Ukoso od mene stanuje kuća
Mirna dostojanstvena
visoka lijepa dotjerana
zatvorena pomalo odbojna
iz nje izbija tišina
Jednom je iz nje došao plač djeteta
jednom se nakratko oglasila Aida
pa odmah prestala
Navečer joj zasvijetle okna
pred spavanje iza zavjese izvire sobe
a onda sve utrne u noć potone
Ujutro izađu tiho kola
nestanu na vrhu ulice
Onda nikoga
Samo povremeno poštar
spusti pred vrata pošiljku
pozvoni, pa ode bez potpisa
– Nemam nikog drugog od koga bih mogao to da tražim. A ti se baš lepo slažeš s Bakijem. On te stvarno voli… Nećeš me valjda odbiti…
Anton ga je gledao nekoliko sekundi kao da ne razume molbu. Onda je samo slegnuo ramenima, što je trebalo da znači da se slaže, da prihvata predlog svog prijatelja. Pogledao je Bakija koji je ležao kraj njihovih nogu, u kafiću u koji su seli da popiju kafu. Bio je to lep pas, oštrodlaki jazavičar, srednjih psećih godina. Ležao je potrbuške, kao da drema, spustivši čupavu, brkatu glavu na prednje ukrštene šape, ali je povremeno otvarao jedno ili drugo oko i pogledom šarao unaokolo, kao da nekog čeka.
Nastavili su razgovor, Anton i njegov prijatelj Maksa, o uobičajenim temama, baš kao što su to radili svakog vikenda u tom istom kafiću, leti u maloj, osunčanoj bašti sa svega četiri stola, koja je smrdela na izduvne gasove automobila koji su kraj nje prolazili, a zimi unutra, u toplom separeu kraj akomulacione peći, gde su svi pili kafu, a ipak je mirisalo samo na kuvanu rakiju. Malo su bistrili politiku, ali to su uglavnom bile jalove priče, pa su prešli na svakodnevne teme o svemu i svačemu što im se događalo od poslednjeg susreta u istom tom kafiću. Više se nisu vraćali na operaciju koja je čekala Maksu, kao da su oboje želeli da to izbegnu kao neprijatnu temu. Anton i zbog toga, što je tako lako prihvatio obavezu da prijatelju čuva psa, dok je ovaj u bolnici, jer je znao da će mu zbog njegovih dnevnih obaveza to u priličnoj meri iskomplikovati život, a Maksa verovatno i zbog zebnje da bi se u nastavku razgovora na tu temu njegov drugar mogao predomisliti.
Poznavali su se od gimnazijskih dana, Maksa i Anton. Život ih je povremeno razdvajao i spajao. Sada su, u šestoj deceniji života, obojica bili samci . I to ih je na neki način ponovo zbližilo. Maksa je bio udovac, jer mu je nekoliko godina ranije ženu iz života zauvek odnela teška, ali ne i duga bolest. Decu nisu imali, pa je Maksa pokušao koliko-toliko da novonastalu prazninu u životu popuni. Tako je u njegov dom stigao Baki. Anton je bio razveden. Supruga ga je napustila kada je na nekoj međunarodnoj konferenciji o turizmu upoznala Stavrosa, bogatog Grka iz Soluna. Anton je uvek pokušavao da to pripiše Stavrosovim parama, lepoj kući na obali mora na periferiji Soluna, luksuznom čamcu, gotovo maloj jahti koju je posedovao i sigurnom, uhodanom poslu vlasnika dva polpularna restorana u tom gradu, a u drugi plan je potiskivao činjenicu da je Grk bio deset godina mlađi od njega i čak tri godine mlađi od njegove bivše drage, kao i njegov široki osmeh koji je otkrivao blještavo bele zube ispod crnih, gustih i negovanih brkova. A koje Anton, takve, nikada nije imao. Ni osmeh, ni zube. Zato je imao sina, dobrog programera, koji je nekoliko godina ranije našao posao u Irskoj, u Dablinu i tamo nastavio da živi, a koji je uvek bio više privržen majci nego ocu, Antonu. Čak je u poslednjih nekoliko godina dva puta, sa svojom devojkom, irskom katolkinjom, letovao u Solunu, u kući Stavrosa i njegove majke. Tamo su odlazili avionom iz Dablina, preskačući Beograd i Antona u njemu, koji je opet sve ponovo pripisivao parama, kući na obali mora, jahtici, ovog puta sasvim opravdano preskačući Stavrosove godine i njegov široki osmeh. I brkove, naravno.
– Za tri dana idem u bolnicu, na tu prokletu operaciju – obratio se Maksa Antonu držeći Baka na povocu ispred kafića u kome su do maločas sedeli. – Veče uoči toga dovešću ti Bakija, sa svim njegovim prtljagom i hranom potrebnom za tih nedelju dana, dok me ne otpuste. Neće ti biti dosadno, imao on neke svoje štosove. I voli te. Znam da ti to znaš.
– Znam – odgovorio je Anton, čučnuo o počešao Bakija iza ušiju i po grudima. Ovaj je zadovoljno mahao repom.
– I mnogo ti hvala – rekao je Maksa na kraju.
– Ma, jebi se, nemoj da mi zahvaljuješ. Neće mi biti teško, taman posla. Čuvaj se ti tamo, gde ideš…
Anton je krenuo put svoga stana, udaljenog gotovo dvadesetak minuta dobrog hoda. Bila je nedelja popodne, ulice su bile poluprazne. Nije imao kuda da žuri. Razmišljao je o tome kako će organizovati život i obaveze dok Baki bude s njim. Bilo kako bilo, ta nedelja će proći, baš kao što sve u životu prođe. Bolje da unapred ne izmišljam muke i probleme, pomislio je na kraju, dok je otključavao staru, drvenu kapiju zgrade u kojoj je stanovao.
Iste večeri, dok je sedeo ispred televizora i gledao nekakav okrugli sto, na kome su se političari raspravljali oko toga ko je više pokrao narodnih para i ako nisu pokradene, gde su netragom nestale, zazvonio je mobilni telefon. Zvao je njegov sin, iz Dablina. Anton se iznenadio, jer to se retko dešavalo.
– Kako si matori, šta ima kod tebe?
– Dobro sam, evo, buljim u televizor. Kako si ti? Nisi se tri meseca javio. Zaboravio si da imaš oca. Jel’ se opet spremaš u Grčku?
