U posljednjem, nedovršenom romanu Mirka Kovača, u autobiografskoj mistifikaciji naslova “Vrijeme koje se udaljava”, negdje pri samom početku, u jednom od poglavlja u kojima opisuje snalaženja glavnog junaka u velikom gradu, visprenog dječarca pristiglog iz istočne Hercegovine, postoji scena u kojoj opisuje dunavske čarde, iz kojih će u naše vrijeme izniknuti cijela jedna ugostiteljsko-estradna supkultura, zbog koje našim je ljudima tako milo putovati u Beograd: “Nakon te kratke avanture kroz divljinu, dočekao me dašak civilizacije, ugledao sam sojenice na drveću, šatore, mnogo izletnika i dima, te i dugačku pješčanu plažu, ali ono što me najviše obradovalo bila je prekrasna čarda na dijelu obale gdje pristaje skela. Čarda je jednim svojim krakom zadirala u rijeku, tu se oslanjala na debele potporne balvane, dok se veći njezin dio nalazio na kopnu. Bio sam gladan, pa sam pohitao u čardu, iako još ne bješe vrijeme ručka. Bilo je dvoje-troje gostiju, stojeći su pili rakiju blizu kotlića koji su iznad vatre visjeli na verigama. Sjeo sam za stol lijevo od podija gdje su stajali glazbeni instrumenti. Na lamperiji uza sami stol bilo je uokvireno nekoliko fotografija poznatih pjevača i muzičara, svih onih koji su navečer gostovali u ovoj Adi čardi; među njima je bio i moj kavanski znanac s velikim ustima i zlatnim prstenom pečatnjakom na ruci Zvonko Bogdan; njegovu pjesmu Na Dunavu ima čarda, volio je Antonio, Romeov brat. Kuhar s kotlićem u ruci zastao je pokraj mene i rekao da je taj stol navečer rezerviran za umjetnike, a ja sam odmah uzvratio da je sada podne i da ne kanim ostati do navečer. On mi je poturio kotlić pod nos, pomiriši, rekao je i smijući se udaljio prema kuhinji.”

Samo na tom jednom mjestu u knjizi Kovač spomene Zvonka Bogdana, ali opis je upečatljiv: velika usta i zlatni pečatnjak. Doista, tako je izgledao mladi Zvonko, koji je sredinom sedamdesetih, praćen orkestrom Janike Balaša, osvajao ekrane naših ustitralih crno-bijelih televizora. Novogodišnji program započinjao je u osam, nakon posljednjega televizijskog dnevnika u godini, potrajao bi do kasno u noć, a onda se reprizirao sutra i prekosutra, da bi se još dugo kroz godinu njegovi fragmenti emitirali umjesto intermeca i predaha, kao međutci između emisija i kao svojevrsni metafizički podsjetnici da živimo u vremenu Zvonka Bogdana i tog malenog i okruglog madžarskog primaša, koji našu socijalističku svakodnevicu ispunjavaju pjesmama o našoj imaginarnoj prošlosti, punoj kočija i kočijaša, konja, djevojaka i mladića, čardi, krčmi i kafana u kojima već stari i nemoćni ispovijedamo svoje redom nesretne ljubavi, propuštene prilike i prokockane živote. Kao i u svakoj drugoj socijalističkoj zemlji, potekloj iz njedara velikoga Sovjetskog Saveza, naglašena je bila važnost folklora i narodne kulture. U folkloru bila je šifra sklada među narodima i prava svake nacije da ima sebe i da pamti svoje korijene. Ali ono što je pjevao Zvonko Bogdan nije se doživljavalo kao folklor, jer nije, u toj projekciji kolektivnog duha, činilo razliku među narodima. Starogradska pjesma, kako se to tada zvalo, tretirana je kao svojevrsni pra-šlager, ili kao muzika svih tih ravničarskih varoši, gradova i gradića od zapadne Slavonije preko Srijema, pa sve do sjevera Bačke i istoka Banata. Dok su se po selima, u brdima i planinama, kroz krv, suze, znoj i folklor rađale naše zbratimljene nacije, dok su po predgrađima radnici, s primišlju na Marxa i Lenjina, snivali da jednom postanu vlasnici sredstava za proizvodnju, te da uspostave diktaturu proletarijata, s kojom će započeti odumiranje države i tako će nastupiti i kraj povijesti, u tim se ušorenim varošima, na kaldrmama zaostalim od Turaka, u obijeljenim prizemnicama, u čađavim mehanama, među starim gradskim tvrđavama, odvijao jedan  izvanhistorijski proces. Nastajala je tamo povijest srca, koja će zatim biti opjevana u starogradskim pjesmama. One će svoj smisao i sadržaj naći u glasu i karakteru Zvonka Bogdana. Da nije bilo njega, ili da ga je život odveo na drugu stranu, možda bi se starogradska muzika drukčije danas zvala i možda bi – ili sigurno bi bila razdijeljena i raspoređena među različitim nacionalnim folklorima. 

Zvonko Bogdan uzdigao se u mitskog pjevača jedne kulture, u gospodara svih njezinih pjesama. Katkad bi, istina, u tom novogodišnjem televizijskom programu zapjevao sevdalinku, ili bi na izvorniku, u duhu bratstva i jedinstva, pjevao madžarsku pjesmu, ali nekim čudom i one bi, čim ih Zvonko Bogdan pjeva, bivale starogradskim pjesmama. I još nešto bilo je tu zanimljivo: dok se u folkloru naših naroda i narodnosti uvijek jasno razlikovalo takozvano izvorno stvaralaštvo od novonapisanih i novokomponiranih, te samim tim manje vrijednih pjesama, kod Zvonka Bogdana bivalo je nekako isto i jednakovrijedno i ono čemu se autor u vremenu izgubio, i ono što je živ čovjek napisao jučer. Interpretacija je te pjesme činila vječnim i starogradskim, takvim ih je činio njegov način. U tom je smislu Zvonko Bogdan naš Frank Sinatra. Pjevač nad pjesmama.

Mirko Kovač će, gledajući fotografiju na zidu čarde, ustvrditi da je na njoj njegov “kavanski znanac”. Međutim, mogli su se susresti i na beogradskoj dramskoj akademiji, gdje je pisac studirao dramaturgiju, a pjevač glumu. Premda je to malo vjerojatno. Kovač je, ipak, bio četiri godine stariji. Ni jedan ni drugi nisu se predugo na akademiji zadržali. Ponio ih je život, ili su to bili njihovi talenti, na različite strane. Istina, Kovač se dramaturgijom bavio, u kazalištu, na filmu, u književnosti, dok je Zvonko Bogdan dugo stasavao u onoga pjevača kojeg znamo. Da bi se ispomagao, na studiju počeo je pjevati po kavanama, što baš i nije bila najbolja preporuka pri preobražaju u akademskog građanina. A nakon što je zapjevao u Unionu, čuvenom prijeratnom beogradskom hotelu i okupljalištu probrane boemske i intelektualne klijentele, bilo je jasno da od njega neće biti glumca. S početkom sedamdesetih započinje Bogdanova autorska i diskografska karijera, koja će ga vrlo brzo učiniti neusporedivim na cjelokupnoj domaćoj sceni. Od 1971. redovito je, uz Orkestar Janike Balaša, nastupao na Petrovaradinskoj tvrđavi, učinivši to mjesto kultnim. Trideset i tri Isusove godine kasnije, nakon što mu srcem i utrobom protutnji vrijeme trideset i tri puta intenzivnije, prevratnije i krvavije nego što su trideset i tri obične ljudska godine, Zvonko Bogdan na Petrovaradinskoj tvrđavi nastupit će u sklopu Exit festivala. Tom gestom jedna je mladost pokušala uspostaviti vlastiti kontinuitet s nekom boljom tradicijom, a Zvonko Bogdan dobio je možda i najvažnije priznanje za ono što je u životu radio, ali, jednako tako, i za ono što nije radio.

U osamdesetima neprestano je snimao i nastupao. Osim što je bio amblematska pojava jedne subkulture, one koja se u televizijskom programu smještala između narodnog folklora i zabavne muzike, i bila je narodna na neki posve nejunački i urbani način, Zvonko Bogdan bio je jugoslavenski pjevač. Kada se 1991. zaratilo, učinio je što zapravo nije nitko drugi. Prestao je nastupati, iz poštovanja prema vlastitoj publici. Reći će da nije bio raspoložen za rad. I žalit će se na pirateriju: tko bi u takvim uvjetima pisao pjesme i pjevao. Uzmicat će pred velikim riječima i logikom nove epohe, te će, umanjujući vlastiti značaj, činiti sve da ostane pjevač sviju kojima je ranije pripadao. A pripadao je svima kojima je i pjevao. Do tog cilja, koji je za većinu drugih ostajao neostvariv, da ostane svima drag i pred svakim jednako velik, Zvonko Bogdan kretao se obilaznim i vrlo gospodskim putem, s krajnje neizvjesnim šansama da ikad tamo stigne.

Oni kojima se čini da čovjekova čast nužno uvijek ima neke veze s novcima, reći će da Zvonko Bogdan nije bio siromašan i da mu se moglo i ne pjevati. Naravno, u pravu su. Cinici, pak, primijetit će da mu s takvim imenom i prezimenom nije u svakom trenutku ni bilo preporučljivo pjevati u Srbiji. Možda su i oni u pravu. Ali ono što je vječitim siromasima i cinicima, možda, već teže shvatiti jest da neki ljudi, eto na primjer Zvonko Bogdan, ponešto čine i slobodni od zvuka i smisla svojih imena i prezimena, a da druge nikakvo materijalno bogatstvo ni svi novci ovoga svijeta ne bi zaustavili da ne pjevaju kad pjevanju, možda, nije vrijeme ni mjesto. Nakon što su prošli svi ratovi, Zvonko Bogdan opet je zapjevao. Ali svima je zapjevao, ljudima s obje strane rova, koji je počeo zarastati u travu, i na obje obale Dunava, te naše granične rijeke, što poput arterije teče niz Europu, dijeleći njezino zavađeno tijelo.

Kada sam imao osam godina, u domu na Sepetarevcu dugo se vijećalo jesam li za muzičku školu, jesam li za klavir. Kućni konzilij, naime, što su ga činili moja mati, Nona i Nonin brat Rudolf Stubler, zvani Nano, izvrstan violinist, koji je između dva rata nastupao svirajući uz nijeme filmove, nikako se nije mogao usaglasiti da li bi to za mene bilo mučenje, jer nisam dovoljno muzikalan, ili bi, kao i svi moji pređi, trebao da naučim taj barem jedan instrument, jer sam više nego dovoljno muzikalan. Problem se sastojao u tome što bih, zapjevam li po nalogu, zvučao jadno, jedva za prolaz. No, kad bi pjevao za sebe, što sam kao mali dječak često činio, pjevao bih vrlo lijepo i tačno, te, što im je također bilo neobično, i vrlo glasno. Tako je odlučeno da se potajno, tako da ja ne saznam, u goste na Sepetarevac pozove profesor Mladen Pozajić, čuveni naš profesor i dirigent, inače pacijent mog oca, i da me on posluša i odluči može li me se dati na klavir. Do dana današnjeg, možda i najveća mi je životna blamaža, najveći moj sram i nešto što prešućujem sve ove godine, to da sam pjevao pred Mladenom Pozajićem. Oni su sjedili u dnevnom boravku, pili kavu i kobajagi razgovarali, a ja sam se u sobi igrao, pričao sam sa sobom, i u toj priči sam, kao što sam obično činio, i zapjevao. Pjevao sam Crvene makove, ali prestao sam čim je profesor kročio u sobu i ljubazno mi se obratio. Predložio mi je da zajedno pjevamo. Gledao sam ga zaprepašteno. Kao da mi hoće nešto jako ružno učiniti. I onda je nesretni Pozajić zapjevao pjesmu Zvonka Bogdana o kočijašu Jagri, a ja sam ga samo gledao i duboko ganut slušao, ali kada je profesor u, možda, malo preniskoj intonaciji stigao do onog “kasao, zastao, sa dušom se rastao, moj verni konj riđan”, nisam mogao izdržati, nego sam zaridao. Na što je Mladen Pozajić pobjegao glavom bez obzira iz moje sobe, a njih troje koji su svo vrijeme stajali iza vrata utrčali su unutra, sve vičući: Miljenko, šta ti je? Nije mi ništa, rekao bih im da sam znao i mogao, ali na tu pjesmu bi i kamen proplakao nakon što ju je jednom otpjevao Zvonko Bogdan. (To što nije moguće naći Zvonkovu snimku ove pjesme, i što se ni sam pjevač ne sjeća da ju je ikad snimio, ne igra nikakvu ulogu. Ovdje sam ja taj čija se sjećanja računaju, a njegov je glas u onoj pjesmi u kojoj ja čujem taj glas.)

Nije se nesretni Mladen Pozajić nakon toga naživio. Umro je 1979, a ako me se, sišavši sa Sepetarevca, ikad više sjetio, vjerojatno je sa žaljenjem pomislio da nisam normalan. Ali ne zato što nisam htio s njim zapjevati. Na kraju svih krajeva, odbio sam ići na klavir, i nikad više nisam zapjevao. Osim na satovima muzičkog i u školskom horu, u koji sam na žalost dospio.

