O izložbi Adnana Dupanovića „Iz taloga 2020./2021.“ u Gradskoj galeriji Bihać, 1.-22. VII. 2021. 

Godine 2020. i 2021. – koje su obilježene pandemijom koronavirusa i globalnom reorganizacijom života – bit će zapamćene kao posebne, izuzetne godine u svjetskoj povijesti, možda čak i kao prekretnice svjetske povijesti, zbog velikih socijalnih i političkih potresa koji su se ovih godina desili, a čije će se posljedice još dugo sanirati. Na taj će način 2020. i 2021. godinu, bez ikakve sumnje, pamtiti oni koji su ih doživjeli i preživjeli. Međutim, po čemu će i kako buduće generacije pamtiti ovu sekvencu svjetske povijesti i svih lokalnih povijesti koje se slijevaju u onu globalnu? Jedino po onim djelima koja su u „realnom vremenu“, u vrtlogu trenutka, zabilježila šta se događalo i kako su ljudi reagirali na to: u žurnalističko-publicističkim, naučnim i umjetničkim djelima. Zato trebamo biti zahvalni svim onima koji su zbunjenost, paniku, strah, tjeskobu i očaj ovih godina kanalizirali u kreativnost, ostavivši autentično svjedočanstvo, zabilježivši određene činjenice i, što je još važnije, duh jednog haotičnog vremena. 

Među one kojima zbog toga trebamo biti zahvalni svrstava se i Adnan Dupanović sa svojim umjetničkim djelima nastalim tokom 2020. i 2021. godine i predstavljenim ovom izložbom: Iz taloga 2020./2021. 

* * *

Dupanovićevi novi radovi nastali su, slobodno se može reći, u dahu i koncentrat su njegovog sučeljavanja ili sudara sa sadašnjošću. On grabi iz magme sadašnjosti i kristalizira „Zeitgeist“. U jednom dijelu radova propituje intenziviranje unutrašnjeg života potaknuto redukcijom životnih aktivnosti u pandemijskom režimu. Izolirani subjekt sabire se i usredotočuje na ono bitno, suštinsko, i (auto)portretiranjem se spašava, pa i regenerira. U drugom dijelu radova propituje se redukcija ljudske unutrašnjosti, ljudske suštine ili ljudskosti, potaknuta intenziviranjem događanja na vanjskoj, socijalnoj pozornici, naime, u okolnostima tzv. migrantske krize, koja od 2018. godine posebno teško pogađa Dupanovićev grad Bihać i Bihaćku krajinu. Socijalna izolacija cijele jedne populacije, koju se ipak ne može ni previdjeti, ni iskorijeniti iz domicilne zajednice, Dupanovića nagoni na strateško izoliranje pojedinaca, pripadnika te šarolike populacije, u svrhu njihove humanizacije, a protiv eksplicitnog ili implicitnog rasizma i ksenofobije, koji počivaju na generalizacijama. Kao kontrapunkt ovom poticajnom prikazu glavnih „drugih“ današnjice, migranata, možemo posmatrati Dupanovićevo istraživanje problematike „vječnih drugih“, Roma, koje je proveo na temelju interesantnog historijskog dokumenta – članka o „fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljenog 1897. u Beču. Način istraživanja i prikazivanja Roma u tom članku, koji više liči na zoologiju nego na antropologiju, danas nam je odbojan, ali nas opet vodi pitanju o dehumanizaciji i humanizaciji ljudskih jedinki i grupa. Da li je odnos većinskog stanovništva prema Romima danas bolji nego krajem 19. vijeka? Odnosi li se većinsko stanovništvo u Evropi prema migrantima iz Azije i Afrike bolje nego što se odnosilo prema Romima u njihovoj povijesti obilježenoj stigmatizacijama, diskriminacijama i nasiljem? 

U oba navedena slučaja Dupanović se neprestano kreće od globalnog i lokalnog, kao zajedničkog, do individualnog, a zatim i obrnutim putem. Svjetski problemi, u doba globalizacije, neizbježno su lokalni problemi, a lokalni problemi neizbježno se artikuliraju kao individualni problemi, i u negativnom i u pozitivnom smislu. 

Osim toga, spomenuti „romski ciklus“ izniman je primjer aktualizacije historijskih fakata i artefakata putem njihove umjetničke obrade, čime se Dupanović pozabavio i u jednom drugom ciklusu, u kojem tematizira Drugi svjetski rat u Ripču, gdje je on kod kuće kao i u obližnjem Bihaću. Ispitivanje kolektivne memorije, te sivih zona i praznina u njoj, lišeno je historijskog revizionizma, reakcionarne historiografike, pa i suhoparne historiografije uopće; to je samo sjeme refleksije o suživotu s bolnom poviješću i o mogućim projekcijama budućnosti.

* * *

 Eksperti za umjetnost prosudit će o umjetničkoj vrijednosti Dupanovićevih novih djela prema teorijskim, estetičkim kriterijima. Moje nekolike riječi o njegovim djelima nisu obavezane takvom ekspertizom, pa imam tu privilegiju da ih motrim, doživljavam i prosuđujem na osnovu utisaka, asocijacija i razmišljanja o njima u širim, ne-umjetničkim kontekstima. 

A u tom pogledu, kao prvo, imam utisak da je Dupanović tokom 2020. i 2021., zanatski i idejno prešao na viši nivo umjetničkog rada, da je opće socijalno nazadovanje motiviralo njegov lični umjetnički napredak, te da je bujicu intelektualne i kreativne energije uspješno ukrotio i komprimirao u djela koja bi mogla misaono i stvaralački poticati raznorodnu publiku, a i njemu samom predstavljati poticaj za daljnji razvoj. To ne znači da Dupanovićevi raniji radovi nisu zasluživali pažnju i pohvale, nego samo to da su ovi novi radovi bitno drugačiji, jer je on, iscrpivši jednu individualnu umjetničku paradigmu, osmislio i ostvario novu, umjesto da je sa sve manje snage reproducirao staru. Dok su njegovi raniji radovi bili, direktno ili indirektno, nadahnuti Dževadom Hozom i nekim drugim bosanskohercegovačkim grafičarima starije generacije, pa su se nesumnjivo mogli okarakterizirati kao „čista grafika“, ovi njegovi noviji radovi bliži su, uslovno rečeno, modernijem senzibilitetu kakav pronalazimo u djelima bosansko-kanadskog umjetnika Sadka Hadžihasanovića, što se realizira u bastardnim formama, korištenjem kombiniranih tehnika i kolažiranjem, kao i konceptualnim zasnivanjem, odnosno kalemljenjem umjetničke kreativnosti, socijalne prakse i naučne teorije. 

Stoga bi bilo pogrešno novost i originalnost Dupanovićevih slika iz 2020. i 2021. dijagnosticirati samo na njihovoj površini. Istina, ono što će većini poznavalaca njegovog opusa biti prva misao jeste drugačiji „vizuelni identitet“ ovog „novog Adnana Dupanovića“, ali novost i originalnost nipošto nisu samo stvar korištenih tehnika. Ono što je ovdje novo i originalno jeste upravo nerazdvojivo jedinstvo forme i sadržaja: eksplicitna višeslojnost slika i konzistentno provedena međuigra pozadine i prvog plana (u kojoj ponekad ono što bi se očekivalo u prvom planu dospijeva u drugi plan, izazivajući dodatni efekt očuđenja), što upućuje na višeslojnost ideja iz kojih slike izviru. Uz, filmskim rječnikom govoreći, krupni, srednji i opći plan – Dupanović u svakoj slici i svim slikama ima i „duboki plan“, gdje se tek, ako ga recipijent dosegne, zbiva prava drama. Tu su, pak, novost i originalnost Dupanovićevih radova najintenzivnije. Životno: obračun sa samim sobom, sa svime što me je određivalo i što me određuje, te sa kontekstom u kojem se svaki mogući obračun dešava. Umjetnički: dekonstrukcija i rekonstrukcija vlastitih artističkih polazišta i dosadašnjeg opusa, savjetodavnih i inspirativnih „uzora“, te tradicije iz koje se, zarad stvaralaštva, mora, ali ipak ne može pobjeći.

Kompleksno i komplicirano tkivo Dupanovićevih radova, hranjeno koncentriranim usisavanjem i probavljanjem aktuelnih i historijskih činjenica, pažljivim recipijentima može proizvesti mučninu, prije nego užitak, ali ako ta mučnina nuka na razmišljanje, na rastjerivanje magle sadašnjosti i prošlosti, onda njegovi radovi mogu biti ljekoviti. Ako je, s druge strane, jedna od najtežih bolesti današnjice rasap zajednica, atomiziranje pojedinaca i njihova (samo)izolacija, praćena legaliziranom i birokratiziranom bešćutnošću, Adnan Dupanović nas svojim slikama usmjerava u drugom smjeru. On nam pokazuje šta znači biti samosvojan, a ujedno usmjeren na zajednicu i zajedničkost. 

Budući da je na briljantan način preklopio ono subjektivno/individualno i ono objektivno/opće, Adnan Dupanović svojim autoportretima i portretima drugih ljudi, pogotovo onih čiji je lik nevidljiv, a glas nečujan, stvara upečatljiv portret vremena koje ćemo pamtiti dok nas bude i koje će se pamtiti dok ovih i ovakvih djela bude.

*

*

*

Selo u kojem sam rođen podijeljeno je na gornje i donje. Postojao je očit animozitet među mještanima ova dva, geografski slična toponima. Gornjačani, jer su živjeli na brdu, i donjačani koji su živjeli u dolini, koja se opet, na drugoj strani uspinje uz još veće brdo, nisu bili baš naklonjeni jedni drugima. Kroz donje je selo, još nekad u Titino doba, prošla cesta. Ta će cesta postati glavna odrednica identiteta, a kasnije i centralna pozornica neviđene drame, po kojoj će i selo postati poznato. O tome nešto kasnije, kako nas priča bude vodila. 

Uglavnom, cesta će kroz gornje selo proći tek poslije rata, u toku nekoliko izbornih ciklusa. Bitno je da je prošla, i da ljudi sada rahat mogu ne ići jedni drugima, kako su to otežano činili dok je postojao makadam. Makadam koji su tolike godine krpili. 

Donjačani su imali i prodavnice, dvije-tri, i četiri jedno vrijeme. Gornjačani su, pak, bili primorani preko livada tražiti prečice do najbliže. Srećom, to je bilo u rijetko, jer ko je u to vrijeme imao para za gluposti. Uzimalo se osnovno; brašno, šećer, ulje, ono bez čega se ne može, a ostalo, ako se baš baš moralo, tipa sok na mućenje, marmelada, ili eurokrem, kad se imala koja marka viška. 

Donjačani su imali školu. Džamiju, i hodžu bezbeli. Sva djeca su tu pohađala i školu i mekteb. Privilegovanost donjačana i tu je naravno bila očigledna. Zauzimali su mjesta bliže peći, a pri tome im je lakše bilo donijeti prisječak do džamije. Gornjačani su imali stari mejtef, na čijem su se potkrovlju držali tabuti. Ako kasno noću prolaziš pored mejtefa, sve ti se čini da potkrovlje škripi. Kao da neko hoda, s rukama na leđima, zamišljen.