– Ne preteruj, ćale, nije tri meseca prošlo. Tebi izgleda sporo protiče vreme, a meni začas prođe mesec dana. Ne znam da li ćemo ponovo u Grčku. Možda ovog leta sasvim preskočimo putovanja. Navikao sam da obično nisi u dobrom raspoloženju kada razgovaramo telefonom, ali večeras si ga preterao sa tim svojim namćorlukom…
Onda mu Anton objašnjava da je u brigama, jer mu prijatelj ide na operaciju, a njemu ostavlja psa na čuvanje, što je za njega nešto sasvim novo, pa ne zna kako će se u svemu tome snaći.
– Pa ti si sam, ćale, što bi ti to teško palo?
– Pa baš zato što sam sam, zato bi mi teško palo. Ništa ti o meni ne znaš, sine…
Uz kratke pozdrave razgovor se tako završi i Anton baci mobilni telefon na niski sto pored fotelje u kojoj je sedeo. Pogled mu padne na sliku u vitrini, pored televizora, na kome su njegova bivša supruga, on i njihov sin kada mu je bilo sedam ili osam godina. Svo troje su u pokretu, nasmejani. Anton je sve slike svoje bivše supruge odavno sklonio, samo je ovu ostavio. Zbog toga što je mali Marko na njoj, često se pravdao samom sebi. Nije hteo da prizna da ju je ostavio jer je jedina ostala da svedoči o srećnom životu koji ni njega u prošlosti nije zaobišao.
Onda daljinskim ugasi televizor, na kome su se politički protivnici još raspravljali o tome ko je više zahvatio od narodnih para, popio lek za kontrolu krvnog pritiska, što je činio svakog jutra i večeri, obukao izgužvanu pidžamu i legao u krevet, uvek razmešten za spavanje. Valjalo mu je da odspava, sutradan ustaje rano, jer radi u prepodnevnoj smeni.
***
Anton je bio snimatelj i montažer zvuka, a radio je i na emitovanju programa u relativno popularnoj lokalnoj radio-stanici. Jedne nedelje pre podne od osam do dva popodne, druge posle podne od dva do osam uveče. Nije bio posebno omiljen u relativno maloj ekipi te radio-stanice, važio je za namćora i gunđalo, ali je bio koristan, jednako kao snimatelj, montažer i emiter, pa su ga kolege uvažavale. Jedno vreme su pokušavali da zbijaju šale na račun njegove ažurnosti na poslu, ali pošto Anton, te šale, niti je prihvatao, niti na njih odgovarao, od toga su odustali. Ponekad bi, posle završene smene, Anton popio kafu sa kolegema s posla u obližnjem kafiću, ali se teško uklapao u razgovore, mada se ne može reći da se nije trudio, pa je uglavnom slušao, ili se pravio da sluša ono što drugi govore. Ostatak dana najčešće je provodio sam, osim ako ga na kafu i partiju šaha ne bi pozvao komšija koji je stanovao sprat iznad njega, stariji gospodin, penzioner i udovac, jednako ćutljiv i namrgođen kao Anton, ali dobar šahista, koji nikada nije izgubio partiju protiv Antona, ali se ipak činilo da uživa u igri protiv njega. Možda baš zato što je uvek pobeđivao.
I baš u toku jedene takve partije, u utorak predveče, Antonu je zazvonio telefon. Maksa mu je javljao da će mu za jedan sat dovesti Bakija, baš kao što su se dogovorili, jer sledećeg jutra mora u bolnicu, na zakazanu operaciju.
I zaista, sat kasnije, na vratima Antonovog stana oglasilo se zvono. Kada je otvorio vrata, prvo je na njima ugledao Bakija, koji ga je gledao pravo u oči i žustro mahao repom, a onda iza njega i Maksu, sa velikim rancem u rukama. Ušli su u dnevnu sobu i seli, dok je Baki lagano obilazio svaki komad nameštaja u toj prostoriji, njuškajući ga pomno kao da će na njemu naići na ne znam kako važan trag. Anton je Maksu ponudio pivom, ali je ovaj to odbio, pravdajući se da priprema za sutrašnju operaciju, od večeri uoči nje, zahteva upravo takav režim – ništa osim vode. Onda je Maksa objasnio Antonu kakve su Bakijeve navike, koji povodac se za koju priliku koristi, koliko puta dnevno i koliko dugo ga treba šetati, kako odmeriti količinu granula, kojima je napunio onaj ranac, a koje Baki jede jedanput dnevno, uveče pre spavanja. Anton je po govoru i ponašanju svog prijatelja shvatio da se ovaj poprilično uspaničio zbog operacije koja ga čeka. To ga je začudilo, jer reč je bila o operaciji koja se već godinama rutinski radi, ali mu se nije dalo da prijatelja bodri i hrabri. Lakše mu je bilo da to kao temu izbegne, pa su uglavnom pričali o psu.
– Večeras ne moraš da ga izvodiš u šetnju, ja sam ga dobro prošetao na putu do tebe, i u parku se jurcao sa nekim kerovima, samo mu daj da pojede njegov obrok – rekao je Maksa na rastanku i sagnuo se da pomazi psa, koji ga je gledao pravo u oči i mahao repom.
Pošto je napunio Bakijevu tešku, metalnu činiju granulama, onako kako mu je Maksa objasnio, a ovaj ih smazao kao da ništa nije okusio nedelju dana, upalio je televizor, kao svake večeri, otvorio limenku piva i zavalio se u izlizanu kožnu fotelju. Baki se izvalio na tepih ispred druge fotelje i netremice gledao Antona pravo u oči. Šta se krije iza tog pogleda, pitao se Anton, koja je to pamet, kolika je, šta pas i koliko može da razume od sveta koji ga okružuje, i zašto je priroda, ili tvorac, ili bilo ko stvorio takvu životinju, jedinu na planeti koja tako odano i tako bezrezervno voli pripadnika jedne druge šivotinjske vrste – čoveka. I šta taj pseći pogled, koji je stvorila priroda, ili tvorac ili bilo ko, treba da kaže čoveku, možda da ga poduči kako može da se voli bez ikakvih uslova, da se bude odan i veran, makar se zauzvrat ne dobijalo to isto ili makar ne isto toliko, je li ta šivotinja neka vrsta nesvesnog kontrolora ljudske savesti, je li taj pogled, toliko jednostavan, a ipak tajanstven, opomena za čoveka, pa ko ga prepozna, prepozna…
Onda je ugasio televizor, Baki je malo pre toga spustio glavu na prednje šape i zadremao. Lako mu je da zaspi, nasmejao se Anton u sebi, što mu se baš retko događalo, pa njemu je savest uvek čista. A ja moram sutra da ustanem sat ranije, da ga prošetam, jer Maksa mi je naglasio da mora da kaki i piški, ali i da se dobro proluftira. Samo mi je još to trebalo! Pa je krenuo u svoj uvek razmešteni krevet na spavanje…
***
U šest i petnaest, onako kako ga je Anton programirao, oglasio se alarm sa mobilnog telefona. Anton je ustao i onako bosonog krenuo u dnevnu sobu. Baki je ležao sklupčan na fotelji u kojoj je njegov domaćin sedeo prethodne večeri. Nije se pomerao, samo je podigao pogled i naglo počeo da maše repom, tako žestoko da je ovaj glasno lupao po naslonu fotelje.
