Stvarnost i vrijeme u kojima živimo sve češće bivaju iščašeni na načine koje više ni najmaštovitiji satiričari i pisci fantastičnih priča ne stižu predvidjeti, već im preostaje tek naknadno ih ismijavati. Ta pojava posljednjih godina baš uzima maha, kao da svijet zahvaća uraganski vrtlog koji nas vrti i nosi sve brže i dalje prema neminovnoj katastrofi.

Veliki srpski pisac Svetislav Basara to bi mnogo prikladnije izrekao sočnom psovkom o tome kako sve odlazi u jedan muški, ili najmanje tri ženska spolna organa. I to majčina.

Pričao je Basara o tom svom literarnom psovanju ovih dana i u Zagrebu kada je kroz razgovor s Miljenkom Jergovićem u Frakturinoj knjižari predstavljao svoj roman “Kontraendorfin” koji je u izdanju 24 sata upravo objavljen i u Hrvatskoj. Tako smo saznali da je Basara već bio duboko zabasao u pisanje romana kad mu je na um pao njegov naslov.

Zapravo, nije to palo na um Basari, nego je veliki francuski liječnik i filozof Georges Canguilhem baš u Basarinom delirično ludom i fantastičnom rukopisu odlučio svom sugovorniku Stojkoviću u jednog pariškoj kafani otkriti ono što nije objavio ni u jednom od svojih kapitalnih radova: postajanje kontraendorfina, hormona jada i čemera koji izlučuje kontrahipofiza uzrokojući tako silne nesreće koje sebi i jedni drugima čine osobito narodi Balkana, a na prvom mjestu Srbi, jer Basara kao Srbin i srpski pisac u prvom redu o Srbima i za Srbe piše.

A tiče se i nas Hrvata, već i zbog toga što imamo tu sreću, ili nesreću, da jezik na kojem je napisan ovaj roman, lani ovjenčan i još uvijek prestižnom Ninovom nagradom, razumijemo kao svoj vlastiti.

Obožavam Basarinu prozu, a ne propuštam ni njegovo svakodnevno kolumnističko hrvanje s fantastikom i iščašenošću srpske političke i društvene svakodnevice i stvarnosti na portalu dnevnog lista Kurir, u koji je Basara prije šest mjeseci prešao iz Danasa.

U literarno nadmetanje autorske umjetničke mašte s apsurdnom stvarnošću na jednako majstorski način upustio se i Miljenko Jergović svojim nedavno objavljenim romanom “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Ne znam koliko su Basara i Jergović bili u dosluhu, ili možda i nehotice jedan na drugog utjecali, ali činjenica je da između dva romana postoji barem jedna velika sličnost u virtuoznom prepričavanju prepričanih fantastičnih dijaloga koji se događaju između likova, kojima ne manjkaju fantastične i magične osobine.

Za čitanje i jednog i drugog bit će vam potrebna velika koncentracija i pažnja, koja i u jednom i u drugom slučaju biva bogato nagrađena. To nipošto ne znači da će vas čitanje usrećiti. Štoviše, ovi nas pisci žele učiniti još jadnijima nego što jesmo, ne bi li nas tako prizvali pameti i pokazali kamo sve to i svi mi zapravo idemo.

Jergović je roman izgradio na svojoj, u njegovim tekstovima i kolumnama već dugo prisutnoj fascinaciji aerodromima i čitavom tom svijetu zračnih putovanja sa svom pratećom infrastrukturom, pravilima i nedaćama. S naglaskom na ovom posljednjem. U tom smislu mi je bio vrlo simpatičan nesporazum koji je s Jergovićevim romanom, hvaleći ga, imao Igor Mandić predbacivši autoru što čitav taj aerodromsko-avionski svijet opisuje kao da je riječ o, božemiprosti, običnim autobusnim kolodvorima.

Mandić, naime, na avionska putovanja očito još uvijek gleda iz sada već davne prošlosti u kojoj se ama baš svakom putniku, pa i one najniže ekonomske klaze, ukazivala gotovo aristokratska pažnja. Naš veliki kritičar jednostavno ne zna u što se u međuvremenu pretvorila industrija zračnog putničkog prijevoza i kako se postupa prema putnicima ekonomske stočne klase.

Što se tiče stvarnosti koja pretječe i nadmašuje ideje pisaca sklonih fantastičnim pretjerivanjima, na Jergovićevog sam Babukića, njegove fantastične aerodromske i avionske dogodovštine i priče koje je pokupio od svojih suputnika zahvaljujući svojoj fantastičnoj sposobnosti razumijevanja svih ljudskih jezika, dakle na sve sam to mislio dok sam ovih dana čitao o tome što se dogodilo putničkom avionu i njegovim putnicima na letu Ryanaira iz Atene u Vilnius.

Dok se avion već približavao granici između Bjelorusije i Litve, počinjući lagano spuštanje prema Vilniusu, presreo ga je bjeloruski vojni MIG s naređenjem pilotima da skrenu oštro udesno i da se umjesto u mnogo bliži Vilnius spuste u Minsk.

Takva intervencija države koju avion trenutno nadlijeće i njenog vojnog zrakoplovstva dopuštena je samo u krajnjem slučaju neposredne opasnosti, odnosno terorizma. I upravo takav razlog je naveden pilotima irske kompanije i aviona u vlasništvu njihove poljske podružnice: sumnja da je u avion podmetnuta bomba.

Sva logična pitanja o svrhovitosti takvog presretanja pala su u vodu i postala bespredmetna nakon što je avion prizemljen u Minsku, gdje se ubrzo otkrila prava svrha bjeloruske intervencije.

Detaljan pregled aviona i sve putničke prtljage pokazao se farsom, jer nikakve bombe nije bilo. Ali su zato bjeloruske vlasti među putnicima izdvojile mladog Bjelorusa Romana Protaševiča i njegovu još mlađu djevojku, rusku državljanku i uhapsile ih. Ne zbob prijetnje bombom sigurnosti ljudi u avionu i na zemlji, nego zbog Protaševičevog disidentskog djelovanja protiv Lukašenkova režima, zbog čega je mladi novinar i aktivist i napustio zemlju i potražio azil u Poljskoj.

Bjelorusija će zbog toga dobiti još poneku sankciju, mnoge avio-kompanije su već privremeno promijenile rute i više ne nadlijeću tu zemlju, ali to neće pomoći Protaševiču kojemu u njegovoj nevoljnoj domovini prijeti čak i smrtna kazna, koja u Bjelorusiji još nije ukinuta.

Svašta se Jergovićevom Babukiću dogodilo u avionima, ali ništa slično ovome, a u svijetu kojim vlada pandemijski strah očito su zamagljeni i otupjeli naši nekada prirodni instinkti i senzibilitet za slobodu i pravo gdje se ništa ranije stečeno više ne podrazumijeva.

U čitavom Jergovićevom romanu mene je najsnažnije, kao najpoetičnija i time najistinitija, pogodila rečenica o tome kako je aramejski jezik onaj kojim razgovaraju oblaci nad Europom. U njoj je za mene sadržan čitav taj senzibilitet koji je, bojim se, već do te mjere izgubljen da je čak i većini Jergovićevih čitatelja ta rečenica toliko nerazumljiva baš kao da je napisana na aramejskom.

Ako uopće znate čiji je to jezik bio i kakve to veze ima s oblacima nad Europom.

Objavljeno u Večernjem listu pod naslovom Fantastičnu maštu pisaca poput Basare i Jergovićeva sve češće nadmašuju apsurdi sadašnjice

1.

