Grdna se stvar književniku Miroslavu Krleži dogodila 1945. Njegovi su ideali doživjeli potpuni trijumf. Pobijedili su Krležini ljudi, njegova vojska, komunizam, Jugoslavija. Od tog trenutka, sve do piščeve smrti, krajem prosinca 1981, potrajala je vladavina koja je bila sasvim u skladu s ljudskom i građanskom osobom Miroslava Krleže. Sve njene mane i aberacije, koliko god bivale fatalne i protivne Krležinim vrlo čvrstim etičkim i intelektualnim načelima, ticale su se ljudske nesavršenosti, a ne ideala. Oni su, ideali, bili u potpunosti ostvareni. Time je Krležina književnost izgubila kontekst, a pisac je izgubio razlog da piše. Izuzev leksikografskih marginalija, ponekog eseja i popratnog teksta za vodiče po izložbama, Krleža je nakon 1945. pisao monumentalne i nedovršive “Zastave”, svog Čovjeka bez osobina ili, preciznije rečeno, Zemlju bez svojstava, u kojima je očajnički nastojao rekreirati kontekst koji je u pobjedi izgubio, i pisao je dramu “Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici”. “Zastave” je malo tko pročitao, “Areteja” je malo tko ozbiljno doživio, i jedva da je bivalo onih koji su shvaćali o čemu to Krleža piše, što pokušava i u čemu se zapravo sastoji njegova životna nevolja. O kakvoj bi se nevolji uopće i moglo govoriti kad je drug Krleža u pitanju? To bi mogao shvatiti samo neki veoma lucidan čitatelj. Miroslav Krleža doživio je prokletstvo sudbine: proglašen je za faraona jedne književnosti, ali mu je uskraćeno da u njoj sudjeluje kao pisac. Od najvećeg njezina stvaraoca, prokletnika i revolucionara, postao je činovnik zavoda koji je sam stvorio, nadglednik općenarodne nepismenosti, genij uzaludnih znanja, u kancelariji oko koje cijeli jedan narod, tojest više njih, hoda na vrhovima prstiju.

Krleža je čovjek neostvarenih karijera u više profesija. Nije bio oficir, nije bio liječnik. Htio je pisati ibsenovske komade, u zemlji bez građana i građanskog društva. Stvorio je savršeno artificijelni, prethodno nepostojeći glembajevski svijet, koji će zatim njegovi primitivni i naivni suvremenici spremno prihvatiti kao nešto što je u zbilji postojalo. Većinu svojih intelektualnih opsesija, uključujući medicinske, vojne, društvene, Krleža je ispisivao izvan stvarnosti. U njoj je, u stvarnosti, bio komunist, Hrvat i Jugoslaven. Upravo tim redoslijedom. I bio je majstor samoostvarenja, genijalni autodidakt, koji je sebi i svom naraštaju stvorio životni, društveni i književni kontekst. Kada je revolucija pobijedila, srušio se njegov književni svijet. Književnosti nema u pobjedi. Književnost je uvijek na poraženima.

Drama “U agoniji” pripada glembajevskom ciklusu, jer je glavna protagonistkinja plod glembajevskog porodičnog stabla, ali ustvari govori o nečemu što je te 1928. bilo vrlo stvarno i prisutno. Viši kavalerijski oficir poražene carske i kraljevske vojske, barun Lenbach, koji se bavi trgovinom konjima, za nekog od brojnih skorojevića, koji Lenbacha i njegove upravo smjenjuju na pozicijama društvene elite, najprije dopada zatvora iz političko-kriminalnih razloga, a zatim trpi privatne, intimne i obiteljske posljedice svojega javnog sloma. Takvih kao on bilo je u međuratno doba mnoštvo, a Krleža je, još od onog incidenta s pukovnikom i budućim ustaškim maršalom Slavkom Kvaternikom, bio fasciniran njima i prizorima njihove društvene propasti. Barunov, pak,  suparnik u muškoj stvari, juristički smutljivac, zastupnik grofa Patakija, “rutinerski stručnjak za državnopravne probleme Hrvatsko-ugarske nagodbe, potomak šljivarskog plemstva i sin visokog banskog činovnika, Ivan Križovec mnogo bolje se snalazi u novim povijesnim okolnostima. Križovec se, za razliku od samosažaljivog baruna, savršeno preobražava u skladu s prilikama u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali drama nije u tome. Krležu ljudska prilagodljivost nikad nije naročito impresionirala.

Središnji lik u ljubavnom trouglu, ali i središnji lik jedne velike duodrame, Laura je Lenbach, kći Mihajla i Olge Warronigg, rođene Glembay, generalice iz “Sprovoda u Theresienburgu”. Dok su dvojica njezinih ljubavnika smorena i sorena poviješću, koja ih preoblikuje i razgoni na dvije različite strane, u dvije dramatično različite sudbine, Laura jedina stoji nasuprot povijesti i protiv nje. Ona je ono izvanvremensko ljudsko, i ovom čitatelju – više nego gledatelju i redovitom kazališnom posjetitelju, jer to dvoje već odavno nije – ne samo najostvareniji i najsnažniji Krležin dramski lik, nego i najostvareniji ženski lik ukupne naše, hrvatske i jugoslavenske dramske književnosti. Nije htjela Lenbacha, nego je željela Križovca, i bila je spremna na sve, e da bi ostvarila svoju želju. Ali osim nje nitko ni na što nije bio spreman. I sad jedinu je nju briga za ono što se dogodilo, jedino ona vidi, dok svi drugi kreiraju poželjnu verziju, svi drugi kreiraju povijest. Ovako Laura na kraju svih krajeva govori Križovcu: “I, molim te, to je banalno ali je tako: ja bih bila tu na mjestu umrla, a ne bih priznala, a sad mislim da je potrebno da se i to kaže: ja sam htjela da Lenbach umre, to je istina! Ja sam to tako jako i intenzivno htjela da je to moje htijenje bilo još strašnije od najstrašnijeg kriminala! Ali ja sam to htjela zato jer sam u sebi intimno sanjala: kako bi bilo da me ti uzmeš za ženu! Da! To je istina! I ja sam to Lenbachu rekla da hoću rastavu zato da se udam za tebe! On je bio spreman da me ubije, ali o rastavi nije htio da čuje! On je o tebi govorio kao o ženskaru, kao o minderwertig tipu što se tiče žena. Ja mu nisam vjerovala, ja sam ga i zbog toga mrzila! A sada mi se čini da je on mnogo toga više znao od mene. A to je bilo sve krivo! To je bilo sve krivo od početka, od mog djetinjstva još i od mog odgoja, od moje mame generalice! Već je moj brak s Lenbachom bio jedna takva barunska dekorativnost, a jedna zabluda rađa drugu! Da, u onom svom modisteraju ja sam naivno sanjala o spasenju iz onog pakla, ja sam sanjala kako ću postati tvojom gospođom, jahati konje, nositi reket, biti opet gospođa! Da, upravo tako je bilo. A pokazalo se da je to sve bilo krivo od početka, više naivno i tužno nego stvarno! A najtužnije od svega toga bilo je što se sve to događalo u meni intenzivno, strašno, bolno, a da si ti pokraj svega toga stajao isto tako pasivno kao što stojiš sada!”

Ivica Buljan Krležinu je dramu sveo na ljubav hladniju od smrti. Politika i povijesne okolnosti tu su sporedne. A sporedno je pomalo i ono ibsenvsko građanstvo. Ostala su dva opustošena muškarca, obojica s figurama i fizionomijama s ekspresionističkih crteža Entartete Kunsta, i jedna veličanstvena diva, kao iz Fassbinderovih snova. Sve je tu iz 1922. godine, kada se drama odvija, i iz desetak sljedećih godina, koliko je još potrajala epoha samrtnih strasti. Buljan je tekst izveo iz njegova građanskog, ibsenovskog, konzervativnog konteksta, i vratio Krležu u kontekste avangarde. Naglašeno je to Martinisovom, zenitističkom scenografijom, šminkom, svjetlom, ali i deklamiranjem fragmenta iz Ristićeve “Turpitude”. No, kao što ni Fassbinderove posvete epohi nisu pasatističke i prošlostne, tako ni Buljanova predstava ne predstavlja vrijeme prošlo, nego govori, vrlo određeno, o vremenu u kojem je posljednjih tridesetak godina živjela njegova publika. Općenito, oba komada, i Agonija, i Aretej, što ih je redatelj spojio u jedno dvodijelno iskustvu, tumače sadašnjost, u najvećoj mjeri koja je književnosti i kazalištu dopuštena.

“Aretej” je suvremenicima bio nerazumljiv i neprihvatljiv već na razini teme. Te 1959, dok su se Jugoslavija i Titov komunizam tek uzdizali prema svojim vrhuncima, legenda o jednom antičkom liječniku, kao ni doživljaji nekakvih talijanskih turista, redom ljudi bez validnih dokumenata, nikako nisu bili interesantni, važni, ni dostojni jednog Krleže. Od njega se, od Krleže, očekivalo da bude nesmiljeni kritičar građanskog društva, dekadentnog Zapada i svih njegovih tradicijom nanijetih društvenih aberacija. “Aretej” je odmah ljubazno postavljen na zagrebačku i beogradsku scenu, da bi zatim bio temeljito skrajnut i zaboravljen. O čemu “Aretej” doista govori, osim što svjedoči o famoznim Krležinim medicinskim opsesijama, malo koga je zapravo zanimalo.

U Buljanovoj, pak, zamisli, “Aretej” će govoriti o onom o čemu govori i drama “U agoniji”, o ženskome svijetu i ženskom atentatu nad poviješću. Samo što je Agoniju u najvećoj mjeri ostavio onakvom kakvom ju je zamislio sam pisac, dok je Areteja značajno poženstvenio. Apatridi su postali apatridkinje, a doktor Morgens pretvorio se u doktoricu. Osim što time nije oštetio Krležu – premda je izvjesno da bi ovakav redateljski i dramaturški postupak razgnjevio starog pisca – Buljan je na genijalan način povezao dva dramatično različita teksta, pisana iz beskrajno udaljenih životnih perspektiva. Agonija u njegovoj interpretaciji govori o intimnoj strani nečega o čemu, kao o velikoj društvenoj i povijesnoj pripovijesti, govori Aretej. Obje drame govore o međuratnom trenutku, o avetima totalitarizma, državnog, političkog i svakog drugog, i o izvanpovijesnim pojedincima, o ženama. Povijesnom usudu u Buljanovoj se interpretaciji suprotstavljaju dvije žene, Laura i doktorica Morgens, i jedan luđak. A taj luđak je, možda, antički Aretej. A možda je i luđak, i Aretej.

