Vruća je subota. Popodnevno sunce svom snagom tuče o preveliko žensko čelo, dok njene nejednako duge noge teškom mukom stišću pedale okrznutog lila bicikla i prisiljavaju je da mili prema tržnici. Ondje će kupiti jagode. Danas puni trideset i šest pa će sinovima ispeći voćnu tortu.

Ona puni 36, ali oni će jesti tortu i smijat će se sigurno. Ona ne voli jagode i ne smije se, ima već tri dana. Prije tri dana Saša se od nje sretno rastao. Je li to i za nju sretna okolnost, ne zna. Još nije odlučila.

Oduvijek je bila neodlučna, ta Sofija, posljedica miješanog braka majke Selme i oca Marka koju su čitavo školovanje podrugljivi jezici zvali “avlijanerka”, kao da je, Bog im pomog’o, neka kuja. Vjerojatno su mislili da je to pogađa, ali su se prevarili! Tupoglavci nisu ni slutili da je “avlijanerka” sretna što je činjenica da joj roditelji vjeruju u različite bogove dovoljna da  šepavost padne u drugi plan. Nikad je nisu nazvali “šepavicom”, niti su komentirali ortopedske cipele na mršavim nogama. Na njih uvijek iste duboke, visoke i zatvorene, olovno teške i još k tome oker žute svi su navikli. Svi osim nje, ali koga briga! Znala je da ne može gore, a bome ni bolje. Roditelji nisu imali za ljepše.

Poznate bakandže bile su najjeftiniji model u neuglednom ortopedskom dućanu smještenom na uglu ulice u kojoj su živjeli i koliko god joj se ne sviđale, Sofija je uvijek iznova bespogovorno u njih gurala krhka stopala gutajući pritom knedlu nemoći. Nije imala ni novac ni dobru ravnotežu. Štoviše, bosa je ličila na strašilo koga njiše vjetar i izjedaju čvorci. Teško se održavala na nogama i stalno je strahovala od pada koji će manu učiniti uočljivijom. Stvari su bile jasne. Od dva zla izabrala je manje. “avlijanerka” se ionako odavno naučila biti.

Uostalom, kuje se znaju umiljavati. To je spoznala promatrajući majku kako svakog dana nasmiješena poslužuje namrštenog oca vrućom kavom i ljutom rakijom, čeznući za pohvalom i jednim sitnim, nehajnim poljupcem u čelo. Znakom da se ljubav, unatoč nedaćama, nije istrošila. Njihov mali ritual u kćeri jedinici proizvodio je mučninu. Majka ju je podsjećala na poslušnu kujicu što mašući repom radosno dočekuje svoga gospodara. Usporedba je u sebi, pored mučnog, sadržavala i tužan prizvuk. Kuje se znaju umiljavati. Šepavice ne. Čak su i životinje ženstvenije od šepavica. Nek me zovu avlijanerka – mislila je nesretna djevojčica i nastavljala gledati u pod. U oker cipele. U njih je gledala godinama, a onda je izrasla u studenticu i preselila se u metropolu. Činilo joj se da svi sjajni izlozi čekaju samo nju, ali nedostajalo joj je hrabrosti nužne za promjenu. Mjesecima se divila modelima iza ulaštenih stakala pitajući se postoje li negdje iste takve samo čvršće, da zamijene ortopedske, a onda je prelomila i bojažljivo ušla u jednu prodavaonicu.

Pristojno je pozdravila crnomanjastog prodavača, poravnala nabor na traper suknji i posegnula za bordo sandalama koje su joj zapele za oko. Nekoliko dugih trenutaka samo ih je držala u dlanovima. Premišljala se. Skupljala je hrabrost da se izuje pred parom nepoznatih čudesno tirkiznih očiju koje su je netremice promatrale.

Bila je jedina mušterija u prodavaonici. Kad se konačno izula, prodavačeva je brada  povikala: “Idi bre beži! Toliko si se dugo izuvala da sam bio uveren da ću sada da ugledam neke kraste, šugu neku bre, kad ono normalne lepe noge! Prosto nevereovatno!” – čudila se nakrivljena glava. Novosadski naglasak zvučao je neodoljivo. Morala se nasmijati. Posramljena mu je pokušala objasniti u čemu je problem, ali nije se dao. Podužu raspravu o prekratkoj lijevoj nozi zaključio je savjetom da se mane cipelica i strahova. “Vreme je da proplešeš bosa, lutko“ – izjavio je nježno i pružio joj ruku da lakše ustane s kauča za isprobavanje cipela. To je bio ulet za zauvijek.

Vani su cvale lipe. Kristalno plavim nebom letjele su raspjevane ptice. Pustom ulicom vukla se ožednjela mačka. U rashlađenom prostoru trgovine obućom dvoje je stranaca ispreprelo prste i razmijenilo imena. Saša je Sofiji poklonio sandale. Drugog ju je dana čekao pred fakultetom i podijelio s njom svoj šareni kišobran. Pod njim su im se u bijegu od iznenadnog ljetnog pljuska uskladili koraci i za tili su čas dva odvojena života postala jedan zajednički. Jednostavno, bez puno riječi, bez buke i testiranja. Samo Sole i Sale.

Da bi rasla u Saletovoj ljubavi. Sole se odrekla roditeljske topline.

“Četinikuša!” – povikao je otac iz sveg glasa i presudio. Majka je šutke gledala kako kapljice pljuvačke lete iz njegovih usta i padaju na pod tik do kćerinih novih modernih sandala. Možda se pitala je li ih kupila u svojoj ili u muževoj domovini.

