Kada vidje cipele bez vlasnika
Patike koje se ne kreću
Koje nema ko da nosi 

Izludjeli
Američki general
Pred barake Aušvica dovede

Hiljadu hiljada stanovnika
Da vide hiljade hiljada
Rašniranih s mrtvih
Cipela i patika

Oni okreću glave i govore:
Mi nijesmo znali
Mi nijesmo znali

A cipele vrište: znali ste znali

(2003)

IZGNANIK IZ PAKLA

Izgnan iz pakla,
odjednom se nađoh u raju.

Raskoš, blještavilo,
preobilje na trpezi.

Ptice srmenim krilima
čiste oblačke s neba.

Anđeli na harfi
sviraju jutarnju vedrinu.

Gospode, upitah se,
kome je ovdje potrebna poezija?

GRAD I JA

Ovaj grad je u meni,
a hoće da me istjera iz sebe.

Popeću se na brdo
i odozgo
gledati sebe u gradu
i grad u sebi.

Možda ćemo se, ipak,
negdje sresti.

NOĆAS ME POSJETIO RASKOLJNIKOV

Raskoljnikov mi noćas doveo Dostojevskog
u sobu punu mraka i nesanice.

Vuče ga za uši i sikće:
Vidi šta je od mene načinio!
Gurnuo mi sjekiru u ruke
i doveo neku babetinu da me provocira.

A ja sam samo želio
da budem dobar student
i čovjek čistog obraza.

To, kao poslušan đačić, izdeklamova,
potegnu mog omiljenog pisca za uši,
i, bez cilika stakla,
nestadoše kroz zatvoren prozor.

Odgurnuh sa sebe pokrivač
i upalih svjetlo.

Na polici pokraj kreveta
nedostajala je jedna knjiga.

Krajem 1974. godine organizovano je Apsolventsko veče studenata Saobraćajnog fakulteta Univerziteta u Beogradu upisanih četiri godine ranije. Status apsolventa značio je kraj svakodnevnih dolazaka na fakultet, prisustva dugim obaveznim predavanjima i iscrpljujućim praktičnim vježbama. Ostalo je još samo da se položi poneki preostali ispit, da se odbrani diplomski rad, nakon čega dobijaš papir na kojem je tvoje ime, a ispod njega napisano čime je stekao visoku školsku spremu i stručni naziv diplomirani saobraćajni inženjer, kao i prava koja mu po zakonu pripadaju. Beogradski saobraćajni fakultet je u to vrijeme bio jedini te vrste u bivšoj Jugoslaviji, osnovan 1950. godine. Kasnije, dugi niz godina taj fakultet i pripadajući institut bili su vodeće obrazovne i naučno-istraživačke institucije u oblasti saobraćajnog i transportnog inženjerstva na Balkanu, s poznatim profesorskim imenima kao što su Lazar Đokić, Nikola Oka, Ljubomir Topenčarević, Vojislav Radovanović, Radovan Branković, Nenad Jovanović, Milan Adamović, Dragoslav Macura, Božidar Milošević, Josip Lenasi i mnogi drugi. U mojim tadašnjim godinama ja nisam mogao znati ni vrednovati sve ono što su me ti ljudi tada učili. Jer dok si mlad svi oni koji te tjeraju na trud i rad podsjećaju te na tvoje obaveze i zahtijevaju da te obaveze ispuniš tvoji su protivnici, jer ti oni tada remete uživanja koja si sebično zamislio. Tako je s profesorima, tako je s roditeljima. Dvadesetpet godina kasnije, kad sam se našao u Americi i radio poslove saobraćajne struke za državni departman transporta  i privatne konsultantske kompanije, mogao sam realno vrednovati šta su me ti ljudi naučili.

Na početku apsolventske svečanosti, pored ostalih, obratio nam se i stari profesor Lazar Đokić, doajen ovog fakulteta. I danas, skoro pedeset godina kasnije, sjećam se dijela onoga što nam je rekao:

Drage moje koleginice i kolege, 

ja vam još samo mogu reći da će vam diploma koju ponesete odavde otvoriti mnoga vrata, a vi će te odlučiti na koja će te ući. Da uđete na prava vrata, da zavolite to mjesto gdje ste ušli i da poželite da tu ostanete, trebaće vam i sreća. Sreća za svakog od vas bi bila da, odmah na početku svoje karijere, radite sa nekim ko je iskusan, ko je istinski majstor svog posla i da mu vi budete šegrt makar nekoliko godina.