S godinama čovjek, možda, biva sve osjetljiviji i osjetljiviji. Gazi nas vrijeme, i u tom vremenu kolosalni naši životni neuspjesi. U meni su tako po jedan barun Lenbach i po jedan Križovec. Njihove poraze doživljavam kao svoje. Aretej sam, također. I doktor Morgens. Tojest, doktorica. Buljan je nekim čudom, koje se da objasniti, i koje jest osviještena režija i osviješten život u tekstu, ali čudom o kojemu danas, ipak, ne bismo, uspio sve te tačke identifikacije dovesti do potpunog ganuća. Obje mi se večeri na kraju plakalo od oduševljenja. Pljeskao sam kao kakva malograđanska frajla, visoko podižući ruke u zrak, i baš me je, onako frajlinski, ljutilo što drugi ne plješću jednako frenetično i energično kao ja. Možda su bili smoreni i dekoncentrirani maskama na svojim licima, jer kakav je to teatar u kojem su glumci golih obraza, a maske su na licima publike? A možda se radi o tome da ove predstave nisu za njih, i da je naša publika izgubila tu moć, ako je ikad njome i vladala, da u Krleži prepoznaje vlastiti svijet? Možda je Krleža nakon 1945. većini doista bio samo autor socijalističkih blokbastera o Glembajevima, koji su se gledali kao neka vrsta identifikacijski savršeno neutralne i artificijelne drame o legendarnoj našoj građanskoj prošlosti. Da Glembajevi, možda, nisu nešto kao Familija Adams?

Ivica Buljan na svojoj je strani imao glumce. I sam bi Krleža, vjerujem, zadivljen bio Ninom Violić i ciničnim, užasnim Livijom Badurinom, i groznim samosažaljivim Krešom Mikićem. I onim luđakom Pleštinom. I Vlastom Ramljak, koja je u HNK odigrala ulogicu života. I Ksenijom Marinković, jednom pa drugom. I Almom Pricom, i groznom musolinijevskom pojavom Mislava Čavajde, i Markovininim Crkvenjakom, još jednom velikom ulogicom… Krleža u njihovoj je interpretaciji bio živ, kao malo kad u posljednjih tridesetak godina. A u toj se živosti mogla osjetiti neka mračna, neugodna i uznemirujuća prijetnja. Ivica Buljan je, skupa s glumcima, i s Martinisom, vratio Miroslavu Krleži njegov književni kontekst, upravo onaj bez kojeg je pisac ostao nakon 1945.

TAHA HUSEIN – DANI

ABU AL-A LA AL-MAARRI – POSLANICA O OPROŠTENJU

„Čuli su svi ti ljudi za dječakove neobične izjave: kako on odbacuje mnogo šta što su oni prihvatili, kakо se podsmijeva čudima svetaca, kako smatra zabranjenim obraćanje njima i prorocima za posredovanje kod Allaha. Govorili su jedan drugom: ovaj dječak je skrenuo s pravog puta i skreće i druge; otišao je u Kairo, naslušao se štetnih iskaza šejha Muhameda Abduhua, njegovih iskvarenih i štetnih misli, a onda se s njima vratio u svoj  grad da ljude dovodi u zabludu.“

Taha Husein, „Dani“

„Ne pitaj me kako mi je;
Nalazim se u tri tamnice:
vid sam izgubio, u kuću se zatvorio
a moj duh  u kužnom tijelu je zatočen.“

Al Maarri, „Poslanica o oproštenju“

Nekadašnja Jugoslavija imala je velike izdavače. Povremeno, oni su se udruživali u objavljivanju edicija od opšteg značaja ne samo za Jugoslaviju nego i za cijeli svijet. Upravo se tako i zvala edicija „Cijeli svijet“ u kojoj su se pojavila nekolika kola reprezentativnih knjiga do tada zapostavljenih naroda i njihovih, liteatura, Arapa, Kine, Indije, Afrike, Meksika… To su dragocjene knjige i danas. Pored originalnih djela, tu su i studije svjetskih znalaca o tim literaturama. Arapsku književnost je, na primjer, obradio veliki njen znalac, Frančesko Gabrijeli (Francesco Gabrieli), u zaista izvrsnoj studiji „Arapske književnosti“. Pogovor za ovu knjigu napisao je Darko Tanasković. Urednik u „Svjetlosti“ bila je Jasmina Musabegović koja je i inače uređivala stranu knjigu. „Svjetlost“ je bila izvršni izdavač za sve udružene izdavače: „“Matica srpska“, Novi Sad, „Misla“, Skopje, „Mladost“, Zagreb, „Pobjeda“, Titograd, „Prosveta“, Beograd, i već navedena „Svjetlost“, Sarajevo. Slično je, na primjer, bilo i sa sabranim djelima Ive Andrića. Izostala je „Matica srpska“, a uključila se „Država založba Slovenije“, Ljubljana. 

Prevodi svih ovih navednih knjiga urađeni su zaista na visokom nivou, jer su ih radili  prevodioci  upućeni u njihovu problematiku, bilo da su bili univerzitetski profesori ili, u slučaju Tahe Huseina, izvrsni znalci jezika, kao što je bio Nijaz Dizdarević, rijetka osoba na našim južnoslovenskim prostorima. O njemu treba posebno reći nekoliko bitnih činjenica, pošto je gotovo pa zaboravljen u svim domenima u kojima je u svoje vrijeme bio poznat. Nijaz Dizdarević potiče iz poznate porodice Dizdarević, danas se većina savremenika sjeća najpoznatijeg, političara Raifa, mada ih ima još od te struke. Nijaz se rodio u Fojnici prije stotinu i jedne godine. Zanimljiv je njegov angažman u štrajku učenika sarajevske Medrese 1937. godine, kada je isključen iz te vjerske škole.  Nije se oko toga previše gnjavio, jer je već bio jedan od onih koji su htjeli da mijenjaju svijet. Završio je sarajevsku Gimnaziju, učio stane jezike, već tada je znao turski i arapski jezik, kojima je kasnije dodao italijanski, francuski, albanski, i  još neke. Čitao je mnogo, njegovo znanje bilo je enciklopedijsko. Bio je prvoborac, antifašista, komunist. Poslije oslobođenja bio je jedan od najznačajnijih Titovih diplomata. O njemu kao čovjeku, ali i njegovoj humanističkoj orijentaciji, svjedoče njemu bliski savremenici, poput Čede Kisića, koji ističe „Nijazovo poznavanje filozofije, naročito morala“. U svemu što je radio i što je kod drugih isticao bio je na prvom mjestu moral, onaj kantovski, ali i moral Tagore, iz koga je često citirao misao: “Nemojte misliti da šteta koju nanosite drugim narodima neće otrovati i vas same.” Sve ovo je dobro znati da bi se shvatio pristup Nijaza Dizdarevića Tahi Huseinu i njegovom djelu, koje je bilo veliko, značajno i neprekidno u žiži interesovanja i rasprava u kojima se isticao njegov moral i potreba da se ide putem prosvjećivanja a ne zaglupljivanja masa. Sve skupa veoma blisko prevodiocu i piscu pogovora Nijazu Dizdareviću.

Malo je ovdje reći da sam se od mladih dana identifikovao sa takvim svijetom i njegovim stvaraocima. Dugo sam se pripremao da napišem istoriju arapske matematike kao biografske priče o slavnim arapskim matematičarima i njihovom vremenu. Trebalo je da to bude trilogija, helenski matematičari iz Aleksandrije, Arapski matematičari i napokon Veliki matematičari. Do potrebne literature je u ta vremena bilo teško doći. Bio sam zadovoljan ako bih u pročitanoj knjizi našao bar nekoliko rečenica koje su mi bili korisne. Naravno, tragao sam za živom naukom, životnim pričama o matematičarima i njihovom vremenu. U svemu tome, sama arapska književnost, koju sam otkrivao, pružala mi je uvide u nauku i život u određenim vremenima koja su me zanimala, jer su tada živjeli i tadašnji  naučnici, od Bagdada, preko Persije, Egipta, sve do arapske Španije. Svaki od tih prostora imao je svoj civilizacjiski okvir u kome je samo jedno bilo zajedničko, prorok Muhamed i njegovo djelo, Kuran. Staro je pitanje, s obzirom na različito naslijeđe, kako sve to usaglasiti? 

Kad je stvoren Bagdadski halifat, stvarana je i njegova kultura i nauka. Ono što se moglo uzeti od drugih, uzimano je, uglavnom bez zazora, i sve dok je bilo tako, ta je civilizacija napredovala. O tome su, kao uvijek, najbolje svjedočili pjesnici i hroničari. Oni su postali, pored matematičara, meni jednako, a povremeno i više, zanimljivi i potrebni. Pomišljao sam da naučim bar osnove arapskog jezika, ali sam brzo odustao, bilo je naprosto prekasno za takav zahtjevan studij. Od naših orijentalista prihvatio sam način transkripcije arapskih imena koje je najbolje formulisao profesor Srđan Janković, što mi je dvostruko odgovaralo pošto sam koristio i rusku literaturu u kojoj je transkripcija identična. Naravno, ni u tome nije bilo jedinstvenog stava. 

Za ovaj tekst, izdvojio sam dvojicu velikih arapskih književnika, Sirijca al-Maarrija i Egipćanina Tahu Huseina. Oni u svemu što su stvorili oličavaju ono najbolje što je arapska civilizacija ponudila svijetu, prvenstvo islamskom, potom i svima ostalim. 

