Miljenko Jergović: Vjetrogonja Babukić i njegovo doba, pikarski roman, Fraktura, 2020.

Sedmoga ožujka 2021. pročitao sam tekst Josipa Mlakića “Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra”, objavljen na Jergovićevom Ajfelovom mostu. Odmah sam poslao mail poruku Jergoviću: “Malo prije pročitao sam Mlakićevu kritiku romana Vjetrogonja Babukić i njegovo doba. Josip Mlakić kao kritičar za mene je odavno otkriće, otvorio mi je apetit da taj roman pročitam iako mi je vid sve slabiji. Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“ Dan poslije pročitao sam u Jutarnjem listu i kritiku Igora Mandića o Jergovićevom pikarskom romanu “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” čiji je naslov “Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića”.

Obje spomenute kritike probudile su u meni želju za čitanjem novog proznog djela ovog autora, sličnih meni bilo je sigurno još. Kao da je sve nas, telepatijski, Jergović oslušnuo, na svojoj Face stranici utažio je „glad“ svojih budućih čitatelja 18. ožujka objavljivanjem prve glave romana “Fantastični ginekolog Petar Pilar”. Oslabljenog vida, pročitao sam ga pažljivo i mailom poručio autoru da sam spreman za čitanje njegovog neobičnog djela, zamolio ga da mi ga izdavač čim prije pošalje poštom. “Dok knjiga putuje, rado bih nastavio čitanje cijeloga romana u Wordu, prilagodio bih veličinu fonta prema svome oslabljenom vidu. Pošalji, molim te, ako ti je ovaj moj prijedlog prihvatljiv.” Od njegove Ane odmah dobivam odgovor na zamolbu: “Kad ste spomenuli probleme s vidom, pomislila sam da trebamo poslati pdf romana, i eto zaboravila. Evo ga sad. I on se može povećati, a ljepša su slova i unutra su i crteži. Ali ako je zbog nečega bolji Word, i to ću potražiti. PDF naravno nikome ne dajte. Niti priznajte da imate. Pozdrav od nas.“ U 13:17 minuta 18. ožujka stiže mi “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” u pdf formatu, istog trena klikćem: “Ovo je super veličina fonta, a još je mogu i povećati. Puno hvala, Ana. Odmah nastavljam čitati, uvodno poglavlje povećalo mi je čitateljski apetit. Naravno, nikome ne spominjem ovu povlasticu, nikome ne distribuiram. Bože sačuvaj! Znam na što su sve ljudi spremni. Iskustvo.”

Ne znam zašto, pročitano poglavlje Vjetrogonje Babukića “Fantastični ginekolog Petar Pilar” odmah je u meni potaklo ne samo čitanje tog djela nego i pisanje o njemu na neki posve novi način, drukčijeg karaktera i od Mlakićeva i od Mandićeva. Smiješio mi se i naslov takvog teksta “Nepikarski zapis o pikarskom romanu”. Žurio sam da se za svoj budući neobični tekst dobro i pripremim: progoogleao sam na Internetu povijest pikarskog romana, nije mi bilo dovoljno sve ono što je o tom žanru u svojoj kritici iscrpno napisao Igor Mandić, želio sam nešto više. Ništa detaljnije nisam uspio pronaći iako sam googleao podugo i pažljivo, sve do premora i odlaska u krevet. Sve pronađeno i proučeno, nažalost, već sutradan u mojoj glavi bilo je izbrisano, nije bilo vremena da bude i spremljeno.

U kasnim večernjim satima, uz zavijanje sirene, 19. veljače Hitna pomoć je s mojim tijelom, kojemu je nedostajalo zraka, jurila prema sarajevskom Kliničkom centru u odjeljenje za intenzivnu kardiološku njegu. Drugi infarkt, prvi je bio 2005. godine. Dulje od jednog sata liječnici su me iz kliničke smrti vraćali u život. Sve do 01. ožujka 2021. preležao sam na odjeljenju za intenzivnu kardiološku njegu, vratio sam se u svoj dom 01.ožujka sa stentom bez retka sjećanja da će mi poštom biti poslan Vjetrogonja, da ću njegov tekst, dok putuje, moći čitati i u pdf formatu. Velika pustinja u glavi sve do kolovoza.

Vraćao sam se u svoju spaljenu stvarnost nekako slučajno: na svome Face profilu bio sam vrlo često, tek onako, kao statist, komunicirao sam mailom samo s prijateljima koji su mi se javljali, tako i telefonom. Na pozive je odgovarala i o mome zdravlju detaljno je izvještavala najčešće supruga. U rukama mi je bila teška i slušalica, čitanje poruka me je zamaralo, kao i dulji razgovor. Nisam u inboxu ništa tražio, nisam uopće vjerovao da u njemu imam nešto važno.

Jednog dana miš je zastao na pošiljci adrese mejtaš, kliknem, otvori mi se pdf Vjetrogonje Babukića, sijevne sve spaljeno, sve potisnuto u pustinju. Otvorim file, brojka 375 me ošamari nekoliko puta, tko će toliko stranica iščitati, još nemam strpljenja ni za pet. Odlučiti se i za deset velika je avantura, prevelik zalogaj i za Sancho Panza, Don Kihotovog štitonošu i komentatora.

Sjetim se dana kada sam pročitao Mlakićevu i Mandićevu kritiku, onda i prvo poglavlje Vjetrogonje, svojih pretraga o žanru romana, iz dana u dan sve sam bliži danima ispred mog drugog infarkta. “Skitnicu”,, “probisvijeta” i “lažljivca“najavilo je i ono već pročitano prvo poglavlje “Fantastični ginekolog Petar Pilar”, Bože, što li sam ono već napisao njegovome autoru? Pronalazim cijelu rečenicu u istoj prepisci s njim i Anom: “Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“”

Ali, što ono bijaše glavna uloga te ličnosti u Hiljadu i jednoj noći? Da pričanjem odgađa svoju smrt; je li to na sličan način čini i Vjetrogonja Babukić tek trebam utvrditi čitanjem.

A kako čitati kad još nemam strpljenja za to? Iz dana u dan ga osnažujem, iz dan u dan moja radoznalost raste, ali vid brzo zamaram. Odmaram čitajući stranice na kojima Vjetrogonja uči jezike kao od šale, poliglota je u svim prilikama i prigodama. Šeherzada sve izmišlja na jednom jeziku, on ne može bez pedesetak. Za što mu koriste toliki jezici, da pobjegne od žene koja je s njim u drugom stanju?

U povijesti pikarskog romana u predvečerju svog drugog infarkta nekoliko sati družio sam se s naslovima koji se za taj žanr navode: Gogoljevim “Mrtvim dušama”, Hašekovim “Dobrim vojakom Švejkom”, “Pustolovinama Huckleberryja Finna” Marka Twaina, Orwellovim “Nitko i ništa u Parizu i Londonu”, “Limenim bubnjem” Güntera Grassa. Pikarski stil spominjan je i u filmu, primjer: Sergio Leone i njegovi spaghetti westerni. Bio sam vrlo iznenađen, ali iznenađenja sam preskakao jer me je već tada nešto stiskalo u prsima, bit će da je pretraga bila prebrza i da mi je prisjela kao gladnome dobro jelo konzumirano na brzinu.

I ti su mi se sati, prije Hitne pomoći, vratili u sjećanje koncem kolovoza. U rujnu sam već bio u desetoglavom romanu negdje na sredini, na 163. stranici s naslovom “Isus Krist, Bogomrav” (glava peta). “Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.”

Do ove pete glave Vjetrogonje Babukića putovao sam sporo, sve zrakoplovom, kroz svijet različitih jezika i vrlo originalnih osoba, satiričnih, realističnih i humorističnih, čudnih i naopakih zemaljskih mrava, u stvari. Upoznao sam već spomenutog Fantastičnog ginekologa Petra Pilara (glava prva), prisustvovao Rođenju Sare, kćeri Salamonove (glava druga), s apetitom “pojeo” Devedeset sedam ljutih paprikaša popa Simeona (glava treća), bio Na putu za Makačkalu (glava četvrta).

Čeka me nešto dulji put na kojem su Doktor Olsson i Narod građevinske skele (glava šesta), Hristina Bokuš, svjetski čuvena odgojiteljica (glava sedma), Nestanak djedice Jaga (glava osma), Kraj svijeta na Aerodromu Nikola Tesla (glava deveta) i Moško dekle (glava deseta).