Ja sam imao tu sreću da odmah na svom prvom poslu budem šegrt vrsnom majstoru, sabraćajnom inženjeru Dragoljubu Mićiću – Mići koji je bio desetak godina stariji od mene i koji je iz iste beogradske škole došao u Sarajevo i radio u Republičkom urbanističkom zavodu u Sarajevu koji se nalazio u tadašnjoj ulici JNA (danas ulica Zelenih beretki). Mića je bio iskusan inženjer, pravi saobraćajni entuzijasta, govorio je i pisao engleski, pratio inostrane stručne časopise, radio po deset-dvanaest sati dnevno. Bio je to natprosječno inteligentan čovjek, vrlo elokventan, a istovremenu i vrlo temperamentan. Mića se često, uzbuđen i ljut, vraćao sa sastanaka koje je imao u tadašnjem Izvršnom vijeću (sadašnje Vijeće ministara) s predstavnicima vlasti i govorio Svi misle da o saobraćaju sve znaju i to uporno dokazuju statistikama o poginulim i povrijeđenim i promašenim investicijama.

Prvog mog radnog dana na zidu u Mićinoj kancelariji vidio sam krupnim tehničkim slovima ispisanu izreku Sretan je čovjek koji nalazi zadovoljstvo u svom radu. Prihvatio sam tu izreku jer sam istinski uživao radeći poslove planiranja i projektovanja saobraćaja za potrebe prostornih, urbanističkih i regulacionih planova za mnoge opštine u Bosni i Hercegovini. Ta izreka me pratila cijeli život, a kasnije, kad sam postao profesor na univerzitetu, često sam je govorio studentima.

***

Tačno deset godina nakon apsolventske večeri u Novom Beogradu, sada već kao iskusan saobraćajni inženjer, našao sam se u Zenici na sastanku u Privrednoj komori gdje se razgovaralo o problematici transporta tereta u Bosni i Hercegovini s posebnim akcentom na potrebe Željezare Zenica. Na sastanku je bio i novi republički sekretar za saobraćaj i veze (tada se to tako zvalo, a sada se zove ministar transporta i komunikacija) Stjepan Domaćinović zvani Kokan. Nikad tog čovjeka ranije nisam vidio i nisam znao zašto je dobio taj nadimak Kokan. Pretpostavlajao sam da je zbog toga što je u narodu kokan onaj koji je prvi u kolu koje se igra, onaj koji predvodi kolo mašući maramom. Nikad nisam igrao u kolu, ali sam gledao mnoga, pa mogu samo da pretpostavim da ta uloga kolovođe ili kokana nije ni malo lahka. Dokaz tome je da je svaki kolovođa – kokan kojeg sam vidio nakon završetka igre je bio mokar kao čep, a nije se tuširao, možda nije znao ni da pliva. Ali je znao da vodi. Ljudi su ga slijedili.

ako ikad umrem
da počinem na fortici svete Ane
gradskim zidinama sklonjena
od race i običaja

majka rukom raspoređuje šimšir po
ugraviranim brojkama
rukavom obriše sloj pepela
pa sloj vjetra u kostima
svog čovjeka

Moj Bihore, rano moja,
Živa rano rascvjetala
U toj rani i sam stasah,
Dvije noge ko dva štapa –
Prva – druga, druga – prva…

U bronzinu varenika,
Na samrti miš se kupa
Il’ zemanac potonuo u potonje…
Iz bronzina izbačena zauvijek
Zemna rupa.

U bobici od rakite, smežurene,
ušuškani ko pod šljeme,
Poj gavrana nad platijom
nadrškava noćno sjeme.

Za biljegu čobanici,
Na kosijer med se maže,
Voda huči niz potoke –
da se usni – potpomaže.

Eno tamo put raspuko,
Golobrado dijete plače
Odocnilo s londže kući
U dušeku šiljak čeka
Majka uči u musafu,
Od pretijeka.

Jel’ se ono nad Bihorom
Nebo tušti da lazine isprepira
Žute njive da nakvasi,
Moj ehvene!

