Razmišljajući o ponašanju tri tipa pisaca u njihovom odnosu prema vlasti, mislim da se o Tribunu nisam dovoljno iskazao. Opisao sam ga kao iskusnog, odmerenog igrača, koji ponekad, ako je potrebno, koketira sa vlašću da bi na tribunskom mestu ostao što duže. Ali, kao i kod Hronisterika i Klovna, i kod Tribuna ima značajnih nijansi u skali između koristoljublja i hrabrosti. Mislim da sam nedovoljno istakao upravo odlučnost određenih Tribuna u ključnim momentima društvenih i nacionalnih raskršća u svojoj otadzbini kada se beskompromisno bore za svoje stavove. Oni mogu da nose tu ulogu tako predano, da bi nekada trebalo i da se otrgnu od nje, govoreći sebi ono što je Konrad rekao Havelu: “Sada bi ponovo mogao da budeš pisac. Odigrao si važnu istorijsku ulogu, prepusti nadalje političarima“. Iako neki od od Tribuna, ako je potrebno, manipulišu sa vlašću, za njih je istina važnija i nasuprot svim pritiscima, znaju da budu otporni i uporni u njenoj odbrani. 

U tom smislu, koristim primere književnih tribuna iz ranije (Igo) i bliže (Sartr) francuske prošlosti.  

Strasno republikanstvo Viktora Igoa protiv diktature Napoleona III (koga u svojim pamfletima naziva Napoleon Mali) nije zaplašilo ni decenijsko progonstvo na ostrvo Gernzi, gde je grmio pamfletima, stvarao upečatljive crteže, učestvovao u okultnim seansama, i osim toga napisao „Jadnike“ i zbirke poezije „Kazne“, „Kontemplacije“, „Legende vekova“… Uštogljeni, ali željan vlsti Napoleon III, koji se od prvog predsednika francuska republike (1848-51) preobražava u vlastodržnog imperatora (u istoriji neredak slučaj) bio je prava meta gnevnog pisca. Igoovo izgnanstvo nosi dranatiku visokog stila. Sa lažnim pasošem, gordi tribun, preobučen u radnika, odlazi da u sledećim decenijama samuje na malim, hladnim lamanškim ostrvima. Iz dugog egzila, u najkreativnijim godinama svoga života, Igo se 1970., dva dana posle proglašenja Republike, vraća u Pariz gde je dočekan kao heroj. 

Ljubav francuskog naroda prema tribunu Igou trajala je doživotno: na proslavi njegovog 79. rođendana, održana je jedna od najvećih parada u francuskoj istoriji. Više od dva miliona ljudi prolazilo  je u njegovu čast ispred stana u ulici d’ Elej gde je živeo, a zatim se povorka kretala duž Jelisejske avenije prema centru grada. Slična takva ogromna masa ljudi je 1883. ispratila telo Igoa do Panteona, njegove večne kuće. 

Koliki je bio uticaj Igoa na javnu svest, ne samo u njegovoj otadzbini, nego, kao prognanik, i na ostale države, svedoči i da je u Velikoj Britaniji, kraljica Viktorija, tada najmoćnija svetska vladarka, zbog njegovog nastojanja poštedela od smrtne kazne šest irskih terorista (a ukidanje smrtne kazne doneto je u ženevskom, portugalskom i kolumbijskom ustavu). 

*    *    * 

Kritičari, od Tibodea na ovamo, ističu retoričnost kao jednu od glavnih Igoovih stilskih odlika. Retorika je efikasno sredstvo koje Tribun često koristi pa je otuda bliska i Sartrovom stavu u „Šta je to literatura?“: “Pisac je govornik: on naznačava, dokazuje, naređuje, odbija, interpeluje, preklinje, vređa, ubeđuje i insinuira”. Sartrova sugestija je očigledna: pisac treba da bude angažovan. Svakako da se angažovanost Tribuna razlikuje od Hronisterikove. Delovanje Hronisterika je u službi određene političke situacije, on je žestoki borac u prvim frontovskim redovima u borbi za vlast. 

Tribunski strateški horizont je mnogo širi, u političkom, a i u ideološkom smislu. Njemu je imidz sopstvene nepokorne individualnosti osobito važan, pa zato je oprezan da ne padne u naručje vlasti. On može da se približi, da se približi i ohrabruje određeno mišljenje, stav i političku akciju, ali nikako nije „partijski“ čovek, kao što je često Hronisterik. 

Za tribunsku angažiranost oko suštinskih, etičkih načela za opstanak svoje nacionalne književnosti, kulture i jezika očekuje da bude veličan visokim nagradama i priznanjima i da ima dominantno mesto u književnim istorijama. Tribun – pisac prihvaćen od svoje fele kao ključan, autoritativno ocenjuje kreativne domete svojih prethodnika (i ponekog savremenika), čime naglašava sopstvenu važnost u uspostavljanju nacionalnog Panteona. U književnom svetu on gotovo da i nema suparnika koji bi mogao da mu parira po važnosti ili funkciji u kulturnom i društvenom životu svoje države. Njegov protivnik, ako je pojedinac, mora da oličava  one vlastodržne prakse i strukture koje predstavljaju izazov za Tribuna da im se direkno suprostavi. 

I kada je u vladajućoj političkoj poziciji, Tribun, borac za Pravdu i Principe, može da uđe u dvoboj. Takav je bio slučaj sa Igoom, i sa Sartrom. 

Ali je Sartr, da budemo iskreni, imao mnogo inteligentnijeg i značajnijeg protivnika nego što je imao Igo. General Šarl de Gol. Heroj francuskog Otpora, predsednik 5-te Republike, državnik svetskog ugleda, moćna figura francuske istorije. Osim toga i pre svega, za razliku od Napoleona III, bio je omiljen u narodu, kada je 1958. Bio izabran za predsednika Francuske, ovaj visoki, nosati 67-godišnji general je dobio 78 % glasova. Podstiče promenu Ustava, zbog čega dobija još veću podršku Francuza – 79, 2 %! General je sa pravom slavljen kao dupli spasilac Francuske  – prvo, u oslobođenju otadzbine od fašistčke okupacije, drugo, spasavajući francusku republiku od zastrašujućih nemira. Naime, u maju 1958., radikalni podržavaoci francuske kolonizatorske vlasti u Alžiru dižu pobunu. Francuska je već iscrpljena od nedavno okončanog rata u Indokini. Samo jedan čovek, general Šarl de Gol, može da razreši ovu tešku situaciju što nagoveštava državni udar. 

Posle ostavke na mestu predsednika države 1946., de Gol ponovo postaje predsednik zbog dobrobiti otadzbine. Smiruje bunt, vrši reforme institucija, uz podršku većine poslanika i proglašava Ustav Pete Republike. Andre Marlo, ubeđeni komunista, aktivan učesnik u kineskoj revoluciji, španskom građanskom ratu i francuskom pokretu otpora, posle svog tog velikog revolucionarnog iskustva, postaje ministar kulture u de Golovom kabinetu. U svojim „Antimemoarima“, iskazuje poštovanje i poverenje prema svom predsedniku: „On je sa svojim sugovornikom uspostavljao veoma intenzivan kontakt koji se, s obzirom na njegovu rezervisanost, činio neobjašnjivim. Taj je kontakt u prvom redu proistjecao otuda što je on ostavljao dojam cjelovite ličnosti – dojam koji je demantirao onu uobičajenu izreku: ne prosuđuj čovjeka po jednom razgovoru. U svemu što mi je rekao bilo je one težine što je historijska odgovornost daje i posve jednostavnim izjavama… Razgovarao sam s visokim oficirom koji je volio ideje i koji ih je neprimjetno pozdravljao u prolasku; s čovjekom pred kojim je svatko bio odgovoran, jer je on snosio odgovornost ya sudbinu Francuske; i čiji je duh bio zaokuplen tom sudbinom koju je trebalo da otkrije i da ispuni“. 

Jasno je da je de Gol bio pravi nacionalni tribun Francuske, factor ujedinjenja francuskog naroda, koji, odkako je prebrodio sva teška iskušenja, u starosti se suočio sa još jednim velikim i opasnim životnim izazovom. U maju 1968. Bio je u svojoj 78-oj godini, a Sartr, mada petnaesetak godina mlađi, ulazio je u svoje „treće doba“. Sudar između generala de Gola i Sartra bio je u suštini suočavanje dvojice iskusnih, pametnih i odlučnih ličnosti, mada kako u, tako i na pragu starosti. 

Tih burnih majskih dana, pariske demonstracije, predvođene Nacionalnom unijom francuskih studenata, od Sorbone i Latinskog kvarta brzo su se širile Parizom, osnažene novim i novim demonstrantima, pre svega omladincima i radnicima. Policija je nasilno reagovala, demonstranti su na to odgovorili bacanjem kocki sa kaldrme i pravljenjem barikada. Ovo je potsećalo na tradiciju pariskih narodnih pobuna, dobro poznatih iz istorije: od francuske buržuaske revolucije 1789., pa preko velikih uličnih nemira 1832. (u kojima su učestvovali Igoovi Gavroš i Marius), i 1948. (gde je učesnik i sam Igo), pa sve do pariske Komune (čiju sto pedeset godišnjicu slave napredni ljudi širom sveta), kada je gnevni narod izlazio na ulice tražeći pravdu. 

Kako se u upozoravajućim masovnim nemirima ponašao General, a kako Egzistencijalista? 

78-godišnji de Gol, pod velikim pritiskom tih događaja, odmah je otišao u Baden-Baden, gde se sreo sa generalom Masoom, zapovednikom francuskih okupacionih snaga u Z.Nemačkoj! O čemu se s njim dogovarao? Pretpostavlja se da se vodio razgovor o mogućoj intervenciji vojske protiv demonstranata. Sedam godina pre toga kao predsednik vlade, General je silom efikasno sprečio alžirski državni udar „penzionisanih generala“, vrlo lako pridobivši, obučen u svoju staru vojničku uniformu iz II svetskog rata, vojsku na svoju stranu. Osim toga, pokušaj državnog udara je naišao na široko suprostavljanje sindikata, koji su jednočasovnim štrajkom dali podršku de Golu. 

General je dobro znao da sa narodom nema šale, te se vratio pregovorima sa studentima i radnicima u Pariz i prihvatio neke njihove zahteve, ali je zato odmah raspustio Parlament i već u junu zakazao nove izbore, na kojima je odneo ubedljivu pobedu. 

S „druge strane barikade“, egzistencijalistički guru Žan Pol Sartr, jedini koji je odbio Nobelovu nagradu za književnost dosledan stavu da pisac ne sme da se poistoveti ni sa jednom institucijom, bio je oduševljeno podržan od studenata i njegova tribunska popularnost u buntovnim šezdesetim bila je ne samo francuska, nego globalna, svetska. U maju i junu 68-e, u jeku nemira, bio je snažan inspirator i podržavalac studentskog bunta. 20-og maja,  u „Le nouvel observateuru” objavljen je intervju u kom Sartr vodi razgovor sa Danielom Kon-Benditom, Crvenim (nadimak zbog boje kose i političkih ubeđenja), jednim od lidera studentskog pokreta. Ali kao onaj koji intervjuiše! Veliki, moćni filozof Žan Pol Sartr je intervjuisao mladog buntovnog studenta Kon-Bendita! I to u jeku demonstracija. 

Zbog građanske neposlušnosti i aktivne podrške studentima Sartr je bio uhapšen, ali na naredbu Generala rečima: – Ne hapsite Voltera!, odmah je oslobođen. 

Sartrov egzistencijalizam i njegove ideje o humanističkim vrednostima, revolucionernoj solidarnosti, slobodi (po njemu, Če Gevara je najkompletnije ljudsko biće njegovog doba) bio je u velikoj modi među bit-generacijom , koja je pak predvodila masovne proteste koji su, počevši od Francuske, zahvatili Evropu i svet. 

Nasuprot „Budi mlad i ćuti“, jedan od tadašnjih grafita kojim su studenti ironisali de Golovu politiku, hrabrili su se Sartrovim „Budimo realni, tražimo nemoguće!“. 

  *    *    * 

Priznajem da me je zbunjivala, čak pomalo i iritirala, ona tribunska naglašena potreba, i pored jakog društvenog i političkog angažmana,  da stvara u svim književnim žanrovima – romanima, dramama, esejima, pripovetkama, putopisima, polemikama, pismima… , a kad bi se ta kreativna plodnost prebacila i u poeziju, kao kod Igoa (ali i kod Getea, Krleže…), Tribunova samosvest deluje zapanjujuće. Često sa izvanrednim, ushićujućim ostvarenjima, ali ponekad i sa očigledno vrednosnim oscilacijama. Vitalna kreativna Tribunova energija je nadljudska, a to, čini se, njemu omogućava da stvori ne samo impresivan opus, nego i toj velikoj produkciji, remek-dela, ali i neka manje uspešna. Igo je najveći pisac francuskog romantizma, ali njegove drame, među kojima i “Ernani“, iz koje je potekao libreto poznate Verdijeve opere ili „Kronvel“ sa predgovorom koji je bio inspirativan manifest romantizma, izgubile su bitku sa vremenom. Od Sartra pak, vremensko rešeto, iako samo četiri decenija posle njegove smrti, već izdvaja drame „Prljave ruke“, „Đavo i Gospod Bog“, autobiografske „Reči“, roman „Mučnina“ kao bolje u odnosu na ostala njegova književna dela. 

Tribun ne može da bude skroman, i kada je odmeren i kada se čini da je skroman. On je itekako svestan svoje važnosti, slave koja ga prati u životu. On njkad ne postaje Tribun protiv svoja volje. Sasvim su retki suprotni primeri kao, na primer, Česlav Miloš u vreme Solidarnosti koji je na konstataciju novinarke (u knjizi intervjua „Razgovori u Parizu“ Branke Bogavac) „Vi sta božanstvo u Poljskoj“, odgovara: „Ta uloga je veoma teška i ona je apsolutno izvan  moje volje. Sebe sam shvatao kao hermetičnog pesnika i svakako za jednu manju elitu, a događaji su od mene napravili simbol“. Ali, studenti su švercovali zbirke tog „hermetičnog“ pesnika, koje su posle javno čitane na velikim protesnim skupovima studenata u Poljskoj. 

Omiljenost Tribuna među studentima i inteligencijom neosporno je podržavajuća, ali je ta njegova popularnost i u narodu jača od one prema drugim značajnim autorima, savremenicima Tribuna. U slučaju Igoa i Sartra, to je više nego očigledno. 

Ali, i pored tog nadljudskog efekta koji izdvaja njegovu poziciju u nadmoćnu socijalnu i književnu prisutnost, Tribun je ipak… samo čovek. I on stari. Kako starenje utiče na Tribuna, kako on reaguje na sopstveno starenje, na neminovno pro(is)ticanje vremena? 