Onda su izašli u šetnju, prvo u park iza zgrade, a onda do pustih placeva iznad nje, zaraslih u visoku travu i korov. Anton je držao Bakija na povocu, nije hteo ništa da rizikuje. Pa, još se njih dvojica dobro ne poznaju. Išli su zajedno od drveta do drveta u parku, od klupe do klupe, sve ih je Baki pažljivo onjušio, a onda i zapišao. To se ponovilo i u gustišu napuštenih placeva. Onda se Baki natrtio uz jedan oveći žbun i počeo da kaki. Dok je to radio nije skidao pogled s Antona. Gledao ga je pravo u oči. Bože, šta li je to u njegovoj glavi, pitao se ovaj. Ali laknulo mu je. Baki je piškio i kakio, pa i procunjao malo, sada može da ga vrati u stan i spremi se za posao. Pa, ni kafu jutarnju nije popio, pomislio je.
Pošto je završio svoju prepodnevnu smenu, Anton je izbegao odlazak u kafić s kolegama i krenuo kući. Dok je otključavao vrata čuo je sasvim tiho cvilenje s njihove druge strane. A kada ih je otvorio, Baki je počeo vrlo glasno da cvili, ponekad bi čak i zalajao, skakao je oko njega, petljao mu se u noge i sve vreme mahao repom. Kakva radost, pomislio je Anton. I zbog čega, zapitao se. Pa, samo sam se vratio kući…
Uveče mu se telefonom javio Maksa. Nisu ga operisali, rekao je, samo su ga pripremili za operaciju. Sutra ujutru je prvi na redu za operacionu salu. Kako se snalazi s Bakijem, pitao ga je. Dobro, dobar je on, odgovorio je Anton, nadam se da će me u ovoj nedelji zaobići odlazak na teren, pričao sam ti o onim našim akcijama u prigradskim naseljima, zbog kojih sam neke dane radio od jutra do mraka. Snaći ćeš se ti, odgovorio mu je Maksa, pa, nedelju dana prođe dok trepneš… Naravno da ću se snaći, evo upravo se spremam da izvedem Bakija u šetnju, onda će dobiti svoju klopu, pa na spavanje, ništa ne brini…
*
Sutradan, pošto je završio svoju smenu, Anton je svratio s kolegama na piće u obližnji kafić. Bilo mu je glupo da ponovo odbija poziv da im se pridruži. I ovako ga nisu obožavali, pomislio je. A žurilo mu se kući. Za vreme jutarnje šetnje Baki nije kakio pa se bojao da to ne učini u stanu, mada mu je Maksa naglasio da to nikada nije učinio.
Pošto je istresao kapućino u sebe i bez mnogo uspehao pokušao da se uključi u ćaskanje s kolegama, Anton je obajasnio da mora da krene, da mu je drugar, koji je u bolnici, ostavio kera na čuvanje, pa se plaši da mu se ne usere u stanu. Otkud baš tebi da ga ostavi, dobacio mu je mladi voditelj radio-programa, koji se uvek trudio da bude duhovit, a obično mu to nije polazilo za rukom. Jebi ga, ne znam ni ja zašto je mene odabrao, odgovorio mu je Anton, ne trudeći se da bude duhovit, jer je znao da i njemu to retko uspeva. Pa je krenuo put kuće.
Usput mu je zazvonio mobilni telefon u džepu. Pogledao je, nepoznat broj.
– Jordan je ovde, Maksin brat. Da li je to Anton? – čuo je glas iz telefona.
Nije poznavao Jordana, ali Maksa mu ga je pominjao. Bio je to njegov stariji brat, koji je, za razliku od njega, koji se školovao, pa kasnije i nastavio da živi u glavnom gradu, ostao da živi na jugu Srbije i tamo osnovao porodicu. Anton je iz tih razgovora naslutio da se braća, što nije redak slučaj među Srbima, baš mnogo ne mirišu.
– Maksa mi je dao vaš broj pre odlaska u bolnicu – nastavio je glas iz telefona. – Za svaki slučaj. Pa vam javljam da je Maksa umro na operaciji…
– Kako, umro!? – otelo se Antonu.
– Otkud znam kako – odgovara mu glas iz mobilnog. – Nisam ih ni razumeo najbolje, od srca valjda, nije izdržao totalnu anesteziju. Pre operacije moj brat je u formularu ostavio moje ime i broj telefona, tako je valjda bolničko pravilo, da imaju kontakt sa nekim iz bliže rodbine…
– Primite moje saučešće – setio se Anton formalnosti.
– Hvala – odgovara glas.
– Samo – nesigurno nastavlja Anton – kod mene je ostao Baki…
– Koji Baki?
– Pa Maksin pas…Baki…
– Pustite sada psa. To je najmanje važno. Valjda vam je to jasno…
– Da, razumem, ali ne znam šta ću s njim…
– Na mene ne pomišljajte. Ne treba mi pas, a i žena mi pati od alergije. Što se Makse tiče, ovde ćemo ga sahraniti, imamo porodičnu grobnicu. Ovde je rođen, nek’ ovde i počiva…
– Ali Maksa je mnogo voleo svog psa…
– Makse više nema, gospodine – pomalo nervozno se oglasio Antonov sagovornik. – Pa, nismo deca! Sada mu je sigurno svejedno…Dajte psa nekome, pustite ga negde da odluta…ili ga zadržite…Na vama je izbor.