Eno neko piljak baca
U mahali da zazveči
Da u snove uburuče…
Vjeverica sva promrzla
U osoju jetko veči.

A proljeće kada dođe
sa beharom i  koprivom
što iz plota namiguje,
Ono sve se nakatanči na prozore –
rast kaoca da se čuje.

1. MUNIB

Tek smo stigli u Ameriku, slabo se govori engleski. Munib nikako, ja šepavo. Munib mi je komšija. Zabolilo Muniba jedan dan u prsima, prepao se, zove mene da mu zovem hitnu. Još smo friški u Americi, još ne znamo da je bolje predurati sve što se može predurati, otići bilo kako drugo do bolnice ako se može nego zvati hitnu ovdje i kasnije se nositi sa apsurdnim računima. Primilo Muniba u bolnicu, smjestilo ga u sobu, prikopčalo EKG, infuziju. Reda se osoblje bolnice u sobi, jedno za drugim, neki u bolničkoj uniformi, neki ne, ne znamo ni ko je ko. Dolazi jedna žena, traži lične podatke, osiguranje, popunjava formulare, postavlja pitanja, ja prevodim. U jednom momentu upita: “Does he have a living will?” Ja znam da “living” ima veze sa životom, a da je “will” volja. Gledam u Muniba, on sav izgubljen, isprepadan, požutio, pa mu kažem:”Munibe, meni je neugodno i pitati te ovo, ali moram, pita te ona imaš li volje za životom.” Kontamo i on i ja, svašta smo čuli o američkom zdravstvenom sistemu, sigurno hoće da vide isplati li ga se liječiti, ako ima volje za životom da se bore, ako nema da ga otkopčaju sa svih aparata da ne troše džaba vrijeme i pare na njega. Munib iskolači oči i zavika:”Imam, imam, reci da imam!” Ja se okrenem ka službenici i velim:”Ima, ima, naravno da ima.” Ona se zahvaljuje, ustaje i odlazi iz sobe. Munib klima glavom i kaže: “Jes’ vidio, majku im njihovu? Gdje dođosmo mati rođena?”

P.S. “Living will” nije volja za životom nego, ukratko rečeno, pravni dokument u kojem se osoba izjašnjava o tome šta činiti sa njom u slučaju da nije u stanju komunicirati sa drugima. Pitanje je sastavni dio prijemnog bolničkog formulara i postavlja se svim osobama bez obzira na problem zbog kojeg su primljene u bolnicu.

2. SENAD, TANJA, ENISA

Još nema testova za vozački ispit prevedenih na naš jezik, a vozačka svima treba, ne može se bez auta ovdje. Neko mora prevoditi. Nakon pola godine, godinu, govorim engleski dovoljno dobro da mogu prevoditi pri polaganju vozačkog. Instruktor postavlja pitanja na engleskom, ja prevodim na naš, ovaj koji polaze odgovara na našem, ja prevodim na engleski. Prevodio sam barem dvadesetak ispita i znam sva pitanja i odgovore da se u pola noći probudim. Senad polaže znakove. Instruktor mu pokazuje znak, ja ne vidim koji je, a Senad mi govori: “Naopako trokut, okolo crveno, unutra bijelo, nešto piše unutra.” Odgovaram: “Pravo prvenstva.” Instruktor pokazuje sljedeći, Senad govori: “Crveni krug, posred debela bijela linija, nešto piše i iznad i ispod.” Odgovaram: “Zabranjen prolaz.” Obično se ljudi spreme za ispit i na meni je samo da prevodim. Zbuni se poneko zbog treme, ja pomognem, polože na kraju svi, barem ovaj teoretski dio. Senada sam zapamtio jer je položio ne znajući ni jedan saobraćajni znak. Hvala bogu nije prouzrokovao nijedan saobraćajni udes, barem koliko ja znam. Da jeste, grizla bi me savjest, sa golemim razlogom.

Enisu pita instruktor da navede četiri slučaja gdje se ne smije preticati. Enisa odgovara: “Tunel, most, raskršće i raskrsnica.” Meni mozak zablokirao iako sam znam odgovor na pitanje. Kažem Enisi: “Fali jedan, raskršće i raskrsnica su isto.” Ona ljutito govori: “Nisu isto, ti ne znaš, ja ću pasti zbog tebe, zato što ne znaš prevoditi.” Sjetih se pružnog prelaza i dodah to na njen odgovor. Položi i Enisa. Kasnije joj govorim: “De mi sad reci kakva je razlika između raskrsnice i raskršća. Jelde da znaš da je to isto.” Enisa veli: “Nije isto.” “Pa kakva je razlika?”, pitam. “Ti bi treb’o znati, ti prevodiš, umalo ne pado’ zbog tebe.”