Veliki deo obimne studije “Starost” Simon de Bovoar posvećuje opisima i komentarima o starenju poznatih umetnika. Za svakog vremešnog tvorca, kao uostalom i za svako ljudsko biće, primicanje smrti nosi tečka iskušenja. Bovoar otkriva kako svaki umetnik zasebno, svaki na svoj način, doživljava starost i suočava se sa sopstvenim odlaskom. U više analiziranih sudbina, ostareli umetnik mučno podnosi nevolje svoje starosti (Svift, Mikelandzelo, Verdi, Šatobrijan…), ali, prema Bovoar, ima i onih (Gete, Vitmen, Lu Salome, Renoar…), koji su u kasnijim godinama svog života zadržali stvaralačku i ljudsku radost. 

Među njima je i Igo. Pored svih životnih nedaća i porodičnih nesreća, on se, piše Bovoar, i dalje osećao netaknut, a njegova radna sposobnost nije opadala. „Pisao je pesme koje spadaju u njegove najbolje… Igra se rečima i slikama slobodnije nego bilo kad pre, nikakvo preterivanje ga ne plaši: Igo je avanturista”… “Njegov unuk kaže: Govorio nam je o kraju koji je naslućivao sa tako smirenom vedrinom, te nam smrt nikad nije prikazao kao nešto užasno“. Bovoar misli da je ostareli Igo uspostavio saglasnost sa samim sobom, jer je „taj susret moćne starosti sa slavom priželjkivao od samog početka“. 

U jednoj drugoj svojoj hronici, „Ceremonija oproštaja, razgovori sa Sartrom“, ista autorka, u inače intenzivnoj i kontraverznoj vezi sa Sartrom (od 1929-e, kada je imala 21 godinu, do njegove smrti), veoma neposredno, ali i nemilosrdno opisuje poslednje godine njegovog života. 

Čovek sa tribunski snažnom voljom i interesom za dejstvovanje,  Sartr se, sa staračkim opadanjem telesne snage, sa gubitkom vida (nameće se paralela sa Borhesom koji je sopstveno slepilo u veoma pristojnu i stvaralački vitalnu starost), postepeno pasivizirao, postajao otsutan, ravnodušan. Za razliku od opisa svog dede u „Reči“ koga je, kaže Bovoar, Sartr „… poistovetio sa likom moćnog i mudrog patrijarha, uvek zadovoljnog sobom…“, pisac je bio poražen starošću. Verovatno i zato što, za razliku od njegovog dede, koji je „uživao u veličanstvenom zdravlju“, Sartr se suočavao sa krupnim zdravstvenim problemima, sve više postajući žrtva starenja svog tela. 

Suočeni sa neumitnim starenjem, sa istrošenošću sopstvenog tela, neki od pisaca Tribuna mogu da se zapitaju: „ A treba li i dalje pisati?”. Ovo svakako ne važi za vitalne tribune kao što je bio Igo, ali oni bolešljiviji kao Sartr, verovatno, pri kraju svog zemnog života preispituju svoj ulog u velikeprojekte nekadašnjeg ja. „Budućnost rešava dali je prošlost živa ili mrtva“, citira Bovoat francuskog tribuna, pisca i filozofa, iako je poslednjih godina života on gubio entuzijazam koji ga je dotle držao u napetoj kreativnoj i mentalnoj formi. Posle studentskog proleća 68’e, trudio se da zaokruži, koristeći amfetamin kao neophodnu potkrepu, „Porodičnog idiota”, opsežnu analizu biografije Flobera, ali nije uspeo da je dovrši.  

Njegov pogreb, kao i Igoov, sa pedesetinu hiljada posetilaca, bio je još jedan dokaz njegove omiljenosti koju je uživao među poštovaocima. Tom prilikom je nastala velika gužva, zbog čega je jedan od prisutnih upao u otvoren grob pre nego što je Sartr bio zakopan. 

*     *    * 

Кnjige razgovora sa starim Tribunima (Ekermana sa Geteom, Matvejevića sa Krležom, Caneta Andreevskog sa Koneskim…) čitane su i citirane od narednih generacija pisaca i poštovalaca. Oproštaj od ovozemnog života, kao što smo videli na pogrebima Igoa i Sartra, završni je akord dugoj nizi privrženosti i počasti koje prate Tribuna tokom njegovog života (bez obzira na njegovo zdrastveno stanje), što se ne bi moglo reći za mnogo skromnije ispraćaje sa zemnog bivstvovanja kod pisaca hronisterika, na primer Ezra Paunda, koji odkako je bio uhapšen (i u zatvoru pisao stihove na toalet hartiji), je godinama bio izolovan, pod psihijatrijskom kontrolom, depresivan i napadan sa svih strana. Ili onog klovna pisca Vitkacija, koji je „režirao“ sopstveno samoubistvo, presecajući vene i ispijajući otrov, a ljubavnici Česlavi koja polazi da mu se pridruži, daje nedovoljnu dozu  „Luminala“ da bi preživela. Ili da se vratimo još unazad – kakvi su bili poslednji dani jednog velikog Tribuna kakav je bio Gete, nasuprot onih velikog Klovna Mocarta ili velikog Hronisterika Ničea? 

Tribuni, kao što su Igo i Sartr, kao što je naš Koneski, odlaze u književnu i nacionalnu istoriju sa brojnim sledbenicima među mlađim savremenicima. Suprotno njima, omiljenost pisaca hronisterika i klovnova kod savremene kritičarske i čitateljske publike je nesigurnija, specifičnija i isključivija.  Hronisterik može veoma brzo da stekne čitateljske navijače koji će ga citirati zbog naglašene aktuelnosti i nesumnjive žestine. S druge strane, hronisterikovo delo meri se sa različitim aršinima – kod onih kritičara koji su sa „njegove“ strane naspram onih koji sa suprotne. U polemikama, za razliku od organizovanog i autoritativnog Tribuna, Hronisterik odmah uzvraća protivnapadima i uvredama. Po istom principu, visoko-nisko, kreće se i linija književnih nagrada, koje mu se dodeljuju kada su njegovi stavovi u saglasnosti sa političkim stavovima žirija, a potom, kada se politika promeni, njihove javne počasti takoreći nestaju. Ali dela virtuoznih hronisterika pisaca trijumfuju docnije, kada se pročišćeni od suda vremena, prihvataju sa svom njihovom jačinom. 

Šta se tiče pisaca klovnova, recepcijaska sudbina njihove književnosti može biti nepredvidljiva tokom njihovog života, iako je potreban izvestan vremenski period, nekada godine i decenije, ne retko i posthumno, pa da dobiju pravo vrednovanje. Najčešće se dešava generacijski preskok da bi izvan šeme „igrivosti, šarma, dosetljivosti“ njihovo delo dobilo visoko mesto u književnoj hierarhiji. Ali mnogi pisci-klovnovi , inače za druženje zanimljiva ljudska stvorenja, ostaju više u anegdotama, a na marginama književnosti, za što su i oni najčešće krivi. Nemaju tribunov javni autoritet, a ni hronisterički eksplozivan nastup. Ali zato baš zbog njihove pokretljivosti i polivalentnosti, pisci (i umetnici) Klovnovi, lakše i tačnije od tribuna i hronisterika, prepoznaju vrednost i značaj dela drugih autora. A najdarovitiju među njima preotkrivaju se kasnijim sledbenicima kao lucidni inovatori i književni majstori.    

Za razliku od pisaca klovnova i hronisterika, naglašeno pozitivne recenzije dela i ličnosti starog Tribuna neometano teče i obogaćuje se vremenom. Veoma retko, Tribun može biti svrgnut u starosti, kao u slučaju Knuta Hamsuna (nasuprot tribunskog ustoličenja njegovog velikog prethodnika i sunarodnika Ibzena). Tribun u starosti dobija mitologiziranu auru, koja ojačava i obezbeđuje dugovečnost njegovog istorijskog i kulturološkog značaja.   

Stajala je nasred ulice s kartonskim kutijama iz kojih su virili novogodišnji ukrasi. Lampice, zvjezdice, i još ponešto. Debele čarape, kape, rukavice, tirkizno zelena jakna, i par zimskih cipela. Decembar bez snijega činio se daleko prazniji i hladniji. Znala je to i sama dok se okretala lijevo-desno u nadi da će nekoga vidjeti. Nekoga, bilo koga. Pedeset i dvije su joj, i nema više snage za bilo kakva životna iznenađenja. Sranje, govorila je kroz smijeh. Još jedno posrano sranje. Ali, kao da je koga briga. Što me izbacio na ulicu? Idiot narkomanski! Kao da mu nije bilo dovoljno što je spavao s onom kujom s drugog sprata. Kao da mu nije bilo dovoljno što sam ih u našem krevetu zatekla. Ali, koga je briga. I gdje sada da idem? Neću opet na ulicu, čuješ li me Bože, ne želim! Je li ti jasno! I to još pred Božić. Ima li smisla? 

Zavjese na prozorima okolnih kuća što gledaju na ulicu polahko se razmiču, dok sjene promiču u odsjaju novogodišnjih jelki po ćoškovima! Doba su kad se pidžame mijenjaju za radna odijela, i svaki neprirodan zvuk se smatra opasnošću. Zato, tek poneko, u znak negodovanja upali svjetlo, pa ugasi. I to je sve. Kad vjetar u naletu prohuji, ona se strese. Puhne u modre šake, glasno se nasmije, i protestno jekne; uživate li u vašim toplim domovima! Uživate naravno. Tako i treba. Ali šta je sa mnom, imam li i ja pravo na to? Naravno da imam. Pa neka sam stotinu puta bila s njim! Kao da vi, u vašim toplim domovima, niste pogrešne odluke donosili. Jeste, i zato neka me niko ne osuđuje. 

Za njenim leđima zgrada koja joj liči na crkvu. Nikada tu nije bila, niti je ikada bila Bog zna kakva vjernica. Nedjeljom su njeni, dok je još dijete bila, išli u lov umjesto na misu. A kad bi sada i otišla, šta bi tamo radila. Ko bi joj tamo pomogao? Nije ni crkva benzinska pumpa da radi cijelu noć, mislila je. Ali vidjela je upaljena svjetla, i nekoga ko upravo izlazi da zapali cigaru. Kad mu je prišla, dovoljno blizu da je mogao primijetiti modricu ispod lijevog oka, i osmijeh koji bi otkrio da joj fali dvojka, i pola keca, naglo je zastala. Je li ovo crkva, upitat će zbunjeno?! Bila je nekada, davno, dok je ljudi nisu prestali posjećivati. Sada je tu nešto drugo, daycare između ostalog. Kako ti mogu pomoći, upitao je. Nikako, daj mi samo cigaru ako imaš, i reci mi gdje je najbliži smještaj za beskućnike, ako znaš? Mislim da je ima jedan tu blizu, par blokova odavdje. Gospođo, rekao joj je dok je odlazila, nadam se da vas neću uvrijediti ako vam dam nešto novca da se pomogonete, izgledate mi kao da ste u nevolji? Treba li možda da zovem policiju ? Ne treba, hvala, Bog te blagoslovio. I ovo je više nego sam mislila da je neko spreman učiniti za mene! Sve najbolje, bile su njene riječi prije nego će skrenuti u drugu ulicu na putu prema smještaju. 

Silazeći niz strme stepenice, zatim kroz mračni hodnik do velikih metalnih vrata, osoba koja je vodila sve vrijeme joj je govorila da bude tiša, i da je sretna što je ostalo još jedno mjesto slobodno. Inače, ne primaju nikoga posije šest, ali Božić je, i samo zato to radi. Kroz prigušeno svjetlo velike sale, razaznavala je stotinjak vojničkih kreveta dovoljno razmaknutih da se se između njih može provući, pazeći na stvari koje su razbacane ležale na podu. Memljiv će joj zrak prvo smetati, a onda će je uljuljati u san o kojem je svu noć sanjala.  

Šetajući večeras kroz susjedno naselje, lijepo a obično pusto, prođoh pored starijeg čovjeka, Azijata (teško mi ga je preciznije geografski smjestiti, a nema ni potrebe za tim). Nije prvi put da smo se mimoišli, ustvari da sam ja prošao pored njega, ne znam da li je on mene ikada primijetio, i uvijek me podsjeti na mog oca. Ne samo zato što je mršav, prosijed, blago pogrbljen, što su mu ruke na leđima dok šeta, nego zato što dok hoda djeluje kao da je okružen nekakvom opnom koja ga dijeli od okruženja, kao da nosi oreol nepripadanja ovoj sredini. Prolazi pored ljudi ne primjećujući ih, duboko zagledan u sebe, u ko zna kakve daleke predjele divne ili strašne, ili divne i strašne istovremeno, u kojima doista živi i gdje se još umije smijati (i te kako, siguran sam) i koji van vremena žive u njemu. Kada u šetnji naiđem na Amerikanca, osmjehne se i pokaže zdrave bijele zube (teško je reći da li su zdravi prirodni ili skupi implanti, a nije ni važno, doduše), pozdravi, klimne glavom, kaže: “divan je dan“ ili “lijepa je noć“, koraci mu čvrsto dodiruju tlo, tijelo mu se savršeno uklapa u sparnu floridsku atmosferu. Boje njegovog osmijeha i njegovog pozdrava stapaju se s bojama jezera, neba, kuća, bojama zvukova radio i tv programa koji su iz udobnih stanova ispunjenih starom Azijatu i mom ocu stranim mirisima pobjegli u noć kroz otvorene prozore. On, Amerikanac-svoj-na-svom, gleda pravo, ispred, gleda okolo (ne u sebe), radoznalo, samosvjesno, gleda u mreškastu površinu jezera, udiše povjetarac punim plućima, primjećuje cvijeće oko jezera i ribe u njemu, i kornjače i patke, divi se svemu oko sebe, sve je to njegovo. Obraduje se kada vidi da mu drugi šetači idu u susret, rado će s njima razmijeniti koju riječ. Uživa u danu, u svakom koraku koji utiskuje u svoju zemlju. Stari Azijat i moj otac žele praznu stazu kojom hodaju, ne žele nikoga sresti, nikome se osmjehnuti i nikoga pozdraviti. Nemaju oni ništa protiv ovih nasmijanih ljudi, naprotiv, ali Azijat i moj otac nisu ovdje, njihovi koraci ne dodiruju zemlju kojom hodaju, ovi su nasmijani ljudi za njih duhovi, oni postoje u nekom drugom svijetu u koji stari Azijat i moj otac nikada neće kročiti. Njih dvojica žele prazan prostor ispred sebe i žele dugo, dugo besciljno hodati puneći ga dalekim prostorima koje nose u sebi. Onima koji mogu vidjeti opnu koja ih okružuje, stari Azijat i moj otac djeluju kao da su iskruženi iz neke egzotične fotografije iz Nacionalne geografije i nalijepljeni u ovo okruženje kojem ni po čemu ne pripadaju. Oni koji ih razumiju, prođu pored njih kao što sam ja prošao pored starog Azijata večeras; pomaknu se malo s puta da ne bi pomjerili oreol i pogledaju blago u stranu da pogledom ne naruše mir nepripadajućeg. Krajičkom oka ipak pogledaju u oči mimohodnika zagledane negdje duboko unutra, u neka davna vremena, u neke daleke svjetove. I požele ih zagrliti, barem se rukovati s njima, i bez riječi im kazati: “Znam.”

