bila korisna sprava za penzioniranog profesora. Tog  zabavnog i korisnog sugovornika nazvali su Asimov filozof, ime sasvim prikladno, po nekad popularnom i uglednom piscu koji je pisao odlične priče znanstvene fantastike, pisao o davnim vremenima, o robotima, o mnogo raznih tema, a imao je i profesor jednog drugara sa sličnim imenom, ime je adekvatno, ako mu nije po volji može ime lako promijeniti, imenovati kompjuter po vlastitom izboru, može ga i po nekom sebi bliskom nazvati ili ako baš hoće svoje mu vlastito ime dati. 

Filozofija je ranije malo ljudi zanimala, brzo su od nje odustajali kada bi shvatili da to nije zbirka mudrih izreka, nema filozofa bez rada i strpljenja. O filozofiji ljudi ne znaju mnogo, a oni koji tvrde da sve znaju ne znaju ništa. Mnogi su filozofiju na različite načine spominjali, malo tko je razumio, a i tada tek ponešto. Ali ova sprava sve mijenja. Ova sprava je kompjuter koji filozofira! Izum stoljeća. Vrhunska umjetna inteligencija. Iako je ova sprava nova, ideja je odavno postojala. Već je ranije, osamdesetih godina u gradovima i biroima vrlog, novog svijeta počela rasti ova ideja.

Naš svijet je svijet promjena. U naše vrijeme najprije je došlo do Smrti Autora, onda i do smrti Čovjeka, taj se sve manje može oduprijeti smrtnim opasnostima, sve su nam jasnija njegova ograničenja, vrijeme je da uzviknemo: živjela Mašina! Ona je odlična zamjena za nepouzdana, odavno potrošena ljudska bića svih vrsta. Budućnost je njena! Za razliku od ljudskog stvora, mašina je trajna, pouzdana i uvijek raspoloživa, ne ovisi ni o vodi ni o hrani, ni kisik joj ne treba, ne obolijeva, uz to je uvijek dobro raspoložena, bolje, potpunije obrazovana, a stalno može biti poboljšavana i dograđivana, njena inteligencija se razvija, njena snaga je sve veća, ništa joj uskoro neće biti prepreka. 

Naravno, Asimov kao sprava sa vještačkom inteligencijom nije prva takva sprava. Bilo je i mnogo, mnogo ranije više ili manje uspješnih pokušaja da se napravi “pametna mašina”. Već je u 18. stoljeću izumljen šahovski automat, nazivali su ga Mehanički Turčin, mnoge je, kažu i samog Napoleona u šahu pobijedio, ali je onda otkriveno da je bila u pitanju prevara, lijepo smišljena podvala: naime, u spravi se skrivao ili iza nje bio uvijek neki vješt operativac, dobar šahist koji je igrao, nekoliko ih se vremenom, dok je za mašinu bilo interesa smjenjivalo. Poslije su smislili prave male kompjutere – šahiste, prva takva sprava se zvala Faust, ništa naročita, i penzionirani profesor je tu spravu mogao pobijediti, ali onda su pravljene sve bolje, računalo imenom Deep Blue početkom našeg stoljeća tuklo je i dugogodišnjeg šampiona, tada najboljeg svjetskog igrača, gospodina Garija Kasparova. Od tog doba kompjuteri su bolji od ljudi u šahu, brže računaju, više pamte, a ne gube nerve nikada, prosto su nepobjedivi. Ljudi su doduše nastavili igrati šah, i danas ga igraju, može ih svako vidjeti i u svom obližnjem parku, nekoj kavani ili klubu, igraju prije svega zato što ih međusobno rivalstvo zabavlja, bude i novih ideja u partijama vrhunskih igrača, a posebnu draž igri daje uzbuđenje koje  svaku partiju prati, jer u igri sa računalom psihološki moment gubi na značaju. A i rivalstvo je među ljudima uvijek jače naglašeno, što sa mašinama, koje nemaju ni pola ni karaktera ni nacije ni religije nije  slučaj. Jedino je bitna firma čiji je proizvod, uz to i zemlja proizvodnje, ali to nije ni osoba, ni nacionalnost. U tome je još jedna prednost nove tehnologije: svaki njen uspješni proizvod je ideološki neutralan, što je dobro jer je svako ideološko opredjeljenje pogubno po razborito mišljenje, a potpuno nepotrebno kada je u pitanju računanje. Prednost i razlog pobjeda kompjutera je bila jednostavna: potpuna, ničim poremećena  sabranost, brže računanje i znanje o svim postojećim mogućnostima. Naravno, ideja znanja je primijenjena i u drugim oblastima. Svaka automatska centrala je odavno davala brojeve telefona, adrese, vremensku prognozu, rezultate utakmica i još mnogo toga, a kasnije se pojavio cijeli niz elektroničkih sveznadara, ništa više nije trebalo pamtiti, sve što osoba hoće  znati stalno je u osobnom malom telefonu, uvijek pri ruci. 