Razgovor se završava upravo kada Anton stiže pred ulazna vrata zgrade u kojoj živi. Penje se lagano na sprat i otključava vrata stana. S druge strane vrata čeka ga razdragani Baki, diže se na zadnje noge prema njemu, povremeno zalaje, maše snažno repom. Anton ga počeše po vratu i iza ušiju, ovaj to mirno, sa očiglednim zadovoljstvom dočeka, a onda ponovo počne da đipa i mota mu se oko nogu.
Anton opere ruke u kupatilu, otvori frižider, izvadi iz folije dva komada svežeg pilećeg filea, stavi tiganj na ringlu, uspe malo ulja u njega i čeka da se zagreje. Baki sedi na ulaznim vratima kuhinje i netremice ga gleda. Anton ga pogleda, onda skine tiganj sa šporeta, odseče jedno malo parče filea, a ostatak vrati u frižider. Iz ruke ga da Bakiju, ovaj ga zgrabi i bez žvakanja proguta.
Onda zajedno izađu u park.
***
Sutradan, posle slabog, isprekidanog sna i kraće šetnje s Bakijem, Anton kreće u radio, na svoju prepodnevnu smenu. Pola radnog vremena montira zvuk u studiju, drugu polovinu radi na emitovanju programa. I načini dva velika gafa, što se njemu nikada ranije nije događalo. Pogreškom pusti u program džingl, zbog koga se njegova radio – stanica tužila sa naručiocem, nekom privatnom farmaceutskom firmom, a potom skrivi i pauzu u programu, pobrkavši reglere na pultu. Zbog toga ga je uhvatila još veća nervoza, jedva je dočeo kraj svoje smene.
– Šef ti poručuje da mu se javiš pre odlaska – kaže mu sekretarica pošto se uputio ka izlaznim vratima. – U svojoj kancelariji je, javiću mu da dolaziš…
Anton se onda uputi kraćim hodnikom do vrata kancelarije svoga šefa, kucne nekoliko puta i uđe unutra.
Njegov šef, mlađi čovek izrazito crne kose, neobrijan onoliko koliko moda nalaže, sedi zavaljen u fotelji, dok se sa mini-linije, na polici pored pisaćeg stola čuje program radio-stanice kojom rukovodi. Nekoliko sekundi bez reči gleda Antona, a onda mu se strogo, ali bez ljutnje obrati:
– Šta je, bre, Antone? Tebi se to nije događalo. Kažu mi da ti je umro prijatelj, da je njegov pas ostao kod tebe, da si sav sluđen zbog toga. Ali to nije opravdanje. Pa svi mi od ovog radija živimo…
Anton ga gleda, pa samo slegne ramenima. Ne zna šta da kaže.
– Hajde, reši to, pa da nastavimo da radimo kako valja. Znaš i sam koliko nam je važno da se izborimo za što bolji rejting. Pa nećemo valjda da dozvolimo da slušaoci počnu da nam okreću leđa zbog nekakvih gluposti. Reši se, Antone, tog psa. Veruj mi, imam neka iskustva u tome, što pre to učiniš, biće ti lakše. Ne odlaži…
U kafiću pored radija Anton se pridruži kolegama. Naruči svoj kapućino i pokuša da se uključi u razgovor. Ali mu ne ide.
– Šta si se snuždio? Jesi debelo zasr’o danas, ali nećeš dobiti nogu, ne boj se! – kaže mu onaj mladi voditelj, uvek brbljiv i duhovit u pokušaju.
– Da li znate nekog ko bi hteo da udomi lepog, rasnog psa – umesto odgovora nekako stidljivo prozbori Anton.
Svi odmahuju rukama. Ma kakav pas, kome je danas do toga. Onaj mladi, nadobudni, odmah pokuša da plasira nekakav štos sa zoološkim vrtom, ali se njegov kraj i poenta, nesumnjivo neduhoviti, izgubiše u opštoj graji.
– A koje je rase pas? – nagnuvši se prema njemu, nekako poverljivo se Antonu obratila mlada koleginica iz redakcije vesti, uvek spremna da razume tuđe probleme, mada za njene, prouzrokovane mukama sa metabolizmom i upadljivom gojaznošću, niko mnogo mario nije. Čak su joj tepali “debela”, ne razmišljajući mnogo o tome koliko joj to tepanje prija.
– Oštrodlaki jazavičar – odgovara joj Anton. – Mnogo je pametan… i mnogo je dobar…
– Ti znaš da sam ja iz Smedereva – kaže mu “debela”. – Tamo, pored Dunava, pre nego što dođeš do tvrđave, ima nekoliko lepih parkova, gde ljudi sa psima odlaze u šetnju. Odvedi ga tamo i ostavi ga. Budi siguran da će ga neko uzeti. Tamo su ljudi drugačiji, ovaj velegrad melje u ljudima ljubav prema životinjama, a i nemaju uslove gde da ih drže. Smederevo i okolina puni su dvorišta, nekome će dobro doći takav pas, a i njemu će biti bolje nego u ovom smrdljivom, zagađenom gradu…
Anton je samo gleda i klima glavom. A ona nastavi, kao da se dogovorila sa svojim i Antonovim šefom.
– Što pre to učiniš, biće ti lakše…
B
Na kiosku brze hrane Anton kupi pljeskavicu u lepinji, koju pojede u hodu, na putu do stana. A tamo ga dočeka Baki, razdragano kao i obično. Onda Anton otvori limenku piva i sedne u fotelju. Televizor ne pali, što inače obično radi. Samo sedi i gleda u Bakija, koji opet onim svojim jednostavnim, a istovremeno tajanstvenim pogledom zuri u njega, sedeći ispred fotelje na drugoj strani sobe, kao da iščekuje šta će sada biti. Anton ga pozove da priđe i Baki ga nekako neodlučno posluša. Po navici, Anton ga onda počeše po vratu iza ušiju i prvi put zapazi malenu metalnu čauru okačenu na alku kožne ogrlice s metalnim nitnama. Pažljivo odšrafi poklopac na njoj i iz njene unutrašnjosti proviri komadić belog, urolanog papira. Anton ga odvije i ugleda na njemu nekoliko redova sitnih slova. Zapisano je bilo ime psa, ime njegovog vlasnika, sada već pokojnog Makse i njegov broj mobilnog telefona. Malo je gledao u papirić, malo u Bakija, koji opet nije skidao onaj svoj nevini pogled s njega. Onda zgužva papirić, iseče makazama novi sličan, uzme crni flomaster i na njemu sitnim slovima napiše: “Zove se Baki. Mnogo je dobar. Čuvajte ga.” Onda urola papirić, vrati ga u onu čauru i čvrsto zašrafi poklopac.
