pogovor jednom izdanju

Odvajkada, ili od vremena kada su usporedo započele dvije naše blizanačke moderne književne povijesti, srpska je književnost, naročito ona prozna, pripovjedačka i beletristička, živo utjecala na načine na koji su hrvatski pisci pisali, a hrvatski čitatelji čitali. Premda dvije književnosti nisu iste, jer su ponešto različita njihova kolektivna iskustva i individualne traume, međusobni su utjecaji oduvijek bili vrlo snažni. Tako da ne bi bilo pretjerano reći da moderne hrvatske književnosti ne bi ni bilo da nije moderne srpske književnosti, kao što ni moderne srpske književnosti ne bi bilo da nije moderne hrvatske književnosti. Ili bi i jedna i druga postojale u nekom otužnom, retardiranom obliku: pišale bi pod sebe i nekontrolirano onanirale pred očima svijeta. Pritom, recimo i to, književnost slabije frekventnog jezika i s manje živih čitatelja, dakle, hrvatska književnost, ovisnija je o toj vezi od književnosti frekventnijeg jezika i brojnijih čitatelja.

Posljednja dvojica srpskih pisaca koji su prije ratova u devedesetima, te razdoblja stupora i hladnoće koje je zatim uslijedilo, živo utjecali na hrvatske čitatelje i pisce bili su David Albahari i Svetislav Basara. Obojica vrlo neobični, duboko atradicionalni, otrgnuti od zavičajnih pripovijesti i načina pripovijedanja, a onda i od sveukupne jugoslavenske prozne tradicije, obojica su prozvani postmodernistima, ali za razliku od nekih hrvatskih postmodernista nimalo hermetični, nepronični i neprobojni, nimalo dosadni i papirnati, nego živi i prisutni. Postmodernizam ove dvojice bio je od ljudskog tkiva, žila, tetiva, kostiju i krvi, a bilo je vrijeme, barem u Hrvatskoj i u zapadnim dijelovima Jugoslavije, kada se činilo da postmodernistička proza ima biti mrtva poput kamena u kojem se prepoznaje fosilno mnoštvo živih organizama biljnoga, životinjskoga i ljudskog podrijetla. I još im je nešto, Albahariju i Basari, bilo zajedničko: i prije navršene četrdesete, dakle prije naših ratova u devedesetima, bili su raspisani i vrlo plodni pisci, koji su već stigli proći kroz nekoliko faza u svojim beletrizacijama svijeta i lične povijesti književnosti. David Albahari stigao je dovršiti svoj prvi veliki posao: ispisao je svoj porodični ciklus, u njemu naznačivši i jednu intimnu povijest jevrejstva i Holokausta. Usporedo je stvorio vlastiti model kratke, a onda i vrlo, vrlo kratke priče, te je u pričama i romanima stvorio vrlo gustu i bogatu referencijalnu mrežu, s kojom će utemeljiti i vlastitu tradiciju, na koju će se onda pozivati. Uredniji, pitomiji, hladniji i zatvoreniji od anarhičnog i divljeg književnog punkera Basare, Albahari mu je, međutim, bio vrlo blizak upravo po toj poetičkoj i tekstualnoj tradiciji. Beckett, Kafka i Handke, a zatim Thomas Bernhard zajednički su im pisci. Razlikuju se, međutim, po tome što je David Albahari u tom prvom vremenu, jugoslavenskom i srpskohrvatskom, gospodar forme i pisac priče, dok je Svetislav Basara izraziti svjetotvorac. S tim da su u prve tri-četiri Basarine knjige, a to su “Priče u nastajanju”, “Peking by night”, “Kinesko pismo”, pa i “Napuklo ogledalo”, to antisvjetovi, komprimirana ništavila, nigdine kao kod Becketta, da bi se u “Fami o biciklistima”, toj najraskošnijoj romanesknoj mistifikaciji u povijesti južnoslavenskih književnosti, svijet razabrao u posve mahnitom i prebogatom obilju. Nije nimalo neobično, ustvari sasvim obično je i očekivano, da je o “Fami o biciklistima” upravo David Albahari svjedočio s najvećim čitateljskim oduševljenjem. Meni je, pak, ako je primjereno da se u ovakvom društvu na sebe pozivam, “Fama o biciklistima” pomagala upravo u tome da preživim rat, još prije nego što je rat i započeo. Preda mnom se s Biciklistima otvorio svijet, mnogo širi od rodne kotline i od kotlina moga srca. Ali još prije toga, s “Kineskim pismom” usjekla se u moju svijest rečenica koju ne mogu citirati, jer knjiga mi nije pri ruci, a ne želim je daleko od sebe tražiti, koja u mom sjećanju, a sjećanje je u ovom slučaju i važnije od citata, glasi ovako: Ako prestanem pisati, ja sam mrtav, mrtav sam ako se stalno ne podsjećam na to. E, sad bi zanimljivo bilo provjeriti postoji li nešto ovoj rečenici slično u “Kineskom pismu”. Ako postoji, kako se i koliko razlikuje od onoga što mi je sjećanjem tetovirano.

Bilo je to slutim – premda ne mogu biti situran, jer nisam bio tu – posljednje dobro vrijeme na tim zagrebačkim komparativistikama i kroatistikama, koje su tada bile jugoslavistike. Osim što su još uvijek predavali profesori kojima se moglo vjerovati, jer su ponešto suvislo, poneki i vrlo suvislo – a protejske ličnosti među njima, koje su imale znanje, pamet i maštu, i genijalno – umjeli reći i napisati o živoj književnosti i o književnim tradicijama, s tih su jugoslavistika i komparativistika izlazili studenti koji su imali nekakve ambicije u čitanju i u književnosti, ili su, što je, ipak, najvažnije, književnost shvaćali ozbiljno. Golema je to razlika u odnosu na današnje stanje, kada svršeni studenti književnost doživljavaju kao neku vrstu lake, ali prisilne onanije, kojoj su morali pristupiti da bi se opskrbili diplomom. Ali u to vrijeme o kojemu je riječ, u drugoj polovini osamdesetih, upravo je Filozofski fakultet u Zagrebu bio glavnim prizorištem fascinacije dvojicom posljednjih srpskih pisaca u prijeratnoj povijesti hrvatske književnosti i hrvatskog književnog čitanja, Albaharijem i Basarom.

No, prije nego što počne rat, s jednim od njih dvojice ćemo se u ovom pogovoru oprostiti. Pošto je pogovor za knjigu Svetislava Basare, oprostit ćemo se s Davidom Albaharijem. Ali prije toga, pažljivijeg ćemo čitatelja uputiti na Albaharijevu priču iz 1984, naslova “Svetislav Basara intervjuiše Semjuela Beketa za Treći program Radio-Beograda”, objavljenu u knjizi “Fras u šupi”. U toj kontemplativnoj fikciji, ili u toj igri kontemplacijom i fikcijom, Basara pita Becketta jeste li ikad vidjeli kišu. Ovaj se zabezekne. Da, da, jeste li ikad vidjeli kišu, insistira Basara. Nisam očekivao tako teška pitanja, na to mu uzvrati Beckett.

Taj Albaharijev, a ustvari Basarin, ili Basarin, a ustvari Albaharijev razgovor o kiši, u kojemu se oda počast velikom irsko-francuskom geniju, jer njegov je ovaj svijet od kiše, mjesto je na kojemu ćemo ostaviti Albaharija, i nastaviti sami s Basarom.

S početkom rata hrvatska je književnost pokušala otkloniti od sebe srpsku književnost, nešto više nego što je srpska književnost od sebe otklanjala hrvatsku književnost. To je, uostalom, i prirodno, jer je veća u ovom slučaju bila hrvatske uvrijeđenost, pošto su srpski tenkovi provalili u Hrvatsku. Druga je sad stvar koliko tenkovi imaju veze s književnošću, i kakve posljedice hrvatski pisci i čitatelji mogu imati od razvjenčavanja sa srpskim čitateljima i piscima. Moj čitateljski dojam je da hrvatska književnost bez srpske književnosti postaje imbecilna, dok srpska bez hrvatske biva, nešto blaže od toga, samo kretenska. U toj imbecilizaciji hrvatske književnosti važnu su ulogu, naravno, odigrali profesori na zagrebačkoj komparativistici i kroatistici – sada oslobođenoj jugoslavističkog jarma, jednako kao i dični hrvatski knjižničari, koji su otpisivali, spaljivali ili samo getoizirali srpske i ćirilične knjige, ali najvažniju ulogu odigrali su, ipak, novouspostavljeni imbecili među hrvatskim piscima i čitateljima, kao i oni koji imbecilima prethodno nisu bili, no im nije bilo mrsko imbecilizirati se ako ne u ime domoljublja, a ono da lakše prežive među domoljubima.

I tako je za živu hrvatsku književnosti nestalo žive ili mrtve srpske književnosti.

Tako da ovo o čemu dalje pripovijedamo, u Hrvatskoj nitko ne zna. (Za one koji ne shvaćaju, tu bi sad trebao stajati neki emotikon, nacereni smješko, dobrodušna kobila, veseli vol, uglavnom nešto po čemu će svaki čitatelj shvatiti da se pripovjedač šali, ne samo u prethodnoj rečenici, nego i u više prethodnih rečenica. I još će shvatiti da je u ovoj šali više istine nego šuplje zvečeće lakrdije…)

Rat je temeljito izmijenio Svetislava Basaru. Tematski ga je i poetički preobrazio. Defokusirao je njegov pogled, tako da u mutnoj pozadini fotografije ostaje sve ono što mu je u prethodnome njegovu djelu bili važno. Ali, makar i mutno, to i dalje postoji. Postoji i dalje onaj užas praznine i besmisla, postoji invazivna i pustošeća beketovština, postoji i sveobuhvatno, totalno i oholo svjetotvorstvo iz “Fame o biciklistima”, ali svijet je sad drugi. Rani Basara, ili bi bolje bilo reći prvi Basara, bio je pisac univerzuma, kosmopolitski, prezriv prema svakoj toponomastici, osim, eventualno, onoj koja bi pomagala u mistifikacijama, drugi je Basara, ratni je i poratni Basara uzorno lokalni pisac, fokusiran prije svega na Srbe i srpstvo, na precizno lociran ljudski gad i gadluk, na neslavnu prošlost, na golemo i sveprožimajuće zlo u malome, u ljudskome, u prisutnome i prepoznatljivome, na glupost kolosalnu i uvijek oprimjerenu… On više ne konstruira fabule, ne pripovijeda priče, nego, služeći se istim poetičkim alatima – jer istinski pisac nema dvije alatnice – dekonstruira i rastavlja ono što u stvarnosti već postoji, i fabulira na osnovu već postojećeg materijala. Premda i dalje iz njegove produkcije usporedo izlaze načelno fikcionalne i nonfikcionalne knjige, beletrističke i esejističke, granica je u velikoj mjeri samo administrativna. U fikciju drugoga Basare fakcija je čvrsto integrirana, ali na način dosad nepoznat u našim književnostima. (Ima li toga u ne-našim književnostima, ovaj čitatelj, pošteno govoreći, ne zna…) Kroz njegovu romanesknu prozu promiču junaci, uglavnom antijunaci, koji nose imena stvarnih osoba. U početku mahom su to bile povijesne ličnosti, mrtvi ljudi, ti najmoćniji influenseri južnoslavenske svakodnevice, veliki narodni junaci, voždovi i vojskovođe, da bi za njima provalio i neki svakodnevniji svijet. Faktura te proze, i njezin personal, katkad se malo razlikuju od fakture novinskog teksta i personala koji mine niz političke stranice dnevnih novina, ali to je, naravno, samo privid. Ono što nad prividom lebdi – a lebdeća je svaka književnost, jer ona nije na papiru, nego je u imaginariju čitatelja koji je upravo s papira čita – jest velika, uznemirujuća i ushićujuća romaneskna proza. Ali takva proza koja svoga čitatelja neće spašavati od neromanesknih posljedica. Premda s Brechtom nema nikakve veze, i ne postoje dvojica međusobno udaljenijih pisaca od Basare i Brechta, utjecaj i prijetnja po poredak njegove proze posve su brehtijanski. Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti. Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard. Ali dok je kod Bernharda, ipak, postojala mogućnost larpurlartizma u olajavanju austrijanstva i katolištva, dok je Bernhard, ipak, stvarao estetiku od etike, kod Basare toga nema. On udara tako što estetiku pretvara u svoje oružje. Basara ubija psovkom kao metaforom.

