U kantini sam proždrljivo progutao konzervu sardine, a onda se natjerao da popijem još malo bljutavog čaja. Vrele gutljaje tog zašećerenog biljnog ekstrakta proćelavi Dalmatinac ludih očiju iz trećeg voda često uspoređuje sa mazivima za čišćenje puške, a mi potvrdno klimamo glavom izbjegavajući njegov pogled. Pada mi glava od pospanosti, cijelu noć sam dežurao na ledenoj vjetrometini hodnika ispred spavaonice. 

Poslije doručka desetari nas postrojavaju na asfaltiranoj pisti ispred kuhinje, a onda se mlađi oficiri, uglavnom bezrazložno, deru na utegnute vojne formacije, što 1988. godine u vedroj svakodnevnici 63. padobranske brigade uvijek označava početak jutarnje obuke. Kao zombi samo radim što mi se kaže. Iz autopilot moda stižem primijetiti da su dani okračali, jutra postala maglovita, a neki oštri vjetar se zlokobno kovitla sa Nišave. Svako malo pogledam ručni sat čiji sam ekran izgrebao pužući na taktičkoj obuci, u glavi tromo računam koliko još mogu izdržati budan. Umjesto popodnevnog odmora dobili smo skupljanje mokrog lišća sa zelenih površina, maštam o krevetu i mojoj, po pravilu službe, pedantno složenoj posteljini.

Noć konačno pada, sa novootkrivenim entuzijazmom obavljam ličnu higijenu. Ustreptao od sreće oblačim čist veš i pidžamu, u krevetu grlim jastuk i zatvaram oči. Duboko dišem, osjećam da mi cijelo tijelo opušta, na granici sam između sna i jave. Uskoro više i neću biti tu, barem kada spavam JNA me ne posjeduje pa se vraćam kući. Možda nam se noćas konačno sretnu pogledi i oblikuju prave riječi, sve je moguće dok sanjam bučni komadić asfalta između SOS-a i CDA gdje se strastveno talasamo u svijetlim i tamnim valovima teksas jakni.

A onda se vrata spavaonice treskom otvaraju, pale se svjetla i jedan desetar dubokim glasom urla: ”Ustaj vojsko!”, a drugi piskutavim nalik sireni za opću opasnost pišti: „Uzbuna, uzbuna!”.

Ne mogu vjerovati, okrećem se što dalje od tog užasa na drugu stranu ležaja koji se iznenada počinje divlje propinjati. Desetar mi ljulja krevet i urla prostote, proćelavi Dalmatinac nas sa strane obojicu strogo gleda. Ustajem i počinjem se trapavo oblačiti, kažem sebi da će nas samo postrojiti na pisti i vratiti u spavaonu. Već se to dešavalo, nekakvo kao vježbanje borbene gotovosti. Obećavam izbezumljenom sebi da sam za petnaest minuta nazad u krevetu, pola sata u najgorem slučaju.

Na pisti smo postrojeni u punoj borbenoj opremi, desetari rade inspekciju, svi čekamo voljno da se vratimo u krevet. Umjesto toga dolazi komanda za pokret i marševskim korakom krećemo prema izlazu iz vojnog aerodroma Niš. Uvjeravam se da ćemo sigurno samo obrnuti krug oko kasarne i odmah se vratiti nazad.

Umjesto toga, po mrklom mraku u koloni pratimo ivicu autoceste prema Aleksincu, poneki automobil ili kamion prođe i na tren nas osvijetli. Spavaonica ostaje sve dalje iza nas, borim se sa nagonom da izađem iz stroja i bezglavo potrčim nazad. Onesvijestit ću se u krevetu pa onda neka me hapse i rade šta hoće, kamo sreće da me bace u kakvu mračnu rupu vojnog zatvora da se konačno naspavam. Kiptim od bijesa što se ovaj užas morao desiti baš noć nakon što oka nisam sklopio. Ne znam više kako da se utješim osim razmišljanjem da od ovoga ne može gore.

Razvoj situacije me trenutno demantira, počinje padati kiša. Neko se u povorci nervozno nasmijao, vodstvo sa čela naređuje tišinu u stroju. Sasvim sam mokar i puna ratna oprema počinje da mi žulja ramena i leđa, provlačim prste ispod vlažnih ledenih kaiševa. Opet sebi neoprezno kažem da zasigurno više ne može gore.

Tada nas čelo kolone pod oštrim uglom skreće sa ceste u neko mračno brdo. Uspon postaje sve strmiji, kližemo se po blatu psujući, dok hodamo osjećamo miris livade, a kada padnemo na koljena vonj mokre zemlje. Kundak vojnika koji se okliznuo me udara u stomak, teško dišem, gubim pojam o vremenu. Kiša ne prestaje da pada i sve postaje nalik košmaru iz kojeg me ledeni šamari vjetra uzaludno pokušavaju dozvati. 

Na vrhu brda, na izrovanoj poljani punoj bara, čeka nas svjetlo farova oficirskog Pinzgauera. Desetari ulaze u njega, a nama naređuju da dignemo logor od šatorskih krila. Prvo se tupo zagledamo, potom promrzlim rukama podižemo nekakav otužni, nefunkcionalni kamp. Mokar do gole kože sjedim zgrčen na blatnjavom rancu u tom, nazovi, šatoru koji sa svih strana prokišnjava. Tresem se od hladnoće. Na tren kao da malo zaspem uzalud dozivajući sliku ulice između SOS-a i CDA, potom se odmah probudim osjećajući da se smrzavam. Ne usuđujem se više reći da ne može gore.

A onda osjetim da sam ukočen, sve me boli, moram se protegnuti pa oprezno izlazim iz mokrog šatora. Kiša je prestala i napolju sviće maglovito jutro. Makedonac iz drugog odjeljenja u smeđim plastičnim papučama šljapka po blatu, preskače barice prljave vode odbijajući dimove cigarete. Prolazeći pored mene luđački se ceri i kolutajući očima pita jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?

„Namigni mi, ajde nazdravje… Skopje!“, dobacujem neispavano za njim.

U kadru je glava mladog čovjeka prek kojim neka ruka drži mikrofon. Čuje se pitanje na engleskom: “Molim vas, možete li nam reći kako se točno izgovara vaše prezime?” 

Mladić ostaje nasmijan i pristojan, ali mu licem preleti tračak dosade i razočaranja. Ili to možda ja, kivan na vlastitu profesiju, umišljam. Kako god bilo, sve tako pristojno nasmiješen, na engleskom blagim ruskim naglaskom odgovara: “Dobro, odgovorit ću i po stoti put na to pitanje, premda znam da ćete vi i dalje nastaviti izgovarati pogrešno kao i do sada. Nipomnjiši”. 

Pažljivo sam mnogo puta preslušao snimku i prilično sam siguran da je upravo ovaj niz slova – Nipomnjiši – ako ga pročitate s naglaskom na drugom slogu, najbliži onome kako svoje prezime izgovara Ян Алекса́ндрович Непо́мнящий. Tako se na ruskom piše Jan Aleksandrovič Nipomnjiši. Upravo tako ga razgovijetnim robotskim glasom izgovara i Googleov prevoditeljski stroj. 

Možda sam i ja u krivu. Ali, u ono malo članaka u kojima se ovih dana u hrvatskim medijima spominje Nipomnjiši, svatko mu prezime piše različito. Nepomniači. Nepomnjaščij. Nepomnjašči. A naišao sam i na članke na nekim portalima u regiji u kojima ga u istom članku ispisuju na različite načine. 

Možda je upravo zato kolega Ponoš u Novostima, a tako čini na svom portalu i N1, odlučio pisati mu ime i prezime onako kako ga piše anglofirska polovica svijeta: Ian Nepomniachtchi. Kad vidite taj nerazmrsivi čvor “chtch” bude vam i jasnije zašto su novinari Nipomnjišija već preko stotinu puta pitali kako da mu izgovore prezime. I zašto ga većina zove jednostavno Nepo. Svejedno, draže mi je vidjeti bilo koji pokušaj transkripcije, uključujući i vjerojatno također u nečemu pogrešan moj vlastiti, nego to Nepomniachtchi. U hrvatskom jeziku ruska se imena i prezimena pišu fonetski, onako kako se izgovaraju i sramota je da se služimo engleskim štakama. 

Razglabam naširoko o jednom malom pravopisnom detalju zbog čistog užitka koji mi, za promjeu, pričinja bavljenje bilo čime osim slovima grčkog alfageta delta i omikron. Ujedno sam sebi stvaram privid da je jezik i njegova pravilna upotreba nešto još uvijek bitno, kako u našoj novinarskoj profesiji koja bi na tom polju trebala čuvati kriterije i standarde, tako i u životu i društvu. I zato što i dalje mislim da nepoznavanje jezika, počevši od vlastitog materinjeg, dovodi u nekoj dalekoj konačnici do nesagledivih posljedica zbrke u mislima i djelima ljudi. Sve do apokalipse. 