Iako je razlika u datumima rođenja i smrti pisaca knjiga o kojima sam naumio da pišem skoro pa jedan milenijum, po mnogo čemu oni su bliski kao da su savremenici. Kako je to moguće? Upravo to me je pitanje ponukalo da o njima razmišljam a potom i pišem. Obojica su bili slijepi, poput mnogih učenih Arapa, opet skoro pa više od milenijuma, pateći od bolesti koje se tada nisu liječile na pravi način a uzrokovale su ih klima i običaji. Obojica su se, pored privrženosti književnosti, bavila i problemima svog vremena, posmatrajući kritički sve domene života, držeći se morala suprotno vjerskoj zatucanosti koju su uglavnom širili ovlašćeni i neovlašćeni tumači Kurana. Sam Kuran oni nikada nisu dovodili u pitanje, nego njegove tumače, velike i male. Kako je to bila i ostala opšta pojava svih religija i naroda, (Biblija i Talmud su neprikosnovene knjige, tumačenja se razlikuju.) ne treba je prihvatati kao nužnu, naročito kao obavezu velikih pjesnika. Naprotiv. Tako su razmišljali i pisali Abu ala al-Maarri i Taha Husein, pjesnici i prozaisti, kojima se danas ponosi sav učeni islamski svijet. Da bi se upoznao bolje taj svijet, treba se upoznati s djelima ovih velikih ljudi, jer ih ona najbolje opisuju. Bez tog znanja naprosto je nemoguće razumjeti naše vrijeme. Njegovi dometi, sjajna ostvarenja, ali i pogreške i teški promašaji upravo se najbolje vide kod njihovih najvećih književnika. A ova dvojica to svakako jesu. Njihovoj slavi treba pridodati i svu omrazu i optužbe na njihov račun, jer su razmišljali svojom glavom i išli izvan gomile. Omraza i optužbe uvijek dolaze od „svojih“. 

Djelo Al-Maarrija, „Poslanica o oproštenju“, preveo je profesor Sulejman Grozdanić, koji je prethodno objavio u sarajevskoj „Svjetlosti“ dragocjenu knjigu „Stara arapska poezija“. To je predislamski period u kome se u usmenoj i pisanoj arapskoj književnosti prepliću razni uticaji, prvenstveno onih koji su do tada primili hrišćanstvo. Ali, u tim vremenima  stvarali su i pjesnici koji su bili nezavisni od tih uticaja, ma koliko to bilo teško i problematično. O svemu tome kasnije će pisati poznati pjesnici i teoretičari islamskog svijeta, međusobno polemišući, postavljajući to pitanje kao nešto veoma značajno za istoriju cijele arapske književnosti u islamskom periodu, minimizujući uticaje neislamskog svijeta. Profesor Grozdanić o svemu tome piše odmjereno i argumentovano, dajući pjesnička djela koja su u temeljima kasnije književnosti. Njegova objašnjenja i u djelu „Poslanica o oproštenju“ su dragocjena, iscrpna i odmjerena. Od kratkog uvoda do svih fusnota i pogovora. 

U pristupu ovoj dvojici pjesnika, išao sam obrnutim putem od hronološkog, od Tahe Huseina do al-Maarrija, slijedeći visoko mišljenje egipatskog književnika  o djelu svoga davnog sirijskog prethodnika, koji je napisao: „Poslanica o oproštenju“ predstavlja vrhunac u arapskoj književnosti. To je vrhunac arapske imaginacije, vrhunac arapskog mišljenja, vrhunac arapske ironije, vrhunac arapske slobode.“

Ono što ovdje Taha Husein nije napisao treba odmah dodati u vidu citata iz „Istorije arapske književnosti“, Frančeska Gabrijelija, navodeći njegovo mišljenje o još jednom djelu Abu-l-Ala, zvanom „Luzumijat“, koje je sačinjeno od kratkih tekstova-pjesama  „od kojih neki imaju samo dva ili tri stiha, a koje daje srž ličnih meditacija o životu i sudbini, Otkrovenju i obećanom Drugom svetu, Bogu, čoveku i ljudskom društvu, dakle o glavnim problemima kojima se u istočnjačkom srednjem veku obično bave filozofija, teologija ili mistika.“ Još Gabrijeli dodaje o „Luzumijatu“: „Jedina izvjesnost je skepsa, jedina stvarnost je bol, ljudska zloba i glupost.“ 

Potom slijedi citat iz „Luzumijata“: 

„Živeli su poput svojih drevnih otaca, i sinove vezali nasleđem ere, pasivno je sledili, onakvu kakvu zatekoše.

Ne brinu se za ono što izrekoše i čuše, ne muči ih da l se varaju u onome kome se dive.

Spokojnije je Ništavilo od sveta u kome žive: on je tek veštački sporazum, bili oni usnuli il budni.

Mladić među nama raste onako kako ga otac podiže.

On ne obožava Boga po nahođenju svog uma, rođaci njegovi ga uče šta treba da obožava.“ 

Iz ovoga slijedi pjesnikovo uputstvo:

„Obožavaj Boga, a ne njegove sluge: zakon stvara robove, a um slobodne ljude.

Dobro nije u postu što iscrpljuje tela onog ko posti, ni kanonska molitva, niti mantija na čoveku.

Ono je pre u odbijanju zla od sebe, u izgonu gorčine i zavisti iz svojih srca (…)

Neka duša čini dobro zato što je to dobro i lepo, a ne zbog obećanog uzdarja.

Kada učiniš dobro, a to ti se ne prizna, ne tuguj: Bog će ti uzvratiti.

Očisti učinjeno dobro od nade u nagradu, ili zaradu kao pri trgovini.“

Gotovo nevjerovatno zvuči da se u tom svijetu ništa bitno nije promijenilo skoro hiljadu godina. Ali ta okamenjenost govori o stanju cijelog toga prostora koje nije pronalazilo načina da se otme klasičnoj sprezi vjere i svjetovne vlasti. 

Ovi nas citati direktno vode prema djelu Tahe Huseina, „Dani“, gdje pratimo njegovu priču o odrastanju slijepog dječaka od najranijeg zapamćenog doba do završetka tada tradicionalnog osnovnog školovanja u arapskom svijetu kojim je dominirala vjera. Sve što je bilo obrazovanje naroda, svodilo se na poslove koje su obavljali ljudi vjere, od onih čije se znanje svodilo samo na poznavanje i citiranje „Kurana“, do onih učenijih koji su prošli al-Azhar u Kairu čije se studiranje smatralo najvišim stepenom znanja, iako se ono svodilo samo na beskrajno citiranje citiranog. Bilo je to putovanje kroz lavirint nepotrebnog. Taj put prošao je i slijepi dječak, Taha Husein. 

Način na koji Taha Husein pripovijeda o sebi u trećem licu jednine je veoma sugestivan. On ide postepeno, onako kako dječak otkriva svoj svijet, kako ga upija, kako polako stvara svoj odnos prema njemu. Kao dijete, on postupa kao dijete, voli igru, izbjegava obaveze, prezire ono što mu je dosadno. Ali i život utiče na njega, na njegove obaveze, koje se povećavaju iz dana u dan, iz čega je i nastao naslov cijele priče. Ništa se tu ne može i ne smije preskočiti. Dok čitam ovu knjigu, kao da mi preko ramena u tekst gleda Džems Džojs razmišljajući o svojoj budućoj knjizi „Portret umjetnika u mladosti“. A knjige su nastajale paralelno, skoro pa sinhrono, dok su pisci bili hiljadama kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ali njihovi svjetovi imali su nečega zajedničkog, neizbrisivu ulogu vjere u odrastanju i obrazovanju dječaka, i pamćenje usmenog i pisanog, što će obilježiti njihova djela. 

Taha Husein nam rastvara prvo svoju porodicu, potom lokalnu zajednicu, na kraju cijelo društvo koje je poput ustajalog mora, previše se algi nahvatalo, i svako slobodno mišljenje biće odbijeno a mislilac kažnjen. Skoro deset godina školovao se Taha Husein na Al-Azharu, da bi na kraju konstatovao da mora bježati u svijet. To je i učinio, otišavši u Pariz, gdje će završiti studije na Sorboni, doktorirati i oženiti se Francuskinjom. U vrijeme Naserovog pokreta protiv kralja, Taha Husein biće pristalica njegovih ideja. Ali to sve nije u „Danima“. Dani su duhovni temelj iz kojeg će Taha Husein iskoristiti ono najbolje, a to je prije svega ogromna zapamćena biblioteka usmenog predanja, a potom i napisanih djela. Njegovo pamćenje je zapanjujuća riznica podataka i cijelih tekstova, od temeljnog teksta, Kurana, do literarnih ostvarenja. U „Danima“ čitamo: „Ja osjećam čudno uživanje kada slušam te glasove. Ponekad se moja uobrazilja trudi da ih uskladii i stvorimuziku, silovitu ili blagu.I evo me kao dijela Prirode koja se iznova usklađuje u mojoj uobrazilji.“

Al Maarrijeva „Poslanica o oproštenju“ sastoji se od tri dijela, ali redaktor i prevodilac, profesor Grozdanić, uzeo je središnji dio, samu „Poslanicu“, u kome dijelu je pjesnik vodič svoga junaka, Ibn al-Kariha, takođe pjesnika, kroz raj. Tekst je u formi rimovane proze, što je čest slučaj u arapskoj književnosti. Ovaj koncept ponukao je mnoge tumače i prevodioce da povežu sa Al-Maarrijevim tekstom Danteovu „Božanstvenu komediju“. S obzirom na arapsko vladanje Sicilijom, koju su kasnije preuzeli Normani, mogući su raznovrsni uticaji kulturnijeg arapskog svijeta na italijansku civilizaciju koja se počela da formira samostalno u jedanaestom vijeku. Kao što Al-Maarri govori o stvarnim ljudima koje susreće u raju, Dante pokazuje gdje se nalaze njegovi prethodnici i savremenici, od kojih je većina u paklu. Slično Danteu, Al-Maarri je titulisan  „pjesnik-filozof“, odnosno „najveći filozof među pjesnicima i najveći pjesnik među filozofima“. U ovom određenju ima mnogo istine, Al-Maarri više nego drugi pjesnici bavi se eshatološkim pitanjima u islamu, zagrobnom životu, raju, paklu, što ga logično vodi do poređenja sa Danteom. 

Ono što je ovdje najznačajnije odnosi se na književnu vrijednost njegovog djela, što nalazimo u samom uvodu, gdje pjesnik citira Kuran: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu; ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.“ Arapska civilizacija uzdigla je pjesničku i pripovjedačku riječ na visoko mjesto svoje svakodnevice, prvo usmene književnosti, potom pisane. I Taha Husein i Al-Maarri u sebi su ovaplotili ova dva njena vida, usmeni i pisani, što je dovoljan razlog da budu prevođeni i čitani. 