Tanja polaže vozački dio ispita. Instruktorica je na suvozačkom sjedalu, ja iza. Instruktorica kaže na engleskom: “Reci joj da skrene desno na sljedećem raskršću.” Ja prevodim:” Skreni desn…” i prije nego što sam završio rečenicu, još nisam ni riječ desno završio, Tanja okreće volan udesno, probija drvenu ogradu i ulijeće u dvorište kuće pored ceste, vozi desetak metara i zaustavlja se usred lijepo uređenog cvijetnjaka. I instruktorica se uznervozila, pita: “Šta ćemo sad?” Čekamo da neko istrči iz kuće i počne galamiti. Srećom nema nikoga. Tanja se zaledila od straha. Instruktorica i ona mijenjaju mjesta i instruktorica isparkirava auto iz dvorišta i vozi nazad pred ured. Tanja se budi iz transa i pita: “Jesam li položila?”

3. NERMIN, IVO

U Mičigenu radim kao prevodilac u oblasnom zdravstvenom zavodu. Svi novoprispjeli iz naših krajeva obavezni su posjetiti zdravstveni zavod, primiti vakcine ako nemaju dokaze da su ih primili, obaviti određene zdravstvene testove. Između ostalih i test na tuberkulozu nakon kojeg, nekoliko dana kasnije, medicinska sestra i ja kao prevodilac odlazimo u kućnu posjetu testiranima da očitamo rezultate. Medicinske sestre su voljele ove posjete jer bih ja nazvao dan ranije da najavim vrijeme posjete, a naši ljudi, kakvi su već, dočekali bi nas kolačima, sokom i kafom. Odlazimo tako u kućnu posjetu kod Nermina iz Mostara i žene mu Poljakinje, došli iz Njemačke. Dok mu medicinska sestra očitava rezultat testa, Nermin mi govori:”De bogati reci joj da mi se sviđa. Podebela je, a ja baš volim takve.” Rekoh: “Đe ću joj to prevoditi, neugodno mi.” Veli on: “Ma slobodno prevedi. Evo i ova moja (klima glavom u pravcu supruge koja sjedi na kauču preko puta, a ja se pitam razumije li ona šta on priča) je bila podebela kad smo se uzeli, ali je skroz omršavila, vidi je kakva je sad.” Mislim se, i ne omršavila pored takvog međeda. Rekoh: “Naučićeš ti brzo engleski, znaš gdje radi, reci joj sam.”

U kućnoj smo posjeti kod Ive i Marije iz Travnika. Marija iznijela pred nas kafu, hurmašice i šape. Jedemo i ja i medicinska sestra, a bogme i Ivo. Sestra mi kaže da mu prevedem da ne bi trebao jesti toliko slatkog posto ima šećer. Ivo se smije i kaže: “Aaaa, reci ti njoj da je sve po kontrolom. Ja jedem slatko, ali poslije popijem tri-četiri piva i pivo istopi sav šećer.” Poslije nam govori kako mu je jedno oko stakleno. Mi govorimo kako je dobro urađeno, da smo primijetili da nešto nije u redu sa okom, ali nismo skontali da je stakleno, a Ivo maše hurmašicom i veli: “Jes’ matere mi”, i prije nego je iko stigao reagovati, spušta hurmašicu na sto i prstima, još ljepljivim od agde, vadi oko i stavlja ga pred nas smijući se od uha do uha. Gledam u medicinsku sestru, blijeda k’o krpa, a siguran sam da ni ja nisam bolje izgledao. Ivo vraća oko gdje mu je mjesto, uzima hurmašicu i veli: “Nema ih boljih od Marijinih.”