Zmajica od pedeset šest kilograma koju je otac nazvao “četnikušom” domovinu  je smatrala čistom utopijom, a ni dom nije bio daleko od toga, zato je u tom tegobnom trenutku bez žaljenja za sobom zalupila vratima. Majčin pogled tek se tada digao uvis. Drugačije nije znala. Čitav život je posvetila bivanju na muževoj strani. Jedinica je sve razumjela. Samo bi je ponekad za vrijeme studenih zima, majčina odsutnost zaboljela do kosti, ali nema tog žaljenja koje suprugova rečenica: “Nogata moja, pogledaj nam decu. Pravi lepotani! Nijedan nema kraću nogu”, nije uspijevala uništiti. Imali su dobar bračni život, a onda mu je dosadilo i samo je iz njega išetao. U svojim krem mokasinkama pohrlio je prema novoj stvarnosti, postavši tako bivši suprug i vikend tata. Njihovi sedmogodišnji blizanci sada su s njim. Kad se navečer vrate kući, iznenadit će ih tortom. Dva će komada prekriti folijom i spustiti u ruke onoga koji im trenutno najviše nedostaje. On će ih nespretno preuzeti i s nelagodom odnijeti na probu svojoj novoj partnerici. Cijelo će se vrijeme oboje usiljeno smješkati u pravcu onog drugog, loše glumeći da se dobro snalaze u novim okolnostima. Sigurna je da će tako biti. Ona će sve učiniti točno ovako kako je zamislila. Dokazat će da može sama, da nije kao mama. Svega sekundu nakon što je domislila sve do najmanjeg detalja, Sofiji se zavrti u glavi i pada s bicikla. Glavom udara o tlo. Čini joj se kao da je legla na zraku sunca. Omamljena, zatvara oči.

Iz nesvijesti se budi  u bolnici. Meškolji se po neudobnom krevetu i umrljanim stopalima prlja čistu plahtu. Pita se gdje joj je bicikl. Uvjerena da je nesvjestica samo posljedica vrućine, sprema se otići. Žuri joj se po jagode, po sinove, ali liječnik ima vijesti što i uslijed najveće žege zaleđuju stvarnost.

“Zakasnili ste” – obznanjuje nekako umorno i sjetno. Karcinom dojke. Metastaze na objema. Morate ostati. Pokušat ćemo…” – dalje ga ne sluša.

“Doktore, sve što mislite pokušavati da mi produžite život, molim vas pokušavajte od sutra. Danas ne. Danas mi je rođendan i želim ga proslaviti sa sinovima, a sise vam ne dam dok još jednom ne zavedem bivšeg supruga.” – izgovara  nepokolebljivo i smije se srčano. Nadoknađuje trodnevno ne smijanje. Liječnik joj se pridružuje u smijehu. Mlad je i prepun razumijevanja.

Osjeća duboku zahvalnost pa ljubazno dodaje: “Ozbiljna sam. Sutra ujutro pojavit ću se ovdje i prepustiti vam se, a sad me pustite. Dajte mi još jednu večer.” Brižni mladić još se neko vrijeme premišlja, a onda popušta. Iz bolnice izlazi na vlastitu odgovornost. Dovoljan je potpis na obrascu. Zadnjih dana često potpisuje  izjave koje druge oslobađaju odgovornosti. Svi od nje dižu ruke. Dođe joj da ona učini suprotno, da na sebe digne samo jednu ruku, ali dodir bosih stopala s vrelim betonom vraća je u život. Shvaća da ne smije odustati zbog djece. Pogleda u nebo. Duboko udahne i osnažena krene kući. Zaboravlja kupiti jagode.

Pješačenje ne traje dugo. Dugogodišnji boravak u ovom gradu, učinio ju je dobrom poznavateljicom mnogih prečaca.

Ušavši u stan, najprije pere tijelo, pridajući posebnu pažnju upravo sisama, a zatim oblači haljinicu koja se Saši najviše sviđa i šalje mu sms u svom stilu. Podjednako duhovit i užasavajuć. Koristeći poznati crni humor piše: “Išla kupit jagode na pijac, pala u nesvijest, ugruvala se, izgubila bicikl, završila u bolnici i dobila dijagnozu. Rak. Metastaze na objema sisama. Rekla doktoru da mu ne dam sise prije nego te opet zavedem. Zamoli svoju partnericu da pričuva naše sinove i dođi. Čekam te kod onog izloga u bordo sandalama. Onim nekadašnjim. Očuvala sam ih bolje nego ljubav.”

Nije prošla minuta, već je zove. Utučen je. Prepoznaje to po vremenu koje mu treba da progovori. Cijele tri minute samo sluša kako plitko diše s druge strane slušalice. “Ne zajebavaš se, lutko, jel da?” – pita je napokon. Beskrajno je potišten.

Posljednje “lutko” iz njegovih je usta izašlo prije skoro godinu dana. “Čudno je kako strah raspekmezi ljude.” – pomisli Sofija i odmah odgovara.

“Ne. Nemoj da čuju djeca.” – govori kratko i odrješito. Ton njezinog glasa odaje je da nema volje za prenemaganja.

Saša se strese od užasa. “Vani su s Majom, ne brini, kreni prema izlogu, Stižem!!.” – odvraća uzrujano i završava razgovor.

Kreću i ubrzo se nalaze pred izlogom trgovine obućom u kojoj su se upoznali. Stoje pred njim kao pred provalijom i plaču. Čvrsto se drže za ruke. Ne govore. Zabezeknuti izvjesnošću smrti, ljudi najčešće zanijeme i krenu mahnito iskorištavati rezerve života. Sole i Sale nisu iznimka. Kad se sklone sa špice, dopušta joj da nježno provlači prste kroz njegovu, gustu, crnu kosu. Međusobno si dopuštaju sve. Zajedno provode noć. Dok leže jedno uz drugo u krevetu koji je još nedavno bio njihov govori mu: “Lijepe pjesme piše ta tvoja Maja, a i velikodušna je. Dobro si izabrao ovaj put. Eh, što ti nisi pjesnik, Sale moj!  Da me u pjesmi sačuvaš za naše dječake. Premali su da im nestane mama” – vapi. Prodavač cipela ne reče ni riječ. Muka mu je od skorog umiranja nekog tako bliskog. Plakao bi, a ne smije. Nije muški. Ne zna što bi sa sobom pa čini najmuževniju nježnu stvar koja mu pada na pamet. Ljubi je po lijevoj dojci. Sofija mu se smije. Podsjeća je na dječaka koji pokušava pojesti barem jednu jagodu kad već jučer ona nije ispekla voćnu tortu.

Neodlučan,
Kuda si krenuo,
Kompas nema svrhu,
Sunce je negdje, dan je,
Na obje strane gotovo isto,
Čas tišina, čas grmljavina, urlik,
Tako iz sata u sat, negdje zvoni, duboko,
To Bah lično nogom pritišće strašnu pedalu,
Nema muzike, jednolično odjekuje s obje strane,
Koliko ćeš izdržati na pragu, sasvim nag, sasvim malen,
Jesi li doručkovao, ručao ili večerao, nema nikoga da potvrdi,
Čekaš li ruku da te povuče, ili da te napokon gurne, tamo gdje gledaš!