U studentskim danima sam ga svojatao i u sebi tako oslovljavao, imenom. Druge filozofe nikada, Nietzschea uvijek. Nietzschea su u to doba voljele curice i propalice. Meni se dopadao zato što je bio komedijaš (“Zašto sam tako pametan?”), sviđala mi se njegova drska samouvjerenost (“jednog dana svi će univerziteti proučavati djelo jednog čovjeka: Fridricha Nietzschea”), privlačila me njegova patetičnost, koja u osnovi pripada idealizmu subjekta, plijenio njegov pretjerano dramatični ton koji ujedno objavljuje da je filozofija važna, a i uobrazilja o vlastitoj važnosti (“jer tebe ljubim vječnosti”), ispunjavao njegov zanos za koji sam htio da mi bude osobni životni moto (“trebala je da pjeva ta nova duša, ne da govori”), nosila žestina njegovih rezolutnih, radikalnih aforizama (“Najmudriji su uvijek imali isti sud o životu: ništa ne valja”), imponirala mi njegova sigurnost (Ecce homo!) s kojom je suvereno kročio s onu stranu lijepog privida. Njegova radikalnost u oglašavanju smrti Boga, s čime započinje moderno fragmentiranje „smisla“ ljudske egzistencije, zahtijeva da čovjek bude ono što jest po sebi samom, a biti bez Boga može samo onaj koji je podjednako hrabar, drzak, uobražen, samodovoljan, pred sobom odgovoran i odlučan na rizik… U tome imaginacija može biti od pomoći. U svom djelu S onu stranu dobra i zla Nietzsche veli da je imaginacija, uz drskost, opasnost, originalnost i “stvaranje vrijednosti”, jedna od bitnih osobina istinskog filozofa. Imaginacija je svakako imala udjela i u Nietzscheovom opusu, kojim je potvrdio da filozofska imaginacija može nadmašiti svako mišljenje koje proizvodi jalova školska sistematičnost (od koje je gora samo kaotična „originalnost“), da upravo imaginacija doprinosi prodornosti, “životnosti” filozofiranja. U svojoj “nehotičnoj biografiji” Nietzsche je ispisivao svoju istinu i istinu za sviju; kroz potpuno osobna stajališta iskazivao zajedničko. U introspekciji subjekt postaje objekt sam sebi da bi označio Razliku i pokazao što je njegova istina. U introspekciji je subjekt potpuno sa sobom i naspram sebe. Divio sam se Nietzscheovom majstorstvu introspekcije, jer je pokazivao što je subjekt koji misli i istodobno što jest ono o čemu misli: samo se hrabar može uistinu vratiti sebi, jer se u istinskom povratku sebi mora suočiti sa sobom po cijenu da u takvom svjedočenju otvori i one rane koje ga najviše tište i vode u potpuno uništenje; samo kada se suoči sa svojom subjektivnošću čovjek može reći i što “objektivno” jest. Pisac je onaj koji se sebi događa i koji je u stanju da sebe promatra. Nietzsche je pokazao da se u razumijevanju sebe može napraviti još jedan važan korak, da razumijevanje sebe može postati način da se mislilac u svom kazivanju nadmaši i oslobodi sebe, pokazao da u razumijevanju sebe mislilac može rasteretiti svoju filozofiju od nepotrebnog psihologizma, a da ona ipak ostane intimna stvar onoga koji filozofira. 

S odobravanjem sam pročitao tek poneki tekst o Nietzscheu, najčešće onda kada bi to bio pokušaj Dialogo con Nietzsche (G. Vattimo). Nekako sam mislio da je on uvijek ostajao iznad, a često i izmicao svojim tumačima, da su mu mnoge interpretacije bile suvišne, a neke i potpuno nedostojne njegovog opusa, da mu se u stilskom pogledu ni jedan ne približi, pa zašto da o njemu pišem kada ni s mojim tekstom ne bi bilo bolje. A nije lako o filozofu koji je od filozofije načinio umjetničko djelo po sebi, nije lako o piscu koji se prije svega obraćao samom sebi, pred sobom polagao račune, nikada podilazio čitatelju, nikada se dodvoravao publici i u tom intelektualnom poštenju postao pisac za sviju. Ništa o njemu neću da kažem osim da sam prema Nietzscheu osjećao prisnost kakvu je moguće osjetiti prema bliskom biću. Prisnost? Kako je takvo što moguće? Pa nije u pitanju moj lični prijatelj… Što uopće može značiti “prisnost” kada je u pitanju filozofija, pa čak i kada je u pitanju filozof koji je tvrdio da je sve filozofiranje vrsta filozofske biografije? Svaki ozbiljan znanstvenik zna da se mora suzdržati i kada hoće da kaže istinu o subjektu, o svim oblicima subjektivnosti, pa čak i, koliko mu je to moguće, o onome što mu osobno pripada. Javni čin je prikrivanje intimnog, ali se ono ipak upetlja: umiješa se u izbor, iskaže kroz iskustvo i naukovanje, pokaže u odabiru tema i svakojakom afinitetu…. Pada mi na um da su kod nas Ujevića (“umrijet ću noćas od ljepote”), što zato što je bio boem, što zato što su osjećali bliskost s njegovom poezijom, zvali imenom, odnosno nadimkom Tin, da su Dostojevskog, valjda iz panslavenskih pobuda, zvali Fjodorom Mihajlovičem, da sve estradne zabavljače, a i druge do kojih im je stalo oslovljavaju imenima, ali da Marxa, iz čije je političke filozofije nikla jedna autoritativna ideologija, nitko ne spominje samo kao Karla… 

Nietzsche veli da je “bio sva imena u historiji” (Pismo Jackobu Burckhadtu, 6. I. 1889), da je u sebi sve duhovno iskušavao. Njemu je takvo što pripadalo. Ali ja ne smijem (nisam mu dorastao) takvo nešto izreći. Bilo bi me sramota, jer bih tada samo uobražavao da sam nešto što nisam, uživljavao se u ulogu koja mi ne pripada, premda sam, kao i svaki drugi dobar student povijesti filozofije i umjetnosti, prošao s onima o kojima sam učio kroz mnoga vremena. I kroz Nietzscheovo. Njega sam, velim, osjećao kao drugara s kojim razgovaram, s kojim šetam; Nietzschea, koji je u dječačko doba pisao pisma svom imaginarnom prijatelju, koji je po nekim Nietzscheovim biografima možda lik njegovog rano preminulog brata, Nietzschea, koji je već u školi pisao o Hölderlinu (njegovu biografiju je nosio u svojoj školskoj torbi), tada gotovo nepoznatom i ne naročito cijenjenom pjesniku, koji je i na njega utjecao, Nietzschea, koga je opčinjavao magische idealismus i čijeg Zaratustru mnogi smatraju jednim od najljepših književnih djela, Zaratustru koji je bio Nietzscheov imaginarni sugovornik, prijatelj, a kao tekst pokušaj da načini svoj zavjet, Nietzschea koji je bio prorok decadencea, Nitzschea, koji je u dualitetu apolinijskog i dionizijskog stanja, u “drugoj realnosti” i zbiljnosti imaginacije otkrio dijalektičnost bića, Nietzschea, čije sam vječno vraćanje, ali kao razaranje svih vrijednosti u ratu i sam iskusio, Nietzschea koji mi je učvrstio nadu da sve prolazi i da se sve vraća, da umire i opet procvjetava, jer u svakom trenu otpočinje bitak, Nietzschea koji je upozoravao da je ljubav k moći ljudima demon, demon koji čeka i želi da bude zadovoljen, Nietzsche koji je kazivao da nas neki demon može obavijestiti da ćemo sve još jednom proživjeti, da će nas taj demon uplašiti mišlju o životu u kome neće biti ničeg novog, nego ćemo sve još jednom… 

Zvali su ga “pjesnikom Nietzscheom”, jer je kao pjesnik započeo i pjesnik ostao, jer je uvažavao jezik umjetnika, jer je smatrao da je imaginacija nužno svojstvo autentičnog filozofa, zvali ga pjesnikom iako on nikada nije htio da istinu učini “lijepom”, već kroz lijepi oblik istinitijom. Bez prisnosti s problemom nema pravog poniranja u problem. I potpuno apstraktna matematička teorema je njenom istraživaču bliska. Svaki poneseni receptor sve veliko u sebi sretne. Jest, bio je to “moj Fridrich”. Znam da je Pascala, uz Spinozu i Goethea, smatrao za jednog od najboljih pisaca. Njegov izbor nikako nije iznenađujući: volio je one pisce koji nisu postajali apersonalni ni u svojim filozofskim djelima, pisce koji su u svojim djelima znali sačuvati, a u njegovom slučaju i naglasiti svoju osobnost. Je li s Pascalom, za koga je govorio da je “u stapanju vatrenosti, duha i poštenja prvi među kršćanima”, dijelio vjeru u mogućnost istine? Jesu li bili strasni borci u ratu sučeljenih polazišta za istu “zemlju”? Ovdje govorim o njihovoj stilskoj podudarnosti (ili bolje: plahovitosti i ponesenosti), o srodnoj misaonoj strasti kojom su se odazvali na zov same stvari mišljenja. Kao što Pascalova vjera zanosi i kada zaboravimo na Boga u koga je on vjerovao (a vjerovao je i kada je najviše sumnjao), tako i Nietzscheova razarajuća radost mišljenja (u kome je gajio sumnju i kada je najviše vjerovao) zahtijeva misaoni polet, bez koga ni mišljenja nije… 

Nietzscheova riječ o smrti Boga otvorila je i Razliku i Izmjenjivost. Otvorila je mišljenje vlastitoj slobodi. Upravo zato je ta riječ bila izazov: slobode, mišljenja, vlastitog bez izvanjskog garantora, svijeta bez nadređenog autoriteta. Svijeta u kome će čovjek jednom biti prevladan, jer će se uzdići do boljeg sebe, do svog najboljeg, jer će biti najviše što sam može biti. Nije stigao tu tvrdnju potpunije, preciznije obrazložiti, jer nikad nije napisao svoju glavnu, veliku, sistematičnu knjigu za koju se cijeli život spremao. A možda dalja obrazloženja nisu ni bila potrebna. Nisu, jer je pjesnik u svojoj himni životu objavio svoje obrazloženje: “Jesam li shvaćen…”. U sjećanju na velikog filozofa uživam u tuđem, sačuvanom mišljenju/životu s kojim vodim dijalog, a opet nastojim da odolim sebi, da svoje potisnem e da bih njega razumio, da bih njegovu riječ osluškivao. Svaki se susret događa kroz razumijevanje, u kome shvaćanju i prihvaćanju Drugog uslijedi i novo razumijevanje vlastitog. I djelo Drugog na koncu počne intimno pripadati njegovom receptoru. Pripada mu kao ono kroz što se izgrađivao, što je usvajao, odbacivao i od čega se razlikovao; pripada mu kao Drugi koga bira “po srodnosti”, kao Drugi prema kome se odnosi u istinskoj komunikaciji: susret je za svako duhovno biće puno više unutarnji događaj nego što to ikada može biti konvencionalno dnevno upoznavanje. Moj Friedrich…

(Na način Nietzscheov: Da bi bila potpuna, osoba mora osvojiti svoju slobodu, mora se odlučiti na rizik, mora se suočiti s krajnjim, kroz dolaženja do sebe oteti svojoj subjektivnosti, svoje mora nadići i za sebe, u sebi shvatiti nuždu vlastitog prevladavanja).