Okružen je samoćom i divljenjem. Mržnjom i prezirom, naravno. Ali dobro se u Srbiji razumije što on to govori. Njegov položaj u toj je književnosti na pragu trećeg desetljeća novoga vijeka i milenija sličan položaju Miroslava Krleže u predratna hrvatska i jugoslavenska doba. Razlika je u tome što Krleža imao je iluziju utemeljenja unutar komunističke ljevice. Basara nikakvih više ideoloških iluzija nema. Odnedavna ga ni lijevo-liberalna i opozicijska Srbija, koja nema svojih predstavnika u parlamentu, ne prihvaća kao svog bakljonošu. Nisu ga otpisali. On je otpisao njih, i nastavio sam. Razlog da ga konačno otpišu bizaran je, kao da nije od stvarnosti, nego je od basarinske fikcije: iz opozicijskih dnevnih novina preselio je kolumnu, koja izlazi svakoga jutra, u najpoznatiji beogradski tabloid. Odbio je da ga se ucjenjuje takozvanim zajedničkim interesom, “našom stvari”, visokim idealima, konačnim ciljem…

I da, tu smo kod još jednoga važnog elementa njegove književne i spisateljske svemoći: Basara se ne femka i ne prenemaže oko toga da mu je za pisanje proze potreban mir. Naravno da mu je potreban mir! Ali svakodnevnim ispisivanjem kolumne taj mir ne biva narušen. Kao što ga ne narušava ni ritam, koji u malo kojoj sezoni preskoči – kao što čovjeku preskoči srce, od prozne knjige godišnje. On piše i ne zaustavlja se, jer je to jedini način da se ne uruši njegov svijet. Prestane li pisati, Basara je mrtav. Samo što to nije tek jedna ljudska smrt. Prestane li pisati, nestaje svijeta koji bez prestanka stvara. A taj svijet, je li on u Basarinim knjigama, ili je na ulicama, po trgovima, u šljivicima, na cirkus-placevima, stadionima i razrovanim cestama, u toj Srbiji, malo drukčijoj od Srbije kako ju je u svojim pjesmama opisao Oskar Davičo? I šta ostaje, ako Basara nestaje, ako njegova književnost nestaje?

Kao da mi do uha već stiže pitanje: a što će sve to u Hrvatskoj? Što će Basara i njegove knjige u Hrvatskoj, kada je u njima riječ o Srbima, Srbiji i srpstvu, i ako se već u proteklih trideset godina dokazalo da hrvatska književnost, s njezinim piscima i čitateljima, može i bez srpske književnosti? Ne bih vas želio vrijeđati, niti bih htio još jednom upisivati smješka, ali Basara će nam u hrvatskoj književnosti da nam književnost ne bi bila imbecilna.

I iz još nekoliko, ali sada vrlo ozbiljnih razloga. Prvi je taj što Basarini romani, krenimo od najnovijih, “Kontraendorfina” i “Andrićeve lestvice užasa”, čitatelju pokazuju, a zatim i ponekom našem začitanijem piscu, što sve fikcija može, i što sve u fikciju može. Ovi romani na neočekivan, neobičan i katkad šokantan način šire romaneskni teritorij. Premda neusporediv s njim – i, vjerojatno, nikad ga nije čitao – Svetislav Basara prostore romana širi onako kako ih je širio u nas, među intelektualnijom publikom tako mili Thomas Pynchon. Ali hrvatski razlozi za Basaru mnogo su obuhvatniji i slojevitiji od razloga za Pynchona. I oni se, ti razlozi, tiču jednako književnosti i života.

Za oboje, pak, za književnost kao i za život, nasušna je svakodnevna borba za slobodu. (O, kako to zaboravljeno zvuči! Kao parola iz vremene socijalističke izgradnje. Ali katkad istina je okovana u parolu…) Sloboda, u književnosti i u životu, postoji samo kao živa procesualnost. Neslobodan je svaki čovjek koji se jutros probudio ne pomislivši da bi se valjalo od jutra boriti za svoja prava. I neslobodan je svaki pisac. I svaki čitalac. (A ne čitatelj, jer u čitatelju nema rime, nema aliteracije, nema ritma ni kreacije. Čitatelj je, u ovom slučaju, spisatelj. A spisatelj glupa je riječ, ne znači ništa…)

Zbog nečega još važna je za hrvatsku književnost Basarina proza. Imbecilizirana, slinava živa hrvatska književnost u svom je stuporu nekoliko puta u posljednjih desetak, ili nešto više godina svjedočila majmunskom iživljavanju nad piscima i nad knjigama, e zato što poneki majmun među čitateljima, kritičar, profesor, leksikograf i pornograf, nije shvaćao razliku između fikcije i fakcije. Imao sam tu visoku čast da u nekoliko navrata budem žrtva takvih majmunskih iživljavanja, kojima je nekoliko puta bila ugrožena i moja fizička sigurnost, pa sam stvar prijavljivao – naravno uzalud – i hrvatskoj policiji. Nisu me tad iznenadili ni naročito uznemirili oni koji bi se iživljavali. Bili bismo blesavi kad bi nas iznenađivalo zlo, ili kad bi nas uznemiravalo silovanje naših djela, koliko i tijela. Ali jest me iznenadila ta šutnja i taj stupor žive, imbecilne i slinave moje hrvatske književnosti, koja nije osjetila baš nikakav poriv da fikciju obrani od nasilnika, te da na taj način obrani temeljno hrvatsko pravo da se beletrizira i fikcionalizira unutar ovoga sirotog, osiromašenog i plahog jezika.

Zato je, vjerujem, koristan i oslobađajući povratak Svetislava Basare u hrvatsku književnost, pred njezine čitatelje i pisce.

U Zagrebu, krajem travnja 2021.

Učiteljica je mamu pozvala na informacije zbog moje loše napisane pjesmice. Rekla joj je da ne pišem ispravno, da ne znam pisati hrvatskim jezikom i da je to bućkuriš. Pitala sam baku Luciju što je bućkuriš pa mi je objasnila da je to kao bosanski lonac, koji ona nikad nije skuhala, ali zna da u šerpu staviš sve vrste povrća koje imaš. Mama je bila ljuta, ali ne na mene, ne čak ni učiteljicu, nego, kako je rekla, na cijeli svijet.

Pitala sam je, je li točno da ne znam pisati hrvatskim jezikom. Ipak babi Margi s Hrvatske radio televizije čitam što kaže Esmerlda i njen čovjek u dugom, tamnom šinjelu. Pa ako znam čitati, znam valjda i pisati.

Mama je donijela moj sastav u kojem je učiteljica prekrižila riječi koje su pogrešno napisane. Na informacijama joj je rekla da me nitko u razredu, pa ni ona, nije razumio dok sam čitala. Djeca se jesu smijala kada sam čitala na glas, pred tablom, ali oni mene ionako uvijek zadirkuju. Nisam mislila da se smiju sastavu. 

Sporno je bilo, kaže mama, što sam napisala šargarepa, karfiol, tačka, ćute. 

Učiteljica je sama rekla da pišemo jezikom koji smo naučili u našim kućama i od naših mama. Pisala sam onako kako me mama naučila, a pomalo i baka i baba. Od Srbina sam čula neke riječi, velike i nepoznate, ali to je, govorio je Srbin, za objasniti kada narastem. Jedna od tih riječi je bila domoljublje. 

To je, kako sam shvatila od bake, da ljubiš svoj dom. 

Meni je to čudno jer mi nemamo svoj dom. Živimo, to sam čula od tate, u stanu čika Jove koji je otišao prije rata u Srbiju. Mi smo izbjeglice, nemamo para za to, tako tata kaže mami kada ona pita da kupe nove zavjese.

Srbin mi je govorio da je u Bučićima postojala jedna obitelj koja je imala rodbinu u Zagrebu. To je grad u Hrvatskoj i tamo se valjda uvijek govorilo tisuću. Srbinova je mama, baba Perićka, govorila ‘iljadu. 

Mama mi je objasnila da je tisuću sada, po novom jeziku, ispravno, ali da se može reći i hiljadu jer to isto znači. Nema nikakve razlike, kaže mama.

Ipak, učiteljica je bila ljuta na mene, ali još više na mamu. Pitala je i odakle meni da baba Marga “sije šagarepe na vrtlu”. Učiteljica je sve to moje prekrižila i napisala iznad “baka Marga sadi mrkvu u vrtu”. 

Ne znam što je još mami rekla, nije mi htjela ispričati, samo me upozorila da pazim i da više ne pišem onako kako mi govorimo u kući nego onako kako se govori u školi. Nije mi bilo jasno zašto to odjednom, ako sve te riječi jednako znače.

Učiteljica je stvarno, ne smijem to nikome reći, ali što se mene tiče, glupava žena. 

Moja je mama pametnija, a i ljepša. Učiteljica ne shvaća da baba Marga svaki dan ode u sobu i malo plače, ali da je tata ne vidi, jer više nema svog  vrtla. 

S tog su vrtla, a pomalo i od didove plaće, kuću i štalu izidali i dicu prehranili. 

Ali to je u Gučoj Gori, baba nema više ni vrtla ni kuće, sve joj je netko zapalio kada je bio rat. Čula sam sinoć i da mama govori tati “da su tako svi prije rata pričali i da će ona tako pričati zauvijek jer samo tako zna”. Tata joj je govorio da se smiri i da to nije važno. Mama je počela vikati, rekla je, kako nije važno, pa pitala me šta sam po nacionalnosti. Tata je smijao, baš od srca, tako se smije kad se Leo ukaki. Glasno i dugo. 

Mama je rekla da to šta je ona po nacionalnosti zavisi od toga šta je onaj tko je to pita i zašto je to pita.

Pitala sam Srbina kada smo bili u parku kod općine, što je nacionalnost. Rekao mi je da je to držanje do drugih. Da druge ne smiješ udariti, rugati im se, da ne smiješ u gužvi nekome namjerno podapeti nogu, da fino kažeš svima u stubištu “dobar dan”. Shvatila sam da sam i ja neka  nacionalnost, sve susjede lijepo pozdravim, jer mi je mama rekla da su to naše komšije.

Baka Lucija se na to nasmijala i rekla da je Srbin i ne čuje:”Kako djetetu objasniti da te zovu Srbin, a da si Hrvat, i da živiš u Bosni, a voliš Hrvatsku?“

Nisam htjela ništa reći, ali sam zapisala u dnevnik da znam da smo mi Hrvati i da to nije isto kao Srbi ili Muslimani. To mi je baba Marga rekla, jer misli baba, da će me to netko sigurno pitati, pa da mogu ponosno reći.   