Ta pjesma o fijakeristu i njegovu konju bila je karakteristična za onodobni repertoar Zvonka Bogdana. Pisao sam o njoj, posvetivši svojedobno Zvonku Bogdanu jednu Subotnju matineju, ali prešutio sam cijelu priču o čuvenom našem dirigentu i sarajevskom profesoru Mladenu Pozajiću. Preveliki je bio sram koji me s tom pričom oblije. Ni danas nije taj sram manji, ali kako je ovih siječanjskih dana, godine 2022, veliki Zvonko Bogdan navršio osamdeset, dobar je povod da svoj sram udomim u priču, pa da ga konačno nestane.

Ali imao je on mnogo poznatijih, a onda i mnogo važnijih pjesama. Pritom, valja znati da kod velikih pjevača važne pjesme baš nikad nisu i poznate. Zar je ikom važna Sinatrina izvedba “My Way”? Takva, vjerojatno najpoznatija, premda baš nimalo važna, pjesma je “Osam tamburaša”, koja, otkako ju je Zvonko Bogdan prvi put otpjevao – a bilo je to, bit će 1975. ili 1976. – zvuči kao jedna od onih narodskih himni i evergrina s drugarskih večeri, koje se oduvijek pjevaju, odvazda postoje, i napisao ih je narod lično. I to neki narod koji živi na Petrovaradinu. Istina je, međutim, da je tekst “Osam tamburaša” napisao crnogorski slikar, nastanjen u Vrbasu, u Vojvodini, Ratko Šoć, a pjesmu je uglazbio drugi rođeni Crnogorac, odavno već pokojni kompozitor Milorad Minja Vučetić. Ali od te pjesme možda ništa ne bi bilo, ili bi i dan-danas postojala kao što postoje tolike druge jednom ispjevane pjesme koje više nitko ne pjeva, da je nije otpjevao Zvonko Bogdan, i da kroz njegov glas i um ta pjesma nije odmah postala ono što je i danas: aktefakt jedne epohe i njezine svakodnevice, materijalno kulturno dobro jedne kontinuirane civilizacijske propasti. Refren je to koji, vjerujem, znaju malte ne svi govornici ovoga jezika: “Zaustavite Dunav i kazaljke stare/ To je pesma moja i pesma moje drage/ Nek me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša s Petrovaradina”. Pri posljednjoj inkantaciji i čaranju, usporivši melodiju, Zvonko Bogdan diže onu ruku s pečatnjakom, zamahuje njome prema svome primašu i mijenja posljednje riječi refrena: “Nek me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša Janike Balaša”. A Janika, mrtav je već skoro trideset i pet godina, uopće nije Balaš, kako ga cijeloga života zovemo, nego je Balaž, ili preciznije i po madžarski, on je Janika Balázs.

Što se tiče važnih pjesama Zvonka Bogdana, izbor tu je širok i vrlo osoben. Mogao bih ići od čovjeka do čovjeka, među ljude koji su mi važni, pa svakoga pitati isto: koja je tebi najvažnija pjesma Zvonka Bogdana. Među tri najvažnije meni dugo je “Već odavno spremam svog mrkova”. Kao, uostalom, i ona, već spomenuta, kojom me, dječaka, rasplakao profesor Pozajić. Sve to i nekako, ali kad Zvonko Bogdan zapjeva “Vino pije Dojčin Petar, varadinski ban”, meni srce namah staje, i ja se od derta kamenim. U toj pjesmi, kad je Zvonko Bogdan pjeva, sažme se sudbina čovjekova, kao u cijelom romanu. I to velikom romanu. Pritom, riječ je o pjesmi koja posve izvan je onog što smo nastojali objasniti pod pojmom starogradske pjesme. “Vino pije Dojčin Petar” pjesma je šaljiva, muška i prilično glagoljiva. Od naše je kajde, sva čežnjiva, ali nije od naših krajeva. A onaj posljednji stih u pjesmi, koji se i ne mora otpjevati, ali se zna, zvuči kao da je oduvijek i kao da će sad iz njega poteći priča. Ovako Dojčin Petar odgovara kralju Matiji Korvinu: “Ne karaj me, kralj Matijaš, zemlje gospodar,/ da s’ ti bio u krčmara u koga sam ja,/ popio bi više dukat nego što sam ja,/ jošte k tome cjelu Peštu i po Budima/ jer su ljepe Peštankinje, Bog ih ubio!” Ali kako se drama teksta razlikuje od drame pjevane pjesme, koja je i kraća i jezgrovitija, tako će Zvonko Bogdan otpjevati nešto drugo, a sve Peštankinje, koje Dojčin Petar melankolično zaziva, ipak svesti na jednu. Ali jedno je što on pjeva, a nešto sasvim drugo što slušatelj u pjesmi čuje…

Premda je zašao u godine kada se svode računi, i kada muškarci njegovih godina kunjaju po akademijama, ili se griju uz peći na drva, rješavaju križaljke i prepravljaju oporuke, Zvonko Bogdan nastupa kao što je nastupao i osamdesetih. Na sve strane ga je: tamo gdje se zaslužnim estradnim starinama odaju počasti, u koncertnim dvoranama u kojima, uz koncerte umjetničke glazbe i simfonijskih orkestara nastupaju samo oni koji su zadužili nacionalnu kulturu, ali i po salašima i privatnim sijelima, na svadbama, rođandanima i u malim seoskim dvoranama, gdje pjeva nekom običnom svijetu kojemu je najveća životna želja i ostvarenje svih ambicija da mu jednom Zvonko Bogdan privatno zapjeva. Odavno on nema nikakve egzistencijalne potrebe, ako ju je ikad i imao, za takvo što. Vlasnik je nekih vinograda i nekakve vinarije, pod njegovim se imenom prodaju dobra vina. A još donedavno sudjelovao je i u kasačkim utrkama, imao je, a možda i dalje ima, svoje konje. U pjesmama Zvonka Bogdana zapravo najviše je konja. Mnogo ih je više nego ljudi. Te pjesme snažno su amblematsko obilježje međusobno zavađenih naroda i nekih otužnih, sjekirom rascijepljenih zavičaja. On čini cjelinu slavenskoga dijela panonske ravni, tu između četiri velike europske rijeke: Dunava, Drave, Tise i Save.

Negdje sam pročitao da je državljanin Srbije i Madžarske. Prije nekoliko godina, za redovitih sezonskih prijepora oko bunjevačkog identiteta i podjele ljudskih duša između Srba i Hrvata – jer svaki čovjek na Zemlji mora biti ili Hrvat, ili Srbin – Zvonko Bogdan izjavio je da on nije Hrvat, nego je Bunjevac, a Bunjevci su po njegovom osjećaju poseban narod. Srbima to bi milo, jer što je Hrvata manje, to je srpskog čovječanstva više. Hrvate to je zapeklo, jer ako se čovjek ne osjeća Hrvatom, to znači da su ga Srbi posrbili, te su na putu da posrbe cijeli svijet. I tada sam, s nekom dubokim žalom, pomislio da smo upravo ostali bez Zvonka Bogdana, jer će ga se sad kao izdajnika nacionalne stvari u naše ime odreći. Ali nije se dogodilo ništa. Ili se dogodilo nešto što se u nas ne događa: oni koje je zapeklo u trenutku su se presabrali, pa su shvatili da bi odričući se Zvonka Bogdana ostali bez nečega što je mnogo veće od jednog čovjeka i njegovih građanskih opredjeljenja. Ostali bi bez sebe, velikog dijela svoje kulture, svojih uspomena i svoga života. A zašto? Samo zbog simbola, amblema i zastava. Samo zato što čovjek na različite načine osjeća svoje pripadnosti, svoje prisutnosti i odsutnosti, samo zato što mu sadržaj riječi mi, moje, naši stalno izmiče, dok ga on uzalud pokušava ušarafiti u dušu. Nije duša od čelika, pa da se u nju nešto zašarafljuje. Ispada to, rasipa se i mijenja za jednoga života. Ali ono što se ne može promijeniti jest da sam sebi određuje što je njegovo. To mu ne određuju drugi. I ono što je još nečije, to je i moje. Po tome se kultura, po tome se na koncu i sama pjesma, razlikuju od zemlje, zida, kuće i avlije. Nikada ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja, niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam, ali ne tako što se u ime fantoma nacije odričeš ovoga ili onoga. Tako je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije na um palo da se odrekne Zvonka Bogdana. 

Završni razred velike mature te školske 1960/61. godine bio mu je najteži. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj kao sve godine školovanja u Gradu. Mjeseci kad je svaki dan putovao po pet kilometara od sela do Grada i nazad, kad su svi ukućani nedjeljom odlazili u crkvu bez njega. Na njih se s istom težinom nastavljao i kolovoz s polovicom rujna na čijem se kraju nadao biti student u Sarajevu. 

Razrednik i direktor okupili sve odlikaše u jedan razred i razvezli priču: Vi ste, djeco, naša budućnost, naređeno nam, zapravo, zamoljeni smo da vam podijelimo ove knjižice, one su vaša svetinja, vi ste naša nada. Uskoro ćete na studij, neko u Sarajevo, neko u Zagreb, neko u Beograd, Ljubljanu, Skoplje… Lijepa nam je domovina, vrlo bogata… S knjižicama koje ćete danas dobiti, ma gdje bili, ovdje, u gradu, na selu iz kojeg ste u Grad došli, svugdje će vam biti vrata otvorena. One su vaše ulaznice u život, dok ste s nama, u Gimnaziji, besplatne, kad nas napustite, vjerojatno će vam za njih tražiti i redovnu članarinu…     

Njegova majka velika vjernica i trećerednica svetog Franje Asiškog, a on od tog dana s tom knjižicom komunist. Otac veliki vjernik, bivši zatvorenik zagonetnog grijeha, a on komunist. S tom knjižicom, kao i otac, velika zagonetka u obitelji, bomba koja  bi svakog trenutka mogla biti otkrivena. Metak koji bi jednoga dana mogao biti i ispaljen u nevino srce nedužne obitelji. 

Ako jednog dana bomba eksplodira, ako se sazna tko je njezin vlasnik, bit će sve obezvrijeđeno: Riječ učitelja Đorđa koji je majci u Tramošnici ponavljao i ponavljao da je to njezino dijete izuzetno, s nekoliko darova, da pošto-poto mora nastaviti školovanje u Gradu. Jer je jedinstveno, iznad sve djece u školi od prvoga razreda. Ako se sazna njegovo pravo lice, bit će obezvrijeđena i ona, iako je najviše uložila da joj sin ne ostane seljak, bit će obezvrijeđene i sestre, brat, nevjesta, jer su ga svi na imanju zamjenjivali dok se školovao u Gadu. A koga su to, zapravo, školovali? Luterana, možda i budućeg progonitelja vjernika! Ako se sazna prijevara, devalvirat će i svi njegovi dosadašnji uspjesi u Gimnaziji. Čemu je on u toj školi s crvenom knjižicom učen, što je prihvatio, kakva je to pamet proglasila svojim vlasništvom? Budala. 

Sramota, izdaja, ubojica obitelji. Skandal. Brat je na svim misama sa sinovima i suprugom u crkvi, a on komunist. Sestre za njega obavljaju sve, i u kući i u polju, i ljeti i zimi, kad je u Gradu, u Gimnaziji, a on komunist. Kopaju, peru, žanju dok on u Gradu lista svoje knjige, štedi svoje gospodske ruke. Nezamislivo i nestvarno. Izdajnik katoličanstva, možda i najuzornije katoličke obitelji. Drskost bez presedana kojom se pljuje svaki član takve obitelji, izdaja najbližnjih i njihovih običaja. Istina je, izdajnik nije svojom voljom, ni svojim uvjerenjima. Kao odličan gimnazijalac pridružio se nevjernicima silom nečije odluke da se odlikašima podijele te crvene knjižice, jer svi odlikaši moraju biti među članovima partije koja im je donijela mir i slobodu, kraj je svake diskusije o tome. Jer će im s tim knjižicama mnogo brže stići i od prvog dana obećano blagostanje Raja na zemlji, njegovi graditelji su upravo vlasnici tih knjižica, nisu oni nikakvi bezbožnici na zemlji. 

Ali, kako preživjeti travanj, svibanj, lipanj, srpanj s punim kolovozom i polovicom rujna? Gdje dotle s crvenom knjižicom čiji sjaj petokrake još nitko od članova obitelji i ne zna? Samo on. Kako s članovima obitelji naprasno prestati odlaziti u crkvu na nedjeljne mise punih pet mjeseci? Kako obitelji objasniti svoje odlaske u Grad baš nedjeljama, u vrijeme glavnih misa? 

– Pa, subotom i nedjeljom dijete odlazi u Grad da podučava djecu jeziku, matematici, treba mu džeparac za studij u Sarajevu – pravda ga majka. Nitko njezino pravdanje ne prihvaća bez ronđanja. 

– Ma, koje dijete? Što će djetetu džeparac? Ni nama niko ne daje nikakav džeparac. Uopće, što je to džeparac? 