Kao čitatelj, svoj rezime o svim pročitanim stranicama ovoga romana imao sam tek koncem listopada. Već u prvom poglavlju uživao sam razne poslastice, i tematske i realizatorske: neobični zemaljski ljudski stvor, spreman na sve, tvorac veličanstvenog svijeta, rušitelj je mnogih njegovih standarda. Listajući svakodnevno stranicu po stranicu, maštoviti lupeži častili su me raznim pikanterijama, Babukić ih je predvodio, on ih je kao strastveni čitatelj i opisivao. On je civil u službi JNA, u zagrebačkoj Komandi armijske oblasti, autor tuđih priča, poliglot koji na putovanja zrakoplovima kreće s fondom od 44 jezika, obogaćuje ga na putovanjima na preko devedeset. Jezicima Otomanskog carstva Babukiću prenosi svoju priču o povijesti prostitucije u Sarajevu u bordelu Drina pripovjedačica Karmen, kao što ih Andrićev fra Petar čitatelju prenosi u “Prokletoj avliji”. Babukić na put kreće kao trideset trogodišnjak, gotovo toliko godina je u zraku, u avionima. U njegovim pričama je i njegovo doba komunizma i kapitalizma, Europske unije, birokracije, u njima je čak Donald Trump, u njima će biti i srušenih tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. Babukić je i mogući Isus Krist, onaj s početka citirane glave romana s neobraslog brda „usred sive pustinje“, on je čitatelj “Mustafe Madžara” Ive Andrića, Krležinih “Zastava”, “Vergilijeve smrti” Hermana Brocha, “Herzoga” Saula Bellowa, “Doktora Faustusa” Thomasa Manna, “Sotonskih stihova” Salmana Rushdieja, Roman Vjetrogonja Babukić je i ono što sam Jergoviću mailom spontano pripomenuo nakon čitanja Mlakićeve kritike o njemu: on je roman o pisanju kojim se od smrti želi sačuvati svijet koji poliglot i vagabund Babukić opisuje. Kao Šeherzada svojim pričama, i Babukić svojim opisima svog doba odgađa smrt svoga svijeta, pohranjuje ga u vječnost.

Sve slične poslastice s trpeze ovoga jedinstvenog romana u književnostima naših jezika gotovo je nemoguće u ovim nepikarskim zapisima i nabrojiti. Igor Mandić je u svojoj spomenutoj kritici napisao i ovo:“Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić…“

Gozba raskošnog književnog jezika u ovom romanu za svakog čitatelja je zagarantirana, poslastice su u njemu neizostavne. Preživio sam i drugi infarkt! Zahvaljujući slučajnom kliku miša na primljenu poštu u inboxu, u vremenu oporavka, naknadno, u mojoj terapiji se, eto, našao i eliksir te jezične gozbe. Blagoslov toj gozbi, blagoslov tom jeziku!

Miljenko Jergović, Imenik lijepih vještina II. Eseji, kronike, članci, Fraktura, Zagreb 2020.

Nedavno je Miljenko Jergović, govoreći o razlici između pisanja i čitanja, rekao (otprilike), da je pisanje grozna jedna stvar, da pisac je, dok piše, uvek sam i da tada nikad ništa ne valja, dočim je čitanje, tome nasuprot, čista prijatnost u kojoj čitalac uvek je u dobrom društvu, nikad usamljen, predan uživanju. Ako sledimo ovu logiku mogli bismo, onda, reći da je, za razliku od pisanja „iz glave“ (izmišljanja), pisanje o knjigama (pisanje o pisanju), produžetak čitanja drugim sredstvima, jedino što je kod Jergovića, kako je to već primećeno (Vreme, br. 1491), sve još komplikovanije: njegovi osvrti su priče o knjigama i piscima, njegove hronike „istinite“ priče o događajima, njegove likovne kritike priče o slikama. Kada, pak, izmišlja, kada piše romane ili pripovetke, on proizvodi čistu istinu. Zbog toga je, možda, Jergović i kazao da je usamljen kada piše, jer istinu, tada, ne deli s onim o kome piše, sva je istina, tada, na njemu, na piscu. Nije čudo što u tekstu o Prokletoj avliji Ive Andrića zapisuje da je „imaginacija istinitija od zbilje“ (Imenik 2, str. 432). Šta, međutim, to znači i kako se u njegovim esejima pisanje i stvarnost odnose jedno prema drugome? 

Radna pretpostavka je da kada piše o pisanju drugih, pisac (kritičar) ne upošljava imaginaciju na onaj način na koji je upošljava u fikciji, odnosno, da izreknemo to brutalnije, u eseju izmišljanje nije dopušteno jer pisca obavezuje nekakva stvarnost koja pisanju prethodi, otprilike na onaj način na koji zakletog svedoka u sudskom pricesu obavezuje ono što se zaista dogodilo. Kvaka je, međutim, upravo u ovome zaista. Jer, zaista se dogodilo upravo ono što će svedok reći da se dogodilo, te nikakve istine (niti laži) nema pre svedočenja. Ugtoliko je događaj i samo svedočenje, kao što je događaj i tekst o tekstu (ili slici). Jergovićevi zapisi o knjigama nekom su vrstom svedočenja o činu čitanja, ili opis susreta jednog pažljivog posmatrača sa slikom. Istina čitanja se, otud, ne nalazi samo u onome što se čita, već i u izveštaju o čitanju, ili u priči o gledanju. Zbog toga Jegovićevi nefikcijski tekstovi i imaju strukturu priče: on pripoveda o onome što čita ili gleda. U tekstu o slici Kamion velikog slikara Emira Dragulja, zapisaće: „Iz mutne bjeline izranja kamion, njegov stražnji portret, sa zadignutom, zarolanom ceradom, ispod koje iz mraka unutrašnjosti izviruju prazne drvene kašete. Zdesna su ih tri-četiri, sve jedna u drugoj. Slijeva dvije. Konstrukcija prikolice je, kao što je to do osamdesetih bilo uobičajeno, također drvena. Raspoznaju se metalne brave kojim se pri utovaru i istovaru ispušta stražnji, daščani okvir. Na njemu je, s lijeve strane, po propisu, znak za ograničenje brzine pri preticanju: 70. Konstrukcija podnožja kamiona, s rezervnim kotačem, svijetlima i žmigavcima, metalnom osovinom, blatobranima i dvostrukim gumama na kotačima, izvedena je vjerno, ali bez hiperrealističkih detalja. Zahvaljujući mezzotinti, kamion podsjeća na crno-bijelu fotografiju kamiona, koja iščezava s papira ili se na njemu tek pojavljuje. Kamon je pomalo i sjećanje na kamion (str. 208)“. Da ne znamo da je reč o kritici, ili ogledu, verovatno bismo pomislili da je ovaj odlomak izvađen iz romana, jer u njemu pronalazimo pregršt tananih detalja koji ne pripadaju žanru kritike. Na primer, primetiće Jergović da na zadnjem daščanom okviru, koji se pri utovaru i istovaru spušta (što je već svojevrsni pripovedački „višak“ koji nije nužan u kritici, ili suvom opisu), s leve strane, „po propisu“, stoji znak za ograničenje brzine pri preticanju. Sve je rečeno što treba da se kaže, do u detalj, ali dodao je pisac i ovo „po propisu“, što je manje informacija a mnogo više poetski mig, okret u jezičkoj igri, dodatni udah koji će rečenici dopustiti da elegantno i bez grčenja nastavi dalje, zamah, majstorski pečat ako hoćete. Najzad, šta u kritici znači da je „kamion po malo i sjećanje na kamion“? Opet ništa drugo do snažan upliv nečega čemu mesto nije tu – upliv piščevog „ja“ – osim što, sada, ta rečenica više nema drugog mesta do ovog što ga je Jergović pronašao. 