Da imamo vremena, da nas život na sve strane ne razvlači, novelu bismo, staloženo i u miru, započeli koncem devetnaestog vijeka, kada je nekom od viših gradskih činovnika, civilnih ili vojnih, to se više i ne zna, na um palo da na goloj ledini podno Kaštela gradi park. Bilo je to u skladu s bečkim pogledom na grad: gdje god je, između zgrada i gradskih četvrti, prostran i pust prostor, tu vrijedi projektirati park. Bio je već sljedeći, dvadeseti vijek, kada je na ovome mjestu u četiri geometrijski nepravilna reda zasađeno stotinjak mladica košćele, otpornog i odomaćenog stabla, odavno već srođenog s lokalnim svijetom. Do ovih doba, oko stotinu i dvadeset godina zatim, preživjelo je osamdesetak moćnih, gorostasnih stabala, kao iz neke staroslavenske legende, a prostoru, koji se od parka u jednom kratkom povijesnom trenutku pretvorio u zelenu tržnicu, pomalo nalik onoj trebinjskoj, najljepšoj na našem dijelu Mediterana, naziv je Giardini.

Giardini, Đardini, ili nedelikatnim srednjobosanskim jezikom izgovoreno – Džardini, u posljednjih dvadesetak godina su se, za neuspjele sistemske i političke tranzicije, pretvorili u golemi štekat, u kafansku baštu šest ili sedam ugostiteljskih objekata, kafića i slastičarni, koji se nalaze u zgradama, podignutim s lijeve strane Đardina za vrijeme talijanske uprave gradom. Štekati se nastavljaju jedan na drugoga. Samo jedan je, onaj koji je najbliže Zlatnim vratima, malo izdvojen. I jedino taj štekat pripada kafiću s desne strane Đardina. Do njega konobari stižu prelazeći prometnu cestu, vječno u riziku da ih pregaze nemilosrdan šofer ili motorizirana sudbina. Gotovo netaknut od vremena kada je otvoren, krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, ili ako ćemo u tanka crevca dokumentarističke proze – 16. listopada 1979, vrlo uredan i solidno sagrađen, dizajniran sasvim u duhu zrelog modernizma, savršeno oblikovanih slova u nazivu firme, djelo onodobnih milanskih arhitekata i dizajnera, ovaj kafić bio je mjera egzistencijalnih ambicija profesionalnog boksačkog svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, te možda i najvećeg sportaša u jugoslavenskoj povijesti, Mate Parlova. Neposredno po završetku karijere, umjesto da gradi vile i društvenopolitičku karijeru, umjesto da živi od vlastite sjene i huljama s vlasti daje na važnosti, on je otvorio kafić. U njemu da živi, oko njega da se zabavi, od njega da zarađuje kruh. Svjetskog prvaka bilo bi nedostojno da do kraja života živi od toga što je bio svjetski prvak.

U početku, Mate je kafić vodio s ocem. Kasnije ga je vodio sam. U vrijeme kada sam kao dječak i mladić, još uvijek mjerkajući i projektirajući vlastiti životni put, dolazio u Pulu na Festival jugoslavenskog filma, to je mjesto imalo neobičnu auru. Ušli bismo u maleni i lijepi Matin kafić, ispili po jedan dječački stock, šutjeli kao da smo u katedrali, i zagledali Matu, koji je, zagledan negdje, pušio crveni marlboro i također šutio. Nikoga u životu, osim, možda, Krleže, a možda i Andrića, nisam vidio da je tako dobro nosio svoje ime i podnosio svoju ulogu u svijetu, kao što je svoju ulogu podnosio Mate Parlov.

Danas, na tom malom, izdvojenom štekatiću, na šarenim plastičnim stoličicama i stolovima na Đardinima, sjede domaći ljudi. Posljednji preostali pulski proletarijat, te poneki od onih koji, možda, vole malo više popiti. Sredovječni muževi i njihove žene, koji su tek naišli, ili se s nekim dogovorili, pa onda ostali satima da sjede. Poneki čudak, poneki prestarjeli Holden Caulfield, djevojka u godinama, koju je prevarilo vrijeme… Danima, koliko gledam goste na štekatu ispred kafića Mate, čini mi se da nisam vidio nijednog turista, stranca ili s gradom nesrođenog pojedinca. Da mi je prisluškivati ih, od svakog bih, vjerujem, čuo po jedan roman, ili, više od toga, po jednu rečenicu vrijednu života. I svi oni se, sa svojim stolovima i stoličicama priguravaju što bliže crnom metalnom spomeniku, koji je tu nedavno postavljen i koji je širom Hrvatske i društvenih mreža izazvao kojekakve reakcije.

Ljudi koji misle da nešto znaju, a spremni su da sude na osnovu sličice iz novina i s interneta, kažu da to nije Mate. Ima ih i koji govore da je Marija Ujević plagirala sebe samu, pa onda na svojim fejsbucima, uz sličicu spomenika sa Đardina, objavljuju sličicu zagrebačkog spomenika Augustu Šenoi, s ugla Vlaške i Palmotićeve. Kažu da su ta dvojica, Marijin August i njezin Mate, isti kip. Ima ih i koji nanižu još sličica, pa govore da je sve to jedno te isto, a našao se i jedan da kaže kako je Marija Ujević rijetko netalentirana umjetnica. Toga nam je svega, eto, nanijelo to carstvo virtualnih svjetova. Nekoć, samo jedan je bio Ićan Malenica, graditelj veličanstvenog Tuđmana u Pridragi, a danas je, zahvaljujući svim tim fejsbucima i svoj bijedi hrvatskog novinarstva, Ićanova estetika pobijedila Mariju Ujević. Premda mi, priznajem, sve to nije mrsko čuti ni pročitati. Jer doista, istina je, biblijskim glasom to izgovorimo: Marija Ujević netalentirana je umjetnica upravo onako kako je Mate Parlov netalentiran šampion. Zaslužila Marija je Matu, upravo na način na koji je zaslužila Jurja Križanića, kojeg gledamo kroz ogradu onoga kaptolskog vrta. Dva su to ovom šetaču najbliža njezina kiparska utjelovljenja.

Za razliku od većine naših sportskih velikana, a zapravo za razliku od svih – s mogućim izuzetkom Krešimira Ćosića, Mate Parlov imao je svoje civilno lice. Dražen je bio mladić s loptom, Ljubek je klečao u kanuu, čak su i takvi poput Kukoča i Rađe neegzistentni izvan košarke, premda se kao građani nikad i ničim nisu osramotili. Ali teško bi se moglo reći da su izvan košarke na bilo koji način postojali. Mate Parlov bio je većim dijelom svoga kratkog života građanin. Poput heroja iz nekog velikog rata, koji za reverom nosi sitnu, jedva vidljivu značku, i po njoj se prepoznaje ono što je nekad bio. Dok su se drugi šampionskom slavom koristili da bi dobili bolji komad mesa u mesnici, ili da bi poput L.M. (35) i D.L. (31) mogli nekažnjeno lagati pred hrvatskim sudovima, da bi mogli slobodno ne plaćati porez, primati golemu doživotnu naknadu za svoje šampionstvo, ili da bi mogli u narodu širiti svoje duhovno, emocionalno i moralno siromaštvo, Mate Parlov je životom običnog građanina štitio dostojanstvo svjetskog prvaka. Bio je uzoran, jer je bio običan.

To je ono što je dobro u zamisli Marije Ujević. Nije ona izlila Matu Parlova u boksačkom gardu, s rukavicama na šakama, onakvog kakav imponira općenarodnom sjećanju, ali i svim našim osobnim, intimnim sjećanjima. Takav bi kip bio spomenik publici jednog šampiona, ali o samom šampionu ne bi govorio ništa. Ili bi, možda, po njega bio malo i uvredljiv. Čovjekov život, ipak, nešto je drugo. Kao što je i javni prostor nešto drugo. Na Đardinima bi se u rukavicama i s boksačkim gardom, pognutom glavom i prijetećeg pogleda, moglo prikazati samo kakvog oriđinala, gradsku ludu, nevoljnika. Takav spomenik Mati Parlovu mogao bi se naći samo u uglu neke boksačke svlačionice, u galeriji, u kazališnom foajeu, na opernoj pozornici… Na Đardinima, pa još preko puta njegova kafića, može stajati samo Mate Parlov građanin, nikako boksač.

Naravno da moramo dopustiti ljudima koji imaju problem s imaginacijom da se zateknu zbunjenim i da nikako ne mogu u građaninu vidjeti šampiona. Ali Marija Ujević niti je defektolog, niti je klinički psiholog, a nije ni psihijatar, pa da se bavi onim što bi u njezinom radu mogli vidjeti ljudi koji imaju problem s imaginacijom. Takvi neka se slobodno bune, kako u ustanovama, tako i izvan njih, ali uznemirujuće je da se njihov problem smatra dijelom javnog mnijenja. 