No, zašto mi je uopće bitan i zašto mislim da biste svi vi, znatiželjni, obrazovani i uljuđeni čitatelji novina trebali znati tko je Jan Aleksandrovič Nipomnjiši? Eh, tu dolazimo do druge činjenice zbog koje sam kivan i na našu profesiju, pa onda na čitavu medijsku industriju koja nam je profesiju, a time i javnost, učinila takvom kakva ona danas jest, i na čitav svijet u kojem više nije obavezno svakim ozbiljnim novinama i televiziji dostojno najaviti, a onda iz partije u partiju pratiti meč, dvoboj, bitku za šahovskog prvaka svijeta. Utoliko više što se ovaj između Rusa Jana Nipomnjišija i Norvežanina Magnusa Carlsena igra s godinom dana zakašnjenja. Zbog svima poznatog razloga. Carlsen već treći put brani titulu i prijestolje koje kraljevski suvereno drži još od 2013. godine kada je postao šesnaesti svjetski prvak u šahu, otkako je prvi tu titulu u službenom natjecanju 1886. osvojio austrougarsko-američki šahist Wilhelm Steinitz. Carlsen ima 31 godinu, kao i njegov izazivač Nipomnjiši. Mjesto održavanja meča je Dubai i pobjednik se već zna, osim ako u ovih nekoliko dana nakon pisanja ove kolumne, u preostale četiri partije Nipomnjiši ne napravi čudo nad čudima i sustigne ogromnu prednost koju nakon tri remija i tri pobjede ima Carlsen. Bio bi to najveći povratak u povijesti šaha, sporta i života – uzbuđeno je objavio komentator Agadmator čiji istoimeni šahovski kanal Youtubeu prati milijun i dvjesto tisuća pretplanika, a ovih dana analize svake pojedinačne partije i više stotina tisuća ljudi. I ja među njima. 

Nakon pet uglavnom rutinerskih i nimalo uzbudljivih remija, Carlsen je Nipomnjišija slomio u maratonskoj šestoj partiji. Sedmu su obojica od početka suglasno vodili prema brzom remiju kao predahu. A onda su se u osmoj i devetoj partiji Rusu dogodila dva šokantna previda. Najprije je vlastiti poraz skrivio poklonivši Carlsenu tek jednog pješaka. A u devetoj je vlastitog lovca uveo u zamku koju je Norvežanin trebao samo zatvoriti. 

Koliko je nevjerojatno da netko napravi takav previd na toj najvišoj razini igre, u klasičnom šahu u kojem nema vremenske stiske, i to netko tko je u čitavom šahovskom svijetu čak slovio kao blagi favorit upravo u tom formatu igre protiv Carlsena, najbolje su govorili izrazi lica aktualnog prvaka dok je pokušavao dokučiti i razumjeti poziciju koju mu je, odšetavši od stola nakon povučenog poteza, na ploči ostavio Rus. 

Meni je osobito drag i trenutak s press-konferencije nakon desete partije kada je Carlsenu neki novinar uputio doista do gluposti banalno i suvišno pitanje. Lakonski mu je odgovorio “do better”, potrudite se, budite bolji, pametniji. Zaglupljivanje će nas doći glave. 

Usput, s jednako neznatnom pažnjom naših medija i javnosti, i Carlsen, i Nipomnjiši, i još deset trenutno ponajboljih šahovskih genijalaca svijeta igralo je 2019. godine u Zagrebu jedan od, po rejtingu igrača, najjačih turnira u povijesti ove igre. 

Postoji mnogo načina da svijet učinite malo smislenijim, plemenitijim i pametnijim. Dobra knjiga. Dobra glazba. Zdrav sport. Boravak u prirodi. A jedan od tih načina je i da posvetite pažnju partijama Nipomnjišija i Carlsena i drugih majstora, starih i novih. Internet ljude zaglupljuje samo ako ga koriste na glup način i hrane se glupostima. Ima mnogo odličnih šahovskih kanala na Youtuebu. Ali ja vam osobito preporučam Agadmatora. I to s velikim ponosom. Ne nacionalnim, nego lokalpatriotskim. Agadmator je moj zemljak, Antonio Radić iz Križevaca. A osim svih šahovskih poteza, strategija i taktia koje ima u glavi, o tome koliko je pametan najviše govori to što ne daje intervjue hrvatskim novinarima. Čak ni meni. 

Varijacije tokom čitanja knjige “Prvo, bitno” Predraga Fincija; 

(Prvo, bitno / Predrag Finci. – Beograd : Factum izdavaštvo; Zagreb; Jesenski i turk, 2020 (Beograd : Cakum pakum).)

„Kada govorimo o prvim misliocima, govorimo o povijesnim počecima, o onome što je prvo nastajalo, a ne o nekim nespretnim početnicima. Ovi rani mislioci su svoje mislili i domislili, svoje ostvarili. Tako je kada je u pitanju nastajanje svijeta, tako je kada je u pitanju stvaranje umjetničkog djela ili oblikovanje misaonog sustava. Svaki u sebi započinje i svoje završava, svaki je rođen iz onoga što mu je prethodilo, a kao potpuno svoj svoje dovršava. Svaki svoju kružnicu zaokruži. U sebi je potpun, cjelovit i smisao sebe sama.“

Predrag Finci, „Prvo, bitno“

Fincijeva knjiga me vraća tamo gdje sam bio 1962. godine, upisujući filozofiju na istoimenom fakultetu u Sarajevu. Ta moja želja proistekla je iz mladićke težnje da shvatim svijet, ovaj koji jest, ovdje, gdje živim, ne, dakle, bilo gdje. Činilo mi se da je ovo dobar svijet, onoliko koliko ja vidim i koliko ga razumijem. Ali sam kao gimnazijalac znao da ga niti vidim do kraja, niti ga razumijem u cjelini. Osjećam se, dakle, kao neko koga kroz vremenski teleskop gleda drugi neko koji je prošao ovom stazom kojom ja namjeravam ići i hoće da mi bude putovođa, moj Vergilije, ni manje ni više. A Vergilije jeste pjesnik, ali i mislilac, zato je bio bitan Danteu, kao što je i Predrag Finci filozof, ali je i pjesnik koji želi da govori jezikom i načinom koji je što bliži onima o kojima zbori i kojima zbori, uključujući i sebe. Pođimo, onda, ima li većeg zadovoljstva od čitanja u paru, koji dodaje pročitanom posebno uzbuđenje. Čitaj svjestan svojih znanja i svojih ograničenja, ništa ne podcrtavaj, ništa ne prenaglašavaj dok ne prođeš cijeli tekst. Izvore koji su poslužili Finciju da bi decenijama razmišljao o svojim ličnostima/junacima, imam i ja već godinama. dodajući grandioznom Dilsovom dvotomnom djelu i knjigu „Fragmenti Elejaca“, gdje je posmatran samo veliki trojac, Parmenid, Zenon, Melis, a koju je sačinio, predgovor napisao i preveo sa grčkog, Slobodan Žunjić. Ali, meni je mnogo bliži Dils i njegovi „Fragmenti predsokratovaca“, koje je koristio i Slobodan Žunić, naročito u svojim napomenama i komentarima. Posebno, još, zbog odličnog prevodilačkog tima u kome je bio i meni drag pjesnik Jure Kaštelan. Uzgred da kažemo da je Kaštelan preveo i psalme za izdanje „Biblije“ u izdavačkoj kući „Stvarnost“. 

Predrag Finci je spojio znanje, iskustvo i pjesničku osjećajnost koja traži, na svoj način, da se miješa u sve poslove. Ako se poveže to troje, onda povremeno, naročito ovih godina duh pjesništva nadvladava, pa se druge dvije komponente njegovog uma stavljaju na stranu poetskog, primordijalnog, onoga što se oslanja na drevne temelje potrage za logosom. Samo što se Finci u to ne zatvara kao u kulu od slonove kosti, ili poput kineskih starih pjesnika, pokraj nekog jezera gdje posmatraju prirodu ne ulazeći ni u kakve rasprave o onome što im može doći glave. Baš u ovoj knjizi Finci pokazuje da su stari mislioci, mudraci, koje će kasnije zvati filozofi, često bili protjerivani iz svoje domaje u svijet, da se više ne vrate. Tako su oni obilazili prostore helenskog svijeta, ostrva i kopna o kojima danas govorimo baš zahvaljujući njima. 

Poput Bašlara, Finci već na početku piše: „Možda je danas konačno došlo vrijeme da se pitanje subjekta potpuno prepusti psihologiji, njegove spoznajne moći epistemologiji i logici, a filozofska refleksija ponovo okrene svijetu i kozmosu, onome što sve uvjetuje, pa i subjekt koji se upušta u filozofiranje.“ Odakle, znači, filozofija kreće, gdje je sve ima, na koji se način javlja i odaziva. Bašlar koristi poeziju, kao što je koristi Finci, prvenstveno svoju poetsku misao, da pokuša proći krov lavirint mašljenja uopšte.  Kako se začinje, odakle kreće, šta sve u sebi nosi? Zato se Bašlar drži temeljna četiri elementa koje su ustanovili predsokratovci. Poeziji više ne treba. Pritom za čitaoca Fincijeve knjige bitno je njegovo odbacivanje složenog filozofskog instrumentarija, stila i načina koji se stalno poziva na autoritete, na složene formulacije tako drage njemačkim filozofima. U tome on je bliži Betrandu Raselu koji je, da bi ga čitalac razumio, prošao kroz istoriju filozofije kao francuski beletrista. To zaista može samo onaj koji savršeno jasno vidi svijet koji opisuje. 