SEVAPA RADI 

Gledao sam djeda Osmana
Kako skida zamke
S grabljivica 

Bila je ljuta zima –

Kačio im je nanožice
I plašne ih onda
Izmivao

Znao je: prije no što se
Rabljena, i gorda
Ptica u divljine
Vrati – 

Treba joj
Spasa i sevapa radi –
S perja tragove ljudi sprati 

(1989-2021)

NADMOĆ STAROSTI

Poslije operacije bolji sam bio
Iznutra, bez oka, no prije –
Kaže mi Hamo

Vidi –
Možda i treba
Sad ništa ne vidjeti 

Možda za nas i nije
Ono očigledno –

Zato se i trepće – Šabo
Od svraba stalnosti:

Da se bitnost
Tamninom otkrije
Kao u patnji nadmoć starosti 

(2021)

Ovo je golema cigla od knjige o povijesti jedne hrvatske obitelji i pripovjedačevom mjestu u njoj, ali nitko ne bi trebao biti zaplašen njezinim obimom. Jergović je poput prijatelja čije su priče uvijek dobre, gost za kojeg se nadaš da će ostati s tobom do kasnih noćnih sati, kad se dolazi do suštine. Dijelom roman, dijelom memoari, dijelom filozofsko promišljanje, dijelom povijesni prikaz, svako sam jutro jedva čekao da ovo djelo nastavim čitati: njegovi su vrhunci među najhrabrijim štivima koja sam čitao u desetljeću. Najviša preporuka.

(This is a giant doorstop of a book about a Croatian family’s history and the narrator’s place in it, but no one should be intimidated by its bulk: Jergović is like a friend whose stories are always good, a guest you hope stays up late with you getting to the really good stuff. Part novel, part memoir, part philosophical discourse and part historical account, I couldn’t wait to start reading this one every morning: Its peaks are some of the most bracing reading I’ve done in a decade. Highest recommendation.)

John Darnielle (Mountain Goats), američki muzičar, pisac i pjesnik

Večer je kad katolici slave Božić. Na Paliluli smo, kod prijatelja, pijem dobru, odležalu, srbijansku šljivovicu i mezim kozji sir. Razgovaramo o privatnim nezgodama koje su obilježile godinu koja samo što nije istekla. Premda je on jedan od dvojice najvažnijih pisaca današnje srpske književnosti, i premda obično, ovako kad se nađemo, počnemo spominjati pročitane i nepročitane knjige, ovaj put, začudo, propuštamo priliku. Sve do kraja božićne večeri, koju već petnaestak godina dočekujemo u Beogradu, čini mi se da o književnosti nije izgovorena niti riječ. Ako već razgovor o živome životu, i o onome što je kroz čovjeka protutnjalo poput lokomotive s 365 vagona, nije sam po sebi razgovor o književnosti. Ili o onome što će, Bože daj nam zdravlja, književnost tek biti. I onda on u jednom trenutku kaže: Hoćemo li gledati Kesića? Pa uključuje televizor malenog ekrana, i mi na alternativnoj, slobodarskoj i nezavisnoj televiziji gledamo emisiju koju uređuje i vodi čovjek čijim su imenom u prijetećim i šovinističkim porukama ispisane stotine beogradskih fasada. To stranački botovi uživo pokušavaju usmjeriti antipatije publike, ali i samom Kesiću utjerati strah u kosti. On ima nastup mudroga i rječitog klauna, savršeno vlada ekranom i zvučnicima, silno nervira vođu i njegove ljude. Informativni dio emisije koju gledamo posvetio je jednom čovjeku: filmskom redatelju Goranu Markoviću i hajci koju je protiv njega poveo vrh režima, a koja se zatim strukturno širi preko režimskih televizija, tabloida i društvenih mreža, sve do dna i do posljednje jedinke i pojedinca koji, makar i kao daleki simpatizeri, svojim pristajanjem i pasivnim sudjelovanjem čine strukturu vlasti.

