Limun je iz Južnoafričke Republike, naranča iz Egipta – sa Sinaja, kruške su Rio Negro Argentina, limeta iz Brazila, banane Ekvador i Kolumbija al preko firmi iz Monte Carla, jabuke idared su poljske a grapolo talijanski. Bijelo grožđe je iz Indije, a za crno ne znam. Radim u skladištu voća i povrća koje od milja zovem rudnik jer ni tamo nema dnevnog svjetla i hladno je kao pod zemljom. Imam 43 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i mirovinsko. Mislio sam napisati neku vrstu raporta iz rudarske svakodnevice, raporta u smislu koje mu daje pjesnik i bibliotekar Archibald MacLeish pozivajući se na knjigu Nikosa Kazantzakisa “Pismo Grecu” zamišljenu kao vojnički izvještaj zapovjedniku o stanju na prvoj crti životne borbe. MacLeish nastavlja ovu analogiju tvrdnjom kako je svaka knjiga, svaki tekst ikad zapisan, od Homera i Euklida preko Newtona i Cervantesa sve do “Kapitala” i “Porijekla vrsta” zapravo izvještaj o nejasnoći postojanja, a njihov zbroj čini sve što znamo o svijetu i nama samima. Tako sam zamislio da priložim rudarsko iskustvo knjižnici čovječanstva, no sve što sam uspio sročiti samo su kratki trzaji svijesti izmoždene kapitalističkom logikom jer pretvoren u mjernu jedinicu rada koji je sila puta prijeđeni put teško je pronaći zaklon i predah tijekom kojeg bi osim odmora, hrane i njenog zagrljaja skupio snage, volje i koncentracije da se uopće javim. Ovo spominjem upravo zbog nekoherentnosti i fragmentiranosti zapisa koje predajem, ali uvjeren da su pisani iz ispravnih razloga, čiste svrhe srca i sa željom da garav iz tmine kažem da smo još uvijek živi i da se usprkos svim mehanizmima kojima nas kapital drobi i svijetu oduzima nikad nećemo predati jer se sutra iz našeg rada rađa. 

Uz to moram spomenuti kako sam heroinski ovisnik u apstinenciji, a ovisnost je kronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja pa mu trebaš oduzeti svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, isprike i opravdanja i koncentrirati se na dio sebe koji voli, a ne na onu malu životinjicu željnu ljubavi. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinjicu kojoj sve u današnjem vrlom svijetu kao da podilazi, laska i uvjerava kako je jedina i najvažnija. 

I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam – ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.

*

Jedem povrće
budim se rano
dajem koliko treba
pazim da sam na vrijeme
i da me nema kad sam tu.
Pojeo sam i ovaj život
hrđu u grlu
i slankasti okus kraja
a još ne shvaćam
da je nečujan šum
vasione
zauvijek
u svakom otkucaju
mog potrošnog
smrtnog
i baš zato srca.

*

Sve što sam htio
je
da ti pjevam
o revoluciji, kruhu i o sutra
tebi čije su oči
najmanje oluje
o životima od zore
nježnosti, prkosa
i nade.

*

makar se nikad ne saznao i zauvijek sebi bio stranac ono što voliš ostaje i prati te dok se mijenjaš i zaboravljaš i događaju ti se stvari i ljudi te prožmu i ti prožmeš njih i nastane to što ćeš pred smrt zvati život i bit će život i bit će moj. 

*

ja sam stvarno
čitav
ko dijete
kad se iznenadi
jer su kila perja i željeza isto
i uvijek zaboravim
da i ja imam
dvije ruke
nos
lice
da sam prisutan u svijetu
uvijek zaboravim
da nisam
najgori od svih
koji imaju ruke
lice i nos
dok
obraz
imaju samo ponekad
al jako rijetko.

*

Kao što vjerojatno
tamo južnije
huči more
tako ovdje postoje Donje Svetice
na broju 127
gdje se rudnik
bezobrazno
prostire
usred ničega
a opet je u svemu
što glođeš, srčeš i imaš
osim budućnosti
koju ti ne damo
dragi moj kapitalistički prijatelju. 

Iz poglavlja “Nestanak djedice Jaga” romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”

Jago Frančić, rođen 1927. u Sarajevu, penzioner, bez dokumenata pri sebi, odlutao je od snahe i troje praunuka na aerodromu Tegel u Berlinu, i oni ga sad pokušavaju naći. Snahi Bojani Maestro jučer su javili da joj je u Sarajevu iznenada umro muž, unuk gospodina Frančića, koji je u tom gradu radio kao visoki činovnik u poslovnici jedne ruske banke, i ona je, bez razmišljanja, možda i pomalo brzopleto, spakirala sebe i djecu, a onda i Igorova djeda, kojeg tu u Berlinu nije imala kome ostaviti, pa je, ne kupivši karte, krenula put aerodroma ne bi li se nekako dokopala Sarajeva. Nisam mogla čekati, govorila je Babukiću, baš ni trenutka nisam mogla čekati, jer mi je pred očima bio moj mrtvi muž, kako ga prevrću, dodiruju, pregledavaju, vide da mu fali dugme na košulji, da jutros nije obukao čisto rublje, da ima rupicu na čarapi, a on ne može ništa da im kaže, jer je mrtav, i to me tako izbezumilo da sam morala što prije biti uz njega. Kao da mi netko hoda po stanu, a ja ne mogu ništa da učinim jer nisam tu.

I dok su tako išli od šaltera do šaltera, u pokušaju da sklope put do Sarajeva, ne pitajući koliko će ih taj put koštati, Bojana je zadužila stariju kćer Karmen da se brine za djeda, dok je mlađa Rahela pazila na maloga brata. Sve je to nekako išlo, bilo je ranu jutro, na Tegelu se još nije stvorila gužva, ali je Karmen svako malo morala na zahod. Navukla je upalu mjehura, o kojoj majci nije smjela ni govoriti – Potpuno te razumijem! rekao je Babukić – pa bi djeda prebacivala Raheli na brigu, ili bi ga, ako je Rahela negdje otrčala za Davidom, ostavljala ispred zahoda, zabavljenog oko neke igračke ili oko izloga. Nabrzinu bi pišnula i dotrčala nazad, računajući da djed neće odlutati pažnja u dvadesetak sekundi koliko će joj trebati da utrči u slobodnu kabinu, otkopča remen na hlačama, spusti hlače i gaćice, piški, obriše se, i sve ponovi obrnutim redoslijedom. Upoznala ga je dobro u posljednjih mjesec dana, koliko su zajedno proveli u Berlinu, upoznala je njegove navike i raspoloženja, ali, što je najvažnije, naučila je koliko traju inserti djedove pažnje, i općenito koliko što traje u njegovu svijetu. Majka ju je upozoravala da on nije baš tako predvidljiv, ali Karmen se nije dala. Ne, dida meni nije nikakvo opterećenje, dida je divan!, govorila je, i već ga je vodila svuda sa sobom, na duge berlinske hodnje, za kojih bi prešli i po dvadeset kilometara. Hodao je i nije se umarao, kao da mu je dvadeset, a ne skoro devedeset i pet, i nisu mu poslije trebale ni tablete za spavanje, niti bi ga hvatale one već uobičajene epizode anksioznosti, ispunjene paranojom, nego bi usnio kao djetešce. Veliko, prastaro Karmenino djetešce.

I tako se zbila nevolja. Nevolja uvijek nađe priliku!, uzviknu Babukić. Karmen se opet pripiškilo, i ona je, već kao po navici, djeda upravila prema izlogu – bio je to izlog onih najskupljih, ali najljepših Leica fotografskih aparata – djed je uzviknuo o, pa naravno, Leica fotografski aparati, najslavniju Leicu koristio je onaj zlotvor Adolf Hitler!, i nastavio je još nešto govoriti, ali Karmen ga nije čula, jer je već utrčavala u zahod. Nije se tamo zadržala duže od pola minute, a kada je izašla, niz prolaz je upravo nahrupila organizirana grupa kineskih turista koji su hrlili prema izlazi za Barcelonu. Sigurno ih je bilo dvadeset. I dok se progurala između njih, djeda više nije bilo ispred Leicinog izloga. 

U prvi mah nije se uplašila. Nije on mogao daleko pobjeći. Uostalom, zašto bi i bježao. Djed još nikada nije bježao, samo bi nešto drugo odvuklo njegovu pažnju, a to je mogao biti samo susjedni izlog, ili neki aerodromski šetač, putnik, policajac… Gledala je naokolo, i nije ga vidjela. I tu je ledeno nešto presiječe posred grudi.