Nije me to još nitko pitao. Jednog dana možda hoće. Je li dido Srbin Srbin ili je dido Srbin Hrvat? Možda je oboje. Sigurno da se može imati više tih nacionalnosti.

***

Ovako je išla pjesmica i Vanji sam je pokazala. Njemu je baš simpatična jer i njegova mama kaže karfiol i šargarepa.

Ćute šargarepe u vrtlu babe Marge 

U selu Guča Gora
Nasred obiteljskog stola
Karfiol velik kao
Bilačina košara 

Mladi je luk trebala ubrati tetka Seka
Pa fratrima u crkvu odnijeti do petka
Did se Mirko iz Dalmacije vratio
Pa od veselja jedno krme za glavu skratio 

Baba je Marga postila svetom Anti
Da dainicu Žunu prestane glava boljeti
Daidža Mato u brige je dao
Jer se od rakije za Uščipkom zavalio 

Baba je rekla dainici Žuni
Da moli i samo ćuti
I natjera Nikicu i Lucu da mu
Umjesto rakije podvale vodu 

Živjelo se lijepo u selu Guča Gora
Sve do rata
Ostala je baba živa
Ali nije njena krava 

Kuća joj je zapaljena
Šargarepe samo ćute
Tatin cuko Sem plakao je kao beba
Kada je vidio da ni njegove kućice više nema 

Ima tome i više od dvadeset godina. Dugo je to da bi se pamtile pojedinosti, a kratko da se krupne stvari zaborave. To, kad razmislim, i jeste život. To nešto, između pamćenja i zaborava. Sve ono što bude i biva između te dvije krajnosti. Poput rijeke, između obala, što otiče. Iz toga vremena, ratnog i poratnog, pamtim uglavnom lijepe stvari. A kako bi drugačije dječje oči i mogle gledati svijet? Ne kažem da nije bilo onog manje lijepog. Itekako je bilo. I straha, i neizvjesnosti, i padova. Ali, dijete kad padne, potare crvenim dlanovima poderana koljena, pa u plaču skoči, i potrči do smijeha. A za smijeh uvijek je bilo razloga. Ovo zapravo i jeste, na neki način, sjećanje o smijehu. 

Tih smo godina, neovisno o tome šta se događalo u svijetu odraslih, dane provodili vani. Napolju, što bi rekli u mom rodnom kraju. A napolju se pred nama otkrivala sloboda koju poslije toga nikada nećemo pronaći. Tada to nismo znali, a da jesmo, vrijeme bismo opet na isti način iskoristili. U igri, s društvom, napolju. Tu ćemo jednom, po prvi put, vidjeti auto kako se bez problema penje uz brdo. Posred njive. Gdje nije bilo ni naznaka puta. Kroz po oranice. Iz auta, koje je izgledalo kao da je na pola presječeno, jer je jedan dio izgledao kao prikolica, na kojoj je velikim slovima pisalo Toyota, izašao je tamnoputi čovječuljak. Zdepasti bradonja, bisernog osmijeha. Od kuda je došao, to tada nismo znali, niti nas je zanimalo. Začuđeni, mi smo blejali u bijelog džipa. Sva auta, sa četiri pogonske vuče, kod nas se, da ne bude zabune, zovu džip. Tako smo i za bijelu Toyotu, za njom uzdišući, govorili, a dobrog džipa, da je meni vakog jednog. 

Tamnoputi se čovjek u naše selo poslije toga često vraćao. Kod jednog od naših komšija. Poslije će se za njim pojaviti još neki koji će nam, kad mrak padne, davati vreće brašna, podmiru, i kad su specijalne prilike, pare. Pojavi se tako pred nama, djecom okupljenom iz okolnih sela, namrgođeni čovjek s crveno bijelom maramom preko glave i velikom gutom para. Mi sjedimo, i čekamo svoju redu, da štogod proučimo od sureta, kako bismo bili nagrađeni. Učilo se, kad sada razmislim, i tada za pare, mada je nama, djeci, cilj bio da skupimo dovoljno i kupimo novu adidasku, na pijaci. 

Abdurahman, tako se zvao čovjek s džipom. Kako je nekima bilo teško da to zapamte, počeli smo ga zvati Rahman. On se ispočetka ljutio, a poslije je, vidjevši da je sve to dječje, popustio. Toliko da je, kad god je imao priliku, svraćao do nas. Pored džipa, Rahman je imao uza se još nekoliko iznenađenja. Začudnih vještina, o kojima nismo puno toga znali. On nas je, recimo, podučavao borilačkim vještinama, baratnju noževima, lukom i strijelom, puškom ptičarkom. Od njega smo, ne iskrzanom bosanskom, prvi put čuli riječ diverzija. Od tada, sva su djeca bila diverzanti. Ukratko, čovjek sa sto čudesa! I da, ovo da ne zaboravim, jer je izvor ovog sjećanja. 

Prije nego će otići iz naših života, onako kako je i došao, niotkuda, s velikim džipom, Rahman nam je otkrio odakle dolazi. Tamo se, moguće, i vratio. Toga smo dana, nakon višesatnog trčanja i vježbi prostorne orijentacije, sjedili na obali rijeke. Natkriva nas lipa, a pred nama se klokot i žubor otkrivaju. Otpuhujemo, svako za sebe, kad jedan između nas, više se ne sjećam ko, kao da se dosjetio nečega izuzetno važnog, reče: Rahmane, imam pitanje za tebe. Rahaman, razumjevši, naćulji uši, i reče, tefedal (ar. izvoli), a ovaj će: de ti meni reci, baš me zanima, kako se na arapskom kaže, selam alejk, i odakle si ti bogati? Svi prasnemo u smijeh, osim Rahmana, koji ovoga puta i nije baš najbolje razumio. Kad su mu stariji preveli, dobro se sjećam, osmijehujući se reče: Peace habibi, I’m from Palestine. Ako bih prevodio danas razumljivim jezikom, onda bi Abdurahmanove riječi bile: Mir, dragi brate, ja sam iz Palestine!

– A u koji si ti školu, sine, išao? – pitala je, da nekako razbije šutnju.

– Nisam ja ničiji sin, moja je mati preselila – mrko je odgovorio.

Ona se na to povukla, samo je umukla, uvukla još malo glavu među ramena, i nastavila hodati. Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.

Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetoga Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.

Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica po mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.

Kada su došli, bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.

Mali je išao iza nje. Svijetle puti, plavokos, lijep kao anđeo. Takav da mu i njeno iskusno oko teško može prepoznati godine. Može biti da mu je dvadeset i pet, ali isto tako mu je možda i petnaest. Djeca su otišla u rat. Njena djeca. Samo što taj rat nije negdje daleko, na frontu, nego je odmah tu, na ulici, čim izađeš iz haustora i avlije.

On je, za razliku od crnog, obziran i pažljiv. Zna da ona brže ne može. Ne bi mogla ni da je u cipelama. A sreća da su papuče nove. Kupila ih je u onom mjesecu pred rat. Išla nešto niz čaršiju, bio lijep dan, isti ovakav, pa joj nešto došlo u pamet da će sve biti dobro, i ušla u dućan te kupila papuče. Biva tako. I vidiš, sad su joj te papuče dobre.

– U Boriša Kovačević – tiho će mali.

– A u Osnovnu školu Boriša Kovačević si išao! – obradova se ona.

Pokušavala se sjetiti tamošnjih učiteljica, ali nije išlo. Davno je to bilo. A nikad nije bila dobra s imenima. Pamti lica svih dječaka i djevojčica kojima je bila učiteljica. Pamti i gdje su, u kojem dijelu razreda i u kojoj klupi sjedjeli, ali imena nikako. Ako ih trideset godina nije vidjela, opet prepoznaje tu djecu na licima i u držanju odraslih ljudi. Onda im se na ulici obrati, ali imena im ne zna. Nego im kaže: sine moj, djevojčicama kao i dječacima, a ustvari sredovječnim gospođama i ćelavim, trbušastim činovnicima, radnicima, inženjerima i doktorima. Oni je tad gledaju, i teško je prepoznaju. Ne sjećaju se da su išli u školu. Ona im onda kaže: sram te bilo, ja sam ti bila učiteljica. Tad se svaki od njih nasmije. Zna ona s djecom…

E, tako ne pamti ni imena učiteljica iz škole Boriša Kovačević. A zna ih svaku u glavu. Među njima bio i jedan učitelj. Mlad, stidljiv i rumen ko curica. A Crnogorac! Svi ga zezali.

Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo. Dok su bili mladi, ona bi još i da ode, da vidi svijeta i gradova. Milije joj nekako bilo u Beogradu, jer je Beograd bio veliki. Pa i u Zagrebu. A on joj govorio: šuti, stani, bona jadna, gdje ćeš odavle? A ona njemu: gradovi, gradovi, gradovi. I onda kad više nije znao što bi joj rekao, on bi joj govorio: pa kako ćeš ostaviti djecu? Ona bi mu tad rekla: dobro, dok izvedem ovu generaciju, ali onda idemo. I tako nikad nisu otišli. A on alčak, prevario ju! Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi šta je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život. I šta bi on da je ovo dočekao? Kako bi on onakav? Šta bi radio svake druge nedjelje? Ali hvala Bogu da joj ga je bilo. Ne samo zbog sina jedinca, koji je srećom vani, u Njemačkoj, nego da joj nije bilo njega, možda bi ona sad stvarno bila u Beogradu. Sama bez ikog, među ljudima koje nije briga nizašto. Nije ih briga što nju, koja bi ih sad gledala u oči, svakoga Božjeg dana ubijaju po Sarajevu. Kako bi živjela s njima? O čemu bi razgovarali? Zato je tako dobro što joj nije dao da odu.

– A kakav si bio učenik? – upita.

– Vrlodobar – odgovori odmah.

– Neka, neka, tako je najbolje. Prvo budeš vrlodobar, a onda kroz život samo postaješ bolji. Neki se odlični poslije pokvare. A šta ti je najbolje išlo?

– Fizičko, muzičko, likovno.

– E, ja budala pa pitam! Bezbeli da je tako. Nema dječaka koji bi drukčije odgovorio! Fizičko, nego šta! Zato sad možeš…

I onda najednom nije više znala što bi mu rekla, kako bi završila tu rečenicu. Htjela mu je reći nešto kao zato sad možeš biti ratnik, možeš biti branilac grada. Ali nešto joj nije dalo da kaže. A nije bilo onog drugog što bi mogla reći umjesto toga. Tako da je samo zašutjela. Onako kako starci, tješila se, često i zašute. Nije se osjećala kao starica, ali drugi su je vidjeli tako. I onda zašto to ne iskoristiti.

Otkako su krenuli, a hodaju evo, već čitav sat, tako da im pod nogama biva sve strmije, i stopala joj već pomalo klize niz papuče, nije se čula nijedna eksplozija. Nijedna granata, mina, bomba. Samo povremeno zašteketa kratak rafal, kao da netko u bašči cijepa drva, ili se začuje odjek s drugog kraja doline. Povremeno pukne osamljena puška, kao da je u šumi, kod Turgenjeva, lovac ustrijelio vepra. Pomislila je da ovako mirnog dana nije bilo otpočetka rata.

– Danas je nešto tiho – reče, ali mali joj ne odgovori. Možda je prepoznao nešto u njenoj nedovršenoj rečenici. To ju je zabrinulo.

Kad god bi nastupali dani velikog granatiranja, a od ponedjeljka, pa sve do prekjučer, trajali su takvi – danas je, čini joj se subota – nešto bi se u njoj promijenilo. Najprije bi je, kao i sve druge, hvatao strah. I onda bi činila sve ono što ljudi čine kada se boje. Kada bi straha nestalo, a nestalo ga je čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa, u njoj bi nastupio neki čudan mir. I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.