Finci piše:

„Filozofija ne govori o meni, nego govori meni. Filozof može polaziti od sebe sama, čak nužno najprije mora raščistiti sa sobom samim, ali teži onome što je izvan i iznad njegove osobnosti. (…) Sa uvidom u mišljenja ranih mislilaca započinje studij filozofije. Ja im se ovdje evo vraćam nakon svih studija, nakon životnog iskustva filozofiranja, s golemom željom da o njima (i sebi) progovorim iz početka . Vraćam im se s osjećajem da naše ili barem moje ‘misaono djetinjstvo‘ još uvijek traje.“

Da bi se govorilo o svijetu, davno je zaključeno da treba prvo definisati o čemu će se govoriti, kao što od nas, danas, kad se registrujemo na neki pretraživač, on traži da kažemo gdje smo i ko smo. Prije nego što se o bilo čemu govori, napisao je i Spinoza u naslovu svoje „Etike“ da će ona biti „geometrijskim redom izložena“, treba gotovo matematički definisati o čemu će se govoriti. Za mene, kao matematičara, temelj je uvijek ono što je Euklid nazvao Stoihea, Osnove, Temelji. Tako i u razmišljanu o svijetu treba i tako polazi Finci, razmatrajući dimenzije prostora i vremena u kojima se biće kreće i o čemu će razmišljati. A to je temelj i razmišljanja predsokratovskih mudraca, ili filozofa. 

Finci:

„Prvi filozof, Tales, sve razabra u jednom počelu. Sve je po jednom i na jednom sve je, na vodi. Iz nje život, na njoj zemlja na kojoj se život događa. To će počelo na različite načine biti iskazivano, a svaki put dokazivano isto: Jedno jest.“

Tales je vidio vodu kao prvo počelo, ono Jedno iz kojeg sve nastaje. On ne kaže da je to bilo prijega svega, nego vidi vodu iz koje dolazi čovjek, dolazi mišljenje, dolazi, dakle svijet, koji je u tom čovjekovom mišljenju jedno, ukljućujući i to mišljenje. Finci o tome govori kao što se stvara tkanje, vez, ono ide i ide, samo za sebe ali sa svim. Finci pusti riječi, neka progovori iz njega pjesnik, mitska jezička tkalja. I to mi prija kao čitaocu i ljubitelju poezije i mudrosti. 

Finci vidi razvoj iz tog Jednog gotovo Šopenhauerovski, navodeći svoju misao i viđenje o tom razvoju: „ljudska želja stvara monstruma koji će ljude dokrajčiti“. Da podvučem, „ljudska želja“. Opaka je, naopaka. 

Potom slijede mudraci: Anaksimander, Pitagora, Pitagora, pa Heraklit, sve nevjerovatni mislioci, koji su stvarali škole, imali učenike, sljedbenike, sve do danas, kada više inspirišu pjesnike i tumače poezije nego same filozofe. Ja se moram, kao matematičar, osvrnuti samo na moć Pitagore, uvodeći metemsihozu, veličanstvo broja, razmjere, logike. Mnogo i premnogo. 

Ksenofan uvodi Boga, kao tvorca svega, uključujući i čovjeka, kojem ne sliči. To mi je oduvijek bilo blisko, čovjek je otkrio Boga, on je u određenim pojavama, stvarima, bićima, vidio Boga, crtao ga po stijenama, dok još nije imao pismo, možda ni neki veliki rječnik. 

Finci piše, jednostavno i superiorno: „U sve je Ksenofan sumnjao, mislio da je ljudima samo nagađanje dano, ali je imao čvrstu vjeru u Boga, jer je jedan i vječan, u obliku kugle, nerođen i ne nalikuju na čovjeka.“ 

Čovjek će potom razdijeliti božiju vlast i moć, stvoriti i niz manjih bogova, da pomiri to svoje drevno atavističko vjerovanje. Samim tim Bog je vječan, dok je čovjek propadljiv jer se rađa. Podijelivši vlast Bogova, čovjek je pokušao da skine odgovornost za događaje i svoj život sa sebe i prebaci na Bogove. Elejska domišljatost. Zar to i danas ne čine ljudima kojima gospodare razne crkve, vjere i običaji? Čovjek je za eleićane, kao što je naučavao Parmenid, misleće biće, jer osjetila varaju. Zato treba ispitivati prirodu, propitivati sve što se u njoj događa. To je umovanje koje će naš Pelagić nazvati „Umovanje zdravog razuma“. A to je bila i ostala najveća uvreda institucionalne vjere. Zbog toga je na Vračaru upriličena i logorska vatra na kojoj je gorjela Pelagićeva knjiga a visoki sveštenici činodejstvovali. 

Potom slijedi Parmenid, koji je prvi jasno govorio o bitku i nebitku, o ljudskoj uznemirenosti oko toga nebitka, jer šta onda sa čovjekom. Parmenid je zato uveo i pojam bivanje. Sjetimo se odmah strašne dileme u Gilgamešu, kada se pita: „Zar je umro moj prijatelj Enkidu…“? On prenosi smrt prijatelja i na svoju buduću smrt. Tu nastaje hiljadugodišnje trgovanje smrću. 

Zenon i njegove aporije. Finci navodi: „ Povjesničari filozofije Zenona smatraju i začetnikom dijalektike, a rješenje njegovih zagonetki i nedoumica (aporija) početkom znanja.“ Tim će se kasnije baviti veliki njemački matematičar Vajerštras, ali i Dedekind. To je bilo pronalažanje iracionalnog, bar što se brojeva tiče. Možeš ih konstruisati, kako su Grci radili, ali ne možeš reći koji je to broj, što je protivno pitagorejcima, ali i mnogima poslije njih. Kao čuveni broj pi, ili, prosto, drugi korijen iz 2. Zenon je svojim djelom vječan. Zato Finci piše: 

„Oko imena tiranina povjesničari se ne slažu, nije precizno upamćeno koji je to bio, nema ga se po čemu sjetiti, ali mnogi školovani ljudi pamte da je Zenon smrću platio svoju nepokolebivu vjeru u slobodu, u koju je spadala i misaona sloboda, pa ni pred prijetnjom smrti od svojih misaonih i etičkih stajališta nije odustao, s njima u smrt otišao. Po pravdi je ime tiranina zaboravljeno, a filozofovo po njegovoj umnosti i časnosti upamćeno.“

Empedoklo iz Agrigenta na Siciliji (490.-430.) rodonačelnik je teorije elemenata (počela). Bio sam u Agriđentu, 1987. godine, mislio na Empedokla i njegove elemente, vodu, vatru, vazduh i zemlju, njegova počela toliko draga pjesnicima, tako da su zavela velikog ljubitelja poezije, epistemologa Bašlara. I Empedokle je bio i praktičar, ljekar, ali i pisac tragedija. U svom vremenu bio je u vrhu onih koji su bili znani i cijenjeni. Izvrsno ga pozicionira Finci, tog čovjeka koji je skočio u vulkan, vjerujući u reinkarnaciju  ili metempsihozu. Još dodaje Finci o njegovoj usamljenosti, kao da piše o sebi i svim ljudima od duha, naročito pjesnicima: „Kažu i da je time što je govorio da je skitač zapravo rekao da smo svi iseljenici, stranci i prognanici, da duša ide u progonstvo i luta po odlukama i zakonima božjim. Ne čudi me što se Empedoklo u zrelim godinama pretvorio u samotnika: znanjem i mudrošću oboružani vječnom istinom ovlada, ne brine mnogo o dnevnim događajima, a do razgovora s neupućenima mnogo ne drži, draža mu osama i tiha razmišljanja. Sve što navedoh dokazuje da je Empedoklo svoj vlastiti daimon bio.“ Ovim rečenicama Finci je situirao i svoju poziciju u svijetu, svoje seobe, napuštajući rodno Sarajevo, i nalazeći mir u Londonu gdje stvara nevjerovatno obimno i bitno djelo. Ali ne miruje, nego putuje, stvara, izlaže svoje poglede, objavljuje u mnogim zemljama i gradovima svoje knjige.

Moć četiri elementa, fascinacija koja ne jenjava kroz stoljeća, evo je do nas, pa Finci s pravom piše, jer je i sam pjesnik: „sveti spisi nada istinskih vjernika i lijepe riječi pjesnika obećavali da će zemlju naslijediti ljudi blage ćudi i tako će jednom biti jer će je samo oni čuvati svoje joj plodove darivati dobrotom je posijati za sinove i kćeri za sva živa i neživa bića za sve što je zemlja brinuti“. 

Treba osjetiti taj ritam Fincijeva veza, između proze i poezije, eho dalekog filozofskog promišljanja. Fincijev stil je zarazan, unutrašnja motorika rečenog, to nizanje riječi često bez interpunkcije, ali i sa njom, slijedi osjećajnost novog vremena, u kome, kako reče mudri Solomon (ako je on to rekao, ili kasnije Borhes, ili Finci), ništa novoga pod suncem. Da, riječ je o čovjeku, ne o njegovim pomagalima, nego o njegovom umu. Zato je „Prvo, bitno“, knjiga koju svaka generacija, svaka epoha, piše na svoj način. 