Sva ta iskustva korištena su i u oblikovanju našeg filozofa.  Problem je bio da okupimo sva dosadašnja filozofska znanja, a uz to i da ponudimo nova. Imali smo sve podatke kakvi su se ranije čuvali u referencijalnim, povijesnim i teorijskim knjigama, pa je u Asimovu kompjuteru brzo pohranjeno o filozofiji sve što se o njoj može znati, mnogo više nego što je mogao upamtiti i jedan filozof u ljudskom obliku. Naš Asimov je kompjuter – enciklopedija. Bilo je, naravno, i među ljudima mnogo „sveznalica”, od kojih su neki, kada bi počeli pisati, bili pravi kolekcionari tuđih znanja, što je danas, s pojavom interneta, postala uobičajena praksa, samo što se više ne navode imena onih koje skupljač tuđeg citira, pa mi mislimo da je bolje da to bude anonimna sprava, nego neka ljudska, nikada dovoljno efikasna osoba. 

Postoji još jedan izvor koji objašnjava porijeklo našeg Asimova: to je posao prepisivača, kakvih je u srednjem vijeku bilo u manastirima, koji su prepisivali djela velikih filozofa, svećenika i znanstvenika i tako bogatili postojeće knjižnice. Poslije su svi ozbiljni akademici uredno navodili ono što bi u kojoj knjizi našli, što se smatralo pitanjem znanstvene odgovornosti i intelektualnog poštenja. Nažalost, u novije vrijeme razmahali su se oni koji posuđuju, ili bolje reći prisvajaju ideje iz djela drugih autora a da im ni ime ne spomenu, posebno ako misle da za tog autora drugi ne znaju ili ga kao svojeg kolegu podcjenjuju. Od sada će uz pomoć našeg kompjutera takvu prevaru biti lako ustanoviti, pa će i ovih prevaranata brzo biti manje, a izvorna djela će biti studirana više. 

Iz ovoga što je do sada rečeno možete zaključiti da je naš kompjuter prije svega arhivar i dobar student, koji je savladao sve lekcije iz povijesti filozofije. Štreber. Svaki je nastavnik vjerojatno susreo mnogo studenata, u doba svojih studija, a i kasnije, kada je predavao, među njima i one koji su dobro pamtili, sve što su naučili znali točno ponoviti, ali nisu baš najbolje razumjeli gradivo. E to je bio ispočetka problem našeg Asimova: odlično reproduciranje znanja, ali bez vlastite misaone imaginacije. Onda su mu inženjeri kompjuterskih duša ugradili program sa odgovorima, jednostavnim, a ponekad i enigmatičnim, poput starih delfskih proročica. Ako netko pita, recimo, Šta je život?, odmah dobije tautološki odgovor: Život je život? Ako onda pita šta je smisao života, dobije odgovor: smisao je onaj koji mu damo; na pitanje šta je smisao mojeg života, odgovor je: smisao mu je onaj koji mu ti daš i tako dalje. Odgovor može biti i tajnovit, pa glasiti: “Kada svoje nađeš, tvoje će te naći”, a otud neka onda svako za sebe razabere što to znači. Kompjuter Asimov može davati i odgovore u maniru različitih filozofa iz prošlih vremena ili navoditi neka lijepa mjesta iz duhovne tradicije („život je samo san”, “život je volja za životom”, “život je otuđeni život” itd.), a naročit napredak smo napravili kada smo proizveli računala za opću upotrebu, koja imaju odgovore u stilu svojedobno pomodne Nove škole, pa smo tako napravili i računala koja pomažu u slučaju kakve osobne nevolje. 