Karmen Maestro, najstarije dijete Bojane, rođene Simeunović, i Igora Maestra, rodila se prije devetnaest godina u Trstu. Od ove jeseni polazi na muzičku akademiju u Beogradu, studij kompozicije. Visoka je metar i osamdeset, na sebi ima svijetle traperice, majicu s likom Franza Kafke i crni muški sako od lana. Babukiću djeluje ozbiljno i odgovorno. Ne sumnja da je nepažnjom izgubila djeda, pa nastoji sugerirati i aerodromskom policajcu Ferhatu Azimullahu da ne posumnja ni on, ali je policajac njemački leden, ne prihvaća sugestije i prema svima je jednako sumnjičav, pa tako i prema Babukiću, koji mu je, vjerojatno, naročito sumnjiv, jer je nejasan razlog zbog kojega se u sve ovo umiješao, te je pogotovo nejasno kakve on s ovom obitelji ima veze.

Tek je navršila pet godina, i već je išla na satove violine. Tada su živjeli u Ljubljani, jer je tata tražio da ga pošalju tamo, da Karmen i tek rođena Rahela budu uz pradjeda i prabaku, koji su još od opsade Sarajeva živjeli tamo. Pradjed ju je, zapazivši njezinu muzikalnost, odveo svojoj staroj prijateljici, gospođi Majdi Potrč, umirovljenoj violončelistici u Ljubljanskoj filharmoniji, koja je vrijeme kratila dajući dodatnu poduku darovitijoj djeci iz niže muzičke škole. Gospođa Potrč bila je stara cura, i plašila se sasvim male djece, ali je, ipak, pristala. Je li presudio legendarni šarm gospodina Frančića, ili je zbilja, kako će kasnije govoriti, odmah prepoznala Karmenin talent, to više ne možemo istražiti, jer gospođa Majda odavno počiva na ljubljanskom groblju Žale, a demencija gospodina Frančića već je toliko uznapredovala da se djed ne sjeća ni violončelistice Majde Potrč s kojom je, obiteljska je to priča, varao baku, kao ni, kao bakalar osušene, kao metla ravne i stroge gospođe Potrč, kojoj je odveo unuku na prve satove violine. A nije se baš uvijek sjećao ni toga da je njegova unuka Karmen violinistica. Jednom ili dvaput zaboravio je i to da mu je ta mlada i uslužna djevojka unuka. 

Ali zašto Karmen Maestro o svemu tome nadugo i naširoko pripovijeda, čudio se Ferhat Azimullah, što u njemu pobudi sumnju da djevojka u svemu ovom nije nedužna, ali nije znao od čega da krene i što da pita, pa je pusti dalje da priča. Ona se, pak, svo vrijeme obraćala Babukiću, a ne policajcu, kao da je samo on u stanju pronaći djeda.

I onda je godinama išla na satove kod gospođe Potrč, a zatim su je upisali u nižu muzičku školu. U djetinjstvu je često bolovala, a bila je duhom i dušom osjetljiva djevojčica, pa djed, koji je, ipak, o svemu odlučivao, nije dopustio da u muzičkoj preskače razrede, i da ju talent prerano odvede tamo gdje će, po svemu sudeći, na kraju stići: na velike glazbene pozornice, među ozbiljne instrumentaliste. Poslije su se počeli seliti, pa više nije mogla redovito pohađati muzičku školu, nego je opet uzimala privatne satove, a onda je umrla baka, i djed je u nekoliko mjeseci potonuo u duboku demenciju, i ne samo da se više nije mogao sam o sebi brinuti, nego je, malo-pomalo, izgubio svaku vezu sa stvarnim svijetom.

Tata je, govori Karmen policajcu Ferhatu Azimullahu, a ustvari našem Babukiću, predlagao da se djedicu da u starački dom, skupi, privatni, imali smo za to novca, gdje će se o njemu brinuti i gdje će uz sebi slične čekati smrt. Mami se na to stužilo, sjetila se svega, i rata, i Sarajeva, i djedove velike umjetničke karijere, i njegove prave naravi, i priča koje nam je pričao, pa je rekla da to ne dolazi u obzir. Neka Igor samo radi, ionako nam nisu potrebni njeni oskudni prevoditeljski honorari, umjesto da prevodi ona će se brinuti o djedu. Tako je i bilo. Dok smo nas dvije bile u školi, dok smo živjele po internatima, praktično bez roditelja, jer je otac pratio tu svoju rusku banku, i slijedio je premještaj za premještajem, ona se selila za njim i brinula se o djedu. Selidbe su bile tako česte da mi i nismo mogle živjeti s njima, jer nije bilo načina da se tako često mijenjaju škole, ali i da se iz jednog jezika prebacujemo u drugi.

Način na koji je djed propadao nije prethodno zabilježen u medicinskim knjigama. Ili liječnici nisu čitali prave knjige. Činilo im se da simulira, da to nije demencija, nego djed laže da je dementan. Pravi se, glumi. Možda i jest tako. Možda je smisao njegove demencije u tome da se pravi da je dementan. Nije on lud, nego živi u glavi ludog čovjeka, koji je u glavi normalnog čovjeka, koji je u glavi ludog čovjeka. Tako je i s njegovim zaboravljanjem. Ne pamti baku, zaboravlja kako su mu se rađala djeca, ne pamti ni djecu, osim mame, nju zna, valjda i zato što mu je stalno pred očima, zaboravlja unuke, ili ih se samo ponekad sjeća, posve je zaboravio da je ikad bio dirigent – pa možda onda nije ni bio – ali ako sjedne za klavir, iz glave svira Goldberg varijacije, i onda kaže – Bože, baš šteta, mogao bih biti pijanist, novce od toga zaraditi, pripomoći kućnom budžetu – zaboravio je i Sarajevo, to da je ikada tamo živio, ali dobro pamti kuću u kojoj su na Bjelavama živjeli, i sjeća se svakog trenutka onoga dana kada su udbaši, tako ih on zove, udbaši, došli po njegova brata, svećenika, don Adaukta Vuku Frančića, kako su ga, kaže, u lance vezali i odveli da ga javno sramote. Premda, i to odmah valja reći: on uopće nije bio prisutan tom činu, i sjećao se nečega što nije vidio.

Ako bi se mene pitalo – a koga drugog se pita nego vas, upade Babukić – rekla bih da je djed zaboravio sve ono što ga žari, što mu leži na savjesti i što ga se zapravo tiče. Čim ga se nešto počne ticati, on zaboravlja. Mislim da se negdje sakrio, i sad čeka da nas nestane, da ga zaboravimo.

Tu joj se oči napuniše suzama, i načas zamuknu.

Reče da ne zna gdje bi ga i kako tražili, ali da je djed, koliko god dementan, i dalje vrlo snalažljiv i inteligentan, pa ako se negdje sakrio, neće ga tako lako pronaći.

– Zašto bi se sakrivao? – upita policajac.

Ona ga pogleda. Oštro reflektorsko svjetlo na neobičan se način prelamalo u njezinim očima. Kao da ga je ugledala izronivši iz mora, nakon što je među stijenama i šljunkom po dnu dugo pretraživala zvijezde, ježeve i školjke. Učinio joj se neočekivano lijepim, taj Ferhat Azimullah.

– Pa sve ovo dosad sam vam ispričala ne biste li razumjeli zašto bi se djed skrivao od nas.

I

U Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, pri novoj poslovnoj zgradi Svjetlosti, bile su stube za gore i stube za dolje. Nije ih bilo mnogo, tih stuba. A čini mi se da su, barem one za gore, bile prekrivene, umekšane nekakvim ćilimima, itisonima. Dolje se išlo u klub, u bučnu i zadimljenu kafanu, gdje su pisci na izmaku vijeka iznosili svoje vječne, intimne i nacionalne ispovijedi. Gore se, uz pet-šest stepenika, išlo u kancelarije. Pamtim te prostorije: u jednoj je, vazda uredne frizure, kontrolirajući nebo nad bosanskohercegovačkom književnošću i tle pod tim nebom, sjedila poslovna sekretarica Tanja Čengić. U drugoj je prostoriji bio sekretar udruženja, a u trećoj sekretar gradske podružnice. Ili su se sve te funkcije nekako drukčije zvale. Ali istina jest da ih je bilo troje. Uz Tanju Čengić u jednoj je kancelariji sjedio Miroslav Toholj, u drugoj Josip Osti.

Češće sam se penjao gore, nego što sam silazio dolje. Tek sam objavio prvu knjigu pjesama, i nisam pio. Nisam se ni družio sa starim piscima. Nisam bio voljan slušati njihove ispovijedi, ni podnositi sitne uvrede i podbadanja namijenjena mladima. Gore sam išao zbog te dvojice ljudi, s kojima sam imao neke privatne odnose. Toholj bio je pisac u nailasku. Distanciran od donjega svijeta, autor tri ili već četiri vrlo zanimljive i uzbudljive prozne knjige. Da nije bilo onoga što će tek biti, i da je naša zajednička povijest drukčije potekla, bio bi Toholj veliki jugoslavenski pisac. U tom ratu koji će tek doći ljudi su gubili živote. Gubili su domove, albume s fotografijama, rodna mjesta i gradove, djecu i braću su gubili, a Miroslav Toholj izgubio je vlastitu književnost. Velik gubitak, a nikoga da taj gubitak evidentira, niti da požali gubitnika.