Cjelokupno pjesništvo Andriane Škunce, skoro sve njezine pjesme, imaju svoj fizički izraz, svoju tjelesnu gestu: hodanje. Te slike uobličene riječima, zbivanja, bljeskovi prošlosti, formatirani su u korake, u kratke i polagane oblike, čovjeku najsvojstvenije. Ona pješači preko Paga, otoka čuvenog po svojoj kamenoj golotinji, i tako stvara pjesme. Naravno, otok ne opisuje. Opisivanje je zbog nekog razloga trajno prezren književni način. Nitko više ništa ne opisuje, ne daj Bože. Opisuju samo slabi pisci u prikazima i kritikama svojih strogih kritičara. Inače, zašto bi i kome bi išta bilo opisivano? Imamo, valjda, filmske i fotografske kamere, pa nam ne trebaju opisi. Nema današnji čovjek vremena da bi čitao ili slušao nečije opise. Andriana Škunca Pag pretvara u tekst. To onda nije opis. Pritom, Pag je objektivni korelativ jednoga unutrašnjeg svijeta, Pag je objektivni korelativ unutrašnjeg svijeta koji pješači po Pagu. I nisu Škuncine pjesme portret Paga, nego je Pag Škuncin portret. Portret je stariji od modela.

Andriana Škunca (1944.) pjesme objavljuje od 1968. Prvu knjigu tiskali su joj godinu kasnije. Od tog vremena, dakle, objavljuje. U početku pjesme su to u slobodnom stihu, a zatim, sve više, pjesme u prozi. Ili bi, možda, bilo bolje reći da su to vrlo kratki prozni tekstovi. Taman toliko kratki da u njih staje ono što čini jedan ljudski korak, ili nekoliko jasno sinkopiranih koračaja. Oslobođeni tradicionalne pjesničke ceremonijalnosti, afektacija, prejakih emocionalnih naglasaka i pretjerivanja svake vrste, svedeni, lijepo i logično oblikovani, smireni, tekstovi Andriane Škunce čudo su samo po sebi. A još ih čudesnijim čini to što upravo takvi, i nikakvi drukčiji, nastaju duže od pola stoljeća. Cijeli je život posvećen njihovoj finoj svedenosti. Asketizmu riječi koje su oslobođene ukrasa, koji prečesto bivaju doživljeni kao poezija, premda nisu poezija. U Škunce nema ukrasa. Njezine su pjesme i proze gole i čiste kao Pag.

U jednoj, naslova “Odlazimo”, riječi teku ovako: “Vjetar/ brusi kamenjar/ u kameni/ prah”. Skoro svaka je riječ tu jedan stih, a rečenica koja čini strofu precizno je sinkopirana. Ono što ta rečenica znači, rečeno je i u načinu na koji je izrečena. Ta je rečenica jedna strofa. U drugoj strofi kaže: “Prevrnuto leži/ sve što nema/ korijena”. I tu, na tom mjestu, čitatelja pjesma pogodi. U nešto što ga se osobno tiče, u neko iskustvo, u sjećanje na neku dalmatinsku buru, koja bi po dvoru sve isprevrtala. “Sve što nema/ korijena”. Na ovom mjestu, naravno, značenja se račvaju, značenja se razlistavaju, pa jedna konkretna živa slika postaje metaforom unutrašnjih čovjekovih stanja. Ili stanja svijeta. I tu, opet, “prevrnuto leži/ sve što nema/ korijena”. Samo što ovaj čitatelj nipošto nije siguran da je loše to što prevrnuto leži. I svako malo se, nakon velike bure, ili nakon juga, ako je dvor otvoren na tu stranu, mora vraćati u ispravljen položaj. Samo ono što se može prevrnuti ima svijest o svojoj prevrnutosti, o svojoj iskorijenjenosti. Slijedi treća strofa: “Šuplja zavjetrina/ ne zadržava ništa” I četvrta: “Otišli/ svi koji su budućnost/ zamijenili prošlošću/ Za njima i mi/ neustrašivo”. Tako pjesma završava. Ali opet u tom finom i nenametljivom Škuncinom razlistavanju, račvanju značenja. Budućnost zamijenili su prošlošću oni koji su pred zimom i burom pobjegli na kopno i na kontinent. Ova je pjesma slika sezonskog pustošenja ljetnog raja. Ljudi žude za jugom. Ali samo sezonski. Istovremeno, pjesma je to o smrti i izumiranju. Gorko-ironična. Ili vedro-zafrkantska. Andriana Škunca majstorka je otvorenih značenja, nenametljivih dvosmislica, osjećaja za koje će čitatelj pomisliti da ih i nema u pjesmi, nego da mu je samo tako došlo. Pomislit će, i bit će, naravno, u krivu.

Ponekad, premda vrlo, vrlo rijetko, u njezinim pjesmama čitatelj prepozna njezine daleke pjesničke srodnike, možda i neotkrivenu braću i sestre. Tako pjesma “Skupivši selo u zavežljaj”, koja teče u jednostavnoj i škrtoj naraciji, započinje strofom: “Skupivši selo u zavežljaj/ majka se okreće/ za onima što ostaju” Ova vrsta začudnog pjesmotvornog pripovijedanja karakterizirala jednu je fazu Vaska Pope, ali i pjesništvo drugog divnog a slabo čitanog srpskog pjesnika, Novice Tadića. No, Škunca samo iznimno u svojim pjesmama pripovijeda. Njezin način više pripada žanru inventarisanja, nabrajanja, nizanja činjenica o vanjskome svijetu njezina unutarnjeg svijeta.

Jedan od malenih proznih tekstova ima naslov “Otok, slana riba”. Pa ide ovako: “Otok pretvoren u slanu ribu. Igramo se njegovim dračama. More se uvuko u okoštale pukotine tla. Stisnuto smrznutim mrežama.

Osolica drži dan i sva njegova krila. Ne udara list, ne odvaljuje strmina.

Zasuta sva bliska mjesta u nepomičnoj studeni. Smrt nas ispituje, gleda. Kao i riblje ljuske, rasute posvuda.”

Majstorstvo Škuncina jezika u međuigri je riječi i njihovih značenja. Goli je, stjenoviti otok neprestano zasipan solju od mora. Usoljeni otok, usoljena riba. Drača od ribe riblje su kosti, kako ih zovu na kontinentu i u službenom i službujućem jeziku. Otočka drača uglavnom je badelj ili ošebjad. Premda po otoku zasigurno ima i druge drače. Ali ošebjada je nekako posvuda najviše. Pod prstima, ali još mnogo više u misli, u jeziku i pod jezikom, otočka drača i osolica Pag učine slanom ribom. Sve je u toj Škuncinoj priči čulna senzacija, olfaktivna, s vrha jezika i na jagodicama prstiju. Ali njezina pjesma i proza išće vrlo osjetljivog čitatelja, onog koji će surađivati na tekstu tako što će ga osjetiti. To je i inače problem s pjesništvom u nepjesnička vremena, tojest u vremena tupih i nemuzikalnih ljudi: kako takvima objasniti što je to genijalno, ili što je to antropološki tako intenzivno, u tekstu “Otok, slana riba”, i u usporedbi Paga s usoljenom srdelom, a drače s dračom? Objašnjavanje pjesme je poput objašnjavanja vica koji slušatelju nije bio smiješan. Tumačenje pjesme bilo bi nešto drugo. Pjesma se tumači onome tko je pjesmu u stanju pročitati i doživjeti.

Ovom Škuncinom čitatelju, pokloniku njezine književnosti, posebno je važna i bliska proza “Napušteni stani”. U njoj se, više nego u drugim tekstovima, rastvara živi svijet koji je ostao za otokom kao prošlost i kao uspomena, tako da bi ga se skoro moglo smatrati autobiografskim ili autofikcionalnim. Ali nešto drugo me tu uzbuđuje: golema Škuncina moć vladanja svijetom koji ispisuje. Ona rijetko pripovijeda, a pripovijedanjem tako sigurno i snažno vlada. Poslušajte ovo, otpočetka do kraja: “U napuštene, nezaključane kuće i njihovu osamu ulazi se bez najave. Stane nazivaju prema istoimenim obiteljima: Šankovi, Škuncini, Dabovi, Vidasovi, Borovićevi, Denonini.

Krhotine iščezla svijeta uvučene u sjene trošnih zidova. Tragovi se razlažu dok korak pomiče gust, ustajali mrak. Čini se, uzmem li šalicu, u ruci će ostati ručka. Obris predmeta rastvoriti se poput ocvalih latica. Šare potopiti u bezbrojnim nitima što još čuvaju otiske i dodire odsutnih.

Vrata se otvaraju kao krila spremna na uzlet. Prolazi se uz zrcalo u kojem se učvrstio raspored preostalog i sljubio s vlastitim odslikom.

Tamo gdje nema zidova, a urušeni krov grebe nagorjeli gredama pod, pokazuje se razlomljeno naličje. Pomaknem li nešto, ostat će jasan oblik čaše, tanjura, izbočina staklena zraka na kojoj se odslikava odmaknuto.

Hrđav čavao još drži sliku sveca obješenu o raspuklu žbuku. Njišu se sjene kreveta i stola. Ostaci žare s požutjelim kapima. Napa, narušen komin, pocrnjele verige, počipnja. Petrolejka i solnica prekrivene velom sive paučine.

U drvenim škrinjama haljice, fuštani, biljci, prostirke. Ormari prošarani crvotočinom. Razvaljeni kreveti, daske na kojima se sušio sir. Rahle stvari raspadaju se, bezglasno hlape kroz šuplja, sasvim mala okna.”

Andriana Škunca vrlo je dugo čekala u drugome ili u trećemu redu modernoga hrvatskog pjesništva. Ispred nje bila su gospoda i gospođe s pravom prvenstva na lokalnom Parnasu, te u antologijama, akademijama i javnim sijelima. I nakon što su već i prvi, i drugi red uzdignuti u besmrtnike i ovjenčani vijencima onoga nedužnog pjesnika, prvog Gorana među Hrvatima, došao je i na nju red. Kada se, pak, Škuncu počelo slaviti i hvaliti, obično je to bilo kao s neruke. Ona je svojom drukčijošću bila samo potvrda bogatstva hrvatske književnosti, a naročito hrvatskoga pjesništva. Više kao netko sa granice, netko s otoka, nego iz središta jednoga jezika. Andrjana Škunca je, međutim, pjesnikinja iz središta. Ona je, kao malo tko među nama, cijeli jedan svijet. Nije se džaba Pag oblikovao prema njezinom licu i stasu.

Knjiga Škuncinih izabranih pjesama “Otok, zrcalo riječi” izniman je dar čitateljima svih naših književnosti, stvaranih na jezicima čiji se govornici međusobno razumiju. Dragocjeno je što je izbor načinila Marija Dejanović, i što se knjiga čita kao da je iz jednog komada načinjena. Ovo je, na neki način, izlazak jedne velike pjesnikinje iz geta u kojoj je bila zatvorena. Nadam se da će Fraktura naći načina da knjiga dođe do onih čitatelja koji Škuncu nisu čitali, a koji bi u njoj mogli prepoznati nekoga svog.

Poslije mrazovitog dana, poče se spuštati još mrazovitije veče. Iznad varošice Selim caklilo se vedro mastiljavo nebo i na njemu stajao zalijepljen mlad mjesec, tanak kao nokat. Rijetki prolaznici žurili su uskim ulicama bježeći od hladnoće kao od kuge.

Ušao sam u toplu zadimljenu krčmu i stao uz visoki drveni šank.

– Vi ste prvi put ovdje? – reče mi u prolazu konobarica opasana bijelom keceljom, koja se nešto više spuštala na desnu stranu, govoreći tako da ovoj ženi i nije baš toliko stalo do svog izgleda. Okrugle zadnjice, kao dvije životinje, pokušavale su da se otmu iz crne uske suknje. Prišla je do stola po sredini kafane iza kojeg je upravo ustajala grupica ljudi, oblačeći svoje teške kapute i namještajući šalove. Halapljivo pokupi novac sa stola, pa ubi nazad. Jedan od onih iz grupice koja je ustala iza stola i upravo izlazila u mrazovitu sumaglicu, toplo me pogleda pa mi, ko starom poznaniku, kresnu okom i ode. Znao sam da to nešto znači, ali, ko bi se sjetio – šta, sada kada debele ledenice sa streha na sve strane svojim šiljcima skorom diraju od studi ukrućenu zemlju?

Žena se vrati popravljajući usput bijele nakrivljene stolnjake a na poslužavniku na njenim rukama, titrale su pivske čaše kao na lađi. Zađe za svoj drveni šank – u svoje carstvo, i vješto stade spirati debele hrapave krigle. Odgovorio bih joj i ranije na ono što me pitala, ali je ona jednostavno projurila zadužujući me pitanjem, a ja sam jedva čekao da joj odgovorim. Bio sam tačno naspram nje i sve da sam htio gledati u bilo šta drugo – nisam mogao. Ono što se širilo lijevo i desno od njene glave, bile su pune flaše raznih boja i veličina. Dok je njihala kukovima perući stakleno suđe, ispod širokog okovratnika plave bluze razigrano su se sudarale dvije modre mlohave sise kao savehle kruške.

– Da – rekao sam joj – po prvi put sam u ovoj varošici, ali bih se zakleo Svetim Nebom da sam u ovoj kafani bio najmanje sedam puta, a zadnji put – sinoć, kada ste onoj plavoj djevojci u crnom kaputu kazali da će danas u varoš stići čovjek s posjekotinom ispod lijevog oka i zaprositi je; da će joj kao vjereničku zaruku donijet zakletvu svoje majke, koja ga na noć prije svoje smrti zaklela: rahmeta ti moga – uzmi je!