Goran Marković je već tjednima i mjesecima impregniran svakojakom krivnjom i opačinom, e da bi pred sam Božić bio optužen za pozivanje na fizičku likvidaciju, na atentat na predsjednika Aleksandra Vučića. Nakon toga su ga, da bi cijela stvar djelovala uvjerljivije i definitivnije, optužili i da je bio motivator ubojstva već davnoga reformatorskog premijera Zorana Đinđića. Naslovnice tabloida, kojima su omotani kiosci u centru grada, Gorana Markovića predstavljaju kao nekog frankenštajna, sastavljenog od uma Ante Pavelića, tijela Hanibala Lectera i emocionalno-moralnog sklopa albanskih neprijatelja i istrebljivača svega srpskog. A na televizijama s nacionalnom frekvencijom, ponajprije na Pinku, tom nosivom kino-megafonu Vučićeve vlasti, komesari vladajuće stranke, ministri u Vladi, te onda i sama premijerka – inače potekla iz aktivističkog NGO miljea, lezbijka i poluhrvatica – u nizu varijacija, emocionalnih, glumačko-verbalnih i tekstualnih, te uz vrlo raznolike pouke i poante, ponavljaju da je Goran Marković pozvao na fizičku likvidaciju predsjednika Republike, ali i da je isto tako bio glavni motivator ubojstva Zorana Đinđića. Kako to više ne govore novinari beogradskih tabloida, niti imbecili i stranački botovi s društvenih mreža, nego je očito riječ o stavovima i o činjenično potkrijepljenom mišljenju premijerke i najistaknutijih ministara u Vladi, očekivano bi bilo da Goran Marković u najkraćem roku bude uhapšen. To se, međutim, ne događa. Ljudi na televiziji gledaju svoje ministrice i ministre, slušaju premijerku, ženu o čijim manjinskim senzibilitetima trebalo bi svjedočiti upravo njezino posvemašnje manjinstvo, kako s vješto glumljenim gađenjem, očiju punih iskrenog užasavanja, svjedoče o redatelju i scenaristu atentata na najveće srpske vođe Goranu Markoviću.

Zoran Kesić od te nečuvene, po izrečenim optužbama, kao i po onima koji optužbe izriču, u suvremenom svijetu neusporedive hajke na jednog umjetnika i intelektualca, Gorana Markovića štiti na vrlo pametan način: pušta snimke s drugih televizija, u kojima premijerka i njezini optužuju Markovića i groze se nad njim, među koje udijeva svoje duhovite upadice i komentare. Premda je Kesićeva obrana krajnje depatetizirana, lišena one sumorne i lažljive ozbiljnosti kojom balkanski salonski ljevičari brane svoje martire, za posljedicu ona ima to da gledatelja dovodi u poziciju pasivnog saučesnika u hajci na Gorana Markovića. Ako ne staneš na stranu onoga kojeg gone, na strani si njegovih progonitelja.

Ono što, međutim, Kesić ne zna, a što ne znamo ni nas četvero, dok u stanu na beogradskoj Paliluli gledamo taj viteški pokušaj dekonstruiranja potjernice za Goranom Markovićem, ono što, na koncu, ne znamo ni nas dvojica posvećenih čitatelja i pisaca, u čijim bi imaginacijama morao postojati nekakav okvir za ovu priču, jest što je, zapravo, konačni cilj hajke na Gorana Markovića. Svaka potjera za jednim čovjekom, koja bi se povela u novinama, na radiju i na televiziji, morala bi u kratkom našem dvadesetom stoljeću imati svoj krajnji cilj. Ili bi nesretnika trebalo deportirati u Sibir, ili mu presuditi metkom u potiljak, ili ga poslati na Goli otok, ili ga samo izolirati od zajednice, ili ga terorom iznutra preobraziti, pretvoriti ga u krpu, ako već ne u konfidenta i prilježnika. Za Gorana Markovića u Srbiji i na Balkanu trenutno nema Sibira ni Golog otoka. Naprosto zato što nijedna nacionalistička vlast u bivšoj Jugoslaviji nije u stanju da dovoljno ohladi Sibir u koji bi, svaka, tako rado strpala svoje protivnike. Ideja da se Gorana Markovića pretvori u krpu, ili da ga se preodgoji u vučićevca, nikome više ne bi na um pala. A kad bi mu se, kao sasvim logična posljedica aktualne hajke, nešto ne daj Bože dogodilo, ili kada bi neki ostrvljeni i inokosni pojedinac odlučio prijeći s riječi na djelo, pa učiniti nažao krhkome Markovićevom tijelu, te tako spasiti Srbiju od budućih Markovićevih atentata na srpske vođe, cijena koju bi režim platio bila bi prevelika. Ili bi bila mnogo veća od ambicija kakve režim ima u hajci na Markovića. Na kraju krajeva, doista nitko tu ne želi smrt Gorana Markovića.