Josip Osti bio je u to vrijeme vitak i fizički neobično žilav četrdesetogodišnjak. Bojom glasa podsjećao je na mog tetka Nacija Ceznera, a naglascima i specifičnim govornim leksikom na Nonetove drugove s preferansa. Bio je to govor i jezik starih Sarajlija, uglavnom kuferaša, činovnika na pošti i željeznici, koji su još uvijek, u svojim metaforama i stegnutim akcentima, u tom nikad bližem dodiru Istoka i Zapada, ostvarenom u lakom i prirodnom miješanju domaćih germanizama s domaćim turcizmima, živjeli u neka prethodna sarajevska doba. Osti je, kao i svi oni, pomalo bio čovjek iz jučerašnjice. Ili se njegov sarajevski život, kao i životi tih igrača preferansa, odvijao u nekom paralelnom vremenu, koje je usporedo teklo s Toholjevim i mojim vremenom.

Prevodio je, i to vrlo vrijedno, bogato i tačno, sa slovenskog, i imao je svoje veze u Ljubljani, koje su se ovdje, u ovoj zgradi sa stubama koje vode gore i koje vode dolje, uveliko precjenjivale. Bivajući u sarajevskoj prošlosti i u ljubljanskoj sadašnjosti, Josip Osti imao je taj privilegij da ne bude tu. O njemu se u donjim prostorijama zlobno govorilo kao o pjesničkom antitalentu. Zbilja, bio je tad mnogo bolji prevoditelj, nego pjesnik. Po ključu, računalo ga se kao Hrvata, ali on je, uglavnom, izbjegavao da bude to na način na koji se i u tom Sarajevu jedino i moglo biti Hrvatom. Izbjegavao je krajnje konfliktnu situaciju da bude od onih koji su najmalobrojniji u tom gradu i zemlji, i baš zato što su najmalobrojniji, uzima ih se kao najkrivlje za svako zlo. A ponajviše za zlo ustaštva, frankovluka i crkvenjaštva. Tako je Osti, kao i mnogi kuferaši tih generacija, plovio rubom sarajevskog horizonta. Poput jedra koje na dječjim crtežima ukrasi beskrajnu modrinu mora.

Volio sam ga tada zbog njegovih prijevoda, zbog naglasaka i zbog riječi koje je izgovarao.

II

Stanovao je u Nemanjinoj ulici, negdje na početku, iznad kafića Bugatti, preko puta minimarketa, tamo bliže Mejtašu. Stan je bio visokih stropova, vrlo tih, prostran i zamračen. Imao je mačka. Prinosio mi je kafu, išao po knjige kojim će me darivati. Bio je rastrčan u svom stanu; tu se tek vidjelo da je bivši atletski prvak. U kancelariji i na ulici nije mu se to primjećivalo. U vratu je vazda bio malo pognut, poput srednjeprugaša koji iščekuje zvuk startnog pištolja. Jednom smo se, da ne zaboravim, jednoga vrlo ranog jutra, zapravo je to bilo u cik zore, slučajno sreli u dnu Dalmatinske. Nije mi bilo drago što ga srećem, jer sam se vraćao s nekog otužnog rođendanskog slavlja, i zapravo sam bio mrtav pijan. Srećom, on je uglavnom govorio, tako da nisam morao zaplitati jezikom. Pratio je moj nesigurni korak, nije uzbrdo žurio, i nije previše ispitivao. I pravio se da ne primjećuje da sam popio. Bilo je to lijepo, zato pamtim.

O tom njegovom stanu u Nemanjinoj često sam mislio tokom života pod opsadom. Znao sam da je otišao, da nije u Sarajevu. I onda sam mislio o tome tko li je, Bože, i kako ušao u taj stan? I tko se, Bože, i kako uselio u život tog čovjeka, koji se, sav taj njegov život, odvijao u nekom paralelnom vremenskom toku? I onda sam mislio kako je taj, koji se uselio u Ostijev stan, u samo jednom burnom naletu uklonio i izokrenuo sve ono od čega je bilo načinjeno Ostijevo vrijeme. A stan je, da se razumijemo, bio lijep, tako da se u njega nije naselila nikakva izbjeglička istočnobosanska sirotinja.

U Sloveniju Osti je stigao po ljubavi. Ta ljubav se ticala žene koju sam prethodno bio upoznao. Ali više se ta ljubav, ipak, ticala književnosti, jezika i identiteta. Ne znam kako su ga tamo prihvatili, i čime je Josip Osti sve to platio, kakvim poniženjem duše i kakvom tugom, ali on je, prije nego što se zemlja oko sunca dvaput okrenula, već postao uspješan, slavljen i slavan pisac. Već je 1994. dobio Vilenicu, veliku slovensku i srednjoeuropsku književnu nagradu, koju će sve do najnovijih nagrada, uz tek poneki ustupak kriterijima svakodnevice, dobivati stvarno veliki srednjoeuropski pisci. U času kad ju je dobio, Osti nije bio veliki srednjoeuropski, pa ni veliki bosanski niti slovenski pisac, ali to će, nekim divnim čudom, nekom tugom, dobrotom i bolom, i nekim iznenada otkrivenim talentom, ubrzo postati. Za razliku od čovjeka iz susjedne kancelarije, Miroslava Toholja, koji je u ratu izgubio književnost, Josip Osti je u tom istom ratu književnost stekao. Pisanje je ugađanje instrumenta, ugađanje vlastitog glasa i jezika s unutrašnjim čovjekovim bićem i sa svijetom u kojem se čovjek zatekao. Većini pisaca nikad ne uspije ono što je Ostiju uspjelo tim čudom progonstva. Pritom, u tim svojim dobrim i pametnim pjesničkim i proznim knjigama, sad pisanim na dva jezika, nije se on mnogo odmakao od onoga prijeratnog sebe. Samo što je sad živio u vremenu u kojem su živjeli i ljudi kojima je u Sloveniji bio okružen, i koji su ga voljeli. Ostiju je bilo potrebno da ga ljudi vole. I mnogo je u to uložio. Nekad mi se činilo da je previše u to uložio. A danas, dok slušam, uglavnom iz Slovenije i na slovenskom, glasove koji ga ispraćaju, sretan sam zbog Pepija i onoga što njima znači Pepijeva smrt.

III

Fotografiju mi je poslao Andraž Gombač, novinar i fotograf Primorskih novica. Snimio nas je početkom prosinca 2016, na pulskome sajmu knjiga. Nikad ranije nisam vidio ovu sliku. I vjerojatno je ne bih ni vidio da Josip Osti nije umro. Bio je već bolestan, i to se vidi po umornom i zabrinutom izrazu lica. Nikada prije on nije izgledao zabrinuto. Na ovoj je fotografiji, u toj grimasi zabrinutosti koja ga je činila mnogo starijim, uhvaćena Pepijeva smrt. Ona mu daje privid kakvoga samouvjerenog klasika. A on to nije bio ni kad ga je već među Slovencima proslavila njegova književnost. Naselio se u Kosovelov Tomaj, na njegov Kras, i tu je poživio duže od cijeloga jednog Kosovelova života. A svejedno kratko. Da je moglo biti da ne bude rata živio bi u Nemanjinoj, odmah na početku, iznad Bugattija, kafića ispred kojeg se u ove ljetne dane skupljao i do kasne noći larmao neki silan mladi svijet. 

Foto Andraž Gombač

                                  za Emira Buzaljka

Pomalo sam već umoran, od pokušaja
da ukažem ljudima, na ljepotu
tvojih kuća

Na ono, tačnije, što od njih ostade

Da pokažem tvoje prozore, na spratu
Do kojih se, s bašte, možeš uskočiti

Prozore na ćošku, doksate, po kojima
poput deke, brižno naliježe krov

I onaj čempres, kojeg sačuvao si i
pustio, da kroz prepuštenu
strehu, prođe

Uništene su, dragi daidža, tvoje
kuće, po svemu ljudske, plemenite

Nespokojni, sada, u njima prebivaju

Pregažen je, naš ušuškani svijet
Koji, gradio si, s ljubavlju

I zanosom

Življenje je zares postalo življenje šele takrat, ko je končalo med platnicami ene Josipovih knjig.