Samo gradovi svijeta otvorenih očiju sanjaju noću. Među njima je
i Sarajevo. I ono svoje sanjive oči sklapa tek u rano jutro. Noću se
presvlači u posve drugu odjeću. Osvjetljava i grije sve budne
bezbrojnim moćnim kilowatima. Noćnim očima svakoga grada.
Povremeno žmirka u ritmu zvukova koji u njoj nastaju. I Sarajevo
u svom noćnom sanjarenju otvorenih očiju ima svoje junake,
zabavljače i tragičare. Gubitnike i dobitnike. Pobjednike i poražene.
Ljeto je. Oni su i na ulicama  i u dvoranama. U tramvajima
i autobusima. U trolejbusima i kafićima. U stanovima čiji su prozori
još osvijetljeni. Kazališta su zatvorena. Sarajevo Film festival im je
oduzeo glavnu ulogu. Kolovoz je. Asfalt vreo i gnjecav. Razgolićeni
turisti na Baščaršiji hlade se sladoledima i lepezama. Slavni svjetski
glumac na crvenom tepihu šalje poljupce obožavateljicama.
Iza njega su domaći glumci s damama. Klanjaju se i mašu.
Bogataši su u skupim restoranima. Siromasi su na šetnicama.
Na Titovoj su najopušteniji i najdinamičniji. Kulminacija životnih
izričaja na otvorenim  prostorima. Šetač do šetača. U baščama
nema mjesta. Stolice i stolovi i na trotoarima. Sloboda u punoj
snazi. I u ovoj noći se priprema hrana za sutrašnji dan.  

2.

A kako je na brdovitoj periferiji Sarajeva? Tamo su sanjive oči grada
prorijeđene i usitnjene. Trebević je gotovo sasvim slijep. Još je
u vremenu svojih mračnih godina. Olimpijska bob staza je mrtva.
Gondole žičare predugo čekaju obnovu. Koja je ovo godina od rata?
Već na početku noći sanjarenja otvorenih očiju mladići su
na cestama za volanima. U jeku su utrke razuzdanih mladića.
Čuje se dreka mašina njihovih snažnih automobila. Sulude brzine
sučeljene sa smrću. Ispred nekog kafića omladina se svađa i tuče.
Droga, droga, govori očevidac prijatelju udaljavajući se s njim
od zaraćenih. Sijevaju i noževi. Negdje se čuju pucnji. Cvile jauci
ranjenih i ožalošćenih. Zavijaju sirene Hitne pomoći i policije.
Netko je možda već izdahnuo. Netko je ranjen i unesrećen.
Bit će bogalj do smrti. I u Sarajevu ljetne noći imaju svoje zvukove.
I oni budne nadahnjuju i uznemiravaju istovremeno. U vreloj ljetnoj
noći pisci su najnemirniji. Neki svoje pjesme, romane i priče ispisuju
i dok u krevetima iščekuju jutro. Opet se čuju sirene. I dalje cvile gume
automobila. U nekoj bašči tuguje sevdalinka. Kraljica Bosne. Nesretna
ljubav omekšava i moje srce. Tužan sam. U svili neizrecive ljepote
melodije i teksta. Samo gradovi svijeta otvorenih očiju sanjaju noću.
Među njima je i Sarajevo. Među njima sam i ja još uvijek budan.
Nemirnih misli. U njih ugrađujem ova slova pobrana s raznih mjesta.
Sačuvana  i u sjećanjima. I noć je moj radni dan. Kao i za Sarajevo.
Grad koji otvorenih očiju budan sanja noću. Tako sve pamti za sutra.
Tada sanjarenje zamjenjuje buđenjem i triježnjenjem. Kao i svi
gradovi svijeta koji otvorenih očiju sanjaju noću.

Uskoro će dvadeset godina kako je u Sarajevu umro Ilija Ladin (Kozić), veliki pjesnik koga pamte znalici poezije. Našao sam njegovu odličnu portret-fotografiju, koju je napravio velemajstor fotografije Milomir Kovačević Strašni, a evo i jedne moje bilješke o Iliji.

Čas filozofije

Ilija Ladin je u svakom pogledu bio pjesnik. Pjesnički homo ludens. U žutom sakou, sa crvenom leptir mašnom. Bezbrižan prema ugledu, bez imalo sujete, bez interesa za materijalno, oslobođen od svega što čini životne vrijednosti malograđanina, duhovni proleter, slobodan za sebe sama, za svoju poetiku. U sebi dijete i zato autentični pjesnik. Nagovarao me jedan dan da ga podučavam malo filozofiji, ali „Nemoj sve, samo ako tu ima nešto zaista važno, o životu, a da ja razumijem, jer vidiš li, Predrag, što ne razumijem ne može biti moj život”, pa sam mu rekao da je u tom slučaju za njega sve filozofija, jer nema ničega što u životu ne bi moglo biti nekada i nekome važno, zato sve moramo pokušati shvatiti, s čime se on odmah složio, i uz to dodao da je on traženi odgovor i poduku dobio, sada se samo treba držati svoga, neće mu trebati dalje moje instrukcije. Što sam i ja smatrao ispravnom, ovom pjesniku primjerenom odlukom. Poneki filozof je bio i pjesnik, a Ilija mi svojim mišljenjem i držanjem potvrdio da je svaki veliki pjesnik filozof.

Ozgo ih posmatram, s visoka, kao da kročim na štulama,
mizerni činovnici, siroti proleteri, a ima i doktora nauka;

ubogi, obrate mi se kevćući ili glasom tanjim od mjauka,
uplašeni su, servilni, ponizni, i pomnoženi svi sa nulama

I probisvijeta tu ima, protuha, razbojnika opako nasilnih,
a upravo se oni u grču nadmeću da meni postanu posilni,

sve želje da mi ostvare, pa i što nikad ni pomislio nisam,
te velim: hvala Ti, Bože, krasan je stvor ovaj Tvoj insan

Tako i treba biti, jer Tvojom sam ih voljom sve zadužio,
u Tvoje ime vladam njima i bogobojaznost sam zaslužio

No, jâvī se katkada i poneki što bi bogohulno se drznuo
iz toplog stada da se isključi, te bi se gladujući smrznuo,

jer samo u smjernom plemenu počiva sva ljudska snaga,
potčinjeni su meni koji poštuju Tebe, ostali služe Vraga

Stoga se upitam (Bože mi oprosti) zašto si stvorio ahiret
kada je ovom Tvom skrušenom robu dženet i ovaj svijet

U tri po ponoći zvoni telefon. Zove mrtvozornik, javlja glavnom junaku ove knjige – a zapravo njezinu piscu koji je sebe uzdigao u glavnog junaka – da ima problem s pokojnikovim tijelom. Pokojnik je piščev otac. Ostao mu je, mrtvom, pejsmejker, pa ga sad nije moguće kremirati. Zašto mrtvaca nije moguće spaliti skupa s pejsmejkerom, pita se čitatelj? I zašto s gomilicom sporogorećih kostiju, s mašću, već natrulim mesom i vodenastim unutarnjim organima, ne bi mogao biti spaljen i jedan maleni stroj, koji je bodrio srce, dok ga je bilo moguće obodriti? I nije li, na kraju, tijelu pripadajuće i sve ono strano i tuđe, što ga je tijelom činilo, pa tako i taj pejsmejker? To je, kažem, ono što se u trenutku zapita čitatelj. Pisac, međutim, Manuel Vilas, ili njegov glavni junak koji je on sam, razmišlja o nečemu drugom: “U kapitalizmu, kada ti, o kojem god se poslu radilo, kažu ijednu riječ više nego što je potrebno, to znači da postoji neki problem, odnosno da je račun porastao. Biznis s mrtvima izaziva stid, ali oko mrtvih ima mnogo posla, a posao treba naplatiti. Problem je cijena. Zapanjujuća je sposobnost kapitalizma da svaki događa pretvori u određenu sumu, u cijenu. Pretvorba u cijenu svega što postoji nalikuje na poeziju, zato što je poezija preciznost, kao i kapitalizam. Poezija i kapitalizam ista su stvar.” Vađenje pejsmejkera iz pokojnikova tijela, malene elektroničke spravice ušivene pod kožu, zahtijeva autopsiju, čime onda cijena ceremonijala sahrane raste za 300 eura. Glavni junak, međutim, traži da mu daju izvađeni pejsmejker, ali njegov je zahtjev ignoriran. “Mislili su da sam poludio od žalosti. No volio bih imati nešto što je bilo u očevu tijelu, u njegovu mesu.”