Ali što onda žele? I s čime se, zapravo, obračunavaju obračunavajući se s njime? U najširem smislu, s kulturom i umjetnošću. I to onom najbližom, nacionalnom, srpskom. Goran Marković ušao je u jezik, u sjećanje i u kolektivno iskustvo srpske nacije, ili barem onoga njezinog dijela u čijim su varošicama postojala kina, i u čijim dnevnim sobama svijetle televizori. Ušao je na način na koji su u dvadesetom stoljeću mogli ući samo filmski autori. On je, jednim ne baš tako nevažnim dijelom, gospodar one stvarnosti koja je pohranjena u sjećanju. Gospodar uspomena. Gospodar slika i imaginacije koja je te slike stvorila. Ako tako postavimo stvari, ambicija Ane Brnabić, tojest njezina velikog druga, s kojim je, kako kasnije vidimo na novogodišnjim fotografijama, premijerka ispijala prvo novogodišnje pivo, a onda su ih slučajno snimili naručeni fotografi, zapravo je mnogo veća od ambicija kakve su prema piscima i umjetnicima znali imati vladari u bliskoj prošlosti. Lako je, naime, ubiti Mandeljštama, to je tek malo teže nego zgnječiti stjenicu, ali kako Mandeljštama istjerati iz iskustva onih koji su Mandeljštama čitali? A to bi, čini mi se, Ana Brnabić htjela proizvesti, dok o Goranu Markoviću govori kao o nekom tamo bezveznjaku, koji je za srpske novce snimao svoje filmove, a koji su toliko bezvezni da ih ona niti ne konstatira.

Sljedeće, Goran Marković dio je neke, u Srbiji kao i u Hrvatskoj jednako neomiljene, iznimno malobrojne, ili već odavno izumrle društvene strukture na koju su svi ti plenkovići i vučići, kao i sve te kolinde i brnabićke, jednako alergični, jer ih životom svojim i djelom podsjećaju na njihov prvobitni, praroditeljski tranzicijski grijeh. On je, naime, građanin, pa još dijete iz bolje kuće, kojem ne samo da se dalo da studira u Pragu, nego mu se dalo i da cijeloga svog života, pa, evo, do danas bude nekakva opozicija. Za socijalizma i Jugoslavije nije snimio baš nijedan partizanski film. Premda nije rušio državu, ni u jednom filmu do 1991. nije pokazao simpatija prema proklamiranim njezinim svetinjama. Također, nije snimao filmove za svjetske festivale i međunarodnu slavu, za disidentski status i za ugled na Zapadu. Njegovi filmovi, koji će u neodržanoj ostavinskoj raspravi na kraju pripasti srpskoj kulturi i kinematografiji, utjecali su na formiranje jugoslavenskih generacija koje su stasavale od druge polovice sedamdesetih, pa sve do nestanka zemlje. Bio je sumnjiv tip, koji je utjecao na stvaranje stotina tisuća isto tako sumnjivih tipova, djevojaka i mladića koji su na njegovim filmovima odrastali, i na tim filmovima stjecali nešto što je tako važno da se nipošto ne može prenaglasiti, stjecali su kulturnu samosvijest, samopoštovanje i samopouzdanje. Goran Marković bio je građanin, koji je svojim djelom stvarao građane. Opasna je to rabota, štetna i u svakom pogledu škodljiva. A nakon što se 1991. zbio konačni prevrat svega postojećeg, praćen nacionalnim prevratom i prevratom svih moralnih načela, Marković je, kao malo tko na ovim prostorima, ostao dosljedan svome građanskom habitusu. A da bi se građaninom bilo, mora se uvijek ostati u manjini. I mora se, uza svu svijest o dosljednosti u mišljenju, na umu imati i to da u trenucima prevrata nije dopušteno parazitirati na vlastitoj ispravnosti. Kada se u društvu zbiva prevrat, pojedinac je dužan odgovoriti prevratom unutar sebe. Naime, hulje će nakon 1991. postati kritične prema onome prema čemu si do 1991. sam bio kritičan. Ali na posve drukčiji način. Tim će ti se načinom narugati. I još će te zamrziti, jer ih podsjećaš na to kakvi su do jučer bili.