– Jeste, bio si, to ne mogu poreći, tvoje nevidljive ruke – tvoja sjena, lebdjela je na tom istom mjestu na kojem sjediš, a djevojka očiju boje zrelog kestena sjedila je na onoj istoj stolici na kojoj čuči ona bijela mačka.  – Radoznalo se okrenem i vidim bijelu mačku koja je lagano ispredala nevidljivu pređu. Kao da je zastidi moj pogled – presta onog trenutka kada su moje oči pale na njeno meko krzno, načulji uši kao dva obarača, pa skoči sa stolice, prođe kafanom i ponovo čučnu blizu vrata, gdje, pogledujući u onu bijelu nakrivljenu kecelju, stade očajnički mjaukati.

Kao da je predosjećala udarac nečije čizme – željela je van, i to po svaku cijenu.

Utom se vrata otvoriše i unutra uđe grupica mladića, ne starijih od sedamnaest godina, te bijela mačka iskoristi priliku i ode u noć koja je ulice gradića Selim, punila crnim valovima. Na drvenoj dasci ispred sebe žena je namještala veliki paradajz, koji jednim vještim udarcem noža raspolovi tačno po sredini.

Za jednim stolom do prozora, omanji debeljuškast čovjek s velikim bojlerom ispod svog grla, savjetovao je onog do sebe ispijenog lica, razrijeđene kose i pocrvenjelog nosa:

– Uvijek podaj marku za piće, a dvije za meze – i, ne boj se! – blago udari šakom po stolu odajući moć svoga džepa. A onda, onaj rasječeni paradajz na jednoj strani tanjira, a na drugoj kriške žutog sira – stigoše ispred njih i oni istog trenutka uhvatiše male viljuške razmotavajući ih iz bijelih salveta. Bili su pripiti; podebljalim glasom istiskivali su iz grla hrapave riječi koje su, pomiješane sa strukovima sivog dima iznad njihovih glava, nestajale i postajale vazduh.

– Jeste li čuli, ljudi moji? – zakrešta konobarica – Dalim Katran pregrađuje rijeku Ljuticu, hoće ribnjak, a Vehun kaže: kafanu će on, zna on njega – kad je god rekao pravim štalu – ispala je kuća. A rijeka nije njegova nego naša, kao što je naš i vazduh i ne možemo ga dijelit niti prisvajat…

Nije ni izgovorila do kraja svoje riječi a Halitčina ustade, pa se s obje ruke osloni o hastal s kojeg ga je gledala neispijena loza:

– Počujte me, dobri ljudi – zazveča njegovo grlo – ako ovo izađe na dobro, da lajem ko šarov – a onda savi šake u pesnice i s obje ruke tupnu o stol kao da udari dvije tačke iza kojih je slijedilo nabrajanje neizrecivog. Onaj s bojlerom ispod grla u koji je i dalje prisipao, tiho zapjeva: Bosa Mara Bosnu pregazila…., kucnu viljuškom u bijeli porculanski tanjirić i konobarica pohita njegovom stolu:

– Evo me, Mehd-kapetane – veli zaustavljajući se iznad njihovih glava.

– Ponovi! – ne pogledujući je, zakrča iz dubine onog bojlera, i konobarica posluša te im donese piće i mezu.

Pred samo zatvaranje kafane, a to je bilo kad je velika kazaljka na okruglom satu koji je visio na zidu uskoro trebala poklopiti onu manju koja je već dodirivala broj dvanaest, konobarica udari lijevim dlanom po dnu plehane tepsije.

– Hajmo! – nimalo ljubazno naredi žena, ali je niko ne posluša, pa ni ja. Nastavio sam ispijati svoje pivo, što je rasrdi, te ona još jednom šinu po plehanom dnu:

– Rekla sam: Hajmo! I ja imam dušu!

Sad se svi počeše pomjerat na svojim stolicama, prikupljajući cigare, upaljače, šalove, kape…, a onda smo se pošli razilazit!
Ko je imao kuću krenuo je njoj, a ko nije, kao, recimo, ja – uskim sokakom prema željezničkoj stanici. S prozora kuća, načičkanih uz sokak, pomjerali su se zastori i otud izvirivale glave – pospalim pogledima motrili su ko to u ponoć gazi njihovim sokacima, a onda se uvlačili u nutrine svojih slabo osvijetljenih soba, i šta su tamo polubudni radili do u samu zoru, e to nije lako saznati. Priča se da je cijela varošica Selim tih noći ispredala bijelu i crnu vunu a od te pređe, tek dovedene nevjeste plele čarape i rukavice. Muške glave su miješale sivi prah i komade eksera i sve to punile u čahure napravljene od vodovodnih cijevi, praveći tako živu vatru koju su krili u posebnim limenim sanducima, koje su napunjene snosili u podrume svojih kuća i tu ih pokrivali izvezenim čaršafima na kojima su stajale ispisane tople poruke ljubavi, a ispod njih, raznih veličina, crvenim koncem iscrtana srca.

***

Na peronu željezničke stanice nije bilo nikoga, a samo što sam prislonio uho na hladnu tračnicu da osluhnem kreće li se već, možda, voz, na nekoliko koraka od mene ukaza se ona bijela mačka i stade mjaukat. Bilo je hladno kako se ni zamisliti ne može, i ja sam tražio zavjetranu stranu željezničke zgradice, pošto sam se uvjerio da se negdje daleko, tankim tračnicama, voz ipak kreće; u njeg ću, ne smrznem li se na ovom mašeru, unijeti svoje zaleđene obraze. Stojim tako uz žutu željezničku zgradicu ispred koje žmirka slabo svjetlo iz bijelog naprslog lustera koji visi na prljavom zidu i razmišljam o danu koji će svanuti. Razmišljam o sebi i djevojci koju sam morao vidjeti ove noći. 

Gdje je ona? I je li sve ovo munafikluk i igra da se namamim i dođem u grad Selim, a onda pokusam svu ovu studen? – pitao sam sebe, pitao sam noć, pitao sam zaleđene iskrice magle koje su kao komadi žileta zarezivale po mojim obrazima.

– Ne dođeš li po mene – rekla mi je one večeri kad je kroz snove moje prohodila – uinat ću otići za onog koji bi te radije vidio na tabutu negoli na bijelom konju.

– I došao sam. No, kakva je to sila spriječila njene oči da me vide kada joj je na vrijeme stigao glas o mom dolasku?

Tišinu, u kojoj bi samo ponekad mjauknula bijela mačka, tiho kao kad djevojačke ruke razdvajaju pramenje vune – cijepali su, negdje iz daljine, promukli glasovi lokomotive, koji su jedva dopirali do gradića i tu, udarajući u sive zidove kuća, padali na zemlju ko mrtve zmije.

Bijela se mačka pope na onu, meni udaljeniju šinu, i svojim mekim šapicama okrenu njom kao da je svakim korakom ispitivala njenu sigurnost. Ne ode daleko, pa se zaustavi, pogleda me, prope se na zadnje noge, a prvim stade okretati ukrug kao da namotava nevidljivu sajlu kojom privlači taj toliko željeni voz iz daljine.

Nisam se usuđivao da bilo šta izgovorim što bi bilo upućeno bijeloj mački, kojoj sam, samo za sebe, nadjenuo ime i pohranio ga duboko u spremište svojih tajni, ali danas, kada smo toliko odbjegli od te noći, usuđujem se reći: Bjelica. E, to je ime koje sam joj nadjenuo. Dakle, ono više nije bio privid utjelovljen u bijelu mačku, od kojeg sam strahovo, već meni blisko biće koje sam okitio imenom.

– Bjelica – govorio sam joj svojom maštom i željom da moji ozebli prsti prođu njenim bijelim krznom. Ona je to dočula iz prvog pogleda upućenog njoj, pošto sam joj na plodnoj ravnici svoje mašte posadio ime, a ono bujnulo; skočila je na šinu bližu meni, pa se vratila na onu udaljeniju…

Voz se sve više primicao i huka, koja je u početku izgledala kao lomljava visokih dimnjaka negdje u daljini, postajala sve jasnija. Bijela mačka dođe do mojih nogu i odozdo, svoja dva sjajna klikera uperi u moje čelo i tad osjetih kako se bezbroj mrava raskrenu ispod moje kože. Samo da ne pusti glas, sve do tad ova noćna igra bit će samo naša. No, ona ipak mjauknu i sa svih strana dozva uspavanu gmizaniju; nedaleko od pruge lanu nekakva skitnica, a onda, onako mršava, presječe prugu, dok joj je zadnji kraj nekako žurio naprijed kao da je htio preteći glavu – siva i izgladnjela, zamače u obližnje grmlje i tamo nastavi režati.

***

Kroz ukrućalu noć, koja sva bješe jedna crno-siva ledena lopta u kojoj se nazirahu siluete živih bića, začu se piska lokomotive za kojom su kao izgladnjeli vuci huktali pretovareni vagoni u kojima su drijemali iscrpljeni ljudi. Ušao sam u prvi vagon do lokomotive koja je šištala ko bijesna kobila; bijele strukove pare izmuzala je u zaleđene pragove. Nikom ništa nisam rekao, osim što sam prema jednim poluotvorenim očima klimnuo glavom i tako kazao da sam tu. Oči su nastavile škiljiti, a moja pratilja Bjelica zađe pod sjedište pa, pošto otpuhnu nakupljenu hladnoću – zasta i stade presti.

Vjerovao sam da preda mnom stoji kondukter, ali ne – bio je to oficir i to isto ono lice s kojeg mi je upućen mig dok sam sjedio u onoj kafani i čekao djevojku.

– Da sjednem pored vas – učtivo mi se obrati, i prije negoli i klimnuh glavom, on se spusti kraj mene a miris ustajale rakije krenu iz njegovih usta. Istog trenutka Bjelica skoči ispod sjedišta i sjede s moje lijeve strane. U neopisivom strahu gledao sam kako od bijele mačke postaje djevojka, i to ona radi koje sam došao u gradić Selim. Voz se naglo zaustavi, tako da smo svi pohrlili naprijed, a onda zatutnja ko da smo se našli na nebu po kojem se sudaraju oblaci i trese grmljavina.

– Ništa nije – začu se iz kabine vozovođe – treba nekoliko momaka da sklone sa šina kravlje kosti. Ili su konjske, ko će znati, ali je lokomotiva umalo iskliznula, a ima ih još koliko hoćete uz prugu… – Odmah sam ustao, ali dvije ruke: jedna s lijeve a druga s desne strane padoše na moja ramena i rekoše: Samo ti ne.

Iz voza izađe nekoliko do zuba naoružanih ljudi i dadoše se na posao: daleko od pruge bacali su oglodane kosti kao ledenice, a voz se lagano pomicao naprijed, sve dok šine nisu bile očišćene.

– Pokaži svoje ruke! – veli mi djevojka i nasmija se. Nigdje Bjelice! Nigdje. Ovo je djevojka radi koje sam zaronio u noć. Oficir sjedi mirno kao statua i riječ ne izgovara; gleda me gvozdenim očima a u vučjim zubima drži kraj donje usne, postajući tako još strašniji. Oficirska uniforma, u gluho doba noći, izgleda zastrašujuće; noseći svoju poruku mijenja smisao stvari koje nas okružuju.

– Zaboga – veli djevojka – pa ti si prošao tolike daljine, ne bil’ me našao, a sad se skamenio. Pa ko si ti onda, čovječe, odakle toliki strah pod kožom? – Tri puta sam pokušavao da joj odgovorim, ali je bilo uzalud, riječi su polazile i ponovo padale niz grlo – borile su se kao gušteri u boci od zejtina. Ne znam koliko smo se još vozili kada se ponovo zaustavismo. Dva kratka debela roga, koji su štrčali po sredini ogromne gvožđušine ispod mliječno bijelih svjetala, poljubiše gumene jastuke na čeličnoj brani tvrdo ubetoniranoj u zemlju, i voz se konačno zaustavi!

S obje strane voza stajali su špaliri naoružanih ljudi, ko da su iz zemlje iznikli. Svi smo izašli van i zagledali se u bezdan koji je, slabo osvijetljen mjesečinom, prijetio dubinom na čijem dnu se jedva caklila voda.

– Tu smo – veli oficir – pljasnu dlanom o dlan i na taj zvuk, nekoliko onih koji su skamenjeno gledali u dubinu, skliznuše preko ograde i, poslije nekoliko potmulih krikova, bućnuše dole u vodu. U tom se odnekud pojavi crna mantija kojoj se naoružani i raskoračeni vojnici oko voza lijepo pokloniše, a mantija progovori :

– Blago onima koji ovaj voz dovedoše na ovu tačku – poljubi se s oficirom, pa nesta! Plava djevojka, držeći me za ozeblu ruku prošapta:

– Udeverala sam ti da lijepo ispratiš sve skokove, a onda ćeš letjeti!

I dalje su zaleđeni pogledi probijali tamu bezdana i zaustavljali se na ogledalu prije nego bi poletjeli. Jedan od one trojice što su držali u rukama drvene maljeve iskosi se u stranu i lijevom, slobodnom rukom ugrabi svoje nozdrve i puhnu. Kada je ponovo podigo malj, nekoliko sitnih kapljica kao žerovnice pecnuše moj desni obraz i ja izgubih osjećaj vlastite težine, a onaj bljesak na dnu provalije zasja od crnine.

***

U onom trenutku kad sam se našao oči u oči s drvenim maljem, s čijeg čela je kapala tamnocrvena tekućina, na nebesima zagrmje, jače nego sam ikada čuo.

Bljesnu svuda okolo nas, i u tom trenutku grom pogodi po sredini lokomotive koja je dovukla isprepadane ljude. Komadi gvožđa letjeli su na sve strane, a onaj malj i one ruke koje su ga držale vinuše se u nebo. Neko me u zadnjem trenutku povuče za skut, a onda me, vezanih očiju, vodio niz prugu sve dalje i dalje od zgarišta i onog pogibeljnog mjesta. Usput me pitao šta mislim – da li je Raskoljnikov iz romana Zločin i kazna bio priseban kada je ubio lihvarku – Aljonu Ivanovu? Pitao me i šta mislim, zašto su Osmanlije u petnaestom stoljeću izgubili bitku pod Bečom i, na kraju, šta bih uradio kada bih imao silu u rukama? Na sva ta pitanja odgovorio sam s dvije riječi: Strijeljaj me! 

Onda sam čuo žestok prasak i jauk čovjeka koji me vodio. Do mojih povezanih očiju došo je bljesak crvene svjetlosti. Čovjek koji je jaukao pored mene uspio je da mi posljednjim atomima snage odveže ruke, a onda je izdahnuo. Ostatak noći proveo sam u uglu napuštene, prazne i hladne zgradice uz prugu. Kraj mene – mjaukala je Bjelica, ali ja sam se činio nevješt, tim više što sam osjetio kako se topao mlaz krvi sliva niz moju desnu butinu. Bio sam ranjen. Boljelo me. Prije zore dohvatio sam se šume i pridružio ljudima iz gradića Selim. Zajedno s njima, pošto sam prizdravio, bacao sam komade vodovodnih cijevi iz kojih su sijevali smrtonosni komadi eksera.