Donjačani su imali imućnih ljudi, važnih ljudi, onih koje se pita, i koji hoće, pod svaku cijenu, da ih se pita. Svako selo, uostalom, ima takve. Nije to ništa novo, i ništa čudno. Predsjednik mjesne zajednice je bio donjačanin. Mutevelija isto tako. Dakle, dvije glavne funkcije. Jedan je upravljao hodžom, drugi seoskom politikom. Tačnije seosko-stranačkom politikom. Komplikovano do bola, kako to samo u selu može biti. 

Gornjačani će dati da se izgradi nova zgrada mekteba na koju će biti ponosni. Donjačani su govorili da su tri kupole previše, i da se vide kako strše još s Pravca, ako se dobro zagledaš. O munari nisu dali ni progovoriti. U mejtefu nije bilo hodže, osim za ramazan. Tada bi bio pun ko šibica. Kako volja plane, tako i dogori, a na kraju mjeseca, mejtef postane prevelik za nekolicinu. 

Jedno selo. Dva brda. Jedna cesta. Dvije vjerske građevine. Jedan hodža. I hiljadu peripetija. 

“Neće ga ovde zaklanjat, one gaćonje, a neće ni gore u mejtefu”, rečenica je po kojoj će selo postati poznato. Kasnije i popularno u vidu takozvanih internet memova, koji najčešće služe za svrhe ironičnog, ili sarkastičnog ismijavanja. Kad me neko hoće isprovociarti, ili nasmijati, ili jednostavno podsjetiti, pošalje mi i poznati poklič, potekao sa seoske ceste “mi smo hodžini, hodža je naš”, naravno. 

Pogodi sinoć Lovren laktom Čeha u nos. Umalo mu glavu ne odbi. Sruši se čovjek, poteče krv, svevideće oko kamere nekoliko puta ponovi događaj, tako da čak i domoljubni televizijski reporter skrušeno prizna da je to penal. Ali onda reče, što je zbilja za antologiju, da penala sigurno ne bi bilo, e da u Čeha nije tako osjetljiv nos. Krv je opet, kao u stara vremena, corpus delicti. Dokaz nevinosti i intaktnosti jedne, i nezaustavljive probitačnosti druge strane. Da nije bilo krvi, misli HTV-ov nogometni stručnjak, ne bi bilo ni zločina.

Ono što je, međutim, istina jest da nije svevidećeg oka kamere i Video Assistant Referee metodologije, Lovrenov lakat ne bi bio suđen, niti bi Česi poveli protiv Hrvatske. U dugoj povijesti nogometne igre, koja se najpreciznije da izmjeriti krajnje subjektivnim sredstvima i svodi se na povijest naših života i naših nogometnih kibicerstava, najprije na crno-bijelim, a onda na kolor ekranima, lakat ne samo što je bio uobičajeno sredstvo stjecanja prednosti u igri, nego su, čak i u relativno nedavna vremena, postojali igrači čiji je temeljni doprinos nogometnom umijeću bio zasnovan na laktu. Čuveni Aljoša Asanović bio je igrač poprilično beznačajne klupske karijere. Nastupao je kojekuda po Europi, u Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Austriji, ali samo u Hajduku ostavio je dubljeg traga. U Hajduku i u reprezentaciji, koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a u kojoj je bio jedan od najvažnijih igrača. Bio je Aljoša čarobnjak. Ali kako su u svakoj utakmici koju je odigrao barem dvije-tri čarolije, prema pravilima igre, zaiskale crveni karton, nogomet Aljoše Asanovića u važnom je svom segmentu bio zasnovan na nečemu nedopustivom. Njegovog lakta su se, pretpostavljam, protivnici plašili više nego bilo čega drugog u igri protiv onodobne Hrvatske. Osim što bi svaki put sijevnuo u odlučujućim momentima utakmice, Aljošin je lakat za suce bio savršeno nevidljiv. Općenito, lakat u nogometu je, sve do pojave Video Assistent Referee metodologije, bio uglavnom nevidljiv. Na tisuće zuba posijano je po zelenim ledinama svih igrališta svijeta, e sve dok ga čudo tehnologije nije učinilo evidentnim. Ponosni hrvatski nogometni domoljubi Aljošu Asanovića prozvali su Zlatni Lakat, ne nalazeći ništa problematično u vlastitom oduševljenju njegovom igrom. Oduvijek je fudbal slika kolektivnog mentaliteta. U njemu se, kao i u svakoj drugoj globalnoj društvenoj metafori, prepoznaju nacionalne, lokalne, socijalne karakterne specifičnosti. Zato iz njega, iz nogometa, tako lako izrastaju i kolektivni stereotipi, šovinističke predrasude, sitni i krupni nacionalizmi i rasizmi. Jedna od predrasuda je da se balkanski nogomet od njemačkog, recimo, ili od francuskog, razlikuje po laktu. Kao i svaka druga nacionalistička predrasuda, tako se i ova zasniva na lažnim i krivim interpretacijama nekih istinitih činjenica. Nije svaki lakat s Balkana. I nemaju samo Balkanci lakat. Ali postoji nešto u Aljošinom Splitu i u Lovrenovoj Zenici što doprinosi razvoju lakta i što dodatno potencira njegovu nevidljivost.

VAR je dokinuo upotrebu lakta u kaznenom prostoru. Ozbiljno ga je inkriminirao i na ostatku nogometnog igrališta. Prijetnja crvenog kartona postala je toliko ozbiljna da će se laktovi još neko vrijeme potezati samo na niželigaškim ledinama, tamo gdje se igra po pravilima i običajima staroga svijeta. Je li dobro što je tako? Iskren da budem, nisam siguran. Cjelokupna povijest nogometne igre, moja subjektivna, ali i ona koja je prethodila mom rođenju i sjedanju ispred ekrana, drukčije bi tekla da je postojalo svevideće oko VAR-a. Neke druge reprezentacije osvajale bi svjetska prvenstva, drugi bi timovi bili prvaci države, posvuda bi se igrao drukčiji, mnogo oprezniji, nježniji i sigurniji nogomet. Igra koja je, jednom davno, potekla iz nižih društvenih slojeva, od jada i sirotinje predgrađa velikih gradova, otpočetka bi bila nalik tenisu. Tamo gdje se vodi računa o pravdi, tamo gdje je u igri zabranjeno varati, tamo gdje se ne sumnja u suce, jer suci ni na koji način ne odlučuju o igri, u igri sudjeluju bogati i sretni ljudi. Video Assistant Referee postao je nužda, jer je nogomet odavno postao igra bogataša za bogataše.

Pošteno je i ispravno to što je Patriku Schicku sviran penal, nakon što mu je Dejan Lovren razbio laktom nos. I neka je Schick iz penala zabio gol. Mogu sad bivši sudac Strahonja, skupa s navijačima u studiju HTV-a, kukati i zapomagati da sudac na utakmici nije naredio da se Schicku zaustavi krvoliptanje, ili da je neki Čeh pri izvođenju jedanaesterca prerano utrčao u kazneni prostor. Sve su to prazna domoljubna izmotavanja, sve je to zaludna čežnja za vladavinom zlatnih laktova. Ali mene, ipak, pomalo mori tihi žal, mori me nostalgija za upravo tim vremenima. S tim da, za razliku od Strahonje i njegovih, ne čeznem za pobjedama koje bi bile zasnovane na prevari i na protivničkim krvavim laktovima. Moja nostalgija tiče se Lovrenova zavičaja, zemljice iz koje je kao dijete protjeran, i prepoznavanja, makar da je i na predrasudama zasnovano, te zemljice u njegovoj igri. Nekako mi je dosadan nogomet u kojem se više ne zna odakle je tko. Takav nogomet pust je i ružan.

Osim toga, nisu VAR-om ukinuti samo laktovi, nego je ukinuto i ponešto što je od laktova mnogo ljepše. Trebalo je vidjeti utakmicu između Francuske i Njemačke, i ona čista, čarobnjačka čudesa, lišena svake grubosti i balkanske ružnoće i tragike, koja je priređivao Kylian Mbappé, a redom su poništavana zbog milimetarskog, golim okom nevidljivog, primjenjivanja pravila o zaleđu. Mrav na vrhu Kylianove kopačke bio je u ofsajdu. Najednom, tako, zbog tog ofsajda, čudo kao da se nije ni dogodilo! To ne volim. To zaista nije moj nogomet. U mom nogometu ljepota je bila važnija od mravlje pravde.

Najviše bih voljela da me nema. Da se nisam ni rodila. Ne znam zašto sam se rodila. Vjerujem da se to moglo izbjeći, ali nije me nitko ni pitao, želim li se uopće roditi. Čula sam na TV-u da postoje bebe koje su umrle na rođenju. Da sam barem i ja tako. Ne bih stalno bila tužna i plakala po noći. Najgore mi je što plačem u sebi. Ne smiju me čuti ni mama, ni tata, ni baka. Odmah kažu, skoro pa ljutito “ne smiješ plakati“ i kad to čujem, odmah još više i jače plačem. 

Nisam bila umorna ovako dok nisam krenula u školu, a nisam ni ovako tužna non-stop bila. Najgore mi je bilo jučer jer su mi i rođendan upropastile. Kad bi se moglo nemati rođendan, ili ne morati ga slaviti s ostalim učenicima u razredu. Mrzim rođendane, svoje pogotovo. Uvijek završe ružno. Navečer se pokrijem dekom, iako je lipanj i već postane malo vruće, i gutam kamenje u sebi da ga ne bih morala na njih baciti, zato što drugu djecu ne smijemo udarati. 

Ali najradije bih ih sve, posebno djevojčice, strpala u onu praznu vrećicu od soka “Dvojni C“, stala jako na nju, a one bi nestale u zraku i poput slamke, odletjele daleko, da se više ne mogu vratiti, a ni pronaći.

Djevojčice, ne sve, ali ove glavne u razredu su jako zle. Bezborazne su, čak i kad se nasmiješe. Kad osjetim njihov pogled na sebi, zaboli me u trbuhu, stegne mi se u grlu, kao kad u usta stavim 10 kiki bombona. Ne mogu naprijed, a ni nazad, od njih. Kao da su me zarobile. Dječaci mene ne bi mi doživljavali, ali one ih na sve nagovore, pa se onda uključuje i izazivaju, govore pogrdne riječi. Djevojčice su kao mačke, umiljate i sitne, svi ih paze, a samo čekaju da te ogrebu. 

Zato ne volim mačke. Dječaci su kao psi, malo glupavi, nisu baš jako opasni, ali mogu biti ako su mačke blizu. Kada djevojčice naprave neki zijan, uvijek okrive dječake, tako vjerojatno i mačke rade. 

Na priredbama nikada ništa ne nauče do kraja, pjesmicama ne znaju stihove, ali se nasmiješe i učiteljica ih pusti. Mene nikad neće, iako znam sve, od prvog do zadnjeg. Ako je ples, mene stave u kut, kod kante za smeće, kažu da mi je tamo mjesto i da ne smijem biti u prvom redu jer sam debela. Učiteljica onda kaže “gdje su moje slatkice iz prvog reda“.  Suprotno od ljubavi je mržnja, tog se sjećam još iz vrtića. Nije dobro nekog mrziti. Ali njih zaista mrzim. 