U tom novom naraštaju računala svaki kupac bi svojem računalu dao sve svoje podatke, čak i one potpuno intimne, i onda će računalo biti u stanju odgovarati prema specifičnim pitanjima svojeg vlasnika. Kada bi taj postavio pitanje “Što je život?” kompjuter bi mu, kao i onaj za javnu upotrebu mogao odgovoriti tautološki ili iznijeti sažeto sva znana učenja o životu. Na pitanje “Što je moj život?” kompjuter je lako mogao ponoviti cijelu biografiju svoga vlasnika, a s obzirom da uvijek ima sve podatke o njemu izvesti i odgovarajući zaključak, kao recimo: “Tvoj život u ovom trenutku je težak, depresivan, jer imaš dugove, a i žena te zbog toga napustila”. Na pitanje “Što mi je činiti?” kompjuter nudi pripremljene razborite odgovore, kao na primjer: “Strpljenje i rad će donijeti rezultate i vratiti ti uskoro sreću”. Tako je kompjuter postao savjetnik, baba – vračara i sugovornik u jednom. 

Takva sprava je pouzdana, uvijek na raspolaganju, uvijek na strani svojeg vlasnika, a u svakom pogledu korektna, i uz to bez rase, pola ili bilo kakvog ljudskog opredjeljenja, kakvo može unijeti nemir ili dovesti do neželjenih trvenja i konflikata među učesnicima u razgovoru. Ovo je doista pravi, neutralni, sabrani, mirni filozof, što je zapravo ideal svakog koji se bavio filozofijom. Davno je Platon htio da idealnom državom vlada kralj – filozof. Nova industrija je stvorila savršenog, kraljevskog roba. S njim njegov vlasnik može raditi što hoćete, prekidati ga, ispravljati, a uvijek će biti po volji kupca, pa će se svaki s našim filozofom lijepo slagati, pod uvjetom da je ovladao elementarnom vještinom upravljanja (komandiranja). 

Osobina svih kompjutera je da ponavljaju, ne izmišljaju. Ni jedan šahovski program nije smislio neko otvaranje, nego se služi onima koje su pronašli ljudi. Ponavlja postojeće. Ni kompjuter Asimov nije inventivan. Ne izmišlja neku novu filozofiju, ali će misli i ideje mjerodavnih filozofa, a i svog vlasnika rado usvojiti, iz njih upotrebljivo selektirati i pohraniti u svoju memoriju. Asimov samo reproducira. A reproducira ono što  njegovom vlasniku odgovara.

Svaki takav kompjuter iz serije Asimov može biti dobar, zadovoljavajući filozof. U njemu su pohranjena sva velika učenja prošlih vremena, koja svako može uključivati i isključivati po volji i  osobnom raspoloženju. A ako Asimov krene po svom, pa počne samostalno filozofirati i iznositi kritička stajališta, što je svakako neželjena greška kakva se rijetko dešava, može odmah biti isključen ili brzo, kao i svako računalo, ponovo vraćen na prvobitno stanje i tako popravljen. Sprava koja nikada neće biti kritički nastrojena prema svojem gospodaru, uvijek će dati odgovor koji vlasniku najviše odgovara i uvijek se može podesiti prema osobnim potrebama i očekivanjima. Stalna podrška, vrlo korisna u svim dilemama i opredjeljenjima. 

Ovdje je dakle ostvaren još jedan veliki tehnološki napredak. Ova sprava filozofira, a nikoga ne uznemirava. Mišljenje je, na zadovoljstvo kupaca, konačno postalo divna razbibriga i ugodna zabava. Ovakva sprava ne bi trebala biti ni skupa, pogotovo ako je  ljudi kupuju na otplatu. Proizvođači će pratiti zahtjeve kupaca, a u dogledno vrijeme proizvesti i kompjuter koji će pisati i odgovarajuće knjige, koje će vlasnik kompjutera moći potpisivati kao svoje, knjige koje će uz to biti lijepo primljene, jer će biti kao i sve druge. Tako je i filozofsko djelo konačno postalo lijep, koristan i po cijeni pristupačan proizvod, a njegovi posjednici sebe više neće mučiti teškim pitanjima, tu je sprava da odgovara, uskoro će doći do općeg mira, ničim ovaj svijet neće biti uznemiravan, bit će to konačno idealna država poslušnih ljudi i pametnih mašina. 