Tako Finci piše o Epikuru, bez koga pjesnik naprosto ne može: „Spominjem dakle Epikura i njegovu filozofiju sreće jer mi je takva misao oduvijek bila prihvatljiva i po samoj sebi razumljiva. Sreća je sreća činjenja i bivanja – to je poruka životnog entuzijazma. A kada bi i mene sada netko upitao o tome što je
sreća, rekao bih da je samo jedno veselje veliko, samo jedno najveće: slavlje života. Sreća je dar života. Zadovoljstvo životom. Što čovjek kroz više nepravdi, nesreća i teškoća prođe, sreća mu sve značajnija. Ona nije tek neki pojedinačni, više ili manje slučajni događaj, nego načelo, osobno stajalište koje život učini lijepim i smislenim. A da bi se dosegla i ostvarila ne treba mnogo. Koji je ostvari može potvrditi da je takvo postignuće najviše o njemu ovisilo.“

Bašlarov prostor, njegov „izgubljeni“ raj, ono što se traži. Koji je put pravi? Onaj koji propovijeda skromnost do asketizma, odnosno odsustva želja, jer želje kvare sreću? To je pitanje na koje svaka generacija traži svoj odgovor. Danas je to zabava, beskraj zabave, pornografija itd. Finci to razvija na svoj način, posmatrajući sebe, svoj odnos prema sreći, između činjenja i nečinjenja, želja i ravnodušnosti. Otvarajući sebe on čitaocu podastire prostor propitivanja, koji ne može ostati prostor ravnodušnosti, mirenja sa svim, podnošenja nepravde….

Svoje životno načelo sažeo je Finci u tri stiha: 

„Raduje se i sve će ti se radovati
Pjevaj, i sve će te pjevati
Voli, i ljubav će te naći“

Svoje kratko putovanje kroz meandre predsokratovaca, uz pomoć Predraga Fincija, čija će se knjiga, „Prvo, bitno“, čitati i o njoj će se govoriti u najširim mogućim krugovima, završavam pjesmom posvećenom toj knjizi i njenom tvorcu. Mislim da je to pravi način izražavanja zahvalnosti za izvrsnu literaturu. 

FINCIJEVA LUČA – PRVO, BITNO

Misao je zavodljiva, krupnih očiju,
Nježnog dodira, osjetljiva na zvukove,
Što se poput piljaka promeću, prevrću,
Kroz vazduh, gdje nema sjena,
Da bi sve spalila munja, onoga
Prvog bitnog, bez kojeg nema ničega
I kada ti se čini da ima, da je sve puno,
Dok se ne zamisliš, ponovo zamisliš
Jesam li zalutao, tražim li sebe
Na svim tim raskrsnicama, gdje me
Pitanja čekaju, strpljiva, stalna,
Kojima ispisuješ svoju vječnost,
S precima iz sna, koji postoji i postoji. 

Zdravka (Daška) Belošević-Žegarac rođena je u Hrvatskom zagorju, u Budinšćini 25. 8. 1929. Školovala se u Hrašćini-Trgovišću i Varaždinu. Nakon mature odlazi na studij novinarstva u Beograd. Studirala je na Novinarskoj i diplomatskoj visokoj školi. Radila je u redakcijama brojnih beogradskih novina (između ostalog bila je zamjenica urednika Večernjih novosti Miće Bogdanovića). Bila je glasnogovornica Skupštine grada Beograda u vrijeme gradonačelnika Živorada Kovačevića). Cijeli život bila je vezana za svoj dom u Budinšćini i za Varaždin, gdje je rodila dvoje djece. Umrla je u Beogradu 30. 5. 2017.

     Nije bila samo vrsna beogradska novinarka i glasnogovornica. U njenoj posmrtnoj ostavštini pronađene su brojne pjesme i prozni zapisi u kojima se zrcali Matošev stih „duša moja zagorski je kraj“. Ostavštinu valja srediti i prirediti za tisak, a ovom prilikom objavljujemo njen originalni zapis – Orasi i jabuke – pohvalu voćnjaku oko kurije na djedovini u Hrašćina-Trgovišću, u kojoj je do 1957. živjela njena teta, učiteljica i književnica Štefanija Bernas-Belošević, kod koje je rado svraćao pjesnik Gustav Krklec, a danas je kurija vlasništvo esperantske (i hrvatske) spisateljice Spomenke Štimec.

*****

Zdravka (Daška) Belošević-Žegarac

ORASI I JABUKE

(beogradska osjećanja Hrvatskog zagorja, u pismu nećakinji Spomenki Štimec 1997.)

Pitaš me za aleju oraha. Ne znam. Savet ćeš dobiti od stručnjaka agronoma, šumara, dendrologa, botaničara… Ja nemam savet, imam samo mišljenje, ono nije sazdano na činjenicama i zaključivanju, nego na osećanjima, a osećanja na uspomenama. Sećam se, dakle, da orah raste sam. I kad ih ima mnogo, kao što je bilo na našem nekadašnjem imanju, svaki je sam samcat, soliter. Drugi može da se razvija tamo gde od prvog ne dosežu grane ni njihova hladovina. Oni traže pun krug samo za sebe, nikakvo rukovanje sa drugim stablima; ako nešto raste u kritičnoj blizini, neće baš rasti zadovoljno, biće svedeno na nivo šiblja, ostaće nisko, zgužvano i pokoreno. Samo će trava napredovati, biće gusta i baršunasta – toliko sujeta jednog oraha može da podnese. On pravi red oko sebe, ne možeš njega u red svrstati i disciplinovati. Možda i pristane dok je mlad u aleji, ali jednom će se svakako uzjoguniti, preprečiće se vetru i iskriviti u borbi s njim, a možda će jedne noći i pogušiti one slabije ispred sebe i iza sebe. Tako će napakostiti i vlasniku aleje.

     Ne, nije orah pakosno i zlo drvo. On se samo brani. Vitez koga izazovu na dvoboj gori je od njega. Kao i oni koji bi njegovim lišćem da teraju buve iz kreveta. Imam razumevanja za ponosno i plemenito drvo. I zahvalnosti. Kad sam bila dete, u jednom od ratova, zimi smo večerali hleba i oraha. Hleba nije uvek bilo dovoljno – nekad su kriške bile sasvim tanke, ali oraha je bilo koliko voliš. Rađali su kao ludi sve dok nije ponovo došao mir i ljudi mogli da jedu razna jela za večeru. Posle su rađali normalno, zavisno od kiše, suše, vetra i svojih godina.

     Ko je ikad primetio blagonaklonost bogova?

     Svi uvek traže, mole, zahtevaju, iščekuju, daj bože daj: niko ne kaže hvala, dosta, sad je red na mene da dam. Ko je ikad primetio darežljivost oraha? Ko je ikad pokazao mrvu poštovanja? Beru se razni plodovi: jabuke, kruške, trešnje, čak i divlje kupine i jagode: prema šljivama rakijašicama ljudi pokazuju manje pažnje – njih tresu i love u ponjave. A orahe? Orahe mlate! Mlate! Shvataš li koliko bola i uvrede ima samo u toj reči. Koliko nepristojan, nemoralan, neprimeren izraz i čin. Osećam stid i potrebu da se iskupim. Ali ja nemam nigde pod kapom nebeskom ni pedalj zemlje da zasadim nezaboravak. Kamo li orah. Ovu činjenicu primam kao pravednu kaznu za neke promašaje u mladosti čije dimenzije rastu što se više udaljavam od njih. Orahe sadim u snovima. To je sad već krupno blagorodno drveće, toliko godina snovi traju. Ispod svakog je klupa ili ležaljka, pod onim na jugozapadnom kraju imanja i sto za popodnevnu kafu. Od jednog do drugog komad šetnje, dok sve obiđeš sunce se spusti za dva koplja, sve bliže čarobnom trenutku zalaska. U krošnjama oraha budi se vetar, jedno ga drvo dobacuje drugom kao loptu. Počinje brujanje, šum, njiše se hiljadu ljuljaški na granama. Zagrnem se ćvršće onim što mi je pri ruci, skupim se uz stablo oraha i utonem u san. Uvek zaspem ispod oraha, ali se tu nikad ne probudim. Probudim se u svom krevetu, u gradskom stanu miljama i godinama daleko, daleko od same sebe.

     Nemoj orahe u aleju!

     Posadi ponovo jabuke. Izvadi stara, grbava i pocrnela stabla i na mesto svakog stavi mladicu – jabučicu, svako stabalce druga sorta, da cvetaju zajedno a zru i beru se postepeno. Znaš da su stare jabuke sađene kad sam ja rođena, kažeš jedna se lepo ponela i poslednje jeseni, pa se sad sladiš i „grickaš nešto od mog detinjstva“. Nisam davno bila u toj aleji, ali stabla su bila stara i skvrčena, zrela za zamenu, i ranijih godina kad sam dolazila. Ne mogu da zamislim plodove na njima, to je tako groteskno.