Najviše, zapravo, učiteljicu koja pušta da se one tako ponašaju, a sigurna sam da zna da to nije pristojno ponašanje i dobro vladanje.  Kad smo tako plesale u razredu, stajala sam i skoro zaspala usred tog plesa. Svakako nitko ne obraća pažnju na mene osim ako će me provocirati. Trznula sam se, a one su mi stavile koš za smeće na glavu. Žvake iz koša su mi se zalijepile za kosu. 

Jedna mi je rekla “ako ti imaš frčkavu kosu, a mi je nemamo, nećeš je više ni ti imati“. Pa mislim da bi njih, kada bi ih samo na jednom malom odmoru vidjeli,  i moj anđeo čuvar koji voli sve ljude na svijetu, kao i mali Isus, mrzili. 

Ne volim ni kada učiteljica kaže “sada ćete vi djevojčice jedna drugoj pomoći“. Ne želim biti s djevojčicama nikakva prijateljica, posebno ne s njima jer me uvijek prevare, izigraju i neprestano mi se rugaju. I još misle da sam glupava i ne vidim to.  Nema dana da mi u školi ne prirede, kako Srbin kaže, neki zulum. 

Tako je bilo i jučer, za moj osmi rođendan. Mama mi je spremila veliku tortu od kokosa i jagoda, pravile su je ona i baka Marga više od pola dana. Umorile su se i strovalile se na kauč kao vrbe kod babine zapaljene kuće. Napravile su i one princes krafne, to sva djeca na rođendane donose, iako je to, čula sam mamu, bilo već previše  za naša primanja. Srbin i baka Lucija dali su mi bombone, nema kakvih nisu kupili, da podijelim, a tata mi je kupio paket kreda u boji da možemo njima kasnije šarati ispod škole. Sve što je trebalo za rođendan kao kod druge djece sam skoro imala i bila sam, ipak, malo radosna, ali me stomak počeo boljeti već kod autobusne stanice. Znala sam da neće biti dobro. 

Odjenula sam plavu haljinicu do tenisica, imala je mrežicu na sebi, a mama mi je izravnala kosu, za promjenu. Srbin je kolače dovezao u školu dok smo mi bili u razredu, pa me nije ni vidio. Kada sam ušla u dvorište, počeli su se derati “pingo, pingo“ jer sam niska i malena i debela, a takvi su pingvini. Sklonila sam se ispod one velike breze kod koje obično plačem. I malo sam je zagrlila, bez da itko vidi. Ta mi je breza kao jedna velika djevojčica koju volim. Nakon toga u razredu, svakome se pjeva za rođendan, a meni nije. Počeli su pjevati normalno, dok su tu bile učiteljica i pedagoginja, ali čim je pedagoginja izišla iz razreda, krenuli su s ruganjem. “Debela, debela, najela se govana“, to je bila rođendanska pjesmica za mene. Učiteljica je samo jednom rekla ‘tiho’. Nije čak rekla ni da prestanu. Ustala sam i dijelila bombone, od jednog u klupi do drugog, u velikoj košari koju mi je mama dala i rekla da je čuvam. Oni su uzimala bombe, bacali papiriće na pod i rekli mi da ih pokupim. 

Kada sam na malom odmoru otišla u wc, u košaru su strpali maramice kojima su brisali nos i na papiru napisali “sretan rođendan, najdeblja i najružnija“. Kolače smo jeli u holu, rezala ih je teta Marija iz kantine. Djevojčice su nagovorile dvojicu dječaka da uzmu tortu i bace je na moju haljinu. Učinili su to, pa sam poslije bila u mokroj haljini. Nakon što su sve pojeli, derali su se i govorili da je torta fuj, a princes krafne pokvarene. 

Za vrijeme velikog odmora, igrale smo gume. Iako je dogovor bio da šaramo novim šarenim kredama. Uzele su mi krede i sve ih nogama smrvile. Cijeli paket. Jedna je onda donijela neke štapove i nije mi bilo jasno čemu sada to. Stavile su štap na stepenice dok nisam gledala. Zapela sam i pala. Dok sam bila na podu, njih su tri čučnule i poderale mi mrežicu s haljine. 

Jedva sam došla kući od tuge. Muka mi je od svega, od škole, djevojčica, kolača, bombona, a najviše od rođendana. Ne znam što ću mami reći, ni kako je bilo, ni jesu li pojeli tortu, pitat će me je li im se svidjela, a tek kada vidi haljinicu. 

Najsretnija bih bila da sam mrtva. I da nemam rođendan. Mrtvima se nitko ne ruga, ne govori im da su debeli i ružni. Mrtve se poštuje, to sam jednom čula od babe Marge. 

Voljela bih da me udari automobil na velikoj raskrsnici i da me više ne bude. Ili da se, kao onaj jedan dječak, razbolim od neke teške bolesti. Ili da me otmu, kao u jednom filmu koji je tata gledao, i da me nikad nitko ne nađe. Najviše bih voljela da mogu sama sebe ubiti, ali ne znam kako. Vjerujem da se to može. 

Ako samu sebe ne ubijem, bojim se da ću umrijeti od plakanja. Bojim se za sutra, za svaki dan, bojim se stalno. Bojim se zaspati u našem stanu jer uvijek mi oni dođu u san i tuku me. Bojim se da će me do kraja života tući. Ali mogu ih preduhitriti samo ako nekako saznam, kako se sama mogu ubiti. Da mi je, barem, umrijeti u snu. Nadam se da hoću i to prije devetog rođendana. 

Govori stara narodna pripovijest: Pao pop u rijeku i počeo se utapati. Seljani mu iskreno žele pomoći, pružaju ruke prema popu i dovikuju: „Daj pope ruku, daj pope ruku, daj…“  Ne vrijedi, pop uzmlatarao rukama, ne pruža ih, davi se. Tek se jedan seljak sjeti srži i biti i povika: „Nà pope ruku…“ Pop namah shvati što mu govore, pruži ruku i izvukoše ga iz rijeke. 

Iako je život sazdan od niza laži, ne mogu ipak toliko lagati i reći, onome koji traži, ište, moli i prosi, da ništa nemam. Tako upadam u zamku savršene smicalice. Kad kažem da ništa nemam, govorim zapravo da – sve imam. Kako ne bih i ja bila pop, trebala bih iskreno reći: Imam sve, ali ti ništa od toga neću i ne želim dati, ili udijeliti ono što meni, zapravo, ne treba, čega imam više od potrebnog. 

Na raskršću, dok stojimo na semaforu, muškarac bez noge ide od jednog do drugog automobilskog prozora i na taj način moli vozača i suputnike da mu udijele koji novčić. Ne očekuje papirnatu novčanicu. Prozori se hitro zatvaraju, glave okreću, tobože se s nekim razgovara, nešto iznenađujuće se pojavilo na nebu ili u daljini. Jadni ljudi. Neugodnije njima nego čovjeku bez noge. Oni su davljenici. Muškarac s prozora je hrabar, pošten i čist prema njima, on ne laže, gleda ih u oči, kazuje da mu treba, nije naše da ga pitamo zbog čega. Rijetko se netko maši pretinca u autu i nešto pruži, vidi se samo kroz pokrete, kratke kadrove. I svi u koloni automobila, svi osim čovjeka s druge strane stakla, odahnu kad se upali zeleno na semaforu. Oni su nešto postigli. Uštedjeli, zadržali novčić, dva, tri … koje će za bezobrazno kratko vrijeme jednostavno baciti u pićence, kavicu, cigarete, parking. Zadovoljni su. A i pop iz narodne skaske bi s njima bio zadovoljan. Nisu dali, uzeli su. 

 Kolona pješaka hita kroz široka staklena vrata trgovačkog centra, vrata su super, daju nam značenje koje nemamo na drugim mjestima, tà otvaraju se sama baš kad ja stanem pred njih. Koja čast, kako me svi tamo vole i čekaju raširenih ruku. Sva mi se vrata otvaraju i kad ulazim i kad izlazim. Ima još toliko mudrosti u bogatih, kojima mi obogaćujemo račune u bankama, da su nam napravili vrata iste veličine i pri ulasku i pri izlasku. Ali, budući da su nas trgovački centri već potpuno pridobili, neću se začuditi ako uskoro ona izlazna budu nešto uža. 

Vozim kolica puna koječega, da me netko priupita što sam kupila pola toga se ne bih sjetila ni u narednih sat vremena. Sve je samo za – ùse, malo manje – nàse, a najmanje – pòdase. Ništa za – òkose. Zadovoljna sam jer sam taj dan nešto obavila. Pokupovala hrpu koještarija, napunila frižider hranom koju možda ni kućni ljubimac ne bi jeo, ne zato što to nije hrana za njega, već stoga što ima instinkt i čulo za ono što je kvalitetno i zna što nikako ne bi smio pojesti.  

Dok sam ponosno gurala prepuna kolica kroz staklena vrata koja su se opet preda mnom slavodobitno i ulagivački otvorila, jer ja sam njihov gospodar i kralj, a meni se ta uloga sve više sviđa, zadovoljna što sam prošla tako jeftino i uštedjela, bilo mi je lako ženi u invalidskim kolicima, pored tih vrata, na upit: Imate li što sitnoga, odgovoriti – nemam. 

Naravno da nemam, ni sitnoga ni krupnoga, imam samo iluziju da – imam. I već sam odavno davljenik.

Milan Mićo Carić (1947. – 2021.)

Život Milana Carića, koji se ugasio u petak, 11. lipnja 2021., u velikoj je mjeri alternativna povijest Zagreba u proteklih pedesetak godina – autentičnija i uvjerljivija povijest od one koju podučavaju u školama i prodaju s javnih govornica – ali ta će historija ostati uglavnom neispričana, jer Mićo nikad nije htio postati javna ličnost: staromodno je vjerovao da je to za obrazovane i disciplinirane ljude nesklone porocima i plesanju po rubu, a on je sebe smatrao ili samotitulirao uličnom džukelom i boemom, dakle, nedostojnim da nekome možda bude uzor. Njemu su od javnih uloga oduvijek draži bili šankovi po užem centru grada, kao i zadimljeni stanovi, prigradske garaže i tajni restoranski separei u kojima su se na pokeru i barbutu u jednoj noći gubila i dobivala bogatstva, a u kasnijoj fazi razvoja, onoj poslije 2000. godine, kupovala i prenamjenjivala atraktivna zemljišta i mešetarilo različitim vrstama nekretnina. To su bile poluosvijetljene pozornice njegovog malog velikog životnog teatra koji je, poput malo čega, bio iskonski zagrebački, jer Miću u životu, u dubljem smislu, nije zanimalo ništa izvan prostora omeđenog Kvaternikovim trgom na istoku, Britancem na zapadu, Esplanadom na jugu i Okrugljakom na sjeveru.