Umjetnica je kao predložak svom portretu uzela pojavu mladoga, čak vrlo mladog Mate Parlova. To lice nedirnuto je, gotovo dječačko. Bilo bi joj mnogo jednostavnije da ga je modelirala prema liku zreloga čovjeka, koji je bio vrlo snažno obilježen svojim bitkama, mečevima, utakmicama… Doista, imao je fizionomiju ostarjelog boksača, po kojoj su udarali svi oni koje je za svoje karijere pobijedio, kao i oni malobrojni od kojih je izgubio. Neki drugi umjetnik – na um mi pada meni dragi i bliski Ivan Fiolić uživao bi u tom licu – ali čemu bi, zapravo, bio takav spomenik? Junaštvu? Ratu? Borbi, boksu i boksačkoj pogibelji? I možda tek rubno, bio bi to spomenik Mati Parlovu. Ovo je, međutim, doista on. Marija Ujević ga je modelirala s vrlo jasnom idejom o tome što se, zapravo, uspomenjuje u životu jednoga čovjeka.

Postoje ljudi, na sve ih je strane, pa čak i među onima koje inače smatram razumnima, te vjerujem da su katkad bili i u kazalištu, a mislio sam da su pročitali i poneku knjigu, koji imaju problem i s fizičkom sličnošću modela s predloškom. Opet ćemo reći: ne bi ni s njima bilo nikakvih problema, e samo kad se njihovo mišljenje ne bi smatralo relevantnim. Ili kad bi se smatralo onako i onoliko relevantnim kako je i koliko je relevantan sud o nekom albumu Milesa Davisa ili Daniela Barenboima koji će iznijeti publika Senide Hajdarpašić zvane Senidah. Kriterij pojavne sličnosti portreta i njegova predloška prestao je biti relevantan s izumom, pa s totalnom demokratizacijom medija fotografije. Danas tome služe selfiji, a ne Marija Ujević. Istina, selfi s Matom Parlovim nije, iz razumljivih razloga, moguće napraviti. Ali nije metalni objekt na Đardinima zamjena za Matu, pa da mu se sad prigovara kako na Matu nedovoljno sliči. Uostalom, zar zaista mislite da bi Mate Parlov pristajao da s njime slikate selfije? Zašto biste onda to radili s njegovim spomenikom?

Marija Ujević prikazala je šampiona onakvim kakav je on doista bio. To je njegovo držanje, njegova misao i emocija. To je on. Ili to nije on, nego njegov živi čovjek, koji ga je pet dana lipnja obilazio i fotografirao svakoga jutra, podneva i večeri, u toj metalnoj figuri, naslonjenoj na postament, na šank, na nešto, vidi Matu Parlova. Ili, jasnije rečeno, vidi uspomenu na Matu Parlova. Spomenici u javnom prostoru opredmećene su uspomene. Tako ih treba gledati, i pritom valja imati na umu da svaka od tih uspomena biva dovršena tek u oku promatrača. Spomenici su poput pripovijetki, novela i romana, koji također počinju postojati tek kroz čitateljevu imaginaciju. Kao što i notni zapisi oživljavaju tek dok ih orkestar tumači glasovima glazbenih instrumenata.

Dok gledam kako se spomeniku Mati Parlovu sve više i više primiču stolice i stolovi Matina kafića, i kako po postamentu na koji je šampion naslonjen veseli gosti u glasnoj raspravi odlažu krigle sa pivom i čaše s teškim i tamnim istarskim teranom, biva mi drago i zbog njega, i zbog Marije. On je ovo zaslužio, nije bio ceremonijalna budala, a nije bio ni D.Š. (53), krupni porezni dužnik, koji se krajem devedesetih, u vrijeme najveće svoje fudbalske slave, po Zagrebu vozikao u ferariju tomislavgradskih registarskih pločica, nego je naprosto bio čestit čovjek, čija imoćanska čestitost jednako imponira njegovoj zemljici Istri kao i cijeloj Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, uostalom, koje više nema, kao što ni Mate Parlova više nema. Zaslužio je, kažem, da njegov spomenik tako suživi s ljudima, koje je za života promatrao iz svog kafića i koji su ga, vjerujem, nervirali. Spomenik je savršeniji od čovjeka. Spomenik se nikad ne nervira.

A zaslužila je ovo i sama Marija Ujević. Podno njenih figura ne polaže se cvijeće i ne ostavljaju vijenci. One srastu s prostorom, i oživljavaju u očima prolaznika. Pomažu im da odlože čašu ili da se naslone. Nerviraju ih, kao što bi ti isti prolaznici nervirali čovjeka, e da nije mrtav. O pojavi Jurja Križanića umjetnica nije imala saznanja: prikazala ga je kao ispijenog i poraženog idealista, koji u svojoj vjeri stremi čelom naprijed. Mate, međutim, uspravan stoji, nalakćenom mu se niza stranu spušta njegova strašna ljevica. Zamućena je, kao da je u pokretu, pred objektivom fotografske kamere. Smiješi se, zagledan preko ceste, slobodan od svih sablasti, pod košćelom čiju je krošnju zamislio i projektirao bezimeni bečki baštovan, parkovni arhitekt, ne imajući svijest o tome da čini nešto što će ljudi jednoga dana pripisivati Bogu. I taj vrtlar, i Mate, i Marija, i ovi Đardini s osamdeset živih stabala košćele, skupa s novelom koju bismo započinjali koncem devetnaestog vijeka, samo kad nas poslovi ne bi na sve strane razvlačili, imaju jedan važan razlog i smisao, koji je razlog i smisao svake umjetnosti: Bog je ono što čovjek stvori, a od njega je nesamjerljivo veće.

_____Nešto ka dopina teksta
_____“Oni, iz devetsto i neke”

Dok na policama čame godinama,
Ja pored njih spavam, one dežuraju.
Kad god nova stigne, nameće se sama:
Uzmi me! Stare već idu svome kraju.

Knjige što svjedoče o danima mladim,
što čekahu da ih u starosti čitam,
poklanjam; mlađim se u osami sladim,
iluzijom hrane posustali ritam

mog životnog puta. Te na policama
sa mnom mladovale. Noćima smo skupa
brojali zvijezde. Sad ih grize tama.

Paučina, moljci, okovi prašine…
Drage stare knjige iz samoće čupam,
sad će neko drugi o njima da brine.

5. 6. 2021.

Dok je većina svijeta tog popodneva na HTV-u gledala utakmicu između Francuza i Portugalaca, ja sam, vrlo ciljano, bio u onoj skupini čudaka i fanatika koji na Sport klubu gledaju Nijemce i Madžare. (Koliko god to suvremenike iritiralo, pozivajući se na Krležu, a ne kršeći pravopisa, Madžare i Madžarsku pišem sa dž.) Na kraju, bila je to utakmica u kojoj sam se najžešće emocionalno angažirao, i to, protivno vlastitoj naravi i etičkom imaginariju, u korist jačega, u korist Nijemaca. A Nijemci, čudne ptice, nikad nisu pred protivnikom djelovali zbunjenije, naivnije i bezidejnije. Bili su poput nekih sitnih šumskih životinjica, koje se najednom zateknu pred nadmoćnom strašnom zvijeri. Ili još bolje, pred nekom strašnom, iz prošlosti i podsvijesti dobro poznatom aveti. Našli su se Nijemci tog popodneva u Münchenu pred demonom vlastite prošlosti i povijesne krivnje. I nisu znali što će.

U bilježnicu sam udarao recke: za tih devedeset grdnih minuta u kadru smo najmanje sedam puta među navijačkim transparentima mogli vidjeti kartu velike Madžarske. Inače, mnogo veće i od one koju je madžarskim fašistima obećao i omogućio Hitler. Veće čak i od ugarskog dijela Austro-Ugarske carevine. Po Hrvate ta je karte pogubnija i od one Šešeljeve, na kojoj nam ostaje zera zemljice zapadno od crte Virovitica – Ogulin – Karlobag. Na karti velike Madžarske, koju se povremeno može vidjeti na snimkama iz Orbanova kabineta, a koju smo, ponavljam, vidjeli barem sedam puta, na transparentima madžarskih navijača, od Hrvatske ne ostanu ni dugmići. Ustvari, ostane možda komadićak dalmatinske obale, otprilike onoliki koliki je u Bosni i Hercegovini, koja je, uzgred, većim dijelom također dio velike Madžarske.

Jesam, i zbog te karte navijao sam očajnički za Nijemce. Ali mnogo više zbog madžarskih navijača i njihova glasanja. Naročito zbog Karpatske brigade, mahom u crno odjevenih huligana, zakićenih znakovljem strelastih križeva, zloglasnog nacističkog pokreta Ferenca Szálasija, kratkotrajnog Hitlerovog namjesnika u Budimpešti, antisemita i osuđenog ratnog zločinca. No, nisu ni navijači moj glavni problem s madžarskom reprezentacijom. Problem su mi oni u Hrvatskoj, od Plenkovića i Grlić-Radmana, do najsitnijeg hrvatskog anonimnog komentatora ispod tekstova objavljenih na webu, koji zarad vlastitih ideoloških i idiotskih interesa, te vlastite podrške budimpeštanskom diktatoru, odbijaju imati u vidu tu zemljopisnu kartu, prema kojoj ni njihov prijatelj i uzor Orban nije ravnodušan, prema kojoj od Hrvatske ne ostaje ništa. Nisu meni problem madžarski majmuni, koji hukću protivničkim nogometašima afričke puti, među njima i genijima poput Kyliana Mbappéa, nije mi problem niti to što Plenković, Grlić-Radman i Zoran Milanović po tko zna koji put, a u povodu Orbanova protu-gay zakona, odbijaju se odrediti na način boljeg i civiliziranijeg dijela Europe, nego je moj problem što bi i Plenković, i Grlić-Radman i Milanović, samo ako ih prilike pritisnu, i ako orbanovci zavladaju Europom, donosili takve, pa još gore zakone. U tim ljudima, naročito u prvoj dvojici, nema ničeg junačnog i pravednog, u njima nema ničeg od neke bolje i plemenitije Hrvatske. Oni nisu ni nacionalisti – jer im po tko zna koji put ne smeta karta velike Madžarske. Ili to i jest u prirodi hrvatskih nacionalista: ne smeta im da Hrvatska nestane, ako će taj nestanak biti kao što je bio 10. travnja 1941. Ako će nestanak izgledati kao nastanak.