Na sve strane razlijegala se paljba – borili smo se protiv hordi koje su navaljivale na varošicu. Za nekoliko dana od gradića Selim ostadoše samo ugarci. I za njih se ginulo, a od nagorjelih tijela na ulicama, i vrane su se uzdizale sve visočije u nebo, za čiju plavetnu kožu je stajao zalijepljen mlad mjesec tanak kao nokat i crven kao fes.

Božićna priča objavljena u Večernjem listu 24.12.2021.

Godina nije bila rodna. Proljetos mraz je usred ožujka potukao behar, najednom je bilo dvadeset ispod nule, muški su jutrom stajali nijemo po šljivicima, žene su grlile stabla i naricale, kao da su, božemiprosti, pobenavile, pa oplakuju sinove koji su se pretvorili u smrznute voćke. Po laticama i tučcima mrtvih cvjetova inje se skupilo tako da su na čas, tog jutra, izgledali kao kristalne perle na visećim svijećnjacima kakvoga kraljevskog dvorca. Dan kako bude odmicao, i zemlja se grijala, tako će jedan za drugim pootpadati. Oko podne već je bilo oko nule, a do večeri će zapuhati jugo, i svijet će ogrijati onom bolesnom toplinom, koja najavi sezonu proljetnih sahrana. Umirat će i staro, i mlado, ne dočekavši zrelo ljeto i jesen, to doba kad proljetni mrazovi dođu na naplatu.

Mi nismo brinuli. Skoro da nam je bilo i drago. Kad selo strada, dobro je u gradu, kao što je i njima tamo dobro kad nas strefi rudarska nesreća, ili kad se radnici dignu na bunu, pa car odgovara batinom. Sad je dobro, mislili smo u te dane ožujskog mraza, nas Franjo Josip od gladi i pomora čuva, a nisu nam, boguhvala, glave od behara!

Godina je to bila 1912. Na istoku se ratovalo, udružio se, kažu, Srbin s Bugarinom, da Turčina u Aziju stjera. Nama svejedno, mi se Turčina oslobodili, tome je trideset i pet godina skoro, pa nam pomalo već i tuga neka za njim. U vezirska doba, dan je trajao koliko danas sedmica dana traje. I sve se moglo stići. Ali, opet, i muka, nevolja, glad, trajali bi sedam puta duže nego što traju danas.

Kako je Turčin otišao, tako je, sa carskom vlašću, iz Slovenije došao naš otac, budući djed i pradjed, da u Sarajevu kuje opkove, kvake i čavle za sarajevsku katedralu, a poslije da u Zenicu dođe i upozna našu mater, buduću babu i prababu, koja je za njega bila Turkinja, premda se Bogu i križu molila. Nju je oženio, nas je narodio, četvoricu braće i sestricu Katarinu. Ona će na svetu Katu, kad u nas opet zazimi, navršiti šesnaest.

U Bosni se otac i propio. Pio je on i ranije, zar bi kovač mogao biti da ne pije, ali ne onako kako se u Bosni pije. Čim zazimi, sunce tu zalazi dva sata ranije nego igdje na svijetu. Planine su to, pa ima za što i da zađe. Na petroleju se štedi, voštanice u čas sagore, svijeće lojanice su skupe, a rakija je jeftina. I što će čovjek, naročito ako se rodio daleko odavde, nego da pije i da gorko žali što je poslušao carsku i Božju, i što je došao u Bosnu da kuje kvake na katedrali. E, krvavu ti kvaku jebem! – vikao je oko ponoći. Mi ga nismo razumjeli, zavlačili bismo se duboko pod jorgane, u nadi da nas neće pronaći.

A on je, otac naš Slovenac, tuđin tu na kraj svijeta, degenečio našu mater, psovao je nekim strašnim psovkama iz svoga rodnog kraja, i izazivao njezinog turskog Boga, njezinog turskog Krista, da tu pred njega stane, ako ga ima! I tako ju je mlatio, znajući da turski Krist ne postoji, i da mu neće doći na oči ili u san! Iz očaja ju je tukao, a ona je šutke trpila, da nas djecu ne uznemiri. Iz daljine bismo, kroz debele perine, čuli njegove psovke, kao da stižu iz daleke zemlje, utišane velikim snijegom koji je posvuda pao, i čuli smo bubotke u nepravilnom ritmu, kao da nešto u zemlju pod nama udara, pa smo zamišljali da je tako, samo da ne mislimo da nam to otac tuče mater. Najgore bi je tukao u onih devet mjeseci koliko je nosila svakog od nas. I dok bi zazivao njezinog turskog Krista da se javi, suze bi mu izbijale i tekle niz njegove strašne crne obraze. Kako se turski Krist nije javljao, tako bi on sve jače udarao, dok u jednom trenutku ne bi zaspao. Samo bi pao preko nje. A ona se do jutra ne bi micala, u strahu da se otac ne probudi.

Nas je drukčije tukao. Bili smo slabi, nijedan nije za kovača, a što će kovač sa sinovima koji nisu za kovačkog zanata, nego ih tući. Mislili smo da tako i drugi očevi sinove mlate. Bili smo krivi što smo razočarali oca pa se nismo rodili kršni i jaki. 

Katarinu nije tukao. Nju je, još kao malu curicu, gledao sa strahom. Ona sve čuje, sve vidi i sve pamti. Ona je, činilo mu se, sam turski Krist. Bila je tanka i visoka. Za glavu viša od Franje, koji je najviši bio među nama muškima. I bila je lijepa na neki nepriličan i opasan način. Nije ljepota za sirotinju, gradsku ili seosku, a nije ni za kćeri pijanih kovača, Slovenaca. 

Mati nam je umrla 1908. Otac neko vrijeme nije imao što tući, a onda se vratio nama. Franjo je pobjegao u Tolmin, najmlađi bio pa je mogao. Poslije je pošao u gimnaziju u Pazinu. Znalo se tad da on neće ni u rudnik, ni u kovačnicu. Izvukao se. Drago nam bi, i nedrago. On se spasio, a mi ostadosmo. Samo je sestri bilo do kraja drago. I samo mu se ona, kada je stigao u Travnik, da tu završi gimnaziju, jer je tako bilo jeftinije, nije radovala. Pravili smo se da ne znamo zašto. Pa bi joj govorili da se odrekla brata rođenoga.

Njega više nije udario. Jest, jednom je digao bio ruku, ali mu je ruka ostala u zraku. Kao da dohvaća paučinu pod tavanicom. Onda ju je spustio, zbunjen kao da je zamahnuo na dragoga Boga, pa se Bog na njega osvrnuo i podviknuo: Jožek, majka mu stara, što ti to radiš? Kao dijete bio je u tom času naš hudi otac, nemoćno mu se dječaštvo u pogledu poznalo, ali odmah zatim se dozvao k sebi, pa je jednoga od nas tresnuo nadlanicom posred lica, onako kako je to inače činio. I time mu je izbio iz glave taj jedini trenutak miline i samilosti koji je sin neoprezno za njega osjetio.

Pred Katarinom se nakon majčine smrti sklanjao u mračnije dijelove kuće, negdje u sjenu, ili u oganj, bljesak i tutnjavu kovačnice. Kada bi mu se riječju obratila, ili kad bi mu donijela užinu na posao, ne bi joj odgovorio. Previdio bi je i prečuo, kao da je gluh i slijep. Ona bi se, nesretnica, tada mrznula od straha, pa bi joj se učinilo da je već nema, ako joj otac, koji sve zna i svime vlada, pokazuje da je nema. 

Iako je nikad nije udario, Katarina ga se najviše plašila.

Druge godine po materinoj smrti otac je u našu kuću doveo Anđu. Sitnu, ružnjikavu činovničku raspuštenicu, rodom odnekud preko Save, dobre duše i malih prohtjeva, koja se nikad nije smijala i nije znala reći r, nego bi govorila jajndlika, Kjist, jopotajnica, judnik i željezaja. Anđu smo svi zvali Žena. Samo ju je Katarina zvala Anđa. Žena je za oca i sve nas kuhala, prala i ribala. Držala je kuću, kako se to onda govorilo, a da ništa zauzvrat nije očekivala, niti se čemu od nas nadala. Je li nju tukao? Bit će da jest, ali Žena je bila tako malo u nama prisutna da to nismo primjećivali. 

Uostalom, tukao je i nas, pa šta bi nas onda bilo briga za nju. I tukao nam je mater, muklo, kao da teški bubotci s neba udaraju o zemlju. Jedino Katarinu nikad nije udario.

S vremenom ruka mu je otežala. Nije nas više tukao svojom muškom kovačkom snagom, nego su njegove nadlanice po našim licima padale silom gravitacije. To je zemlja uzvraćala udarce.

I onda je potkraj tog kišnog ljeta 1912, nakon što je u ožujku mraz potukao behar, i nakon što se na stablima jabuka nije vidjelo nijednoga ploda, dok su šljive rodile urijetko, bolesnim i natrulim plodovima, sitnim poput mošnji tuberkuloznog djeteta, Katarina krenula da bubri. Krajem studenog četrnaestu će navršiti, pa se raširila u bokovima, pod muškim je košuljama sakrivala dojke – otkad nam je mater umrla, Katarina bi oblačila ono što bismo nas četvorica prerasli, samo bi glavu pokrila maramom – i nije više bila onako tanka i prava. Sestrino djevojaštvo umjesto da nas obraduje, nas kao da je obespokojilo. Čak mi se znalo učiniti i da Žena zabrinuto odmahuje glavom, i da je u prolazu zaklanja od očeva pogleda. Nije trebalo, jer on Katarinu, bezbeli, nije ni vidio.

Plašili smo se da je takvu, zadjevojčenu, ne počne kako ne treba gledati, pa da ne učini nešto. Od te misli, nesrećne i lude, nastala bi oluja u srcu i glavi. Nisi više bio od ovoga svijeta, i sve što bi ti na um padalo bilo bi da ćeš ubiti oca ako ju samo jednom pogleda. Njega, međutim, nije bilo briga. On je, bit će, i dalje mislio po svom, i plašio se po svom, premda se, eto, kći njegova sve više od turskoga Krista pretvarala u tursku Mariju.

Ali Katarina nije prestajala bujati. Kada se sredinom listopada po okolnim brdima prosuo ruj, i sve je planulo u predsmrtnom jesenjem plamenu, ona se već tako raširila i narasla da je krenula rašivati one najveće Karlove košulje, pa u njih umetati još platna, da se njime može pokriti. Gledali smo je, ne shvaćajući ništa. A ona je šutjela, danima ju nitko nije čuo da progovori riječi, pa bi, sva lakoprsta, napuhana kao svinjski mjehur poslije klanja, letjela po kući i po kovačnici.

A onda je jedne nedjelje, početak je to već bio novembra, kad obično zastudeni u Bosni i možeš se nadati prvome snijegu, dok je otac pijano hrkao s hrastova stola, na koji se pijan svalio, Žena ulovila Katarinu, zgrabila je za mišice i upitala: Koji ti je ovo učinio?

A ona, tako ulovljena, ništa ne odgovara, ali suze ne pušta. Nas trojica – Franje u tom času nije bilo u kući – kamenimo se kao nišani na mezarju, svaki se na svoju stranu nakrivio, i s istovremenim unutarnjim ozarenjem i užasom shvaćamo ono što smo ne shvaćajući već tjednima gledali. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti, i nikad mi se više neće ponoviti – ni kada mi se budu rađala djeca, ni kada se mojoj djeci budu rađala djeca, ni kada se djeci moje djece djeca budu rađala, a ja sam već odavno gomilica kostiju u jednom od zaboravljenih zeničkih i kakanjskih grobova, nikad ja, niti itko moj, neće osjetiti to ozarenje kakvo smo osjetili kada nam je od očiju do pameti došlo da je naša petnaestogodišnja sestrica noseća. I s tim ozarenjem užas, jer to što je noseća znači i da je mrtva. Samo što se još ne zna – jer čovjek samo u ovakvoj pripovijesti unaprijed nešto može znati, ali u životu ništa unaprijed ne zna – kako će izgledati i od čega će nastati Katarinina smrt. Bili smo još djeca, premda smo sva četvorica već bili mladići, pa nismo znali da takva smrt samo od jednoga nastaje: od sramote. Najveći jad i nesreća, najgore zlo u životu, izlazili su iz sramote. Samo besraman je mogao biti rahatan i sretan.

Koji ti je ovo učinio, pitala je Žena našu Katarinu. Pa smo je to i mi pitali. I govorili smo joj da nam to mora reći, jer ako kaže, sve će dobro biti i sve će po redu poteći. Ama da je bečki princ, ima da te ženi. A mi ćemo te do oltara dopratiti: ehej, četvorica braće, nije to mala šala! Ona se na to k’o i osmjehnula, možda se i nasmijala, bila je u tom malenom djeliću vremena sretna, zamišljajući svoju svadbu, i nas četvoricu na svadbi, da bi se odmah zatim nazad iz te sreće vratila. Nikoji mi nije ovo učinio, rekla je. I svaki bi put isto ponavljala sljedećih dana i tjedana, kad god bismo je sva četvorica zajedno, ili jedan po jedan, ili sama Žena, u očaju ispitivali koji joj je to učinio. Nikoji, nikoji, nikoji, u suzama je odvraćala sestrica naša Katarina.

Na Katarinin imendan Franjo joj je došao govoriti da će je povesti u veliki grad, daleko dalje od svih gradova gdje bi ih mogli naći, mnogo dalje od Sarajeva, Ljubljane, Beča. I tamo će, u tom velikom gradu, daleko daljem od svih gradova, on njima reći da su njih dvoje muž i žena, i da je ovo njihovo dijete. Tako će živjeti, za sve druge kao muž i žena, a za sebe kao bratac i sestrica, i nikojeg time zakona, ljudskog ili božjeg neće prekršiti. On to zna, pa nije džaba tolike škole završio, pola svijeta od Bosne do Slovenije, i natrag, prošao, i do šestog razreda gimnazije stigao! Nigdje u svetim knjigama ne piše, govorio je Franjo Katarini, da brat i sestra ne mogu sina podizati, govoreći tuđemu svijetu da su muž i žena. 