Z Josipom Ostijem sva se zadnjič slišala spomladi. Poklical sem ga, da mu voščim za rojstni dan, na katerega me je prijazno spomnila tašča, in ga povprašam po zdravju. Vedel sem, da je zelo bolan, dolgo se je že boril z rakom, a moje vprašanje o tem, kako se počuti, je Josip malodane preslišal. Na hitro je zdrdral nekaj o metastazah, kemoterapijah ali operacijah, kakor da govori o odstranjevanju zobnega kamna, in mi začel pripovedovati o svojih knjigah. O tem, da ena pravkar izhaja pri Mladinski knjigi, druga pa je tik pred izidom pri založbi Pivec, vzneseno je govoril o tem, koliko dela ga še čaka, koliko knjig še mora napisati in trudil sem se, da bi si vse zapomnil, a bil sem sredi živalskega vrta, okoli mene so otroci navdušeno kazali lame in morske leve svojim mamam in očetom, Josipovih knjig pa je bilo za celo polico. Potem sva se na hitro dotaknila še trenutne realnosti in povedal mi je, da ga prijatelj Boris vabi na kolesarjenje, a da on vse to spremlja le od daleč, tako nekako je rekel, v smehu, da ima Boris izjemen talent za te stvari, on pa ne toliko, potem pa se je spet vrnil k svojim knjigam.

Ko sva zaključila pogovor, s še eno prijazno izrečeno željo po ponovnem srečanju, ki se ne bo zgodilo, me je spreletelo, da ta najin pogovor, v katerem so bili rak v zadnjem stadiju, pandemija in veliki družbeni nemir le postranske teme pogovora o napisanih in nenapisanih knjigah, prav lepo opiše Josipa in njegov svet, svet, v katerem je življenje zares postalo življenje šele takrat, ko je končalo med platnicami ene Josipovih knjig. 

Koliko je še ostalo takšnih svetov, sem se vprašal, ko sem izvedel, da je Josip umrl. Koliko je še velikih, vseobsegajočih knjižnih svetov, v katere so posrkani veliki pesniki in pisatelji? Ali so še sploh svetovi, v katerih, tako kot v Josipovem, obstajajo le knjige in njihovi avtorji, le pesmi in pesniki, kritiki in prevajalci, le tisto že ubesedeno in tisto še neubesedeno? Spomnil sem se Josipove knjige, stkane iz anekdot in spominov na prijatelje literate, in kako sem že takrat ob branju pomislil, da je nekaj romantičnega v tej njegovi popolni pogreznjenosti v literaturo, v njegovi zavezanosti pisateljem in pisanju. 

Sam sem vselej pripadal zelo različnim svetovom, ali pa sem neprestano prehajal med njimi, a spomnim se, da so mi bili ti domala zaprti, a hkrati neskončno prostrani svetovi umetnikov, vselej privlačni, in da sem rad poslušal in bral o njih, da se na nek poseben način zavidal ljudem, za katere se mi je zdelo, da živijo izključno v svetu literature, gledališča ali filma. Spomnim se celo, da me je takrat, ko sem bral spomine legendarnega filmarja Petra Zobca in o tem, kako so filmarji živeli v zlatih filmskih časih, kako so romali z enega snemanja na drugega ali se ob večerih zbirali v Unionski kavarni, branju prežela neka čudna nostalgija za nedoživetim, neko hrepenenje za svetom, ki se mi je zdel v bistvu neresničen, skoraj pravljičen. 

In tudi ko zdaj razmišljam o Josipu Ostiju, ko se v mislih vračam v njegovo hišo v Tomaju, ko ga gledam, kako hodi čez svoj kraški vrt, ali kako nas vodi do groba Srečka Kosovela v bližini, ko ga vidim med vsemi njegovimi knjigami, se mi zdi, kakor bi živel ujet v pesmi oziroma kakor bi bilo njegovo življenje scela izmišljeno in bi bil tudi on, ki sedi na vrtu in pripoveduje svoje zgodbe, le izmišljen, kakor bi bil le glavni junak zgodbe o človeku z vrtom, človeku obdanem s knjigami in duhom večno mladega pesnika. In tudi za najino prvo srečanje, ko sta še skupaj z Barbaro, ko sta torej Barbara in barbar prišla k nam v Piran, se mi zdi kot bi ga kdo napisal, tako prijetno se počutim, ko se v mislih znova posedem v njuno bližino, da se mi zdi, da sem v pripovedki. 

In ko v mislih slišim Josipov glas, kako potuje med knjigami in kako ob tem preklaplja iz slovenščine v srbohrvaščino in nazaj v slovenščino – nikoli nisem vedel, v katerem jeziku govoriva midva, on slovenski Bosanec, jaz bosanski Slovenec, ali karkoli sva že bila – , me ima, da bi zaprl oči in ga poslušal. Tako poseben, mil glas je to, ki na koncu vedno reče, naj lepo pozdravim Tatjano, Jureta, Barbaro in otroka, sorodnike njegove Barbare iz Ljubljane in Pirana in zato tudi njegove sorodnike. 

In potem slišim sebe, ko jim prenašam pozdrave in govorim, da moramo spet k Josipu v Tomaj, in slišim, kako mi nekdo v odgovor reče, da bomo šli. In potem vsi v mislih iščemo pravi trenutek za to pot. A še preden ga najdemo, mine leto, dve, tri, potem pride pandemija in gre, ali pa ne gre, kdo ve, in naposled Josip odide in meni se zdi, kakor bi nekdo zaključil zgodbo, tisto lepo zgodbo, za katero ti je žal, ko prideš do zadnje pike in si po tihem želiš, da bi bile pike tri in bi spodaj pisalo ‘Se nadaljuje’. 

In tolažim se, da se takšna življenja kot je bilo Josipovo ne morejo končati, ker če življenje živiš v knjigah, potem v knjigah ostaneš živeti tudi po svoji smrti. Tolažim se, da je Josipova smrt enako neresnična, enako pravljična kot je bilo njegovo življenje. Tolažim se, da je smrt le še ena postranska stvar v njegovem življenju, ki ji ne velja nameniti odvečnih besed. Ker je vendar toliko knjig, o katerih se je bolj vredno pogovarjati.

baba je stanovala u jednosobnom stanu
uz prugu pored vagona s koksom
susjeda Zija bi donijela jaja i krumpir s pazara
pa bi se nakašljala ko da joj je sam čađavi đavo
pljunuo u kafu
baba pruža ruku
u ruci joj kruh na kruhu mast i cukar
na, kaže, izi, ovo ti je kripno
hvala kažem a želudac se grči od očaja
u limenom lavoru iskuhava prljave
moje dokoljenke i gaće
gledam s prozora vlakove što odlaze
uz zvižduk ljetnih trava
sličice svetaca otimam
rubu ogledala
kosu pokrivam šudarom
umra i moj čovik
oponašam babu
dok kuhačom prevrće
krumpir na luku

mislila sam da baba nema zube
jer se malo smije
svi su govorili da sličimo nas dvije
oči su joj modre ko skretničareva kapa
slova sriče sporo
a meni se žuri
da trčim po tračnicama
da se odselim
u Rusiju, tamo je tata
u New York, tamo je baba tetka
ona uvijek nazove na svoj rođendan
baba pita sestro moja
jesi zaključala
mi nikad ne zaključavamo
ne zna se kad će Ziji
kafe pofaliti
kad će poštar penziju donijeti
kad će se mama i tata pomiriti
da me vrate pravoj babi
onoj koju zovem bako
koja ima sve zube
vidjela sam svojim očima kako ih noću
u čaši vode
drži na kantunalu

Za Nedeljnik razgovarao Branko Rosić; uz uvod i poveznice autora, intervju izašao u broju od 24.06.2021

Zašto si stao pa nastavio s pisanjem “Vjetrogonje Babukića i njegovog doba”? Nikada za tebe neću pomisliti da se mučiš sa inspiracijom. Da li je bilo prečih rukopisa ili je pandemija covid-19 doprinela razrešenju života ovog nesvakidašnjeg avanturiste?

– Nije se tu radilo o inspiraciji. Nego o tome da mi je tokom cijele 2012. u Sarajevu umirala majka. Bio sam jedino njezino dijete, nalazio sam se u Zagrebu, a ona je teret svoje smrti, možda i logično, pretovarila na mene. To nikako nije bila situacija u kojoj sam mogao pisati jedan apokaliptično vedar, ali narativno kompleksan roman, koji je, pored svega drugog, od mene zahtijevao i potpunu koncentraciju, i neko vrlo specifično raspoloženje. Mislio sam da nikad više neću moći da ugodim raspoloženje na Babukića, i da će roman ostati nedovršen. Ali onda su se oko mene počele događati stvari koje su pogodovale tekstu. Predsjednik Amerike postao je onaj narančasti gospodin, sa suprugom Slovenkom, plastificiranom manekenkom. A onda se svijetom raširila i srednjevjekovna epidemija. Vedra apokalipsa postala je neko trajno stanje, plitki ljudi zavladali su svijetom i sve je, uključujući i smrt, postalo nekako ozbiljno. Osim toga, već sam bio dovršio sve, kako ti kažeš, preče rukopise.