ANĐELI GLADI  

                                     za Hertu Miler

Glad usporava vrijeme: u mnoštvu
Ona je pokoravanje

U samnicama: glad je iznuđivanje

Željan mudrosti –
Ovo sam nekad smislio mlad

U međuvremenu – moje željenje
Obesmisliše u Tuli
Pekari

Anđeli gladi – a ti: jedna si od njih 

 (2019-2021)

LISTNI TABUTI 

           za Miljenka Jergovića

Majka me sada ušutkuje
Da iz temdžita čuje
Ko je umro –

Džamija je u tuđoj mahali
I objave po vrbama
Šušore –

Strahovi izoštre sluh:
I svaki listak je
Tabut –

A gluh ko je
Pročuje kad sâm ostaje 

(2021)

CRNA HRONIKA 

                             za Danila Kiša

Jutros na pijaci nema duhana:
Zarobili ga carinici 

Čovjek sa grivom lava
Ispred mene drži
U ruki praznu
Tabakeru 

I kaže:
Jadne gdje će im tolike duše

(2021)

Pero Magacioner do rata je za male novce ljudima krečio stanove. U tom poslu, kao ni u bilo kojem drugom, nije bio vješt. Aljkav i neuredan, loše je miješao boje, još gore je maljao zidove, i teže je bilo za Perom počistiti i srediti nered od njegova krečenja, nego i ne krečiti. Ali ljudi su ga zvali, jer je bio upola jeftiniji od najjeftinijeg sarajevskog molera. Pogotovu su ga zvale starije, usamljene žene, penzionerke, kojima je bilo drago slušati ga kako priča dok radi.

A nije on bio ni neki veliki pričač. I u tome je, kao i u svemu drugom, bio aljkav, neuredan i nepouzdan. Duša mu slagati, izmisliti, nadograditi, tako da nikad ne možeš znati što je tu istina, i ima li u njegovoj priči ikakve istine.

Kao i svi drugi ljudi u ono vrijeme, i on je uglavnom pričao o sebi. Takvo je bilo to Sarajevo. Kad nekog prvi put vidiš, ili kad se s nekim upoznaješ, govoriš tko si i što si. Tako da onaj drugi zna. Ali i njemu ostaviš vremena da kaže svoje. I tako ljudi razgovaraju, ne prestaje žamor u našoj kotlini. Da je nekim dječjim aviončićem nadletjeti Sarajevo i u preletu snimati glasove ljudi, čulo bi se samo kako žamore pripovijedajući bez kraja i konca o sebi i o svojima. Jedni lažu, drugi ne znaju lagati, pa govore istinu, a treći malo jedno, malo drugo.

Peru Magacionera računajmo među one koji su lagali, tako da ni ono što ćemo sad o njemu reći ne mora biti istina. Pričalo se, a bit će da je i on tako pričao, da ga je po rođenju mati ostavila na pragu marijindvorske crkve, golog u kutiji za cipele, s papirićem na kojem je nečijom nevještom rukom pisalo – Pero. Poslije se saznalo tko je bila ta žena i iz čije je kuće Pero: sa Stupa, unuk propalog bifedžije, porijeklom Talijana. Ali on se, nesretnik, potucao od jedne do druge udomiteljske obitelji, i nigdje se ne bi zadržao duže od godine dana. Ako bi i toliko. U šesnaest prvih godina imao je barem trideset različitih pomajki i poočima. I onda, možda, nije ni čudo što je poslije toliko lagao. A možda nije ni lagao, nego su sve to bili dijelovi nedovršenih života, koji nisu započinjali rođenjem ni završavali smrću, nego bi Peru uzimali i vraćali, kao što se uzimaju i vraćaju knjige u biblioteci, a on je, bijednik, odsvakle ponešto pokupio.

Pero je imao jednu maštariju: što bi bilo i kakav bi njegov život bio da njegovi pradjed i prababa, roditelji onog propalog bifedžije, vlasnici gostionice Dopolavoro na Stupu, nisu odnekud s juga Italije doselili se u Sarajevo. Pero bi rastao u Napulju, na vječnome suncu, ne bi se nikad mrznuo, niti bi kad bio mokrih nogu, i možda ga ni njegova nesretna mati ne bi ostavila ispred marijindvorske crkve, u kutiji za cipele. Naravno da ne bi! Nema u Napulju ni Marijin Dvora, ni marijindvorske crkve, ni don Luke u crkvi!

Uzalud mu ljudi govorili da mu je loša računica, i da se on, Pero, ne bi ni rodio da su ti njegovi pradjed i prababa ostali u Italiji, jer onda njegov talijanski djed ne bi sreo njegovu bosansku babu, pa se ne bi rodio ni Perin bosanski ćaća, a da se o bosanskom djedu i drugoj bosanskoj babi i ne govori. Ali nije njega bilo briga za tu matematiku, onu o kojoj se žamorilo u gradu u dolini, u Perinoj maštariji postojali su samo Napulj i vječno sunce. I cijela životna priča, a ne razlomljena u trideset dijelova i na trideset poočima i pomajki.

– Ja sam ti, Miraleme moj, ko vaza koja se razbila! – govorio mi je kad sam ga ono jednom, iz sažaljenja, uzeo da mi okreči stan, pa sam onda morao uzeti slobodno na poslu i cijelu sedmicu za njim rediti.

Ne znam šta je time htio reći, ali računam da je nešto oko tog djetinjeg života po raznim kućama. Upoznao je, nesretnik Pero, Sarajevo bolje nego itko od nas.

Ali još nešto o tom njegovom pradjedu ne smijem zaboraviti. Možda je i to Perina laž i izmišljotina, ali je meni draga i lijepa, pa je treba zapamtiti i ovdje zabilježiti. I zar je važno ako nije istina. Pa ni pisci, recimo Tolstoj i naš Andrić, ne pišu po istini, a ima li boljeg i ljepšeg od tog njihovog? I šta bolje govori o našem svijetu, ono što, evo, ti i ja po istini govorimo, ili ono što Andrić izmisli? E, sine moj, stvarnije je sve što bi taj gospodin izmislio od svega što sam ja u životu odživio. Ali nećemo sad o mom, nego o Perinom životu.