On je to ozbiljno mislio, pa bi tako i učinio. Ali Katarina nije htjela. I skrivala je ime onoga koji joj je to napravio, sve isto govoreći da nije nikoji. Bilo joj je četrnaest, i uzalud ćemo do kraja svojih života mi, njezina četiri brata, svaki za sebe, u svojoj samoći i pokraj svoje obitelji, pokušavati da zamislimo kako joj je bilo, uzalud će, čuvši o njoj, djeca naše djece i njihova djeca misliti o tome kakvo li je to bilo doba, i kakvi su bili u dobu kalendari, kad su četrnaestogodišnje djevojčice ostajale noseće u domovima ludih kovača. I sva četvorica nas, Katarinine braće, i Žena koja je prema njoj bila dobra kao da joj je bila mater, i bila je dobra kao da je i sama nosila tako nezakonitu djecu, znali smo nekako da Katarina nosi sina. I to će na jedak način znati naša djeca, do kojih će priča tko zna kojim putem doći, i djeca naše djece, i njihova djeca, svi, kojih se priča bude ticala, znat će za tog sina. Samo naš otac ništa neće znati.

On je do kraja nije primjećivao. Ako je što i vidio, potrudio se da ništa ne vidi i ne zna. Otac se do kraja plašio Katarine. A Žena, ona mu se nije usuđivala ništa reći. Nije mogla zanijeti, i zato ju je onaj muž, kojemu ne znamo imena, izbacio iz kuće, da bi je naš otac prihvatio i tukao, i da bi nam kuhala, prala i ribala, iako kuhati nije znala, a sad je svojim očima vidjela da veća je nesreća zanijeti, nego ne zanijeti.

Bili smo pa prošli kada je Katarine tog jutra nestalo iz kuće. Nestalo ju je još noćas, ili sinoć, ali nismo jedni druge tražili po leglima. Slutili smo što se dogodilo, iako nismo mogli znati. Otac je šutio. Nije rekao: Vratit će se ona. A nama je samo ta želja bila, da kaže: Vratit će se ona.

Tražili smo je naokolo po čaršiji. Raspitivali se, išli sve do Sarajeva, zavirivali po šipražju, po jamama i po pećinama, sve do Bijambara. Osluškivali smo klokot i orljavu preduboke Bosne, i s užasom slutili. Ili, možda, i nismo slutili. Od nje smo bili jedva stariji, ali naša je mašta bila djetinja. A u toj djetinjoj mašti bili smo krivi za ono što se Katarini dogodilo. Pa smo je u mislima i u praznim i pustim svojim molitvama molili da nam oprosti. Ona je, međutim, šutjela. Nije nam se javljala. I nikad se javiti neće.

Otac je rekao: Dijete moje, kćeri moja. Drugi bi, da su što rekli, u to vrijeme govorili: šćeri moja. Ali on, Slovenac, kojemu je jezik nas koje je tukao, i nje koju nije tukao, bivao zavazda tuđi, govorio je tako: kćeri moja. Zato smo nas trojica uvijek govorili šćeri, i ostali smo na rudniku i oko rudnika, samo je Franjo, željezničar, šef stanice i jedini gospodin među nama, govorio kćeri. Morao je tako. Takva je bila cijena njegova gospodstva. I zato je on, čini mi se, najteže kroz život nosio Katarininu žrtvu. Pa bi mi ga bilo žao. Mnogo je to teže nego raditi u rudniku. I jedini on od nas četvorice nikad se nije muški napio. Da ne bude sličan ocu. I da od njegove rakije Katarina još jednom ne strada.

Dijete moje, kćeri moja – tumarao je u kasnu jesen, dok su okolna sela već gladovala, naš otac po kući, tražeći svoju kćer u kredenci i iza duvara, među miševima. Tražio bi je on i ispod kreveta, ali tad još nismo imali krevete u kući, nego smo spavali naokolo, po leglima. 

Tako je u gladi i u suhoj molitvi po ledenim crkvicama, što su se gušile u tamjanu i u dimu prebrzo sagorjela voska, teklo u Zenici, Travniku, Kaknju i Kraljevoj Sutjesci došašće godine 1912. Iščekivalo se rođenje djeteta, još jedna gladna usta imala su doći na svijet. Sljedećeg proljeća, akobogda, neće biti takvog mraza, cvjetovi će zametnuti plod, i taj plod će do ljeta da sazre, pa će se živi, bude li još živih, a dosad ih je uvijek bilo, do sita najesti i nažderati, pa će naokolo teći u proljevima, jadna li im majka živima, koliko i mrtvima!

Žena je kroz posljednju predbožićnu sedmicu na kamaru skupljala zrna našeg siromaštva. Tukla je glave praznih oraha, odnekud je navukla malo brašna i bestilja, a braća su joj, gore od Doboja, poslala sivu i golovratu, mršavu živu kokoš. Nosila ju je na ledinu ispod kuće, da koka zoblje mrtve travke i pokoje neprobavljeno zrno iz životinjske balege, ne bi li se utovila, da nam svima mesa bude za Božić. Dok je kokoš glavinjala po smrznutoj zemlji, Žena je bdjela nad njom kao što nikad neće nad djetetom koje nije mogla imati.

Tako je nastupio i badnji dan. Otac je, kao i svakoga dana, od ranog jutra bio u kovačnici. Kovao je i nalijevao se rakijom. Turao pijanu glavu u oganj, godinama smo vjerovali da će ona rakija iz njega planuti, ali nije planjivala, koliko god bi se vatri približio. Žena je redila po kući, da nam bude lijepo za Božić, kokoš joj se vrzmala oko nogu, nas trojica smo nekoliko puta išli do rudnika i od rudnika, Franjo je oko podne stigao iz Travnika. I sve je bilo kao što obično za Božić biva otkako je Žena stigla u kuću. Samo Katarine nije bilo, a mi smo se pravili kao da nam to nije stalno na pameti…

Bilo je pola četiri kada se otac mrtav pijan, barem dva sata prije vremena, dovukao iz kovačnice. Prvo što smo vidjeli bilo je da ruke niz njega vise kao dvije mrtve ribe. Nikad nisu tako. Zakrkljao je iz grla, kao da bi nešto rekao, ali jezik mu je bio mrtav kao i šake, koje najednom nisu više tukle. Ovo on umire, pomislili smo, svaki za sebe. I možda smo to poslije jedan drugome naglas priznali. Možda i nismo. Ali ostalo je da smo sva četvorica mislili, dok je onako prevaljen na leđa, polugol, ležao na hrastovu stolu, da nam otac upravo umire. Zatim je kretao glavom, pogledom tražeći ženu. Našao ju je, i ruka se digla da ju pozove. Ona mu je, strepeći, prišla, umjesto da udari ona joj se ruka spustila na rame, Žena se nagnula prema njegovim usnama. Nešto joj je mrtvim jezikom govorio, nakon čega je vrisnula.

Prvo što sam pomislio bilo je: vrišti da bi se osjetila nečijom materom! To mi je na pameti, čini mi se, bilo i prije nego što mi je do pameti došlo da mi je sestra mrtva. Prije nego što sam rođenu sestru požalio, zlobu sam osjetio prema Ženi, koja je vrištala poput matere kada joj jave da joj se dijete utopilo. Iako nikome nije mogla biti mater, jer nikoga nije rodila. Grizla me ta misao godinama. I kad bi prevršilo, išao bih u crkvu da se ispovijedam. Svaki put na ispovijedi bih tu istu stvar na jednak način izgovorio.

Katarinu su našla djeca. Haljina joj se zadigla preko glave i zakačila se za šiblje uz nadošlu  vodu, taman tamo gdje se Lašva ulijeva u Bosnu. Da ju je matica veće rijeke prihvatila, možda je ne bi ni našli. Mislili smo o tome, nas četvorica braće, i pred san bi nam i u dnevne sanjarije dolazilo kakav bismo život sestrici svojoj zamišljali, i kakav bi joj život kroz nas potekao, e da je nikada nisu našli. Znam da nije kršćanski mrtvome željeti da ostane neotkriven i nesahranjen, a naročito kršćanski nije poželjeti to rođenoj sestri, ali ja i tako nisam neki vjernik. Nisu ni moja braća. Ali i kada bih bio, mirne bi se duše i punog srca u pakao zaputio zaželivši u svakom trenutku svoga svjesnog života, te u svakome svom snu, sestrici svojoj Katarini da je nikad ne pronađu i da slobodno, dok god smo živi, zamišljamo kako je sretna na nekom Mejtašu, Vratniku i Bistriku, u nekim rajnim amerikama i afrikama, sa sinom kojeg ćemo prepoznavati u svakom djetetu, mladiću i zrelom čovjeku s kojim se budemo mimoilazili.

Glave sakrivene zadignutom haljinom, gola, golemoga okruglog trbuha, modro-bijela, ležala je Katarina u Lašvi, dok joj je rijeka sabirala i razabirala noge kao da pleše. 

Naša sestra nikad nije plesala, niti je ikad ikoga vidjela kako pleše. Nije znala za ples.

Donijeli su je u našu kuću, i polegli na stol na kojem bi otac ležao kada bi se pijan umorio od kovanja i od degenečenja žene i djece. Fra Stipan nije htio Katarinu sahranjivati na Božić. Nego je ležala, do uza vrat pokrivena jedinom bijelom plahtom koju smo imali u kući. Žena je tiho kukala, a nas četvorica i peti među nama, otac, šutjeli smo na početku svojih gorkih i nepopravljivih krivnji, što su činile onu veliku zajedničku krivnju koja nas je povezivala. Jedino će oca njegova krivnja proći. U rakiji i u ognju kovačnice on će se lako sroditi sa svojim paklom.

Usred noći otac i dvojica braće pozaspali su jedan za drugim, samo smo Franjo i ja ostali budni. Prišao sam stolu, zavukao ruku pod plahtu, i spustio dlan na okrugli Katarinin trbuh. Vjerovao sam da ću je tako u sebi utješiti. Nikada nisam ništa hladnije dotakao.

Trideset i jednu godinu kasnije, otac se potkraj preduge svoje starosti pijan vraćao kući. Pao je u snijeg koji je, mekan i tih, napadao sredinom prosinca, te je u tom snijegu i zaspao. Nije se, međutim, nasmrt smrznuo, kao što bi običan čovjek, nego se nakon nekog vremena probudio, i nastavio glavinjati do kuće. Ali dobio je upalu pluća. Smjestili su ga onako starog, skoro devedeset mu je već bilo, u zeničku bolnicu, među ranjene domobrane i ustaše. Našli su mu mjesto u sobi s tuberanima, odmah uz peć, tamo gdje nitko nije mogao ležati. On jest, bio je kovač. Prva dva dana bio je na umoru. Doktor, neki Židov što su ga poslali iz Zagreba da po Bosni liječi sifilis, dobar i nasmrt uplašen čovjek s kojim je malo tko razgovarao, jer su se ljudi plašili da ih se ne prokaže kao Židove jer sa Židovom razgovaraju, rekao nam je da otac neće dočekati sljedeće jutro. Mi smo mu se i na tom zahvaljivali. Franjo se rukovao s njim. Doktor je bio dirnut. Pa je otac preživio tu noć, i još jednu, i još jednu. Zatim je već ustao iz postelje, pa je išao sve do prozora, i kroz prozor je balavurdiji dobacivao kune da odu do bolničke apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, da pije. Oni boljeg srca bi mu išli po alkohol. Drugi bi samo pokupili kune. Na kraju više nije bilo onih koji su imali srca. I otac je iznenada umro. Taman kada se učinilo da se već sasvim oporavio. 

Dogodilo se to na Božić 1943. Pokopali smo ga sljedeće jutro. Grobari su, poput djece, dugo kopali u snijegu, sve dok nisu došli do zemlje. Žena je tiho plakala, crna Žena na bijelom snijegu, a onda bi prestajala plakati kada bi netko slučajno zagazio u snijeg iznad Katarinina groba, i podviknula bi: Pazi, čovječe Božji, gaziš po mrtvima! I tako više puta, prije nego što smo oca sahranili, i prije nego što je i njegov grob zatrpao taj veliki snijeg.

Božić baš i ne volim. Svi oko mene budu malo tužni, ali ne žele priznati. Radujem mu se samo zato što dva tjedna nema škole. Baba Marga i mama idu uvijek na zornice, ali u gornju župu jer naša crkva u Barama još nije napravljena do kraja. Grade je Srbin i njegovi radnici, ali tu je bila teška zavrzlama, što bi baka Lucija rekla, jer se Srbin posvađao sa župnikom. Počeo mu je, kaže, pametovati oko statike, a Srbin mu rekao neka se prođe građevinskih radova i prihvati katekizma. Nije ostalo još puno da se crkva završi. Mirovina i smrt su slične, kaže Srbin, jer te svi zaborave. Zato se on mirovine plaši. Ne znam zašto Srbin tako rijetko ide u crkvu kad mi svi idemo non stop. Njemu se ne sviđa ni što mene tjeraju da idem na zornice. On, kad ide u crkvu, ide sam i uvijek kada nije misa jer mu se ne da gledati župnika.

Mama uvijek mjesec dana prije Božića s babom Margom krene čistiti našu kuću. Prvo joj tata odmiče ugaonu garnituru. Pomete pod, pa obriše vrelom vodom u kojoj je arf. Onda odmičemo komode u dnevnom boravku. Tepih odnesu negdje u Nević polje na pranje. Potom iz kuhinje, vadi sve tanjure, čaše i šerpe. Arfa kuhinju, dva puta i u dvije vode ispire. Pere sve suđe koje koristimo. Elemente u kuhinji ne odmiče jer ne može. Oni su pričvršćeni za zid još od prije rata. 

Kad sredi dnevni boravak i kuhinju, prelazi na sobe. Tamo odmiče krevete, ponovno pere sav veš i briše prašinu. Prašina nas može progutati. To je naša najveća dušmanica. Izvire iz svih kuteva. Kad oriba balkon, onda čisti prozore. Kad je sva kuća generalno urađena, kreće kuhanje i pečenje kolača. Mama svaku noć ostaje do zore budna i pravi suhe kolače. Prošle je godine napravila čak 45 različitih vrsta i sve su joj se žene po Barama divile. Govorile su da to može samo Gordana tako i nitko drugi. Baka Lucija u tom ne sudjeluje. Ni ne zanima je. Ona uopće ne zna kuhati. Jedino što zna je Srbinu narezati jabuke. Mama voli praviti neobične stvari za jesti i vidi se da je to raduje. Tata to jede, ali ne baš s nekim oduševljenjem jer je on navikao na seosku hranu iz Guče Gore. 