Ti si isticao politički kontekst čitave ove stvari sa covid-19, i paranodino isticanje fenomena zdravog života i opsesivno pranje ruku gde je kao primer izvučen Hitler. Onda si napisao kolumnu o svom vakcinisanju u Beogradu, pa da je paranoja covida-19 paranoja zapadnog sveta jer ga nisu interesovala pandemije Trećeg sveta. Kako tebi sve izgleda to sa zapadnim svetom i covidom-19? Ti si znao već predviđati stvari, recimo s “Herkulom”?

– Ništa ja nisam predvidio. Ne bavim se proricanjem i ne držim mnogo do proročanstava. Ali ono što umjereno poznajem i čime se bavim u književnosti, kao i u novinarstvu, moglo bi se nazvati dramaturgija svakodnevice. Kada se nešto počinje zbivati među ljudima, pa kada još postane kolektivni globalni fenomen, to se mora odviti prema vrlo sličnim ili barem jednako neumitnim pravilima kakva postoje i u pozorištu. To je onaj čuveni Čehovljev revolver, za koji već znaju i oni koji nisu ni čuli za nekakvu dramaturgiju. Recimo, kada se među narodima počinju širiti kolektivni gnjev, uvjerenje o pripadanju povlaštenom rodu i narodu, koji je pritom još i narod žrtve, koji su svi njegovi rođaci i poznanici iznevjerili, te legenda o velikoj i drevnoj povijesti rečenih naroda, tad se prema neumitnoj dramaturškoj logici rađa fašizam. Kada među narodima zavladaju glupost, neznanje, društvene mreže i politička korektnost, tada se rađa ovo u čemu danas živimo. Pobrkaju se činjenice i stavovi, pa onda antivakseri i ravnozemljaši, skupa s Donaldom Trumpom, imaju pravo na svoj stav i mišljenje o vakcinama, covidu-19 i svemu ostalom. Kako izgleda dramaturško finale takve kolektivne igre, o tome povremeno svjedoče Babukićeve avanture.

Babukić će sa Dinkom Mikuličićem, sinom najpoznatijeg ubice Udbe, na beogradskom aerodromu ćedočekati kraj sveta. Da li tebi ovo sa covdidom-19 jeste na neki način kraj nekog prošlog sveta ili to samo naklapaju sociolozi, filozofi, psiholozi i drugi teoretičari jer se moraju stalno izbacivati teorije, a sve će se vratiti u normalu kada svi budu vakcinisani. Ali s druge strane opet dolaze novi sojevi?

– Da bih ti na to odgovorio, trebao bi mi objasniti šta je zapravo normalno. Ono u čemu smo prije epidemije živjeli nije bilo normalno. I bili smo u stanju da se složimo kako nije normalno. Recimo, nije normalno da tabloidi zamijene ozbiljne novine. Nije normalno da se Wikipedia doživljava kao enciklopedija. Nisu normalne društvene mreže. Nije normalna Islamska država, ali nije normalno ni to da bilo koja vjerska zajednica ikome, osim svojim vjernicima, određuje pravila života. Nije normalno da Trump bude najmoćniji čovjek svijeta, ali nije normalno niti to da ga zamijeni senilni starac, pa još da onda dvije trećine zemljine kugle – ako je Zemlja kugla! – doživi olakšanje, jer je umjesto narančastoglavog čudaka stigao senilni starac. Također, nije normalno da ljudi o vakcinama razgovaraju kao o paštetama. Nije normalno da biraju kojom će se vakcinom vakcinisati. Kao što, u dubinskom smislu, nije normalno da biraju hoće li se vakcinisati. Ne, ja nipošto nisam za to da vakcinisanje bude obavezno i zakonom naređeno. Ja sam za to da vakcinisanje bude isto što i pranje ruku, brisanje dupeta, korištenje higijenskih uložaka… Ništa od svega toga ne treba biti obavezno ni naređeno. Ali ne mogu biti jednako društveno tretirani ljudi koji brišu dupe i ljudi koji ga ne brišu. Ali sve su to neki elementi normalnosti koji postoje danas, kao što su postojali i ranije. I onda ne razumijem zašto se toliko čudimo i zašto čeznemo za nekakvom “normalizacijom”. Pa sve je savršeno normalno, ako želimo biti normalni. A da bismo bili normalni, ne možemo živjeti na fejsbuku, vjerovati tabloidima i mahnitim diktatorima, i strahovati od vakcinacije.

Babukić ima prošlost civlnog lica u zagrebačkoj vojnoj oblasti, i Dinko Mikulčić ima prošlost Hrvata u srpskim četnicima. Hoće li nas prošlost uvek stizati ili kroz sentimente ili kao kazna?

– Nije tu riječ o prošlosti, nego o beskrajnoj sadašnjosti. Nama se ništa ne završava, ništa nam ne postaje prošlost. Svi ratovi koji su se ikad zbili na našim prostorima još uvijek traju nesmanjenom žestinom, kao i svi narodni ustanci. O tome se u Babukiću govori na neki, čini mi se, vedar i karnevaleskan način. Mi smo mračni ljudi, ali naš mrak plitak je i komičan. Mi živimo u nekom sasvim malom mraku. Zazidani smo u pingpong loptici.

Imamo i scenu onog hrvatskog zarobljenika koji kaže da je plakao na Maksimiru na utakmcici Jugoslavija – Holandija. Fudbal se uvek spominje u tim mesecima raspada, s druge strane ove 2021. je trideset godina kako nema te zemlje?

– Što sam stariji, sve su mi sumnjiviji, ustvari sve se više plašim ljudi koji plaču na fudbalskim utakmicama. Pazi, to govorim kao netko kome je pedeset svjesnih godina života prošlo u gledanju nogometa i memoriranju bezbroj suvišnih i besmislenih podataka o toj igri. Ali tamo gdje u nogometu počinju suze, tu prestaje igra, i počinje rat. Tamo gdje počinju suze, jedna se zgodna i zabavna metafora – jer fudbal je samo metafora – pretvara u bolesnu i nimalo metaforičnu stvarnost. Fudbal je u našem slučaju prije trideset godina bio simptom kolektivne duševne bolesti. To nikad ne mogu zaboraviti. I zato su mi uvijek milije utakmice u kojima ne igraju takozvani naši.

Ti si ovih godina imao i paralele Srbije i Hrvatske, analizu postjugoslovenskih država. Nekako se hranila srpska glupost hrvatskom, a hrvatska srpskom i nekako smo mislili ovde su stvari u ovome bolje ili gore u tom poređenju. Ali sad ovi izbori u Zagrebu i pobeda neke drugačije koalicije je kod dela Srba, prevashodno Beograđana, donela zaključak da mi u opozicionoj ponudi imamo islužene likove, bivše političare na vlasti, a nikako neku novu snagu kao što je “Možemo”?

– Da, vidiš Hrvati, tojest Zagrepčani na trenutak su se pokazali boljim i nekako svjetskijim od Srba, tojest Beograđana. Ali neka te to ne zavara. Sve je to splet okolnosti, koje su možda bile sretne, a možda i nisu. Kakve su bile te okolnosti, to ćemo tek saznati u daljem razvoju događaja. Prije desetak godina u Zagrebu je bilo vrlo malo biciklističkih staza, policija se prilično represivno odnosila prema biciklistima, koje su pritom maltretirali i vozači automobila i pješaci. Ja sam tada napisao nekakav novinski članak, u kojem sam podržao nešto što se zvalo Sindikat biciklista. Ustvari, podržao sam klince koji su biciklirali gradom, jer sam smatrao da oni nikome ne mogu smetati. Deset godina kasnije iz Sindikata biciklista i iz sličnih, formalnih i neformalnih nevladinih organizacija, formirala se grupa ljudi, koja je na zagrebačkim izborima pomela konkurenciju na način na koji to nije u ovom gradu uspjelo nikome u proteklih trideset godina. Ali da bi se to dogodilo morao je umrijeti višedesetljetni gradonačelnik Milan Bandić, državno-partijski i patriotski kriminal i korupcija morali su dosegnuti neviđene razmjere, a tradicionalne političke partije, naročito HDZ i SDP, morale su se na čudovišne načine iskompromitirati. Bez svega toga, biciklisti i ostali mladi i entuzijastični čudaci ne bi imali nikakve šanse. Osim toga, iza njih su godine kojekakvih građanskih protesta, sitnih pobuna i rovarenja protiv sistema. Iza njih je vrlo intenzivan rad po gradskim četvrtima. Iza njih je ozbiljan entuzijazam, koji se donedavno činio savršeno uzaludnim. Ako sad, kada su osvojili vlast, ne uspiju, sa Zagrebom će se dogoditi nešto što je gore od bilo čega što se dosad događalo. I to je dramaturška nužnost. Dogodit će se to da će na sljedećim izborima vlast osvojiti najgora zamisliva politička opcija. Tako to, naime, mora biti.