Elem, taj Perin pradjed, kafedžija, restorandžija i dobar kuhar – to se na Stupu zna i mimo Perinih maštarija, u Bosni se prvi put zatekao u ratnom zarobljeništvu 1917. Što se dogodilo i kako ga je do Sarajeva dotjeralo, to sam Bog zna. Vidiš i sam kako je u ratu! E pa tako je, samo još veće, luđe i krvavije bilo i onda. I tu je on, bit će u nekakvoj aščinici, ili kod nekog u kući, vidio sogandolmu. Lukići, lukčići, lučice ne veće od ljudskog oka, a u svakom mljeveno meso i riža, i sve to skuhano u nekakvom saftu, ama prste rođene da oglođeš od miline! Kada se 1919. vratio kući, samo je o tim lučicama ne većim od ljudskog oka, punjenim mesom i rižom, pa u saftu, pričao ženi, koja je u Italiji vodila kafanu dok je on ratovao. I bit će da je i nju omađijao pričom.

Tako su se njih dvoje pokupili, zatvorili svoju talijansku kafanu, i došli u Bosnu, da žena okusi sogandolmu. Tako došli, i nikad se više nisu vratili kući. Pa se tako iz sogandolme na kraju rodio i Pero Magacioner.

Kada se zaratilo, nikome više nije trebao moler. Tko bi krečio dok naokolo padaju bombe! Ali je od nekih doba zatrebao netko tko će popravljati krovove i slagati crepove koje rasturi mina iz minobacača, ili ih porazbija mitraljeski rafal. Majstori nisu bili voljni da se time bave. Ni planinarima, ako je planinara i bilo, ako svi ne bi bili na linijama, u rovovima, nije bilo drago penjati se gore. Ne znam jesi li se ikad u Sarajevu penjao po krovovima. Ja jesam, pa znam. Gdje god se ovdje popneš na krov, viđen si s barem dva brda i dvije strane svijeta. Na oku te imaju barem dvojica snajperista. A barem jednom od te dvojice bilo bi zabavno da te pogodi u glavu, u guzicu, u ruku, svejedno u šta, pa da te gleda kako se niz krov kotrljaš u provaliju. Iz ta daljine, ja mislim, to i ne izgleda kao da si ubio čovjeka, nego kao da se igraš s plastičnim figuricama kauboja i indijanaca, ili kao da odozgor nadgledaš neki minijaturni svijet, u kojem kobajagi žive neki minijaturni ljudi.

E, tako se Pero Magacioner počeo verati po krovovima i sređivati razređene crepove. Kažu da je u tom poslu bio bolji nego u drugim svojim poslovima. Gore bi razgovarao sam sa sobom, ili bi se dovikivao s onim koji bi stajao pod kućom i nadzirao ga tamo u visinama. Postao je legendaran u popravljanju krovova. Svi ga zvali, a on se penjao i po zimi i po suncu, i po suhu i po kiši. Nije ga bilo strah. A kad čovjeka nije strah, onda ni snajperisti ne pucaju. (Ovo ne uzimaj zaozbiljno i ne provjeravaj. Ovo ja samo tako govorim, zbog priče i zbog zabave. Čuj da snajperisti ne pucaju ako čovjeka nije strah! To stvarno može samo u ovakvoj priči, od duga čekanja i od besposlice.)

I onda na samom kraju rata, bio kraj augusta 1995, pogibe Pero! Negdje gore iznad Sepetarevca, skotrljao se niz krov i odletio u bezdan, na kaldrmu. Našli ga slomljene kičme, izlomljenog, gluho bilo, kao da ga je Picasso nacrtao. Glava mu došla među noge, a ruke mu grle leđa. Takav je, kažu, bio. Mrtav, jašta nego mrtav, ne možeš ostati živ ako s tih visina trehneš o kaldrmu. Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patolog, a onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao s krova. Pao kao kruška.

Drugima je to svejedno, ali meni nije. Ni tebi, vidim, nije. Pa je li tako? Ne može ti čovjek tri godine vraćati crepove koje četnici razbacaju i razrede, i da mu na kraju kažeš da je pao s krova. Pao kao kruška.

Snajper je Peru strefio ravno u njegovo ludo srce. Bog da mu dušu prosti, kako bi vi to rekli.

(za Novu godinu, unaprijed)

Sve mislim bit će nešto
a nikad ne bude mnogo.

I što više mislim
sve manje bude.

Zato više ne mislim
pa što bude to bude.

A ni to me ne brine.

Postoje oni dani kada se u nevakat po najjačem letnjem zvizdanu nađeš u Pljevljima, pa preko graničnog prelaza Jabuka pređeš na teritoriju Srbije i spustiš se u Prijepolje i Priboj. Ti su dani toliko čudni da se i meštani koje srećeš u tom delu Crne Gore i Srbije čudom začude kada te vide kako melanholičan hodaš ispod sjena munara i tražiš česmu pored Lima da se napiješ hladne vode negde u blizini silnih fabrika, tu baš kod industrijske zone. U tim nevakatima ahmedije hodža i mantije popova kao da na letnjoj sparini prašnjave lebde, u tim nevakatima dijete šutira loptu o zid svoje kuće i viče Jovetiiiiić, Bećiraj, Mitrović, Ljajić i gooool, a majka mu sa prozora namazanim parčetom hleba preti i viče Rasime, Marko, Jovane, Rašide ulazi u kuću da jedeš! Tada Sandžak zaklone brda i planine, plodni voćnjaci i traktori, a trobojke na obe strane granice ponosne se vijore i kao da pomalo od te gordosti po crnogorski crvene. Napustiš li Prijepolje u poslednji čas iliti vakat, pa u nevakat stigneš u Priboj, na ulazu te zatiče fabrika FAP. Tada se svom snagom otisneš ka Bosni i Hercegovini i zapevaš jednom glasno: “Ja sam FAP mašina, ja sam FAP mašina, fabrika automobila PRIBOJ!…Rambo vozi kamioooon, Rambo vozi, šalta vozi.” Lim se zeleni, zvone crkvena zvona, čuju se ezani, fabrička jutra dim iz dimnjaaakaaa… a ti voziš, šaltaš voziš! 