Dakle, iz političkih razloga, a pomalo i zbog dobrog ukusa, ali nikako zbog samog nogometa, očajnički sam navijao protiv Madžara, u utakmici s Nijemcima. A Nijemci su, da karneval bude potpun, igrali u – crnim dresovima. Inače, dugo su, u povijesti, izbjegavali crne dresove, premda je crna jedna od njemačkih nacionalnih boja. Ali sad je, kao, procijenjeno da je nacija dovoljno osviještena, da je povijest slobodna od aveti, i da se zna tko je na kojoj strani, te se može igrati u crnom. Pogotovu ako je ta crna boja mrkle europske noći, usred koje se čudom objavljuje i ukazuje – duga.

Madžari su igrali kao mahniti. Igrali su kao navijeni. Nadahnuto, kao da igraju posljednju utakmicu na Zemlji, kao da upravo nastupa Sudnji dan i kao da ih sam sveti Stjepan, paganski Vajk, posljednji ugarski knez, a prvi kralj i prvi Arpadović, s nebesa gleda i za njih navija. Igrali su bolji od sebe samih i od onog što će ikad više u životu biti. Igrali su upravo onako kako u sebi čeznem da igraju autsajderi, koji će promijeniti svijet i nadmašiti ga svojim očajem i ljepotom, a ja, eto, nisam mogao da navijam za njih. Premda je sve prethodno u meni govorilo da su oni moja ekipa, koja ima ozbiljne šanse da se izbori protiv europske nogometne dekadencije, ali i protiv novčarsko-kapitalističke logike modernog fudbala. Samo ovakve reprezentacije, kakva je te večeri, ali i u prethodne dvije utakmice, bila Madžarske, daju smisao reprezentativnom nogometu, i dramatično ga razlikuju od klupskog. Madžari su, vjerujte mi na riječ, premda će svi ozbiljni nogometni znalci drukčije reći, i svi oni će prisnažiti da sam budala i neznalica, trebali su, i mogli su tog dana pobijediti Nijemce, a zatim se, još bolji, borbeniji i luđi, probiti sve do finala Europskog prvenstva. Mogli su, drugim sredstvima, učiniti ono što su jednom učinili Grci, a dvaput Hrvati. 

Međutim, nije im se dalo. I dobro da im se nije dalo. Dobro je, najbolje je, najpravednije i najplemenitije što je baš Leon Goretzka svojim golom dotukao Madžare. Tog dvadeset šestogodišnjeg momka većina zna kao veoma darovitog Bayernova veznjaka. Ali Goretzka dobro zna u kakvom svijetu, ali i za koga, igra nogomet. Aktivist za ljudska prava, donator socijalnih i medicinskih ustanova u vremenu koronavirusa, politički nedvosmisleno određen, agitator protiv neofašističke i antiimigrantske Alternative za Njemačku, koji izjavljuje da AfD vode, i za tu stranku glasaju, negatori Holokausta i poricatelji koronavirusa, Goretzka je svojedobno hodočastio u Dachau, a zatim se sastajao s Margot Friedländer, koja je donijela da mu pokaže svoju žutu traku sa zvijezdom. Ona je preživjela Holokaust, i nakon rata se iselila u Ameriku. Godine 2010. vratila se kući u Berlin, i ponovo prihvatila njemačko državljanstvo. Mala stvar za gospođu Margot, velika za Njemačku. Dirljiva je, silno dirljiva fotografija Leona Goretzke i Margot Friedländer.

O sebi Goretzka kaže: “Ja nisam političar, ja sam samo običan građanin.” Kada je građanin Madžarima dao odlučujući gol, bio sam gorko sretan. Leon Goretzka u sebi nosi sve ono protiv čega se madžarski navijači, skupa sa svojim hrvatskim saveznicima, uključujući Plenkovića, Grlić-Radmana i Milanovića, trenutno bore.

Te večeri bio sam Nijemac u nekom novom partizanskom filmu.

Kad se Gojo Vukašinov iza onoga rata, velikoga i kajzerskoga, vratio svojoj kući u Potomje, sve što je donio sa sobom bila je medaja za hrabrost s likom Franca Jozefa, i jedna sasvim malena, ali lijepo nasađena i oštra leparica.

Žena mu Dobrila, po rođenju i čojstvu od Cetinja, ugasila je lumin i lako se iz korote opet privikla na košulju i kotulu, ali baš nikako na Gojinu ludu glavu i to što je, kada bi noću lijegao s njom u postelju, među njih stavljao i medaju i oštru leparicu, da omeđi i razdijeli svoj svijet od njezinoga. 

Noću bi se Gojo vrtio na postelji, vikao i mlatarao rukama po zraku kao da je u nekom bunilu, i kao da nešto s neba skida, a onda bi još pola noći prosjedio na slamarici, okupan u znoju i suzama, a potom bi – raskolačenih, krvavih i vlažnih zjenica – dugo u tišini promatrao ono golemo drveno raspelo poviše njihova kreveta.

Jutrom bi se budio kao da ništa od večeri nije bilo i brokvom zahvaćao hladne vode u lavaman da se umije, iz armeruna bi izvukao svoj crni veštit i košulju, zakopčavao ih uredno, po gospodski, djenuvši na prsluk medaju Franca Jozefa, kao da ide u grad, a ne u polje. Dugo bi u krilu lagano remenom oštrio svoju leparicu, milovao i gladio njezino izrezbareno držalo od jasena kao da mu je rod rođeni, kano da je dijete, a ne komad drveta i metala.

Gledali bi se tako on i Dobrila u tišini, a ona bi mu poslužila doručak, pa bi mu u pletenu torbicu djenula malo vode, bokun kruva i komad larda, par suhih smokava i malo kotonjate, da mu se nađe u polju, kad je vrućina i kad nepcu prija malo slatkoga. Gojo bi je pogledavao svojim utonulim očima, kao da odobrava i cijeni to što Dobrila za njega čini, a onda bi joj samo kratko dobacio: “Rat ti je, moja Dobre, velika nevoja, a duša u čovika drvo bišavo, sa stotinu rupa.”

Radio bi Gojo obdan i obnoć u polju, ručavao i okopavao trsje, sjekao grudu oštrom i divnom svojom leparicom, a onda bi se pred noć kući vraćao, i tako dan za danom, sa svojom tovaricom, a kući bi ga Dobrila dvorila, držala mu u krilu žuljave ruke i mila ga vodom i suzama. Noću bi lijegali u postelju, Gojo, Dobrila, medaja i leparica, a sa zvijezdama bi nesretnik stenjao i hvatao zreo uštap, kao što djeca hvataju ribice na mulu.

Ali jedne noći – bijaše to osobito gnjevna i luda noć – otrgnu se Gojo iza sna, znojav i čađav od nekog bunila, pograbi leparicu što mu je bila nauznak, te njome satra najprvo raspelo, a potom i Dobrilinu glavu, koja se raspuče na posteji k’o zreo pipun. Dugo je tako stajao ruku žuljavih i tegobnih, puštajući suze da teku niz lice i ruku, koju je spustio nisko, položivši muku na Dobrilin okrvavljen obraz, ocova je rat i dušu svoju, kano da je drvo bišavo, sa stotinom i jednom rupom. Teškom, najtežom.

(Međugorje: 24. 6. 1981. – 24. 6. 2021.)

Kad smo maturirali
Nekom palo na pamet
Da pješačimo do Međugorja
Sto kilometara
Nije šala

Riječ na riječ
I eto nas
U Studenim Vrilim
Gdje se zemlja pretapa u crveno
I zrak postaje gušći
Lipanj je na izmaku
Udara odozgor
Odozdo zmije
I šiljate kosti

Znam sve molitve
Izgovaram ih u zanosu
Osjećam kako se rađaju žuljevi
Bubre i pulsiraju

Ona zapjeva kad prestadoh moliti
Glas joj treperi kao cesta po zvizdanu
Njezina pjesma
Iznad zaraslih livada
Prošaranih pravokutnim lišajevima duhana
Ukazuje se Marija
Nad Hercegovinom
Kako na nebu tako i na zemlji

Na Kočerinu na pola puta
Fratar neće ni da čuje
Da spavamo u crkvi
Nije naša crkva duvanjski konak
Spavamo na groblju
Smrdimo
Ne znamo još što je noć
Što je zemlja

Ona se probudila bolesna
Vrućica kašalj nemoć
Bez glasa ostala
Spušta se na cestu da zaustavi nekoga
Vraća se kući
U suzama
Da se mene pita
I ja bih s njom
Bilo gdje
Nema potrebe da dalje gazim
Kroz vinograde i šumskim prečicama
Meni se Marija
Ukazala

Najteže godišnje doba, kome se nitko nije naročito radovao u našoj kući, osim iz jednog jedinog razloga druge naravi, bilo je ljeto. Osim što je sa sobom nosilo jako puno posla oko koševine, kupljačine i transporta sijena, posla koji je u nedostatku mehanizacije djelovao beskrajnim i nezavršivim, a trajao je doslovno cijelo ljeto, ljeto je nosilo i rizik suše. Ovce tada nemaju trave za ispašu, pod nogama im gori toliko da većinu dana žele da planduju, a nivo vode u čatrnji biva sve niži i niži. Mama, koju tada kao i sada zovemo samo tim imenom, nikada onim koji joj stoji u rodnom listu, zaziva božje ime za kap kiše, svoje nade polaže u božje proviđenje i sve govori da će bog uskoro, ja šta će, dati kišu. Ta vjera se pojačava i upućuju se izrazi zahvalnosti prema nebu kada se formiraju neki oblaci i kada se učini da bi koja kap mogla pasti. Nakon što se to ipak ne desi i tanki oblaci se rasplinu kao kap vode na vrućoj peći, ništa se epistemološki, gnoseološki ili teološki ne mijenja, samo se ista vjera u proviđenje pomjera za ujutro. Otac, kojeg nikada nismo tako zvali, kao ni bilo kojim tepajućim nazivom, nego od početka do danas isključivo njegovim vlastitim imenom, poznavao je i priznavao prirodne zakone, te boga, do kojeg mu je inače stalo, nije miješao ni u kakve stvari vezane za rast trave, kravlje mlijeko i urod krompira. Ako će kiša pasti, past će svejedno taman da umjesto nas na tom komadu krša žive Hitler, Staljin i Mile Budak. Ako neće pasti, onda neće svejedno taman da tu umjesto nas žive talijanske svetice iz katoličkog zidnog kalendara.