Svoju “fabiju”, najčešće parkiranui tri bloka od zgrade u kojoj je živeo, Anton je vozio dva-tri puta u toku meseca. Nije imao s njom gde da ide. A i kada je išao uvek je bio sam u njoj. Sada se vozio s Bakijem, koji je mirno sedeo na sedištu do vozača i zurio kroz prozor. Upravo su prošli Vinču, pa Boleč i do Smedereva im je ostalo još malo više od pola sata lagane vožnje.
Na ulasku u grad, kako mu je “Debela” objasnila, Anton skreće levo i približava se Dunavu. Ubrzo s njegove leve strane pojavi se velika travnata površina, koja se pružala sve do Dunava, obrasla starim, velikim drvećem. Anton nastavi dalje i odmah posle ovog pojavi se drugi park, sa dečjim igralištem, malo bolje uređen i održavan. Ipak, onaj prethodni mu se više dopao, pa načini polukružno skretanje na prvoj raskrsnici, vrati se nekoliko stotina metara i na desnom trotoaru, odmah do travnate površine parka, parkira svoju “fabiju”. Onda zakači povodac na Bakijevu ogrlicu i zajedno izađu iz kola. U šetnju.
Baki vuče povodac levo, desno, zaustavlja Antona u hodu, sve bi da onjuši, sve da zapiša, deluje uzbuđeno, nov je to teren za njega, novi mirisi, novi izazovi. U parku je malo ljudi, sa zapada se namrčilo, crni oblaci se skupljaju, kao da će kiša, možda zato nema više ljudi, razmišlja Anton. A Baki ne razmišlja, niti ume to da čini, samo vuče levo-desno i neumorno njuška. I tako, u toj šetnji, obiđoše ceo park, sve do Dunava, čak i jedan deo onog drugog parka, s dečjim igralištem, koji se Antonu manje dopao. Onda Anton čučne kraj Bakija i otkopča povodac njegove ogrlice. Oslobođen povoca , Baki još pomnije nastavlja inspekciju terena, od drveta do drveta, od žbuna do žbuna, ali se ne udaljava od Antona, koji nogu pred nogu lagano ide prema kraju travnjaka i parkiranim kolima. I tako stignu do “fabije”.
Anton više ne gleda Bakija, otključa vrata automobila i sedne za volan. Startuje motor, upali levi žmigavac, polako siđe s trotoara na kolovoz i uključi se u saobraćaj. I napravi samo jednu grešku – pogleda u retrovizor. A u njemu ugleda Bakija kako sedi na travi, na samoj ivici parka i gleda za kolima koja odlaze. Njegov odraz u ogledalu retrovizora je mali, Anton ne može da vidi njegove oči, ali tačno zna kako one tog trenutka izgledaju. U njima je samo blago čuđenje, zapitanost gotovo, posledica situacije kojoj je svedok, a ne može da je razume, ali nema ni prekora, ni ljutnje, čak ni zamerke, ničega od svega toga. I taj pogled, koji Anton nije video, ali je znao da je bio upravo takav, nastavi da ga prati ostatak dana i noći…
***
Posle gotovo besane noći, u kojoj je nekoliko puta zaspao, ali se brzo posle toga budio, Anton uspeva da odradi svoju prepodnevnu smenu u radiju bez gafova, odbijajući uporno pošalice na svoj račun, da je prethodne večeri prepio, pravdajući se da ni pivo nije popio, što je još više budilo sumnje njegovih kolega da su ipak oni u pravu.
Pošto je bez objašnjenja i pravdanja izbegao odlazak u kafić s kolegama, Anton kreće prema stanu, ali umesto da uđe u zgradu, žurno prođe pored ulaznih vrata zgrade i nastavi dalje prema svojim kolima. Posle tri bloka zgrada sedne za volan “fabije”, izađe na Bulevar, pa preko Đerma, Cvetka i Malog Mokrog Luga nastavi brzom vožnjom prema Smederevu.
Tamo se parkira na istom mestu kao i prethodnog dana. Izađe iz kola i krene da obilazi park, u kome je ponovo malo ljudi. U jednom delu nabasa na dve žene i starijeg muškarca u kombinezonima, koji u sveže okopanim lejama sade cveće.
Pita ih da li su primetili nekog psa otkad su tu. Jesu, ali uglavnom s ljudima koji ih šetaju. A kakav je taj pas koga on traži? Oštrodlaki jazavičar, odgovara im Anton. Oni ne znaju kako takav pas izgleda. Onda im Anton opisuje Bakija. Ne, takvog nisu videli, kažu.
Anton krene prema svojim kolima, zastane kraj njih minut-dva kao da razmišlja, pa pređe ulicu. Naiđe na pekaru, kupi tri pogačice i jogurt, dve pojede, treću baci u korpu za otpatke, onda polako ispija jogurt i obilazi okolne ulice. Nema pasa-lutalica kao u Beogradu, poneki naiđe, a Anton ga onda prati pogledom, ne bi li saznao da li svi idu u istom pravcu, pa da onda i sam krene na tu stranu. Ali to ne daje rezultate. Svaki džukac ide svojim putem.
Onda se vrati u park, ponovo ga obiđe uzduž i popreko, uz jedno drvo, kada nikog nije bilo u blizini, na brzinu se pomokri, onako, do pola, samo da ga niko ne vidi, računajući da će tako nešto zadržati Bakija na tom mestu, pa će ga tu pronaći narednog dana. Ko bi ga znao kako to ide sa psima, razmišljao je. Hodajući stazom uz Dunav, dva tri puta je zastao, okrenuo se prema unutrašnjosti parka i, osvrćući se oko sebe, nekako stidljivo povikao: Bakiiiii!
Mrak je polako pčeo da se spušta kada je seo za volan svog automobila i krenuo put Beograda.