U gradu iz kojeg ti pišem mnogo je mrtvih pisaca koji su u meni i dalje živi. Sklonili su se u moje srce i moja sjećanja i tu će živjeti sve do moje smrti. Zahvaljujući njima povezan sam i ja sa svijetom u kojemu su oni za svojih života pronašli svoj vječni dom. S njima u Sarajevu i dalje živim kao sa starijim članovima obitelji od kojih i učim kako u svijetu biti svoj. Došao sam u Sarajevo iz Gradačca u tu obitelj kad sam tek učio pisati. U godini kad su njegovoj općini bili najpotrebniji pravnici. Kad sam njegovu vlast molio za stipendiju na studiju likovne umjetnosti. Nije uspjelo. Molio sam i za francuski, jezik na kojem se obranio svoj maturski rad „Le Père Goriot “, bio sam odbijen. Moj profesor glazbe Ivo Ungaro, Hrvat na privremenom radu u Bosni, koji je u općini vodio resor stipendiranja, ponudio mi je pravo, o kojemu nikada nisam niti razmišljao. Prihvatio sam i na tome studiju izdržao kratko, onda se vratio svome prvome izboru – likovnoj umjetnosti. Nakon dvije godine bio sam bez stipendije.

Ova moja ispovijest stići će ti u Zagreb, na adresu tvoga weba gdje ćeš ga, bivši Sarajlijo Jergoviću, vjerujem, i objaviti. U Zagreb si iz Sarajeva stigao kao pisac triju  objavljenih knjiga, „OpservatorijeVaršava“, pjesme, Zagreb 1988. i „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, pjesme, Sarajevo, 1990. i „Himmel Comando, pjesme, Sarajevo,  1992. Ja sam u Sarajevo zakoračio bez ijednog objavljenog slova, bez osiguranog smještaja i ishrane. Dugo vremena, kao ilegalac, spavao sam u zgradi nekadašnje i današnje Bogoslovije, nakratko kod rodice u ulici Mustajpašin mejdan, kod Vijećnice. Onda opet nigdje, ni na nebu ni na zemlji, bez stalnog prenoćišta, s vremena na vrijeme kod dobrih prijatelja. Predugo sam u Sarajevu birao što ću biti: slikar, profesor francuskog, novinar ili pisac?! Ili sve istovremeno. U sarajevskom studentskom listu „Naši dani“ pokušao sam kao novinar, prvo kao tehnički urednik i ilustrator, povremeno i kao novinar-reporter. Tu sam prvi put upoznao predstavnike generacije sarajevskih mladih pjesnika, koji su u redakciju često navraćali i donosili svoja nova ostvarenja. Mnogi su odavno mrtvi, u meni su i danas živi. O umrlim koji su u meni nastavili svoje živote želim ti reći riječ-dvije, koliko i o sebi. Ispisujem ti imena najznačajnijih, njihova djela su ti poznata, koliko i meni: Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Hamza Humo, Ahmet Hromadžić, Risto Trifković, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Vitomir Lukić, Alija Isaković, Stevan Bulajić, Tvrtko Kulenović, Ljubo Jandrić, Izet Sarajlić, Jan Beran, Čedo Kisić, Mladen Oljača, Miodrag Žalica, Duško Trifunović, Velimir Milošević, Nenad Radanović, Nedžad Ibrišimović, Nenad Ešpek, Nikola Martić, Velimir Stojanović, Anastazija Šubić.

Ćamil je bio pričalica, ma gdje bio, s najviše pozornih slušatelja, kao i Nenad Radanović. Nije me s ovim piscima trajno povezalo samo njihovo djelo već i prijateljstvo koje nam je osigurao sam život. Pisci tog intelektualnog i kreativnog formata, te mudrosti, intelekta i raskošne duhovnosti zauvijek su me vezali za književnost kao univerzalnu umjetnost.

Klub kulturnih radnika, preko puta štamparije „Oslobođenja“, bio je naše stalno sastajalište, ali i sastajalište glumaca, likovnih umjetnika, glazbenika, filmskih djelatnika. Napuštali smo ga posljednji, sve dok nam „kućepazitelj“ Janko i njegov naredbodavac prvoborac i pjesnik Vladimir Čerkez ne bi naredili da to učinimo. Pjesnik Velimir Milošević je gotovo svaki put iz njega odlazio doma s dobrom količinom alkohola u tijelu, Duško Trifunović nije u to vrijeme uopće pio, Nenad Radanović „po koju“, kao i ja. U šetnji pustim ulicama Sarajeva slušali smo Velju kako govori svoje stihove. Usnuli grad je odjekivao. Duško je to vrlo često činio u Klubu, nakon što bi „drmnuo“ jednu ljutu.

Naše stalno sastajalište po danu bilo je i u Parkuši, Jelića bašči i Istri. Susretali smo se i u Radićevoj ulici, u zgradi u kojoj su na posljednjem katu bili smješteni, u sobi do sobe, uredništvo časopisa „Život“ i ured Udruženja književnika BiH. Naši najburniji sastanci bili su na redovitim skupštinama Udruženja književnika BiH. Bilo je na njima i polemike, neodmjerene kritike, uvreda… Ključalo je kao na vatri, početnici su rušili autoritete, njihove osinje ubode autoriteti su podnosili sa smiješkom. Njih danas više nema među živima, oni su (ne)umrli pisci koji su u ovom gradu i dalje živi u meni, ali i u njegovoj kulturnoj i umjetničkoj povijesti. Od njih sam sve učio, s njima i danas živim kao sa svojim roditeljima. Svih tih godina okupljali su nas Sarajevski dani poezije, kraće vrijeme i Poetski maraton, čiji je pokretač bio Duško Trifunović.

S Ćamilom se družim i dok ti ovo pišem, u kafiću „Svjetlosti“ na četvrtom katu nove zgrade u Preradovićevoj. Tu mi je navraćao vrlo često, tu smo ispijali kave i eglenisali satima. Stanovao je u blizini, u JATovom neboderu, navraćao mi je s cigaretom na usnama, odlazio od mene s cigaretom na usnama. Njegov eglen bio je poezija, da je sniman, mogao je odmah na papir, u knjigu. Tako je bilo od 1980. godine, u kojoj smo s Ristom Trifkovićem na natječaju „Svjetlosti“ za roman o Sarajevu dobili nagrade, sve do njegove tragične smrti.

S Mešom sam i danas u društvu njegove “Četiri zlatne ptice“, objavljivanim u nastavcima  u časopisu „Život“, kao njihov korektor i kao autor njegova portreta u tušu. (Taj minijaturni portret, uokviren, mnogo godina kasnije, u društvu Vere Marjanović i Stevana Tontića, dočekao me na zidu beogradskog stana Meše i Darke Selimović, u kojem smo kratko boravili u svezi odobrenja nasljednice autorskih prava za uvrštenje djela njezina supruga u ediciju „Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga“.) Autora romana „Četiri zlatne ptice“ („Derviša i smrti“)  susretao sam često i na Titovoj, uvijek s Darkom, uvijek bez hrabrosti da mu priđem i da ga upoznam.