– To je nešto kao užina – objašnjavala je majka svojim pobunjenicima. 

– Užina? Što će mu užina pored doručka, ručka i večere? Rekao nam je da će sve te obroke imati u stipendiji od općine ili za francuski ili za likovno? 

– Nije mala stvar živjeti u Sarajevu i Gradu – pravdala ga je majka. – Razlika je to ko nebo i zemlja – bila je majka i dalje uporna u svojoj obrani sina odlikaša. 

Svi na nju grakću. Samo otac šuti, ni riječ da zucne.

Odlikaš se zatvorio u šutnju kao puž u kućicu kad grane sunce. Ako im se na nedjeljnoj misi priključi, netko će ga prijaviti školi da krši partijsku zakletvu. Ako članstvo u partiji otkaže i vrati knjižicu, izbacit će ga iz škole, to nikako ne smije, ni za živu glavu. Ako na misu ne ode, kako će  izostanak pravdati svojim kućnim bogomoljcima? Eto, i on je raspet, nije raspet samo Isus Krist. Kako će te svoje nove muke živjeti gotovo pola godine kao luteran skrivajući knjižicu sad ovdje sad ondje. Dok nije sunce počelo da prži skrivao je tu napast ponekad i u njedrima, u vrijeme spavanja pod jastukom, ili u gaćama, kad je sunce posavsku ravnicu  nemilice peklo i s ljudskih tijela tjeralo svaku krpicu, morao je to prestati. Na golo tijelo knjižica se nije mogla nalijepiti, bila bi vidljiva za sve ukućane. Do odlaska u Sarajevo, u slobodu, do odvajanja od obitelji i njezinih tradicionalnih nadzora, do bijega od jednoumlja i jednovjerja svaki dan kao vječnost. A njegovo članstvo u partiji važno je i za njegovu općinu, veći su mu izgledi za stipendije ako ga ima, nevažno je samo za njegovu religioznu obitelj… 

Ta knjižica je za sve njegove muke glavni krivac. Živi vrag. Gdje god je spremiš, ona je prijetnja i napast. Ako je zašiješ u nogavicu, na primjer, može jednog dana ispasti, nagazit će je neznanac koji vlasnika poznaje, u njoj je njegovo ime i prezime, predat će je njegovim bližnjim… Propast, kako se opravdati pred svojima, kako pred samim sobom. Dok je nije imao, i on je bio vjernik, išao je i u crkvu, sve dok nije krenuo u Grad godinama je bio i ministrant… Ona ga je preobrazila preko noći, povezala s nepoznatim svijetom čije je ime troglavo: bezbožnici, ateisti, luterani. Neke opasne riječi u njegovom mozgu kao trn od vijenca na glavi raspetog Isusa Krista. Gdje god s njima krenuo i u koje god doba s njima krenuo, one su neugodnost. Žuljaju, probadaju, sve rade protiv mira u njegovoj nevinoj duši. 

Jednom je s tim riječima, u toj godini, kao s osinjakom, u vrijeme prvog dana patrona sela Gospe od Anđela u kolovozu, kad se u njihovom dvorištu do mile volje sve do gole kosti žderala svinjetina i ispijala rakija, jedva sačuvao svoje nepoznato lice. S pregladnjelim gostima iz Tolise, Pruda, Donje Mahale, Orašja, Domaljevca, Turića, koji su na misu stigli u procesiji noć prije u njegovu župu, koje su od crkve otac i brat doveli u njihovo dvorište odmah nakon molitve, nažderao se i on, masna hrana provrila tek noću. U neko doba zaputio se do čučavca u dvorištu jer je netko u kupatilu već bio na wc šolji… Polusanjiv, tek se na čučavcu sjetio da je njegov crveni vrag ostao pod jastukom, požurio da čim prije provjeri je li još tamo ili ga je netko već otkrio kao vlastitog neprijatelja. Ako jest, taj vrag, taj živi vrag od nekoliko stranica papira, s crvenim koricama i petokrakom na sebi, mogao ga je nekome od ukućana napokon prokazati da među njima živi kao neznanac, kao njihova bomba, kao njihov bodež i metak. Ispred čučavca, na mjesečini, srećom, dočekala ga je majka, skamenio se pred njom. 

– Bila u kupatilu, provjerila hrčeš li i ti sa sestrama u sobi kao otac u susjednoj… Mjesečina obasjala i ovo u mojoj ruci, pa požurila u dvorište… Ne znam što je, ali, dok je pod jastukom, mora da je opasno. Skloni ovo, dragi sine, na neko sigurnije mjesto. 

Zavezao mu se jezik. Buljio je u svog crvenog vraga u njezinoj desnoj ruci, u tim trenucima činilo mu se da je ona njegova petokraka svoju svjetlost s korica slala izravno nebu, dragome Bogu, zvijezdama koje su na njemu drhtale u strahu da im se ne približi.  

– Sreća tvoja da su ti oca rakija i masna hrana čvrsto uspavale, eno ga hrče, hrču ti i sestre, čuju se čak dovde. 

– Masna hrana i mene potjerala ovamo… – promucao je. 

– I otac me tvoj u posljednje vrijeme propituje što svake nedjelje odlaziš u Grad. Neće s tobom o tome, boji se da su te crveni vragovi uzeli pod svoje, a njihov mu jezik iz vremena zatvora još uvijek zvoni u oba uha. Opominje ga da ne smije o tome nikome u civilu, ni u kući ni izvan nje. 

– Znam ja to dobro… Zapravo, slutim…

– Sreća tvoja što svi spavaju kao klade, siti i sretni, i otac i sestre i brat i svi njegovi. Cijela se kuća trese, hrče nakon današnjeg slavlja s gostima u dvorištu. S njima se opustili i mi, i ti s nama. Dragi Bože, valjda su naši jučerašnji gosti već stigli u svoja rodna mjesta…

– Kad u Sarajevo uskoro odem – povjerio se majci – neće me se nitko od njih što sad hrču nagledati ovdje ni u vrijeme ljetnih ferija. Ne znam o ocu sve, ispitat ću, neće ni on o meni znati sve. Neće nitko od njih što sad hrču… 

– Ne znam ni ja o tvom ocu sve, ni o tebi, o svim drugim znam. O tebi…opet… davno mi je učitelj Đorđe objasnio da je tvoja sreća samo u knjizi, to je i meni najvažnije… 

Bila je nepismena, nije znala ni slova koje su korice njegove crvene knjižice grlile, nije znala ni istinu o njegovim odlascima u Grad nedjeljom, ali je čvrsto vjerovala svim njegovim objašnjenjima. Njegovu laž nije prihvaćala jer je imala veću težinu za njegovu sreću od istine, tako se prema njemu odnosila i kad je u vrijeme ljetnih ferija ostajao u Sarajevu. Bio je korisniji ondje nego njima u zavičaju, jer je i ondje njegova sloboda bila sadržajnija od one koju je imao kad je bio s njima. 

Sarajevo ga je prvih dana zbunjivalo mnoštvom svojih sadržaja, nije znao kojemu prvo da se preda, upoznavao ih je postepeno, pomalo i sa strahom. Već na koncu prve godine studija prava ostao je bez svoje crvene knjižice, prekrižen je jer nije plaćao članarinu niti je odlazio na sastanke svoje fakultetske organizacije, želio je punu slobodu u posve novom životu u velikom gradu. 

A Sarajevo je te daleke školske 1960./61. za brucoša koji je prvi put u velikom gradu kao raj zemaljski. Puno je dobrih ljudi u njemu. Puno je u njemu i pametnih, razumnih, veselih, smiješnih i tužnih ljudi. Bogatih duhom i kad su siromašnih džepova. Grad s nekoliko crkava, i katoličkih i pravoslavnih, jedna je i protestantska, jedna i židovska, nekoliko džamija, sve sa simboličnim brojem vjernika u njihovim lijepo uređenim molitvenim dvoranama. Sloboda pojedinca iznad svega, najveća svetinja. U njegovom zavičaju od 1888. bila je samo jedna crkva, od 1973.  izgrađena je i druga, u njima je gotovo svakodnevno bilo cijelo selo svih uzrasta. Svi su znali ako u njih ne navraćaš, nedjeljom pogotovo. 

Zna li njegovo selo što je kazalište, filmska dvorana, hotel, mreža asfaltiranih ulica? Nije ni on znao dok nije stigao u Sarajevo. U njemu su ga dočekale dvije rijeke, Miljacka i Bosna. U njemu su Baščaršija i Bembaša, Ilidža i Vrelo Bosne, Rimski most. Iznad njega je Trebević, u njegovoj blizini su i planine Igman, Bjelašnica i Jahorina. Vodopad Skakavac, spomenik prirode, udaljen je od njegovog centra samo 12 kilometara. A u njegovom centru je nekoliko fakulteta, velika čitaonica i knjižnica Vijećnica, Gazi Husrev-begova biblioteka. Moderna Skenderija, Grbavica, Koševo, Hamam, Marijin Dvor. Dva nogometna igrališta, nekoliko slastičarni, ćevapdžinica, Titova ulica kao šetnica… Kroz sve je to u prvoj godini svog studija prošao, i kao turist i kao istražitelj, na mnogim mjestima je predahnuo i popio kavu. Sa svakim je od spomenutih prostora ostvario vlastiti odnos. Na svim tim mjestima trošio je svoj strah od crvene knjižice koju su mu nametnuli kao odlikašu… 

Prije dolaska u ovaj grad znao je samo za njegovo ime, o njegovoj kulturnoj, vjerskoj i etničkoj povijesti znao je tek ponešto. Njegova složenost dosta je brzo usisala i njegov strah od knjižice čiji naslov i sadržaj njegova majka nikada nije saznala. U Sarajevu je konačno bio i slobodan i svoj. I majka je bila osvajač tog dragocjenog blaga, ne samo on.

Iz “Trojice za Kartal”

Gusko moja, kozo moja, tuko moja mala – dragao ju je tako noću, pokrivajući je ako bi se u snu otkrila. Ona bi ga čula, pa bi se svaki put nasmiješila, premda joj je svojim riječima zalazio u san, raznosio ga kao što iznenadni vjetar nad dolinom raznese maglu. Njeni snovi skoro su četrdeset godina bili takvi, upola prekinuti, nedovršeni i bez poante, jer bi je on kad god se noću probudi tražio po postelje i govorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. A budio se, kao i svaki neurotik, barem po deset puta, a često i mnogo češće.

Ujutro se nije sjećala što joj je govorio. Možda se ni on nije sjećao. Ali tako su živjeli i takav je bio njihov brak. Noćni razgovori najprije su činili njihovu ljubav, a zatim i životnu rutinu. U tim bi razgovorima ona uzvraćala s jednom ili dvije riječi – šuti, spavam, nisam tuka – ali od toga je, od tih njegovih draganja, živjela. Ustvari ne, živjela je, kao i svi ljudi, od hrane, vode i zraka, ali te njegove riječi bile su joj poput vitamina D. Bile su njeno noćno sunce. I ne treba to doživljavati kao sentimentalni iskaz, koji bi ovo pretvorio u ljubavnu priču o dvoje staraca, po kojoj bi se onda mogao snimiti film. Jer nema ovdje filma, nitko ovo ne bi želio gledati u kinu ili na televiziji. Naprosto je riječ o tome da je ona skoro četrdeset godina svake noći po nekoliko puta kroza san slušala njegov blagi budni glas gusko moja, kozo moja, tuko moja mala, i da će strašna biti noć u kojoj on govori nešto drugo.

U rat su kliznuli neosjetno, kao u bolest koja u prvo vrijeme baš nimalo ne boli, a onda, dan za danom, oduzima čovjeku elemente duše i tijela, rastavlja ga kao dječju željeznicu, i na kraju ga svede na samo jedan fragment tračnica, po kojima više ne prolazi lokomotiva i na koje se više ne nastavlja ništa. Njega su odmah uzeli u glavni štab Unprofora, gdje je stolovao indijski general Satish Nambiar. Dobro im je došao sa svim tim njegovim jezicima. Meni je, boga mi, to prevođenje ko odmor na Balearima, govorio je, pustim mozak na pašu, a jezik sam prevodi s ruskog na francuski, i s francuskog na ruski. I nemoj me, kumim te, ženo, više pitati a šta to oni pričaju, a šta si ti to prevodio između francuskog generala i Nambiara, jer ti ja to ne znam. Kažem ti, rekao joj je, mislio sam o plaži, moru i sunčanju, a ti mi sad vjeruj ili ne vjeruj. Ona mu, naravno, nije vjerovala. Znala ga je kakav je. Povjerljiv u svakom poslu i na svaki način čestit. Vodi računa o tome što je službena tajna. Ali bi joj svejedno mogao reći što kažu njih dvojica, hoće li ovo uskoro stati? Nemam pojma, kaže. Pa sliježe ramenima. Ona misli da je zafrkava, kao što je noću zafrkava nazivajući je svakakvim imenima, ali on će reći da je ozbiljan i da nikad ozbiljniji nije bio. I reći će da se nikad nije odmorio kao ovo otkako radi za Ujedinjene narode. Ja sam ti, bona, totalno fulao profesiju, kaže joj. Za inženjera završio, trijest i pet godina utukao u građevini, gradio brane po Africi, preusmjeravao rijeku Nil, sekirao se hoće li beton popustiti, tri infarkta usput fasovao, a da nisam znao da me je Bog za tumača stvorio. Morao sam u penziju otići, moralo se i zaratiti, pa da saznam. Nemoj ti sad mene ostaviti zbog neke vojnikuše, ona će, ko zabrinuto, njemu. On se smije, eto ga dvadeset godina mlađi nego što je lani bio, kad ga je pogodio treći infarkt i kad su ga na komisiji umirovili.