Potpuno je drugačiji tekst o dramskom piscu Goranu Stefanovskom i njegovim dramama, a, opet, uprkos odsustvu detalja kojima vrvi tekst o Emiru Dragulju, belodano je da ga je pisala ista ruka. Mnogo je to „suvlji“ tekst, više je podataka, više pojmovne igre, jezik je formalniji, bliži tradicionalnoj kritici, ubačena je i biografija pisca, ali sama nas Jergovićeva rečenica opominje da ističe iz drugog kamena, iz drugog izvora (a ne teorijskog), da se probija drugim tokovima a ne onima koji se, u ovakvoj vrsti teksta, očekuju. Ili, da kažemo to grublje: Jergovićevi su tekstovi uvek zanimljivi, za razliku od dobrog broja klasičnih kritika kojima su se pisci, najčešće, učili na fakultetima – što je dosta siguran način da blaženo utonete u dosadu – pa ostali zarobljenici mrtvih kanona, umesto da su sami, pišući, tražili formu, puteve, prevoje, prolaze koji vode do žive kritike, makar se, u međuvremenu, nekoliko puta usput i ugruvali. Ili tekst o Marku Miljanovu, istinska bravura o čoveku koji je, kao retko ko, pomirio u sebi ono najbolje iz svoje teške, patrijarhatom i junačkim zanosom okovane tradicije, s radoznalošću i upravo čudesnim osećajem za jezik. Ili tekst o Tisji Kljaković Braić, ženi koja svoj svakodnevni život prati i opisuje crtežom i koja od svakodnevne rutine i najuobičajenijih stvari na svetu, pravi umetničko čudo. Ili (sada već ruka nasumice okreće stranice) tekst o Nedjeljku Fabriu, riječkom piscu kojeg, mi malo stariji, pamtimo još iz socijalističkih dana Jugoslavije, pa tekst o Vladimiru Vojnoviču koji smehom razara totalitarni um, ili tekst o Namiku Kabilu, trebinjskom piscu koji više ne zna gde mu je zavičaj, ili… nema stranice koja nije ispisana preciznim, a tako gipkim jezikom koji se, bez ikakve prisile, urezuje u mozak, u kožu, u sećanje, u čitavo iskustvo. 

Gotovo nikada Jergoviće ne piše o delu kao takvom, već se usredsredi na jedan motiv, ili više njih (nikada previše), upravo onoliko koliko može da podnese novinski tekst, a opet dovoljan je taj razrađeni detalj, ili čak i usputni mig – kao kada u tekstu o britanskom istoričaru Janu Keršou naglasi da je Staljin nudio Zapadu ujedinjenje Nemačke, a Zapad to odbio – pa da čitalac stekne sasvim čvrst utisak o celini. Jer, iako rasni pisac koji se u romanima i pričama čuva uopštavanja, kao esejista Jergović zna da mora da uopšti svoja čitanja, a da, pritom, ne prestaje biti piscem.

SLIKA 1. Ulazim jutros u prodavnicu ovdje na Floridi, a pred prodavnicom čovjek u trenerci, čuči naslonjen na zid i puši. Pomislih – ovaj je sigurno naš. Uđoh u prodavnicu, eto i njega nedugo zatim. Ponovo ga ugledah koji minut kasnije između polica sa robom kako ide prema ženi, i ona je u trenerci, i viče:”Đe si brate dragi, tražim te po čitavoj prodavnici.” I to onim meni bliskim tvrdim krajiškim naglaskom. Kasnije drugi par stoji pored mene, žena gleda na policu i kaže:” Trebale bi biti ovdi, vazda su bile ovdi”. Muž i ne čuje šta mu žena govori, zapanjen cijenom graha veli glasno: “A jes’ skup grah, ‘ebo mu ja mater.” Ču to i onaj par u trenerkama, mahinalno se okrenuše. Drage su mi ovakve scene, drago mi je čuti moj jezik na različitim, nekad i neočekivanim mjestima. Zasad su još uvijek česte, ali će uskoro urijediti. Kad ode starija generacija, i ova moja, to će biti kraj. Još nekoliko decenija i to je to, neće više biti psovanja majke grahu u američkim prodavnicama. Nasa djeca će pričati engleski, već ga i međusobno pričaju. Ne samo djeca, i oni koji su došli ovdje u pubertetu, a ima od tada već dvadesetak godina, radije govore engleski i spotiču se o riječi kada pričaju naš. I ne kontaju zašto neko psuje mater povrću. Čak ni kad je skupo ko onaj grah, ‘ebo mu ja mater.

SLIKA 2. Američki automehaničari su skupi, pa mi je auto popravljao naš čovjek u dvorištu kuće. Platim mu nakon obavljenog posla, pa odemo u obližnju kafanu na piće. Za stolom pored nas sjede neki momčići, Amerikanci. Još su žgoljavi i slabašni, u ranim dvadesetim, još se nisu razvili i ojačali. Ja tada bijah u kasnim tridesetim, automehaničar u kasnim četrdesetim, visok, krupan, sa pivskim stomakom u koji bi stala sva tri momčića za susjednim stolom. Mladići su veseli, popili su koju više, popili smo i mi, smiju se, mašu rukama dok pričaju, i u jednom momentu jedan od njih slučajno rukom udari flašu piva, flaša doleti do našeg stola, razbi se i uprska automehaničara. On ustade, pijano se u dva-tri koraka odgega do njihovog stola, uhvati mladića koji je nehotice razbio flašu za uho, povuče ga prema gore stišćući mu uho prstima toliko da su momku oci zasuzile od bola, unese mu se u lice i reče (na našem, naravno): “Na koga ćeš ti prosipati pivo keru jedan, majku ti tvoju ..bem.” Mladići isprepadani pobjegoše iz kafane. Ja platih piće i odoh bez riječi. Kad mi se auto sljedeći put pokvarilo, odvezao sam ga u skupu američku automehaničarsku radionu.

SLIKA 3. Ostrvo je veliko, široko i dugo, nenaseljeno, obrubljeno pješčanom plažom na koju se nadovezuju livade prošarane šumarcima, taman toliko gustim da naprave hlad koji pruža kakvu-takvu zaštitu od tropske vreline. Sjedim u sparnom hladu, odmaram od plivanja čitajući knjigu. Povremeno prekinem čitanje i lijeno i nezainteresovano pogledam šta se dešava oko mene. Privuče mi pažnju dim. Nije toliko gust da bi dolazio od požara, ali je ipak neuobičajen za lijeno avgustovsko nedjeljno popodne na ostrvu. Ostavih knjigu i krenuh u pravcu dima, ne znam zašto. Podaleko je, hodao sam možda i desetak minuta dok najednom ne čuh zvuke harmonike. Isprva pomislih da mi se učinilo, ali zvuk je sa svakim korakom postajao sve jasniji. KOLO. Kolo koje igraju Bosanci na floridskom ostrvu oko polovine metalnog bureta u kojem je naložena vatra na kojoj se peče janje, iz koje kulja dim koji me je doveo ovamo. Harmonikaš je u centru kola, pored janjeta. Igrači poskakuju veselo u kupaćim gaćama i kostimima, znoj frca na sve strane, tresu se pivski stomaci, trese im se i gore i dole (zavisi je l’ muško il’ žensko šta se trese).

SLIKA 4. Ležim na peškiru prostrtom po vrelom floridskom pijesku, pod suncobranom koji i ne pruža baš neki zaklon od julskog sunca. Prijatno umoran poslije plivanja, omamljen sparinom tonem u san. Odjednom mi se učini da čujem promukli glas kako pjeva:”Grana od bora / pala kraj mora / hej Marice, mlada krčmarice / daj nam vina daj…” U prvi mah odbacujem mogućnost da neko stvarno pjeva baš ovu pjesmu baš na ovoj plaži, ali onda prenut iz polusna otvaram oči, ustajem, prilazim vodi i gledam oko sebe. Pedesetak metara od obale pluta dušek, na njemu leži čovjek i nastavlja pjevati kao da je sam na svijetu: “Ne kupuj mi ti / ne trebaju mi / Imam oca / na moru trgovca / kupiće mi on.” Voda između mene i pjevača puna je kupača koji ne čuju pjesmu, ne primjećuju ni njega ni mene.