     Ipak, slušaj: jedna moja stara prijateljica imala je još stariju rođaku, učiteljicu u penziji. Učiteljica je ceo svoj vek provela u selima, negde u totalnoj zabiti, skromna, ćutljiva, neprimetna. Nije se udavala, seoski momci nisu se u ono vreme usuđivali štipati učiteljicu, a druge načine udvaranja nisu poznavali. Živela je uvek sama u tom selu i ostala bi tako da se nije teško razbolela i došla u grad svojoj rođaci da je vodi lekarima ako joj ima leka. Bila je vrlo slaba, stara i sva osušena, prava mumija, reče mi prijateljica, a kad se, uz pomoć, skinula pred lekarom, ostali su oboje i lekar i rođaka potpuno zaprepašteni. Iz bele prevelike majice na starom sparušenom telu iskočile su dve rumene devojačke dojke, dve rajske ptice, dve zlatne jabuke. Nepipnute muškim rukama, nedirnute dečjim ustima, sačuvane u čekanju, bile su sama mladost i lepota na telu koje je kopnelo. Staroj učiteljici nije bilo leka, davno je umrla i njena rođaka, moja prijateljica, a ta priča o dojkama, eto, sad mi se vratila.

     Ne čekaj više da stare jabuke rađaju. Sadi mladice. One su kao seoske devojke, sveže i mirišljave, i vole da se poređaju jedna pored druge, da jedna drugu zagledaju koja je lepša i jedrija. Aleja jabuka. Devojčicom, tata me vodio od stabla do stabla i govorio „pirus malus“ i još nekako. Latinska imena sam zaboravila ali izgled i ukus jabuka nisam. Jedna je mirisala na limun i blago kisila, druga je rađala krupne lopte spljoštene na polovima kao globus; najslađa je bila ona prugasta, žuto-crvena, ofarbana kao najfinija svila; sitnija, zelenkasta imala je oko guze venac od pet ispupčenja, oznaka plemenitosti – govorio je tata, a plemenitost je potvrđivala dugim stajanjem za zimsku upotrebu i mesom beljim od sira koje je pucketalo pod zubima. Duže se čuvala samo kožara zvana kanada, rošava i kao prekrivena lišajem ispod kojeg se krila sama božja slast. Nju su ljuštili i servirali deci na tanjiru, ostale su se jele iz ruke.

     Moje detinjstvo bilo je krcato jabukama, moglo bi se nazvati jabučnim godinama. Kasnije kao da sam stalno jela oskoruše. Tako mi piše na licu a i tačno je.

Vjetar je utihnuo tek iza ponoći. I samo što prestadoše reski fijuci ispod streha, neko pred kućom zovnu:

– Mujesira, o Mujesira… – a onda nešto trupnu. To se otac vratio iz Slovenije, i tek što je zovnuo, posrnu i poljubi zemlju.

Već dva mjeseca ništa nismo znali o njemu. Majka je, pošto je prije dva mjeseca stigla obavijest iz Novog Mesta, iz Slovenije, da je pao sa skele u tunelu i da je u bolnici u Ljubljani, tri puta išla kod Imšir-bega i tražila pare u zajam da ide da ga vidi, ali – Imšir-beg ne odvaja lako paru od sebe!

– Najesen ćemo, Imšir-beže, ispeći rakiju pa ćemo vratiti. A ako šljiva poda, prodaću onu jednu krivorepu kravu i svaku ću ti donijet; hoću, Imšir-beže, groba mi u koji ću leći. Samo mi pozajmi da odem i da vidim nesretnog Hamida; ko zna na kakvim je mukama.

– Neću da zbog mene djeca ostanu bez kaplje mlijeka – lukav je Imšir-beg. I majka ponovo razveza šamiju pa utišti nazad. Kod Kladenca susrete Vehbiju Kotorčića i podobro mu se nažali na nerazumnog Imšir-bega:

– Molila sam i preklinjala da mi uzajmi, ali ne da, već se češka po glavi i škilji prema Ostronoši kao da veli: gore sam ih ostavio…

Vehbija joj ni jednu utješnu ne umjede reći. Samo iskolači očima, a iz njih progovori: nemam, a da imam dao bih iz ovih stopa – mnoga mi je dobra Hamid činio.

Samo što majka otvori vrata, otac ustade sa zemlje, uze merdevine iza kuće, prisloni ih i ode na tavan. Dugo je trupkao gore dok svako drvo na njemu nije opipao, a onda siđe. Hodao je po sobi, dodirivao svaku stvar, pipao svojim hrapavim rukama nas djecu koja smo, dole na dušecima, premirala od straha što je naš otac drugačiji.

Otprilike, još prije mjesec dana, majka se, sva uplakana, povjerila Ajkuni:

– Ko zna, sestro moja lijepa, hoće li se moj Hamid ikada više vratiti živ – izbezumljeno je svojim zelenim očima ošinula nebom.

Večeras se vratio. I živ je, ali nije onaj. Evo ga: sjedi na krevetu i zloslutno plače. Mjesečina mu obasjava lice kao da traži nešto po njegovim nagužvanim obrazima niz koje se kotrljaju bistre okrugle suze. Majka šuti dole kraj vrata i gledala u pod.

– Da stavim kahvu? – začu se majčin glas, ali je otac i ne pogleda već samo isturi kažiprst i zasiječe noć ispred njega: 

– Ne! 

– A hoćeš li jednu čašu varenike, sinoć sam pomuzla. Žutulju?

– Ne! – ponovo odbrusi otac.

– Boli li te što? – majka je i dalje gledala u pod.

– Boli! Ti me boliš! Sve si rasprodala: i zemlju, i kravu i krov sa kuće, sve… a ja sad ubijene glave ne mogu radit – skapat će djeca.

– Bog ti pomogo, Hamide! Ko veli da sam prodala…?

– Sve se zna. Sve si prodala i sebi lijepe haljinke pokupovala; udaćeš se čim dan osvane, a ja ću letjeti od Kaplana do Zeke, od Zeke do Imšir-bega i moliti za šaku kukuruznog brašna… – ridao je otac.

– Zašto si prodala krov sa kuće? Upljuskat će nas čim zagrmi sa Studenih vrhova, a i cerade su izinđale – moljac je svaku prozumbo…

– Peo si se na tavan…!

– Jesam! Peo sam se! Mogo sam i na nebo stić, krov mi ne smeta!

– Hamide, Hamide, sve stoji kako si i ostavio, eno i kosa visi o rog obješena, eno ti vodijera u hatuli, sve ti je na svom mjestu. Eno i krave u štali; zemlja je nedirnuta… Hoćeš li štogod pojesti, Hamide…?

–  Jeo sam bukovo lisje na Mrazovcu i neću ništa drugo, neću tuđe nafake… Jok… Ovo je sada sve tuđe…

Hajde, operi noge pa lezi.

– Ja više nemam noge – odbrusi otac – na tuđim sam došao, tolike rijeke prođoh a nigdje vodu ne dohvatih…

– Odmori, Hamide, premoren si ti… od duga puta ti je to…

Otac se prevrnu na krevet i, ne prođe mnogo – zaspa. Majka priđe ocu i stade učiti. Dugo je šaputala a onda mu skide čarape i pokri ga jorganom. Krenu i sama da legne, ali se prisjeti – vrati se, nađe vindjaknu i prebaci je preko očevog jorgana. Otac je počeo škrgutati zubima. Strahovao sam da svoje zdrave bijele kutnjake ne izvali iz vilice.

Majka, samo što leže, skoči na noge. Nije prišla ocu, od čeg smo strahovali, već izađe napolje i – dugo se ne vrati. Pred zoru neko je s njom ušao u kuću. Bio je to Hule-efendija sa sela Palj, hasijetli ruke i najučevniji u cijelom kraju. Iako podobro obolio, nije mogao da ne dođe. Pod pazuhom je nosio veliku knjigu. Majka je ostala na onom istom mjestu do vrata, na kom je stajala dok je otac jadikovao za rasprodanom imovinom. Hodža priđe uz očevo uzglavlje, razgrnu knjigu i stade učiti. S vremena na vrijeme, otac bi strašno jeknuo, da bi s tavana posipjelo žuto sipčevo brašno i na prozorima se zatresao džam. Čovjek je zbrzano izgovarao nama nerazumljive riječi, nekad skorom u sebe – samo su usne poigravale pod kratkim brcima, a nekad toliko glasno da ih je mogao čuti i neko napolju čučeći pod strehom. Otac je sve rjeđe ječao, a kad u prozore udari zora i mi jasno mogasmo razabrati svaku boru na očevom usnulom licu – presta. Hule-efendija tri puta poljubi veliku knjigu i tri puta je primače do očeve glave kao da mu njom dodirnu čelo, a onda ustade i krenu napolje. Majka je izašla za njim:

– Uzmi, molim ti se, uzmi…

– Ne, Mujesira-hanuma, ne. Ovo se ne plaća. Bog je milostiv i njegova se dobra ne mogu platiti parama – ona se zaslužuju. – A onda je otišao.

Onoga časa kada je kroz prozor jedna zraka sunca upiljila u očevo čelo, on skoči na noge.

Majka ga dočeka sa ibrikom i lavorom. Dugo je trljao lice, uši, vrat, isplakivao usta, a onda je izašao na avliju i duboko udahnuo jutarnji zrak. Dotrčavali smo do njega i ljubili mu: prvo ruke, a onda obraze; jedno po jedno smjenjivali smo se u njegovom naručju.

– Vidi, vidi Leptira moga, kako se popravio. Jesi li to opet krijući upado u mljekar, a…? Vidi Bulbulke što je upravila kose…

Kako smo mu dolazili tako nas je, pošto bi nas izljubio i izmilovao, odlago na drugu stranu. Ponekad bi duboko uzdahnuo. To nas je boljelo, znali smo da otac tako ispuhuje nagomilanu muku.