I Ilija Ladin je u meni i danas živ. (Ma, je li stvarno umro?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji sam prije njega koristio sa suprugom. (Već sam, dakle, oženjen, u svom stanu, nisam beskućnik!) Preko velikih sam mu veza, kao beskućniku, uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što sam uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je počeo širiti priču kako sam mu ga ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao čuvati ne znam ni danas? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost i u vječnosti.

I Nedžad Ibrišimović je mrtav, to oporičem, s tim se ne mirim. Stasit momak, briljantan stilist, kipar blizak Giacomettijevoj nadrealnoj poetici. Među svojim kolegama je djelovao kao čempres u gustoj šumi. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek. „Bosna, to je jedna dobra zemlja…/Operi noge u rijekama/Bosna je ćilimom zastrta.“

Dok ti ovo pišem, evo me i s Duškom Trifunovićem, u njegovoj koševskoj garsonijeri. U njoj spavam, u nju nam svakodnevno iz obližnje samoposluge Duško donosi hranu. Ja sam njegov podstanar koji gazdi ne daje ni dinara. Navečer zajedno odlazimo u Klub, gdje je šarmer, povremeno i govornik svojih stihova. Evo me s njim i na Poetskom maratonu koji se ne gasi ni noću, traje danima. U A fazi Alipašina polja dobio je novi stan, oženjen je, već ima dvoje djece, Severina i Anu, u njemu smo gotovo svake večeri, uz meze, razne zezervate, kako je on meze zvao. Ponekad je s nama i Berber. Nas dvoje kod njih i po tri dana tjedno uzastopce, njih četvero kod nas bar jednom tjedno u Bfazi Alipašina polja. Kao jedna obitelj koju je iznenadni rat zauvijek razdvojio. Tužno. Dirljivo.

Iz Pionirske doline gdje mu je brat Božo zaposlen i nastanjen i Velimir Milošević je konačno preselio u vlastiti stan, u blizini stadiona je Grbavice. Povremeno sam s njim još uvijek i na spavanju u Pionirskoj dolini gdje mu je i majka. Sada smo nas dvojica od njegova brata i majke konačno odvojeni. Ljeto je, konac kolovoza. Mnogi su na moru, i domaći i strani gosti. Slučajno u Parkuši susrećemo dvije Poljakinje. Nemaju gdje prenoćiti, pristaju poći s nama u Veljin novi stan. Usput kupujemo velikog šarana za večeru, živ je, stavljamo ga u vodu, u kadu u kupatilu. Povremeno s Poljakinjama nadgledamo njegov život u kadi. Blizu je večera, gladni smo. Vadimo ga iz kade i ubijamo. Siječemo ga na komade, jedan po jedan komad stavljamo na vrelo ulje. Komadi se trzaju, iskaču iz tave. Šaran je još uvijek živ. Skakuće i na ploči šporeta. S mukom nekako uspijevamo svaki komad vratiti na vrelo ulje gdje se konačno predaje. Niti jedan zalogaj ne odlazi iz naših grla bez smijeha.

S Makom Dizdarom zbližila me jedna moja naslovnica „Kamenog spavača“. Honorar od korekture tekstova u časopisu „Život“ punio je koliko-toliko prazni džep nezaposlenog. Kao što su i portreti najznačajnijih suradnika „Života“. Objavljivanje u nastavcima romana „U ime oca i sina“ nakon „Četiri zlatne ptice“ moj džep je dobro dopunilo. Dobri čovjek Mak. Veliki pjesnik Mak. I kao početnika, odmah me je prihvatio kao sebi ravna.

Neću dalje, Jergoviću, široko je, duboko je, bojim se dubina, mogle bi me odvojiti od bitnog. Došli novi, potisnuli stare kao da im nisu ništa značajno ostavili. Nema ih. Umrli, a (ne)umrli. Neka čudna kulturna politika caruje, otpisuje i žive zajedno s (ne)umrlim. Otkako te je rat protjerao s Mejtaša, nema te ovdje, a nema te ni tu. Kako, dakle, uopće živjeti u svijetu koji ne poštuje svoje vrhunske vrijednosti?

Моје весело демонско друштванце
Повремено инсценира на свом порталу
Процесе у подземном “Хашком трибуналу”.

Главног тужиоца игра први од демона
С доста реторичког умијећа,
Посебно кад оптужује живописне несрећнике
Из озлоглашених региона.
(Неких се и пјеснички субјект сјећа.)

Ту је и више оштроумних бранилаца
Које зову ђавољим адвокатима.
Тужилаштво и суд извргавају руглу
На сваком кораку у згради суда
Међ улазним и излазним вратима.

Безброј правника туда се маје
У Претресном и Апелационом вијећу,
С намјером да процес вјечно траје.

Активан је и тим преводилаца,
Зноје се преводећ из шупљег у празно,
Све док предсједник суда не упита:
Има ли шта под “Разно”?

Kod Dine, rođene na isti dan kad i Ida, ne samo što uopšte nije bilo takvih konflikata, nego je sve bilo opušteno, blagonaklono, amorfno, kao kasno popodnevno parisko nebo. Odakle je, pitam se, dolazila ta njena predanost, skoro podčinjenost? Možda sam joj ličio na nekog egzotičnog bajronovskog tipa s izduženim bakenbardima, bledim licem, plamenim očima – u narančastoj vindjakni, kupljenoj džabe na Bit-pazaru, a koja je u Parizu delovala nepobedivo. Iako je Dina bila dovoljno pametna da shvati da su se ovom bajronovskom replikantu već otkačili konci i da mu je, čak i kao marioneti, bila potrebna temeljita prepravka. Odatle se, verovatno, otkinula njena semitska samilost, kojom me je milovala po sveže potšišanom vratu, raznežena sestra i, istovremeno, blago nadražena ljubavnica. U jednom od povučenijih kafića na Monparnasu sačekivali smo veče, koje je postepeno, lakim prozirnim velom, stišavalo svetlost. 