“Ordesa”, knjiga španjolskog pisca Manuela Vilasa, nekim je čudom – za ovog čitatelja iritantnim čudom – istovremeno, u dva različita prijevoda objavljena u Zagrebu i Beogradu. Kod Frakture prevela ju je Ela Varošanec Krsnik, a kod Lagune prevoditeljica je Gordana Mihajlović. Umjesto da na dva različita jezična izvorišta međusobno razumljivih rečenica i riječi bivaju objavljene različite knjige, kao u inat onom malenom broju čitatelja koji čitaju s oba izvora, objavljuju se iste knjige u različitim prijevodima. Ali dobro, nacionalisti koji ionako ne čitaju ništa mogu biti zadovoljni.

“Ordesa” pripada nekom sasvim već evidentnom, premda neobjašnjenom i neobjašnjivom svjetskom autofikcijskom, stvarnosnom, autobiografskom trendu, trendu pisanja o tati, mami, rodbini, prijateljima, ženi (uglavnom bivšoj) i sebi. Na ovaj trend čitatelj bi, iz praktičnih razloga, rado gledao s ironijom i podsmijehom. Najlakše je tako: s ironijom i podsmijehom. Ali ga u tome ometa, čitatelja, što je i sam poprilično pridonio tom trendu. Međutim, problem je što ta okolnost čovjeka ne učini pametnijim ni upućenijim u stvari. Zbilja, zašto sam pisao o ocu i majci? Najjednostavniji odgovor, premda ne do kraja istinit, bio bi: zato što su malo prije umrli. Na taj se razlog može pozvati i Manuel Vilas. I on piše o friško upokojenim roditeljima. Ali zašto se pisci ranije nisu baš tako često, a nipošto i tako neuvijeno, izravno i sirovo, da ne kažem surovo, upuštali u priče o svojim mrtvim roditeljima i svojim obiteljima, općenito? Možda zato što živimo u dobu raspada obitelji, uminuća porodice, gašenja obiteljskih loza, iščeznuća onoga prvog i temeljnog oblika organizirane društvenosti. Je li ono Friedrich Engels rekao da je porodica osnovna ćelija društva? Ne sjećam se više. Ali gašenje porodice je, skupa s provalom loše mašte u prostor koji je nekad činio zaštićeni zabran čovjekove intime, vjerojatno iniciralo interes za autofikcijom. Kao i otkriće, koje prati baš svaku knjigu ove vrste, veza velike povijesti s malim i intimnim, odumirućim povijestima doma.

Manuel Vilas malo je stariji od mene. Rođen je 1962, negdje u provinciji, u obitelji srednje klase, usred dekadentnih godina španjolskoga klerofašizma i frankizma. Okolo je sve bilo sivo i predvidljivo, i u tu su se predvidljivost savršeno uklapali odnosi dječaka s roditeljima. Priča, naravno, ne započinje s djetinjstvom. Niti se Vilas previše djetinjstvom i bavi. O tom dobu piše onoliko koliko mora, pošto je opsjednut vlastitom sadašnjošću. Opsjednut je svojom gubitničkom pozicijom, pustošećim moćima vremena, temeljnim nesporazumom između sebe i svijeta. “Ordesa” je istodobno knjiga žalovanja za mrtvim roditeljima, knjiga o rastavi braka (o čemu se, istina, previše ne piše), knjiga o jednom zbilja kolosalnom životnom neuspjehu. Nije lako nenačitanoj čeljadi reći u čemu se taj neuspjeh sastoji. Njegov život običan je život protagonista srednje klase u jednoj europskoj zemlji. Ali upravo u toj običnosti moguće je objašnjenje propasti i konačnog životnog neuspjeha. Ono što se od života očekivalo, to se nije dogodilo. Ali gore od toga: zaboravilo se što se očekivalo.

“Ordesa” je pisana u nizu uglavnom vrlo kratkih poglavlja, fragmenata, zaokruženih i često anegdotalnih narativnih cjelina, crtica, mikroeseja, pjesama u prozi. Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zašto što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću. Čak i Knausgaard, koji stvara iluziju velike epske forme, piše o smrvljenom svijetu, a u njegovim se pripovjednim monolitima jasno prepoznaju procjepi između nesraslih blokova. Osim što nije knausgorovski veliki pripovjedač, Vilas ne piše o onom što se upravo događa, nego piše o onom što se dogodilo. On piše o završenom vremenu, koje se više ne može vratiti i rekonstruirati. 

Evo jednoga tipičnog poglavlja iz “Ordese”:

“Moj mi otac nikada nije rekao da me voli, kao ni moja majka. I vidim krasotu u tome. Oduvijek sam je vidio, utoliko što sam morao izmisliti da me roditelji vole.

Možda me nisu voljeli i ova je knjiga fikcija povrijeđenog čovjeka. Više nego povrijeđenog: uplašenog. To da me nisu voljeli, ne boli, više plaši ili užasava.

Na kraju pomisliš da te ne vole zato što za to postoji neki dobar razlog koji opravdava zašto te ne vole.

Ako te ne vole, to je tvoj neuspjeh.

Otkako sam se oženio i zasnovao drugu obitelj, više me nisu voljeli kao prije. I svakog su me dana voljeli manje. Više se za život nismo borili na istim stranama.”

Ovu neobičnu, obuzimajuću i čudesnu knjigu čitamo zbog rečenica poput ove: “Možda me nisu voljeli i ova je knjiga fikcija povrijeđenog čovjeka.” I ove: “Više se za život nismo borili na istim stranama.” One su, te rečenice, maleni ulazi, kroz koje ćemo proći samo ako se sagnemo, u naše živote i u utrobe naših porodica. Pa onda čitatelj, čitajući Vilasa, ustvari čita sebe, čita sve svoje nenapisane porodične knjige i sve neispričane porodične priče. Nevjerojatno, naime, koliko i kakvih sve između nas je sličnosti. Osluhnite, recimo, ovu epizodu. Otac je volio svoj auto, neku jadnu i beznačajnu seat malagu. Ali jednoga dana samo se prestao brinuti za nju. Sin je slučajno svratio u garažu, i zatekao auto prekriven debelim slojem prašine. Ali tata, auto je pun prašine, došao mu je reći, zabrinut, naravno, za oca, a ne za auto. “Bio je to dobar auto, radi s njim što te volja”, odgovorio je otac. I to je, zapravo, onaj trenutak u kojem mnogi starci odustaju od života. Uzgred, naši roditelji dijele se u dvije vrste. Jedni umiru tako što prethodno odustanu od života, i taj nam njihov odustanak nanosi grdnu bol. Drugi umiru tako što se fanatično, noktima drže za rub, i žrtvuju sve da bi živjeli još barem pet minuta. I taj nam njihov fanatizam nanosi grdnu bol. “Ordesa” je pripovijest o tom bolu. I pripovijest o trijumfu stila, o ljepoti rečenice o dobrom autu, o ocu i njegovim odijelima, koje je držao uredno ispeglane u garderobi, pripovijest je to o očevom glačanju odjeće, o tome da se donje rublje ne glača, jer ga nitko ne vidi…

Otac nikad nije izgovorio ime bolesti od koje je bolovao. Umro je od nečega što je uspio prezreti. A majka, što je bilo s majkom? O njoj valja čitati u knjizi. Unutra su, razbacane, i neke fotografije. Krivo bi bilo misliti da one služe da bi pojačale dokumentarni, autobiografski efekt. Ne, autofikcija uvijek je fikcija. Čim se život uzdigne do književnosti, sve postaje fikcija. Zašto je to teško shvatiti?