Zato njemu baba Marga pravi jela koja on voli. Najveći problem za Božić je krmetina i oko tog se baba Marga i tata i Srbin uvijek malo posvađaju. Baba Marga kuka jer mi nemamo svoje krme pečeno, a ni svog osušenog mesa. Problem je što baba više nema svoje kuće u Gučoj Gori, što nema više svoje prasce da ih uhrani, pa ih ne može zaklati, pa ne može osušiti meso jer su joj i kuća i pušnica srušene u ratu. Srbin joj govori da se ne sikira, da će doći vrijeme kad će se moći slobodno u Guču Goru i da je sad tako. Baba mu povjeruje. Ali tata baš i nema živce s babom. On joj kaže da je dosadna, da ne shvaća da je bio rat, da se ne može tek tako ući u selo i da mi još uvijek nismo na spisku da nam se kuća obnavlja. Problem je i što baba baš ne razumije da mi nećemo još dugo dobiti donaciju. Donacija je, kako sam shvatila, kad ti netko pokloni kuću. I to su neke druge babe kojima su isto kuće srušene dobile. Baba bi čak mogla dobiti to brzo, mogla je dobiti među prvima jer je Srbin u tom nekom odboru koji odlučuje, ali on neće da sređuje svojima jer misli da nije pošteno, da se treba znati red. I da nije fer da baba Marga dobije novu kuću jer je ona njegova ‘prija’ i da to nije prema zakonu.  

Srbin se uvijek drži zakona, govori baka Lucija, i to je njegov najveći problem. Baba Marga slegne ramenima i kaže ‘jest, prijatelju, jest, nemoj ti meni sređivati, nije ljudski, nije kršćanski’. Baka Lucija na to skoro pa poludi, sva joj se kosa digne u plafon, pa pita njih, je li bilo ljudski sve naše zapaliti, je li ljudski da je na Lazinama i dolje po Vitezu sve njihovo obnovljeno, a naše nigdje ništa nije? 

Poslije toga svi malo šute, a baba Marga ustane i kaže ‘ode ja nevista pozdraviti Gospu’. 

Naše je krme naraslo i zaklali su ga još prije mjesec dana. Čuvala ga je tetka Milka. Kod nje se meso i suši. Ali to meso Srbin baš i ne voli, pa baka Lucija i ja idemo u Travnik, na zelenu pijacu i kupujemo stelju. To je muslimanska slanina. I to kod nas samo Srbin jede. I ja jedem s njim. Nije mi toliko lijepo, ali volim s njim sve raditi, pa tako malo pojedem. 

Prošle sam se godine obrukala jer nas je učiteljica pitala kakvi su božićni običaji u našim kućama. Rekla sam da mi jedemo potkrižu za Badnjak. Nitko nije znao šta je to. Nisu znali ni šta je stelja. Oni ni o čemu nemaju pojma. Mi kao da ne živimo u istom gradu. 

Mama mi je rekla da to više nigdje ne spominjem. Tako sam je, kako je rekla, osramotila i pred teta Gocom. Ona je frizerka. Odvela me jednom u ćevapnicu koja se zove ‘Mali raj’. Kada je došao čiko što pita šta ćemo jesti, ja sam rekla puru, on se nasmijao i rekao da to nema, onda sam tražila grah, nije ni tog bilo. Nije bilo čak ni pite, ni potkriže. Samo ćevapi. A ja sam mislila da je to restoran. 

Ove ćemo godine za Badnjak jesti grah s lukom, ali to nije kao grah koji inače jedemo petkom i utorkom jer se tada posti. U ovom grahu skoro pa i nema one smeđe vodice. Tata će kupiti ribu, ali pravu, ne onu iz konzerve. Zasladit ćemo gibanicom. To je seoski kolač kojeg je baba Marga jela kad je bila mala. Kad bude ta večera, onda Srbin i baka Lucija dođu kod nas. Prije večere se ugase sve sijalice u stanu. Ja odem u hodnik, baba Marga mi da zdjelicu sa pšenicom i tri svijeće. Moram ući s time u trpezariju i reći “Na dobro vam došla Badnja noć“ i sve ih odreda poljubiti i čestitati im. Uvijek imam tremu. Bojim se da će mi se svijeće ugasiti. Baba Marga se pomoli, ali to traje skoro pola sata, i tek onda jedemo. Kad završi večera, baba komadićem kruha gasi svijeće i natjera me da to pojedem. To se jede da bi se bio zdrav i blagoslovljen.  Svi osim Srbina se mole na našem, samo on na stranom jeziku i kratko. Razumijem samo nešto ‘in nomine patris’. Kad jedemo, upalimo sve sijalice i škropimo kuću. Baba Marga škropi i nas, najviše mene i Lea. To je voda u kojoj je Isus bio kad je bio beba. Od te vode se bude dobar, sluša se. Baba kaže da nas to štiti od napasti. Ne smijem joj reći, ali voljela bih kad bi ona tako došla i školu poškropila. 

Poslije toga, zovemo rodbinu u Austriju i Švicarsku – tatine sestre i maminog strica i strinu. Baba Marga, kad priča s tetkom Slavicom, govori da je još jedan Božić dočekala k’o izbjeglica. Srbin joj kaže da je i Isus bio izbjeglica, pa bi joj trebalo biti lakše. To, valjda, znači da su njemu i njegovoj mami kuću zapalili. Vjerojatno ni oni nisu imali svoje krme.

Lubenica je riba iz vrta
rekla je i nasmijala se

Imala je široki slamnati šešir
i sjedila za stolom u dvorištu

Ramena su joj bila posuta pjegicama
i nož joj se sjajio u ruci

Imamo lubenicu, ali tko će je zaklati
tako se kaže u njezinom selu
kao da se radi o otvaranju rane u toplini

Rekla je kad odeš, s kim ću šetati

Prislonila je palac uz obraz, kažiprst uz čelo
i ispustila maleni uzdah umora nakon posla

Rekla voljela bih ispeći pitu od tikve
ali ne mogu je sama pojesti

*

Uglavnom šeće sama
Kreće se ulicama kao malo jato

Tabani, kao dvije ribe
vječito u hladu i ispod površine
nevidljivi pažljivo ocrtavaju
krvotok svijeta

Šećer joj se skuplja u venama na nogama
i sve je cipele žuljaju, toliko hoda 

*

Trnje za moju Trnoružicu
Trešnjevka za slatko-kiselu simbiozu

I sjećanje na onog čovjeka, jadan ne bio
koji nas je, kad je čuo da dijelimo ime
pitao jesmo li sestre

*

Sunce izjednačava sve vrste okrutnosti
čini ih manje strašnima 

NIKOLA ŠOP – KNJIGA O HORACIJU

„Књига о Хорацију“, Београд, Луча, библиотека Задруге професорског друштва, 1935.

„I ja ću se pokazati dostojnim svoga dobrotvora. Ali neću
da mi se samo poklanja, nego i da me poštuju.
Ako želiš da budem neprekidno uza te, vrati mi moju staru snagu,
vrati mi one bujne crne vlasi oko moga niskog čela,
vrati mi zvonki glas i ljupkost moga osmjeha mi vrati.“ 

Horacije, „Jedan prekor Meceni“, preveo Nikola Šop

U vrijeme izlaska knjige o kojoj sada pišem, njen autor bio je profesor latinskog jezika u Beogradu, gdje je bio i diplomirao. Pisao je već poeziju, objavljivao, bio blizak poetici francuskog pjesnika Fransisa Žama, s kojim se i dopisivao. Volio bih vidjeti neko od tih pisama, da li su spominjali Isusa i običan svijet, svakodnevni život, i naročito već slavnu Žamovu knjigu „Molitva da sa magarcem odem u raj“. Taj uticaj Žama na neke naše pjesnike uočio sam  i u prvoј knjizi Skendera Kulenovića, „Ocvale primule“, koji je pohađao travničku Gimnaziju gdje je mogao da dođe u kontakt sa Žamovom tada slavnom knjigom „Le Deuil des primevères“ (Tuga jaglaca) jer je Žam, poput Klodela, bio omiljen katolički pjesnik. 

Knjiga, koju ću predstaviti sada, sa tako jednostavnim naslovom, „Књига о Хорацију“, od vremena kupovine, u nekom antikvarijatu, bila је i ostala meni veoma draga. Volio sam latinske pjesnike, ma koliko se oni oslanjali na starogrčke, jer su bili puni života. Upravo tu stranu pokazuje čitaocu i Nikola Šop. Na početku je Svetonijev kratki  tekst „Biografija Horacijeva“ koji nam pokazuje slavnog pjesnika kao čovjeka koji se borio za svoj status privilegovane osobe, ma koliko se na njega vršio pritisak od strane njegovog pokrovitelja, Mecene, i Avgusta. Ali, njegova je slava već tada bila tako velika da su ga obojica više štitili nego što bi ga opterećivali nekom praktičnom službom na dvoru. Naprotiv, živio je povučeno, na svom imanju, onako kako se živjelo u to vrijeme. Zatim slijede Šopova kratka poglavlja iz pjesnikovog života, stavljena pod jedno „Kvint Horacije Flak“. 

Horacije je prošao za ono vrijeme redovno školovanje mladića visokog roda. Bila su to burna vremena. Šop ih opisuje ovako: „Kao mladić od 18 ili 20 godina, on je mogao da vidi u Rimu sav užas poroka, koji su, u gradovima daleko od bojišta bili isto što i pustoš iza krvavog ratnog pohoda.“   

Školu poredi gotovo sa školom iz svog vremena: „ U uzanom krugu školskih učionica ipak je koliko toliko bio sačuvan stari red i predavanja su tekla svojim tokom, kao što to obično biva. Tako je Horacije mogao izvjesno vrijeme provesti u učenju. Sa ostalim rimskim mladićima slušao je predavanja ne samo iz predmeta koji se tiču praktičnog života, kao što je, na primjer, pravo, nego i književnost sa filozofijom. Pošto je Horacije već kod oca naučio čitati i pisati, on je u Rimu slušao predavanja iz gramatike i retorike. Tu je spadalo čitanje pjesnika, učenje istorije, tumačenje riječi i izgovor.“ Na kraju ovog školovanja, napredniji mladići odlazili su u Atinu da slušaju filozofiju. Šop citira Horacija: „Malo poslije otišao sam u Atenu da slušam filozofiju, da bih mogao razlikovati šta je krivo, a šta pravo.“ Naravno, Horacija je više privukla grčka poezija kojoj se posebno predao a koju, inače, nisu ni poznavali dobro latinski pjesnici. 

Dalje slijede poglavlja „Sastanak sa Brutom“, vrijeme vojnog služenja, „Kobni došljak“, gdje se opisuje Horacijeva vezanost za vojskovođu Bruta. Slijedi poglavlje „U bitci kod Filipa“, potom „Povratak u Rim“. Zatim „Prve pjesme“  o kojima Šop piše veoma znalački, ulazeći gotovo do detalja u ondašnjih život. On slijedi pjesnika, kao njegova sjenka, “ Pjesnik ni sebe ne izdvaja iz tog društva“. Zatim dolazi više poglavlja u kojima čitamo kako Horacije polako postaje značajan pjesnik i dobija privilegije pošto je jedno vrijeme bio pisar moćnog Mecene, koji ga uvodi i u  carsko društvo Avgusta, a čije će ime ostati kroz vijekove kao znak podrške mladim u njihovom školovanju.  Šop piše: „August je zaista vrlo korisno odigrao svoju carsku ulogu. To je na Horacija najviše i djelovalo da mu je prišao sasvim iskreno i sa divljenjem.“ 

Uvažavan kao pisac satira, Horacije ih ubrzo napušta i počinje da piše ode. „Laća se svoga glavnog posla i svoje davnašnje želje da grčku liriku presadi na italijansko tle. Da pred rimsku publiku iznese nove strofe, novi ritam i metar, za koji još nisu čuli. Do tada Rimljani nisu skoro ni imali lirske poezije, u najužem smislu.“ Šop znalački govori o Horacijevim odama, koje su imale i kroz istoriju mnogo privrženika ali i kritičara, koji su osporavali neke, govoreći o tome da su pune nezgrapnih mjesta, pa ne djeluju onako kako bi djelovale bez njih, što posredno govori da su ih kasnije kvarili prepisivači, sve dotle da jedan broj oda i nije Horacijev. 

Za epistole Šop govori sve najpohvalnije. Tu se vidi Horacijeva genijalnost. Tu je Horacije već u zrelim, pa i poodmaklim godinama, kada piše poznato djelo „De arte poetica“, o pjesničkoj umjetnosti. Posmatrajući sada cjelokupno djelo Šop govori i o Haracijevoj životnoj filozofiji, koja se nije ograničavala na jedan filozofski pravac, nego je prihvatao od svakoga ponešto, kako to obično pjesnici i čine. Što se morala tiče, tu je prisutna „aurea mediocritas“, zlatna sredina. Drugačije ne bi ni preživio sve to što se dešavalo u njegovo vrijeme. Tako i o ljubavi u njegovom životu, Šop piše: „Istraživali su po njegovom intimnom životu, naročito ljubavne odnose, koji se mogu nazreti iz njegovih ljubavnih pjesama. U njima spominje nekih deset ženskih imena. Dakle, jednostavan zaključak. Već broj pokazuje koliko je Horacije uživao u ženama.“ 

Treći, veliki odjeljak, govori prema naslovu: „Horacije kroz vijekove u Evropi“. Na prvom mjestu je, prirodno, „U Italiji“, gdje je Horacije uticao na mnoge mislioce i pjesnike, pa je poslije Vergilija sigurno najznačajniji rimski pjesnik. Zanimljiva je Šopova opaska: „Po ritmu Horacijevih ljubavnih pjesama, pobožni kaluđeri nizali su stihove Majci Božjoj. U samome renesansu, i pored svih pokušaja da se obnove svi rimski rodovi, podražavanje Horacija nije ušlo u modu. Latinski jezik se učio u školi, tako da je Horacijeva poezija, njegova metrika, uticala na prigodne pjesničke tvorevine, sve do nestanka latinskog jezika kao temeljnog jezika Italije, ali i jezika obrazovanog evropskog sloja. Ipak, kao zakašnjeli eho javiće se kod velikog pjesnika Kardučija, koji preuzima Horacijevu metriku uklapajući je sa „italijanskom ritmikom“, i piše svoje „Varvarinske ode“, iz kojih nastaju škole čije će trajanje opstati sve do pojave francuskih simbolista. Od hrvatskih pjesnika Šop navodi Tresić-Pavićićeve ode. 