Lenjo smo istraživali nebo, neagresivno, protkano nijansama kao na platnima impresionista. S vremena na vreme, Dina bi upila napućene sočne usne u moje i sporo, oduženo, počinjala da mi usisava jezik. Sekunde su se vukle kao beskrajne escaliers roulants, kad iz još netamnog neba nešto blještavo namignu, izvrnu, razigra se. Hitro i pokretno iznad nas su preletali beli fantomčići. Na trenutak, najrazgovorljiviji grad na svetu se te večeri preselio u visine, nepredvidivo razigran i naterao nas, odvajajući navlažene usne, da se zagledamo kao zaprepašćena deca u leteće duhove, iako nam je skoro odmah bilo jasno da su to samo odbljesci laserskih reklama koje su se emitovale s krova osamdesetospratnice kod Lafayetta. 

Nekada stvari mi se čine stvarnijim kada ih ne poznajem. Jednom noću, kao dete, otrčao sam do toaleta da piškim i zatekao oca kako mokri. Iz otkopčanog šlica teget pantalona virio je ogromni penis, kao veliko isplaženo crevo. Slično kao kad je Idi, iza mašine za pranje veša zapretio debeo zubati pacov, a kada se uhvatio u zamku, vidismo malog, dlakavog uplašenog mišića. I fantomi koji su žonglirali na pariskom nebu bili su ta vrsta iluzija, priviđenja stvarnija od tela, ali Dina i ja smo se lako spontano uživeli u njihovu igru. 

Ispada da sam bio nepravedan prema Idi. Oboje smo iluzionisti, samo što je ona otvoreno privržena svojim fantomima, a ja se krijem iza maski Betmena, Petar Pana, Paje Patka. Ustvari oboje kompenziramo naše učmale živote. Pada mi na pamet kako je Ida, žena sa duhom, ali ne uvek duhovita, pre nego što se zaljubila u Čehova, umela neočekivano, brzim potezima da zgrabi i odseče ceo pramen na čelu i da se zatim smirena posmatra u ogledalu. Jedino mi nije jasna zašto me je toliko strogo izolovala u svetu banalnog materijalizma, kada pred sobom vidi najnesnalažljiviji mogući primerak. Ostaje kao razlog samo tuga za detetom, ali zar to nije bila i moja tuga i moj gubitak? Siguran sam da bi Čehov i slični osećajni geniji to preboleli mnogo dostojanstvenije. Ili bi stvorili neku strašno dobru priču sa najdubljim poznavanjem čajeva, cvetova, leptira i, naravno, ženske duše.  

(Zapis o knjizi objavljenoj prije gotovo šest i po decenija)

Prašina, paučina, tragovi prisustva nezajažljivih moljaca.

Već treći dan po policama u dvije sobe premećem knjige iz svoje kućne biblioteke, po dekadnom bibliotečkom sistemu poredane u dva reda. Nikada nisam prebrojao koliko ih je. A i zašto bih? Dovoljno je to što znam da ih stotinu, možda dvije stotine češće uzimam, makar jednom godišnje, postale su na neki način dio mene, a mnoge samuju decenijama.

Odvajam one koje ću darivati Tesliću, gradu u kome sam kao osnovac zavolio knjigu i pročitao mnoge koje su se mogle naći u tadašnjoj biblioteci “Edo Blažek”. Dodaću ponešto i biblioteci u Čelincu čiji sam knjižni fond već u nekoliko navrata bogatio. Čekam da konačno korona skine krunu sa glave, pa da se može slobodno putovati, jer je Viktor Lazić iz beogradskog Muzeja savremene književnosti obećao da će i on doći po nešto knjiga.

Odvajam, dakle, knjige radostan što ću moći da ih darujem, a žao mi se sa svakom od njih rastati, mada znam da će im biti bolje tamo kuda odlaze nego da samuju u mojoj biblioteci.

Odjednom, zbog moje nespretnosti, na pod s police pade knjiga koju sam mnogo puta prelistavao i čitao, ali nikako u posljednjih desetak, možda petnaestak godina, jer sam je bio negdje zaturio, pa je nisam mogao naći. 

Naslov jednostavan: 65 (i slovima, što ja dodajem: šezdeset pet). 

Ispod toga, kao podnaslov: Antologija savremene jugoslovenske poezije.

Na samom dnu prednje strane korica ime autora/antologičara: Dragoslav Adamović.

Tek na trećoj stranici knjižnog bloka kompletan naslov – “65 pjesnika odgovara: KOJU OD SVOJIH PJESAMA NAJVIŠE VOLIM I ZAŠTO?” Tu saznajemo da je knjiga objavljena 1958. godine u Sarajevu, a na prethodnoj, drugoj stanici, da je izdavač “Narodna prosvjeta” i da je “naslovnu stranu (čitaj: prednju stranu korica) izradio” Željko Marjanović, čije ime se susreće u stotinama knjiga. U to vrijeme nisu potpisivani urednici i recenzenti, ali čitalac saznaje ko je korektor, ko tehnički urednik, a ko je odgovoran za izdavača, ko za štampariju (Fata Mlaćo, Hilmo Hadžić, Mustafa Zivić, Pero Grinfelder).

Neko će pomisliti da je navođenje ovih podataka sitničarenje, ali meni se čini da ponešto govore o vremenu u kome su se knjige štampale u velikim tiražima, za široko, jugoslovensko tržište, i da bi se o svakoj od njih mogla napisati posebna priča.

Vratimo se knjizi koju je priredio ugledni novinar NIN-a Dragoslav Zira Adamović, koji je nešto duže od godinu od tada najuglednijih jugoslovenskih pjesnika tražio da za jedan od najuglednijih nedjeljnika tog vremena izaberu svoju najdražu pjesmu i ukratko napišu zašto im je baš ona prirasla srcu.

Kad danas, gotovo šest i po decenija poslije njenog objavljivanja, listamo ovu antologiju, onda nam se čini da je možda zanimljivija i značajnija nego u ono vrijeme kada je još mirisala na svježu štamparsku boju.

Na primjer, interesantno je vidjeti ko su tada bili najugledniji, da ne kažem najprestižniji pjesnici u toj zajedničkoj nam državi. Bilo bi zamorno da se ovdje navode njihova imena, jer poduži je to spisak, ali se može reći da su neki već tada bili, a da će neki tek postati klasici, dok su mnogi gotovo sasvim zaboravljeni (“samo na rijetka spominjanja sveden”, kako u jednoj pjesmi kaže Duško Trifunović), jer je njihovo djelo imalo obilježja prigodnosti i nije izdržalo provjeru vremena. Većina ih je rođena u prve dvije decenije dvadesetog vijeka, manje ih je iz treće decenije, a tek poneki je “zagazio” u posljednje decenije devetanestog vijeka. 