(Zapis o “vojničkim” pjesmama iz “nekih” vremena)

Svašta čovjeku pada na pamet u nesanici, a najčešće se prisjeća onoga što su u njegovom djetinjstu pričali (ili pjevali) stariji od njega. Meni, eto, u posljednje vrijeme u poznim noćnim satima tišinom odjekuju davne „uparene“ pjesme, djevojačke i momačke. Obično jedan/jedna vodi, a dvije/ dvojica prate (pariraju).

U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, kada se u Demokratskoj, a nešto kasnije Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, često i nekritično, uveliko razvrstavalo na oslobodioce i saradnike okupatora, na svjesne narodne snage i pristalice starog društvenog sistema, na radničku klasu i poštenu inteligenciju i, na drugoj strani, one koji bi opet pod kraljevsku krunu, odlazak na odsluženje vojnog roka bilo je pitanje časti. Prvo, regrutne komisije su u vojsku primale samo snažne i zdrave mladiće, a oni koji nisu bili sposobni da „stanu na branik domovine“ narod je nazivao „škartom“ i takvima djevojke nisu dozvoljavale ni da im priđu, pa su ih tek potajno primale poneke ratne udovice. Drugo, odlaskom na odsluženje vojnog roka dokazivalo se da su i vojni obveznici i njihove porodice u proteklom ratu „bile na pravoj strani“.

Zbog tršćanske krize koja se nazirala ili je već trajala, zbog Rezolucije Informbiroa i raznih drugih opasnosti koje su vrebale od „stranih neprijatelja i domaćih izdajnika“, zbog „povampirenih“ kapitalističko-imerijalističkih pipaka koji su premrežavali cijelu planetu, prijeteći i socijalističkoj Jugoslaviji, vojni rok je dugo trajao, uglavnom dvije godine. Za to vrijeme oslabljene i osiromašene porodice, ostajući bez onih koji su u punoj snazi, uz pomoć volova i rala orali su zemlju i proizvodili ono najnužnije, da bi, kad daju obavezan otkup državi, imali tek toliko koliko nije bilo dovoljno ni za golo preživljavanje. Djevojke su patile i venule, čekajući dragane, ne želeći da svoja, kako bi Izet Sarajlić rekao, „bijela negrljena ramena“, daju „škartu“

O svemu tome narod je, mada na velikoj muci, pjevao. A najviše se pjevalo u zabačenim, besputnim bosanskim selima, tamo gdje se moglo stići pješice ili na trupcima natovarenim na otvorene vagone teretnih vozova što su tutnjali po uskotračnim prugama koje je kraljevskoj a kasnije socijalističkoj Jugoslaviji u amanet ostavila Austrougarska monarhija. Tako bi na seoskim zborovima, radnim akcijama i drugim okupljanjima iz djevojačkih grla odjeknula pjesma:

                    Eno voza, eno teretnoga,
                    iz armije vozi lolu moga.

Kada bi se vratili sa odsluženja vojnog roka, sad još snažniji, mladići bi „poveli“ pjesmu koja je odjekivala kotlinama i padinama brda:

                    Ja sam svoje odslužio dvije,
                    sad nek služi ko služio nije.

Valjalo je tih godina „češljati“ guste šume, pećine i druga moguća skloništa da bi se pronašli i likvidirali dobro skriveni „ostaci bandi“, a za to su bili potrebni dobro osposobljeni specijalci. Zato je za Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), formiran avgusta 1944. godine, da čuva oslobođene teritorije, bilo mnogo obaveza. Uz već spomenutog lova na ostate neprijateljskih jedinica, trebalo je čuvati granice oslobođene zemlje. Sve to su razlozi da rok služenja u tom „čedu OZNE“ traje mnogo duže. Otud i pjesma:

                    Primilo me tri godine KNOJ-a,
                    neljubljena osta draga moja.

Evo još nekoliko pjesama pjevanih u to vrijeme u mom zavičaju:

                    Pisaću mu, nek se nada lola,
                    na tečaju kad naučim slova.

                    U armiji dok moj dragi služi,
                    duge noći, a dani još duži.

                    Kad se dragi iz armije vrati
                    traktorom će on njive orati.

Bilo bi zanimljivo sakupiti i objaviti te „vojničke“ pjesme iz vremena kada je služenje vojnog roka bilo znak prestiža i pitanje časti, jer one na poseban način svjedoče o jednom vremenu i ljudima u njemu. Sve više je efikasnih medikamenata za dobar san, pa bi i takve pjesme mogle nestati sa nesanicom.