Nije ovo sada bio onaj otac od sinoć: nije pitao majku što je prodala zemlju i kravu; što je prodala krov sa kuće… Iznad lijevog uha vidio mu se veliki ožiljak, kojeg bjehu počele prekrivati sitne prosijede dlačice. Posjedali smo da doručkujemo – poslije dugo vremena ponovo smo se okupili oko iste sofre, a onda mi školci zgrabismo torbe i, sretni kao nikad, odjurismo preko Podbučja. Ostao je samo najmlađi Ekrem, ali i njega majka isprati do izvora i uputi ga u Hiza da joj od daidže Sulejmana donese često sito koje smo uzimali kada nam dođu iz daleka.

– Ne vraćaj se dok se djeca iz škole ne pomole kod Jakupovog kamena – zapovjedi mu, pa se žurnim koracima vrati ocu. 

Kad bi neko ušao u „našu“ malu birtiju i, nadglasavši nas galamdžije, upitao „Ko je ovdje Emir Fazlibašić?“, trebala bi nam, i kad smo najtrjezniji, koja bogda vremena da shvatimo koga se traži. 

Ni google, kao ni kavana, nema pojma o Emiru Fazlibašiću, a ako bi mu se utipkao nadimak, opet se ne bi postiglo ništa. Babu mu Eneza odvajkada svi zvali Štruca pa mu onog jutra kad mu je hanuma završila u rodilištu javiše da je dobio Kiflu. 

Da su se neke stvari poredale drugačije, Kreševo i Hadžići bi, a možda i čitava Bosna i pride Hercegova zemlja, bili ponosni na Kiflu kao što se godinama već kunu u Pjanića, Nurkića ili Džeku. Stvari je, međutim, po svom poimanju života redao Štruca. Kad je Kifli bilo 16 godina, u Hadžiće je, gdje je igrao košarku za doratni KK „Partizan“, preko noći pretvoren u KK „Bošnjak”, stigao neki lik iz uprave košarkaškog kluba „Girona“ iz istoimenog španjolskog grada. Doteglio iz postojbine Ibera i darovao Hadžićanima dobru gomilu rekvizita i opreme pa ostao pet tjedana, mjerkajući svaki trening i svakog igrača. Na kraju je odmjerio dvojicu i ponudio im potpis profesionalnog ugovora s „Gironom“. Tamo bi ih u tajne igre upućivao osnivač Kluba, legendarna NBA zvijezda Marc Gasol. Jedan je, Ismir G., prihvatio, odigrao nekoliko sezona, a onda, zbog teže povrede, prekomandovan za jednog od trenera omladinskog pogona, čime se i sad bavi. Drugi bi, Kifla, također prihvatio, ali je babo Štruca, preventivni egzorcist, bio protiv – ode mu dijete u bijeli svijet, tamo će ga pokvareni zapad uništiti; društvo, provodi, slava, možda čak i droga, ukratko, što bi reci Okudžava, zagrcnut će se gutljajem slobode. 

Kao što beznoge i bezruke zna grdno zaboljeti noga ili ruka koje nemaju, tako i Kiflu povremeno žignu čežnjive uspomene na nedoživljeno, prtljaga unaprijed amputiranog bijelog svijeta što se već bio razbaškario u njegovoj glavi. Danas Štruca i Kifla kontaktiraju škrto i rijetko, samo kad nema druge, a sin odavno nije pod istim krovom s bábom; našao praznu kući i živi „o sebi, pri sebi“. 

Inače je u neko doba dorastao do točno 200 cm i tu stao. I nastavio igrati za KK „Bošnjak“, usput, svakodnevno pješačeći sedam kilometara do Tarčina, u školu, a onda još nekoliko do Hadžića, na trening. Postao je građevinski tehničar, smjer cestovni promet, ali, umjesto da se bavi barem tim, „pismenim“ poslom („Ma jok, ništa od toga, nisam ti ja u Stranci“!), kad mu već Štruca ne dade da upozna „bijeli svijet“, Kifla već 20 godina, i to u ekipi sjekača šume, uči zemljopis Bosne i Hercegovine. I kad kažeš Prača ili Jabuka, a ne Goražde ili Bosanski Petrovac, nabrojit će ti sva sela, zaseoke, ceste, rijeke, potoke, brda i planine tog kraja. Kršeći se po šumama i gorama naše zemlje ponosne, 12 puta je, umjesto u zlatastim gvožđima što su mu ih bile razapele suđaje slave, završio u sarajevskoj bolnici Koševo. Huk života u ništa je stvorio sitne incidente, ne broji se ono „kad me niotkud iznikla grančurina spuca po pojilici“.

Lako je za to, naprave mu rusku kapu ili nabiju longetu, ali još nije izmišljen gips ili sadrena udlaga za unutarnje lomove. Zato unutarnje brazgotine nekad zarastaju sporo ili sve sraste nakošer. Bilo i prošlo. Košarku zaigra još samo na općinskim sportskim igrama, čak mu je lani kreševski načelnik Renato Pejak uručio posebnu zahvalnicu, neku vrstu nagrade za životno djelo. Kifla ne tuguje već pjeva, pitko, tek ponekad mu grlom zastruže poneko davno zalutalo zrnce gorčine. Smijem se kladiti s bilo kim i u bilo što da je – čast svim etnomuzikolozima i sličnim – najbolji znalac sevdalinki u čitavoj Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu, naprosto jer ne postoji doslovno nijedna koju ne zna. Djetetom se primio na sevdah k’o mlada udovica na sladunjavu sućut, sevdalinka mu, zajedno sa šumom, postala musafirhana, nižu se pjesme k’o onih 99 bobaka tespiha u ruci pravovjernog. Slušajući njegov gromki glas u paket-aranžmanu s kvrgavim štektanjem motorke, mora da se jele koje se nađu na redu za sječu i same raspjevaju pa onda rasplaču, da bi mu se na kraju predale bez otpora i postale jelovi leševi. Tom svojom gromkošću me katkad, dok zajedno sevdišemo, povuče za živac i onda mu – jest da je od mene 14 godina mlađi, otprilike toliko  centimetara viši i toliko puta jači od mene (snažan je, što bi reci Evlija Čelebi, kao zvijer Sudnjeg dana) – zaprijetim da ću ga udaviti ako odmah ne nađe potenciometar kojim se stišava. U sekundi ga nađe, prebaci se iz poluteške u poluvelter, nekad i u perolaku kategoriju, i začas se od Safeta pretvori u Himzu. 

Sebi katkad, kad su u pitanju sevdalinke, moram upisati minus; odakle ih Kifla izvuče, najčešće taman nekad pred fajront, gdje ju je čuo i kad naučio, sâm Bog zna. I kako iz onoliko sevdaha, bez padobrana i GPS-a, ipak uspije doskočiti u stvarni život, a ne završi na Koševu. Nekad sam, puno godina, pjevao u zborovima i amaterskim rock-grupama, a usput, iako glazbeno neobrazovan, uz pisanje sladunjavih mladalačkih tekstova,  pravio glazbu i poneki aranžman. Jedina šansa da Kifli upišem minus je da se na tom planu opet malo aktiviram i napravim tekst i glazbu za jednu novu sevdalinku. Ne dangubi on čitajući www.jergovic.com i pojma nema šta mu spremam. Već ga, kad mu je zapjevam, vidim kako je zinuo, ne samo ustima, već i krupnim očima, sjajnijim mu i od prošlosti i od budućnosti, iz kojih hrpimice izlijeću upitnici: Ma šta, bolan i ne bio, šta je sad ovo, kako može bit’ da je ne znam?! 

Gledajući fotos koji je
na FB postavio Predrag Finci

Kao skulptura Henrija Mura,
naoko mirna, a do rasprsnuća
ispunjena trncima znatiželje,
na vrhu stepeništa čuči mačka
i čeka mig zbunjeg Filozofa
da počne odgonetati razliku
između gradskog miša igračke
i živog miša u šumskom gustišu,
kakvog nikada nije vidjela.

Desnim uhom, živom antenom,
hvata tajanstvene kosmičke zvuke,
lijevim, čudesnim putokazom,
oslušuje iskušenja života
na planeti kojoj, ne pitajući je,
dadoše ime Zemlja.

Da li je vrh stepeništa kraj,
ili je tek početak
neizvjesnog puta,
skoka u prazno?

Izvija mačka brk,
stavlja Filozof prst na čelo.

                         10. 12. 2021.

Film “Zbornica” nije dramaturški zaokružena cjelina. Gotovo da nijedna priča, unutar one velike priče, koja je ovdje započeta, nije konačno ni dovršena. I ništa što bi se na kraju moglo dogoditi, pa da gledatelj izađe iz kina ispunjen i zadovoljan, zapravo se ne dogodi. “Zbornica” je dvosatna savršeno ritmizirana forma. Slike, prizori, scene izmjenjuju se u ritmu kola, praćeni organiziranim, precizno kontroliranim žamorenjem. Drama koja započinje stalnim zaposlenjem nove pedagoginje, mlade, empatične i ambiciozne u mijenjanju svijeta u kojemu se upravo našla, ne vodi nikamo, osim što se neprestano vrti, poput onog šniclerovskog kola, u nizu svakodnevnih ponavljanja i socijalnih varijacija. Gledatelju kao da se neprestano najavljuje veliki rasplet, ili barem neki strašni događaj koji će dramu uzdići na novu razinu, ali sve to izostaje. Jedino što se mijenja nastup je glavne protagonistkinje, koju malo-pomalo drobi i preobražava zajednica koju ne uspijeva mijenjati.