Do sada smo imali pojedine filozofe, pravce i škole. U ovakvom  kompjuteru će biti sabrano sve što je filozofija. To je sasvim slično kompjuterima koji znaju sve šahovske partije prošlih vremena, sve imaju sistematizirano u memoriji i igraju savršen šah, ali ne stvaraju novi stil, nemaju „svoju  igru”. Njihove partije ne pripadaju nikome, jer je u pitanju anonimni kompjuteri, koji su nešto kao mašine, ali ništa kao osobe. U tome je zapravo najveća prednost i kompjutera koji filozofira: ovaj kompjuter je znanje bez zamornih sumnji i nepotrebnih dilema. Još jedna od izvrsnih osobina ove sprave je što ne postavlja pitanja, jer ima samo odgovore. Ima odgovore, a nema pitanja. To ovaj filozofski proizvod čini poslušnim, savršenim strojem, a ne nekom svojeglavom osobom, koja sebe i druge svojim filozofiranjem uznemirava. U Asimovu nema dilema, nema strepnji i drhtaja, nema nepotrebnih emocija i zakona srca, nema brige i strahova, nema ni osobnih predodžbi, volje i poziva na oslobođenje, dakle nema ničega što bi remetilo spokojno i lijepo filozofiranje. Nepristrasna, racionalna ustrojena sprava, bez iracionalističkih filozofskih stajališta, impulzivnih reakcija i pristranog svjetonazora. Ako se ipak tako nešto dogodi, pa mašina počne po svom filozofirati, ponovo naglašavam, odmah će proizvođač poslati majstora i ta greška će biti otklonjena u najkraćem mogućem roku ili će postojeća mašina biti zamijenjena potpuno novom. Sve to će uvećati vlasnikovo samopouzdanje i povjerenje u osobni svjetonazor. A ako ipak ostane skeptičan prema ovom novom automatu, onda je naš Asimov takvoj osobi još potrebniji, jer će joj pomoći da se izbavi iz svojih dilema, jer je Asimov uvijek potvrda svih stajališta i uvjerenja svojeg vlasnika. Osobni dogmat i apologeta. Njega dakle ne muči ni sujeta, nego se prilagođava prilikama, a ako dobije otkaz i završi na smetištu povijesti on neće stavljati primjedbe ni uložiti žalbu, što je još jedan od nedostataka nesavršenih ljudskih bića. Korisna sprava. Uz to samo vaša. Ovaj proizvod kupac može vratiti u roku od trideset dana ako njime nije zadovoljan. Asimov  nikada neće biti dosadan, vlasnik ga može isključiti kada god hoće, a ako postane nepotreban ovaj traženi proizvod uvijek može vratiti u roku od trideset dana ili prodati na međumreži u pola cijene. A ako cijenjenom kupcu sve ovo ne odgovara, onda se i sam svrstao u grupu nezadovoljnih, nesnosnih filozofa kojima nema spasa. 

Ove su misli, vesele, a zastrašujuće, toliko obuzele penzioniranog profesora da na kraju nije znao je li on sam filozof koji je postao poput kompjutera ili je njegov kompjuter počeo umišljati da je filozof.  A to je baš poput onih tamnih slutnji koje nagovještavaju da se bliži ili je možda već došlo doba u kojima se ostvaruju misli i predviđanja pesimističnih filozofa, o svijetu progresa i tehničkog napretka, u kojem je čak i filozof samo produžena mašina, a mašina vrla, nova filozofija. Za sada srećom samo fantazija, ali ona već postaje i brzo može postati vrlo stvarna stvarnost, posebno kada nam baš nije do toga.

Prepjev 

 B.R. i D.D. 