Poslije bi se samoj sebi čudila. Kakva pravda, jadna ne bila? I kakvo namirenje svakog zla? 

Čudila bi se i smijala sebi, jer joj se činilo da je pod stare dane šenula pameću i postala religiozna. Jer sve su to, što joj je dolazilo, neke čudne religiozne formule. I pravda, i namirenje zla, a konačno i taj mir! Pa gdje ćeš, jadna, biti mirna kad ti granate sve bliže dolaze? Nije to mir, to je obrambeni mehanizam, kakav postoji u svakom ljudskom biću.

Nikad nije postala član Partije. Bila je jedini nepartijac među učiteljicama. Ali dok su Mejra, Rasema i Katica slavile svoje bajrame i božiće, i potajice vjerovale u to Nešto, njezina su Nebesa bila pusta, baš kao u Lenjina i u Karla Marxa. Ničeg nije bilo. Pa nema zapravo ni sad. Ali, eto, kao da nečeg ima u tim čudnim trenucima kada joj se učini da ovo zlo nečim treba namiriti.

– Koji je danas dan? – upita, jer sad više nije bila sigurna je li petak, ili je subota.

– A šta ima veze koji je danas dan? – iznenada se, neupitan, osvrnu crni, i ukopa se, onako velik i mračan navrh kaldrme. Nad glavom mu nebo, ruševine i borovi. Naopako izvrnut svijet.

Na džepu crne uniforme mu, to je vidjela kad su još izlazili iz zgrade, zlatnim koncem izvezen bršljan arapskih slova, znakova i riječi.

Ona se uplaši pa naglo stade, tako da ju mali puščanom cijevi pogodi pod bubreg. Zaletio se. Ali kako će se zaletjeti uzbrdo?

Brzo je mislila što sad da kaže i učini. Nije znala gdje ovo idu, a nije više mogla pitati. Nešto drugo je trebala reći.

– A šta ti to sine piše na džepu?

Gledao ju je i šutio. Oči su mu bile mirne i prazne. Nije bio gnjevan. Samo se pravio. Ustvari, bio je isti onakav kakav je bivao dok je stajao ispred samoposluge kod Svetog Ante, i pio pivo.

– Idemo! – reče, okrenu se i korak po korak, nastavi dalje.

Osjećala je kako joj na palcu desne noge raste žulj. Ali nema veze. Od žulja svakako više nema neke štete. Nema više vremena za žuljeve.

Nešto drugo nju mori. Najprije o tome nije htjela da misli, nego si je druge misli nagonila u pamet, a sad više nema o čemu. Umorna je, i nema snage da o drugome misli. Ne bi više ni malom da postavlja pitanja. Nije red, ako već neće da govori. A nije red ni inače. Tko je ona da tako sad gnjavi branioce grada. Kako to lijepo zvuči – branioci grada. Šta se još može braniti na ovom tužnom svijetu, osim grada. Grad je školjka uspomena. Sve je njezino duboko dolje. I ova je dolina u njezinoj glavi, a ne na zemlji.

Uzalud pokušava otjerati tu cjelodnevnu moru. Tu muku koja joj je, sad tako misli, došla upravo zbog tih njezinih iznenadnih vjerskih skretanja, tog mira u duši, nakon velikog straha. I osjećaja da je duboko pravedno da ona bude ta žrtva, kojom će se namiriti sve žrtve. Ehej, bona nebila, je li si ti to umišljaš da si Isus? Čula je na čas njegov glas u sebi. Kako se smije i stoji nasred sobe, u kaputu, sa Željom u reveru, i ruga se njezinoj iznenada stečenoj religioznosti.

E, da je imala pameti, ne bi u danima velikog granatiranja takvim mislima dala u pamet, nego bi mirno i sabrano prekopala ladicu s donjim rubljem, i našla poštene gaće, grudnjak, kombine. Sve čisto i nekrpljeno! A ne sad ovako. Što će ljudi reći?

A onda više nije bilo asfalta ni kaldrme. Nije bilo ni puta. Samo neko blato i kamenje. Nije više bilo ni papuča. Samo bose noge, na kojima su se raspale čarape. Debele vunene, da joj ne bude hladno. Staračke čarape. Premda ona nije sebe vidjela kao staricu. Ali drugi su je vidjeli. A to se ponekad može dobro iskoristiti. Nije bilo ni daha. Nego sve neka borba za zrak, neki čudni pokušaji da zadovolji pluća, koja su već bila sasvim izvan sebe. I bila je strmina. Najveća za koju ona zna. Tek sada zna. A cijeli je život živjela u Sarajevu, pa nije znala, premda je u evo ovo mjesto morala gledati kad god bi se našla s druge strane Miljacke. Sa sunčane, a ne sa njene, kako kažu, memli strane, na kojoj je živjela. Kako je mogla gledati, a ne vidjeti da je ovo ovako strmo? 

Ništa više nije mogla reći ni pitati, jer joj pluća nisu dala. A da je mogla, upitala bi kako se zove ovo mjesto. Važno je saznavati nova znanja. Cijeloga života. Tako ih je učila. A ne bi ih učila nečemu u što i sama ne vjeruje. Cijeloga života, sve do pred posljednji dah. Samo da više ne mora disati.

– Hajde! – rekao je crni, malom koji joj je i dalje bio za leđima.

Dobro da će on, pomislila je, sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.

To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.

za Mustafu Terku

Noćas mi je, opet u san došao
moj drug Mujo
Sjedimo, kao, na kauču
u njegovoj sobi
Takva je bila s proljeća 1993.
kada sam posljednji put tamo kročio
Skromna i svijetla
poput njega
Poneka knjiga, dvokasetaš,
plutani podmetač pod nogom
klecavog stola…
Spominje, konstrukciju plastenika
koju nedavno je sastavljao u polju
Moraš vidjeti, otićemo, reče
Ponese nas riječ rajčica, ali smijeh naš
nema zvuka, kao u kosmosu da smo,
izvan vremena, nadimljeni
Ne pitam, zašto zazidan je prozor –
a pred zgradom jutro, miriše oprano rublje
Spustim ruku na njegovo rame,
pa se iznova, kao uvjerim, da kraj mene je
moj drug Mujo
Skrivam, da sad stariji sam od njega
i poput vlaka što odmiče, sve tiši
A zatim mi, lice njegova dječaka
koji ne postoji, s vrata šapnu
da ga nema, da poginuo je
moj drug Mujo
Maštao je, kako će nakon rata
otići u Ameriku, zasnovati porodicu
i podignuti ranč
Negdje daleko, u preriji, u širini

Marija, ali zovu je Maca još od detinjstva. Zatim, u pubertetu, prebacila se na Meri, i to ime nosi kroz celu gimnaziju “Orce Nikolov” sa radosnom drskošću (kao ranije nadimak Kami Lica) najzgodnije učenice u generaciji. Njena učionica odmah je do njegove i na velikim odmorima, kada posle profesora sa dnevnikom pod pazuhom nahrupe učenici, u galami, međusobno se gurajući, on je među prvima, jer mu se noge same pokreću i jedva čeka da barem na deset minuta zbriše iz učionice. Meri kao i da ga ne primećuje. Sa drugaricama iz razreda, razume se ružnijim od nje, paradira po školskom dvorištu, kikoćući se, još glasnije, čini mu se, kad prolazi pored njega nego pored drugih dečaka, i on se još više uvlači u sebe, kao na žurkama u Profesorskoj zgradi kod parka.   

U Profesorskoj, kao što joj i ime kaže, stanuju univerzitetski profesori sa svojim porodicama; Sliš, sin jednog od tih profesora, dr Stojanova sa Prirodno-matematičkog fakulteta, preuređuje mansard zgrade u “klub”: prostorija je s niskim svodom (zbog čega čak mora da se nagne kad hoće da sedne na sedišta od skaja, bez nogara, kao izvučenim iz nekog fiće, i ne tako udobnim, naročito u letnje večeri kada ti se koža lepi za skaj), ali široka, kao dve spojene sobe, dovoljno da zaigra desetak parova. Rebrasti gramofon od svetlog drveta, “panorama”, sa dve zvučne kutije i četvrtasti sivi magnetofon “grundig” na kome, kad je uklučen, zasvetli dugme na sredini kutije, su “nosači zvuka” u klubu. Sliš, kao inventivni učenik OTO-a, povezao je na tavanu nekoliko sijalica u boji, koje trepere u ritmu (tako se i one pregorele ne primećuju). Po zidovima su izlepljeni posteri raznih rok grupa i pevača iz Džuboksa i devojaka s golim (i velikim) grudima iz Starta. U klubu se sakupljaju uglavnom u petak i subotu uveče, među momcima iz društva su neki još iz vremena poplave, Acko i Mite na primer, samo sada s vraćenim prvim samoglasnicima u imenu i s raščupanim i zamazanim frizurama. Večeri počinju sa Rolingstonsima, Hu ili s brzim singlovima Toma Dzonsa. Improvizovani šank je u obliku obrnutog slova L (zapravo to je nekoliko drvenih sanduka spojenih dvema daskama odozgo), pridruženog sa par stolica (sa nogarima) – po njima glumeći ležernost sedaju oni koji kibicuju igrače. U sredini, na “podijumu”, đuskaju u grupi najstidljiviji koji preko oštrih pokreta rasterećuju svoju nervozu. Plemenski tanc traje i pulsira prilično dugo, za to vreme dvojke se na sedištima grle i ljubakaju poluotvorenih očiju i usana, a onih nekoliko usamljenika koje sede između njih, prave se kao da ih ne primećuju, iako u sebi intenzivno prave izbor i smišljaju kako da nastupe u sledećoj etapi, koju najavljuje “Prokol Harum”, “Igls” ili spore stvari Tom Džonsa. Vazduh postaje gušći i još tamniji (tu dolazi do izražaja majstorstvo Sliša – smanjuje svetlo na samo dve žućkaste sijalice). 

Meri, pa ona je najzgodnija, uvek je pozivaju na žurku, zapravo je mole da dođe, a ona se nećka, izmišlja razne izgovore, da bi se ipak pojavila u punom sjaju, kao na premijeri, sa zakašnjenjem i važnija od svih prisutnih. Zna se da je trenutno bez dečka, što je čini još izazovnijom u očima kobicera oko šanka, a i onih na sedištima od skaja. 

I tako, na toj žurci, ona je među plesačima na “podijumu”, naravno u središtu grupe, a on, kao i uvek, među usamljenima i nervoznima na sedištima od skaja. Na sebi ima narančastu košulju sa malom kragnom i belim latiničnim slovima po njoj, dole – mini braon suknju sa dve široke falte napred i kaišićem sa zlatnom, okruglom kopčom.   