***
Ujutru je Anton ustao vrlo rano, pošto je loše spavao i sanjao nekakve glupave snove. Njegova smena u radiju je počinjala u osam, a tek što je prošlo sedam sati. Sekretarica je dolazila u devet, ali nije imao strpljenja da čeka. Pozvao ju je mobilnim telefonom.
– Šta je, Antone, jel’ negde gori? – čuo je bunovan glas sekretarice, očigledno je bilo da ju je probudio.
– Ne gori, ali je važno. Ne mogu na posao, otrovao sam se nečim – laže Anton isforsirano kenjkavim glasom, kao da mu nije dobro. – Javi u radio da se organizuju i preguraju ovo prepodne bez mene. Sutra sigurno dolazim…
– Vodi računa šta radiš – opominje ga sekretarica. – Šef je bio veoma ljut zbog onih tvojih sranja prekjuče, a juče su te po radiju neki ogovarali da si došao mamuran u studio. Ne znam šta da ti kažem. Nemoj da se sve to loše završi. Ovakav posao, kakav u radiju imaš, bez obzira što je plata mala, nećeš nigde naći…
– Znam, hvala ti, ali šta da radim, otrovao sam se, proći će me valjda to do sutra- nastavlja Anton s lažima. – Samo sredi da me neko zameni, vratiću mu to kad god bude hteo…
Onda se na brzinu obuče, preskoči jutarnju kafu, otrči do kola, startuje motor i uputi se istim putem kao i juče, u Smederevo.
Pošto je parkirao auto na istom mestu, Anton krene u unutrašnjost parka, pravo prema drvetu uz koje se prethodnog popodneva pomokrio. Pozove Bakija po imenu nekoliko puta, pa krene da tumara po parku. Uz Dunav vidi mladu, lepu devojku koja vodi psa na povocu i ide pravo prema njemu. Kada su se mimoilazili, Anton joj onako usput dobaci, tek da bi započeo razgovor:
– Koje je rase ta lepa kuca?
– Nije rasan, mešanac je – odgovara mu uz osmeh devojka – meni je bio lep pa sam ga usvojila…A i pametan je.
– Svi su oni pametni – odgovara Anton, pa zausti da nešto upita devojku, a ova, kao da mu čita misli, preduhriti ga.
– A vi, kao da tražite psa, čula sam da ga zovete.
– Da, bio sam ovde u parku s njim prekjuče. Nešto sam gledao u mobilnom telefonu, nisam obratio pažnju, u trenutku je nestao – neuverljivo laže Anton. – Pa bih vas molio, ako dolazite ovde da šetate psa, a vidite ga, da mi javite, odmah ću doći…Ostaviću vam svoj broj telefona…
– Na žalost, ja sam ovde u poseti roditeljima, živim u Beogradu, ko zna kada ću opet doći. Pitajte nekog drugog ili zalepite slike psa, pa ako ga neko nađe…
Devojka ode niz stazu sa svojim mešancem, a Anton pređe ulicu, ode do kioska i kupi paklo cigareta i upaljač. Nije pušio već šest godina, a sada ga je odjednom uhvatila žestoka želja da zapali cigaretu. Pa ode do klupe u parku, sedne na nju, otvori ono paklo, stavi cigaretu u usta i zapali je. Povuče dugačak dim, onda uzme cigaretu između palca i kažiprsta, pogleda je sa svih strana, kao da nešto takvo vidi prvi put u životu, pa je baci u travu ispred sebe i zgazi nogom. Potom začuje lavež nekog psa u daljini, ustane sa klupe, osvrne se oko sebe na sve strane, pa nemoćno ponovo sedne.
Onda počne da plače. I to je potrajalo…
***
Uveče, pošto je našao parking za svoja kola sasvim blizu zgrade u kojoj je živeo, Anton se popeo u stan, bacio ključeve “fabije” na policu pored ulaznih vrata i seo ispred televizora. Ali, nije ga palio. Zurio je samo u njegov tamni ekran, u kome je, kao u ogledalu, jasno video odraz sopstvenog lika, zavaljenog u crnu, iskrzanu kožnu fotelju. Misli su mu stihijskii porolazile kroz glavu, ni na jednoj se nije zadržao. Kao da su sve bile suvišne. Samo je gledao onog čoveka uokvirenog sjajnim ramom televizijskog ekrana, pitajući se zašto je tako miran, ukočen, kao da taj obris pripada nekom sasvim drugom, a ne njemu lično.
Nije bio svestan koliko je vremena prošlo do trenutka kada je naglo ustao iz fotelje, strčao niz stepenice i otišao do male samoposluge na uglu, koja je bila otvorena uvek, i danju i noću. Kupio je malu veknicu još svežeg hleba i tri limenke piva. Onda se vratio u stan, sipao malo ulja u tiganj i stavio ga na uključenu ringlu šporeta. Iz frižidera je izvadio isti onaj pileći file, skinuo foliju s njega, omirisao ga i video da je još dobar, pa ga bacio na zagrejano ulje u tiganju.
Uz večeru popio je limenku piva, a onda je otvorio drugu, seo pred televizor i počeo da gleda drugu polovinu nekog glupog holivudskog filma. Čim se film završio, podesio je alarm na mobilnom da ga ujutru propudi na vreme, da ne kasni na posao. Onda je popio svoj lek za snižavanje krvnog pritiska, obukao izgužvanu pidžamu i legao u onaj za spavanje uvek raspremljen krevet.
Odmah je zaspao. Bio je umoran.
***
Bila je to noć čvrstog spavanja, ali bez snova. Kada ga je alarm probudio učinilo mu se da je maločas zaspao. Ali, bio je odmoran. Obrijao se, natukao na sebe garderobu od juče i bez jutarnje kafe krenuo u studio. Popiću je tamo, pomislio je.
I popio je, ne jednu, nego tri. Celu smenu odradio je na emitovanju programa, nije bilo lako, ali sve je proteklo bez problema. Na kraju smene, vrata studija su se odškrinula, kroz njih je provirio njegov šef i palcem podignutim uvis ga pozdravio. Anton je na trenutak podigao desnu ruku sa reglera i na isti načim mu odgovorio.