Mira Alečković, Dobriša Cesarić, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Vladan Desnica, Mak Dizdar, Hamza Humo, Jure Kaštelan, Blaže Koneski, Skender Kulenović, Gustav Krklec, Desanka Maksimović, Dušan Matić, Tanasije Mladenović, Sima Pandurović, M. Panć Surep, Vesna Parun, Miodrag Pavlović, Boško Petrović, Vasko Popa, Stevan Raičković, Marko Ristić, Risto Ratković, Augustin Stipčević, Dragutin Tadijanović, Gvido Tartalja, Tin Ujević, Grigor Vitez, Aleksandar Vučo, Drago Žerve, Velimir Živojinović Massuca (da ovdje nabrojim samo neke po abecednom redu) već su bili klasici. Matej Bor, Jure Franičević Pločar, Zvonimir Golob, Slavko Janevski, Jure Kaštelan, Dušan Kostić, Slobodan Novak, Tone Pavček, Aco Šopov, Irena Vrkljan, Ciril Zlobec i drugi krupnim koracima “grabili su” da im se pridruže. Bilo je i mlađih. Izet Sareajlić, na primjer, bio je tada student, ali je već imao objavljenu zbirku “Sivi vikend”, koju mnogi smatraju njegovom najznačajnijom, a ne samo ulaznicom u svijet popularne lirike.

Neki pjesnici su izabrali pjesme za koje bi se sigurno odlučili i čitaoci, dok su drugi zanemarivali popularnost koju su njihovi stihovi uživali kod čitalačke publike nego su primjenjivali neka druga mjerila. To su pravdali i vrlo zanimljivim tumačenjima. Ističući da “svi mi čekamo nešto što neće doći”, osjetivši “još jednom lepotu življenja pod mostom Apolinerove ljubavi u gradu na Seni”, M. Alečković je odabrala pjesmu “Pod mostom Miraboa”, dok je njena negdašnja profesorica i potonja stalna družbenica Desanka Maksimović izdvojila “Pokošenu livadu” napisavši: “Možda je slabost prema ovoj naivnoj pesmi ustvari ljubav za rodni kraj, povezanost za njegove lepote, za večernju setnu svirku zrikasvaca uz koju sam rasla.” Dobriša Cesarić je izdvojio pjesmu “Povratak” … Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./ Krhko je znanje!)… napisanu prije gotovo četvrt stoljeća, jer “čini mi se da sam u njoj uspio dati adekvatan izraz svome osjećanju, naročito u pogledu ritma i muzike stiha”. Prisjećajući se ratnih godina B. Ćopić čitaocu nudi pjesmi “Kolijevka” koja počinje slikovitim stihovima: Aj, dani su ptice, putnice nemirne,/ u dalji sanjive, u magle jesenje…

Oskar Davičo, ako mu je, često osionom, vjerovati, nije mogao odlučiti koju bi svoju pjesmu odabrao, dok je Mak Dizdar, kako se moglo i očekivati, izdvojio “Gorčina” (Volju/ a djevu mi ugrabiše/ u robje.) Jure Kaštelan, koji je “tvrđava sa jedinom zastavom srca”, nudi pjesmu “Tvrđava koja se ne predaje”. G. Krklec je tražio pjesmu na koju još nije bila pala patina vremena, pa mu se nekako sama od sebe oglasila “Lastavica nad gradom”, “jer mi je jedan njen izgubljeni cvrkut nad bučnim gradom dao više emocije nego najburniji doživljaj”. Zanimljivo je da je S. Kulenović, autor tada mnogo poznate i na mnogim svečanostima recitovane “Stojanke majke Knežopoljke” izabrao prvi i četvrti sonet iz ciklusa “Ocvale primula”, napisanog i prvi put na šapirografu odštampanog u gimnazijskom listu, kao što ni S. Vukosavljević nije izabrao “Kadinjaču” nego lirsku pjesmu “Mladost” (A ljubio sam, rano, bledilo vrele strasti…) 

Dok su neki pjesnici u tri, četiri ili pet redaka objasnili zašto su baš tu svoju pjesmu izabrali, Dušan Matić je, ponudivši pjesmu “Mutan lov u bistroj vodi”, napisao pravi esej na pet stranica, završivši ga ovom mišlju: “Jer poezija je Razgovor čoveka-prirode sa prirodom-svetom. Ili nije ništa.” Slobodanu Novaku samo se, kako piše, čini da mu je najdraža pjesma “Epitaf mladiću koji još živi”, a Vesna Parun, kao da je osluškivala horski glas svojih mnogobrojnih čitalaca, bira ranu pjesmu “Bila sam dječak”, “kojom, oprezno veslajući, pristadoh uz kamenite obale poezije”. M. Pavlović izdvojio je pjesmu “More” čiji završni stihovi  na posredan način odgovaraju i na Adamovićevo pitanje: Eto vidite/ pitanje izbora više se i ne postavlja. V. Popa opredijelio se za “Kalenić” gdje Boje sviću/ Na ivici zaborava, a njegov šest godina mlađi pjesnički sabrat Stevan Raičković izdvojio je “Zlatiborsku pesmu”, ili se možda ona sam izabrala “u kratkoj tišini sećanja”. I. Sarajlić nije, kako bi se moglo očekivati, izabrao “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”, nego “Između tebe i mene, između nas, između sviju nas”, jer je voli i “jer bi tako bilo i da je nisam napisao ja, već neko drugi”. Čitaoce NIN-a, a kasnije i ove knjige, obasjala je “Mjesečina” Dragutina Tadijanovića (Mjesec se pomalja/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini), G. Tartalja je izabrao pjesmu “Otac”, a Tin Ujević “Svakidašnju jadikovku”, “zato što me ta pjesma već decenijama prati kao sjenka”,

I tako dalje.

Pjesme u knjizi pisane van tadašnjeg srpskohrvsatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika  nisu prevođene nego su objavljene na jezicima na kojima su nastale, na slovenačkom i makedonskom, na primjer.

Meni je bilo zanimljivo da skinem paučinu sa ove knjige. Vjerovatno je ima u bibliotekama, pa će možda još nekome biti zanimljivo da je prelista i susretne se s pjesmama koje je bezbroj puta pročitao, čuo, recitovao, ali i sa pjesnicima čija imena godinama ili decenijama nije čuo.