SLIKA 5. U teretani sam s poznanikom. Primjećujem oko jedne sprave za vježbanje tri ogromna bodibildera, napumpana steroidima, pričaju engleski, glasno, oni su kraljevi teretane, očigledno Amerikanci sva trojica, nimalo stranog naglaska ni kod jednog. Klimnem glavom prema najkrupnijem i velim:”Damire, pogledaj onoga, k’o Arnold.” Damir odgovara, glasno pošto u teretani naravno niko ne razumije bosanski:” Ma kakav on, ja bih ga razbio k’o od šale.” Bilder se okrenu, priđe nam smrknut, nadvi se nad nas i reče krajiškim naglaskom:”Haj’ probaj!” Onda opusti mišiće, nasmija se glasno, pita odakle smo, veli on je iz Bihaća. Kasnije smo često trenirali zajedno. Bilo je to prije desetak godina. Danas je Bišćanin bilder pacijent u bolnici u kojoj radim, pokušava ojačati dovoljno da može ponovo hodati. Steroide kojima je pumpao mišiće je miješao s heroinom, šmrkao kokain prije treninga, nakon treninga se opuštao uz džoint i tablete. Popijemo kafu skupa svako jutro i pričamo o Uni.

brojimo li godine kalendarski,
_____(brojimo li godine kalendarski?),
u treću godinu najnovije ere upadamo
_____prvoga dana dvadeset i druge,
kao u đubrište nasred polja, žitko i toplo.

kako smo mogli od svih puteva izabrati baš ovaj
_____(kako smo mogli od svih puteva izabrati baš ovaj?)
nećemo saznati gledajući u nebo, govnjivi do usta,
_____jer u nj nismo gledali ni trčeći preko polja,
kao ni pred sebe, gdje je možda bio neki cilj. 

u trci
_____(utrci?)
trebalo je drugačije podesiti glavu,
_____da ne gleda unatrag, odvojena od nogu,
kao i noge, da ne streme bezglavo.

tu gdje smo
_____(gdje smo?)
čvrsta tla više nema za noge,
_____ni Münchhausenove ruke za glavu i ostatak,
kao ni vjere i ufanja, ni ljubavi među unesrećenima.

_____preostaje nam brojiti sekunde do kraja, krajnje sekunde,
kao sekunde do vječnosti, vječne sekunde. 

da ova bilježnica ima
šezdeset četiri lista

tvrdi i ovjerava rezervni
poručnik franjo krezić

načelnik štaba teritorijalne
obrane općine županje

socijalističke republike hrvatske
i da smo kvit

Sa zaprepašćenjem i najvećim žaljenjem saznao sam da su nadležne vlasti u Crnoj Gori odlučile da ugase odličan književni časopis Ars. Časopis je izlazio u Cetinju od osamdesetih godina, u izdanju OKF, a ja se dobro sećam i njegovih prvih brojeva. Bio sam njegov veran čitalac i saradnik, jer je donosio dragocene priloge i u mnogima od njih sam istinski uživao, crpeći intelektualnu i duhovnu korist. Njegov kulturni značaj nije bio ograničen samo na Crnu Goru nego je imao plodnog odjeka u svekolikom regionu. Smatram da je bila pogrešna odluka utrnuti takav časopis. Siguran sam da se ona može i mora opozvati. Sve mi u takvoj odluci ukazuje da je ona politička. Nemojmo iz ma kojih razloga, ličnih, verskih, nacionalnih ili ideoloških, koji zaostaju za nepristrasnim duhom kulturnog stvaralaštva, žrtvovati dragocenost koja nas zbližava, naročito u trenucima kad su rane u ovom kraju sveta još bolne i kad nam je zagrljaj neophodan kao lek koji pomaže da one zacele barem u meri koja onemogućava krvoprolića. Suviše smo već iskrvarili. Verujem da bi nastavak izlaženja časopisa kakav je Ars bio dobar znak za buduće dane. Znaju to svi oni kojima je stalo do toga da Balkan ne bude više poprište nego višestrani prostor prijateljstva i tolerancije.

Pogovor izdanju “Djetinjstva 1902-03”, objavljenog 29. prosinca 2021. i besplatno dijeljenog uz novine 24 sata

Vrijedilo bi napisati usporedne životopise Ive Andrića i Miroslava Krleže u te četiri godine rata koji započinje 6. travnja 1941. Andrić se nakon kraćeg zatočenja, i nakon odbijanja da, skupa s diplomatskim osobljem iz jugoslavenskog poslanstva u Berlinu, emigrira u Švicarsku, vraća u Beograd. Zapravo, biva vlakom sproveden sve do glavnoga željezničkog kolodvora u temeljito porušenom gradu, do one čuvene beogradske željezničke stanice na kojoj započinje Orijent, gdje njegovi podčinjeni bivaju uhićeni i dalje tretirani kao ratni zarobljenici, dok njega puštaju da ide kući. Doma on, međutim, nema. U Beogradu, kao ni bilo gdje, pa ga prijatelj prihvaća kod sebe kao podstanara. U samom centru grada, niže hotela Moskva, u sobi uređenoj po bosanski, sa zajedničkim zahodom i kupaonicom, živjet će sve do oslobođenja. Ispituje ga Gestapo, zanima ih njegova pripadnost masonima, ali ga puštaju na miru. Ne prihvaćajući okupaciju, on odbija primati mirovinu, ne dopušta objavljivanje svojih djela, odbija potpisati Apel srpskom narodu, što ga je u ljeto 1941, što svojom voljom, što iz straha i pod prijetnjom, potpisalo 546 uglednih intelektualaca,  univerzitetskih profesora, umjetnika, političara, vjerskih poglavara, kojim se narod poziva na bezuvjetnu lojalnost okupacijskom režimu. 

Andrić rat provodi u dubokoj anonimnosti, nevidljiv, živeći u strepnji i tjeskobi. Upravo taj osjećaj strepnje i tjeskobe ono je što ga u ovoj našoj pripovijesti vezuje s Krležom, s kojim nikad prije i nikad poslije neće dijeliti iste, a ni slične emocije. Ili je to samo pretpostavka koja je proizašla iz čitateljeva iskustva s djelima obojice pisaca, te iz pokušaja, uvijek krajnje neizvjesnog, da se suživimo s doživljajima i životnim iskustvima dvojice ljudi koje poznajemo iz njihovih knjiga.

Krleža se u Zagrebu 1941. zatekao kao u klopci. Osim što je bio komunist, a ustaše su odmah započele likvidaciju viđenih komunista, i to bez obzira na njihovu eventualnu javnu ili književnu slavu – Augusta Cesarca likvidirali su u Dotrščini 17. srpnja 1941. – pojedinim ustaškim vođama, primjerice doglavniku Budaku ili, još žešće, vojskovođi, tojest maršalu Slavku Kvaterniku, osobno se zamjerio. Prije rata sa svojih se nedodirljivih intelektualnih i književnih visina poimence rugao ljudima koji će u proljeće 1941. postati gospodari života i smrti. Tako da mu nije bilo nimalo razumno nadati se da bi mogao preživjeti rat. Kad bi ga čak ustaše i pustile da pobjegne u partizane – a zašto bi ga, molit ću lijepo, puštali? – ne bi se ni u šumi dobro proveo. Osim što se među komunistima ozloglasio kao revizionist, i tamo su, u samom vrhu partizanskog pokreta, bili ljudi kojima se poimence narugao s istih onih svojih nedodirljivih intelektualnih i književnih visina. Godine 1941. i 1942. Miroslavu Krleži bi, u njegovu strahu i tjeskobi, a možda i u zbilji, glave došao svaki ishod rata koji se tek bio poveo. Bio je tad u mnogo gorem položaju od Ive Andrića, ali čovjekova unutarnja nelagoda i strepnja ne zavise od toga kako stoje stvari u stvarnosti, nego kako je to u njegovoj glavi. A u glavi je Krležinoj, čitatelju se čini, bilo još gore nego u zbilji.

Krleža je bio omražen, Andrić je strepio od omraze, i bio je sklon da koješta prešuti. To ga je u ratu činilo zaštićenijim. Ali Krleža je tog trenutka, kao i u desetljeću pred rat, bio mnogo markantniji, veći i ostvareniji pisac od Andrića. I zapravo ga je samo to moglo zaštititi u Zagrebu pod ustaškom vladavinom. Može li se čovjek nadati da će mu glavu spasiti Poglavnikovi književni afiniteti i sklonost prema čitanju? Ili da će mu, možda, pomoći Budakova književnička kolegijalnost i cehovska solidarnost?