Docnije, kad Sliš pušta Prokol Harum, odvaži se da je pozove na tango. To što se poznaju tolike godine, iz vremena Kami Lice i dečjih bicikala, ne čini ga nimalo opuštenijim, naprotiv, izgleda mu da je s godinama njena drskost porasla koliko i njegova zbunjenost. Siguran je da ima mnogo veće ljubavno iskustvo od njega (što, iskreno rečeno, uopšte i nije čudno!). Na košulji, pod pazuhom, pojavile su joj se vlažne fleke od znoja od prethodnog đuskanja, diše ubrzano, ali joj se još igra (da li zato što je svesna da je glavna na žurki i da svi, otvoreno ili prikriveno, bulje u nju), te tako i tango igra brže nego što treba, povremeno čak poskakujući ubrzava tempo. On je sledi, prilično ukočen, odvojen od njenog razigranog tela, korake tera po šemi, a nepravilno, kao da ne zna gde se kreće, dok ona ubrzava, on usporava, i sve vreme brblja nešto bez veze, a ona, izgleda mu, kao da uzvraća smehom, ne slušajući ga (sigurno joj je dosadan!), ali začudo, na kraju pesme ne odvaja se od njega, nego čeka, s rukama oko njegovog vrata, da započne sledeći tango. Pogleda ga, još uvek nasmejana. Primećuje da ima rupice na obrazima. Sliš pušta “Nights in white satin”. – Ledene su ti ruke – šapuće mu. – Izgleda da se bojiš da budeš s nekim. – Sa kim? – Pa, na primer, sa mnom. I najneočekivanije, što se ona više pripija, lepi uz njega, a dlanovi na njegovim leđima postaju joj sve topliji, i topliji, to njega sve više preplavljuje pomisao da su mu se usne već navlažile pljuvačkom, koja se neumereno luči kad su mu misli usmerene na poljupce koji neumitno slede tih tanga u klubu, a on još uvek ne zna da se ljubi jezikom, zapravo nije mu jasno šta treba da čini sa jezikom, prosto rečeno ne može ništa da uradi jer stvari tako stoje kada se ona približava usnama, tako blizu njegovih i nešto mu šapuće, nešto nejasno (i šta sad!?), sav se iskrivi ošamućen, oznojen i prihvati tu lepljivost usana, koja se polako otvara da mu usisa jezik koji on nevešto pruža kao da se plazi… 

Posle poljubaca na žurci, polazi da je doprati. Silaze, štikle na njenim čizmama odzvanjaju na svakoj nižoj stepenici. Pokušava da je zagrli, ali mu ona zaustavlja ruku: tesno je, saplešćemo se… Kada otvaraju ulazna vrata zgrade, spolja nadolazi studen sa mirisom vlage. Pozni novembar, kiše, i kada ne padaju, dugo ostavljaju za sobom barice po ulicama i memljiv miris po ulazima. Kaže mu: – Parka je blizu. Da odemo tamo? 

U luna parku ringišpili bespomoćno vise kao da im je ostao još jedan, poslednji lanac. Meri ga povlači na jednu klupu, uvučenu među žbunjem, kad sednu, prebacuje svoju levu preko njegove desne noge. Njen jezik mu se već marljivo migolji kroz usta. Iako ga bocka pozlaćena kopča njenog kaiša, noge mu podrhtavaju kao poludele (od slasti?, od straha?, šta li?), a između njih se diže i poskakuje nabubrela pečurka. Ljigavih usana, zažaren (verovatno sav crven u licu), spušta glavu među njene dojke (tako bi trebalo!), upravo između slova M i L, pokušavajući da joj otkopča košulju. Jedno od dugmadi puca (normalno!) i otkotrlja se, zvecnuvši jednom o klupu, u bešumni zagrljaj trave. 

I šta sad? Šta? Ali ona, ne čekajući, preko pantalona mu obuhvati podignut penis svojom vrelom šakom, čiji ubrzani pokreti gore-dole probijaju platno. Istog momenta, on prsnu (ma zašto tako?). Dok ona produžava da ga mazi, penis se obesi ko surla, a lepljiva sperma se razmazuje po gaćama. 

U barici pred klupom njegov izgubljeni pogled suočava se sa nekoliko šišarki odbačenih u blato. Oseća da treba da ode odavde, od ove prevruće, zajapurene devojke se raskopčanom košuljom bez jednog, otkinutog dugmeta, od zabrljanog, pustog parka, od svoje bezvezne, nedolične pojave.    

1.

Puno je dobrih ljudi u Sarajevu. Oni su zvijezde čija svjetlost grije
i one loše. Na svakoj vagi dobri pobjeđuju.
Ima i loših ljudi u Sarajevu. Oni su studen koja hladi svjetlost dobrih.
Puno je glasova i živih i knjiga mrtvih koji to svjedoče. Knjige mrtvih
njegovi su svjedoci. I knjige živih tumači su njegovih stoljeća.
Puno je pisano o Sarajevu. Ono pamti razne ratnike i okupatore.
Svima je dokazalo svoju odanost miru. Nikoga nije izbrisalo iz sjećanja.
Svakome njegovo. Sebi je oprostom utvrdilo vječnost. Ne i zaboravom.
Puno je vjera u našem Sarajevu. I danju i noću žubore njihove molitve.
Puno je razboritih i mudrih ljudi u ovom gradu. Njihove ga misli ne uzdižu
bez razloga. Znaju mudri sve njegove vrline i mane. Bez mudrih i razboritih
bi davno bilo porobljeno i spaljeno. Zato jedni druge zalijevaju
kao cvijeće u bašči. Odano miru Sarajevo tako traje u vremenu.
Kao dragi kamen u njemu sjaji svim svojim zrakama.
Među spomenutim su i oni koji Sarajevo ne hvale i ne grde glasno.
Ni njegov istok ni njegov zapad. Lutaju prostorima njegove
prošlosti i sadašnjosti tajnovito. Piju kahve šutke i uzdišu.
I pred njima Sarajevo i hvalim i grdim.
Njegov dragi kamen svojim zrakama i moju grdnju topi.

2.

Punih šezdeset godina živim u Sarajevu.
Jesam li njegov i je li on moj?
Nevini  kao jedna duša bili smo zajedno u ratu. U nemilosti
nemilosnog. Mučio nas je glađu i hladnoćom.
Oružjem i oruđem. Nesanicom i uskraćivanjem slobode.
Zajedno smo gladovali. Zajedno smo sve zime cvokotali.
Grijali se na otpacima sa smeća. Voljeli se kao nikad prije.
Nisam ga napuštao kad mu je prijetila smrt. Nisam junak
kakav je tada bio on sa svim svojim živim osuđenim na patnju.
Ali i dalje se pitam jesam li njegov i je li on moj?
I danas sve njegove ondašnje jade dijelim sa svojim.
Svaki nered u njemu i danas trpimo zajedno.
Jesam li njegov i je li on moj? Naše upoznavanje još nije završeno.

3.

Ima u Sarajevu i onih koji mrmore da najvišem stablu u šumi
pripada cijela šuma. Da je krivotvorenje prošlosti otkrivanje
boljeg i raskošnijeg svijeta. Ne i podvala i laž.
Tužna je njihova priča. Smiješna je njihova oholost.
Nemam drugog grada osim Sarajeva. U njemu sam tek
šezdeset godina. Pod krošnjom njegovih oholih se mrznem.
Za toplim hladom poniženih čeznem.
Od priča oholih u ovom gradu umirem od stida. S autorima
tih priča nastavljam da živim sa zebnjom. Njihovi članovi
nisu iz mojih naraštaja s kojima želim i da umrem i da uskrsnem.
Svim ulicama Sarajeva da ponovno prošećem. Ispod njegove
bogate krošnje poniženih sam najsigurniji. Molim da i zalutale
pod nju vratim danima u kojima je bio najšireg srca. Nevine duše
i čista lica. Kao obraz djeteta i kao njegov prvi smijeh.
Jer puno je dobrih ljudi u Sarajevu.
Oni su na svakoj vagi najjači.

Pred skulpturom Hirama Powersa

Mermerni lanac sputao tijelo,
a izvor žudnje ostao nesputan.
Život se vraća u sve što je svelo
kada se Robinja useli u san.

U pupku strasti lanac mjesto mjerka,
da sakrije stid što u njemu tinja.
Čežnja postaje razjarena zvjerka,
rado bi bila Robinji robinja.

Mermerno srce čini kamen vrelim.
Kosmos drhturi u vatrištu grudi,
i on je sluđen, pa ne zna šta želi.

A Hiram Powers u prikrajku snatri,
neće dlijeto sneno da probudi,
ne prinosi ga Robinjinoj vatri.  

Ljestve na slici,
nauzlane od posteljnih plahti,
mogu se vidjeti u spomen-sobi
grofa Erica Hermelina*, a sama soba
u St. Larsu, duševnoj bolnici

Ovim ljestvama
Hermelin se u bolnički park spuštao
i prateći Hoje potok stizao do krčmi
u Kopenhagenu i Malmeu.

U njima se opijao, divanio i svadio.

Kada bi mu novca ponestalo
odavao se prosjačenju, sitnoj krađi
i lutanju. 

Onda bi ga uhvatili.

Između dva bjekstva grof Hermelin
oslonac je nalazio
prevodeći spise persijskih mistika.

“10 000 stranica izvanredne poezije
– u 36 objavljenih knjiga –
koje će nam ovaj zaumnik iz Lunda
u naslijeđe ostaviti.”

Ali ova ostavština neće dugo
potrajati: “Grof Hermelin odbio je
jezičke reforme iz 1904 i 1906.
nazvavši ih svetogrđem 

i svoje je knjige napisao arhaičnim,
glomaznim jezikom, koji danas,
među nordijcima, niti znade pisat
niti čitat iko.” 

Dobro da su u St. Larsu barem ljestve
sačuvane tako da se posjetilac može lako
iz visoke spomen-sobe spustiti
u šire prizemne odaje. 

* Eric Hermelin, rođen 1860. u grofovskoj porodici, u mladosti anarhist, alkoholist, zemljodjelac, legionar, lutalica. Uz saglasnost/prisilu porodice proglašen je ludim i poslednjih trideset i pet godina života (1909 – 1944) proveo je u Sankt Larsu, duševnoj bolnici u Lundu. 

(14./3. 2020 – 14/5. 2021)

Razgovarala: Gloria Lujanović, Dnevnik.ba, 10. 5. 2021. godine 

Rodit će se u ranu jesen, 29. rujna 1933. godine, u selu Podosoju u Imotskom, podno Biokova i Svetog Jure, među kamenom i kršem, rodit će se iz jame, među zmijama, vukovima, vranama, mazgama, u svijetu od kadulje, ružmarina, od gromova i zvizdana, od stijene. Kao od Biokova odvaljen – Petar Gudelj, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika ikada, jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika. Rodit će se, odrastat će i stasati među stijenama i kamenjem, jezik će ga naučiti ‘ćaća, mater, did, pradid, prababa’, napisat će na toj stijeni prvu pjesmu. Petar Gudelj, od Biokova odvaljen, od poezije sazidan. Onaj koji od kamena kleše stih, pa sagradi pjesništvo veliko i moćno, pred kojim se uzdiše i divi, pomalo i opasno pred kojim se i lomi, pjesništvo kao Biokovo. Masiv prevelik za hrvatski jezik, veći od hrvatskog jezika i književnosti. Usamljenik koji živi na Svetom Juri i stvara, kleše, rezbari u kamenu, u stijeni, smiješi se gromovima, šapuće zmijama i strašnim ptičurinama, pa kad siđe među raslinje mediteransko, šeta i  po moru i otocima, pa opet nazad na vrh Biokova, među svoje, i sa svojima, imotskim legendama i pričama, grčkim bogovima i mitovima. Petar Gudelj u visinama, među bogovima.

Petar Gudelj, u visinama, među bogovima

Petar Gudelj, veliki hrvatski pjesnik, autor više od dvije tisuće pjesama i više od tridesetak knjiga pjesama, usamljenik i samotnjak, u velikom razgovoru za Dnevnik.ba govori o vlastitom pjesništvu, životu i radu u Beogradu, književnosti, duhovnosti, Jugoslaviji, Hrvatskoj, jeziku.