Svakoga jutra dođu po njega. Provuče se bijeli Unproforov transporter kroz sokak, tamo gdje nikad nije zalazio ni kamion Gradske čistoće, jer šofer nije bio siguran da će umjeti da se u rikverc vrati, i dođe im, onako glomazan i širok, sve do pred kuću i tamo zatrubi, tako da svaki put poplaši i rastjera mršave podrumske mačke i ona dva-tri preostala goluba. On tad izlazi iz avlije. Na sebi ima pancirku – rekli su mu da kao službenik međunarodne organizacije bez nje ne smije van, iako ni njemu nije mrsko da je nosi, koliko god bila teška, jer se s pancirkom osjeća nekako važno – i jedva se uvlači u transporter, pošto se poklopac ne može do kraja ni otvoriti koliko je tu tijesno. 

Dok se u rikverc budu vozili nekoliko će puta, možda, očešati kuće s obje strane sokaka, željezne stupove i prometne znakove, koji su se već sasvim iskrivili. Komšije se neće buniti. Tko bi se bunio u ova kijametska doba, kad čovjek više ne stigne spojiti je i be, a da ga metak u čelo ne strefi, ali svejedno impresionirani su kako im se komšija vinuo visoko u hijerarhiji. Nije on samo prevodilac. Mnogo je više od toga. On sviđa smisao ovome svemu i uspostavlja kontakte između onih koji se bez njega više baš nikako i baš nimalo ne bi razumjeli. Učini, bolan, nešto!, govori mu Sifet, postariji sijedi ćevabdžija, znali su se još dok su djeca bili – jednom mu je, osam su godina imali, razbio kamenom glavu, pa je Sifetov babo dolazio njegovoj majci da se žali, a ona mu govorila nadevetat ću ja njega, komšija, ali mu ocu ništa ne govori, jer će ga otac ubiti čuje li što je učinio, na što se Sifetov babo zabrinuo i obećao da mu, aman, do smrti ništa neće reći… – šta da učinim, jadan ne bio, Sifete, pa nisam ja tamo vlast!, odgovara on Sifetu. I grli ga, onako kako se u Sarajevu grle starci koji su jedni drugima od malih nogu glave razbijali.

Rekao im je, ljudi božji, ne morate mi pred kuću doći, usko je u našem sokaku, fićo tu ne može proći. Mogu ja tih pedeset koraka do ulice preći. Odmahivali su glavama. Takvo je pravilo, govorili su. Kao što je pravilo da on bez pancirke ne može nosa iz kuće promoliti, pravilo je i da ga transporter na putu prema poslu dočekuje na najbližoj tački i da ga na isto mjesto poslije posla vraća.

Dok bi se vozili preko Marijin dvora, pa niz Vojvode Putnika ulicu, pokraj kasarne Maršal Tito, i dalje, širokom avenijom kojom se prilazilo gradu, miran se dan od gromovitog razlikovao po tome što bi za mirnih dana, kakvih je bivalo sve manje, transporter prošao gradom nekom normalnom brzinom, dok bi, ako su pljuštale granate i šibali snajperi, munjevito protutnjao avenijom, krećući se kao po oštrice sjajne sablje, koja se tek malo uvijala na Čengić vili i pokraj Otoke, a čiji je vrh, usmjeren niz Sarajevsko polje, pokazivao negdje tamo daleko, prema jugu, moru i izlazu iz svake nevolje. Dobro, možda i nije prema jugu, ali za njega tamo je, iza Ilidže pa kroz Igman, bio zamišljeni jug. I mladost.

U mladosti bi se po dvanaest sati vozio ćirom prema moru. U Ploče bi otac, mati, sestra i on stigli garavi kao da su se svu noć i dan po ćumuru valjali. Prvoga dana u Zaostrogu mati bi ostala u kući – njihova je vikendica bila prva u mjestu, svi drugi su još bili domaći – pa bi na ruke prala sve što su na sebi imali u putu. Vrijeme je to prije vešmašina. I onda bi na dvoru pred kućom, odakle se vidjelo cijelo mjesto, i more koje je s jedne strane zatvarao Pelješac, a s druge, one bliže, Hvar, Sućuraj i svjetionik na punti Hvara, vješala njihove hlače, potkošulje i majice, svoju šarenu ljetnu haljinu, i očevu široku bijelu košulju. Odozdol bi, da je pozdrave, nailazili susjedi i poznanici. Stigli ste, šjora!, govorili bi joj, smješkajući se ljubazno, a onda bi im odgovarala glasom kao iz duboke zimske magle, koji će sljedećih dana ogrijati i pročistiti sunce jula. Za to vrijeme njih troje već bi bili u moru. Zašto se sve odmah mora oprati, jedino bi se sestra ljutila. Njih dvojicu nije bilo briga. Nisu o tome mislili. Iako će mu s godinama, ili nakon što ta njihova ljetovanja prođu, i nakon što 1966. otvore prugu normalnog kolosijeka, s električnim lokomotivama i vozovima koji za tri i pol sata stižu do Ploča, i iz kojih izlaziš čist, onakav kakav si i ušao, često u pamet dolaziti miris rublja koje se na dvoru suši, i već se osušilo u trenucima kada se oni prvoga dana vraćaju s kupanja. On gura nos u vlažne pregibe očeve bijele košulje, udiše miris starinskog deterdženta, i gubi se u pogledu prema Hvaru, i dalje, i dalje, prema otocima, morima i kopnima koja se okom ne vide.

To je ono o čemu misli za jutara i popodneva velikih granatiranja, dok zaštićen oklopom borbenog transportera i nedodirljivim integritetom Ujedinjenih naroda i sveukupne međunarodne zajednice, putuje na posao i s posla. Motor zaglušujuće tutnji, tako da čuje samo eksplozije koje su vrlo blizu, mine i granate koje bi ga, misli, ubile da je sad vani. I tad se osjeća zaštićeno, kao da se onim najdebljim jorganom pokrio preko glave. Ne može mu biti ništa. Jorgan je između njega i svega onog što se naokolo događa. Neprobojan kao san samrtnika. Ta putovanja, koja nju toliko uznemiravaju, jer nije sigurna je li živ stigao do posla i hoće li se otamo živ vratiti, njega odmaraju, utišaju svaku nervozu, smire ga i napute kao što vjernika, vjeruje on, naputi njegova molitva. I dok se tako vozi prema poslu, od drška sablje prema njezinu vrhu, zabodenom negdje daleko u Pločama, na pameti su mu vazda ti isti odlasci na more. Na povratku s posla misli mu se uglavnom rasipaju, gubi se jutrošnja čarolija, pa kako se povlači prema zlatom optočenoj jabuci sablje, i zalazi navrh brijega, tutnji sve užim uličicama i konačno se zavlači u preuski sokak u kojem žive, i struže po fasadama, lomi s njih fragmente od nepečene gline, tako mu u pamet dolaze sve mračnije epizode povratka s ljetovanja.

Misli o tome kako je sahranjivao roditelje. Najprije majku. Umrla je sredinom maja. I kako su onda sestra i on, sestrinim volvom, vozili starog u Zaostrog. Djecu i muža ostavila je u Sarajevu. Ženu i djecu on je poslao na Bistričak. Raščistili su kalendare, ukinuli sve obaveze, odložio je za august put u Asuan, samo da bi oca odvezli u Zaostrog. Mislili su mu tako rastjerati tugu koja ga je trošila i pustošila brže nego ikoja druga znana bolest. Zaustavili su se kod Gojka, na janjetini, otac je nekad volio janjetinu. Sestra i on su jeli, pod zubima je hrskao, lomio se i nestajao mladi luk. Jasno ga je i sad mogao osjetiti pod jezikom. Janjetine se nije sjećao. Otac nije mogao jesti. Naručio je sok od borovnice, Bosanka Doboj, mala prozirna bočica. Čaša je ona trbušasta, ugostiteljska, s baždarenom mjerom pri vrhu. Dva decilitra. I dok je pio, dvije-tri kapi s brkova su mu poškropile košulju. Oboje su to istog trenutka vidjeli. Pogledali su se. On više nije bio gladan. Dalje je na silu jeo. Tko zna što je tad mislio. Možda je mislio kako će jednoga dana koji, tad mu je to postalo jasno, nije više daleko, na Barama sahranjivati i oca. Sestra je, vjerojatno, već tad mislila kako će, kad stignu, ocu oprati košulju. Utrka žene s mrljom. Ako je opere dovoljno brzo, od mrlje neće ostati ništa. Kada su stigli, otac je nevoljko pristao da njih dvojica odmah pođu na plažu. Sestra je prala košulju. Mrlje su nestale kao da borovnica nije prava. A možda i nije. Htio se našaliti, ali otac se nije nasmijao. Kada su se vratili s plaže, košulja je već bila potpuno suha. Zagnjurio je u nju nos, ali deterdžent se nije osjećao. Uvozni deterdženti ništa ne mirišu, rekla je sestra, a domaćih više nema. Otac je umro posljednjeg dana njegova boravka u Asuanu. Bio je kraj augusta, zvali su ga s hotelske recepcije. Recepcioner, gospodstveni postariji Arapin, izašao je iza svog pulta, prišao mu i zagrlio ga. Šapnuo mu je dvije-tri engleske riječi. Mogao mu je to reći i na arapskom. Uvijek su razgovarali na arapskom. Ali, eto, ovo je, možda, zvaničnije. Prekosutra, ranom zorom, vozio se taksijem od aerodroma prema gradu. Ulicom vojvode Putnika, pustom kao što je i sad pusta. Bližio se kraj augusta, jutro je Sarajevu vraćalo boje. Bog je uredno dijete, koje drvenim bojicama zaobljenih vrhova u bojanci boji grad.

Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je kada se vratio s posla. Šta ti se, bona, ne sviđa, odmah se rogušio, misleći da će ga ponovo odgovarati od posla u Unproforu. Šta će ovo njima? Novca imaju sasvim dovoljno. Zašto bi radio ako je u penziji? Neka mlađima ostavi ovaj rat. Misli li on zbilja da nekome dobro čini time što naokolo ide i prevodi, prevodi, prevodi? Upoznao je i Aliju, i Mladića, i Karadžića, i Mitterranda? I oni su ljudi? A to, kao, nisi ranije znao? Ali ne, nije joj to na pameti. Odmah mu je lakše što nije. Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je, oni odozgor vide kako Unproforov transporter dvaput dnevno prolazi kroz mahalu, pa našim sokakom, ravno pred kuću. Grdne bi nevolje moglo od toga biti. Kakve nevolje?, uplašeno će on. Ne znam, odgovorila mu je. Pitanje je, međutim, je li znala, i je li se ono što će se dogoditi, i što se izgleda moralo dogoditi, već zametnulo u njezinoj mašti, ili doista nije znala. Žene tako, mislio je, uvijek znaju što će se loše dogoditi, ali kažu da ne znaju. Žene se plaše riječi više nego bola. A muški se bola plaše više nego riječi. Tako je pomislio. I još je pomislio da muškima riječi nisu ni važne. Osim ako ih ne razumiju, pa im zatreba prevodilac. Tad im bivaju važne sve dok ne čuju prijevod.

Zatim je prošlo sedamnaest dana. Petnaest je puta transporter po njega dolazio i petnaest puta vraćao ga je kući. Dva dana nije po njega došao. To su bile nedjelje. Nedjeljom nekad radi, a nekad i ne radi. Nedjelja, rekao je general Nambiar, nije ni Božji, ni slobodan dan. U ratu nema slobodnih dana i praznika, rekao je. Ali, ipak, eto, bilo je nedjelja kada se nije radilo.

Osamnaestog je dana bio četvrtak. Transporter, kojim je već prilično vješto upravljao Zijad, pakistanski vojnik s kojim se pomalo i sprijateljio, tako što je Zijad njega učio urdu, a on je Zijada učio srpskohrvatski – jedan bi drugom, svaki put kad bi se sreli, zadali tri nove riječi, pa bi se šalili da će Zijadova služba, kao i rat, trajati dovoljno dugo da obojica postanu pjesnici na jezicima koje upravo uče – nije se više ni u najužim dijelovima sokaka češao o fasade, nego je prolazio do u milimetar tačno i precizno, pa mu se u jednom trenutku učinilo da ovim počinje neko sretno vrijeme. Učinilo mu se da počinje vrijeme u kojem će nekim čudom, mimo svih prekršenih primirja, prestati da se puca.