Šop izvrsno povezuje staru dubrovačku liriku i italijansku književnost koja je doživjela svoj humanizam, svoj preporod. „I Dubrovnik ima svoje doba humanizma, koje je poteklo iz neposrednog dodira sa starom klasičnom literaturom. Književnost na narodnom jeziku javlja se u Dubrovniku tek poslije pisanja na latinskom. Iz toga se može zaključiti da su i kasniji pjesnici, koji su pisali na narodnom jeziku, vrlo dobro poznavali klasičnu literaturu.“ Učeni  Milan Rešetar u svojoj „Antologiji dubrovače lirike“ u izdanju „Srpske književne zadruge“, još 1894. godine slično ističe u svom predgovoru. O tome je pisao i Jireček u svojoj istoriji dubrovačke književnosti. Šop pronalazi uticaje latinskih pisaca uopšte na dubrovačke liričare. „Ima, na primjer, jedna pjesma Đora Držića, u kojoj se moli bogu mora Neptuna i bogu vjetrova Eolu da njegovom prijatelju dadu na putu povoljan vjetar:

„ …Molit tu Neptuna:
O bože Neptune, i ti s njim Eole,
čin‘ vjetar da dune sad njemu od zdole,
da hrabar moj pride, ki er je pošao…“

Šop najdetaljnije piše o  uticaju latinskih pjesnika, naročito Horacija, na gotovo sve dubrovačke liričare, citirajući više odlomaka iz njihovih pjesama. 

On vrlo detaljno govori i o uticaju rimskih pjesnika, prvo Vergilija, što je bila posljedica Danteovog uticaja, potom Horacija sve do Andrea Šenijea. Šop piše o naročito  velikom uticaju Horacija na Boaloa koji je svoje stavove o poeziji naslonio na Horacijevu „De arte poetica“. Čak je napisao i dijaloško djelo u kome je Horacije jedan od likova. 

Horacije je uticao i na njemačke pjesnike, sve do Getea, o čemu Šop takođe znalački piše. „Horacijeva ‘De arte poetica‘ bila je kao biblija. U mnogim raspravama, u žučnim polemikama, pa čak i u šalama navođeni su i podražavani stihovi iz te male knjižice. Gete, na primjer, u jednom pismu iz Lajpciga daje humorističan opis Gotšeda. U toj  pjesmici, on se služi Horacijevim stihovima, pa poslije sam nastavlja na latinskom.“ 

Još dva zanimljiva jezička prostora obuhvatio je Nikola Šop svojom knjigom, ruski i mađarski, povezujući prvo pojavljivanje Horacija kao pisca koji utiče na domaću poeziju i uopšte književnost.  Nama je naravno zanimljivije šta potom Šop uzima za bitnu informaciju svome čitaocu. To je izvrstan tekst „Horacije u Dositejevom putničkom kovčežiću“, u kome već na početku ide u suštinu odnosa srpskog pisca i prosvjetitelja i Horacija. 

„Ne možemo ovdje da ne istaknemo koliko je Dositej u svojim zrelim godinama bio sličan Horaciju, po svome stavu u životu i svome načinu življenja. Neizvještačen i dosljedan racionalist, on je znao da uskladi svoj život, primajući oduševljeno ideje osamnaestog vijeka, koji je donosio duhovno oslobođenje i preporod u svemu.“ I još: „Dositej obožava Josipa II, jer on sprovodi baš one ideje, koje su i njemu vrlo bliske. Od starih klasičnih pisaca, novo doba je iznijelo i oživjelo Horacija, jer je svojom poezijom najviše odgovarao duhu tadanjeg građanskog staleža.“ Potom Šop ukratko govori o Dositejevom školovanju, početku učenja latinskog jezika u Irigu, sasvim privatno.  Kada napusti manastir, Dositej upija znanje na sve strane, naročito u Beču, gdje može da čita prevode Horacija, a potom u Njemačkoj gdje se njegovo znanje bogati sistematičnije. Šop piše. „ Pomišljajući na domovinu, Dositej kaže: ‘kad će u onim prekrasim zemljama ovakva učilišta biti? Kad će se i ona mladež s ovakovim naukama nastojaviti?“

Nikola Šop pokazuje u svom tekstu velike simpatije prema Dositeju, njegovoj strasti za učenjem, i značaju njegovih knjiga, o čijem uspjehu sam Dositej je sa strahom razmišljao, znajući koji duh i koja klima vlada tamo u Srbiji. U svojim spisima često citira Horacija, pa tako u svom spisu „O dobrodjetelji“, Dositej govori o šestoj i poslednjoj „predugotovitelnoj dobrodjetelji“ koja se zove „mužestvo“. Šop navodi: „Kaže da je to ‘‚viteška dobrodjetelj, kojoj Horacije onu prekrasnu svedodžbu daje, govoreći 

Si fractus illbatur orbis,
Impavidum ferient ruinae.
Zgruvato nebo da se nad njim sruši,
Stra‘a njegovoj ne zadade duši.

Zaista najdetaljnije Šop izlaže značaj Horacijeve poezije i njegovog života u Dositejevom stvaranju svog pogleda na svijet a naročito obrazovanje. Šop piše dalje: „Dositej vjeruje da je prosvjećeni despotizam ona dobra sila koja će narode povesti pravoj sreći…Za njega je Petar Veliki ‘blaženi i preblaženi veliki car‘‚; Katarina II je ‘şeverna Semiramida‘‚ a Fridrih Veliki ‘premudri i dobri kralj“. Izvrstan je Šopov zaključak ovog poglavlja o Dositeju:

„Mudri Dositej dobro je pogodio kako će se najkorisnije crpsti mudrost iz starih klasika. Da se i dalje išlo tim putem, pseudoklasicizam se ne bi razvio u jedno slijepo podražavanje, u kome se oduševljenje za Horacijem pretvorilo u pravu horaciomaniju.“

Govoreći dalje o „Dvije publike“ Šop opisuje duhovnu situaciju u Srbiji i Vojvodini u ta vremena kada se knjiga prodavala na vašarima i to kakva knjiga, uglavnom bezvrijedna. Ipak, stvarala se nova čitalačka publika, „Vašari i trgovci zamijenili su manastire i crkvene porte“. Šop govori o početcima izdavaštva u Vojvodini, naročito u Novom Sadu, navodeći knjižara Jankovića, ali i u Beogradu, gdje je bio poznat Gligorije Vozarović, koji su istovremeno bili i knjižari i izdavači. Oni su izdavali vrijednu literaturu. S druge strane postojali su u ta vremena knjižari torbari, spominje se slijepac Jeremija, koji je hodao po vašarima i prodavao svoja epska sočinjenija. I pravi knjižari koristili su vašare da bi prodavali svoje knjige. Takve su bile navike naroda. Nažalost, gora situacija bila je u Beogradu gdje se nije uopšte znalo za Horacija dok u Novom Sadu njegovo „ime odjekuje u mnogim odama“.

Vrlo značajno, u to vrijeme gotovo otkrivajuće poglavlje, pod naslovom „Ode, Lukijan i Vuk“ Šop piše o prepisci između Vuka Stefanovića Karadžića i  tada najpoznatijeg i najučenijeg srpskog pjesnika i monaha Lukijana Mušickog. Citati iz pisama ovih prijatelja zaista su sjajni, ali ovdje da navedem samo jedan, iz pisma Lukijana Vuku.. „Učite italijansku gramatiku i latinsku povtorite. Nemojte zaboraviti onu hvalu Horacijevu: Vixi puellis nuper idoneus – Et militavi non sine gloria. (Živio sam nekada drag djevojkama i slavno sam vojevao.). Po tom su metrumu toržestvene ode moje Dositeju, Vitkoviču, Vuku, Živkoviću, Kopitaru, Gagiču i duhu mojemu“. 

Šop piše o vremenu Vuka i Lukijana, pa i Savi Mrkalju koji je hvalio italijanski jezik govoreći da je on proizišao iz latinskog, citirajući i sam Horacija: „O Matre pulchra Filia pulchrior. (O kćeri ljepša od svoje lijepe majke.) Rasprave o jeziku i poetici u to vrijeme, isključivo u Vojvodini, gotovo da ne mogu bez citiranja Horacija. To najbolje govori o njegovoj popularnosti i njegovom značaju u to vrijeme među Srbima. Kakve su Lukijanove ode? Evo šta piše Nikola Šop, kao pjesnik i kao znalac latinskih pjesnika. 

„Kod Lukijana je saživljavanje sa Horacijem nešto sasvim drugo od njegovog suhog podražavanja. U prvome vidimo jednog kulturnog i vrlo učenog čovjeka, sa dosta prečišćenim ukusom, u drugome , jednog imitatora, bez duha i osjećaja za mjeru.“ Dalje to Šop obrazlaže na izvanredan način i to se može smatrati jednom od najboljih kritika ili prikaza poezije Lukijana Mušickog. Govoreći o Lukijanovom prevođenju Horacija, on zaključuje da je bolje što ga nije preveo.

U sljedećm tekstu, „Lukijan i njegovih šest učenika“, Šop izvrsno pokazuje to vrijeme imitiranja Horacija, koje ide čak dotle da zanemarujući srpski jezik i srpsku stvarnost, mladi sljedbenici Mušickog pišu ode na latinskom jeziku. U toj grupi bili su Jovan Subotić i Nikanor Grujić, a najpoznatiji je Jovan Hadžić. Šop još piše: „Mladi gimnazijalci šetali su se, noseći pod rukom Horacijevu knjigu: divili se njegovom slavnom podražavaocu Lukijanu i povodili se za njegovim imitacijama“. Čak i Branko Radičević nije ostao pošteđen iz toga. I on je spjevao odu mitropolitu Stratimiroviću. Naravno, to nije moglo dugo da traje, oni bogatiji podražavaoci Horacija i Lukijana, nisu stvorili ništa, jer nisu bili u kontaktu sa narodom, dok su siromašniji, osjetivši sirovi i surovi život, svoju poeziju romantičarski okrenuli tom životu. Šop u te smješta Branka Radičevića i Đuru Jakšića. 

Nikola Šop pred kraj svoje knjige o Horaciju navodi srpske prevodioce, redom Jovana Hadžića, za koga kaže da je uspio u prevođenju kratkih pjesama. Potom navodi u cjelini prevode tih uspjelijih pjesama koje zaista i danas dobro zvuče. 

Zatim slijedi, kao malo iznenađenje poglavlje o prevodima Sterije Popovića, koji se jedno vrijeme bavio Horacijem.  O tim prevodima, između ostalog, Šop piše: „Sterija odbacuje potpuno formu Horacijevog izraza, da bi prevodeći i sam pjevao. Ti njegovi ‘prevodi‘, to su zapravo pjesme, napisane potpuno pod uticajem Horacija.“ Zatim slijedi nekoliko pjesama u Sterijinom prevodu, ili prepjevu. Ovaj dio Šop završava prikazujući i prevode Stevana Lazića, o kome se ništa posebno povoljno ne može reći. Ali Šop pronalazi prave riječi da situira Lazićeve prevode, koje je kao knjigu objavila „Matica srpska“: „Ipak je Lazićeva knjiga važna jer je to prvi prevod sviju Horacijevih oda kod nas. (…) Ali ne vidimo ni poslije tolikih prevođenja da je Lazić stekao, iz negipkog prevođenja svojih prethodnika, neko iskustvo, koje bi ga učinilo pravim prevodiocem umjetnikom. Jer, ne smijemo zaboraviti da je i vještina prevođenja, jedna umjetnost. I to je jedna naročita vrsta stvaranja.“  

Na kraju knjige Nikola Šop objavljuje svoje prevode nekoliko Horacijevih pjesama na zaista izvrstan način. Evo Epistole prirodi.

„Znaš li mjesto prijatnije od poljskog dobra?
Gdje su blaže zime, gdje ugodniji dah povjetarca
ublažava pomamnu žegu ljetnog sunca,
čim osjeti samo njegove žarke, usijane zrake.
Reci mi gdje je spokojan san slobodniji od teških briga.
Zar je libijski mramor sjajniji od mirisnog poljskog cvijeća.
I zar je voda, stjerana u olovne gradske cijevi
bistrija od potoka što krivuda, niz padine žuboreći.
I sami podižemo i gajimo šumicu oko šarenih stubova.
I hvalimo kuću, iz koje puca pogled na daleka polja.“

Moja majka neprestano je
propuštala život
i kad sam se prepala poezije
kao što se ona prepala mene,
shvatila sam da smo odgodile upoznavanje:
odrasla sam ne poznajući svoju majku,
a ona je ostarjela ne znajući o meni
ništa osim kako me nahraniti

Moja majka mogla je biti bilo čija majka,
nosila sam je što dalje od sebe,
pokazivala kao dio neobičnog identiteta:
Moja majka vjeruje u motike, zemlju
i jednog sasvim običnog boga
koji će uskoro, sigurna je, zapaliti svijet
Moja majka često ne može usnuti do jutra
i tad piše pjesme iako gotovo da jedva čita
Snalažljiva, podigla nas je iz kruha i prežgane juhe:
glad je tih godina bila velika, ali moja je majka bila lukavija
Moja majka ne pere zube
uvjerena da je sad već zaista kasno za sve to
kao što je to bilo cijeloga života
S njenih četrdeset godina
prvi puta dopustila je da joj obrijem pazuha
Nikad se nije našminkala, moja majka,
i ne zna razgovarati sa školovanim ljudima,
ali može uzgojiti dovoljno povrća
da se nitko ne treba bojati gladi
Da, slična sam joj
kao što voljene kćeri
jesu slične izostanku nježnosti
Da, slična sam joj
kao što bilo koja tuga
nalikuje onoj drugoj

Prema nepouzdanim sjećanjima
moja majka nikad nije obukla suknju
i dok su mi ruke bile još sasvim malene
dugom kosom škakljala je njihovu upornost
Kasnije je uvijek izgledala poput dječaka,
kao što izgledam i ja,
ukopana čvrsto u rahlost tla,
ali puno nesigurnija od nje
u beskonačnom tijelu žene

*****

Prvonagrađena pjesma konkursa za pjesničku nagradu “Milo Bošković” Centra za kulturu Kolašin.

Obrazloženje predsjednice žirija Tijane Rakočević:

Pjesma “Upoznavanje“, koja se svojom literarnom vrijednošću posebno izdvojila u odnosu na ostale pjesme pristigle na ovogodišnji konkurs, predstavlja intiman, psihološki kompleksan i, najzad, stilski veoma izbrušen pogled na dominantnu, majčinsku figuru – središte poetskog mikrokosmosa smještenog u “beskonačnom tijelu žene”. Zahvaljujući brižljivo odabranim tehnikama, sve što je u njoj duboko lično postaje univerzalna vrijednost: ona sobom nosi sasvim novi poredak unutar kojeg se generacijski kontakt percipira kao važno i, prije svega, zacjeljujuće iskustvo. Svaki naredni stih je mali doprinos promijenjenom životu, novoj klasnoj borbi koja proističe iz prevrednovanja društvenih (pogotovo rodnih) uloga, zbog čega vjerujemo da će ova pjesma zaslužiti znalački tretman kritike.