Kako si video čitave reakcije na Srbiju i srpsku politiku i ono što dolazi iz Srbije u prethodnom periodu. Od vakcinacije za region gde smo svi prijatelji, pa do reakcije na konačnu presudu Mladiću u kojoj se opet projektovalo da je to kazna i krivica za ceo narod?

– Mladić je Mladić, a narod je narod. Pritom, nije se Mladić dogodio mimo naroda. Ništa se nigdje ne događa mimo naroda. Ali da bismo Srbima kolektivno natovarili sve Mladićeve grijehe, morali bismo pripadati rodu pravednika. A takav rod na zemlji se, možda i srećom, ne rađa. Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu danas moj problem, premda su mi, sasvim lično, 1992. i 1993. u opkoljenom Sarajevu njih dvojica predstavljali ozbiljan, možda i najozbiljniji problem u životu. Mladić i Karadžić su problem svakog čestitog i lucidnog Srbina. Recimo, oni su tvoj problem, dragi moj Rosiću. Kao što su Ante Pavelić i mnogi iz ratova u devedesetima, moj nerješiv lični problem. Pritom, naravno da bi mi bilo puno lakše da ja sad tebe maltretiram da si isti kakvi su Karadžić i Mladić, kao što mnogi moji sunarodnicu na taj način maltretiraju svoje komšije Srbe, poznate ili nepoznate. Ali nije smisao da ti u životu bude lako. I ja uopće ne želim da mi bude lako. Ne bih se dobro osjećao da mi je lako. A što se vakcinacije tiče, lično sam zahvalan građanima Srbije, ali i vlastima tvoje zemlje, što su mi omogućili da se vakcinišem. Nisam imao strpljenja da čekam na ove svoje u Hrvatskoj. Srbima sam zahvalan ne samo na vakcini, nego i na tome što su me poštedjeli poniženja kakva bih doživljavao da sam bio osuđen na – hrvatsku vakcinu. Eto, to je ono idealno što Srbi mogu imati od Hrvata, i obrnuto. Kad god te tvoji žele poniziti, trebao bi imati na raspolaganju komšiju da te spašava od poniženja. To mi se kao ideja veoma sviđa.

Poslednji red u knjizi je “Započeo u proljeće 2010, dovršio na Mitrovdan 2020.” Srpska čuvena porodična slava Mitrovdan u velikom romanu savremnog hrvatskog pisca, a Dinko Mikulčić je rođeni Zagrepčanin koji se učlani u Srpsku radikalnu stranku i predstavlja se kao stari Beograđanin. Je li ti ova scena poslužila da još jednom iscrtaš granice naših apsurda? 

– E, vidiš, što se Mitrova dana tiče, tu nisi u pravu, kao ni neki hrvatski književni kritičari, koji su u dataciji Babukića detektirali staru moju navadu za kojekakvim srpskim i srpstvujušćim provokacijama. Roman sam zaista završio na Mitrovdan, ali ne 9. novembra, kad svetog Dimitrija Solunskog, mučenika vjere, slave pravoslavni hrišćani, nego je slučaj htio, i moja marljivost, da Vjetrogonju Babukića dovršim 26. oktobra, kada ga slave katolički kršćani. Istina, ne bih se ja Mitra, vjerojatno, ni spominjao, e da nije dva razloga. Prvi što je jedan od onih predraskolnih svetaca, koji su zajednički i kršćanima, i hrišćanima, i oko kojih se često pletu naše folklorne, narodske i zavičajne priče. Drugi razlog nešto je intimniji. U Konavlima, u rodnom kraju moje Ane, tamo gore u brdima, u jednome drevnom selu, na Donjim Mrcinama, malena je, vrlo stara crkvica, koju zovu Mitrova crkva. Nije potrebno da ti napominjem da je crkva katolička. Sveti Mitar u tih je nekoliko sela važan svetac. Bilo mi je nekako milo što sam roman završio baš na njegov spomendan, pa sam to i naglasio. Ni na kraj pameti mi nije bilo kako će to sve biti shvaćeno.

Imamo u knjizi lažni pasoš na ime Alana Simonsena, slavnog danskog fudbalera. Najslavniji danski fudbaler današnjice Eriksen je u jednoj skoro tragičnoj epizodi obeležio početak aktuelnog Evropskog prvensstva. Da li gledaš ovo Evropsko prvenstvo, kako ti danas izgleda savremeni fudbal i šta bih danas napisao u knjizi o fudbalu kako si nekad imao te redove navijača tvom pandanu Hornbijeve “Stadionske groznice”?

– Naravno da gledam Evropsko prvenstvo. Svako sam dosad gledao, još od onog koje se 1976. održalo u Beogradu i Zagrebu, kada smo na poluvremenu vodili protiv Nijemaca 2:0, a onda su, u nastavku igre, Nijemci izjednačili, a u produžetku Jugoslaviju rastavili na sastavne dijelove. Tada sam bio klinac, i navijao sam za naše. Bilo je to vrijeme, ako se sjećaš, kada su se na otplatu kupovali prvi kolor televizori, da se na njima ispraćaju sve narodne nade i pouzdanja. Ovo mi je prvenstvo mnogo draže od tog prvog. Osim što nisam pretjerano opterećen duhom vremena i navijačkim strastima, uživam u tom pogledu sa strane. Gledam Mbapea, divim se tom klincu, onako kako sam se divio mladom Mesiju. S tim da mi je Mbape i bliži i draži, jer je pristojan, vaspitan, dobar. Mbape je, ako mi je to dopušteno reći, moj idealni Evropljanin. Uzmi vrlo uslovno to što u jednom fudbaleru vidim idealnog Evropljanina. Za mene on je poput žonglera po zagrebačkim raskrsnicama, uglavnom stranaca, koji tko zna odakle stižu da za trajanja jednog crvenog svjetla demonstriraju sva svoja cirkuska znanja i tako zarade naše divljenje. Uvijek im dajem neku lovu. Oni su, sa svojim čudnim jezicima, naglascima, fizionomijama, skroz moji ljudi. Kao i Mbape, uostalom. On je moj čovjek.

Veljko Belivuk je kod tebe u kolumni, bez njegovog lika i dela već samo po imenu i prezimenu, potencijalni srpski naučnik iz Ženeve, koautor “cjepiva za koronu”, književnik i sledeći srpski dobitnik Nobelove nagrade, partizan u romanu Mihajla Lalića… I Slobodan Milošević je bio sjajan dok je bio “Dečko koji obećava”. Nekog odredi ime, a nekog delo?

– Čovjek ne nosi odgovornost za svoje ime. Ono nam je teret i muka. Na ime se jednako teško naviknuti kao i na svoj glas kad ga čuješ s magnetofonske trake ili telefonske sekretarice. Neki ljudi naprosto se dobro zovu. Taj Veljko Belivuk, recimo. Velja Nevolja. Trebao je biti puno odgovorniji prema tako dobrom i zvučnom imenu. A Slobodan Milošević, on se zvao vrlo obično. Toliko obično da je Miša Radivojević tako i nazvao svog novovalnog, omladinskog, beogradskog Svatkovića, Jedermana, Evrimena… I zamisli šta se onda dogodilo: Slobodan Milošević pretvorio se u ime koje nikad više neće biti obično, nepamtljivo, nevidljivo. Čudna je stvar s imenima, kao i s riječima općenito. Značenje, kao ni zvuk neke riječi, nisu trajno fiksirani. Riječi žive i mijenjaju se, kao i ljudi koji se riječima služe. Meni je žao imena Veljko Belivuk, što više nikad nikome neće tako dobro zvučati kao što je zvučalo prije nego što se doznalo tko to ime nosi. Čovjeka iza tog imena nije mi, međutim, žao. Ne bih ga volio sresti. Na kraju, imenovanje je božanska rabota. I silno je važno da pisac zna prava imena svojih likova. Andrić, Krleža, Dostojevski, spomenuti Mihajlo Lalić, bili su veliki majstori u imenovanju.

Ču se u gradu S, a onda i u cijeloj državi B, da je S.S. strani državljanin i da godinama boravi u gradu S, u zemlji B, i da udiše vazduh zemlje B, i da ispija vodu iz vodonosnih polja i izvora zemlje B, i da hljeb jede zemlje B i sve to kao strani državljanin, to jest elemenat.