Nešto kasnije s kolegama, po običaju, seo je u kafić. Verovatno primećuju da nisam raspoložen, misli se, ali već me znaju kao namćora. Neće valjda ništa da me ispituju o Bakiju, bolje da im nikada ništa nisam ni spominjao. Važno je da ništa nisam zasrao u programu. Onda se prema njemu, baš kao i pre nekoliko dana, naginje ona koleginica iz redakcije vesti, ona koju svi zovu “Debela”, jer je stvarno debela, a pravi se da joj ne smeta što je tako zovu, jer joj stvarno smeta. Pa mu kaže:
– Šta si uradio s onom kucom?
– Poslušao sam te, seo u auto i otišao u Smederevo, pravo u onaj park pored Dunava – odgovara Anton.
– I?
– Naišla je jedna mlađa žena, pas joj se toliko dopao, da sam joj ga dao. Ima kuću i dvorište i sve…
– Eto, jesam li ti rekla da ćeš ga tamo udomiti!
– Jesi, hvala ti.
INTERVJU STEVAN TONTIĆ Dobitnik nagrade “Midhat Begić” o poeziju, jeziku, identitetima i odnosu BiH prema bh. nobelovcu za književnost
Razgovarala: Andrijana Copf
kultura@dnevni-listba 18.travnja 2011.
Stevan Tontić, jedan od najznačajnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika i pisaca, antologičar i prevoditelj s njemačkog jezika, ovogodišnji je dobitnik bijenalne nagrade ”Midhat Begić” PEN Centra BiH i ”Novog izraza”, časopisa za književnu i umjetničku kritiku. Tontić je nagrađen za knjigu eseja ”Po nalozima poezije”, objavljene u izdanju izdavačke kuće ”Zalihica” iz Sarajeva 2009., urednik Almir Zalihić. Odluku o nagradi žiri u sastavu Hanifa Kapidžić-Osmanagić (predsjednica) te članovi: Čedo Kisić, Dejan Đuričković, Željko Ivanković i Juraj Martinović, donio je jednoglasno. U zimu ratne 1993. Tontić je otišao u Njemačku gdje je proveo više od osam izbjegličkih godina, a nakon toga se vratio u Sarajevo gdje i danas živi. Upravo odlaskom u Njemačku, Tontić je počeo pisati nagrađenu knjigu eseja ”Po nalozima poezije”. Ugledni pisac Mile Stojić prigodom predstavljanja jedne zbirke poezije Stevana Tontića, u lipnju 2009., za Tontića je rekao ”Kod njega je ljubav iznad mržnje, a istina iznad laži”. U razgovoru za naš list ovogodišnji laureat nagrade ”Midhat Begić” Stevan Tontić otvoreno govori o nagrađenoj knjizi eseja, jeziku i identitetima, svom odnosu prema poeziji te o nobelovcu Ivi Andriću.
O čemu pišete u ovoj nagrađenoj knjizi eseja, kako pišete ‘po nalozima poezije’?
– Ta knjiga eseja je objavljena prije dvije godine u sklopu mojih Izabranih djela u izdavačkoj kući ‘Zalihica’ u Sarajevu. Te eseje, odnosno o tome što je za mene poezija kao i o mnogim drugim pjesnicima, pisao sam tijekom egzila u Njemačkoj gdje sam proveo više od osam godina, a potom po povratku u Sarajevo. Sam naslov ‘Po nalozima poezije’ znači da sam se poezijom i pisanjem o njoj bavio po nalozima koji su mi dolazili iz nje same, iz samih pjesničkih djela, a ne po bilo kakvim drugim nalozima, naprimjer onima koji dolaze iz određene politike, ideologije ili nekih klanovskih književnih interesa. Poezija je za mene u ratu, kao i u vrijeme mog egzila u Njemačkoj, predstavljala neku vrstu luke spasa i jednako tako pokušaj samoobrane vlastitog jezika, vlastitog duhovnog integriteta.
Biti čovjek je jedino što se mora, kao što se mora i umrijeti* Ivo Andrić je za mene najznačajniji pisac kojeg je ova zemlja dala* Poznavao sam Midhata Begića i ova mi nagrada, svakako, godi
O kojim pjesnicima govorite? Koji je to bio pjesnik o kojem ste pisali u tim ratnim godinama, u vrijeme egzila u Njemačkoj?
– Pisao sam o mnogim pjesnicima, pored nekih problemskih tekstova o tome što je za mene poezija, što mi znači, što je jezik poezije i poziv samog pjesnika u mračnim vremenima iz kojih nažalost još nismo izašli. Pisao sam o nekim starijim pjesnicima, sada klasicima, poput Nikole Šopa, ali i prozaistima i esejistima kao što su Branko Ćopić i Radomir Konstantinović, potom, recimo, o Dušku Trifunoviću i Dari Sekulić, i zatim mahom o suvremenicima, posebno o pjesnicima iz BiH kao što su Ranko Risojević, Mile Stojić, Ferida Duraković, Munib Delalić, Dragoslav Dedović, drugi. Tu je i jedna mali zapis o rukopisu zbirke Učili smo za pjesnike II Dragana Šimovića, koji je, nažalost, ubrzo potom umro. Pomenuću i esej o mom prijatelju Milanu Milišiću koji je tragično stradao za vrijeme rata u Dubrovniku.
Spominjete jezik koji na neki način određuje pisca. Kakav je Vaš stav prema jeziku, i na primjeru polemike Matica hrvatska Sarajevo-Zadužbina Ive Andrića iz Beograda. – Što mislite je li Matica hrvatska Sarajevo u pravu što je objavila izabrana djela Ive Andrića u četiri knjige u ediciji ”Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga”, s obzirom da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti BiH?
– O Andrićevoj pripadnosti, bar jednim, ranim dijelom opusa, toj književnosti može se s razlogom razgovarati, iako je on svoja najvažnija djela napisao na srpskom jeziku (a jezik je odlučujući kriterij pripadnosti ovoj ili onoj književnosti), pa se hrvatska književnost više od pola stoljeća nije u tom pogledu ni zanimala za njega. Proglašavan je i otpadnikom iz hrvatskog naroda. Vremena se mijenjaju, pa je danas, opet, dobrodošao. Andrić je pripadao generaciji koja se borila za stvaranje Jugoslavije i ostao do kraja jugoslavenski orijentiran pisac, usidren u srpskoj kulturnoj sredini. Tematski je, naravno, suštinski i najpretežnije vezan za Bosnu. Ta polemika za mene nije zanimljiva; tu se nadgrnjavaju razni interesi, a što se tiče pomenutog spora, ne bih ga komentirao. Radi se o pitanji autorskih prava, pa neka sud to rješava.