I doista, mirno je bilo to jutro. Zijad je sporije nego ikad vozio bridom sablje, Ulicom vojvode Putnika, kao da je turistički vodič u obilasku grada. I motor kako je tiše radio, to više nije bilo nemušt tutanj zvijeri, nego su se u njegovu zvuku jasno razabirali taktovi. I onda je on u taktovima teškoga i moćnog dizelskog motora, tko zna kolike snage, proizvedenog u nekoj vojnoj tvornici, čuo taktove staroga brodskog motora, na drvenoj barci ribara Mije iz susjednog Drvenika, koju je otac posudio bio samo za taj jedan dan. Pitao ga je Mijo a je li inžinjeru, što će vama moj brod?, pa kad mu je otac rekao treba mi sina da pratim, naumio je plivati sve do Sućurja, Mijo se užasnuo. Kako možeš?, prešao je odmah na ti, nije da mogu nego moram, odgovorio je otac, jer ako ga ne budem pratio, sam će otplivati, pa bi se, ne daj Bože, mogao utopiti. Na roditeljima je da prate svoju ludu djecu, rekao je otac Miji, jedino je to način da ih spasu. Mijo je tu zastao, kao da mu se preko horizonta spustio zastor od kiše, tako je i mene moj ćaća u partizane pratio. Bilo mu je skoro pedeset, kazao je da mora, jer da ću bez njega u partizanima pizdarije činiti. Sve smo zajedno prošli. Samo što sam ja Sutjesku proša, a moj ćaća nije, nego je osta na dnu potoka dub’jeg od najdub’jih voda. Dat ću ti brod, rekao je ocu, nema ti druge nego da pratiš sina. I tako su u rano jutro, dok su mati i sestra još spavale, pošli na more. Mi ćemo s brodom, rekli su, i neće nas biti do večeri. Gdje ćete?, sestra je bila sumnjičava. Muške stvari, odgovorio joj je otac. Ona je zakolutala očima. Mislila je da je ništa. A nije bilo ništa, jer je on stvarno plivao do Sućurja. I više mu je puta došlo da odustane. Jednom mu se činio da će se utopiti, da više nije u stanju ni popeti se u kaić. A otac, otac nije toliko jak da njegovih devedeset kila podiže gore. Hvatao ga je strah, klaustrofobija ga je hvatala u slanoj vodi. Nastavio je plivati, jednostavno zato što nije imao drugog izbora. Tresla su mu se koljena kada je doplivao do kamenite obale, odmah tamo kod svjetionika. Dok je pokušavao izaći van, stao je na ježa. Pošteno se izbo. Dugo je, možda i sat vremena, iglom čeprkao crne ježeve iglice iz tabana. Jedva se na povratku ukrcao u barku. Kao da su mu otkazali svi mišići. Bio je paralizirani starac. Nikada više neće biti tako star i nemoćan. Već je pala noć. Otac je upravljao barku prema sjeni Vitera i žmirkavom svjetlu s vrha franjevačkog zvonika. Fra Aleksandar obećao je da neće gasiti reflektor dok njih dvojica ne stignu. Obećao je i da će otići do majke i sestre, i da će im reći da je s njima dvojicom sve u redu. Neće im reći gdje su, ali će reći da je sve u redu. Obećanja je održao.

O tome je mislio dok su se vozili niz sablju. Nekoliko sati kasnije, uz sablju ga je ponovo hvatala strepnja. U jednom trenutku pomislio je kako će i to proći čim stignu. Pomislio je kako bi ovaj put trebao upamtiti taj osjećaj, utuviti si u glavu to saznanje da se ništa loše nije pri povratku dogodilo, kojeg će se onda prisjećati pri svakom sljedećem nailasku nelagode vožnji uz sablju, pa uz Mejtaš, uz Bjelave, i po brežuljcima staroga Sarajeva.

Poslije je mislio da je time možda i izazvao zlo.

Granatiranje je, rekla mu je, počelo čim su zamakli niz mahalu. Palo je tridesetak mina iz minobacača, onih lakših, kako je rekla – a te su, valjda, one od 82 milimetra, i onih težih- od 120 milimetara. Kao da su nešto opipavali, tražili. I onda je posljednja tresnula u Sifetovu avliju, ravno pod prozor u prizemlju. 

– Ubila mu je unuke – prošaptala je.

– Suada ili Minku? – upita on. Suadu su četiri, Minki dvije godine. Oboje nemirni, ko živo srebro.

– Oboje – rekla je. – Ništa od djece nije ostalo.

– Kako ništa…- izgovorio je. Besmisleno. Samo nešto da kaže. Samo da riječima opkorači vrijeme, i da vrijeme što prije prođe. Odmah da prođe hiljadu godina, i da ih više ne bude, sve da se zaboravi, da na ovom mjestu ne bude više ni grada, nego bistra planinska rječica, arheolozi koji naokolo s malenim motičicama otkopavaju, a zatim peruškama skidaju prašinu s davne civilizacije…

Nije prošlo, međutim, ni nekoliko sekundi.

– Moraš kod Sifeta, pitao je za tebe, rekla je.

I onda je on pošao kod Sifeta. Najednom je bio potpuno svjestan dviju stvari, koje nisu stvari, nego su ono nešto što pomiče i premješta sudbine, a nema u ljudskim jezicima imena ni naziva. Jedini razlog ovog granatiranja taj je što su oni s brda danima i mjesecima gledali kako dvaput dnevno oklopni transporter Unprofora zalazi u mahalu i u ovaj sokak. Mina koja je trebala biti ubačena u njegovu avliju, jer trasporter dolazi po njega, upala je u Sifetovu avliju. Ali te mine ne bi bilo da on ne radi tamo gdje radi. A drugo čega je odmah bio svjestan bilo je da ovo znaju samo ona i on.

I nitko drugi.

Doista, nikome u komšiluku do danas nije na um palo zašto su se onoga jutra prosule mine nad mahalom, i zbog kojega su izginula ta djeca. Ako i jest netko nešto pomislio, razumno je zaključio da bi, da je to imalo ikakve veze s njim i s transporterom koji je po njega dolazio, mine zasule tog popodneva, kada se vraćao s posla, ili sljedećeg jutra kad je išao na posao.

Kakvoga smisla ima pucati po avlijama u kojima njega nema?

Ili možda nisu znali da su njegovi unuci u Njemačkoj, a samo su Sifetovi unuci tu, pokraj prozora? Bili su tu.

Nemoj da se grlimo, rekao je Sifet. Samo tu budi. Posjeo ga je na sećiju. Natočio mu je rakiju, i onda su tako šutjeli. Nikoga više nije bilo. Raza je sa snahom u bolnici. Ona nije ranjena, ali gdje će nego u bolnici biti mater koja je upravo ostala bez oboje djece. Mirso je na položaju. Nisu mu javili što se dogodilo. Komandant zna, ali mu ne smije reći. Eto, tako je to, rekao je Sifet. I ništa više nisu razgovarali, nego su šutjeli. I kad bi Sifet nešto rekao, opet bi to bilo u šutnji. Pred zoru ga je pustio da ide kući.

Sljedeće noći nije ga čula da govori gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. Nisam spavao, rekao joj je. Pa zašto mi nisi rekao da ne možeš? Zato što onda ni ti ne bi spavala. Sljedeće je noći malo ko i zaspao. Znala je to po tome što je govorio u snu? Šta je govorio? Kaže mu da se ne sjeća. Kaže da je govorio neke besmislice. Ali to očito nije istina. Govorio je nešto strašno, nešto što mu ona sad ne može reći.

Nikad više, nijedne sljedeće noći nije izgovorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala.

A noći je sljedećih bilo još samo jedanaest.

Dvanaestog dana transporter je, kao i obično, došao po njega, ali ga popodne nije vratio. Predvečer došao je Goran, drugi Nambiarov prevodilac, s francuskih oficirom. Nešto se dogodilo, rekao je Francuz. On je nestao. Kako je nestao? Izašao je van, rekao je da ide samo da zapali cigaretu. Nikoga da kaže ali ti ne pušiš! Nikoga da bilo što kaže, nego su ga pustili da izađe! Ali kako da ga ne puste? Pa ne mogu čovjeka lancima vezivati za radno mjesto? A i zašto bi to radili? Ljudima treba zraka. I sad ne znamo gdje je otišao. Je li ga netko oteo.

Danima su ga tražili po gradu. Do New Yorka i do samoga glavnog tajnika Butrosa Butrosa Galija je stigla vijest o nestanku službenog tumača u Nambiarovom stožeru, uglednoga umirovljenog sarajevskog inženjera, čovjeka koji je gradio branu u Asuanu… Sumnjalo se na otmicu, a osumnjičeni su bili zapravo svi. Skupina oficira zaduženih za unutarnju sigurnost je, zajedno s francuskim, ukrajinskim i britanskim obavještajnim časnicima, dumala i sklapala teorije o tome tko ima interesa od otmice službenog tumača. Teorija je na kraju bilo sedamnaest. Sve one dio su službenog dokumenta s najvišim rangom tajnosti, kodnog naziva Dragoman, otisnutog na sedamdeset i osam stranica gustog proreda, pisanog na engleskom i prevedenog na francuski i ruski jezik. Koliko je poznato, sa sadržajem “Dragomana” nije upoznat nitko u bosanskohercegovačkim ili srpskim, civilnim ili vojnim strukturama. Vjerojatno nijedan nekadašnji Jugoslaven, što god danas bio i kako god se prema svome napuštenom identitetu odnosio, nije pročitao “Dragomana”, premda svi znaju za njegovo postojanje.

Vjerojatno ga neće ni pročitati, s obzirom na ono što se dalje događalo.

Puna četiri mjeseca nakon nestanka službenog tumača, kada je ona već otišla iz Sarajeva, prešavši preko Pala, pa autobusom do Beograda, jer je izgubila svaku nadu da bi on još mogao biti živ, dogovorom zaraćenih strana na Mojmilu je, na liniji razgraničenja, sanitarna ekipa s vatrene linije izvukla sedam mrtvih tijela, šest muških i jedno žensko, koja su tu mjesecima ležala nesahranjena i, očito je, opterećivala duhovničku imaginaciju nekoliko bosanskih monoteističkih religija. U identifikaciji i preraspoređivanju raspadnutih i već sasvim maceriranih ljudskih strvina, čije su posljednje ostatke upravo progrizali nekakvi tusti bijeli crvi, na osnovu zubala prepoznato je tijelo nestalog tumača.

Francuski obavještajni oficir zarekao se da će konačno razotkriti što se dogodilo i tko je skrivio smrt ovoga izuzetnog čovjeka. Išao je k njoj u Ljubljanu, obećao joj da se neće zaustaviti sve dok krivci ne budu najstrože kažnjeni, tko god da su i koliko god bili visoko pozicionirani u bosanskoj ili u srpskoj vlasti. Samo jedno ju je molio, da njemu i njegovim ljudima pokuša objasniti formu, sadržaj i smisao onoga što piše na papiru pronađenom u džepu njegove jakne.

To je njegov rukopis, rekla mu je, uvijek piše ćirilicom kad mu je stalo da mu rukopis lijepo izgleda. Znate, on umišlja da ima ružan rukopis. Takav je to čovjek, nasmiješila se. Zato je ovo napisao ćirilicom. Vidite kako su to lijepa slova. A šta ovo znači, to vam ne bih mogla reći. Ne znam. Možda ne znači ništa.

Zar baš ništa, insistirao je? Ona je slegla ramenima. Htjela je biti pristojna i ljubazna, ljude je počastila kavom i viskijem, bilo joj je stalo da ostavi dobar dojam – uostalom, ovo zbog njega radi! – ali je zapravo htjela da što prije odu. Nije im to mogla reći, ali bave se uzaludnim poslom. Pokušavaju nešto što nema smisla. Ne razumiju što se dogodilo. I ne bi im mogla to objasniti čak ni kada bi htjela. Ne bi im mogla objasniti čak ni kada bi htjela izdati svoga čovjeka. Naravno da ona to neće učiniti.

Stvarno nije znala što znači to što je zelenom kemijskom olovkom napisao na tom papiru. Ali im upravo pokušava objasniti da je njemu, dok je to pisao, važnije bilo kako će ta slova izgledati.

– Trojica za Kartal! – govori ona.

– Trojica za Kartal! – za njom izgovara Francuz koji ne zna naš jezik, pa se lomata preko tih gusto raspoređenih, vrletnih suglasnika, koje će još mnogo puta u životu izgovarati prije nego što ojađen od svega odustane.

Umro je Petar Tutovac, tvorac keksa “plazma” i još nekih finih i mirišljavih industrijskih đakonija – u mom ličnom doživljaju umro je otac, deda i pradeda nekih dragih ljudi.

U životu ima mnogo malih čudesa. Jedno od njih je kad upoznaš čoveka koji je sastavio recept za tvoj omiljeni keks iz detinjstva. Kod nas je Krašova “Domaćica” bila redovan inventar. Sve do izbeglištva. Posle niko nije o keksima mislio. Keksi su bolji deo života.