Skrivene u visokim krošnjama lipe i oraha
(dva, začudo, još uvijek bujna, neposječena stabla
što korijenjem podižu ulicu), i prije nego što
svane, pod odškrinutim prozorom cvrkuću
ptice – pjevaju sve dok je rasvita i jutarnje
svježine, pa utihnu, nestanu bez traga i glasa
čim krenu prva, uvježbana, pučka čavrlјanja 

Pjev je produžetak leta, beskrajnog bijega
od gmizanja; pjev i let, jedna te ista, bogomdana
umjetnost, ona najlakša ona najteža, životna
radost što se se otkriva i skriva jeziku lјudi.
Koga cvrkut pjevni rasanjuje, još u osvit, prije
svake misli, nauči ga šta je poezija – jutrošnji
poj ptica kojeg ćeš se u sparnu noć, kada nam se
ne da ni zaustiti ni zaspati, lakše prisjećati,
i lakše ga čuti i dočekati, nego prepjevati. 

Ljubav prema pjesmi 

Zarana, mladac još, dok grlih prve snove
muške snage, zavolio sam hermetične pjesme poj,
liriku pjesnika biranih a brižno probranih.
Probirlјiviji mi dječački sluh od muškog njuha bi. 

Pun krvi, sve i svašta me mamilo
al ništa baš sasvim, nisam redovno
čitao pjesme; tek u ciklusima neobjašnjivim;
dragao ih pod svjetlima raznim, u pozama svim,
nekad krijući korice rukom, nekad iza korica skrit. 

Godinama nisam se štedio; danju i noću
svugdje me znalo biti, al’ cijeli život
vješto izbjegavao sam seanse, opšta mjesta
gdje izlažu se poetike i razlaže se poezija. 

Darežlјiv, sve svoje drugome bih dao, sve
osim pjesme – nju čuvao sam ko posjed samo svoj;
slutio da možda tankoćutna i nedužna je
bila pralјudska ona, divlјa sebičnost. Često,
najpomnije, do kasno u noć mislio sam o tom. 

Ponekad više od naslada drugih svih
volio sam se između svojih bedara i čela
zagledati u pjesmu. Obilan dar je to, čitanje
pjesama suštih, obostrano višestruko
darivanje i uvijek dar više, božiji ubavi. 

Čitajući pjesmu ko anđeo lišen bio sam ja
svih pjesnikovih lјudskih muka i muka
pjesničkih. S granica lјudskog skladbe te
radovaše me ko bića, ko bića radovaše me
nepatvorenost samosvojnih igara govornih. 

Samo u pjesmi čudotvorno obuzimala me
jeza od onog istog od čega obuzima me
milina, ponekad opet obuzimala me milina
od onog istog od čega srh me obuzima. 

Govorlјiv, o svemu i svačem ćaskao bih rado,
samo o pjesmi ćutao sam kraj svakog, samo u njoj
ćutim sve, u njoj ćutim se sav. Samo u pjesmi
beskraj neizgovorenog mi sine i sja. Tronut
što lјubeć pjesmu bar o tom’ ne zapjevah i sam 

i danas pjesme tek slušati znam. Istina,
ponekad, ponešto, tek da mi se misli na nju,
na pjesmu ne rasprše, a ne ostanem posve sam,
natuknem o tome sa riječi pjesmolјubivih par. 

Ribe iz djetinjstva 

Volio sam sa mula, dok su druga preplanula djeca
pozlaćena zalazećim suncem, pecala, krušnim
mrvama hraniti i netremice posmatrati ribe
u plovama, srebrnosivkasta i bijela, blistava bića
koja nam dođu na dohvat ruke, okrenu se, i zauvijek
odu. (I hlјeb iz moje ruke je bio samo udica i mamac,
pokušaj da se preko gladnih usta upeca dubina.)

Površina je dubina koja se vidi, čini mi se danas
dok šetam po bijelom molu, bacam pogled u hladno
more, i gutam riječi, svoju hranu i svoju glad – sve
što me spaja sa ribama iz djetinjstva i sjajem Bića
koje se vreba i lovi (sa) jezikom a oslobađa i pamti
poezijom. Da bi je prepoznao i razumio, više ti nije
potrebna velika pamet i znanje- treba ti milosrđe.

       Sućuraj na Hvaru, 1967. – Herceg Novi, 1995.