Ni Andrić ni Krleža nisu bili proricatelji ni proroci. Obojica su, Krleža malo prije Andrića, tek nakon po Nijemce katastrofalnog ishoda bitke za Staljingrad, mogli pretpostaviti kako će završiti rat. Ali što to uopće znači za krhko čovjekovo tijelo, ako je jedan zahrđali nož u ruci anonimnog gubitnika dovoljan da prereže Krležin vrat? Staljingrad je, kako se to onda govorilo, pao 2. veljače 1943, a skoro osam mjeseci kasnije, bio je četvrtak 23. rujna 1943, poglavnik Ante Pavelić po Budakovoj ideji privodi Krležu, da mu nudi mjesto intendanta Hrvatskog državnog kazališta (pređašnjeg i današnjeg HNK), upravitelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, profesora na Sveučilištu… Nudi mu, dakle, što god on, Krleža, u ovoj našoj Hrvatskoj želi, jer su se, kao, prilike u Europi s padom Italije promijenile, i vrijeme je da svatko od nas preuzme svoju odgovornost. I još mu jednu stvar tom prigodom Pavelić govori: nije Krleži život spasio doktor Vranešić, kao što to Krleža naivno misli, nego ga je, Krležu, “revolucija, hvala Bogu, poštedjela”. Krleža je, kao što znamo, odbio sve ponude. Kako je to učinio, kojim riječima i s koliko energije u nastupu, naravno da nikada nećemo doznati. Ali je vjerojatno da se opravdao kostoboljom, neurastenijom, upalom mjehura, a Pavelić i njegovi dobro su znali o čemu je zapravo riječ. I zašto su mu još jednom poštedjeli život? Zašto ga je revolucija ponovo, hvala Bogu, poštedjela, kada je poznato da revolucija ubija dvaput: prvi put, s pravedničkim oduševljenjem, a drugi put, s očajanjem grešnika koji ide u pakao. Vjerojatno je Budak tad povjerovao da će ga Krleža spasiti, kao što je on tad spasio Krležu. Jedno je, međutim, previdio: niti je on mogao spasiti Krležu, niti će Krleža moći spasiti njega.

I prije nego što će za Andrića stići jesen 1944, a za Krležu proljeće 1945, i to kratko, jezovito i iskupljujuće razdoblje čistilišta, kada će, nijemi pred poviješću, polagati račune pred novom vlašću za sve ono što su bili i što su radili u prethodna vremena, obojica će se strepnje i tjeskobe, kao i žalosnog svoga svakodnevnog jada, koji ih je činio ljudima među ljudima, oslobađati preko književnosti. O tome što su u to vrijeme čitali, jedva da nešto znamo. Ali nam je dobro znano što su pisali.

Ivo Andrić u četiri je ratne godine, jednog za drugim, napisao tri svoja romana, “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Četvrti, najkraći, “Prokletu avliju” objavio je 1954. Ostali Andrićevi romani ostaju nedovršeni, u skicama i nacrtima, ili samo u zamislima. Nije pogrešno reći da je Andrić samo u ratu, u prilikama neljudskim i nenormalnim, u stanju životnog beznađa, dovršavao romane. Za njegovu književnost veću su smetnju činili nered i nemiri građanskoga života, nego rat i velika stradanja svijeta. Ili je od strepnje i tjeskobe, od žalosnog svoga jada, on pokušavao pobjeći u red i u sklad velike priče.

Krleža, a o njemu je danas riječ, nije bio veliki pripovjedač. On nije pričao priču, niti se u priču mogao sakriti. Rat, dvostruka smrtna prijetnja, jedna koja je stizala od ustaša i druga koja je stizala od drugova koji su ga se odrekli, u uvjerenju da se prethodno on odrekao njih, Krležu su sasvim razoružali, obezriječili ga, opustošili njegov romansijerski stil i način. Nije više imao o čemu da pripovijeda, niti je znao kako da pripovijeda. Kao čovjek s nemogućim karakterom i kao angažirani intelektualac, na koncu i kao Hrvat, koji je svoje hrvatstvo doživljavao i tumačio kao određeni svjesno odabrani i konstruirani koncept, takorekuć kao akt samosvijesti i slobodne volje, a onda i kao komunist, onaj i onakav kakav će ostati do smrti, Krleža je izazvao ono što mu se dogodilo, i znao se s time nositi. Kao pisac, on, zapravo, nije znao što će s tim. A morao je pisati.

I tako je postao žrtva svojevrsnog književnog eksperimenta, koji je izvršen nad njim. Umjesto da piše ono što je ranije pisao i onako kako je ranije pisao, Krleža se, u strahu da više nijedan tekst neće moći da završi, jer živi životom osuđenika na smrt, otisnuo pisati dijarističke bilješke, koje su ponekad narasle i razvile se u veće cjeline, ali nikad to nije bilo unaprijed zamišljeno. U 1942. godini, vjerojatno najbeznadnijoj i najbezdušnijoj koju je doživio, Krleža napisao je dva duža teksta. Prvi, čudesno lijep i zanesen, jedan od stilski najsavršenijih Krležinih prozno-esejističkih tekstova, kasnije će biti naslovljen kao “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U toj najzagrebačkijoj od svih zagrebačkih Krležinih povijesti, fikcionalnih ili fakcionalnih, pripovijeda, kao nikad prije ni poslije, o svome gradu i o bitci koja će odlučiti Drugi svjetski rat, a silno je važna za Zagreb, koji tu bitku, ako je suditi po Krleži, upravo doživljava s onom vrstom emocionalnog i navijačkog angažmana s kakvim će osamdesetak godina kasnije pratiti svjetska nogometna prvenstva. Među brojnim fragmentima ovoga silnog teksta, koji čitatelja prate kroz život, pa ga, taj život i čitatelja samog, oblikuju, evo, već četrdeset punih godina, ovom prilikom mora naizust ponoviti ovaj jedan: “Ramazanski top. Pucali su ramazanski topovi od Klisa do Obrovca i od Brinja i Zrmanje do Une i Kupe vjekovima, a kauri bi se od te grmljavine uvijek pomalo (kao snebivajući) pitali: ‘Nije li taj artiljerijski haber s onu stranu granice signal za nove krvave balove?’ Nije. To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića.”

Krleža, mučenik, tjeskobnik, uplašenik, stanovao je u to vrijeme nekoliko desetaka metara od džamije, koja se, upravo, voljom Božjom i Poglavnikovom, ustanovljavala u građevini, paviljonu, spomen-hramu, što ga je kipar Ivan Meštrović tu podigao kao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I, Velikoga Oslobodioca. I kako se tu, Krleži pod nosom, a preko puta današnje Frakturine knjižare, zbivao najinteresantniji kulturološko-duhovni preobražaj u povijesti Zagreba, kada je spomenik kralju Petru postajao džamija, tako je “Kalendar jedne bitke godine 1942.” bitno obilježen duhom toga preobražaja.

Drugi duži tekst iz 1942, onaj zbog kojeg smo ovu pripovijest i započeli, naslova je “Djetinjstvo 1902-03”. Čitatelj ga je prvi put čitao u mekom izdanju iz 1952. Bila je to brošura od samo 42 stranice, u modrim papirnatim koricama, u dizajnu i tipografiji Krste Hegedušića. Naslov tada je bio “Djetinjstvo u Agramu (1902-03.)”. Ovo izdanje, veoma lijepo i neobično, našao sam u kućnoj biblioteci, dobro čuvano unutar korica jedne stare enciklopedije. Pri vrhu prve unutrašnje stranice nalivperom je, kao i u mnogim knjigama sa Sepetarevca, bilo ispisano Olga Rejc, i godina, čini mi se, pedeset i neka. Poslije onog rata, a i kasnije, moji su na knjigama pisali imena i godine. Imena: da se onaj kome knjigu posude sjeti da je mora vratiti. Godine: da onaj kome je knjiga posuđena ne misli da ime tu stoji iz prethodno navedenog razloga, nego da misli da se u našoj kući knjigama mjeri vrijeme. Što, ako bolje razmislimo, i nije posve kriva pretpostavka.  