Nikad joj to nisam rekla, ali jednu od najlepših priča o ljubavi ja sam čula Petrove ćerke Dijane, kad nam je dočaravala scene iz fabrike u kojoj su sa puno – danas nama nerazumljive ljubavi i kolektivnog entuzijazma – radili i voleli se njeni otac i majka. Sećam se dobro kako sam tada pomislila da je prava šteta što kod nas ne postoji ozbiljan projekat usmene istorije u kojoj bi obični ljudi iznosili svoja sećanja na svakodnevni život epohe za nama i tako nam pomogli da bolje razumemo i ono što danas živimo.

Petar je pripadao generaciji koju sam najviše cenila od svih ljudi sa kojima sam kroz život dolazila u kontakt. Neki njeni pripadnici su za moj pogled na svet bili formativne figure i mnogo šta sam u životu merila prema njima.

To je generacija moje nezaboravne babe i mojih djedova, ali i drugih uzornih ljudi koji su svoj život počeli iz pepela velikog stradanja u Drugom svetskom ratu i nisu ga protraćili.

Pripadali su različitim pogledima na svet. U mojoj se porodici, primerice, ni kod koga nije primila partijska knjižica ali se primila ideja solidarnosti i toga da je “mi” važnije od “ja”.

Radili su za to “MI” kao da je u pitanju najprirodnija stvar na svetu. Zato što jeste u pitanju najprirodnija stvar na svetu.

Sa smrću ovakvih ljudi podsetimo se činjenice da živimo u vremenu u kom to JA jede sve.

Sve nam je kekse izjelo.

U pauzi sastanka u Privrednoj komori u Zenici upoznao sam ministra Kokana. Kasnije za vrijeme ručka razgovarao sam s njim, najviše o saobraćaju i transportu, posebno o potrebi balansiranog razvoja svih grana transporta – drumskog, željezničkog, riječnog i vazdušnog – i njihovoj međusobnoj koordinaciji. Ministar Kokan je pažljivo slušao šta govorim i onda me jednog momenta upitao imam li planove za dalje školovanje. Bio je iznenađen kad sam mu rekao da sam pri kraju postdiplomskog studija u Zagrebu. Ponudio mi je da pređem na rad u ministarstvo jer je, kako je rekao, imao otvorenu poziciju savjetnika. Prihvatio sam. Dva mjeseca kasnije, na šestom spratu u zgradi Izvršnog vijeća na Marijin-dvoru počeo sam savjetovati ministra. Ustvari, nisam ja imao šta tog čovjeka savjetovati jer sam vrlo brzo shvatio da on zna više nego svi njegovi savjetnici zajedno, uključujući i mene. S tim što je njegovo znanje bilo praktično, zasnovano na ogromnom stručnom i životnom iskustvu. 

Ministar Kokan je bio srednjovječan čovjek niskog rasta. Rođen je u Bugojnu gdje je živio sve do preseljenja u Sarajevo 1982 godine. Bio je prva generacija niže realne gimnazije u Bugojnu. Završio je srednju saobraćajnu školu u Zemunu, a kasnije i visoku privrednu školu. Na poziciju ministra saobraćaja je došao s pozicije predsjednika skupštine opštine Bugojno. Prije toga je bio dugogodišnji generalni direktor transportnog preduzeća Špedicija iz Bugojna. Govorilo se da je Kokan zaslužan što je to preduzeće postalo pravi gigant, najveće preduzeće za transport tereta u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, Kokan je bio društveno vrlo aktivan, zaljubljenik u nogomet i šah. Bio je predsjednik Nogometnog kluba Iskra iz Bugojna u periodu kada je taj klub ostvarivao najveće uspjehe u svojoj istoriji. U periodu od 1978 do 1986 bio je inicijator i organizator Međunarodnog velemajstorskog šahovskog turnira u Bugojnu koji se tada smatrao najjačim turnirom u svijetu i na kojem je učestvovalo šest svjetskih prvaka. Bio je član Organizacionog odbora XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu zadužen za saobraćaj. Za vrijeme dok je bio predsjednik opštine Bugojno, Kokan je u javnosti imao veliki ugled i politički uticaj jer je često bio domaćin drugu Titu kad je on dolazio u lovište Koprivnica u blizini Bugojna. 

Brzo sam se uklopio u novu sredinu, bio sam zadovoljan poslom jer sam svaki dan učio i otkrivao nešto novo. Imponovala mi je kompatibilnost onoga što sam ja znao i onoga šta je ministar znao i što je nesebično dijelio sa saradnicima. Mi, njegovi saradnici, smo znali teoriju i formule, on je znao ono što se ne može ukalupiti u opštevažeći birokratski, pa ni naučni obrazac. On je znao zanat, a uz to je znao život i duše ljudi. I još nešto zbog čega mi je ovaj posao bio zabremedet je činjenica što sam ga dobio zahvaljujući čovjeku kojeg prije nikad nisam vidio, koji mi nije bio ni daidža, ni amidža, koji nije poznavao ni mog oca, ni moju mater, ni tetka, ni tetku. Bilo mi je drago zbog toga i iako sam tada već imao skoro deset godina radnog iskustva, bio sam sperman ponovo biti šegrt. Ali da se razumijemo, ovo nije priča o šegrtu Hlapiću koji je bio mali i slab, veseo kao ptica, dobar kao sunce i koji je bio šegrt zlom i strašnom majstoru Mrkonji. Šegrt je ovdje metafora za osobu žednu praktičnog znanja koja je sticajem okolnosti srela drugu osobu u kojoj je vidjela nepresušan izvor tog znanja i bila spremna šegrtovati i upijati to znanje. 

Ministar Kokan je u poslu bio vrlo zahtjevan, pedantno strog i temperamentan rukovodilac. Često se ljutio i vikao na saradnike ako nešto ne bi uradili kako je on zahtijevao. Na moje veliko iznenađenje na mene nije nikad vikao. Zadatke mi je davao, kao i ostalim saradnicima, na sastancima stručnog kolegija, a sve pisane izvještaje i informacije je primao preko sekretarice. Svoja zapažanja i primjedbe ministar bi napisao na primljenim materijalima i vraćao autorima, pomoćnicima i savjetnicima, takođe preko sekretarice. U početku ja sam od sekretarice dobijao svoje radove bez ikakvih ministrovih intervencija, samo bi na naslovnoj strani bilo napisano pitanje: Je li ovo najbolje što znaš i možeš?

Uznemiren, detaljno bih sve napisano pregledao, ponešto korigovao i novi materijal ponovo predao sekretarici da to ministar pregleda. Ponovo vraćen materijal, ponovo isto pitanje na naslovnoj stranici. Nakon što se to ponovilo i treći put, s tom posljednjom varijantom mog rada ušao sam u ministrovu kabinet i uzbuđeno rekao: Jeste druže ministre, ovo je najbolje što znam i mogu. Dobro, daj onda da pročitam, hladnokrvno je odgovorio ministar. Kasnije kad se ministar uvjerio u visok kvalitet mog rada i pisanja davao mi je i materijale drugih saradnika da to pregledam i da mu kažem svoje mišljenje. Tada sam u pravom smislu te riječi postao savjetnik ministra, ali mi nije smetalo da sam sebe i dalje smatram šegrtom.

25.01.2022.

draga babo jago deduš, rođena 31.1.1922. kao agata cupar, nema te već 24 godine, bila si i dobra baba i loša baba, mrzila si da te zovem baba, a ja sam te obožavala provocirati, nije da smo se bog zna kako slagale, ali danas te razumijem, život ti je bio uf, težak i svakakav, bila si i ti teška i svakakva, pokušavala sam proniknuti u dobru tebe, ali nikako, čak si me došla strašit nakon smrti, kao što si i bila obećala, i to dvaput, od čega si jednom bila putna torba, hodala si kao čarli čaplin, obožavala si tuđmana i s posebnim ponosom isticala kako si sad svoja na svome, meni si govorila da imam svoje ja, mada mi nikad nije bilo jasno kako si to prije tuleta bila tuđa na tuđem ako se tuđman zvao tuđman, a ne svojman, i čije bih ja ja trebala imati, ako ne svoje, i tako si me prečesto zbunjivala, ali babo moja draga, došlo je vrijeme da ti kažem – vrijedilo ti je, dobile smo pare za knjigu, postat ćeš slavna, a da nikad to nećeš ni saznati, isto kao i đim morison, đenis i hendriks, i mnogi drugi, ušla si u hol of fejm, a da nisi to ni htjela, a ja ću, zahvaljujući tvojim bapskim mušicama, popraviti svoj kućni budžet i obećavam ti, mnogi će nam se smijati, ali se nećemo osramotiti jer samo ti i ja znamo koliko će nas ta knjiga koštati, puno je premalo ovo od ministarstva, nas veže puno veća cijena, to ni život ne može platiti, i zato mi živila, gdje god da si sad, šta god radila i koliko god me gledala otamo i mislila da te ni mrtvu ne mogu razočarati bezobrazlukom, živila mi!!!

29.01.2022.

divna stvar koja dođe s godinama je stupanj kurcobolje za to šta će svijet reći o nama i hoće li se baba okretati u grobu što sam obukla poderane gaće, tako i ja idem danas u kvartski špar, pobacala trulo povrće iz frižidera i očistila mačji wc, kaput ne mogu da zakopčam jer sam se udebljala pa stisla samo gornje dugme ispod brade da ga vjetar sa mene ne oduva, sretnem ispred zgrade opet onu komšinku što je stiskala nos zadnji put u liftu jer joj je smrdilo moje smeće, kaže ona meni: vi ste se udebljala?, ja kažem: aha, čekam bebu, zadnji stadij, odem bacit smeće, kosu sam zakopčala s nekom štipaljkom, a u šparu me uhvatio kašalj, skoro sam dušu ispustila, pa se jedna u redu na blagajni micala od mene, razumijem je potpuno, i idem doma, trbuh mi iskočio, a šta ću, udebljala sam se jer sertralin, a da budem iskrena, bilo mi lijeno i počešljati se, i sjetim se kako smo se takvim ženama kao djeca smijali i trčali za njima i vikali luda anka, luda mara, luda pepa, i bude mi sve toplo oko srca što sam i ja postala jedna od njih.

30.01.2022.

mislila sam da se odavno stalo na kraj onim prenapornim, preiritantnim i pregroznim, a nekad turbomegapopularnim, prezentacijama stolica za masažu i medicinske opreme, ali brus, evo čitam kako su neki hohštapleri na jednoj takvoj prezentaciji prevarili umirovljenika koji je uz kupnju uređaja trebao dobiti i nagradno putovanje, ali je ustanovio kako to poduzeće uopće ne postoji, pa šta ti misliš, još sam ja onda dobro i prošla kad sam na jednoj takvoj prezentaciji, uz večeru koja je bila zagarantirana svakom posjetitelju, kao utješnu nagradu dobila kremu protiv reume, a već sljedeće godine, kad me mama unatoč mom izrazitom negodovanju ipak uvalila da odem na prezentaciju plastičnih kutija za čuvanje kolača i drangulija, sam potpuno izvisila, jer nakon što su me preispitale o osobnim podacima, gdje radim, kolika mi je plaća, jesam li udana, nakon što sam rekla da sam student, nezaposlena i neću kupiti TAPVER za petsto kuna, tražile su da im kažem po čijoj sam preporuci došla, i možeš mislit kako sam se osjećala kad je jedna od prodavačica drugoj predamnom rekla: ona je došla samo jesti.