Ostat će, rekoh, neispričana ta alternativna povijest, premda, naravno, u ovom gradu još ima živih ljudi koji su sa Zagrebom intimni jednako dugo i snažno kao što je bio Mićo i na način donekle sličan njegovom. Sigurno takvih ljudi ima mnogo više, ali ja znam dvojicu i obojica su bili Mićini prijatelji. Jedan je Martin Arbanas, čuveni gradski krojač s vječnom cigaretom u ruci i jedan od boljih usmenih pripovjedača koje sam ikad slušao. A družio se s Bernardom Vukasom: kakve su to pripovijesti! Drugi je Albert Papo, najpoznatiji gradski ugostitelj, mudri i diskretni gospar čarobnog osmijeha. (Sad shvatih da nijedan od njih trojice nije rođen u Zagrebu: Mićo u Dvoru na Uni, Arbanas u Zadru, Papo u Dubrovniku.) Ali Mićina priča je dramatičnija i kompleksnija, pa možda i sveobuhvatnija, zbog toga što su ga kocka i ugostiteljski posao, a zatim i mešetarski biznis s nekretninama, vodili duboko u različite društvene slojeve i u društvo neobičnih i svakakvih ljudi, kakav je bio i sam, veoma često i onih koji su živjeli s druge strane zakona. Previše puta padao je i dizao se, a i bio je pravoslavac, Srbin, što ranih devedesetih nije bilo ugodno, jer su ulice, uglovi i šankovi koje je znao bolje od svog stana, mimo njegovog utjecaja i doprinosa, odjednom postali minsko polje, brisani prostor.

Njegovo iskustvo Zagreba bilo je po intenzitetu – naravno, ne po umjetničkoj interpretaciji, intelektualnoj dubini ili bilo čemu sličnom – usporedivo s iskustvima Rade Šerbedžije, Arsena Dedića, Sime Mraovića, Boška Petrovića, Jovana Ličine, Đorđa Rapajića, Žike Stojanovića. Nikad Milan Carić, kao ni ovi nabrojani, nije baš držao do svog srpstva, a pogotovo mu nije bilo stalo do pravoslavlja, ali nikad to nije pokušavao zatajiti, i to samo zato što mu je bilo ispod časti da skriva ili zaobilazi taj podatak. Nije se uklapalo u njegovo poimanje samog sebe. A najednom se sve svelo isključivo na to: Hrvat – Srbin. Nestalo je mjesta za one kojima su neke druge odrednice bile bliže od nacionalnih: da se pitalo Miću, on bi prvo bio Zagrepčanin, pa onda sve ostalo. Premda nije volio pričati o tome, jednom mi je rekao da je jedan hrvatski akademik, inače pjesnik i profesor na Filozofskom fakultetu, otvoreno tražio od njega 1991. godine deset tisuća maraka da mu spasi srpsku glavu. Pjesnik, kojeg je dotad poznavao s gradskih šankova, postao je utjecajni pripadnik državotvorne intelektualne elite i kanio je nekako materijalizirati moć koje se iznenada domogao. „Samo sam se okrenuo i otišao, ali bila je to jedna od najvećih uvreda koje sam ikad doživio. Strašno poniženje, ali pomoglo mi je da shvatim da se sve promijenilo, da je došlo novo vrijeme i nova stvarnost, nova pravila na ulici i u krčmi“, kazao je.

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća – Mićo Carić rođen je 1947. – bile su najdugotrajnije razdoblje napretka i razvoja Zagreba u čitavoj njegovoj povijesti, neovisno o jednopartijskom sistemu i politički ograničenoj slobodi. Naročito osamdesete: tih godina Zagreb je bio europski relevantan i ozbiljan grad. Najednom se imalo nešto više para, ekonomija je modernizirana, socijalizam i državna stega počeli su slabiti poslije Titove smrti pa se sve više svijeta usuđivalo upustiti u varanje države, što je također značilo više novca u optjecaju, sve se više putovalo u inozemstvo, sve su brže stizali zapadni utjecaji u svim sferama života, umjetnička kreativnost i kulturni život dostizali su vrhunce, u grad su dolazile svjetske zvijezde u rasponu od nobelovaca za matematiku do višestrukih oskarovaca, stvoren je ambijent nalik onom u europskim metropolama, ali ne kao blijeda kopija, nego kao nešto autentično, punokrvno i svoje, mada manje blještavo i manje samouvjereno te skromnije u materijalnom pogledu.

Mićin skučeni podrumski restoran-klub Tiffany, na uglu Gundulićeve i Hebrangove ulice, bio je jedno od centralnih mjesta društvenog života pripadnika boljestojećih slojeva u drugoj polovici osamdesetih. Prije toga, držao je kafić „Romantika“ i otud nadimak Mićo Romantika pod kojim su ga znali mnogi iz tog vremena. „Nije ta neka opća opuštenost i kreativnost trajala dugo, možda svega dvije-tri-četiri godine, a Tiffany je bio izlog te bezbrižnosti i pozitivne energije u svim oblastima života, jer su gosti bili i glumci, i redatelji, i muzičari, i gradski obrtnici, i direktori velikih državnih firmi, i pisci, i obični kockari, balerine, različiti šarmantni prevaranti… Najveći gospodin i najpametniji među svima njima bio je pjesnik Jure Kaštelan. Svi su nešto radili, svi su dobro pili i jeli, družili se, ljubili se, smijali. Proveli smo noći i noći ondje. Objektivno, bilo je toliko dobro i lijepo da nije ni moglo duže potrajati“, pričao je Mićo. „A kad se 1990. i 1991. sve obrnulo i izokrenulo, shvatio sam da moram naći svog povratnika iz emigracije da bih opstao na cesti. Morao sam spašavati svoj način života više nego sam život“, objasnio mi je jednom kako mu se dogodio Zlatko Bagarić, koji je u Zagreb stigao iz Frankfurta 1990. s titulom kuma Ljube Magaša Zemunca, šefa frankfurtske jugomafije, ubijenog 1986. godine.

Ni Mićo, ni gotovo itko drugi osim Zlatka Bagarića, tada nije znao ono što je javnost saznala više od četvrt stoljeća kasnije: Vladimir Šeks, jedan od autora prvog Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine, dolazio je 1974. u kuću Bagarićevih u Valpovu, a potom u osječkoj ispostavi Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti, referirao što je doznao u razgovorima sa Smiljom Bagarić i njezinim osamnaestogodišnjim sinom Zlatkom. Šeks je tada bio odvjetnik Pere Bagarića, Smiljinog muža i Zlatkovog oca, koji je bio optužen za pronevjeru pa u međuvremenu emigrirao u Njemačku i počeo se kretati u krugovima radikalnijih hrvatskih političkih aktivista. I Zlatko je uskoro otišao za ocem u Njemačku. „Šeks je u tom trenutku vjerojatno zaključio da se prilično ‘jeftino’ iz svega izvukao – jer ne treba smetnuti s uma da se već najmanje godinu nalazio pod nadzorom (tj. kao neprijatelj poretka izložen prethodnoj operativnoj obradi) – ali SDS očito nije bio takva mišljenja, tj. tajna policija je, držeći i njega i krug ljudi u kojem se kretao neprijateljima poretka uglavnom s pozicija ‘hrvatskog nacionalizma’, očekivala još. Prekid dodira sa SDS-om bi ga, pak, ponovno mogao dovesti u nevolje pa je Šeks odlučio s tajnom policijom održavati odnos neiskrene suradnje (tako sam ga definirao u nedavno objavljenoj političkoj biografiji Šeksa i kod te ocjene ostajem i nakon što su se u medijima pojavili novi podaci), odnosno u dodirima sa SDS-om iznositi podatke koji su tajnoj policiji bili ili poznati ili bez posebne operativne vrijednosti“, napisao je Ivica Miškulin, Šeksov biograf, u „Vijencu“ u ožujku 2018. godine.

Bagarić i dva-tri njegova najbliža drugara donijeli su u Zagreb druge običaje i drukčija pravila: bili su okrutni, nemilosrdni, nosili su pištolje i nisu prezali ni pred čime. Bili su svjesni da uživaju političku zaštitu i da im policija ne može ništa, i tako su se i ponašali. Nije to bio svijet Miće Romantike, ali bio je uvjeren da nema izbora ako želi opstati. Tako je Carić postao „kontroverzni poduzetnik“ i to je ostao do kraja života. Na mjestu Tiffanyja Mićo i Zlatko otvorili su kockarnicu Joker: dok je uokolo trajao metež rata i krvavog poroda jedne konfuzne države, odnosno propasti jedne neodržive, dolje – u Mićinom i Zlatkovom podrumu na uglu Hebrangove i Gundulićeve – iz noći u noć ljudi su ostajali bez desetaka ili stotina hiljada maraka, bez imanja, auta i satova, ili izlazili jednokratno bogati, a vani je ljudski život vrijedio nekoliko stotina ili nekoliko hiljada maraka, zavisno ponajprije o etničkoj pripadnosti konkretnog života. Dva univerzuma koji su dodirivali samo sporadično: jedan je živio noću, drugi danju.

Nakon tri-četiri godine, Mićo je gledao kako izići s partnerstva s Bagarićem, premda se dobro radilo i dobro zarađivalo. Mjesecima je skupljao hrabrost da mu kaže da je donio odluku da se povuče iz zajedničkog biznisa. Plašio se njegove reakcije, Zlatko je bio sumnjičav i nepredvidiv čovjek. „Nije to bilo za mene. On je bio ozbiljan i ozbiljno zajeban frajer, i znao je šta hoće, a ja sam bio kockar i pjesnik“, govorio je Mićo. „Nije se posebno naljutio kad sam mu rekao. Samo je tražio da mu nađem nekog tko će voditi posao u kasinu, jer Zlatka nije zanimalo da se bavi računima i da pazi potkrada li ga neki od konobara. Našao sam mu čovjeka i izišao sam.“ Izišao je iz suvlasništva u Jokeru, ali ipak nije izišao iz tog miljea. Kocka je bila kamen o njegovoj nozi koji ga je uporno vukao dolje.

Bagarić je ubijen u ljeto 1998. na parkiralištu ispred prigradske birtije u kojoj je cijelu noć maltretirao vlasnike, janjevačku doseljeničku braću Rodić: ostao je ležati u krvi pored svog luksuznog mercedesa. Dvojica braće zapucali su na šefa mafije i njegovu pratnju kad su u zoru konačno odlučili otići na spavanje. Bagarića više nije bilo, ali ostali su ljudi koji su u tih šest-sedam godina stasali uz njega i kojima nije padalo na pamet da se okrenu mirnijem životu i poslovima koji ne podliježu Kaznenom zakonu. Mići u to vrijeme nije išlo dovoljno dobro da bi se mogao sasvim odmaknuti od tih ljudi i od života na rubu. Pojavio se kao svjedok u propalom procesu protiv „zločinačke organizacije s Knežije“ čijim je vođama Državno odvjetništvo bilo označilo Nikicu Jelavića i Zorana Pripuza, navodne nasljednike Zlatka Bagarića. U sudnici nije izgovorio ništa naročito važno i pamtljivo. Nije mu bilo drago što su se njegovo ime i fotografija pojavili u javnosti u kontekstu tog sudskog procesa.