Tekst Djetinjstva datiran je odmah ispod naslova: “Polovicom jula 1942”. Započet očito bez većih ambicija i bez prethodnih zamisli oko forme i dužine teksta, možda samo kao još jedna dnevnička bilješka. Prvo cjelovito izdanje Krležinih Dnevnika objavljeno je u pet tomova, u Sarajevu 1977. Urednik bio je Anđelko Malinar. “Ekskluzivni izdavač djela Miroslava Krleže NIŠP Oslobođenje” pridodao je napomenu: “Jubilarno izdanje u povodu 85-te godišnjice autorova života”. Nakon što je nekoliko godina ranije propao Zorin projekt Krležinih sabranih djela, i nakon što se nijedan hrvatski nakladnik nije želio poduhvatiti opusa najvećega i najčuvenijeg hrvatskog pisca u povijesti, Krležin Eckermann, ili možda njegov Sancho Panza, dopisnik Oslobođenja u Zagrebu Enes Čengić, alarmirao je svoga sarajevskog izdavača, ali što je mnogo važnije i cjelokupni partijski vrh, pa je zaključeno da je izdavanje Krležinih djela poduhvat od prvorazrednog državnog interesa za Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastao najcjelovitiji izbor Krležinih djela do danas, za obične, ali i za profesionalne čitatelje naročito značajan jer se u njemu nalaze neka njegova djela, ili neke cjeline iz opusa, koji nikad u Hrvatskoj nisu objavljeni. Tako, primjerice, i cjelovit autoriziran izbor iz njegovih dnevnika. U trećem tomu sarajevskog petotomnog izdanja, koji započinje dvama kraćim prijeratnim dijarističkim fragmentima, prvim iz 1933. i drugim iz 1940, nalaze se, uz datiran dnevnik iz 1942, i “Kalendar jedne bitke godine 1942”, i “Djetinjstvo 1902-03”.

Djetinjstvo je, striktno govoreći, autobiografski prozni tekst. Jedini takav u cjelokupnom Krležinom opusu. Kako je vjerojatno izrastao iz jednoga dnevničkog zapisa, i iz određenog raspoloženja, iz zlokobne melankolije jula 1942, dok se još činilo, ne samo prema domaćim izvještajima, da njemačke snage kreću u osvajanja sovjetskih naftnih polja na području Kavkaza, i da ih u tome ništa neće zaustaviti, Djetinjstvo je tekst bez premca u Krležinom ukupnom djelu. Žanrovski neusporediv i neodrediv, jednako udaljen i od njegovih proznih i od esejističkih tekstova, a opet sasvim Krležin i sasvim Krleži nalik. Započinje emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, koji će duhom i načinom podsjetiti na onoga najranijeg Krležu, ekspresionista i avangardista, kasnije ugušenog ili preobraženog piščevim političkim i novinarskim ambicijama, a pomalo i njegovim ibsenovskim fascinacijama. Jedno je to od najljepših, ako ne i najljepše Krležino otvaranje, poslušajte ga naglas: “Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi. Gledam krilate sne, u snu ptice i crvene lopte, a po sobama, gdje zvrndaju šivaći strojevi, stoje lutke bez glave, bez ruku, neobično tanke u pasu. Oko tih bezglavih kipova kleče mlade gospođice i, vadeći iz usta igle, zabadaju ih u gluhonijeme, tkaninom omotane lutke. Zvijezde gledam i voštane glave, otmjenu gospodu u izlozima (sa cilindrima i štapovima), kako gluhonijemo stoje iza stakla, sa bakenbartima od kudjelje i obrazima svijetloružičastih licitarskih beba.

Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnog početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onoga trenutka otkad smo progledali.”

I dok tako sredinom jula 1942. Europa pada pod srpovima Hitlerova strašnog srpnja, i čini se da se ničemu, pa ni vlastitome obilježenom grobu nije pametno nadati, Krleža započinje fantastičnu svoju autoanalizu, posve nesvjestan toga da je nekoliko stotina kilometara sjeveroistočno od njega, u Drohobyczu, pod njemačkom okupacijom, postoji i još uvijek živi profesor crtanja Bruno Schulz, koji je osam godina ranije u Varšavi objavio “Sklepy cynamonowe”, knjigu priča u kojoj je formom i načinom, ali što je najnevjerojatnije upravo onakvim istim emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, stvorio pretpostavke za Krležino Djetinjstvo. Tojest, stvorio bi ih da je Krleža čitao Schultza. Ovako, čitatelj je u čudu, otkrivši vezu između dvojice sudbinama udaljenih pisaca, otkrivao i njihovu tajanstvenu vezu.

“Sklepy cynamonowe”, koje ćemo mi čitati kao “Dućane cimetne boje” ili “Dućane boje cimeta”, Schulz je pisao, spašavajući se bijegom u djetinjstvo, kao što je i Krleža bježao u djetinjstvo. Važna je razlika u tome što je Schulz bježao od svoje tjelesne nakaznosti, od mutne i još uvijek nedefinirane prijetnje koja je izvirala iz njegova židovskog podrijetla, od nemoći u izboru između malenog grada iz kojeg je potekao i velikih gradova u koje je, možda, trebalo bježati da bi se spasilo. Krleža je, pak, bježao od smrtne prijetnje koja ga je okruživala i od koje u ljeto 1942. ne bi imao kamo bježati čak ni da je za bijeg bio pripravan. Dok je on pisao ono što je Schulz već bio napisao, ovaj se pokušavao spasiti tako što je preživljavao dan za danom, služeći nacističkom oficiru, kojemu je bio drag baš kao da je živina s tek nekim ljudskim karakteristikama. Međutim, taj oficir imao je za kolegu drugog oficira, koji će mu, bez nekog naročitog razloga, napakostiti tako što će ubiti njegovog Židova. To će se dogoditi 19. listopada 1942. Schulz će u desetljećima nakon rata biti prevođen na mnoge jezike, i u jednom će trenutku, sedamdesetih i osamdesetih, postati jedan od najutjecajnijih pisaca našega doba. Krleža, koji će se u to doba spremati na životni počinak, bit će tad najveći hrvatski i jedan od dvojice najvažnijih jugoslavenskih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća, ali izvan Jugoslavije neotkriven. Kako vrijeme dalje bude prolazilo, Schulz će postajati sve veći i sve prisutniji, dok će Krleža biti zaustavljen u svojoj epohi. Bliskost između dva teksta, tako očiglednu, ali i inspirativnu, neće, čini mi se, glasno konstatirati ili opisati nitko. Možda i zato što oni koju su čitali “Dućane cimetne boje” nisu čitali i “Djetinjstvo 1902-03”, i obrnuto, oni koji su čitali Krležin tekst, nisu čitali Schulza.

Djetinjstvo tako započinje. U punom suglasju sa Schulzom, u istom ritmu i melodiji, u istom očajanju odrasle dobi, u istoj nakani da se prezre zrelost, i da se istim onim putem vrati u djetinjstvo svijeta. Nastavak je neočekivan: nakon što se u kovitlacu slika i dojmova vratio u vrijeme u kojem je spašen od progonitelja, Krleža mijenja smjer i način, pa započinje deridijansku dekonstrukciju djetinjstva, a zatim i onoga sebe koji je pretekao iz tog djetinjstva. Ponekad bi se nad ovim neobičnim tekstom, praktično još od vremena njegova nastanka, događalo da ga kritičari i profesionalni čitatelji označe kao svojevrsnu Krležinu psihoanalizu sebe samoga. Međutim, nije to bio čin iz ordinacije bečkoga liječnika, koji je te 1942. već tri godine počivao na jednome londonskom groblju, nego, u vremenu budućem, iz dekonstruktivističkih predavaonica Jacquesa Derride, te iz virtualnih ordinacija njegova imenjaka i protimbenika Lacana. Ali to će već biti krajem šezdesetih i u sedamdesetima, a 1942. Derrida samo jedan je arapski dječak, kojemu su zbog njegova židovska podrijetla zabranili da ide u školu, a Lacan sastavlja svoje čuvene “Spise” i bavi se ratnom psihijatrijom.