U ono čudno i obespokojavajuće vrijeme kada su u Hrvatskoj sa samog državnog vrha zvijezde sapunica promovirane u prvoborkinje za ženska prava, na najžućim našim novinskim stranicama odvijala se, upravo poput sapunice, obiteljska afera Woodyja Allena. Ne kanimo ulaziti u tančine i u sitna crevca jednoga osobnog posrnuća u kriminal i u perverziju, koje, možda, to baš i nije, nego je riječ o jednom od markantnijih slučajeva planetarnog lova na vještice, preciznije vještce, pa ćemo samo reći da je Allena bivša supruga, i bivša njegova filmska muza Mia Farrow naoptuživala za poduži niz sagrješenja, uglavnom kriminalno-seksualne i emocionalno-nasilne naravi. A kako je u toj stvari danas optužba ravna osudi, pogotovu ako optuženi nije u stanju dokazati da je rođen bez penisa i prateće opreme, te da u stvari uopće nije muško, tako je Woody Allen godinama tretiran kao opasan muški delinkvent. Tako, i u toj mjeri da je sasvim u jednom trenutku bilo zaboravljeno to da je njegovo umjetničko, filmsko i književno djelo među nekoliko temeljnih artefakata poslijeratne euro-američke civilizacije. Ono što je za renesansu Dante, to je za fikciju New Yorka i Amerike, stvorenu u našim glavama, Woody Allen. Pa je istodobno zanimljivo i jezovito bilo pratiti kako antički zbor svastika i šogorica naživo kožu dere jednome od onih koji su stvarali naš svijet. Ovo što se u isto vrijeme oko Allenova imena odvijalo na našim stranama, bilo je samo pokazna vježba za ono što će se raditi kada se jednom pronađe takvoga domaćeg prijestupnika. Na Woodyju Allenu se, dozvolite da se izrazimo, šiljio kolac – da ipak izbjegnemo onu drugu, ekspresivniju riječ – za domaće slučajeve. Pritom, i strani i domaći imali su protiv njega vrlo zgodan argument iz sektora vrlo konzervativno shvaćenih porodičnih veza: Allen je, naime, zaveo djevojku koja mu je prethodno bila pastorka. Ustvari, bila je usvojeno dijete njegove bivše žene. Jedno u drugo su se zagledali, a zatim su jedno drugo u biblijskom smislu i spoznali, nakon što je Soon Yi Previn bila već uveliko punoljetna. Mia Farrow, gnjevna na bivšeg muža i autora najvažnijih filmova u kojima je igrala, namjerila je da uništi i njega i svoju usvojenu kćer, te je udarila iz svih sredstava i oružja. Otpočetka ove bračno-razbračne afere ono što je djelovalo krajnje neuvjerljivo bilo je upravo to prekomjerno granatiranje od strane bivše žene. Može, naime, biti da je Woody Allen gad, može biti i da je seksualni prijestupnik (što, opet, nikada nećemo pouzdano znati, jer bi za pouzdano saznanje o toj stvari bilo nužno da ga Soon Yi za to optuži, a ne da to učini Soon Yijina bezdušna mama). Ali kad bi bilo istina sve što Mia Farrow pakuje svom nekadašnjem đuvegiji, Woody Allen bio bi najveći seksualni manijak u suvremenoj povijesti i jedan od najopasnijih seksualnih kriminalaca. Što bi također moglo biti kad bi optužba bila konzistentna i koherentna, i kad je Mia Farrow ne bi postupno nadograđivala, pojačavala, nadopisivala, onako kako to iziskuje logika bračne i postbračne svađe, te žutih medija i sapunica, ali ne i logika zbilje. Recimo, optuživati ga da je zlostavljao vlastitu sedmogodišnju kćer – oko čega se vodio i sudski proces, u kojem je Allen oglašen nevinim, nikako ne može biti uvod u sljedeću kampanju optužbi da je oženio svoje posvojče. Biva, ako nije prošlo nešto što je monstruozno, možda će proći nešto što je manje monstruozno, ili nešto što je samo vrlo škakljivo i na samoj granici prihvatljivog i dopuštenog.

Prije nekoliko godina pisalo se o tome da ugledni američki izdavači u strahu od gubitka reputacije odbijaju izdati autobiografiju Woodyja Allena. A kada je ta knjiga napokon izašla, u Hrvatskoj kao da za nju i za njezina autora najednom više nije bilo interesa. Osim jednog zanimljivog prikaza Nenada Polimca, nigdje ni glasa ni traga.

Prijevod je, ipak, objavljen, ali srpski, u Beogradu. Kod tamošnje je Lagune, bez velike larme, gotovo potiho, u prijevodu Stele Spasić, izašla knjiga naslova “Apropo ničega”. Napisana u jednom jedinstvenom poglavlju, te u simulaciji stilsko-sadržajnog i životnog kontinuiteta, knjiga je, zapravo, sačinjena od tri tematska bloka. Prvog autobiografskog, drugog autopoetičkog i trećeg, bloka Mia Farrow. Taj je, na žalost, najduži, i najmanje je zanimljiv. U njemu vrlo sumorno, izvan svoga prirodnog glasa, uglavnom bez humora i antiironije, odgovara na optužbe. I premda se trudi da prema bivšoj ženi, a onda i prema djeci koja čine njegovu krvnu ili emotivnu obitelj, bez obzira na to što im majka nikad nije dopuštala ikakve kontakte s njim, ostane dobar i u svakom smislu korektan, Woody Allen, ipak, zvuči kao jedan od dva očajnička glasa u beskrajnoj svađi bivših supružnika, koji su, razbivši atom svoje ljubavi, proizveli eksploziju tako strašne mržnje, što se, nevoljom njihove filmske i medijske slave, godinama širi svijetom. Da su obični ljudi, već bi tu netko nekoga ubio. O tome što on govori o njoj možete se obavijestiti tako što ćete iz Beograda naručiti knjigu, ili što ćete je pročitati u originalu. Ja vam to ne bih prepričavao.

Čovjek iz trećeg tematskog bloka s Woodyjem Allenom iz prva dva bloka nema nikakve emocionalne, intelektualne, a reklo bi se ni stilske veze. Treći blok i kronološki, te po rasporedu u knjizi, nailazi nakon prva dva. Ali kako poglavlja ne postoje, i kako se pisac katkad vraća na prethodne teme i u prethodne svoje tonalitete, povremeno se ta dva različita Woodyja Allena susreću i miješaju. Jedan, koji je bio i ostao među nekoliko najvažnijih glasova našeg doba, i drugi, otužan, osumnjičen, bez autentičnog glasa. 

Woody Allen majstor je autobiografskog diskursa. U većini, a zapravo u svim svojim filmovima on varira vlastiti životopis i onoga jednog glavnog junaka, neurotičnog i slabog tipa s naočalama. Takvim ga vidimo i u filmovima u kojima sam on uopće i ne igra. U ovoj knjizi, ili u boljem njezinom dijelu, kao i u prethodnim svojim knjigama, Woody Allen sebe predstavlja praktično istim onakvim kakav je taj temeljni junak njegovih filmova. Čitatelju to godi, pogotovu što je takav Woody Allen gospodar autoironije, intelektualne anegdote i efektnog aforizma. On je taj temeljni svakodnevni intelektualac našega doba, neurotični flagelant i zajebant. Ali onda ta istost autora i njegova lika počinje stvarati nelagodu: je li zbilja moguće da je on taj, i da iza te fasade nitko drugi ne postoji? Tako se, malo-pomalo, čitatelj počinje pretvarati u Miju Farrow… Počinje sumnjati u autora koji je, zapravo, svoj vlastiti filmski i književni lik. Pritom, možda i najupečatljiviji, amblematski lik cjelokupne filmske povijesti nakon Charlieja Chaplina.

O sebi on piše kao o univerzalnom neznalici, lijenčini i ograničeno talentiranom čovjeku, koji zapravo nijednu stvar u životu nije dovršio. Piše o čudovišnim rupama u svom obrazovanju i o svojim uglavnom nevaljanim filmovima, a čitatelju se čini da Woody Allen beskrajno uživa dok se tako tobože razotkriva, majstorski pronalazeći greške u onome što radi. Najzabavnije su, naravno, one stranice, a ima ih dosta, na kojima izruguje svoja ostvarenja u džez glazbi. Opisuje tako svoje pokušaje da imitira Sidneya Becheta, čuvenog saksofonista klarinetista, jednog od najvećih džezista prve polovice dvadesetog stoljeća: “Sedeo sam u svojoj sobi i svirao uz snimke Bešea a kasnije i Džordža Luisa. To mi je bio još jedan idol; uz njega i Džonija Dodsa, još jednog genijalnog klarinetistu, osećao sam da sam se konačno pronašao. Toliko sam uživao u tome da sam odlučio da život posvetim džezu. (…) Naivac kakav sam bio, nisam shvatao da u sebi nemam takvu genijalnost, da sam uprkos svem svom entuzijazmu i ljubavi prema muzici predodređen da budem samo beznačajna figura u muzici koju će slušati i podnositi zahvaljujući mojoj filmskoj karijeri i ni zbog čega što ima ikakve veze s džezom. Ipak, vežbao sam i to još uvek radim. Vežbam svaki dan i to s takvom posvećenošću da sam vežbao po zaleđenim plažama, u crkvama dok je moja filmska ekipa postavljala rasvetu, u hotelskim sobama posle posla, u ponoć u krevetu kad bih stavio ćebe preko glave da ne probudim ostale goste – i sve to da bih bio siguran da sam savladao melodiju. Ipak, bez obzira na to koliko dugo slušam muziku, čitam zanimljive priče iz života muzičara i duvam, duvam, duvam u različite usnike i jezičke, stalno tragajući za kombinacijom zahvaljujući kojoj ću bolje da zvučim, ja i dalje očajno sviram. Ostao sam na nivou vikend tenisera naspram Federera i Nadala. Žao mi je što moram da kažem ali jednostavno nemam to u sebi: sluh, ton, ritam, osećaj. Ipak, svirao sam pred publikom u klubovima i na koncertnim binama, u operama širom Evrope, pred velikim auditorijumom u Americi. Svirao sam na paradama u Nju Orleansu i tamošnjim barovima, na festivalu Džez heritidž i u Prezervejšn holu, sve to zato što mogu da se okoristim o svoju filmsku karijeru. Pre mnogo godina, Dotson Rejder, jedan duhoviti čovek, pitao me je dok smo večerali, ‘zar te nimalo nije sram?’”

Eto, to je onaj Woody Allen kojeg čitatelj i gledatelj voli, i kojeg brani braneći tako svoj ukus, senzibilitet, način na koji pokušava artikulirati vlastitu slabost i nesavršenost. Zahvaljujući Woodyju Allenu muški komplesi nisu više u modi, kao što su bili u neka junačka vremena. Možeš biti slab, sitan i proćelav, okupljen oko svojih strahova i lišen ama baš svih Božjih talenata koji bi te doveli na bolji glas u društvu. Možeš se osjećati kao posve suvišna jedinka oko koje se okreće svijet – tako se, povjerujemo li mu – osjeća Woody Allen. I onda možeš sve te svoje slabosti učiniti vrlinom, samo ako znaš o njima govoriti tako da svatko pomisli: o, ja se ne bih tako usudio!

“Apropo ničega” zanimljiva je knjiga, namijenjena filmskim i književnim poštovateljima Woodyja Allena, nespremnim da ga bez ozbiljnih dokaza žrtvuju vlastitome moralnom komforu. Jednostavnije bi bilo, a i mnogo sigurnije, žrtvovati i njega i cjelokupno njegovo djelo. Jednostavnije bi bilo Woodyja Allena zamijeniti sapunicama. Ali kako čovjeku biti gluplji od sebe samoga? Mnogo je to teže nego biti pametniji od sebe.

Starici, samoj i posljednjoj, tih će dana, u kojima nije znala da joj je sin već pokojni, umrijeti jedina preostala sestra. Bit će to još jedna izbjeglička sahrana, na kojoj će se ljudi prepoznavati ispod pandemijskih maski, u pokušaju da pripišu značenje događajima koji su ih odavno prestigli.

Samo neki dan prije umrijeće vaš izbjeglički sveštenik, onaj koji je umio da drži posmrtna slova na sahranama vašeg svijeta, u ritmu vašeg otegnutog govora, skraćenog na zadnjim slogovima – kao što je čitavo vaše mišje postojanje prikraćeno za taj jedan slog, prekhran gdje ne treba. I sad valja saslušati ovog njihovog, ovdašnjeg, koji ne može sasvim razumjeti šta to znači kada neko vaš zauvijek ode u zavičaj – a spuste ga u sremsku crnicu. 

Babina sestra rođena je iza onoga rata, iz braka koji je tvoj pradjed sklopio na zgarištu kuće, na sopstvenoj gravitacijskoj crnoj rupi koja je prije toga progutala njegovu prvu ženu, brata, snahu, majku, oca i bratovog malenog sina. Bio je to okrajak života – taj posljednji, skraćeni slog iz kog se cijedi ono što se da iscijediti. I sad je ta djevojčica, kojoj je bilo suđeno da bude taj posljednji slog kojim se zagovara smrt što je sve prije toga odnijela – umrla decenijama kasnije od nove, ekskluzivne bolesti, u jednoj bolnici daleko od rodne kuće.

Tu kuću vidiš ponekad, kad se sjetiš pradjede. Izgledao je uz nju nekako čudno zalijepljen, kao figura isječena iz novina na onim kolažima koje djeca izrađuju kao zadatke iz likovne kulture. Ispred kuće je rastao dud, ispod duda je bio stol sa klupama, za stolom kao kartonski eksponat – pradjed u velikoj šutnji u kojoj su se izgleda usavršili svi tvoji iza onog rata. Svak je kao krošnju nosio iznad glave svoju raskošnu šutnju – bila je to šuma šutnje, vrijedna divljenja. Valjalo je to odgajiti. 

Tebi se učini da gravitacijsko polje te kuće pulsira evo i ovdje, na ovom ravničarskom groblju, na kom se okupio narod miševa. Potomci preživjelih, da čuju ovdašnjeg sveštenika kako priča o carstvu nebeskom i razmjene sjećanja na pokojnicu. Ubrzo shvatiš da su mnogima sjećanja na pokojnicu zaustavljena u nosu i na nepcima – ljudi govore o njenim pecivima i kolačima, kakve zasigurno neće više pojesti. Tužno je kad odlaze hraniteljke ovoga svijeta, misliš, jer i carstvo je nebesko, na kraju krajeva, kao kvasac. Onaj koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne. Pa napravi kiflice sa sirom, misliš.

Iza toga tvoji roditelji odu u posjet tvojoj babi, samoj i posljednjoj, koja odavno ne izlazi iz stana. Zateknu je kako sjedi nadodoljena, svečano obučena u crninu, povezana crnim rupcem, pa se pravo prepadnu, pomislivši da ona odnekud ipak zna da joj je sin u Australiji umro. 