Ovakav je san fra Florijan usnio: stigao je mir, Sarajevo se ko oslobodilo, iako su oni i dalje gore, a mi smo i dalje gore. Ali ljeto je, pa se putuje, ljudi idu na more. Ne zna odakle im odjednom svi ti auti, u ratu su ostali bez njih, ali ljudi znaju kako i čime kupovati, auto im je najvažniji, i eno ih u kolonama preko Ilidže, Tarčina, Pazarića, krenuli prema Makarskoj. Tako i njemu na um pade, gledajući ih, da pođe posjetiti svoje u Zenici. U snu mu nije važno što su mater i otac umrli prije četrdeset godina, jedina sestra živi u Kanadi, i nikog u Zenici nema. U snu ih ima, svi su živi. Još je i Kanada u Zenici. I najveća mu je sad briga što im ponijeti, kad u Sarajevu ničega nema. Rat je, pusti su, razlupani dućani, a on navikao da im vazda darove nosi. I onda po svojoj sobici i naokolo pokući sakuplja darove za svoje, pa tko mu što da. A daju braća, iznenadi se čovjek kako i koliko daju. I najbolje što je, među onima što daju toliko ih je koje dugo nije vidio, niti je sa njima pričao. Umrli pa zašutjeli. A sad kad bi Florijan pošao u Zenicu svojima, sve izlaze iz svojih soba, a neki i iz ćelija, neki su u samostanu, nekom kojeg on ne prepoznaje, ali je očito da je i taj samostan davno, pa mu daju, koji za oca džepni sat, ama čovječe Božji što će mom ćaći džepni sat, ima svoj željezničarski, ni za što ga on ne bi zamijenio, a koji mu za mater maramu daje, svilenu, Turkinje je u Plovdivu tkale, ali brate mili, tri joj već marame imam za ponijeti, i prefina je za moju mater svila, nije ona na svilu naviknula… I tako se on u svom snu pred put u Zenicu raspravlja s braćom fratrima, i još s nekim ljudima s kojima je zavazda i odvazda u dobru i u prijateljstvu. Među njima je muslimana i hrišćana, a odnekud pojavi se i David Levi, fotograf zenički, koji je svu četrdeset prvu oplakao od straha, i na kraju od straha je i umro, u posljednji čas, sretnik, u svojoj postelji. Sve slike što ih Florijan ima, djed, baba, otac, mater i sestra, još se nije zadjevojčila, slikao Levi. Sad mu, u njegovu snu, pruža poveliku sliku, na dlanovima je kao hljeb drži, govori ponesi ovo ocu, ovo sam ga zadnji put slikao, a sve mu suze po njoj kapaju. Ali na slici ničega i nikoga. Nego, ko neka avlija, s onom avlijskom kaldrmom, i neka česma, kao što je njihova česma u njihovoj zeničkoj avliji bila, a tamo gdje bi otac trebao stajati, ničega nema. Florijan u čudu gleda, najprije u fotografiju, pa u Levija, pa opet u fotografiju… Mnogo si mu ovim učinio, drago će ocu biti. A onda se u svom snu zabrinu kad odjednom shvati da oca, kao ni matere, u Zenici nema, kao što ga nema ni na ovoj slici. Umrli su davno. Nema ni Davida Levija, koji mu pruža sliku i plače po njoj. I on je umro davno. Kako to on sad putuje njima u Zenicu? Ali pitanje kratko traje, san se nastavlja, san teče, fra Florijan ulazi u autobus. Autobus je moderni, nov. Unutra je kino, za mlađariju i one kojima je do kina. Ali unutra je i crkva, ko naša katedrala, samo malo modernija, onakva kakvu bi Švabo u mercedes ugradio. Fra Florijan pomisli kako je daleko otišao svijet, kako se razvio i kako je porastao otkako je u nas rat. Ehej, dijete moje, gdje smo mi u međuvremenu zaostali, pa krene on u crkvu, neće valjda u kino, a ni ne vozi mu se samo tako u autobusu. Da vidi on i da čuje kome su dali da u crkvi u autobusu jutros misu drži. Je li nekom od ovih mladih, nema on u njih povjerenja, ili nekom od starijih fratara. Ako je mladi, plaši se fra Florijan, mogli bi sletjeti s puta, mogli bi se u Bosni podaviti. Ludo je sve to, ludo! Kuka i zakukava on u svom snu. A onda čuje, pronosi se glas autobusom, Sin Božji sišao je na zemlju, mir da u Bosni dočeka, i eno ga sad pred crkvom, u autobusu. Florijan potrči, srce mu se u grlo pope, čini mu se umrijet će, ali stiže i pred crkvenim vratima vidi ženu, ama je li ono Blažena Djevica, jest, odgovaraju mu neke žene, jest ona je, a ono joj je sin. Prvo što fra Florijan ugleda kruna je od trnja. Pod njom glava, žućkasta, masnokosa, ko malo otekla. Vrat izdužen, tanak, tijelo kao u djeteta, od tijesta li je, bijelo, nekako sisato. Sjedi u prašini, u majčinom naručju, polurastvorenih usta, a niz kraj mu usana teku sline. O, Isuse moj, o Isuse moj! Viču one žene i padaju na koljena. Kao da ne vide ono što on vidi. Fra Florijan mu sasvim priđe, što je to s tobom, Isukrste? Upita i dodirnu ga po golom ramenu. Ovaj podiže glavu. Praznoga pogleda, bezizražajnog lica. Tu Florijan primijeti da se Spasitelj upravo upišao pod sebe. 

I san se završi buđenjem.

– Sestro, sestro Monika! – sav izvan sebe viče tek probuđeni.

Izvana se čuje tutnjava kakve već dugo nije bilo. Ali kao da ne tutnji u gradu, nego iznad grada. Juli je mjesec, godina 1995, i izbezumljenom fra Florijanu, koji još nije sasvim iskoračio iz svog sna, biva jasno da se ni rat nije završio, kao što jest u njegovu snu.

– Sestro, vrag neka te nosi! – psuje on sestru koje nema.

I uto se pojavi mladić, visok i mršav, u bijeloj medicinarskoj odori:

– Smirite se, sestra je pošla do grada!

– Vi ste iz Dubrovnika? – pita ga Florijan.

– Jesam- odgovara Ismet, kao i svakoga jutra – iz Dubrovnika sam, ali u Sarajevu živim, evo, već desetu godinu. Došao sam na studije, pa ostao.

Lijepo, lijepo, rekao bi mu svakoga drugog jutra fra Florijan, baš lijepo što ti se zadržao govor. Sad je i meni kao da sam u Dubrovniku. Ali jutros mu to ne govori, nego samo u njega gleda i koščatim šakama trga onaj pokrivač sa sebe. Ali ne kao da bi se otkrio, nego kao da bi da ga razdere, uništi.

– Ismet? – pita.

– Da, Ismet! – smiješi se mladić.

Starac se naglo zaustavlja. Pa stišće uprazno šake, gleda u Ismeta i šuti.

Netko je uključio radio.

Ženski se miješaju s muškim glasovima. Stižu s raznih krajeva svijeta, izvještavaju o pokolju nad nenaoružanim muškarcima u zoni pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Florijan je uznemiren, ali to sakriva. Ne vjeruje tom Dubrovčaninu da se zove Ismet. Ne poznaje ove ljude u sobi. Ili ih se ne može sjetiti. Neki ga po imenu dozivaju. On im onda odgovara. Pravi se da ih zna. S radija čuje nazive poznatih gradića, kasaba i čaršija po istočnoj Bosni i uz Drinu, koje je kao mladi fratar sve prepješačio i biciklom prevozio. Milo mu biva što ih se spominje. A onda čuje da su nestali svi ti ljudi. Pobilo ih, poklalo, nestalo. Što se dogodilo, grozničavo domišlja fra Florijan, ali opet nikoga ne smije pitati. Upita li, razotkrit će se. Opet će se ljudi u sobi međusobno zgledati, opet će biti da je on nešto važno zaboravio. A kako je zaboravio ako pamti, ako sad pred očima sebe vidi kao da drugog gleda, kako ide niz čaršiju o kojoj na radiju upravo govore, a čaršija vrvi, pazarni je dan, i svi ga znaju i pozdravljaju, pa im on imenima odgovara. Drago je čovjeku čuti da ga imenom pozdravljaš, naročito ako je inovjerac. Čim si ga imenom pozdravio, kao da si se Bogu za njega pomolio, sebi govori fra Florijan, iako bi rado i drugima to rekao. Ali ne smije, nego šuti. I pozdravlja u svojoj šutnji:

Zdravo da si, dobri moj Mujo, živ mi bio Muzafere, kako ste jutros drugarice Fatima, merhaba hodža, jesi li mi pri zdravlju kolega, neka, neka, Bogu hvala, dobrojutro Safete, selam neka je i tebi Kasimaga, kako daidža, šta doktori u Sarajevu kažu, zdravo druže Husnija, zdrav mi budi Sejo, merhaba Džemale, i navrati ovih dana one baglame da mi na kući namjestiš, zdrava budi i ti Mubera, od rana jutra se smiješ, kad te vidim evo i meni veselo dođe… I tako se Florijan sjeća kako je kome odzdravio, i sve ih opet jasno vidi, sve ih u glavu zna. Istovremeno, na radiju teče drama između New Yorka, Beča, Bruxellesa i Bosne. Loše su veze, viču neki nevoljnici, dozivaju se preko radioamaterskih uređaja, eto ti i američkog predsjednika, i on nešto govori, svijet se nadviruje nad grobnicu punu mladih muških tjelesa. A na dnu nje, te grobnice, fra Florijan hoda niz čaršiju i odzdravlja im u prolazu.

Zatim dolazi sestra Monika. Smiju se jedno drugom. Mene nikad ne zaboravite, govori mu ona. Ništa ja ne zaboravim, odgovara joj. Ali se staru zaturi u pameti. A ja sam ti star, osamdesetu davno sam prošao. Duboke su to godine. Poslije opet dolazi onaj Dubrovčanin. Govori mi nešto, kaže fra Florijan, a ja ću zatvoriti oči i zamišljati da sam na Stradunu.