Razgovarali smo uživo, gotovo tri sata u njegovom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci. Prije našeg razgovora kojem se, pomalo i opirao, jer kako kaže “sve što ima reći, napisano je u pjesmama”, Gudelj se cijepio. I to je jedan jedini događaj po kojem će, kaže, pamtiti pandemiju korona virusa. U stanu veliki stol od finog drveta, na njemu pisaća mašina i stara Biblija. Kroz prozorsko se staklo prostire Medvednica koju je Gudelj, kao i Sljeme, prehodao, uzduž i poprijeko. Sam.

“U izolaciji sam više od 50 godina, samoću čovjek ne bira nego ga snađe”

“Pandemija me nije pomjerila. Samoizolacija kod mene traje, malo je reći 50 godina, od kako je mene u samoizolaciji sam, manje više. Uvijek sam bio manje više sam, u djetinjstvu također. U zaselku gdje sam rođen i odrastao nije bilo mojih vršnjaka i tu sam bio skoro sam”, rekao je Gudelj za Dnevnik.ba.

Kasnije su uslijedile normalne, obične gužve.

“Škola, fakultet, kao što već inače biva, gužve, sastanci, književni razgovori. U kafane sam išao samo kada sam morao. U Beogradu ste morali ući u kafanu jer se nigdje niste drugo mogli sastati. Kafane su bile sve”, dodaje Gudelj.

Kasnije se priznaje i ‘kafana’ oslobodio, pa se potpuno osamio.

“I od tada sad čitav život u izolaciji. Nisam vuk samotnjak, zakleti neki tip koji neće u društvo, ali samoću čovjek ne bira. Ona ga izabere, snađe ga. To mi je postao način života”, govori.

Svačiji bi se život, smatra filozof Predrag Finci, mogao podijeliti u nekoliko ključnih trenutaka. Gudelj nije iznimka. Rođen i odrastao u Imotskom, učiteljsku školu pohađao u Šibeniku gdje se zadržao mjesec dana, potom u Bihaću nekoliko mjeseci odakle ga je zima otjerala u Mostar. Za tom školom žali, jer će je kasniti završiti Branko Ćopić, veliki pisac. Iz Mostara se vratio u Imotski i godinu dana učiteljevao u selu Zagvozd odakle je otišao u Beograd, da bi se 1991. godine vratio u Bašku vodu, u Hrvatsku.

“Čovjek se rađa kao pjesnik, to postoji u njemu”

Ne zna kada je postao pjesnik. Vjeruje da se to rađa s čovjekom i u čovjeku.

“Kasnije se oblikuje, dogoni, u skladu sa životom, okolnostima, vremenom u kojem živimo. I onda u nekom trenutku, odnosno tijeku, protjecanju vremena i načina, osjećanja, dođete do nečega”, rekao je.

Kod njega se to dogodilo vrlo rano. Pisati je počeo, kaže, više ni sam ne zna kada.

“Vjerojatno kad sam naučio prva slova, riječi. To me pratilo i prati me kroz život, do trenutka kada čovjek ulazi u ono što će biti, kod mene se to dogodilo u šesnaestoj godini života kada me toliko obuzelo, zaokupilo, da drukčije nisam mogao”, priča.

Potom se okreneš prema nečemu u izboru lektire, literature, pisaca, slikara, glazbenika, jer ulaziš u taj svijet.

“U tim godinama čovjek čita sve što mu dođe pod ruku, ali ipak sam neke odabire i tada imao. Nikad nisam čitao trivijalnu, petparačku književnost, bio sam okrenut ozbiljnim, važnim piscima”, govori.

Njegove prve, fundamentalne knjige bile su Ilijada i Odiseja. Homerove epove pročitao je s nepunih 15 godina.

“Odatle sam krenuo, kasnije Tolstoj, Cervantes, domaći pjesnici. Jedno sam vrijeme toliko bio zaokupljen Vladimirom Nazorom, da sam, osim što sam pročitao sve što je bilo tada objavljeno, znao i svaku potankost iz njegova života”, rekao je.

Zbog toga mu je nastavnica hrvatsko-srpskog jezika u Imotskom, u tadašnjem četvrtom gimnazije što bi danas bilo kao osmi razred osnovne škole, dala da pred razredom govori o Nazoru čija ga je faza kasnije prošla.

Nakon gimnazije u Imotskom, Gudelj je završio Učiteljsku školu u Mostaru. Prije Mostara boravio je neko vrijeme u Šibeniku i Bihaću.

U Mostar na učiteljsku školu: Direktor nije volio Imoćane, a mislim ni Hrvate

U Mostaru ga direktor škole, čuveni profesor Čišić, isprva nije htio ni upisati.

“Taj nije volio Imoćane, a mislim da nije volio ni Hrvate. Ipak, na neku, ne znam kakvu intervenciju, upisao me, možda ga je zapekla savjest. I tako sam ja ušao u Mostar i Mostar u moj život”, govori.

Prisjeća se Neretve, ispod Velike tepe, u kasnu jesen.

“Neretva je došla, strahovito visoka, razorna, mutna, silna rijeka, teče kroz kanjon, tako silovito, osjetio sam se tog prvog dana tako slabo i jadno, ali s vremenom je bilo ljepše”, priča.

Među njegovim je kolegama tada bio i izvjesni Izet Bašić koji je po gradu rasturao novine, a među kojima su bili listovi Omladina pod patronatom Saveza omladine Jugoslavije, ali i beogradski list Mlada kultura, književni list za književnost i kulturu, za pisce koji su tek stupali.

U Beograd, za svojim pjesmama

“Poslao sam pjesme u taj list. Negdje u veljači ili ožujku dobijem to, a kad čovjek prve radove objavljuje, s velikim uzbuđenjem otvara list. Nađem sebe, svoje ime i dvije pjesme. Tako sam ušao u književnost”, govori Gudelj.

Gudelj je, prisjeća se, pjesme tih godina slao i listovima i časopisima u Zagreb, ali mu tamo nikada nisu objavili.

“To me kasnije pratilo kroz cio život. Već kad sam bio afirmiran pjesnik, prvo mladi pisac,  pisac srednje generacije, potom zreo pisac, ako sam ikad sazreo i ako išta vrijedi to što pišem, slao sam u Zagreb. Ali oni nisu primali. Što sam mogao, nego za svojim pjesmama, u Beograd”, govori.

Dok je učiteljevao u Zagvozdu, vilinskom mjestu podno Biokova, pisao je i nastavljao objavljivati u Beogradu, isprva samo u Mladoj kulturi, a kasnije i drugim listovima.

Nakon godinu dana otišao je na fakultet.

“Tada je bilo jako teško upisati se na fakultet. Trebao te netko stipendirati, a malo je bilo među nama onih koji su mogli studirati o svom trošku. Mene su poslali na fakultet u Beograd gdje sam upisao komparativnu književnost”, govori.

Tih su godina, govori, mase studirale književnost. Sjeća se i kako su sve grupe književnosti – svjetske, jugoslavenske, ruske i inih, skupili u dvoranu koja se zvala Sala heroja.

“Samo joj je ime veliko. Tu nas je bilo više od hiljadu. U jednom je trenutku netko iza mene govorio ‘znate, došao je i Gudelj’, okrenuo sam se i ugledao lice, do tada nepoznato, skinuto s bizantskih ikona – bio je to Ljubomir Simović, veliki srpski pisac, akademik, čovjek koji stvara vrijeme. Kasnije smo se upoznali, družili”, prepričava.

Kada čovjek dođe na fakultet, nastavlja, tamo se drugi put rađa – usmjerava se, grupira s drugima i druži po nekim afinitetima, traži svoje mjesto.

Ruke, suze i čempresi, prva knjiga, objavljena u Sarajevu 1956.

“S jugoslavenske i kako se tada govorilo, svetske književnosti, regrutirali su se većinom novinari, a netko se i od nas toliko zaputio i u književnost. Već tada je bilo ozbiljnih tekstova na ozbiljnim mjestima poput Mlade kulture, Književnosti, Dela”, prisjeća se.

Književni put ide tako, objašnjava, da prvo objavljuješ u Mladoj kulturi, a onda u ova tri velika – Delo, Književnost ili Književne novine, a potom se razmišlja o knjizi.

“U Beogradu su tada bila dva velika izdavača – Prosvjeta, državno izdavačko preduzeće, osnovana odmah nakon rata, ‘45. godine, a kasnije Nolit koji je postojao i prije rata. Pokrenuo ga je Davičo, objavljivali su tzv. naprednu književnost. Držali su ga komunisti, ljevičari, oni su sebe držali naprednima”, govori.

Na drugoj godini studija objavljena je Gudeljeva prva knjiga – Ruke, suze i čempresi koja je već tada bila izrazito zapažena. I to u Sarajevu. Druga je objavljena u Kruševcu, kod nakladnika Bagdala koja nosi naslov Isus je sam (1961.).

“Tamo sam imao neki priključak preko kolega s fakulteta pa su mi je objavili, ali tada je bilo teško objaviti knjigu. Danas knjige objavljuje kome god padne na pamet. U Hrvatskoj je danas deset puta više pisaca od čitalaca. Kod nas na svaku pročitanu knjigu dođe deset objavljenih. Svaki deseti pisac pročita tuđu knjigu jer naši pisci čitaju samo svoje knjige”, ističe.

Partija u Srbiji poticala srpski, a u Zagrebu gušila hrvatski nacionalizam

U njegovo je vrijeme, ističe, Beograd bio slobodan grad – osim što je bio glavni grad, a to nije beznačajno, svi su drugi gradovi bili drugog reda.

“Beograd je bio glavni grad države, moćan, veliki, za naše pojmove, vrlo star grad, nastao na znamenitu mjestu, sagrađen na kalemegdanskoj stijeni gdje se sastaju Dunav i Sava, Singidunum, grad koji je gradom već hiljadama godina”, objašnjava.

Svi drugi gradovi, osim Beograda, nisu bili slobodni. Zagreb je bio prvi drugorazredni grad, onda Ljubljana, malo niže Sarajevo, tamo negdje Skopje, govori, za Prištinu se jedva i znalo.

“Nismo znali što je u Crnoj Gori, Titograd ili Cetinje, iako književno Cetinje ima veću vrijednost, važnost, simboliku. Moj voljeni Mostar bio je grad petog reda”, navodi.

U Beogradu se, za razliku od Zagreba, slobodno govorilo, sastajalo.

“Srbi su u Beogradu neprestano ‘srbovali’. Ako nisu baš na Terazijama, onda jesu po kafanama, katakombama, ali su vrlo brzo izlazili iz toga i govorili sve što im je palo na pamet”, ističe.

Slobodu su u Beogradu poticali partijaši, a u Zagrebu, tvrdi, vlast je svakome stezala grlo i zatvarala usta.

“Postojala je tada jedna paralelna, srpska partija, predvođena Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem. Cijeli niz ljudi, članova Centralnog komiteta koji po danu tamo zasjedaju i drže partijske govore, a onda navečer srbuju i potiču narod ‘ajde malo jače, ne bojte se’”, objašnjava.

U Srbiji za vrijeme Tita nije prestajala ni s pisanjem ni objavljivanjem srpska patriotska poezija.

“Pisala se, govorila javno, objavljivala. U Zagrebu je nije bilo čuti. Tko će reći išta, pa sam onda i ja, kao Hrvat, pisao hrvatsku domoljubnu poeziju usred Beograda. Oni su to objavljivali, nitko mi nikada nije prigovorio”, izjavio je.

Gudelju ni najveći srpski pisci nisu ništa tada zamjerili zbog domoljubnih stihova, ali priznaje, jesu neke kolege Srbi iz Hrvatske.