No, manimo se usporednih životopisa, i vratimo se dekonstrukcijama iz Krležina teksta. Iz kovitlaca slika Krleža naglo i sasvim protiv volje i logike teksta koji je započeo prelazi u esejiziranje nad prirodom umjetnosti, nalazeći ono što je već nađeno prije njega: da se duh umjetnosti rađao iz djetinje igre. Tu se već obraća prvom licu množine, odjekuje iz njega i tutnji to pusto, u 1942. već i pomalo luđačko mi, s kojim se on najednom kreće obračunavati, ni manje ni više, nego s – teorijom odraza. Vraća se, dakle, usred strašnog tog svog jula 1942, ratu s drugovima, koji je vodio godinama ranije i zbog kojeg se sada i našao u ovoj bezizlaznoj situaciji. Oni su u šumi, bore se protiv okupatora i domaćih izdajnika (nije li upravo on, te godine i tih mjeseci, upravo to: domaći izdajnik komunističke ideje i prakse?), i njihova je, što god da se dalje bude zbivalo, uloga u povijesti zajamčena. Oni su pravednici. A on, što je, zapravo, on?

Međutim, to ga ne zaustavlja da im još jednom, ispočetka ne objašnjava da nisu u pravu. I kao da su tu pred njim, ti njegovi drugovi koji bi ga strijeljali kad bi im se pred očima pojavio, on im iz sjene nekakvog zagrebačkog sanatorija, iz Zelengaja, s cvrkutom ptica u pozadini, ili iz psihotične atmosfere zgrade u Radišinoj, uz zvona katedralna i uz glasove ezana, drži predavanje: “Umjetnici koji bi vladali socijalističkom tematikom na način velikana koji su suvereno zavladali crkvenom muzikom ili slikarstvom, takvi umjetnici po snazi svoga talenta nisu se još pojavili, a rastrovanost pogleda i pojmova i uvjerenja o najosnovnijim idejnim i socijalnim pretpostavkama danas je u dramatskom rasulu, tako da za neko veliko apologetsko djelo jednog Tintoretta, na primjer, evropski artist nema više ni uzora, ni vremena, ni živaca.

Zapadnoevropska umjetnost u tom pogledu nije doprla dalje od prodiranja u subjektivnu nervozu, u histeriju obezglavljenu samoubilačkim meditacijama, u moralističke idiosinkrazije u obliku zajedljivih duhovitosti, nažalost tako podudarnih s dekadentnom pojavom marinizma. Umjetnost, kao pojava koja postoji zbog sebe i za sebe, smatra se danas negacijom umjetničkog stvaranja s određenom političkom tendencijom, politički angažiranom, međutim nije riječ o nepremostivosti načina, nego o primjeni izražajne metode. Nije riječ o tome da se umjetničko stvaranje principijelno angažirano za neki politički program, ukine, nego da se objasni kako nešto što nije umjetnost ne može to postati bez obzira na eventualnu programatsku tendenciju. S pitanjem – šta je umjetnost – zatvara se ovaj ukleti krug bez odgovora, jer samo postavljanje tog pitanja u ovako djetinjastoj, od svakog stvarnog značenja izoliranoj formi ispada iz kruga emotivne ili razumne pojmljivosti.”

A upravo u trenucima kada Krležina meditacija u djetinjstvu skreće u raspravu o umjetnosti, i o smislu i formi umjetničkog angažmana, te o talentu koji svakoj tendenciji u umjetnosti kvari posao, u tim trenucima, 18. srpnja 1942. završava bitka na Kozari. Partizani su se izvukli iz njemačko-ustaškog obruča, pokret je preživio drugi veliki udar – prvi bio je na Užicu – ustaše zarobljavaju sedamdesetak tisuća ljudi, skoro polovinu stanovništva koje je živjelo na zahvaćenom teritoriju, ubijaju one koji su u naponu snage, a žene i starčad gone u logore, raseljavaju po Slavoniji, pripremaju ih da sljedeće zime skapaju od leda i gladi. Oko sedamnaest tisuća mlađih i jačih, onih koje ustaše ne stignu pobiti, preuzimaju Nijemci, i deportiraju ih na ropski rad po logorima diljem Europe. Silna djeca koja zaostaju iza pokolja i obezljuđenja matera njihovih i očeva, srpska djeca, da i to naglasimo, jer riječ je ovdje o Srbima, ali to skoro da je suvišno napominjati, slijevat će se danima i tjednima u Zagreb. I grad će tada, njegovo građanstvo i malograđanstvo, potiho odigrati svoju herojsku ulogu u povijesti, na koju u jednoj svojoj pjesmi upućuje Goran Babić: udomljavat će i usvajati tu kozaračku djecu, bivajući im zastalno ili privremeno otac i majka. Kako će se Krležu, onog koji još nije navršio pedesetu, i upravo piše tekst “Djetinjstvo 1902-03”, dojmiti prizori te djece? Tog živog utjelovljenja kolektivne nemirne savjesti. Tog niza nastajućih i nestajućih djetinjstava. Te dječje igre koja nikad neće uzrasti do umjetnosti i do pripovijesti o kozaračkoj djeci.

Nakon što je unutar teksta održao predavanje o umjetnosti, o umjetniku i o svijetu, o čovjekovoj duši i o duhu epohe, Krleža se opet, bez upotrebe stilskih pomagala, bez ljestvi, štaka, skela, glodalica i blanja, savršeno slobodno i logično vraća djetinjstvu, i to onom konkretnom. Slijede neke od najljepših ispovjednih stranica naših književnosti, ali i stilski najsavršenijih, umjetnički najvirtuoznije oblikovanih stranica koje je Krleža napisao: “Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzdasima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu žene u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkveno. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris starih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intenzivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim impresijama, i ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intenzitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve određene sadržine danas niti je može imati; u tim asocijacijama ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. (…) Od najranijeg svog sjećanja imao sam razvijen, ne ću da kažem prirođen, ali svakako snažan osjećaj za elegične događaje na sceni, a sve, što se zbivalo na Veliki petak u crkvi, bila je elegična predstava, ne samo po pogrebnim dekoracijama nego i po motivima. Svete crkvene slike presvučene tamnoljubičastim zavjesama, žrtvenici barbarski, razbojnički razvaljeni, svijećnjaci povaljani, čegrtaljke mjesto zvona klepeću pakleno, a jadno tijelo Kristovo leži krvavo i doista mrtvo, ukočeno na crnom suknu. Spava tu na odru nevina, krvava ljudska žrtva, stižu starice u crnini, plaču i ljube krvave rane Kristove: to je smrt, neshvatljiva, istinita smrt…”

Krleža dalje pokušava rastvoriti misterij vlastitog doživljaja, dekonstruirajući sliku upamćene slike koja ga vodi na sliku iz djetinjstva. I to čini na načine koji na čitatelja djeluju poput uranjanja u novi misterij, u vlastiti doživljaj. Kako li sam, Bože mili, čitao tu divno napravljenu modru brošuru, a tek mi je bilo četrnaest? Naravno, bio sam privučen, a istovremeno i zavaran naslovom. Djetinjstvo? Očekivao sam, valjda, Ćopića za viši uzrast, nadao sam se da će Krleža, pišući ispod naslova u kojem stoji Djetinjstvo, pisati kao Salinger. Uzdao sam se u vlastitu zrelost, precjenjujući, fatalno, njezine plodove. U četrnaestoj, prije nego što se još išta dogodilo – Tito je upravo bio umro, Krleža je bio živ, pa ga je ispraćao lijepim nekrologom, koji su objavile sve novine u zemlji – čitao sam tekst koji zacijelo nisam mogao razumjeti, ali koji me je opčinjavao. Vjerojatno na način na koji majmunčić biva opčinjen onim što vidi da drugi oko njega rade. Ronio sam kroz Krležine rečenice, utapao se i davio u njima, da bi onda, nošen podvodnim strujama, izranjao naglo na površinu, pa čitao sve dalje od obale, a možda i sve dublje, nadajući se nailasku onih dijelova koji će mi, činilo mi se, biti razumljiviji i bliži, premda je, što još nisam znao, upravo to privatno djetinjstvo ono najdalje što nam kod drugog može biti.