– Ali me se sutra ujutro svejedno nećete sjećati! – kaže Ismet.

Fra Florijan uvrijeđeno zašuti, pa se okrenuo prema zidu.

– Nemojte tako, ja sam se šalio – kaže Ismet.

– Nije meni više do šale – uzdahnu starac, a na mladiću osta težak teret krivo izgovorene riječi.

– Zaboravit će on – šapatom ga Monika tješi.

– Mene hoće, ali neće ono što sam mu rekao.

Sljedećeg jutra Ismet je pun strepnje dok ide prema odjeljenju. Dan je tih, stalo je granatiranje, ali svud naokolo uključeni su radioaparati. I sa svih radioaparata isto bruji. O ubijenim muškarcima, tisućama njih, o masovnim grobnicama, o ženama i djeci, što se slijevaju u gradove daleko od pokolja. Ismet ulazi u sobu.

Fra Florijan sjedi na svojoj postelji, za leđima mu jastuk – bit će da ga je sestra Monika tako namjestila – gleda pred sebe i pomiče usnama kao da se moli. I tu je uključen radioaparat. Čuje se žamor oko masovnih grobnica.

– Dobrojutro! – viče Ismet.

Fra Florijan se prenu i pogleda ga:

– Ti si iz Dubrovnika?

– Jesam, Ismet mi je ime, ali sam u Sarajevu već desetu godinu. Došao sam studirati – započinje kao skoro i svakoga jutra.

– Šteta što si Ismet!

– Zašto je šteta? – začudi se mladić.

– Da nisi Ismet, mogao bih ti reći što se dogodilo.

– A ovako ne možete?

– Pa mogu, ali nećeš shvatiti.

– Zato što sam Ismet?

Tu se Florijan unezgodi. Kako čovjeku da objasni zašto mu ne može ispripovijedati ono što mu se dogodilo? I kako da objasni svima kojima evo od jutra odzdravlja po čaršijama istočne Bosne, dok se niz Podrinje na biciklu vozi i pješači, da ima nešto što im ne može ispripovijedati, a da ih se to najbliže tiče?

– Uostalom – reče fra Florijan – mogu ja to tebi ispričati, ali ti nećeš shvatiti ama ništa. A ako i shvatiš, nećeš osjetiti. Ne možeš osjetiti jer nisi kršten.

– Ipak vi to meni ispričajte.

– Neće te biti strah?

– Neće.

I tu fra Florijan započe priču o tome kako je u Sarajevu došao mir, iako su oni ostali gore, a mi smo ostali dolje. I onda su u tom miru ljudi krenuli na more. Opet su svi Sarajlije imali aute. On pošto ne ide na more i ne zna plivati, a gdje bismo i došli kada bi fratri počeli plandovati na moru – premda i takvih slučajeva u moderna doba ima, krenuo je da nakon ratnih godina obiđe svoje u Zenici. Ukrcao se na autobus, a autobus moderan, novi. Sa kinom za mlađariju, i crkvom, ljepšom od katedrale, za pobožan i čestit svijet. Sigurno i za muslimane ima takav autobus, sa džamijom, ljepšom od Begove, ali ja ga, Boga mi, nisam vidio, objašnjava fra Florijan Ismetu. I dok se on raspremao i razređivao u autobusu, dok je torbe i kofere ostavljao kod konduktera, a torbi i kofera je prekoviše, jer grdne darove u Zenicu nosi svojima, rašču se priča da je Gospodin došao, da se na zemlju opet spustio, i to baš u naš autobus, pred našu crkvu. On što će, nego da ga dočeka. Pa pred crkvom vidi Bogomajku, kako u naručju drži svoga odraslog sina, okrunjenog vijencem od trnja. I taj sin jest Isus Krist, ali retardiran.

– Isus je stigao kao debilni dječak! – prošapta fra Florijan Ismetu.

Stari, dementni fratar upravo mu je ispričao svoj san. Ali kao da nije svjestan da je to bio samo san.

Istog popodneva fra Florijan umire. Traje kratko. Nije stigao ni pomisliti na ispovjednika. Kada je sestra Monika zakoračila u sobu, već Florijana više nije bilo.

Ismet se premišljao hoće li joj reći posljednji starčev san. Pa mu je, kada su došli fratri, došlo da ga ispriča njima. A onda je pomislio da ipak postoji neki razlog što je fra Florijanov san ostao njemu na čuvanje, i nikom ga nije ispričao.

U središtu svake stvari, bila ona umjetnički pokret ili prirodni proces, postanak svemira ili povijesni događaj, čovjek voli zamišljati neku tajnu i esencijalnu pokretačku snagu, nevidljivi ali neophodni mehanizam zbog kojeg ona postoji i funkcionira. Engleski romantičar Percy Bysshe Shelly pjesnike je nazvao neznanim zakonodavcima svijeta, Mađar Laszlo Krasznahorkhai zamišlja aristokraciju poraženih bez kojih čovječanstvo ne bi moglo postojati, a ja sam gledajući filmove armenskog redatelja Artavazda Pelešjana pomislio kako se u njima skriva razlog zbog kojeg filmska umjetnost zaista postoji i dodiruje nas tamo gdje druge umjetnosti i pojave ne mogu i nikad neće. Radi se o jednom od najvažnijih filmskih autora i teoretičara za čije dokumentarne eseje Jean Luc Godard kaže kako govore filmskim jezikom koji prethodi kuli babilonskoj. I zaista, jasnoćom i jedinstvenom jednostavnošću kakvu pronalazimo u Pelešjanovom djelu mogu zamisliti da se govorilo filmski od početka vremena i sve do braće Lumiere kada se jezik mrvi i fragmentira te širi svijetom u tisuće varijanti kakve danas poznajemo.

Pelešjanovi filmovi kao da ne postoje i ne traju u našem, ljudskom, pedantno usitnjenom vremenu već u primordijalnom, geološkom, kozmičkom i na beskraj oslonjenom trenutku koji ne mjeri se danima i životima nego silama i ciklusima koji u sebi sadrže i odražavaju sve što postoji, ikad je postojalo i jednom će postojati. Dokumentarni filmovi u njegovim autorskim rukama fiksiraju suštinsku kvalitetu bezvremenog i univerzalnog. No da u svojim filmovima polaže ikakvo pravo na vječnost armenski bi pjesnik bio sasvim nezanimljiv. Ono što u Pelešjanovim vizijama uvijek stoji u centru, održava balans i u čemu je koncentrirana njihova neovdašnja snaga i neprolazna divota upravo je čovjek i autorova ljubav prema njemu i svijetu u kojem postoji jer tek kraj malog ljudskog lika monumentalnost Pelešjanove vizije dobiva smisao i perspektivu. Zato dezorijentirana tijela što posrću kroz njegove filmove razbacana turbulencijama materijalne stvarnosti, zato odsutnost komunikacije, zato ritmična konačnost otkucaja ljudskog srca bez otpora i trenja prelazi u tišinu koja odzvanja među planetima kamo nas svojim  filmovima ovaj izvanredni armenski umjetnik poziva i vodi.