Dugih 35 godina života i rada u glavnom gradu Jugoslavije

“Njima nije bilo pravo. U Zagrebu, u to vrijeme, pisati tako kao što sam ja, možda se i moglo, ali se objaviti nije smjelo”, rekao je.

Gudelj je tako, dugih 35 godina živio i radu u Beogradu gdje je objavio veliki broj svojih knjiga. Koncem osamdesetih objavio je knjigu, poemu Europa na tenku, koja se razlikuje od njegovog cjelokupnog pjesništva za koju se smatra da je jedna od najboljih hrvatskih knjiga o ratu, ikad napisana.

Sloboda se u Beogradu osamdesetih godina, ističe, užasno izvitoperila.

“Bila je takva histerija, nepodnošljiva zdravom, razumnom čovjeku. Od toga su bježali čak i srpski pisci, poput Pekića, Kiša, s kojima sam se, između ostalih, družio. Srpski nacionalizam je užasno ojačao, nije bilo moguće sve to podnositi”, objašnjava.

Europa na tenku

Njegova Europa na tenku, objašnjava, nosi ime po onoj Europi, po kojoj je kontinent dobio ime. Tenkovima je, kaže, bio opsjednut i punu godinu dana samo se time bavio. Poema je objavljena prvi puta 1987. iako je izvorno napisana čak godinu dana ranije.

“Iako se može čitati i da je riječ o kontinentu. Inspirirao me tenk. Nevjerojatna životinja, čudovište koje je mijenjalo svoju pojavu od kako je čovjek počeo ratovati, ubijati. Od kako živimo, toliko dugu ratujemo. I tenk je toliko star”, govori.

U Hrvatsku će Petar Gudelj doći 1991. godine, taman kada su došli i tenkovi.

“Nisam došao na golu ledinu, na ulicu, nego u svoju kuću u Baškoj vodi koju sam sagradio još 70-ih godina. Ne kajem se što sam došao iz Srbije, ne kajem se ni zbog čega u životu, jednostavno, tako je valjda moralo biti”, izjavio je.

Policija ga u rodnom selu isljeđivala i tretirala kao velikosrbina

Kako bi se reklo, unatoč i usprkos, činjenici da je Gudelj veliki i cijenjeni pjesnik, u Hrvatskoj je, gotovo pa prešućen. Daleko od književnih udruženja, tribina, javnih manifestacija, HAZU-a, Hrvatskog društva pisaca.

“Ni u jednom trenutku od tog dugog vremena, a to je punih 35 godina u Beogradu, ja nijedan dan nisam prestao biti ono što jesam – Hrvat i hrvatski pisac. Ne zbog toga što hrvatstvo mistificiram, nego je to jednostavno tako”, objašnjava.

U njegovom rodnom selu policija ga je, objašnjava, hapsila, isljeđivala, sumnjičila, prijetila ponoćnom likvidacijom.

“Prvo pitanje koje mi je postavila bilo je: što si se vratio? Odmah su bili prisni, na ti. A ja ostavio obitelj, kuću, prijatelje, trideset i pet godina života, slike, knjige i došao glasovati za hrvatsku nezavisnost. To im nisam rekao. Policija me ‘prepoznala’ kao srpskog, velikosrpskog, srbokomunističkog špijuna, a književnost me nije prepoznala ni priznala za pisca. Ali tako je kako je“, rekao je.

Ne može, kaže, pobjeći iz krša u Baranju, tamo negdje iz sebe.

“Mogao bih kreonom iskositi oči, ali ne bih mogao biti Kinez. Ne mogu pobjeći od toga da sam Hrvat, hrvatski pisac. Zašto bih bježao?”, dodaje.

Istina je i da su ga u Beogradu nudili, ne da bude Srbin, jer su znali, kako kaže, da to ne bi prihvatio. Bili su im poznati Gudeljevi stavovi, teme, jezik, sve što jest.

“Objavili su u dvije znamenite antologije, jedna od njih je i Palavestrina, da nisu uvrštene pjesme Petra Gudelja jer je Hrvat i pripada hrvatskoj književnosti. Poslije i u onoj Svete Lukića, apostrofiran sam, označen kao takav, da živim i radim u Beogradu, stvaram na hrvatskom jeziku. Palavestra je, čini mi se, negdje napisao da sam ja hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti što je, na neki način, točno”, smatra.

Brojni ugledni književni kritičari, pisci, urednici smatraju kako Gudelj nije u srpskoj književnosti dobio mjesto koje zaslužuje, ali on o sebi tako ne misli.

“O sebi nikad ne govorim afirmativno, o sebi govorim najgore, najružnije i mislim da je to jedino moguće kada čovjek o sebi govori, da tako govori”, dodaje.

Kao star pisac, kako kaže, došao je iz Srbije u Hrvatsku, iz srpske u hrvatsku književnost, u svoju domovinu, u svoju književnost.

U Hrvatskoj sam bio oduvijek duhom, nijedan dan u Beogradu nisam prestajao biti hrvatskim pjesnikom

“Malo je smiješno. To je kao kad neki dedek dođe osmi razred osnovne škole”, dodaje.

U medijskom i javnom prostoru Hrvatske Petra Gudelja gotovo da i nema. Tek u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža nekih 10-ak rečenica o njemu.

“I to je puno, nisam ni to zaslužio”, dodaje.

U Hrvatskoj je bio oduvijek, i ne samo književno, nego i duhovno.

“Hrvatsku jesam fizički napustio, ali nisam nikad iz nje izlazio. Kad sam došao nisam mogao doći u hrvatsku,koja je tada još bila jugoslavenska akademija i da netko kaže ‘evo, gospodine, sjednite vi, ja ću izići’ ili u povijest književnosti”, rekao je.

U hrvatsku književnost, dodaje, nikada nije ušao, a iz srpske, ako je ikada i bio njenim dijelom, je izašao.

“Nema za mene mjesta u hrvatskoj književnosti. Pišem poeziju koju nitko i ne čita, mislim da ne čitaju na tim mjerodavnim mjestima. U Maticu hrvatsku može se upisati tko god hoće, u HAZU ne može, ali svejedno ulazi koješta. Pitanje je, imamo li mi, primjerice, književnih časopisa”, rekao je.

“Ne daj mi Bože biti akademik, nema većeg poniženja od toga“

Na tim mjestima, dodaje, njega nema, nije šteta za književnost, a nije ni za njega.

“Ne daj Bože biti akademik. Ja bih bio tako jadan i mali u svojim očima. Kakvi su naši akademici i kakve su naše akademije, pa nema većeg poniženja nego biti tamo. Za neke to nešto znači, za populus, da misle da je akademija nešto, to je jad i čemer”, istaknuo je.

Od njega, govori, u ovoj zemlji, ne zna tko nije veći.

“Ja sam najmanji među najmanjima. To što govorite da sam veći od hrvatske književnosti, koješta. Kakvi to”, rekao je.

Piše, nastavlja, poeziju koja je nikakva, poeziju koja se nigdje ne da svrstati.

“Pišem kako mogu i znam. Pišem rukom, nekad i na pisaćoj mašini. Desna mi se ruka nekada trese, a lijevoj ništa. To me možda Bog opominje da prestanem pisati, da te pjesme ne valjaju ničemu. Da nemam ruku, pisao bih nogom”, govori.

U Školsku knjigu, urednici Miroslavi Vučić, nosi pjesme otkucane na mašini. Skeniraju što je otkucano i računalo to prepoznaje, a ranije je urednica Vučić to sama prekucavala, otkriva Gudelj.

“Nikada nisam ništa napisao bez određenog poriva da to uradim. Nekada je to bilo s malo višom temperaturom, ali uvijek u nekom posebnom raspoloženju. Nije to ‘idem sad pisati pjesmu’, ne znam kako bi to izgledalo”, govori.

Gadno je, dodaje, pitanje kako pjesma zrije, kako se rađa.

“U neka moja ranija vremena, to je bilo dramatičnije, pisanje pjesme, skoro jedan mističan čin. Neki zovu inspiracija, neki koriste tešku riječ – nadahnuće, meni je to potreba”, govori.

Dođe trenutak, dođe riječ, nastavlja, padne mu slika pred oči, riječ, oko te nove riječi nastaju nove, i eto pjesme.

“Pola pišem ja, pola piše pjesma sama sebe. Nešto ti pomogne, neka rečenica, riječ i onda napišeš, a kasnije nema, dalje ne može, nestalo”, dodaje.

Gudelj je i hodač, šetač, a hodajući je uvijek pisao, zapisivao. I uvijek sam.

“U tom hodanju su mi misli dolazile, navirale. Nikada u društvu mi ništa nije padalo na pamet, išao sam i s drugima, ali to je prazan hod. S tih dnevnih hodanja, po planinama, brdima, otocima i poljima, vraćao sam se s punim džepovima bilježaka, zapisa”, dodaje.

Zove ih ‘papirićima’.

“Padaju na stol, u bilježnice unosim te misli, to su klice, sjemenke. Rijetko bi se u životu dogodilo da odjednom napišem cio tekst, uvijek je to bio fragment kojeg bi kasnije gradio, dotjerivao, usavršavao”, objašnjava.

Ali nikad kad on hoće, nego, kako tvrdi, kada pjesma hoće.

“Zapisi se sami otvaraju, rastvaraju. Jednom mi se na Bijakovi, na vrhu, dogodilo da sam napisao cijelu pjesmu – Grom bije mazge u kršu. U beogradskom trolejbusu napisao sam diptih Roditelji – Otac i majka, te jednom u avionu, leteći iz Beograda za Dubrovnik, napisah cijelu pjesmu”, priča.

Gudelj gotovo cio život piše i dnevnik.

“Na kraju života, bez obzira na našu namjeru, dnevnik daje prividni kontinuitet života. Bilježenje – radio sam to vrlo rano, bilježio sebe i oko sebe. Jedno razdoblje ga nisam pisao, bio sam zaokupljen nečim drugim, ali ga stalno pišem”, dodaje.

Ne zna govoriti, nastavlja, kao što vjerojatno ne znam ni pisati, ali tek kad se nadnese nad papir, kad nešto počne, onda to ima, ali možda ni tada nema smisla.

“Po nekim se čudnim zakonima književnost rađa. Pred bijelim papirom, nikada baš odjedanput. Pisati znači imati veliku odgovornost, tko drži do tog što piše, naravno”, govori.

Pjesme nikada, ni otkucane na mašinu, nije prepravljao. Kako je napisano, tako je, a nije ni preuređivao vlastite knjige ni nova izdanja objavljivao.

“Poznajem određeni broj pisaca koji to rade. Ja ne. Knjige se onda razlikuju kao da je to nova pjesma, da ne kažem, novi pisac”, objašnjava.

Pjesme su, dodaje, dokumenti jednog raspoloženja, trenutka, vremena.

Pokvariti ih se može, a popraviti teško.

Živi, dodaje, s knjigama, u knjigama.

“I sam ponešto zapišem. Ne družim se ni s kim, nisam ni ranije. Pogotovo ne u ovo vrijeme kada je to zabranjeno. Nisam se puno družio ni u ranija vremena. Iako, kad sam se družio, bili su to ljudi koji su se bavili knjigom – pisci, izdavači. Prijatelja puno nisam imao nikada, nikada nisam imao prijatelja u smislu pravog, velikog prijateljstva, odanosti, lojalnosti”, govori.

Vjerojatno, dodaje, ni on sam drugima nije bio osobit prijatelj.

“Bilo je svega nekoliko ljudi s kojima sam mogao hodati po Dedinju, Avali, ali da ne pretjerujem, više sam volio biti u Narodnoj biblioteci, svom stanu, među svojim knjigama”, rekao je.