Da se progna toljagom – predlagali jedni.
Da se prvo utumeza, pa da se najuri – predlagali drugi.
Da se u bunar zadavi – predlagali treći, jer je taj strani elemenat S.S. bespravno u gradu S i zemlji B diho, pio, jeo, ulicama gazio i zemlju nam pljoštio…

Nađoše se jedni i rekoše da je jeo koliko tica, jer je bez zuba – popadali mu držeći se “zubom za ledinu” da ga iz zemlje B vjetrovi ne ponesu, pa su mu i usta tičija, da puno ne diše, jer – sporo hoda pa puno vazduha i ne uzima, i da – čim malo jede – malo i pije…

Ali…  Bili su tu strogi čuvari svega što pripada gradu S i zemlji B, podigoše svoje kažiprste, te u hor izgovoriše istorijske riječi:
Diše on, diše!
Jede on, jede!
Pije on, pije!…

Viđen je ovdje, viđen je ondje, kako vodu proguva, kako hljeb ugriza i kako duboko uzima vazduh, ubacuje ga u svoja pluća i izbacje. Ima najmanje deset svjedoka koji su ga zatekli na djelu…

I šta taj S.S. više traži i više hoće?! Daj te toljage i ako mislimo ovoj zemlji B dobro i ako mislimo da zemlja B mirna bude – tjerajte S.S. preko njenih granica i tako ga nabatinajte da mu više nikad ni na kraj pameti ne bude da gazi našom divnom milom.

Jer – dok god  S.S. bude u gradu S i u zemlji B tu mira, sreće i nafake biti neće, eto vidjet ćete!

Čudna je, nikad do kraja objašnjena, nezainteresiranost Zagreba, i zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali jedna je važna sitnica u svemu tome, i važan razlog zbog kojeg se njihovu konačnom nestanku – koji će se, vjerojatno, odviti za života ove generacije – Zagreb, naročito onaj od književnosti i kulture, ima razloga radovati. Kad iscuri posljednji Hrvat iz Sarajeva i iz središnje Bosne, koja je zapravo sva Bosna, budući da je Bosna iz hrvatske perspektive središnja zemlja, zemlja u hrvatskoj utrobi, konačno će nestati ustreptale svehrvatske brige oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka ne kaže tačka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira, koja su preživjela turski zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom, nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Visovcu i gdje god ih na hrvatskoj katoličkoj zemlji želimo. Kada nestane, dakle, Hrvata iz Bosne, skupa s njihovim jezičnim i kulturnim specifičnostima, i kada se “kulturna polimorfnost Hrvata” (sintagma fra Ivana Šarčevića) svede na ono što je iz zagrebačkih perspektiva nesumnjivo hrvatsko, monolitno, monomorfno i jedino samom sebi slično, tada će u Zagrebu sve biti jasno. I neće se, recimo, dogoditi da zagrebački pisac, član jednog od kontrolnih povjerenstava Ministarstva kulture, uputi upit Ministarstvu jesu li pisci poput mene, i još jednog čiji jezik je katalogiziran kao crnogorski, i jednog čiji jezik je upisan kao bosanski, podobni za konkurenciju nekakve učeničko-pedagoške nagrade. Kao što se neće dogoditi ni ono drugo: da se kompletna zagrebačka književna republika pobuni oko ministričina diskvalificiranja Bošnjaka (zašto ne i Crnogorca?), a da se nitko, ali baš nitko ne zapita, oko čega se, zapravo, zagrebački pisac raspituje raspitujući se o Jergovićevim identitetima, jezicima i zavičajima, i o tome smije li se o njemu uopće govoriti pred hrvatskim đacima. Jer to se u tom svijetu, zapravo, podrazumijeva, naročito u njegovom lijevom, proeuropskom, mundijalnom i bratstvojedinstvenom spektru: svi “naši” jesu naši, jedino bosanski Hrvati nisu naši, jer oni zapravo i nisu Hrvati. Osim kad neki od njih dobije Nobelovu nagradu. E taj tad postaje “naš”, ali ne time što je Hrvat, nego time što je Srbin. I što je Bosanac. Bošnjak, pomalo, možda. Ako nećemo Andrićem uvrijediti Bošnjake. Što nikako ne bismo htjeli. Jer oni su “naši”, kao što smo i mi njihovi. I to sveudiljno “naštvo” remete samo preostali josipi mlakići.

Knjiga “Na Vrbasu tekija”, koju sam čitao u dijelovima i u rukopisu, te je fragmentarno objavljivao na svom ajfelovom mostu, a zatim, u cijelosti, baš u vrijeme male prljave aferice oko jedne stasajuće đačke nagradice, kojoj je cilj poticanje čitanja, neobično je čvrsta i žanrovski monolitna. Jedini je problem, ako nekog problema tu uopće i može biti, u tome je što njezin žanr nije uveden ni u jednu književno-teorijsku knjigu, ne poznaje ga nikakav leksikon književnih termina, nema ga ni u jednoj žanrologiji, ni u jednom žanrariju. Mlakić je, naime, umom i znanjem sarajevskog inženjera mašinstva (za zagrebačkog vrlog pitca: strojarstva) konstruirao za potrebe književne teme jedan žanr. Premda počiva na nekim borhesovskim i kišovskim postavkama i tradicijama, beskonačno je, Mlakićev žanr, udaljen od svojih uzora. I nemoguće mu je odrediti mjesto na zamišljenoj skali koja započinje s dokumentarističkom fakcijom, nonfikcijom, novinskom viješću, reportažom i izvještajem, a završava s fikcijom, kontemplativnim, imaginarnim, lirskim i nadrealnim svjetovima, koji se ne zrcale u stvarnosti, nego u dušama dvojice ljudi: pisca i čitatelja. U Mlakićevom slučaju, rečena skala je kružno postavljena, tako da ono što počinje s fikcijom završava s dokumentarnom prozom i antiprozom, čiji je cilj izgovaranje potpuno demetaforiziranih činjenica o svijetu. Recimo, o činjenici nestanka bosanskih Hrvata i kolosalnoj ulozi različitih zagreba u tom nestajanju. Kao i o saučesništva (za pitca: sudioništva) samih bosanskih Hrvata u vlastitom umorstvu i likvidaciji.

Evo što je za Mlakićev žanr sve potrebno: na sajmu antikviteta na Britancu, ili na Jakuševcu, potrebno je pronaći neki zanimljiv romaneskni uradak u rukopisu. Najbolje je da bude u dva dijela. A zatim valja načiniti njegovu vrlo podrobnu analizu, te na osnovu rukopisa izložiti krajnje surov (okrutan, Simiću, okrutan!) ekspoze o svijetu koji se u rukopisu opisuje, te o piscu koji je upravo iz tog svijeta potekao. Na taj način se, pričom o priči, fikcija koristi u fakcijske svrhe, a fakcija poprima uvjerljivost i unutrašnju snagu fikcije. Međutim, svatko tko je dvaput u životu bio na Britancu i Jakuševcu, ili tko je po beogradskim vašarištima tražio priloge za tumačenje vlastitog svijeta, dobro zna da se rukopisima, naročito onim vrijednim, ne trguje, nego da se rukopisi, uglavnom bezvrijedni, bacaju u smeće prilikom likvidacije pokojnikova doma. Nužno je, dakle, poslužiti se starom mistifikatorskom metodom, i sam napisati rukopis pronađen na vašarištu, a zatim na osnovu njega ispričati priču o svijetu iz kojeg je nastao. Josip Mlakić, osim što je ozbiljan inženjer mašinstva, zajeban tip matematičkog uma, vrstan je persiflator, osluškivač različitih jezika i govora, lirik, epičar, pripovjedač i stilist. Kada imate Andrića za svog najvećeg pisca, a preostali bosanski Hrvati imaju ga kao cijelog i potpunog, samo na malo drukčiji način nego Srbi, tada niste u prilici da budete mali, sirovi hrvatski piščić, kojemu je temeljna hrvatska kvalifikacija da mu je tačka točka, da mu je porodica obitelj i hljeb da mu je kruh, a književnost da mu je za kurac, nego jezikom i stilom dužni ste vladati barem toliko da budete zrnce prašine na Andrićevom štokholmskom fraku. To je, gospodo moja hrvatska, famozni dug kakav individualni talent ima prema svojoj odabranoj tradiciji! 