Goran Marković danas je sedamdesetpetogodišnji umirovljeni sveučilišni profesor filma. Bilo mu je četrdeset i pet kada se Jugoslavija raspala. Iza sebe je tada imao glavninu svog opusa. Ili onaj dio opusa u kojem će postojati logičan red, kontinuitet, dovršenost. Sve što dalje bude radio, bit će nedovršeno, skrpljeno za male novce, prilagođavano troškovniku, snimano u gerilskim, partizanskim uvjetima, ili gotovo slučajno nastalo. Do 1991. Markovićev će opus biti određen njegovim umjetničkim interesima, dok će nakon 1991. njegov opus biti posljedica njegovog moralnog, intelektualnog i umjetničkog angažmana. Nije to stvar izbora, nego posljedica činjenice da je Goran Marković naprosto ispravan čovjek. Ali i da su golemi njegova samosvijest i samopoštovanje.

U nekom je intervjuu, bilo je to čini mi se već davno, autoironično ustvrdio da je svaki dan u mračnim srpskim, jugoslavenskim i postjugoslavenskim devedesetim godinama proveo u Srbiji, suočen s onim što se u toj Srbiji događalo. Nije otišao na Zapad, nije s visine na Zapadu stečenog statusa, ili na Zapadu stečenog pasoša, gledao na sramoćenje i jad svoje zemlje, niti se u Srbiju vratio da bi u Srbiji snimao filmove, budući da je mnogo lakše snimati filmove u najosramoćenijoj zemlji iz koje si potekao, nego u zemlji u koju si pristigao, nego je kao posljednji među autsajderima ostajao tu gdje jest, i radio je ono što je smatrao svojom građanskom i umjetničkom dužnošću. Kada mu više ne bi dali da snima filmove, on je pisao knjige. Pisac je postao po nuždi, tako što je romanesknim sredstvima stvorio nekolilo pisanih filmova. Goran Marković danas je, bez ikakve sumnje, najvažniji i najostvareniji pisac među južnoslavenskim filmskim autorima. On ne boluje od krivih riječi i kvrgavih rečenica, ne muči ga tobožnja inferiornost riječi naspram slika, nego piše jednako sigurno i snažno kako i režira. Premda je u svemu drugom s Ingmarom Bergmanom posve neusporediv, Goran Marković se u prozi jednako suvereno kreće kao i Bergman. I nije tu riječ samo o talentu, nego, možda i više, o načitanosti i kultiviranosti duha i duše, kakvi se zapravo rijetko u ljudi sreću. I kakvi, vjerujem, iritiraju mnogo više od bilo čega drugog što može iritirati one koji su bez dara. Goran Marković, na žalost, posljednjih je tjedana i mjeseci, a možda i cijeloga svog života, imao problema s ljudima bez dara.

Hajka koja se protiv njega povela bizarna je i uznemirujuća iz nekoliko razloga. Protiv njega nadigla se jedna vlada, nadigao se politički režim, oličen u političkom vođi, premda Goran Marković nema nikakvih političkih ambicija. Niti je u njegovom talentu išta što bi na bilo koji način moglo biti upotrijebljeno u političke svrhe. Čak bi se moglo reći i to da je Goran Marković idealni politički neprijatelj svakoga balkanskog vladara: nemotiviran, a vjerojatno i nesposoban da bilo koga regrutira za svoju stvar, on vam može naškoditi samo na dva načina. Fizički: ako bi vas, recimo, iz mraka po glavi tresnuo daskom za meso. Metafizički: ako bi i u budućnosti prevelik broj osoba u razvoju gledala njegove filmove. Štetu od Gorana Markovića teško je politički prevenirati. Za to je prošlo vrijeme godine 1977, kada je u Puli premijerno prikazan prvi njegov igrani film, naziva “Specijalno vaspitanje”. Smisao hajke koja je protiv njega povedena na kraju je samo u patnji onog protiv koga se hajka vodi i u sramoćenju kulture koja nije u stanju da se od hajke obrani. Istina, valja i to reći, u obranu Gorana Markovića stala je, i to bezrezervno, filmska, glumačka, akademska i intelektualna zajednica u Srbiji, na način kakav je, opet na žalost, u Hrvatskoj nezamisliv. To je, pretpostavljam, utješno za čovjeka kojeg gone.

Zabranjeno je kopirati ovaj tekst, lijepiti ga po portalima i predstavljati kao vlastiti sadržaj