Počelo je kao subotnje prijepodnevno druženje grupice novinara i odvjetnika među kojima sam bio i ja. Nalazili smo se u Buldogu u Bogovićevoj ulici, kod Alberta Pape. Onda nam se jedne subote u proljeće 2006. priključio Carić, jer sam ga nekoliko dana ranije bio uzgred dokačio u nekom tekstu u „Feralu“ koji se primarno bavio gradonačelnikom Milanom Bandićem. Već poslije dva-tri tjedna za našim se stolom subotom redovito počelo skupljati šaroliko i poširoko društvo novinara, poduzetnika, pisaca, odvjetnika, filmaša, galerista, izdavača… Potrajalo je to tri-četiri godine, i to ponajviše zahvaljujući Mići, koji je stalno okupljao, dozivao, spajao, posredovao, povezivao, koji je pazio da se svi osjećaju dobro i da se u društvu ne zapodjene kakva žešća politička ili privatna kavga, a ta prijetnja stalno je kružila nad tim dugačkim stolom. Bilo je to drugo Mićino zlatno doba, nakon onog osamdesetih godina. Posao s nekretninama, u kojem mu je glavni partner bio odvjetnik Anto Nobilo, doslovno je cvjetao, obrtali su se deseci milijuna, nosili se satovi od pedeset tisuća eura pa naviše, plovilo se na jahtama, a jedna od ključnih karika bila je Mićina povezanost s gradonačelnikom Bandićem, Bandićevom desnom rukom Slobodanom Ljubičićem i još nekolicinom važnih ljudi iz tog kruga. Te interesne povezanosti ticalo se i spominjanje Carića, „lažnog boema s podzemne scene“, u onom mom tekstu u „Feralu“. Nekretnine su, ispostavit će se, također bile neka vrsta kockanja, premda su rizici bili znatno manji ili se tako barem činilo do 2009. godine. Kad se, uslijed globalne financijske krize, urušilo tržište nekretnina, kad su se najednom cijene survale i banke počele panično spašavati svoje ugrožene plasmane u poslove s građevinskim i stambenim kvadratima, završila je druga Mićina zlatna era. Problemi s biznisom, dugotrajno hrvanje s bolešću pa i s vlastitim demonima – time je bilo obilježeno posljednjih nekoliko godina njegovog života. Nije više bilo ničeg lijepog, romantičnog, šarmantnog. Samo muka, grč i bitka s nadmoćnijim protivnicima, uz rijetke proplamsaja starog sjaja.

Viđao sam Miću Carića u gradu u svakakvim raspoloženjima. I kad bi na ono glumačko lice pala sjena zabrinutosti, i kad bi se zamračilo od srdžbe, i kad se promuklo obraćao konobarima s narudžbom „daj svima sve“, i kad se od njega nisu odvajali viđeniji gradski kamatari, i kad je bezobzirno htio poraziti druge u nekoj poslovnoj utrci, i kad je bio slab, i kad je uživao u glasu koji ga prati, i kad je bio zadovoljan i opušten, ogorčen i napet. Bio je i mangup i „žmigavac“, i širokogrudan i sitničav, i duhovit i otrovan, i tašt i autoironičan, i drčan i smjeran, hrabar i strašljiv. Ne znam odgovor na pitanje je li bio pozitivac ili negativac, dobar ili loš, je li živio s one strane pa samo povremeno ekscesno preskakao na ovu, ili je bilo obrnuto, je li više ljudi ojadio ili oraspoložio, je li se većem broju ljudi zamjerio ili im nekako pomogao. Unatoč tome što nikad nije ozbiljnije sudski kažnjen, za normalno i pristojno građanstvo on će zauvijek biti „kontroverzni poduzetnik“ i polusvijet, ali ovo nije moralno ili bilo kakvo drugo sudište, ovo nije ni pohvala ni pokuda, nije poziv nikome da se ugleda na Milana Carića, niti da ikome njegov život bude svojevrsna opomena. Ovo je samo subjektivni zapis o jednoj neobičnoj životnoj putanji jedne nesvakidašnje ličnosti zbog koje se Zagreb promatraču katkad mogao učiniti većim i uzbudljivijim nego što je uistinu bio.

Dva podatka za intimarij epohe, koji i ne moraju biti tačni da bi tako bili upamćeni: posljednji srpski film snimljen u Hrvatskoj – “Virdžina” Srđana Karanovića, posljednji srpski roman objavljen u Zagrebu – “Astragan” Dragana Velikića. Kada se “Astragan” pojavio u Sarajevu, u knjižari Svjetlosti na Titovoj ulici, u Stipinoj knjižari, kako smo to mjesto zvali, rat je već bio počeo u svojim, kako bi to danas rekli Aleksandar Lukašenko, Trump i hrvatski teoretičari zavjere, hibridnim oblicima. Milošević je već provalio u monetarni sistem zemlje, generalštab je emitirao propagandni doku-horor protiv generala Martina Špegelja, i počele su već padati mrtve glave, ali to još uvijek nije bio pravi rat, jer se sudbinom ubijenih bavila civilna policija. Bilo je to vrijeme koje će sarajevski Velikićev čitatelj pamtiti po najčudesnijem i najčudovišnijem dramaturškom obratu, koji ostaje neopisan u pripovjednoj i romanesknoj prozi ovoga jezika: tada se, naime, od početka 1991. pa sve do ljeta 1992. i konačnog učvršćivanja opsade Sarajeva, na pozornici naših života, intimnih, intelektualnih, fikcionalnih, zbivala munjevita i uglavnom nemotivirana, ili barem teško objašnjiva, transformacija ljudi. Mijenjali su se preko noći u moralnom, političkom i nacionalnom smislu. Avangardisti pretvarali su se u pobožne i praznovjerne natražnjake, kosmopoliti u nacionaliste, junaci u magarce, psihijatri u psihopate… Zanimljivo je bilo to vrijeme, jezivo, uznemirujuće i samrtno, jer čovjek nije znao što će ga dočekati sutra ujutro, i kakvi će biti ljudi koje je do sinoć poznavao. Nije, međutim, znao ni ono drugo, ono što ga, istina je, nije toliko zanimalo i opčinjavalo: u što će se preko noći sam pretvoriti.

U takvo vrijeme, dakle, u sam osvit, pojavio se “Astragan”. U prestižnoj biblioteci Hit, kod nakladnika Znanje, pod uredništvom Zlatka Crnkovića, koji se također u to vrijeme transformirao iz jugoslavenskog, beogradstvujušćeg izdavača, koji je od Mome Kapora stvorio zagrebačku ikonu, ali i jednog od najtiražnijih pisaca u povijesti te nestajuće zemlje, u sve uzornijeg Hrvata, malograđanski opreznog i zabrinutog za stanje nacionalne kulture i za krvnu sliku svojih pisaca. Velikić bit će posljednji Srbin kojeg Crnković u životu objavljuje. Za njim padaju teška gvozdena vrata između dviju književnosti, Crnković i prijatelji spuštaju metalne rolozavjese na izlozima, i epoha stiže kraju. Uđe Fata u magazu sama, za njom Mujo zamandali vrata. Eto, tako je to bilo.

U Crnkovićevom imaginariju Dragan Velikić mora da je bio zamjena za Danila Kiša. Njega, naime, taj legendarni zagrebački urednik nije “prepoznao”, pa ga je htio objaviti u nekakvoj žutoj biblioteci, među dječjim pjesnicima, feljtonistima, početnicima i amaterima. “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, naime. Kiš mu je tad efektno otpisao. Vrijedi to pismo, sa zamolbom za povrat rukopisa, naći i pročitati u knjižici Kišovih izabranih pisama. Velikić u to je vrijeme, krajem osamdesetih, podsjećao na Kiša. Pisac lutajući identiteta, porazmještanih zavičaja i snažne srednjoeuropske pripadnosti. Građanski pisac i, tako se tada Crnkoviću moglo učiniti, antikomunist. Inače, zanimljiva je bila ta stvar s antikomunizmom. Ta riječ mijenjala je tokom osamdesetih svoj zvuk i značenje. Kada je Crnković odbio Kiša, učinio je to kao komesar i komunist. A kada je prihvatio Velikića, naročito “Astragan”, postupio je kao mondeni antikomunist. I kao odličan urednik, naravno. Još jedna stvar mu je kod njega imponirala: premda po svemu Srbin, Beograđanin, ovaj je pisac na neki način bio Hrvat. I to onakav kakvim bi jednoga Hrvata i hrvatskog pisca samo poželjeti mogli Crnković i njegovi. A opet, naravno, bio je sumnjiv. I bila je to 1991. godina.

Pamtim, neobično živo i prisutno, svoje čitanje “Astragana” iz 1991. I svoj osjećaj da je u toj knjizi postoji nešto što je pretjerano artificijelno. Za mene koji sam upravo navršio dvadeset i petu, i živio sam tu 1991. između straha i ushita, onako kako se već i žive predapokaliptična vremena, Velikić je tog trenutka bio beskonačno daleko udaljen glas. Još nisam bio sasvim izašao iz opčinjenosti punkom, avangardom, hipermodernističkim postupcima u književnosti, teatrom, užitkom u svemu što je nerazumljivo i nepronično, pa mi se Velikić sa svojim građanskim romanom činio kao zakašnjeli pisac iz lektire. Nije to za mene bila diskvalifikacija, ali jest me zbunjivalo. Pogotovo što on ni na koji način nije pripadao svijetu one srpske i beogradske književnosti koja me je tih godina nosila i uzdizala: David Albahari, Svetislav Basara, Predrag Marković, Radoslav Petković, Biljana Jovanović… Osim što se vezivao za Kiša, Velikić je bio izvan i mimo svega.

Trideset godina kasnije, možda i u istom mjesecu kao 1991, u travnju, tom mjesecu eliotovskih okrutnosti, “Astragan” ponovo je objavljen u Zagrebu. Crnković je odavno mrtav. Roman je izašao kod Čegeca u Meandru, kao šesta knjiga u ediciji koja pomalo već sluti na hrvatska izabrana djela Dragana Velikića. U međuvremenu pisca sam dobro upoznao, zbližio se s njim i sprijateljio – što nikako nije dobra stvar za čitatelja, jer poznanstva i prijateljstva nužno raščaraju svaku fikciju; trebalo bi čitati samo romane dalekih i nepoznatih ljudi – i u međuvremenu sam pročitao sve što je napisao nakon prva svoja dva, kod Crnkovića objavljena romana. U onoj, pak, dramaturškoj centrifugi, u mikseru i u vešmašini, koja je 1991. i 1992. izvrtila sve naše karaktere, Dragan Velikić besprijekorno je dobro prolazio. Savršeno neosjetljiv na nacionalistička pijanstva i mamurluke izrastao je u velikog srpskog i europskog pisca.

Na “Astragan” je, to sam zaboravio reći, 1991. Zlatko Crnković stavio zelenu reklamnu vrpcu, na kojoj žutim je slovima pisalo: “Roman o kompletnoj promjeni identiteta”. I kako to već biva: reklamne vrpce, slogani i blurbovi samo unose nered u mislima i očekivanjima budućeg čitatelja. Na Meandrovom, pak, izdanju samo su, srećom, izvodi iz egzaltiranih čitateljskih opažaja nekolicine domaćih i stranih kritičara. Čitam ih, sretnim slučajem, tek nakon što sam sklopio dočitanu knjigu.