20. stoljeće u nas je završilo ekstremno sušnom godinom. Kiša nije pala doslovno cijelo ljeto. Sijena za zimu se nekako i uspjelo nakositi, ali jedini spas za ovce bio je da ih se goni u šumu. U šumu, doduše kraće, moralo se ići i 2003, pa onda opet 2007. i 2008. To je po prirodi stvari, s obzirom na njegovu složenost, morao biti grupni obiteljski poduhvat. Uvesti stado od nekoliko stotina ovaca u dubinu guste šume, s ciljem da se napasu i da na kraju dana kad se izađe van budu sve na broju, jer nam je to stado sve, od njega zavise naši tadašnji životi, školovanje i budući životi, pravi je fakultet odgovornosti. Premda mi se to tada nije činilo kao sreća, imao sam sreću što sam te nivoe igrice prešao u periodu najintenzivnijeg formiranja ličnosti. Neka druga djeca su na ekranima prelazila neke druge nivoe igrica. Neki od njih će kasnije u glavnom gradu misliti da su me uvrijedili ako me podsjete na nekadašnji život ili će misliti da su izvojevali pobjedu u javnoj raspravi ili me ponizili tako što smisle neku tupavu formulaciju na temu mog podrijetla, seljačkog, regionalnog i etničkog, sve upozoravajući građane prvog reda na kmeta kojem je dozvoljeno da – o tempora, o mores! – bude profesor „našoj djeci“. Bude mi ih žao vidjeti tako zle i patetične. No, oni nisu vrijedni priče, neka nastave tavoriti po tviterima, forumima i kabinetima svojih članova Predsjedništva.

U životu seljaka koji od zemlje žive, na najočitiji način se pokazuje da je voda izvor života. Tu činjenicu suvremeni Evropljanin lako zaboravlja. Hrvati su te činjenice svjesniji, ali općenito je interpretiraju na drugi način. Oni, naime, misle na morsku vodu. I dok sunce peče tjednima, a prašina nam se lijepi za bronhije – pa bi, ako ništa, dobro došla barem koja kap kiše da pokupi prašinu, otac na Hrvatskom radiju, jer imaju najbolje meteorologe a mi smo po vremenu jako sličnim jednom dijelu Hrvatske, sluša razgovor s meteorologom i nada se da će se spomenuti neka đenovska ciklona ili hladna fronta. Ne, nema ništa dobro na vidiku, nastavlja se zlo i naopako, ali voditelj i stručnjak ne kažu tako. Oni kažu da se nastavlja „lijepo vrijeme“ i veoma su sretni jer „se još možemo kupati“. O seljacima i njihovim mukama ni riječi, to je rezervirano za neke posebne emisije i za Plodove zemlje iza podnevnog TV-dnevnika. Televizor, razumije se, nismo imali, s obzirom na to da je struja u naše selo došla tek u jesen 2006, ma koliko jedan jugoslavenski propagandni dokumentarac s početka 1970-ih posvećen gradnji Ramskog jezera („struja je već stigla i u najzabačenija sela“, kaže umilni glas naratora) tvrdio suprotno. 

Između mene i tih meteorologa, i Hrvatskog radija i uopće svakog drugog radija i onog veselog svijeta koji predstavljaju, svijeta u kome je vrućina problem onoliko koliko im, tužnima i nesretnima, zabrani izlazak iz kuće u periodu od 10 do 17 ili oprlji kožu tokom sunčanja, stvorio se klasni sukob koji će, razumije se na miran način, biti riješen tek godinama kasnije.

Mjesečnik bosanskih franjevaca Svjetlo riječi ljeti je izlazio kao dvobroj, tj. jedan broj za srpanj i kolovoz. Na naslovnici tog broja je uglavnom stajala slika koja asocira na ljepote ljeta, jedenje lubenica i ležanja u hladu, uz slatkaste poruke o potrebi za odmorom duše i tijela, gotovo kao da hoće reći da je grijeh da ne odmoriš i ne uživaš. Otac je imao previše poštovanja da bi na to gunđao, ali ja jesam. Kada sam dovoljno odrastao i upoznao urednike, predložio sam im da jedno ljeto naslovnicu posvete ljudima poput mog oca, pretplatnika od prvog broja iz 1983. godine, i svima onima i nama kojima ljeta nisu kao na njihovim naslovnicama. Jer, progresivni su i otvoreni, imaju zdrave poglede na religiju i društvo, samo bi valjalo da još malo porade na tom klasnom momentu. Bili bi me poslušali, ali su ubrzo nakon toga i Svjetlo riječi i Bosna Srebrena u kompletu otišli dovraga.

Ove godine je opet suša. Proljeće je bilo kasno, a sve su kiše mimoišle naše selo. Vrlo zla godina, a ljeto je službeno tek počelo. Roditelji su i dalje na zemlji i oko zemlje i stoke. Sreća u nesreći je što životi njihovih četvoro djece ne zavise od kiše, pa je lakše gledati kako se na televiziji najavljuje dugotrajni period „lijepog vremena“.

Ispalo je da je crnokosa, crnooka nana Nevena, okrugla, živa i pričljiva kao pokretna bombica, negovala priču o našim čudesnim precima jednakom drhtavom brižljivošću kojom je grlila buket bogatih crvenih ruža, retke, cenjene sorte Grimsin Glory, na velikoj retuširanoj fotografiji iznad njene postelje, koja je pored ponosnog, desnog poluprofila mladog dede u zbrkanim godinama velikih ideala i Organizacije, zauzimala počasno mesto među svim uramljenim dokazima genetske raznoobraznosti naše porodice koja preplavljuje zid tako da se činio nepostojećim osim u uskim belim delićima koji su virili među fotografijama. Crveni buket je bio isto tako pripovedačka svojina nana Nevene, iako je govorila neobično tiho. Fotografija na zidu je bila jedna od nekoliko reklamnih snimljenih za “Kavaljer mode”, za “otmenu, prvoklasnu firmu”, nasuprot konkuretnoj “Union Meteor”. Ja sam Kavaljera zamišljao vitkim, veštim, s plamenom u očima i tankim brčićima a la Erol Flin, koji je, pre nego što sam naučio slova, bio moj ubedljivo najimitiraniji junak u igrama s drvenim mačevima po sokačićima Pajko mahale. Između dva žestoka duela, Kavaljer bi grlio neku uzbuđenu damu, pet minuta do ponoći na najvišoj kuli neprijateljskog dvorca, ili jutarnje, na obali reke, naslonivši njeno uzdrhtalo telo na debelo hrapavo stablo žalosne vrbe dok su okolo dovikivali cvrčci. Stela, Lujza i Lela – sasvim lako su se nazivi modističkih dućana koji su dopunjavali eleganciju Kavaljera mode egzotičnim detaljem, šeširom, uplitali u imena poljubaca željnih epizodiskinja, podrazumeva se, ukrašenih iskošenim šeširima za čiju su ekstavagantnost stradale mnoge patke i pauni. To što niko od prašnjavih malih dublera nije hteo da igra ženske uloge, ni malo nije smetalo zamućenoj strasti kojom je Kavaljer grlio Stelu, Lujzu ili Lelu fino oblikovane kako parče vazduha vlažnih usana ili, u boljem slučaju, debeljušni jastuk, kričom izvučen iz neke kuće. 

Zahvaljujući manekenskom izgledu nane Nevene, još nekoliko zamaskiranih ličnosti se ubacilo u Metro Goldwin Ibni Pajko Production. Za razliku od prethodnih, ova imena su nosila romantičan, ali taman veo: Barones Rotšild, Kardinal Rišelje, Žan Monfor. Behu to sorte ruža koje je nana Nevena menjala na svakoj od novih fotografija. 

Protivnici Kavaljera su izgledali dostojno. Kardinal – glavni zaverenik, iz svojih mračnih odaja smišljao je sve podmukle planove; Baronesa – “onakva ženska“ magične fatalnosti, pa čak je i Kavaljer bio prinuđen da se zanese za nekoliko trenutaka (ali za razliku od mesečeve sonate, kule ili žubora reke i cvrčaka, dekor je bio izmenjen u kadifenoj spavaćoj, što je nas šestogodišnje i sedmogodišnje glumce nejasno zagrevalo među preponama); Žan Monfor – veštak i veštac sa mačem, čiji su se neizvesni dueli sa Kavaljerom selili iz dvorišta u dvorište, iz sokaka u sokak. Izgled ova tri demonska lika kao da se začeo u ružama: prema naninoj stručnoj oceni, Kardinal Rišelje je krupna, tamnocrvena ruža, Baronea Rotšild mirisna i vitka, Žan Monfor izvijena, sa velikim crvenim trnjem. Učiteljska logika nane Nevene nije mogla da pobrka lončiće. I sa osamdeset i devet godina bila je opsednuta vitaminskom vrednošću voća i povrća, vrhunski majstor zdrave ishrane, ona je bez greške poznavale sve sastojke paradajza, bamje, jabuke “petrovke”, crnog grožđa “hamburg”, belog “afusali”, šljive, spanaća, šargarepe (sitno seckane, pomešane sa jabukovim sirćetom), čaja od kantariona, čaja od nane, čaja od kamilice… Svakodnevno, u praksi, nana je propagirala načelo očuvanja vitamina pri njihovoj preradi u ne baš uvek ukusno jelo. Povrće, bespogovorno, mora da se kuva prema sledeća dva pravila: a) ni u kom slučaju ne sme se dugo izlagati toploti, pa se zato koristi široka crvena šerpa u kojoj se najbrže kuva (kasnije se jelo može podgrevati, ali isključivo na tihoj vatri) i b) nikada da se ne sipa više od nekoliko kapi zejtina, zato što ulje uništava vitamine. Najbolje je da se i meso dinsta, a tek posle posoli da se ne bi izgubile belančevine, toliko osetljive na visoku temperaturu. 

Sve u korist pravilne funkcije želuca i creva! Sve protiv malokrvnosti!