Mlakić je tako napisao “Na Vrbasu tekiju”, “rukopis romana nepoznatog autora”, koji se sastoji iz dva dijela, “Na Vrbasu tekije” i “Jajačke hronike”. U prvom dijelu teče priča o vremenu tanzimata u Bosni, kada su vjere izjednačene pred zakonom, a kršćanima dopušteno da podižu bogomolje, o fra Anti Kneževiću, franjevačkim sukobima i prijeporima, te o inicijativi za izgradnju samostana u Jajcu. U drugom se dijelu, stotinjak ili manje godina kasnije, fra Josip Markušić, kroz somnabulne susrete sa suvremenicima, oprašta od života. Obojica su, i fra Antun, i fra Josip, velike ličnosti u povijesti Bosne i nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta. Ni jedan ni drugi nisu bili veliki Hrvati, obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočili današnjem vremenu nestajanja, i tražili za sebe, za kršćane i za sav svoj rod, a sa svojim rodom i za sve one s kojima se živi, načine da se preživi i opstane. Fra Anto Knežević je, zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i nekolicini pismenih i dobronamjernih onovremenika i suvremenika, dobro opisan i ukotvljen u povijest zemlje i ljudi, a fra Josipu Markušiću nedavno je objavljen, uz važan i instruktivan pogovor Ivana Lovrenovića, dnevnik-kronika, “Ratne zabilješke 1941.-1945.” Njih dvojica stoje na dvije važne tačke (da, da, to su za tebe, dragi pitče, točke i točkovi; da budemo i rodno korektni Hrvati!) povijesti svoga svijeta. Jedan ga je, nakon stoljeća pod Turcima, podizao iz pepela i zaborava, a drugi ga je spašavao pred komunistima i pred odmazdom nad bosanskim Hrvatima i katolicima, kojom se u Bosni trebao riješiti kolektivni kompleks ustašluka i hitlerovanja. Obojica su sve to činili uz savršenu pasivnost Zagreba, te katoličkih središnjica u Hrvatskoj. Ljupko Mlakić opisuje Strossmayerov interes za bosanskim starinama i umjetničkim blagom onih triju preživjelih franjevačkih samostana u Bosni. Ponudio je dobri hrvatski biskup, otac jugoslavenske sinteze u Hrvata, bosanskim fratrima da će im načiniti kopije radova, umjesto originala koje imaju njemu poslati. I bezbeli da su Bosanci to prihvatili. Nisu imali velikog izbora, kao što ga ni inače nemaju u pregovorima s hrvatskom braćom iz Hrvatske. Zgodna je to metafora, koju će Mlakić elegantno izbjeći: umjesto originalnog svog bosanskog hrvatstva, umjesto identiteta koji se i nije morao nazvati hrvatstvom, ali se u vrijeme ukazanja nacionalnih fantoma tako nazvao, pa promjene više neće i ne može biti, umjesto tog, dakle, vrlo ukorijenjenog i starog, ali vrlo živog hrvatskog identiteta, bosanskim se Hrvatima nude kopije iz Đakova ili iz Zagreba, a oni nemaju izbora nego da te kopije prihvate. Ili da se kao Jergović, da tu zlosretnu bitangu promotrimo u trećem licu, do kraja života gombaju s dobroćudnim piščićima, koji ministricu kulture ispituju smije li i Jergović, skupa s “našima”, biti Hrvat. Zar toj iskompleksiranoj i vječno frustriranoj jergovićevskoj bitangi ne bi bilo jednostavnije da piše točka, da piše točno i da piše upravo onako i onoliko kako i koliko pišu odistinski hrvatski, kao i ostali “naši” pisci?

Josip Mlakić u prvom se, dvodijelom romanu svoje knjige služi uglavnom vrelom povijesnih dokumenata, koji su dijelom dostupni u knjigama, a dijelom, kako doznajemo iz zahvale na kraju knjige, pripadaju digitaliziranoj arhivi franjevačkog samostana u Jajcu, koja je piscu bila dostupna dobrotom fra Drage Bojića. Persiflirajući Andrića, Mlakić prema dokumentima i dokumentiranom iskazuje mnogo veće strahopoštovanje nego Andrić. To će njegovu i Andrićevu vjernu čitatelju, također piscu, gorespomenutom Jergoviću, povremeno zasmetati, zagrebati mu oko i dušu, ali te će smetnje nestati kada u drugom dijelu knjige, onom fakcionalnom, nonfikcionalnom, u kojem poteče priča o priči, naiđe na isti takav Mlakićev prigovor tobože nepoznatom autoru prvog dijela knjige. U romanu “Na Vrbasu tekija”, usred knjige “Na Vrbasu tekija”, gotovo da i nema fikcionalnih likova. Nema onog unutarnjeg života i ljudske svakodnevice iz kojih u Andrića izrasta velika priča, i na čemu se, da tako kažemo, primaju dokumenti kojima se Andrić koristi. Takav život i svakodnevica neočekivano se pojavljuju u drugom dijelu knjige, u “Paučini i promaji”, koja je istodobno priča o priči, Mlakićev životopis, obrana Andrićeva, i Mlakićev moj obračun s njima. Tu se svijet fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, te svih njihovih suputnika, suparnika i svjedoka, sasipa i svoj konačni apokaliptični smisao dobiva u životu jednoga čovjeka.

Knjigu “Prokleta avlija” Josip Mlakić prvi je put kupio u Sarajevu, kao student. Drugi put kupuje je kao bojovnik HVO-a, koji preko Splita kreće za Đakovo, u posjet svojoj izbjegloj obitelji, koji ima da potraje puna dvadeset i četiri sata. Godina je 1993, i on ratuje usred srijede središnje Bosne. Rat u kojem sudjeluje protumačen je već i prije nego što se dogodio. Tuđman bi da podijeli Bosnu, i iz toga za zagrebačke ljevičare proizlazi sve drugo. Muslimani bi, nesposobni da se obrane od Srba, da iz Bosne protjeraju preostale Hrvate, i iz toga za zagrebačke domoljupce i desničare proizlazi sve drugo. Mlakić, međutim, brani svoj život i svoj svijet. Brani svoj zavičaj od onih s kojima je prethodno zavičaj dijelio. Savršeno mu je jasno i jedno, i drugo: da Tuđman dijeli Bosnu, i da Muslimani (te godine će se prozvati Bošnjacima) oslobađaju za sebe teritorij od Hrvata. Ne pada mu na um da išta od toga zataji, jer je oboje dio iste velike priče, koja u fikciji teče, a ni u stvarnosti nije bitno različita, od vremena kada je biskup Štroca – kako će ga nazvati nesklona beogradska čaršija – bosanskim Hrvatima uzima blago, a obećava kopije. U toj Mlakićevoj priči pojavljuje se, ljubazno – samo s inicijalima!, muslimanski huškač i propagandist, koji je za sarajevski radio 1993. izvještavao o ustaškim pokoljima u Gornjem Vakufu. (Uzgred, pisao sam tada o dotičnom A. A, što mi se, bezbeli, zamjera u Sarajevu 2021.) Osjetljivom zagrebačkom oku i uhu neće se svidjeti ovi dijelovi knjige, te će Mlakić propustiti još jednu prigodu, možda i posljednju, da se nađe među “našima”. Ali neizbježno je da bude tako. Kao što je bilo neizbježno i to da Andrić doživi sudbinu kakvu je doživio, i da se njegove pripadnosti konfiguriraju na način koji nam je svima dobro poznat.

“Na Vrbasu tekija” knjiga je koja svjedoči o piscu i o čitatelju, te o njihovim fatalnim identitetima. Pisac je, naravno, Andrić, a Mlakić je samo čitatelj. Takav je to žanr, a takva je i sudbina. “Prokletu avliju” čitao je u dva vremena, iz dva sveska i iz dvije perspektive jedne te iste pripadnosti. Da bi je mogao dvaput pročitati, Josip Mlakić morao je ispuniti istu zadaću koja će mogućim učiniti ovu njegovu knjigu: nije se smio odricati. I nije smio pristajati da originale zamijeni kopijama. A pritom je svom rodu i svojoj književnosti dugovao razumijevanje za sve i za svakog, uključujući i one koji su uvijek skrušeno pristajali na kopije, e da bi zaslužili da ih se, skupa s ostalim Jugoslavenima, smatra “našima”.

Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja, “Na Vrbasu tekija”, objavljena je u suizdanju Frakture i Franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu.

Na ovom Europskom nogometnom prvenstvu hrvatska reprezentacija je u srazu s neugodnom ”Furijom” uvela nove discipline vrlo nalik utrkama formule. Naime, radi se o tome da, dok je igra na terenu i trka bila u tijeku i protivnik stvarao dobitne kombinacije, hrvatski igrači mijenjaju gume, to jest kopačke, i tankiraju gorivo, nalijevajući se posred igrališta mineralnom vodom kao da se nalaze na Hungaroringu. Al’ pri tom ovi vrli inovatori zaboraviše da se nogometna igra, a ne utrka, odvija pa im neupućeni španjolski španeri i lukavci bez uvažavanja njihovih ideja i ponašanja uvališe dva gola.

Obzirom na prevelike vrućine, zamor i slab kvalitet materijala te ”nestašicu goriva”, nadamo se da će svjetska krovna nogometna organizacija i njeni čelnici barem u pauzi između dva poluvremena, uz omiljeno pićence, šegu i šalu razmotrit’ ovu iznenadnu i ”revolucionarnu” nogometnu inovaciju, pogotovo što nadolazi prvenstvo u Kataru, a tamo igrače čeka još veća vrućina i tko zna kakve nevolje s ”gorivom” i ”gumama”.