Zbornica je beznadna, u zbornici nema i ne može biti katarze, kamera se po zbornici kreće unezvjerenim pogledom aktera, a film Sonje Tarokić sav je i u svakom trenutku okupljen oko lica, očiju i minimalne grimase nevjerojatne Marine Redžepović. To lice drži strukturu kola, ono nadomješta dramu koja će izostati, sve što se ne dogodi oko te mlade žene, dogodit će se u njoj. Gledatelj nema nijednog trenutka problem s onim što gleda, premda većim dijelom gleda jedan neočekivan, skoro i nemoguć film. Ono što se u “Zbornici” gleda, kao da je viđeno i artikulirano špijunskim okom mobilnih telefona. Pakao škole pakao je opustošenih ljudskih srca.

Svaki je kadar pretrpan. Svaki koji prikazuje samo zbornicu. Nastavnice, nastavnici, učiteljice, učitelji, roditelji koji se odnekud pojave i vječno su puni prigovora, misle da njihova djeca imaju pravo na nešto, pa vjeroučiteljica, časna sestra, koja mine prizorom u nekoliko navrata, a da joj nijednom ne čujemo glas, niti na bilo koji način aktivno sudjeluje u zbivanjima. U jednom trenutku gledatelj koji ima minimalan pojam o socijalnoj dinamici glumačkog posla i filmskog seta zapitat će se kako je redateljica navela i nagovorila sve te ljude da rade ono što rade. Recimo, niz glumaca u ovom filmu sudjeluje samo u žamorenju, pojavljuju se u pojedinim kadrovima, nešto rade, aktivni su na način na koji su aktivni nastavnici u zbornici, ali oni tu nisu sporedni likovi, epizodisti, pa ni statisti. Neki među njima snimali su veliki broj scena, u kojima se vrlo markantno pojavljuju, ali nemaju uloge u klasičnom smislu riječi. Ili imaju uloge s kojima gledatelj neće biti upoznat, jer oko kamere zaustavlja se na onim drugima. Oko kamere zaustavlja se na onima koji su Anamariji zbog nečega važniji. No, gledatelj je pod dojmom da bi moglo biti i drukčije, i da bi neko od onih depresivnih ženskih lica u pozadini moglo najednom preuzeti priču. Na kraju, takvi nagovještaji i postoje. Prepoznaju se u tom neprestanom žamorenju, ili započinju kao epizode koje se zatim ne nastavljaju…

Ali kada smo kod Anamarije… Sve u filmu Sonje Tarokić ima svoju svrhu i smisao. Sve je živo i stvarno, pa tako i ime glavne junakinje. U načinu na koji ga pojedini protagonisti izgovaraju, a onda u načinu na koji ga izgovara školska ravnateljica, velika Nives Ivanković, cijela jedna je priča, koja proteče ispod filmske priče…

Djece u filmu o školi jedva da ima. Djeca su, osim problematičnog dječaka Lovre, nevidljiva. Ona su neprepoznatljiva i nerazabiriva masa i magma, koja kroz školu kulja. Djeca su u “Zbornici”, kao i u hrvatskome školstvu, pluralia tantum, za razliku od nastavnika, a pogotovu roditelja. Na roditeljskim ambicijama svijet ostaje. Djeca će taj svijet jednom, u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti preuzeti samo zato što je čovjek smrtan stvor, i što se generacije na zemlji izmjenjuju. Dijete se može među djecom u školi razabrati samo ukoliko je problematično. To je istina, i to Sonja Tarokić pokazuje.

“Zbornica” djeluje kao artefakt nastao iz posljedice neke velike cjeloživotne traume ili opsesije. Postoje takve knjige, takvi romani i filmovi. Čitatelj poslije istražuje biografske veze piščeve s čudovišnom njegovom temom. Mora da su strašni bili brakovi Ingmara Bergmana kada je mogao snimiti sve one filmove, pa preko njih još i “Prizore iz bračnog života”, užasan alkoholičar morao je biti Malcolm Lowry, pa da napiše roman “Ispod vulkana”. Ništa trezveniji nije bio ni John Huston, pa da pred kraj života po Lowryjevom romanu snimi film. Gledatelj se, na čas, pomalo i razočara, kad shvati da neki roman, ili neki film, ne može biti objašnjen preko autorove traume. Učini mu se da ga je autor prevario. U toj prevari je umjetnost. Sonja Tarokić nije radila kao školska pedagoginja, čini se da nikad nije bila zaposlena u školi, samo se, kaže, zainteresirala za temu.

Čini mi se da je u nekoliko intervjua insistirala na alegorijskoj strani “Zbornice”. Govorila je da to nije film samo o školi, nego da je to film o društvu. Mislim da je to nepotrebno i krivo. Ono što je doista važno u njezinoj priči, tiče se temeljnog sloja priče, tiče se zbornice i škole. U alegoriju se ta priča uzdiže preko glazbene forme filma, preko kola, te preko folklorne matrice, koja se javi u nizu klasičnih prizora slikarske naive, podloženih glasovima folklornog ansambla Lado. Način na koji se, poput sinkopa, ove glazbeno-likovne sekvence pojavljuju u “Zbornici”, gledatelja će sjetiti Babajine “Breze”. Između folklorizacije priče u filmu Sonje Tarokić, kojom se “Zbornica” raspršuje u alegoriju vječne nam Hrvatske, i folklora u tom klasiku domaće kinematografije mogla bi se smjestiti cijela jedna poprilično uzaludna nacionalna povijest, kojom se rakovim korakom stiglo u neku buduću duboku prošlost. S tim da Sonja Tarokić tako divno prepoznaje tu bliskost između velike nacionalne tradicije, sublimirane u gesti i likovnoj perspektivi naivnog umjetnika, i naivnih dječjih vizija svijeta. Zbilja, država je u svom zlu djetinja stvar. Zbornica, međutim, nije djetinja, zbornica je mjesto očajničke odraslosti.

Školska hijerarhija i struktura, kakve prikazuje Sonja Tarokić, sa školom i zbornicom moga doba, nema nikakve veze. Prije četrdeset i kusur godina, kada je ovaj gledatelj išao u školu, zbornica je, uglavnom, bila tajno mjesto iz kojeg je proizlazio sav školski sustav. Ne samo da mi nismo mogli u zbornicu ući, nego u zbornicu nisu ulazili ni naši roditelji. Oni, pak, roditelji, bili su ponizni i skrušeni pred učiteljskom vlašću na posve jednak način na koji su pacijenti i njihova rodbina ponizni i skrušeni pred liječničkom vlašću. I to je, gledano iz današnje perspektive, bilo duboko ispravno. Školski ravnatelji bili su uglavnom nedodirljive figure mira i sabranosti. Oni su menadžerirali školskim sustavom, i služili su za plašenje đaka: ako ne budeš poslušan, završit ćeš kod direktora! I, za razliku od današnjeg doba, školski ravnatelji nisu bili političke ni partijske figure. Školski pedagozi i psiholozi – a imali smo u svojim školama i pedagoga, i psihologa – bivali su nevidljivo prisutni. Na hodnicima smo ih prepoznavali kao one koji su izvan hijerarhije i u koje se, zapravo, moglo imati povjerenja. Za razliku od nastavnika, nisu proizvodili autoritet. Nisu kažnjavali. Razbiješ li prozor pred očima pedagoginje, ona te neće prijaviti učiteljici. To sam doživio, i toga se sjećam.

Slični su u onodobnoj i ovodobnoj školi karakteri nastavnika. Gotovo da bih u većini likova iz zbornice Sonje Tarokić mogao prepoznati nekog od svojih nastavnika. Profesor povijesti, opasan i neugodan osobenjak, paranoik za kojeg je nemoguće znati u što bi se sve mogao razviti, hoće li nekog na kraju ubiti, ili će ostati pitoma budala, kojeg je genijalno odigrao Stojan Matavulj, vječna je školska figura svih naših epoha. Ne radi svoj posao, ne predaje, ničemu đake ne uči, osim što im za cijeli život ostaje u glavi kao onaj neobičan i neočekivan karakter, kakav katkad naseli svakodnevicu. Iza njegova neispredavanog i nenaučenog predmeta često u glavi ostane cjeloživotna praznika, obrazovni nedostatak, ali nešto se, eto, naučilo o ljudima.

Osim što je neobičan a odličan film, “Zbornica” je onaj primjer društvene autorefleksije, kakvu u zrelim kulturama donese ponekad neki važan roman, esej ili film. Premda “Zbornica” nije alegorija Hrvatske, ona jest svojevrsno “izvješće o stanju nacije”, ubačeno u školski “sandučić povjerenja”.