Naravno da zna, kaže tvoj čovjek. Kako to ne bi znala, žena koja je u toj mjeri svakodnevno okružena mrtvima. Naravno da zna. Nego igra drevnu igru koju igraju miševi sa mačkama. Mrtva je i ona, otkad, ali dozvoljava mački da misli da je još živa. To je mački potrebno, jer joj se još igra.

Postoji osoba koja je postupila drugačije
živi mojim životom uvjerena da je njezin
i da su ostali životi tuđi 

Sjedi na kauču s kojeg sam ustala
onog jutra kad sam pošla na avion
i piše moju knjigu –
– svakako ne ovu

U jednom je trenutku trebalo odabrati
između navike i potrebe
sebe i sebe

Presudile su
tvoje tamne oči
rasplamsane propuhom sobe
u kojoj je netko otvorio vrata i prozore

Oči – dva kamina
u koja sam sretno uskočila

Statične i pokretne
kao stolica za ljuljanje

*

Nekad nazove moje prijateljice
govore joj meni nepoznate tajne
planira s njima kratke izlete
na mjesta na kojima nisam bila

proljetno čišćenje, kavu i kolače u susjedstvu
mnogi od tih planova doista se ostvare

Nema dvije bijele mačke
jer misli da preferira pse

Njihova odanost, u teoriji
umanjuje njezin strah od napuštanja

Jednom će okupiti sve moje prijateljice
i one će se međusobno upoznati

Neće to biti na dan mojeg odlaska

Kad se taj ljupki čopor formira
napokon će biti spremna
posvojiti psa

*

Kako je lijepa njena samoća
kad se promatra

Nesvjesna je sebe
zato je nepokolebljiva

*

Ne znam kako
ili kad
ali jednoga dana

pokucat ću na njezina vrata
ili ona na moja

Ti ćeš otvoriti

Pitat ćeš me gdje sam bila

Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topfovih. Helmuth Topf, glava obitelji i vlasnik uglednog obrta „Topf i sinovi“, koji se bavio izradom luksuznih peći i kamina, lijeno je isključio zvonjavu i, suprotno svojim običajima, ostao ležati u krevetu.

Sunce je nad tim, tada još razmjerno nepoznatim, gradićem u istočnoj Poljskoj toga dana izašlo prilično rano, nešto prije pet sati, a samo sat kasnije živa termometra je dala naslućivati da je pred stanovnicima još jedan beskrajno vruć ljetni dan. Iako visoka za to doba dana, temperatura je ipak bila podnošljiva, pa su cvrkut ptica i žamor gradića koji se budi dopirali kroz poluotvorene prozore u spavaću sobu Topfovih. Sve to nije bilo dovoljno da makne sjenu zabrinutosti s Topfova lica, pa je on, kako je već rečeno, ostao ležati u krevetu nešto dulje nego je to za njega uobičajeno.

Početkom 1942. godine njegov obrt, koji je vodio s trojicom sinova, bio je izabran za izvođenje radova izgradnje sustava peći u ciglani koja je nicala nekih tridesetak kilometara od gradića. Ciglana je bila dio radnog logora, koji je SS otvorio tek nekoliko mjeseci ranije, u kojem su zarobljenici trebali odrađivati svoje robijaške dane. Sve to objasnio mu je, u ugodnom razgovoru uz pivo na terasi časničke menze Kasino, SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, s kojim je Topf u konačnici i potpisao ugovor koji mu je imao jamčiti nekoliko godina lagodnog života. U vremenu u kojem je živio, činilo se ovo Topfu kao pravi blagoslov bačen na njega i njegovu obitelj.

Na žalost, upotreba sustava odobrena je nekoliko dana ranije negoli je to Topf sugerirao i bez pokusnog rada odmah se prešlo u režim intenzivne uporabe. Došlo je do pucanja dvostruke peći s četiri prigušnice, nakon čega kreće Topfova kalvarija. Sanaciju, koja je bila nužna, odrađivali su on i sinovi u neka čudna vremena, uvijek u žurbi i konspiraciji. Sjedeći u bifeu na maloj željezničkoj stanici smještenoj nasuprot logoru, svjedočio je Topf u nekoliko navrata dolasku zatvorenika, među kojima je vidio velik broj žena i djece koja su bila nesposobna za bilo kakav rad u ciglani. Sve to budilo je u Topfu nelagodu, ponajviše velika hrpa osobnih stvari zatvorenika koja je ostajala na peronu nakon što su ih čuvari SS-a otpratili putem logora. Osim toga, SS-Hauptsturmführer Wenland postajao je sve nervozniji i zahtjevniji što se tiče popravka, odbijajući bilo kakve Topfove argumente koje je ovaj na kraju, uplašen i uvrijeđen, prestao podastirati. Sjena zabrinutosti spustila se na obrtnikovo lice i s njega nije sišla godinama kasnije.

No, kako je posao morao obaviti, ustao je iz kreveta i otišao do kuhinje u kojoj mu je žena već pripremila doručak i kavu.

– Kada ćeš doći? – upitala je.

Topf je zamišljeno odgovorio:

– Ne znam. Možda potraje. Danas mijenjamo prigušnice – zastao je nekoliko trenutaka: – To bi konačno trebalo riješiti problem.

Žena mu je prišla i nježno ga pomilovala po kosi.

***

U trenucima dok je u Topfovu domu zvonila budilica Mavro Bröder hitao je preko glavnog gradskog trga, praćen glasnom zvonjavom crkvenih zvona, na posao u tvornicu streljiva „Uher“, gdje je radio kao inženjer na održavanju tvorničke trake. Upravo mu je ta činjenica pribavila posebne isprave, koje su svom vlasniku omogućavale da prostor židovskog geta napusti i prije devet sati, kada su drugi stanovnici mogli otići do grada po najnužnijim poslovima. Shvativši da neće stići na smjenu, koja je počinjala točno u šest sati, Bröder je lagano potrčao preko trga, želeći barem smanjiti kašnjenje. Taj trk, naizgled ničim izazavan, u kombinaciji s velikom žutom Davidovom zvijezdom koja je zauzimala gotovo polovicu nevelikih Mavrinih prsa, privukao je pozornost njemačke patrole koja je na trg dolazila s druge strane. Zvuk zviždaljke i glasni povici nadjačali su crkvena zvona. U početku, Mavro nije bio pretjerano zabrinut, jer je znao da u džepu nosi valjane dokumente. Međutim, časnik koji je predvodio patrolu nije pokazivao preveliko zanimanje za njih. Uzalud je nesretni Židov pokušavao objasniti da će bez njega smjena u tvornici biti izgubljena jer se traka kvari svakih sat vremena, nakon čega je potrebna njegova intervencija, uzalud je pokušavao nagovoriti Nijemca da barem pokuša kontaktirati predradnika ili vlasnika tvornice. Toga dana na smjenu nije stigao.

***

Wojcik Damentsky, voditelj bifea na maloj željezničkoj postaji nedaleko od gradića, otvorio je vrata, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Redovito jutarnje sljedovanje, koje su konzumirali čuvari logora prije odlaska na posao, bilo je još od sinoć pripremljeno na šanku. Više desetaka čašica dobre šljivovice bilo bi ispijano gotovo u hodu i nadopunjavano prema potrebi, nakon čega bi Damentsky pomeo bife i skuhao sam sebi kavu. Sljedeći vlak je iz grada dolazio tek oko 07:30 pa bi imao dovoljno vremena za to svoje sitno zadovoljstvo. No, toga mu je jutra planove pokvario SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, zapovjednik logora koji se smjestio preko puta željezničke postaje.

A njega je, kao i svako jutro, ađutant probudio točno u 06:00. Dok mu je posluživao doručak u drvenoj baraci smještenoj na sjevernoj strani logora, podsjetio ga je na dolazak majstora, koji bi konačno trebao popraviti puknutu dvostruku peć i na dolazak transporta koji je bio najavljen za popodnevne sate. Nakon doručka Wenland je obukao svježe uglačanu uniformu i krenuo prema željezničkoj stanici.

Rijetko je zalazio u bife, jer je u sklopu logora radila vrlo dobra vojnička kantina, s posebnom ponudom jela i pića koja je bila rezervirana isključivo za časnike SS-a. Njegov dolazak značio je, to je Damentsky već znao, da želi izdati posebne upute koje se tiču „dolaznog transporta“. I zaista, kako mu je Wenland objasnio, toga popodneva očekivao je dolazak većeg broja Židova iz Mađarske i zatražio je od njega dvije stvari. Prva je bila da se posao u bifeu, posebno na njegovoj terasi, odvija potpuno normalno, želeći valjda time stvoriti kod pridošlica dojam da su uistinu došli u običan radni logor. Drugi zahtjev je bio da navečer bife nešto duže radi, da bi se vojnici nakon prijema transporta malo zabavili. Naime, „dolazni transporti“ u logor su se intenzivirali, Wenland je osjetio da vojnici postaju sve napetiji i na svaki način želio ih je opustiti. Ne zato što bi on bio čovjek kojem je stalo do drugoga, već iz jednostavnog razloga što ja dobro znao da nervoza može vrlo lako postati okidač za nedisciplinu i neposluh, kojih se gnušao.

Nakon što je dao upute Damentskom, Wenland je sjeo i naručio jednu šljivovicu. Otvorio je novine i počeo čitati, jer je do dolaska sljedećeg vlaka i majstora Topfa ostalo još dobrih sat vremena.

***

Mavro Bröder osjetio je kako vlak usporava. Pridigao se na prste da bi mu oči došle u ravninu mjesta gdje je spoj između dasaka koje su tvorile zid vagona bio nešto širi. Iza blagog, desnog zavoja u koji je vlak upravo ulazio ugledao je malenu željezničku postaju. Ispred same zgrade nalazila se terasa bifea, dok je peron bio ispunjen vojnicima, od kojih su mnogi na povodcu držali pse. Doček nije izgledao nimalo gostoljubivo. Kratko je o tome obavijestio suputnike u vagonu pa prepustio mjesto drugom promatraču. Iako nisu očekivali ništa dobroga, mnogi su ipak željeli vidjeti kamo to dolaze. Osim toga, zrak je u blizini otvora bio svjež, za razliku od onog u srcu vagona.

Kada su se vrata vagona otvorila, ulazu su prišli vojnici i počeli požurivati putnike da iskoče. Peron su uskoro ispunili lavež pasa i glasne komande kojima su vojnici usmjeravali netom pristigle ljude prema mjestu na kojem su morali ostaviti svoju prtljagu. Ona će, tako su im vojnici tumačili, biti vlasnicima dostavljena već sutradan, nakon što se smjeste u logor. S obzirom na to da je Bröder bio bez ikakve prtljage, prošao je nezainteresirano pored hrpe koja se stvarala dok su ljudi u koloni tiho prolazili peronom, krećući put logora.

***

Koketna gospođa Damentsky energično je spustila nekoliko krigli punih piva na stol, pri čemu je pjena zapljusnula vojnike koji su se glasno nasmijali. Jedan je ustao i glasno povikao:

– Sieg Heil!

Ostali su poskočili i jednako glasno odgovorili. Ubrzo su svi gosti bifea bili na nogama, ritmički ponavljajući iste riječi. Ustao je, doduše nevoljko, i Helmuth Topf, koji je taj dan konačno dovršio iznimno kompliciran popravak dvostruke peći s četiri prigušnice, zbog čega ga je SS-Hauptsturmführer Wenland gotovo silom zadržao na kasnom ručku u vojničkoj kantini, nakon čega su prešli u bife na željezničkoj stanici, gdje je Topf čekao vlak koji će ga vratiti u grad.

– Pobijedit ćemo! – razdragano je Wenland vikao Topfu na uho, nazdravljajući pivom i drugom rukom dajući znak Damentskovoj da donese još dvije pune krigle. Ispivši dugačak gutljaj, odložio je kriglu na stol i primaknuo se Topfu.

– Vi ste sretan čovjek Helmuth, sretan čovjek – govorio je Wenland. – Imate dobar posao, ženu, sinove… Nakon što popijete pivo, vratit ćete se svome domu, a mi, vojnici… Mi ostajemo ovdje.

Wenland je neodređeno pokazivao po bifeu. Napravivši krug rukom, stavio je dlan na Topfovo tjeme, približio ga k sebi i poljubio u čelo.

Topf je osjetio nelagodu, jer je iz iskustva znao da će nakon još nekoliko piva Wenland promijeniti retoriku. Sve što u ovom trenutku vidi kao Topfov blagoslov, uskoro će smatrati izdajom vlastita naroda. Na Topfovu sreću, u stanicu je, upravo u trenutku kada mu je Wenland utiskivao cjelov u čelo, ušao vlak. Na brzinu se ustao, pozdravio i, osjetivši golemo olakšanje, sjeo je u vlak. Znao je da će za nepunih sat vremena biti u toplini obiteljskog doma, daleko od ovog mjesta.

***

Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topf. Wojcik Damentsky otvorio je vrata bifea, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Mamurnog SS-Hauptsturmführera Alfreda Wenlanda ađutant je probudio točno u 06:00. Sve je to s visine pomno pratio Mavro Bröder, lebdeći u oblacima plavičastog dima koji su izlazili iz visokog dimnjaka dvostruke peći s četiri prigušnice.