Prvo što mogu sebi priznati jest da “Astragan” neočekivano dobro stari. Velikić jest, rekli smo to već, i mnogo smo puta ranije već ponovili, i to ne zato što nam je Velikić prijatelj, on jest dobar pisac, ali način na koji “Astragan” stari nema nužno veze s tim. Loše stare i neke knjige dobrih pisaca. Sudbina teksta, njegova transformacija u vremenu, dovršavanje, dopisivanje, sazrijevanje, rastvaranje, značenjsko umnogostručavanje romanesknog, pripovjednog ili općenito proznog teksta, ne tiču se nužno i samo njegovih stilskih i estetskih karakteristika, niti se po tome da izmjeriti veličina nekog pisca. Sve to često i ne zavisi od književnosti, niti se tiče književnih ili jezičnih mijena. Preobrazba književnog teksta u vremenu zavisi, naime, od toga kako je vrijeme poteklo, u kojem smjeru, kakvim ritmom i u kojoj vjeri. Čak i besmrtnost u književnosti, ono što se smatra dijelom europskoga ili nacionalnog proznog kanona, tiče se izvanknjiževnih okolnosti u vremenu. 

“Astragan” je savršeno montirana pripovjedna formacija, u kojoj je sporedno pitanje glavnoga lika, kao i pitanje romaneskne radnje. Osnova je u brzoj i vrlo preciznoj izmjeni mjesta i vremena događanja, koja se uglavnom odvija izvan dramaturške logike, ali prema vrlo čvrstoj asocijativnoj logici. Nikada više, kao u “Astraganu”, Velikić neće biti tako predan u opisivanju, opijen njime, i gotovo opsjednut da svaku stvar i svaku situaciju ispriča do krajnjih granica priče. To mi je, slutim, premda nisam siguran da se sjećam, prije trideset godina moralo smetati. Danas mi se čarobnjački uvlači u imaginaciju. U događajnom smislu, pogledom na svijet i esejiziranjem, Velikić tu jest Kišov srodnik, ali to insistiranje na preciznosti opisa odaje Handkeova čitatelja.

Priča “Astragana” ili priče “Astragana” svoje okvire nalaze u dvadesetom vijeku. Mjesto događanja je Beograd, oko kojeg se zatim, kao oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, šire priče prema Rijeci, Zagrebu, Puli, Trstu, Moskvi i Rusiji, svijetu dalekom, svijetu blizom… Možda je “Astragan” roman o dvojništvu, možda je to lažni špijunski roman, roman o kraju komunizma, ali prije svega je, kao i većina Velikićevih kasnijih knjiga, roman o građanstvu i građanski roman. “Astragan” je, premda na samom kraju epohe, tekst iz onoga u osnovi nedostajućeg žanra, ne samo unutar srpske, nego unutar južnoslavenskih književnosti općenito: građanski roman iz epohe socijalizma. Pritom, sagrađen mnogo manje iz socijalnih situacija i u odnosu među likovima, a više u tim opsesioniranim opisima, u dokumentima i sitnim bilješkama o izmičućim vremenu i prostoru.

“Astragan” otvara persiflirano opće mjesto, koje se zatim pretvara u filmski kadar: “Svi srećni komunisti liče jedni na druge, svaki nesrećni komunista nesrećan je na svoj način, zapisao je na početku romana Marko Delić i odsutno se zagledao u usijane betonske nakaze Novog Beograda.” Slijede fantastično dobre, po čitatelja obuzimajuće stranice studije o Novom Beogradu i Beogradu, koje trideset godina kasnije otvaraju jednu sasma novu perspektivu. Grad, koji je u ovom romanu opisan nekoliko trenutaka pred rat iz devedesetih, koji će ga trajno, ovaj grad, izdvojiti i odcijepiti od njegova prirodnog društveno-povijesnog konteksta, Velikić iz sličnih rakursa opisuje u svojim romanima sve do posljednjih objavljenih. I premda su prizori slični, isti je to grad, isti beton, nešto se u atmosferi dramatično mijenja. Beograd u poslijeratnim Velikićevim romanima postaje ranjiv, urušava se, ali ne u materijalnom već u emocionalnom smislu. U “Astraganu” pisac je prema gradu katkad gotovo nekontrolirano grub. Onakav kakav nikad više neće biti. Evo jedne vrlo upečatljive slike tog grada:

“U parku ispred Železničke stanice žene u dimijama.

Pište zurle.

Beograd ili Damask?

Na uglu kod hotela Astoria prostitutke nižih kategorija, iznajmljivači soba na sat, šverceri, sitni kriminalci, potkazivači i makroi.

Početkom dvadesetog veka na prostoru oko Železničke stanice bile su razne gostionice, aščinice, dućani, ali bilo je i mnogo agencija prekookeanskih parobrodskih društava koja su prevozila iseljenike u Ameriku.

Amerike su iščezle.

Vozovi putuju na istok i zapad. Sa velikim zakašnjenjima stižu na beogradsku stanicu.

U izlozima staničnih kioska gomile bajatog keksa, konzerve sardina i mlako pivo. Peronima lutaju preplašene zabrađene žene u nošnjama, vojnici, starine sa ordenjem i gastarbajteri razdrljenih košulja od svile.

Stoje kazaljke peronskih časovnika.”

U ovom opisu, kojem će cendavci zamjeriti orijentalizam, dok će mu pundravci prigovoriti autošovinizam, a čitatelj će osjetiti nešto krležinsko, postoji taj dirljiv detalj čovjekove nemoći pred ćudima vremena i manijaštvima povijesti. Pisac ne sluti, pišući “Astragan”, da će se u sljedećem trenutku kazaljke peronskih satova pokrenuti i da će se tada za cijeli jedan naraštaj, kojem i sam makar i rubno pripada, Amerike pojaviti iznova. Ali umjesto prekomokrskih parobrodskih društava iseljenike će prevoziti zrakoplovi sa Surčina, a uskoro i autobusi, koji će iz hermetički zatvorene zemlje posljednju njenu mladost preko Madžarske eksportirati na Zapad. Nestat će prostitutki i žena u dimijama, a pojavit će se neobrijani pijani muškarci u rezervističkim uniformama i s poluautomatskim puškama papovkama preko ramena. Bit će to trenutak u kojem će zbilja poništiti svaku romanesknu dramaturgiju, društvena svijest će među našim narodima pasti niže nego što je bila u onih žena ispred Astorije, a s njom će se, s tom sviješću, urušiti i struktura našeg romana. Tako će i Dragan Velikić od osporavatelja jučerašnjeg svijeta postati njegov branitelj.

Jedna od piščevih opsesija – u vremena Crnkovićeva “Astragana” reklo bi se antikomunističkih – do danas su ostale jame u krasu, fojbe, u kojima je skončavao i građanski svijet Istre i Trsta, ali u kojima je skončala i sama ideja komunizma. O tome u ovoj knjizi iz 1991. ima zanimljivih redaka, upečatljivih slutnji: 

“Na jednom mesto u rukopisu Stanimir je otkrio kamenjar, usamljene borove, a dole, uz tamnu ivicu zaliva, žmirkava svetla Trsta. Pred zoru se osvetnici vraćaju tajnim prolazima u Jugoslaviju. U sluhu nose krkljanje zaklanih, tupe udarce i krikove onih što polumrtvi poleteše ka dubinama kraških jama.

Imali su precizne mape dok su se noću šunjali goletima Krasa. Dole, uz more, blistao je Trst. Sanjali su tople kuće i porcelanske žene. Još uvek je u njihovom sluhu odjekivao pobednički govor partizanskog generala na belom konju. U pustoši Pjace dela Unita, gde sem vojnika i golubova nikoga nije bilo, gorštačkim glasom pretio je tršćanskoj gospodi.”

Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj skoro nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost.

Razgovarala Gordana Popović

Politika, Beograd, 15.06.2921.

U vašem novom romanu parodirate naše doba i njegove fenomene, ali smeh koji on izaziva ponekad ustukne pred nelagodnošću  od tolike distopije. Na trenutak pomislimo da to i nije pikarski roman nego naša gola stvarnost. Koga personifikuje vaš junak Babukić?

– Nikoga i svakoga. Babukić je čovjek koji je jednoga dana pobjegao od intimnih problema i historijskih nevolja. Bila je 1991, on je bio analitičar pri Zagrebačkog vojnoj oblasti JNA, ljubavnica je zatrudnila, a on šta će, nego pobjegne na avion. I od tog trenutka Babukić leti od aerodroma do aerodroma, potuca se po svijetu, iako je, zapravo, izvan svijeta. Jer se slabo miče od aviona i aerodroma.

Dok leti s jednog kraja sveta na drugi,  Babukić sreće raznorazni svet, pa naravno i Srbe i Hrvate koje je ponekad teško razlikovati, što kulminira u liku likvidatora  Bate Hama koji je bio „efikasan kao što to samo Srbin može, ali prema životu drugih ravnodušan kao pravi Hrtvat“. Može li biti gore?

– Naravno, sve to je pretjerivanje. I Bata Ham, Hrvoje Antun Mikuličić, udbaški kiler, koji kad nije na zadatku živi maskirnim životom uglednog terazijskog sajdžije, rođeni Hrvat, ali uvjereni Jugoslaven, koji se prirodno transformira u Srbina, lik je s viškom biografije, pretjeran i karikaturalan, ali toliko je toga što nam se dogodilo pretjerano i karikaturalno. Na kraju krajeva, ako vlastite biografije, ili biografije svojih bližnjih i poznanika, osvijestimo i dobro o njima promislimo, shvatit ćemo da smo i sami, možda, karikature od ljudi. Ako živite u grotesknom vremenu, negdje između vlastite male historije, mahnite historije raspada Jugoslavije i onoga što je povijest običnog i mirnog europskog svijeta, u čijem komšiluku boravimo, nekako se po nuždi sudbine i po historijskom usudu pretvarate u karikaturu. Ako želimo govoriti o stvarnosti, mi obično moramo utišati glas, smanjiti doživljaj, upristojiti i uobličiti svoju priču u skladu s nečim što u našem slučaju zapravo i nije stvarnost. Realizam je u našem slučaju svođenje divljeg i nenormalnog sadržaja na konvenciju, pristojnost i normalnost. Babukić je, recimo, moj lični eksperiment kojim želim istražiti šta se dobije ako se odustane od takvog realizma.

Svedok je Babukić da je Amerikancima na bostonskom aerodromu sumnjiviji rumunski baletan nego melanholični Muhamed koji je zapravo vinovnik napada na kule bliznakinje u Njujorku, jer, eto, oni će pre videti opasnost u Sioranovom pesimizmu nego u nasmešenom saudijskom princu Osami. Čini se, međutim, da se Sioran više ne uklapa ne samo u američki način života nego generalno nigde, šta vi kažete?

– Sioran je za današnje doba nepodnošljivo politički nekorektan. Nisam siguran da bi u današnjoj situaciji mogao slobodno objavljivati. Optužili bi ga za mizoginiju, za defetizam, mržnju prema ljudima, reakcionarstvo, mržnju prema strancima, prljanje vlastitog gnijezda, antimodernizam, mržnju prema Francuzima, mržnju prema Rumunjima, za fašizam, antikomunizam. Ali najkrivlji bi bio za kvarenje svenarodnog dobrog raspoloženja. Na Siorana bi poslali atentatora, nekoga mog Batu Hama. On je bio sve ono protiv čega se današnji svijet očajnički bori.