Ukupno je snimio samo 12 filmova, redom dokumentaraca, a posljednji “Priroda” (2019.) napravio  je ušavši u osmu dekadu života. Naslanjajući se na snažnu tradiciju ruskih filmskih teoretičara kao što su Ejzenštajn i Kulješov stvorio je vlastitu teoriju montaže koju je nazvao – montaža distance i koja za razliku od montaže atrakcija i Kulešovljevog efekta u kojima se pokušava spojiti kadrove na principu kontrasta i sudara koji stvaraju novo značenje, Pelešjan koristi princip raspršenosti i razdvojenosti pa kadrovi jedan uz drugog šire polja značenja i kumulativnim angažmanom konačni smisao dobivaju tek ukupnim djelom. Ejzenštajnova montaža je linearna poput lančanih karika; Pelešjanova stvara neku vrstu zračenja ili magnetskog polja koje obuhvaća čitav film i širi se poput valova. Pelešjan je čak smatrao da je svojim principom eliminirao montažu jer kod Ejzenštajna svaki element nešto znači sam za sebe dok u njegovim individualni fragmenti ne znače ništa – samo čitavo djelo ima smisla. Pelešjanova je metoda potraga za jedinstvom, dodirom, spajanjem i univerzalnom istinom koje nas veže i sjedinjava. Zato čitav njegov opus možemo shvatiti kao pokušaj da se prevaziđu dijelovi i razlike i da se vine i napokon pronađe totalitet i u njemu bit. Otuda njihova transcendentalna narav i senzibilitet.

Artavazd Pelešjan svojim dokumentarcima nenametljivo, iz pozicije naizgled nezainteresiranog promatrača, uspijeva gledatelju pokazati da je ljudskom uhu nečujan šum vasione zapravo oduvijek skriven u svakom otkucaju našeg potrošnog i smrtnog srca.

putopis

Dvaput sam vozio za Daruvar. Oba je puta bilo u kasno popodne, pa bi se prema kraju puta sumrak pretvarao u večer. Bilo je proljeće, ili je to bila jesen, i svjetlosni je efekt bio samo jedan od elemenata toga čudnog putovanja, koje će mi zatim barem jedne od sljedećih noći ući u san.

Put do Daruvara sastoji se od dva različita dijela, dvije posve odvojene stilske i estetske formacije. Prvi dio vodi autocestom koja je nekad nosila ime Bratstva&jedinstva, tim već drevnim drumom u čije se temelje nakupilo već toliko povijesti, obiteljskih i narodnih, i toliko nedovršene prošlosti, da je u mnogo čemu stariji od Napoleonovih cesta po Hrvatskoj, i od ponekog preostalog turskog i rimskog druma, čiji tragovi još postoje u zabiokovskom kraju i na samom jugu zemlje, u Konavlima, na zemlji koju su bosanski velikaši rasipno preprodali Dubrovčanima. Najprije, neizvjesno je kamo vodi Autocesta bratstva&jedinstva, do Beograda, kao u najvećem dijelu svoje povijesti, do Lipovca, pustog i malenog srijemskog sela, kao u politički korektnim fantazijama i noćnim ukazanjima čestih vozača, ili sve do Skoplja, Atene i Carigrada, pa još dalje, sve do Bagdada, kako je bilo planirano u ta davna doba kada se drum počeo graditi.

Cijelim svojim tokom, pa i tim kratkim dijelom kojim se zaputimo prema Daruvaru, ova autocesta obiluje dosadom, prazninom, minimalističkim prizorima ravnice, koju razbijaju samo uglavnom zapuštene benzinske crpke, čije su pozicije naslijeđene još iz prednapoleonskih, jugoslavenskih vremena. Autoceste nigdje nisu mjesta za razgledanje, ali Autocesta bratstva&jedinstva u tom je pustošenju panorame dovedena do apsurda. Drum kojim ne želimo putovati, koji nam teško pada na savjest, koji ne vodi nigdje, osim u bijelo i u ništa. Često je smrtonosan u svojoj neprisutnosti.

Tu je, baš na ovom dijelu kojim ćemo proći, poginuo makedonski pjevač. Vozili su se prema Zagrebu, i jedva stotinjak kilometara prije cilja vozač je izgleda zaspao. Dug je to monotoniji. Čovjek se ne uspijeva naviknuti na takvo pustošenje slike, pa onda strada, i obično druge povuče u smrt.

Ali brzo se, u jedva malo više od sat vremena lagane vožnje, s puno priče sa samim sobom, i meditacija nad drumom koji nam tako fatalno naliježe na savjest, stiže do izlaza za Kutinu. I tu se najednom mijenja perspektiva. Cesta je dvosmjerna i uska. Ispred se sporo kreće kamion lokalnih registarskih pločica, na čijoj su ceradi izblijedjeli njemački natpisi. Ne dajući žmigavac obilazi bicikliste na starinskim muškim crnim biciklima marke Rog, koji o upravljače vješaju najlonske vrećice s kruhom i jogurtom, i u vječno sivim kaputićima, s francuskim kapama, micama i kačketima na glavama, opasno vrludaju ukraj ceste. Usput su malo popili, i kasne doma. Ili se upravo vraćaju s posla. Naravno, nakon što su malo popili. Ali nekako su srođeni s tim kamionima, koji samo što ih ne pokupe, pa samo okom kliznu po dizeldorfima, bamberzima i ludvigsburzima s njihovih cerada, kao jednom od obaveznih elemenata u prepoznavanju njihovih zavičajnih zbjegovača, šartovaca i banovih jaruga. Zatim se nasred puta pojave traktor i kombajn, s mehanizacijskim dodatkom u skladu s godišnjim dobom, jer tko bi se sjetio jesmo li ujesen ili smo naproljeće, iza kojih po cesti ostaju golemi komadi blata, te masne i tamne panonske zemlje, koja se lijepi za kotače i razgazi se na asfaltu, tuđa i nepripadajuća, umjesto da je svoja na svom, i da na nekoj poljani, ledini i oranici hrani kukuruz stare sorte, krumpir, blijedu staračku pšenicu i nostalgiju onih koji su odavde, ali nisu više tu, nego su u svojim novim zagrebima i ostalim amerikama.

Tu najednom putovanje usporava, vožnja usporava, moj unutrašnji ritam usporava, pa traktore i kombajne prestižem, jer moram, takav je šoferski red, ali iza kamiona se dugo vozim, ili iza posljednjeg renaulta 4 u županiji, i u miru svoje duše, još uvijek dalek onome što me u Daruvaru čeka, obrćem priče o ovim ljudima. Pokušavam se sjetiti tko je ono bio iz Daruvara, i tko je sve u mom životu bio daleko od kuće. I tako se u mislima vratim na nedjelju, 4. svibnja 1980. U fići smo, Zastavi 750 LE, reg. Sa 128-299, moja je mati za upravljačem, trideset i osma joj je tek, za šest će joj dana biti trideset i devet, do nje je Nona, a iza None ja. Toplo je popodne, možda pretoplo za ovo doba godine, dan smo, od jutra, proveli na Ilidži, kod rođaka u Kasindolskoj, u staroj štublerovskoj kući, tamo smo bili na ručku, i sad se vozimo kući. Majka sporo vozi, nervozna je i nesigurna, kao i uvijek. Nona je poluotvorila prozor, treba joj zraka. 

I onda se izvana, sa široke avenije što vodi prema centru grada, začuje krik. Kao da muški glas nariče na groblju. 

– Šta je ovo? – uznemiri se Nona.

Mati uključi radio. Čuje se signal Radio Sarajeva. Koji se nekoliko puta ponovi. Pa nastupi kratak muk, nakon kojeg mladi spiker, dubokoga, čistog glasa, čita saopćenje radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… Trideset i dvije su mu godine, ali takav mu je govorni aparat, takve glasnice, ritam udaha i glas, da zvuči kao  da je slobodan od vremena. U njegovom je glasu glas epohe. Ono što upravo govori bit će upamćeno. Većina ljudi će poslije znati gdje su bili dok su ga slušali, i svi će oni sadržaj vijesti identificirati s njegovim glasom. Tako zvuče povijest, smrt, prolaznost, strah, tako zvuči prelomni trenutak u životu zajednice, obitelji, svakog od nas.