IZBOR RIMSKIH KLASIKA 

Od svojih najranijih školskih dana maštao sam o svojoj biblioteci. Nešto slično onoj, gradskoj, koju sam u tom trenutku koristio. Rano sam počeo da skupljam sve knjige koje su mi bile dostupne na bilo koji „legalan“ način. To „legalan“ način, znači da sam poneku „tuđu“ knjigu prisvojio naprosto stoga što sam to mogao u tom trenutku. Ali to su rijetke knjige i rijetki trenuci. Tako moja sadašnja kućna biblioteka, mada ja i veliku biblioteku na čijem sam čelu bio godinama, smatram „mojom“, dakle, moja se biblioteka sastoji od najraznovrsnijih knjiga koje se mogu zamisliti. Mnogo udžbenika, rječnika i gramatika, raznovrsnih priručnika, pored onoga što običan svijet smatra kućnom bibliotekom, dakle beletristika, poezija, proza, esejistika i tome slično. Stare knjige obožavam, one mi govore mnogo već svojim izgledom. 

Kao prvu u toj vrsti pokazaću vam knjigu, sve pišem ćirilicom jer joj je takav naslov: Избор из римских класика – за гимназије и реалне гимназије – II дио: поезија. Саставио Владимир Периновић, професор вел. гимназије сарајевске. – Штампарија Босанске Поште, Сарајево. Ali tek prva unutrašnja stranica otkriva bitne činjenice kojih nema na koricama: Наредбом Земаљске владе за Босну и Херцеговину од 22. јула 1919., број 138.169 – VIII.-3. књига је уведена у средње школе као облигатан уџбеник. – Сарајево 1919. Издање: писца и књижаре Л. Финција. 

Tu je još i plavi pečat knjižare STUDNIČKA, Sarajevo. 

Nad gore navedenim činjenicama ostajem dugo zamišljen, kako se obično kaže, bez riječi. Mjesto, godina, imena, je li to bilo moguće? Prošle godine je rat završen, tzv. Veliki rat, velika izgibija, ovdje se objavljuje jedna knjiga namijenjena nastavi latinskog jezika, kao da rata nije ni bilo. Prvo pitanje je ćirilica, da li je bila obavezna ili se na nju odlučio autor, profesor Vladimir Perinović. Ko je on? U Bosni i Hercegovini gotovo cjelokupna pravna regulativa iz vremena „Zemaljske vlade“, bila je i dalje u praksi, vrlo malo je činovnika odmah napustilo BiH. Tako se život prividno nastavljao gotovo kao da rata nije ni bilo. Ili se meni samo tako čini? Tako je i ovu knjigu odobrila Zemaljska vlada još u vrijeme rata, ili pred kraj rata. Pa je objavljena takva kakvu sada gledam. 

Ukucam ime u tražilicu Google: profesor Vladimir Perinović, i dobijam vrlo škrte informacije, sa skromnom bibliografijom knjiga posvećenih latinskoj književnosti. Da, tu je oštar tekst o profesoru Perinoviću, da je u Tuzli prvo predavao bosanski jezik, da bi odmah poslije promjene iz Beča, predavao srpski, ili srpskohrvatski, jednako revnosno kao i što je predavao bosanski. Sve je moguće, kažem ja sebi. Gledam dalje na tražilici, pomno. Najviše obavještenja dobije se uglavnom preko podataka za unuka Davora Perinovića, za koga se kaže ovo (prepisujem sve, jer je „zanimljivo“, i možda upravo stoga i pišem ovaj tekst:

Davor Perinović

Perinović je roden u Zagrebu 1949. u zgradi u Ulici Bečićeve stube 2, gdje je kasnije bio ured predsjednika Hrvatske Franje Tudmana. Njegov djed, Vladimir Perinović, profesor latinskog, izgradio je kuću u Sarajevu na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U toj kući Perinović živi danas nakon preseljenja u Sarajevo 1956. Njegov otac je bio liječnik i kao nepodoban je po kazni premješten na rad u Sarajevo 1949., tako je Perinović s majkom živio u Zagrebu sve do 1956. Neprijateljstvo prema komunističkom režimu u Perinoviću se javilo nakon preseljenja u Sarajevo. Kako je naveo, to se dogodilo zbog zabrane prodavanja borova u vrijeme Božića i zbog poginule rodbine supruge u Bleiburškoj tragediji čija tijela nikad nisu pronadena. Nakon završenog studija medicine, Perinović je jedno vrijeme radio i u NATO-voj bolnici u Zapadnom Berlinu.

1. Politička djelatnost

Na politički aganžman nagovorio ga je župnik don Ante Jelić. Perinović se do tada dvoumio izmedu priklanjanja Marku Veselici iz Hrvatske demokratske stranke i Tuđmanu iz Hrvatske demokratske zajednice. Nakon čitanja Glasnika HDZ-a odlučio je pristupiti HDZ-u jer je bio “impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta” kako je naveo u pismu u kojem je izrazio želju za pristupanjem. U Zagrebu se susreo s Ivanom Bobetkom, sinom generala Janka Bobetka kojeg je istom prigodom upoznao, a uskoro se sastao i s Tudmanom. Nakon sastanka s Tudmanom, Perinović je započeo pripreme osnivanja HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Prvi pomagači pri toj zadaći bili su njegovi osobni prijatelji iz župe, Zdenko i Mario Milošević te Nijaz Begić; uskoro se osnivanju pridružio i Pavao Ilić te su ovi ljudi činili korijen HDZ-a u Sarajevu. Po Tudmanovom savjetu i inzistiranju, Perinović je u rukovodstvo HDZ-a nastojao uključiti što više Muslimana jer je Tudman tvrdio da “nema Bosne i bosanske politike bez Muslimana”. Sastanci su se održavali u Perinovićevoj kući u Kelemovoj ulici. Perinovićeva kuća bila je pod prismotrom milicije, pa su često sastanke održavali i na tavanu, a takoder mu je prisluškivan i telefon zbog čega su rabili šifrirane poruke. Za sebe je Perinović rekao da je “jedini Srbin predsjednik hrvatske stranke.” Svojom izjavom da su “bosanski fratri gori od komunista” narušio je svoj položaj u HDZ-u. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Skenderiji u Sarajevu 5. rujna 1990. Na toj konvenciji Perinović je smijenjen s mjesta predsjednika HDZ-a BiH nakon samo 19 dana vodstva stranke. Perinović je kasnije putovao i u prvom hrvatskom izaslanstvu u Sjedinjene Države i Kanadu te je tom prilikom upoznao i Gojka Šuška te Josipa Manolića. Perinović je, zajedno s još nekoliko suradnika iz HDZ-a, po nalogu Tudmana, pomogao i pri osnivanju Stranke demokratske akcije.

2. Nakon rata

U suradnji s timom ortotičara Otto Bock Sarajevo, Perinović sudjeluje u istraživanjima na području konzervativne ortopedije i ortoze, s naglaskom na tretman skolioze. Problemom skolioze Perinović se bavi već 40 godina u svojoj lječničkoj karijeri. Razvio metodu uzimanja otisaka za individualnu izradu ortoze u korigiranom derotacijskom položaju. Perinovićevom metodom dolazi do korekcije rotacije kralješka i tako utječe na osnovni uzrok nastanka većine skolioza.

Toliko o Perinovićima koji su se vjerovatno ponašali kako vjetar duva. Ali, hajde sad, pa razumi Bosnu, razumi Sarajevo, „kojeg više nema“, bar ne onakvog kakvo je u svojoj prošlosti bilo. Ako zađeš u posebne oblasti, elektronski pretraživač daje najoskudnije informacije kada je u pitanju BiH, i naročito Sarajevo. Povremeno ti se čini da se više prećutkuje nego što se unosi da bi bilo dostupno. Ili je to klasični nemar, tako znan kao nerad za bilo koga osim sebe same – dakle, ono što se kaže javašluk. Meni izgleda da sadašnjem Sarajevu najmanje je stalno do nekadašnjeg Sarajeva. Ali to više nije javašluk nego određeni cilj. 

Kad se pogledaju ponovo internetski podaci, koje prezime Perinović pokreće, kojima se pridodaju drugi izvori, koji govore o tome da je, na primjer, po prezimenima Jevreja, najviše sa prezimenom Levi, 1.238, Srba sa prezimenom Perinović 10. ubijeno od strane ustaškog režima, onda se tu mozak zacementira u razmišljanju o Bosni, pogotovo o Sarajevu. Da, Studničke već dugo nema, mada knjižara još postoji na istom mjestu. U njoj je u moj vakat radio sjajni knjižar Stipe, koji je pratio šta se objavljuje i odmah naručivao, a svojim saradnicima, izdavačima, čestitao svaki uspjeh. Tako je i meni jednom prilikom poslao telegram sa čestitkom. Volio sam takvo Sarajevo. 

Može li neko, zapravo, napisati objektivnu istoriju ovog prostora? Kroz najmanje dvjesta godina gomilaju se laži, prevare, zablude, da ne nabrajam više. Eto, dovoljna je jedna, sasvim nedužna knjiga u kojoj su pjesme velikih rimskih pjesnika koje treba neprekidno čitati, da pokrene u čovjeku bezbroj pitanja na koja nema odgovora. Da, u toj Gimnaziji u kojoj je predavao profesor Vladimir Perinović predavao sam i ja kratko, odmah poslije diplomiranja, razmišljajući da se vratim obavezno u Sarajevo, gdje su mi svi prijatelji. Danas je od njih,, tih prijatelja ostalo samo sjećanje na jedno doba koje je ipak bilo obećavajuće.