Babukićeve avanture se završavaju u apokaliptičnoj atmosferi na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“ u vreme epidemije kovida 23, koji je mnogo opasniji od kovida 19, jer se prenosi mislima. Ako ne misliš ništa, nećeš se ni zaraziti, konstatuje Babukić. Da li on to nama sugeriše da se iz bezbednosnih razloga lepo pretvorimo u robote?

– Ne bih rekao baš u robote. Možda u funkcionalne idiote, u budale. Sve što se oko nas zbiva, kao i sve u čemu Babukić u svojim avanturama sudjeluje, vodi tome da bi čovjek, za svoje dobro, trebao postati budala, te da bi glavu trebao očistiti od svih ličnih, individualističkih, a samim time i subverzivnih misli. Treba misliti kontrolirano, i u skladu s duhom epohe. Kada se slabo obrazovan svijet susretne s takvim izazovom, onda iz čiste subverzije, a pomalo i iz straha, počinje izmišljati kojekakve teorije zavjere, i priključivati se kojekakvim – opet strogo kolektivističkim – pokretima. Od mainstrim kolektivizma gori je danas samo sektaški, antimainstrim kolektivizam. Bolje je misliti ono što vam diktiraju džambo plakati uz autoput, nego postati antivakcer, ravnozemljaš, prezira vrijedan protivnik zdravog razuma.

Muka je u pameti, kaže vaš junak. Bez pameti, srećni smo, a bez strepnje i straha nema ni romana i pripovetki, pa neće biti ni književnosti. Ukratko, kod Babukića nigde svetlosti. Vidite li vi svetlost bilo gde u ovom vremenu?

– Ne bih rekao da baš nigdje nema svjetlosti. Babukić je veseo, vedar lik. Njegov svijet jest apokaliptičan, ali nije to neka naročito sumorna apokalipsa. On uživa u općem ludilu, a ima taj čudesni talenat da mu je dovoljno da čuje jednu rečenicu stranog jezika, i da odmah, na osnovu nje, može rekonstruirati kompletan jezik, njegov leksik i sintaksu. Tako Babukić, leteći svijetom, upija jezike i razumijeva svijet. To je, što se mene tiče, najmračnija linija romana. Nikako ne bih volio imati Babukićev dar, i razumjeti šta govori svijet, šta govore svi ljudi oko mene. Iako me, s druge strane, zanima šta govore. Ali bolje je ne znati. A svjetlost, za koju pitate, svjetlost je u čovjekovom razumu, svjetlost je u vjeri u razum. To je najviše što imamo. I najgore u našoj epohi, koja, čini mi se, započinje slomom komunizma i raspadom bipolarnog svijeta, strateško je odustajanje od razuma. Zašto odustajemo? Ne znam. Ali pomalo i zato što je kapitalizam zasnovan na manipulaciji ljudima koji su odustali od razuma. Recimo, da biste kupovali tolike predmete koji vam ne trebaju, vi se morate nerazumno ponašati, morati nerazumno misliti. Da biste svoju domovinu, a onda i cijelu Europu, štitili od provale migranata s Istoka, morate odustati od razuma. Razumno bi, naime, bilo sve te ljude doživljavati kao što doživljavamo vlastite sugrađane i zemljake. Ako je njima dobro, dobro će biti i nama.

Roman ste napisali u vreme pandemije. Kako na kraju gledate na ceo taj period kome inače još ne naziremo kraj? Ili i vi mislite da nas čeka i kovid 23?

– Epidemija je stigla iz fikcije, a ne iz stvarnosti. Nismo je imali u živom historijskom iskustvu, ali ne zato što velikih epidemija nije bilo u našem svijetu i vremenu, nego zato što smo svoj doživljaj svijeta suzili na Europu i Ameriku, i nije nas briga šta se u posljednjih sto godina događalo u Africi ili Aziji. Tamo je, naime, itekako bilo epidemija. Tamo se i danas više umire od malarije, nego što se na Zapadu umiralo od koronavirusa. Ali nas njihovo iskustvo naprosto ne zanima. Oni su za nas fikcija. Život ljudi u Africi nama jednako je nestvaran kao ono što se biva u genijalnom Pekićevom “Besnilu”. Preporučujem ljudima da čitaju “Besnilo”. U toj knjizi je i odgovor na vaše pitanje šta dolazi nakon kovida-19.

Svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način. Svaki ljubavni trougao je identičan.

Datum: 26.09.2018.
Na povratku kući iz škole, vidjela sam buket lala. Pognutog vrata, otužno su stajale u izlogu.
Tata mami kupuje žuto cvijeće, samo kad ga teta Divna povrijedi i zaprijeti mu da više neće čekati.
Mama tati redovno zalijeva cvijeće.

Datum: 29.09.2018.
Kada je mama saznala za teta Divnu, zamolila je tatu da izađe iz našeg stana. Međutim, uvjerio ju je da voli samo nju.
Za nove komšije i daljnju rodbinu, i dalje smo bili porodica.

Datum: 06.10.2018.
Nakon što nije teta Divnu odveo na ljetovanje, tata je odveo mamu i mene u njegovo rodno mjesto, na jesenovanje.
Bilo nam je prelijepo, izuzmemo li sve njihove svađe i tatine suzne oči. Ja sam se kupala po cio dan, mama je čitala ljubavne romane, a tata se žalio na polen. Njemu nije bilo divno.

Datum: 07.10.2018.
Kako bi odobrovoljio mamu, tata je počeo kuhati nedjeljom.
Sve je fotografisao i slao teta Divni, uz obećanje da će jednom i njoj spremati najslasnije obroke.
Mama je bila sretna. I teta Divna, isto.

Datum: 10.10.2018.
Mama tatu voli najviše na svijetu i svoj cijeli život je podredila njegovom uspjehu.
Tata uspjeh mjeri time koliki je osmijeh teta Divne, i koliko mu je ona blizu.
Zbog nje želi da bude sve bolji, dok moja mama stoji pored i razmišlja treba li ponovo zaliti cvijeće.

Datum: 14.10.2018.
Da bi vratila samopouzdanje, mama je uredila kosu.
Tata ju je na ulazu kratko pogledao s vrata i dodao: Dopada mi se ta frizura. Siguran sam da sam je već negdje vidio.

Datum: 21.10.2018.
Tata je obećao mami da će zajedno gledati film. Ona ga je pobjedonosno posmatrala i bila sretna, a ja sam se pitala šta je zgriješio ovaj put.
Sasvim slučajno, primijetila sam ogrebotinu na njegovom vratu.
I dalje mislim da je teta Divna imala neke veze s filmom i novim buketom žutog cvijeća.

Datum: 25.10.2018.
Mama i tata su obrisali profile na Facebooku, da spase brak.
Poslije sam vidjela da nam se na kompjuter prijavljivao nekakav Boris Leiner, koji je isto pisao teta Divni.
Ne znam kako je on dospio u naš dom, ali mama je bila sretna. I teta Divna, isto.

Datum: 29.10.2018.
Tatin život između mame i teta Divne odvijao se od danas do sutra, od nemila do nedraga, između želja i mogućnosti, od cvijeća do cvijeća. Od cvijeća do cvijeća. Sigurna sam da se osjećao slojevito.

Datum: 02.11.2018.
Svaki put kad bi tata bio bolestan, mama bi prijetila: Idi njoj, neka te ona liječi. A ja znam da zapravo nije bila spremna da tatu pusti teta Divni.
Ko zna, možda bi njeni čajevi i čudotvorne travčice stvarno bili djelotvorniji.

Tu negdje među knjigama je, papirima, rukopisima, dokumentima i materijalima za buduće knjige, dugo ga već ne uspijevam naći, jedan Murtićev crtež iz Dubravkinog puta. Na tvrdom hrapavom papiru, iz đačkoga bloka za prvi osmoljetke, flomasterom nacrtan tokom večere u ribljem restoranu, godine 2003. ili 2004. Zaiskao sam da mi ga pokloni, to mi je podsjetnik, lagao sam, za ono o čemu smo razgovarali. Bez riječi mi je pružio crtež. Izgledao je dvostruko iznenađen. Najprije time što je tokom večere od svoje neuroze stvorio monokromatsku kompoziciju, kakva bi se, stotinu i više puta uvećana, u bojama njegovih godina, lako mogla naći pred širokim zidom prostranoga vrsarskog ateljea. Svakodnevno bi, za razgovora s ljudima, dok bi se odmarao ili nešto čekao, u skoro svim situacijama kad nije ozbiljno radio, Murtić stvarao takve crteže. To su bili njegovi projekti. I to je bio njegov dnevnik svakodnevice. Bio je fanatizirani dijarist – u dijarizmu bio je smisao njegove apstrakcije i hiperprodukcije – budno je pratio sebe, svoj organizam i duh koji se činio nadmoćnim organizmu. U tome je, u opsjednutosti sobom i u bilježenju sebe, bio srodan Krleži, čije dnevnike u Hrvatskoj, čini se, nitko još nije pročitao (što i nije neobično, jer u Hrvatskoj nisu u cijelosti ni objavljeni, već u – Sarajevu). Samo što je, za razliku od Krleže, uz moćnu samosvijest imao i svijest o vlastitoj veličini u društvu. Edo Murtić bio je zvijezda u toj Hrvatskoj devedesetih i ranih dvijetisućitih, u kojoj su sve druge zvijezde bile ugašene, pa više nisu imali oči ni da vide njega. I crtao je, krajnje angažirano i živo, po grubom đačkom hameru, po listovima iskinutim iz nekakve bilježnice ili bloka, po svemu po čemu se moglo crtkati, a da, zapravo, nije imao svijest o tome što upravo radi. I nije do tako nastalih crteža držao. Oni su usput otpadali, nestajali, završavali u smeću. Kao kad drvodjelja uzme nožić da naoštri olovku, i taj rad u drvetu ne smatra nikakvim poslom. Eto, tako je Edo Murtić, dok smo razgovarali, usputno crtao. I povremeno bi me samo gnjevno pogledao, jer sam izgovorio nešto što mu se ne sviđa. A namjerno sam mu povremeno govorio upravo takve stvari, uživajući u tome što ga se moje riječi tiču i što ih čuje. I taj bi pogled i čas kad više ne bi crtkao po svom papiru bio trenutak u kojem se veliki umjetnik vraćao iz apstrakcije u figuraciju. Nikad Murtić nije postao apstraktni slikar. Uvijek je, poput Picassa, bio u raskoraku između jednoga i drugog svijeta. Dijelom zato što je, kao i Picasso, odveć dobro crtao i gledao, e da bi prezreo to čudo prelaska predmetnog svijeta u njegov usavršeni, na važno svedeni, obris, oblik i skicu na papiru. A dijelom i zato što je Edo Murtić, kao i Picasso, bio partizan, ljevičar, propagandist; bio je do kraja čvrsto uvjeren da umjetnost može pobijediti zlo i čelik, zaustaviti tenkove, posramiti palikuće i koljače, zajebati smrt. I kako bi se na apstrakciju mogao svesti netko tko se tako intenzivno obračunavao sa smrću? Netko tko je bio tako živ da je smrt pred njim ostajala začuđena?