A zatim je, mnogo godina kasnije, negdje na Sepetarevcu, iz biblioteke koja se osipala i raspadala onako kako se osipaju čovjekova sjećanja, i tonu negdje iza, u ništa i u neprisutnost, iščezla i brošura plavih korica s tekstom koji se tada, u izdanju iz 1952, objavljenom o desetogodišnjici teksta, naslovljavao kao “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”. Od tog vremena tekst čitam iz trećeg toma Krležinih Dnevnika, u izdanju sarajevskog Oslobođenja. Primjerak knjige ponio sam u selidbi sa Sepetarevca. Iz njega sam čitao pišući pripovijest o čitanju Djetinjstva za izdanje koje je tek trebalo izaći i koje se, po logici dovršenih decimala i kulturnih obljetnica, trebalo naći u slobodnoj ponudi, pred najširim čitateljstvom jednih novina. Pripovijest o čitanju trebala je poslužiti kao upozorenje čitateljima što Djetinjstvo u Krležinom slučaju zapravo jest. Nije to Ćopić za više uzraste, ni Salinger na našem jeziku, iz našeg kulturnog iskustva. Premda Krleža, beznadni nesretnik, nije u toj strepnji i tjeskobi koju 1942. dijeli s Andrićem, kao valjda i jedine zajedničke osjećaje u životu, baš tako daleko od Holdena Caulfielda.

Taj treći tom Dnevnika u izdanju Oslobođenja, iz kojeg čitam “Djetinjstvo 1902-03” nije, međutim, nevin od sjećanja. U olfaktivnom doživljaju, tako bliskom ovome Krležinom tekstu, ovaj primjerak knjige povezuje dva djetinjstva i otvara mogućnost, na žalost neiskorištenu, da pred neizvjesnu 2022, o četrdesetoj godišnjici Krležina odlaska i osamdesetoj godišnjici teksta Djetinjstva, ovu pripovijest nastavim kroz vlastite upamćene slike prethodnih slika, koje vode do sjećanja na jedno drugo djetinjstvo. Čitatelju se, naime, dok njuši knjigu koju upravo čita, kao što njuška svaku knjigu koju čita, javljaju senzacije doma na Sepetarevcu. U vonju sačuvanom između njezinih stranica, i kojim je trajno impregniran njezin kožni uvez, čuje se prašina, vlaga i pustoš Sepetarevca, magla i mraz duge sarajevske zime, mirisi jedne zamrle kuhinje i mnogo smrti. Toliko smrti koliko je i u samom Krležinu Djetinjstvu iz ljeta 1942. To ljeto, na koje se čitatelj neprestano poziva, pijano se držeći nadnevka, koji ni Krleža nije stavio na kraj svoga teksta, nego ga je ostavio na početku, jer Djetinjstvo je to odrasloga čovjeka, koji će, ne pogube li ga, dogodine navršiti pedesetu, to ljeto je ona činjenica koja povezuje živoga čovjeka Krležu, koji piše svoje Djetinjstvo, i mirise Sepetarevca, kojim je impregniran ovaj konkretni primjerak njegove knjige.

Nekom greškom, valjda po naslovu, ili zato što Krležu zapravo ne čitaju oni koji se na Krležu javno pozivaju, pa ga tako nisu čitali ni sastavljači školskih lektira, “Djetinjstvo 1902-03” znalo se naći i u hrvatskoj školskoj lektiri, te, s ulomcima, u čitankama za Bog zna koje školske razrede. Bio je to zločin prema đačkoj čovječnosti, ali nam je mio i blizak taj zločin, pošto ga je sam Krleža opisao u svome tekstu: “ljudi se gube u nejasnoj i ogromnoj količini pitanja, a u tumačenju stvarnosti obično se povode za starijima od sebe: za roditeljima, za školom, za odgojem, za društvenim istinama, i tako, povodeći se za tuđim iskustvima, ljudi se, ako nisu nadareni nekom samo njima svojstvenom fantazijom, izobličuju po već modeliranim shemama svakodnevno. Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali, nego da bi ih zaslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo božanstvom.”

Krleža nije svetinja, a djetinjstvo, premda je duboko dječja knjiga, ni na koji način ne bi smjelo biti po školskim udžbenicima i zapovjeđenim lektirama. Nakon što čovjek vremenom sazrije, izobliči se u odrasloga, uprosječi se i školskom se dresurom svede na društveni normativ, tek će, uz veliki trud i talent, dorastati do vlastitog djetinjstva. Većina njih do djetinjstva nikad ne dorastu. O tome piše Miroslav Krleža. “Čovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: tu su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda koje puk zove pjesnicima.”

A riječ pjesnik pogrda je za onog kome je upućena. Pogrda koja u srcu onog kome biva upućena budi pustu, tanku nadu da bi mogao biti pošteđen. Jer zaziru od toga da dignu ruku na ludu, da potegnu nož na dijete.

Porastimo da bismo bili djeca. To je Krležina revolucija iz ljeta 1942.

Boje su izblijedile. Kako i ne bi, četiri su se godišnja doba peko njih razlila.

Lavor se puni vodom koja polako prokapljava. Zašto baš kontejner, riječ – asocijacija na teret koga se treba što prije riješiti, negdje ga iskrcati, odložiti, brigu o njemu predati drugome.

Zoološki vrt je otvoren. Godišnjica mu je pa opet prepun posjetilaca. Svaki nosi vrećicu sa hranom. Životinje se ne oglašavaju dok su posjetioci u blizini njihove nastambe. Međusobno se promatraju, na bezopasnoj udaljenosti. Riječi slijede nakon rastanka. U jednih s osmijehom na licu: baš je depresivno; u drugih: zašto ste uopće dolazili.

U međuvremenu se rastapa klizalište umjetno smrznuto na prostoru autobusnog kolodvora. Priroda prevarila, toplo i sunčano. Nikada u varošici nije postojalo klizalište niti djeca imaju slićuhe. A i djece sve manje, nekima su roditelji ili realni ili ambiciozni.

Boje su izblijedile. Naljepnice vise na jednom kraju, vlasnik i ne pomišlja da preko njih navuče selotejp. Shvatio je da je njihova odlijepljenost jedino mjerilo njegovog života. 

Neke lepršaju. Koje su imale sreću naći se na dostupnom prilazu, ono prije godine, pa im se dogodilo: Ne znam ko su ti ljudi, prolazli su ovda nekolko dana poslije potresa, pobrinli se za kontejner mi, namjestili ga na najbolje mjesto, a ondak su dolazli tri dana zaredom, nji četvorca iz Velke Gorce, sa svim matrijalom, vratma, prozorom, laminatom, stiroporom, i to za verandu, zamjena za ganjak i terasu, dogradli m je na kontejner, bogbogova, još jedna prostorija, mjesta dovoljno, i krović mi na kontejneru napravli, da kiša ne lupa u tjeme, nemam riječi, to svijet nije vidjo …

Boje su izblijedile. U rimskom naselju Viminacium u središnjoj Srbiji nedavno su otkopane cigle u ruševinama moćnog carstva iz trećeg ili četvrtog stoljeća naše ere. Smiješno je odavati čast ovoj jednoj, ugrađenoj prije 60-70 godina, nemaju se kod koga provjeriti godine, a koja se skotrljala niz 7-8 metara, skroz kroz dimnjak, pala na dno, ispred vratašaca koja čuvaju pepeo i – ni okrznuta. Toliko cijela da ju vješte ruke majstora ne mogu izvaditi s dna dimnjaka. Pokušavaju okrenuti, uspraviti, polegnuti, cigla neće van. Bori se kako bi sačuvala svoje iskonsko mjesto. Odoljela je potresu, zašto bi se sad predala čovjeku. Malo nagorena, kolaž na njoj od bukovine, grabovine, hrastovine, bagrema, divlje jabuke, šljive … Kao da želi ostati u mraku i toplini, jedinom sigurnom mjestu. Ali, započeto se mora nastaviti, pa cigla doživljava tresak i lupanje po sebi sve dok ne odluči popustiti i razdvojiti se na dva dijela, i sad neoštećena, samo neravnomjerno popucana u jednoj liniji, i opet se može spojiti u jednu … ciglu.

Boje će i dalje blijediti. Ljudi će odlaziti s ovoga svijeta. Neki datumi će ostati zapisani u ciglama. S utisnutim Crvenim, Žutim ili Zelenim barkodom kuće kojoj su pripadale.

U Glini, 29. decembra 2021. godine 

“Jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka”

Ja, maskirani nadničar, u kostimu Djed Mraza počinio sam jeres
Dječija radost zbog paketića u nečijim očima je grijeh 

Kada bi ljudi vjerovali u Boga,
ko što djeca povjeruju starcu s bijelom bradom u crvenom odijelu,
dobrota bi imala šansu… od svake dogme veću