U Zagrebu, nastavlja, ne postoji nitko koga bi mogao nazvati prijateljem, osim suradnika iz Školske knjige i Ante Žužula s kojim često ‘zna sjesti’.

Goloruk u, ali i iz Beograda: Ostavio obitelj, kuću, biblioteku

Zanimljivo je i kako je Beograd, nakon rata, posjetio još dva puta i to incognito.

“Išao sam vrlo usmjereno, usko, na jednom od ta dva puta sreo sam na Knez Mihajlovoj Gorana Babića, ali smo se mimoišli, ostao sam neopažen. Ni s kim drugim se nisam ni čuo ni vidio. Ponekad se čujem s Ljubomirom Simovićem”, dodaje.

Punih dvadeset godina sa Simovićem se, dok je živio u Beogradu, nije sastajao koji je, kako kaže, otišao na tu ‘srpsku, velikosrpsku stranu’.

U međuvremenu je Simović  postao akademik SANU i vrlo cijenjen srpski pjesnik.

“Kad se navršilo tih dvadeset godina mog boravka, odlazim definitivno iz Srbije, odjavljujem adresu. Ostavljam sve svoje, obitelj, kuću, biblioteku koja je, po računici moje supruge, imala oko 8 hiljada svezaka, odlazim, kao što sam i došao tamo, goloruk. Prolazim Knez Mihajlovom i prilazi mi Ljuba Simović, mi koji smo ranijih godina okretali glave u izloge jedan od drugog, sada se pozdravljamo, grlimo, ispred SANU-a. Rastadosmo se. Kao prijatelji.”

Otišao je iz Beograda, i ostavio ‘veličanstveni pogled na ušće Dunava’.

Hrvatsko-srpske odnose danas  smatra lošima i tvrdi da ih je teško popraviti.

“Pokušavalo se to nekoliko puta, ali bez uspjeha. Prvo su pisci, još sredinom pretprošlog stoljeća, pokušavali nešto u jeziku, u književnosti i umjesto da poprave, dodatno su pokvarili. Da je hrvatski jezik išao prirodnim putom, ne znam kakav bi mogao biti, ali po meni je bilo bolje da smo kao književni jezik uzeli ono što je naše – štokavska, ikavska varijanta i da nam je to jezik”, objašnjava.

Mogao bi se tako, nastavlja, samostalno razvijati, ali su neki jezikoslovci, Bečkim i drugim dogovorima, pravili zajednički jezik kojeg srećom nisu stvorili.

Jugoslavija je završila onako kako je i nastala, a BiH je jeziva i prokleta zemlja

“Zbog toga smo, između ostalog, pali u neke nemoguće situacije i sve se to politički reflektiralo. Vodili su nas u dvije Jugoslavije od kojih se ne zna koja je bila gora i monstruoznija”, smatra.

Bila su to, dodaje, dva pokušaja da srastemo u nekakvu, ako ništa drugo, državnu cjelinu, mada je bila namjera da to bude nacionalna cjelina, posebno sa srpske strane da svi postanemo Srbi.

“Kasnije je trebalo da postanemo Jugoslaveni, pa su razvijali jugoslavenski patriotizam, a ni to nije išlo. Jugoslavija je završila onako kako je i nastala”, izjavio je.

Bosna je, dodaje, žalosna i prokleta zemlja.

“Grozna je, jeziva, prokleta. Nikada se ona neće smiriti ni umiriti. To je strašno”, rekao je.

U Gudeljevim Dnevnicima zapisi su o Jugoslaviji, pisani između kasnih osamdesetih i kasnih devedesetih.

“Toliko je to strašno da ne bih nikad to objavio, nego bih zapalio, bacio. Ali sam napisao ono što mislim. Zapalio bih ovdje, ali nemam gdje zapaliti. Trebao bih baciti u kontejner za smeće, ali to ne mogu. Iako bi kontejner za smeće bio pravo mjesto za većinu tog što sam napisao”, rekao je.

Zapaliti pokušava i bilježnicu punu pjesama koje je pisao s nekih 17 godina.

“Ne mogu u ovom stanu naći zgodno mjesto za paljenje. U Baškoj vodi sam imao gdje zapaliti, ali tada me to nije nosilo”, dodaje.

Kuću u Baškoj vodi je prodao, otkriva, ali je prodao i još nekoliko svojih kuća.

“Nakon toga, u ta mjesta više ne dolazim. Ako me put nanese, ako me voze, dok me voze, okrenem glavu na drugu stranu. Neću nikad pogledati tamo gdje sam bio, živio, imao svoju kuću. To me veže, slab sam”, priznaje.

“Sve knjige ovog svijeta izlaze iz Biblije i mogu se mirne vratiti u nju“

U Baškoj je vodi napisao cio niz knjiga za velikim kamenim stolom.

“Idealiziram, ali iznad mene je bilo nebo, ispod mene more, otoci. Veličanstveno ozračje. Kada se sada osvrnem, moram se osvrtati s nostalgijom, tugom, bolje se tamo ne vraćati. Takvi su mi Mljet, Lopud, Šipan, Mljet, Dubrovnik. Stalno im se u pisanju vraćam, ali neću tamo više nikad otići.”

Vraća se toponimima, kao i Bibliji koju smatra vrhunskom literaturom i knjigom koja nije, nimalo slučajno, “knjiga nad knjigama”.

Njegovo je izdanje Biblije, govori, raščupano, poderano.

“Koliko je čitam, sva se raspada. Tako mi izgledaju i Ilijada i Odiseja. Biblija mi je svaki dan u ruci. To je čudo nad čudesima. Sve knjige ovog svijeta iz Biblije izlaze i u nju se mogu mirne duše vratiti. Ne mora ona mijenjati ništa, sve knjige se u nju vraćaju i njen su dio”, ističe.

Postoje, dodaje, i izvanbiblijske civilizacije, kakva je grčka, ali je Biblija, objašnjava u sebe uvukla sve književnosti ovog svijeta.

“Pratimo babilonsku, asirsku, egipatsku, sve je to što je u Bibliji, nevjerojatno. Nije samo židovska, proročka, nije samo evanđeoska, nego općeljudska. Iz nje isijava i isijavat će”, dodaje.

“Skeptik sam, ali nema noći da nisam molio ‘očenaše’“

Gudelj smatra da su Pavlove poslanice, psalmi, Proročke knjige, Knjiga postanka, djela bez kojih se ne može živjeti.

“Najdraža mi je, i nju najčešće čitam Knjiga o Ruti, potom Knjiga Kraljeva, a priča o Davidu, to je genijalan i čudesan roman. A nadasve – Isus”, izjavio je.

Isusa je Gudelj portretirao kao samog u knjizi Isus je sam.

“On jest sam, ja nisam znao ni razmišljao o tome dok sam to pisao prije toliko godina, ali kasnije sam vidio da je sam. Povlačio se, u pustinju, od učenika odlazio u Getsemanski vrt. On je i Otac i Sin i Duh Sveti i čovjek. Ista osoba, čudo nad čudima”, rekao je.

Čovjek nije mogao dalje ni bolje, s ovim brojem moždanih ćelija, smisliti prauzora.

“To je Isus. Samo savršenstvo. I Bog i čovjek i Duh Sveti, mada ništa od tog ne razumijem”, dodaje.

Gudelj se ne smatra vjernikom nego skeptikom. “Nekih definitivnih istina nema, a to pravi vjernik nikada ne misli. Vjeruje onako kako je. U Crkvu ne idem jer mi je to neki ponavljajući ritual, a nekom posao.”

Nijedne noći u životu, govori, a bilo ih je puno, nije zaspao bez da dugo, dugo, nije molio i govorio ‘očenaše’.

“Mislim da Boga nije potrebno moliti. On sve zna. Bogu laskati, hvaliti ga, podmićivati. To Bog ne voli. Ja ne volim da mene netko hvali, laska mi, još manje volim da moli, ja koji sam nitko i ništa, a kamoli Bog. On to vidi, zna sve, ako vidi i ako zna, a vjerujem  da, čudesan je onda ovaj svijet”, rekao je.

Radost, dodaje, kratko traje i proleti ispred nas, i tako je u životu svakog čovjeka.

“Cio sam život i tužan i razočaran. Malo sam bio radostan. Ovo drugo je život. Na zemlji ima jednako i pravde i krivde, i dobra i zla, i svijetla i tame. Da nije tako, ne bi nas bilo, razletjeli bismo se, ne bismo mogli postojati”, rekao je.

Važno je, smata Gudelj, biti onakvim kakav jesi, bez da ti drugi pripisuju što ćeš i kakav biti, ali i bez da si sam to propisuješ.

“Kad je čovjek takav, onda je dosljedan, vjeran sebi. Svakome bih rekao u životu da se najviše čuva sebe”, kaže.

Lijepe su stvari da se svane, smrkne, pada kiša, naoblači, proleti ptica, pojavi se magla.

Pred kraj našeg razgovora, ponovno u književnost, o književnosti.

Godinama čitamo Tolstoja, Dostojevskog, govori Gudelj, to je literatura iz 19. stoljeća, prošla kroz filter, znamo da je najbolja, ali je pitanje što će ostati od naše književnosti u budućnosti.

“Koje su to vrijednosti, koje knjige? U ovom što se piše sada slabo se snalazim. Za mene je to ili besmisleno ili trivijalno. Nije nikad, pa ni sada, da ništa nije dobro, ima vrijednih stvari”, naglašava.

Ipak, u ovom mnogoglasju, Gudelj priznaje kako nema toliko ni čitateljske inteligencije ni pronicljivosti da može uvidjeti što će preživjeti i što bi moglo u idućem stoljeću biti vrijedno.

“Većina tog što do mene dopre pisana je nekim mljevenim jezikom, jezično brašno je pitanju. Izbacili su interpunkciju, nije mi jasno zašto ljudi bježe od tog. Bez svoje dvije točke pjesmu ne bih mogao napisati, one su mi kao još jedne oči”, ističe.

Zahvaljuje Bogu, priznaje, kada mu da neku riječ, riječ koja s drugom ima sklad, smisao, stvara sliku, nešto znači i zvuči.

“Prilazim s tim aporijama novim tekstovima i ništa bitno ne nalazim. Nema ničega, samo brašna, usitnjen, smrvljen jezik. Mene to ne može zadovoljiti”, rekao je.

“Pravim jezične kipove, skulpture u jeziku, to je moja poezija“

Većina hrvatskih pisaca, smatra, piše potrošenim jezikom.

“Troše riječi kao da postoje brda riječi. Kao da ih ima na tone, vagone. Malo vode računa o jezičnoj ekonomiji”, izjavio je.

Možda i drugi, dodaje, tako misle o njemu, kao što on misli o njima.

“Kad pišem, najmanje je to pisanje. Moje je poezija figurativna, mora biti i fabulativna, ali fabula je unutra, ugrađena, kazuje nešto. Manje slikam, više kiparim”, tvrdi.

Treba pjesmu ogoliti, potrošiti minimalno koliko se mora jezika i riječi i stvoriti cjelinu.

“Pravim jezične kipove. To je moja poezija. Ne samo da ima tri dimenzije, ima svoju težinu. Pjesma mora biti tijelo, skulptura u jeziku. Pravim jezične skulpture. Pitanje je koliko postižem, ali se trudim”, zaključio je Petar Gudelj, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Gudeljeve pjesme napisane i objavljene do 1991. godine, ne jednom, pročitane su na Radiju Beograd. Nijedna jedina pjesma u Hrvatskoj, ni na jednom radioprogramu, nikada nije pročitana.