Kako se smrt tih tjedana i mjeseci očekivala, u redakcijama je svih šest republičkih i dva pokrajinska radijska centra uvijek dežurao spiker upravo takvoga glasa. Posvuda je to bio muškarac, umekšani bariton, bez tragova alkohola i duhana, koji je bez unošenja emocija u stanju izgovoriti vijest. Na sarajevskom radiju u to vrijeme radila su, možda, trojica spikera s takvim glasom. Slučaj je htio, ritam umiranja je odredio, da vijest pročita Branko Klubička.

Dvanaest godina kasnije u Sarajevu počinje rat. Grad je u opsadi, i vijesti koje slušamo više nas se tiču nego što nas se ticala Titova smrt. Ona je imala metaforičnu i simboličnu težinu. Ta smrt će se ticati povijesti. Ove vijesti se, međutim, tiču naših koža i onog što je ispod njih. Izvještavajući o događajima oko grada, o pomicanju linija obrane, o tome po kojim ulicama pucaju snajperisti i koliko je mina i granata palo na grad, radio izvještava o našim tijelima. Izvještava o tome kojom im se brzinom primiče smrt. Izvještava i o nadi, sitnoj ali prisutnoj, da ćemo tu smrt ipak izbjeći.

Od samih vijesti važnije je kakav ih glas izgovara. Najlakše se podnose vijest izgovorene glasom Branka Klubičke. U tom se glasu ne čuju strah ni panika. Ne pomišljaš da je iza glasa čovjek koji također može umrijeti. Nema u njemu gladi, zimskoga leda u nezagrijanom stanu, nema cijevi bez vode. Taj glas je, kao i 4. svibnja 1980, slobodan od tijela i od ljudske sudbine. On bi nas mogao spasiti. Bilo je važno da Branko Klubička ostane u Sarajevu, da ne ode, kao što su drugi odlazili. Kako bismo bez njegovog glasa?

U toj savršenoj intonaciji danas čujem naglaske mjesta na kojem sam rođen. U glasu Branka Klubičke je Sarajevo, ali ublaženo, utišano i rafinirano, bez progutanih samoglasnika, daleko Sarajevo, plemenito Sarajevo, neke fine gospode iz pozorišta i s radija. Naročito s radija, gdje ničeg osim glasova ni nema. Tek sam u strašnu zimu 1993. prvi put sreo Branka Klubičku. Bio je sa stotinu džempera na sebi, u nekakvoj bundi, u rukavicama, umoran, neuredan i pospan. Raspadao se, kao što smo se raspadali i mi koji smo ga slušali. Tijelo je zahtjevno. Tijelo ište toplotu, tijelo ište kruh, a nama je zima, i spava nam se na zimi. Ali glas mu je bio kao na radiju. Isti. Sve dok se nije nasmijao. Nevjerojatno da se Branko Klubička smije. Spikeri se nikad ne smiju.

I tako dok prolazim Garešnicu, sve sporije, jer mi se nigdje ne žuri, i ne bih da stignem u Daruvar dok ne odmislim sve što imam, ja mislim o Branku Klubički. I nije neobično što na njega mislim, jer tad sam ga, kad smo se jedini put sreli, upitao za podrijetlo. U prezimenu sam mu čuo da je kuferaš, mislio sam da je, kao ja, unuk nekog sarajevskog željezničara, ili da mu je djed bio činovnik na pošti, gimnazijski profesor, zatvorski čuvar… 

– Ne – nasmijao se – ja sam iz Daruvara. Nisam ti ja nikakav rođeni Sarajlija.

I tako mi se zauvijek usjeklo da je Branko Klubička iz Daruvara, i da je iz Daruvara najsudbonosniji moj sarajevski glas. Zahvaljujući tom glasu preživio sam rat. Kako? Ne mogu to ni sebi objasniti, ali da nije bilo njegova glasa, i još ona dva-tri jednako mirna baritona, ja ne bih ostao živ. I ništa više ne bi bilo živo da je, ne daj Bože, glas uhvatila panika. 

Da bi preživio opsadu, grad treba imati gradski radio na kojem je zaposlen bariton iz Daruvara.

O tome sam mislio dok sam se u četvrtak, kasnog popodneva 12. rujna 2013. godine vozio put Daruvara. Neću u Daruvaru prenoćiti. Ne noćiva se po mjestima koja su tako blizu tvojoj postelji. Nego ću se iste večeri, istim putem preko Kutine pa na autocestu, vraćati u Zagreb. Kasnije ću leći i teže zaspati, jer ću biti pun dojmova s putovanja, ali ujutro, kad se probudim, pročitat ću kratku vijest na sarajevskom portalu, objavljenu sinoć: u Sarajevu je, u šezdeset i šestoj godini života umro Branko Klubička. Bio mi je živ dok sam mislio o njemu.

Nakon Garešnice nema još puno, i uzalud je usporavati. Ali zaboravljam da se u Daruvar ne stiže tek tako. Prije nego što se smrači, ali kada je sa svih straha već akšam, i sunce se skrilo iza dalekih ravnica, najednom se preda mnom otvara prizor kao iz filma “Mrtvi” Johna Hustona. Prvi put kada sam ovo vidio, pomislio sam da sam zalutao. Najednom sam pokraj jezera, koje nije sasvim jezero, uz močvaru, koja ni nalik močvari, nego je to, možda, ribnjak, koji se na nevjerojatan način srodio s predjelom. Ovo može vidjeti samo netko tko tu ne živi, pa se na prizor nije navikao. Ili netko tko je odavde davno otišao, pa mu se ovaj predio vraća kao slika izgubljenog zavičaja. Nije mi na um pao Branko Klubička. On je tad već bio mrtav, a da ja to nisam znao.

Zatim stižem u Daruvar. Nikada grad nisam vidio danju. Pod noćnim nebom i na svjetlima kućnih prozora i uličnih svjetiljki Daruvar je lijep i uščuvan gradić, čije se sjene savršeno slažu sa sjenama takvih malenih gradova kakvi se viđaju po Slavoniji, Vojvodini i Madžarskoj, pa sve do Galicije. Prostor je to na kojem se prostire Daruvar.

Objavljeno u knjizi “Kad čujem Daruvar” (Jesenski i Turk) urednika Krune Lokotara

NESNOŠLJIVO PONAŠANJE

 ____________za Faiza Softića 

Mrzi me da pričam što ustanem
Sa inima i ukućanima –

Zanjirim se
U dlanove – i ko trn bridim 

Trnim sve dok me ne prođu
Strahobe što navode
Na vriskanje

E ovakvo – kažu mi ranoranioci:
S tvoje strane ponašanje
Nesnošljivo je

Misle – čuj:

Bar za ovdje
Gdje ništa jest
Nezamišljivo i gdje sve
Mora bit stvarno i – podnošljivo

(2020-2021)

KUĆA ZEMLJINA

___________ za Igora Borozana

Jutro mi je prveno u Lužanjskoj mahali

Kao djeca –
Sitna su brda ista:
Tavnina namehrana usnutcima

Sludni su časi –
Svitkaju krhotine svitaca
I čuju se ozgor bezdani zvjezdani

Tamo u dalji musafirhani
Još bezvremenu
Nazirem kuću zemljinu
Obješenu za pramenak izdaha –

Ona prebrodi noć al ne i njeni ukućani

(1992-2021)