Drugo čime je Edo Murtić bio iznenađen dok mi je pružao taj za njega bezvrijedni komadić hamera, precizno iscrtan crnim i crvenim flomasterima, bio je moj interes za njegovom črčkarijom? Bio je previše tašt da bi me upitao a što će ti to, ali bio je i odveć velikodušan za takva pitanja. Edo Murtić jedan je od najvelikodušnijih ljudi koje sam upoznao. Tokom desetak godina povremenog susretanja i druženja – naravno uvijek na njegovu inicijativu, jer smo se na njegovu inicijativu i upoznali – napoklanjao mi se grafika i grafičkih mapa. Jedan sam od onih, što me je učinilo trajno ponosnim, kojima je nakon trećesiječanjskog obrata 2000. godine darivao, kao zaslužnicima za dolazak demokracije, onu svoju spomen-grafiku. Njemu je naprosto bilo stalo da svatko tko ulazi u njegov atelje i prolazi kroz njegov život ima ponešto njegovo. Njegova umjetnost je, kao i njegov duh, bila invazivna, osvajajuća i sveprisutna. Ako ste ga poznavali – a poznavali su ga doista mnogi, i mnogi su od tog poznanstva stvorili karijeru i biznis – morali ste stalno biti njime okruženi. Ali ne, nije bio ni naporan, ni nametljiv čovjek. Samo je bio velikodušan. Svatko je mogao imati Murtićev rad. Murtić je bio partizan, bio je komunist, eurokomunist. Prkosio je ravnodušnosti. I onda ga je baš iznenadilo da mu ja sad tražim taj papir iz Dubravkinog puta.

Mogao me je pitati što će mi to. Nije bio naivan pa da povjeruje da mi treba podsjetnik. I onda bih mu, možda, objasnio da me, kao i obično, u svemu jedino zanima majstorija. A onda se u ovom slučaju sastojala u fantastičnim prijelazima sa šanpjera koji mu je bio na tanjuru, na papir i flomastere. Svatko bi na taj način upropastio crtež, ili bi flomasterom zaprljao ribu. Svakome bi, osim Edi Murtiću, prsti ostali masni. Ali on je, kao što je i red, najprije ribu prstima razabirao i jeo, čineći to vrlo grubo, bezobzirno joj lomeći kosti, da bih odmah potom, u sljedećem trenutku, savršeno čistim prstima crtao. Kako je to bilo moguće? I kako je moguće da je taj komadić hamera – koji već dugo ne uspijevam naći, i to me užasno nervira, premda znam da će u jednom trenutku iskrsnuti – uskrsnuti iz nereda moje svakodnevice – ostao tako savršeno čist?

Drugo njegovo djelo kojem sam se također često divio zauvijek je, čini mi se, uništeno. U onom ateljeu na Tomislavcu, koji je nekad davno pripadao Bukovcu, a ispred kojeg je, protupropisno i divlje, bivao parkiran Edin golemi terenac, pod je bio od neke nedefinirane crne materije. Možda od nekakvog betona. Ali izgledao je kao oni nabijeni zemljani podovi po sirotinjskim kućama srednje Bosne, kakve sam viđao za očevih liječničkih vizita i obiteljskih obilazaka djece i unuka naših nekadašnjih prijatelja u Kaknju i oko Kaknja. Taj čudni Edin pod bio je, međutim, sav isprskan bojama. Dok bi slikao, boja je prskala na sve strane. Boja nije prljava. U ateljeu nema prljavštine. Između boje i ostataka s tanjura postoji razlika. Kao što razlika postoji i između prstiju umrljanih bojom i prstiju prljavih od hrane, ljudi i života. Pod tog ateljea na Tomislavovu trgu bio je slika života Ede Murtića. I studija njegove slikarske palete. Prije nekog vremena vidio sam dijelove nekog dokumentarnog filma snimljenog u tom ateljeu poslije njegove smrti. Poda više nema. Nema Ede Murtića. Taj pod bio je apologija života u umjetnosti.

Sredinom maja, jednog od onih dana koje provedem u svođenju računa i iščekivanju svoga rođendana, naišao sam, na putu do knjižare, rubom Trga žrtava fašizma, i ugledao crvena slova i brojke na okrugloći Meštrovićeva paviljona: Murtić 100! Samo je uskličnik nedostajao. Pomislio sam: o, kako bi samo ovo prijalo njegovoj taštini! Nije sujetna bila ta taština. Ali jest bila kraljevska. I to savršenstvo crvene njegove boje po bjelini kamena, na najmarkantnijem mjestu jednoga mrtvog, urušenog i opustošenog Zagreba, u kužnome svibanjstvu maja 2021, nešto je što tako neodoljivo na njega podsjeća. Pa i da ne bude izložbe u Paviljonu, da su unutra izložene sve same hrvatske drangulije, ili da je, kao što je već sve drugo, Meštrovićev paviljon prodan Zari, H&M-u ili braći Mamićima, da u njemu izlažu suhu braveću stelju i mlada tijela svojih fudbalera, koji ih, poput nekakvog Oršića, u Sportskim novostima slave i kao osuđene kriminalce, sasvim je dovoljno to: Murtić 100. Slike ionako Hrvatska ne može gledati čistoga oka. Ova kultura, naime, ima problem s Murtićem, koji nije ni umjetnički, ni politički, nego je prije svega drugog problem načina i formata. Edo Murtić nije se mogao, i ne može se, uklopiti u Hrvatsku i u Zagreb zbog formata svog slikarstva i načina slikanja.

Prvo ćemo o formatu, pa o načinu. Murtić se formirao unutar jedne velike zemlje i jedne pobjedničke ideologije. Jedno je biti umjetnik na pozornici koju čini dvadeset milijuna ljudi, pa još u prisutnoj i važnoj, premda kontroverznoj, suštinski neslobodnoj i nedemokratskoj, ali duboko europskoj zemlji, a sasvim je drugo biti umjetnik u zemljici s ruba kontinenta, također neslobodnoj, s kržljavom demokracijom i jedva četiri milijuna stanovnika. Murtić je, simbolički rečeno, iz Zagreba otišao kao za pušku tek stasali dječarac, kandidat za neznanog junaka, a vratio se kao gotov umjetnik, u čijem su iskustvu inkorporirane sudbine svih živih i mrtvih sudionika jednoga rata i velike ratne pobjede. Pritom, za razliku od stotina tisuća, za razliku od milijuna mediokriteta, koji će pobjedu pretvoriti u govno, te za razliku od komesara koji će komunizam pretvoriti u diktaturu, koja će, kao i svako govno, s vremenom bivati sve mekša i mekša, Murtić je postao veličina. Ali formatom, kao i Krleža, kao i Kaštelan, kao svi oni veliki i važni, prije svega: jugoslavenska veličina. Bez te zemlje, samo s Hrvatskom, Murtić, kao ni Krleža, nije zamisliv. Male zemlje pogodne su za male formate. To će postati očigledno kada Hrvatska 1991. u najvećoj ostavinskoj raspravi u svojoj povijesti naslijedi Murtića, Krležu, Kaštelana. Kao namještaj iz iseljenog građanskog stana, koji pred kišu prekratkim najlonima pokušavaju pokriti neki siroti ljudi, što ih je preselilo u suterensku garsonijeru. Murtić je, međutim, jedini od njih trojice živ, Hrvatsku vidio velikom. I uzrujavao se grdno što je oni ne vide takvom, nego se moraju, i to uzalud, pomagati tim najlonima.

A sad o načinu: u nedovršenim kulturama i na komercijaliziranim kulturnim scenama, likovni su umjetnici štampari novca. U Hrvatskoj, vodeći povjesničari umjetnosti su bankari. Vrijednost novca je, to znamo, u obrnutom razmjeru s njegovom količinom. Djela istinskih slikara vrijede tim više što njihovi autori manje slikaju. Najviše vrijede ako slikar umre mlad, rano oslijepi, ubije se, iščezne… Što je zemlja manja, tojest što je manja pozornica nečije umjetnosti, to umjetnik mora slikati manje da bi njegova djela vrijedila više. Slično je i u književnosti. Jednom ću vam i to objasniti. U ozbiljnim kulturama, međutim, i među ozbiljnim ljudima, među dobrim čitateljima i pravim gledateljima, među pjesnicima naročito, pod uvjetom da su stvarno pjesnici, materijalna, tojest financijska vrijednost umjetničkog djela nije u nužnom suodnosu s njegovom umjetničkom vrijednošću.

Način Ede Murtića bio je takav da je svakoga dana svog umjetničkog života stvarao umjetnost. Ogromne, goleme, zastrašujuće, uznemirujuće količine umjetničkih djela. Bio je ovisnik o boji, o njenom mirisu, ovisnik o terpentinu, o tiskarskim strojevima svih vrsta, o grafici i o grafičkoj industriji, ovisnik o olovci, papiru, flomasteru… I stvarao je toliko umjetničkih djela da njegova umjetnost više ne može financijski vrijediti ni blizu svoje umjetničke vrijednosti. Murtić je neusporedivo bolji slikar nego što pokazuju cijene njegovih slika. Danas i netko iz niže srednje klase, netko skoro siromašan, a pametan, obrazovan, darovit, sebi može pokloniti Murtićevu grafiku. I to je, zapravo, lijepo. Istovremeno govori sve, i ne govori ništa, o njegovom slikarstvu. Kao što o njemu ništa ne govori ni činjenica da se ni o punoljetstvu Murtićeve smrti u Zagrebu neće dogoditi ništa, i neće se podignuti neko čudovišno zdanje, u kojemu bi bilo izloženo njegovo životno djelo. Murtić Hrvatima, ili onima među Hrvatima koji diktiraju hrvatsku kulturu, jer nijedna kultura, pa tako ni ova, ne nastaje, niti treba nastajati iz demokratske geste, naprosto nije potreban. On je taj iseljeni jugoslavenski namještaj koji pred kišu pokrivaju najlonima.

Prvog petka izložbe, Meštrovićev paviljon bio je neočekivano pun ljudi. Zašto su svi ti ljudi došli? Zato što je mondeno doći? Zato što razumiju Murtića i žele vidjeti njegove slike? Ili zato što se sinoć, u četvrtak, na otvorenju okupilo važno društvo s vrha? Gledam stariju gospođu, vodi po izložbi unuka koji jedva da je krenuo u školu, pa mu tumači slike. Zanimljiva scena. Nimalo sentimentalna. Baka, naime, nije sentimentalna. Ozbiljna neka žena, a i dječak vrlo je ozbiljan. Prisluškujem, ali neću vam reći što sam čuo. Ne bi bilo u redu. Nije pošteno. Osim što bi i ovo godilo Murtićevoj majstorskoj taštini. Istina, možda bi se on i posvadio s bakom. Rekao bi joj da je krivo sve to što ona tumači. Ali bi poslije znao da je, ipak, sve imalo smisla i da se ovaj život imao kome ostaviti.