Kakav je Vaš odnos prema jeziku? Danas u BiH imamo tri jezika.
– Za pjesnika i za svakog pisca jezik je nešto najvažnije. On je, naravno, najvažniji i za svaki narod jer u jeziku je pohranjeno sve – pohranjena su sjećanja, cjelokupna predaja jednog naroda i jedne zemlje. Zbog toga nije čudno što se vode sporovi oko toga tko kojim jezikom govori, kako se jezik naziva itd. Normalno i politički korektno je da mi danas imamo tri službena jezika, međutim, javljaju se i oni koji bi taj jezik željeli unificirati i dati mu samo jedno, ovo ili ono ime, što mislim da nije produktivno ni u kulturnom ni u političkom smislu.
Kojim jezikom Vi pišete?
– Ja pišem srpskim jezikom (treba li reći: u svom ličnom idiomu), koji sam ranije nazivao srpskim ili srpskohrvatskim. Ako bi netko htio moj jezik proglasiti bosanskim, onda bih se protiv toga pobunio. To je upravo radila ovdašnja Nacionalna i univerzitetska biblioteka tako što je mnoge knjige hrvatskih i srpskih pisaca kodirala pod ‘bosanski jezik’. I pojedine zajedničke institucije, kao i strane ambasade, imale su ili još imaju na svojim web-stranicama kao jezike komuniciranja: bosanski i obično engleski. Kao da hrvatski i srpski ovdje ne postoje. Ne vidim zbog čega se to činilo i čini jer to samo izaziva zlu krv među nama. Neka svatko označi svoj jezik kako želi, ali u principu naši su jezici sada razdvojeni i to se mora poštivati. Svejedno što se u osnovi radi o istom ili zajedničkom jeziku. Ali nije to jedini «paradoks» u ovoj lijepoj i tužnoj zemljici među svjetovima.
Andrić je na najharmoničniji i najuniverzalniji način govorio o čovjeku s ovih prostora, i to ne udvarajući se nikome, ne navijajući nizašto i ozbiljno studirajući svoje teme
Koliko je važan njegovati jezik kao takav? Kažete da se Vaš jezik prevede u bosanski, da biste se pobunili. Koliko je važno poštovati identitet jednog pisca u tom smislu?
– To je apsolutno važno i nužno, to je ono što je elementarno korektno. Ne možemo označavati jezik jednog pisca drukčije nego što ga on sam označava. A i zašto bismo to radili? Ja sam ne samo Srbin, ja sam i Bosanac, rođen sam u Bosni i živim u Bosni, ali ja kao i mnogi ljudi i mnogi pisci smatram da je moj identitet višeslojan – ja sam i Bosanac i Srbin i Europljanin i recipijent kulture čovječanstva koju mogu apsorbirati i koju želim upoznati.
Drugim riječima, pogrešno je čovjeka kao individualca svoditi na samo jednu dimenziju?
– Ima onih koji sami sebe svode i utjeruju u samo jedan identitet koji im je najvažniji, i u kojem se zadovoljno brčkaju, ali ja sam čovjek koji je otvoren za drugo i nisam zakopan u samo jedan sloj svoga identiteta. Pisao sam i o tome u svojoj knjizi.
U jednom razgovoru za “Dane” iz 2002. koji je Mile Stojić radio s Vama, spominje se Vaš esej “Biti Srbin” iz 1992. Kako danas gledate na taj esej? Kakav je Vaš stav o nacionalnom identitetu?
– To sam napisao na početku rata na molbu mog prijatelja Predraga Fincija s kojim sam zajedno studirao filozofiju i koji je upravo bio osnovao jedan mali časopis pod nazivom ‘Zemlja’. Ja sam tada rekao (bio je to, u stvari, odgovor na pitanje uvaženog kolege Nedžada Ibrišimovića: Šta za tebe znači biti Srbin?) da sam, dabome, Srbin, ali je najbitnije biti i ostati čovjek i da je to jedino što se mora, kao što se mora i umrijeti. U tom trenutku, naravno, nije bilo jednostavno za vrijeme rata u Sarajevu izjašnjavati se kao Srbin. Ali čovjek jeste ono što jeste i ne smije sebe falsificirati. Time što sam Srbin nisam neprijatelj bilo kojeg drugog čovjeka i bilo kojeg drugog naroda. Jednako tako ne smatram to nikakvim darom ni preimućstvom, to je naprostoo jedna činjenica.
Kakav je Vaš odnos prema nagradama? Koliko Vam znači nagrada ‘Midhat Begić’?
– Smisao svake nagrade jeste u tome da skrene pažnju na nagrađeno djelo. Inače, što sam već negdje rekao, ni jedna nagrada ne čini nagrađenog pisca boljim nego što on stvarno jeste. Poznavao sam profesora Midhata Begića, koji je bio izuzetno značajna figura u književnoj znanosti i kritici u BiH, ali i u širim, jugoslavenskim okvirima. Objavio je, recimo, i izuzetno značajnu knjigu o velikom srpskom kritičaru Jovanu Skerliću iz vremena moderne, pa bi već to bilo dovoljno da mu srpska književnost duguje. Begić je bio rasan esejist; nije bio samo znanstvenik ili suhoparni interpretator književnih djela, nego je zaista bio vrstan esejist, stilist, nastojao se saživjeti s djelom o kojem piše. Tako da je ova nagrada priznanje koje mi svakako godi.
Poezija je za mene u ratu predstavljala luku spasa i pokušaj samoobrane vlastitog jezika
U ovom vremenu zaborava, koliko je važno ustanoviti ovakve nagrade koje će podsjećati javnost na velike ljude naše kulture?
– Sigurno da je važno. Ima mnogo raznih nagrada, sitnih pa i beznačajnih, ali zašto da ne? Ali pogotovo je važno ustanoviti nagrade koje podsjećaju, kako kažete, na velike ljude iz naše nedavne ili dalje prošlosti. Imamo više izuzetnih imena u našoj prošlosti kojih se danas možda slabo prisjećamo.
Spomenula sam već Ivu Andrića, i moram Vas pitati: koliko se mi u BiH podsjećamo na djelo Ive Andrića? Nekako preko njega uvijek više ratujemo nego što nas spaja?
– Da, nažalost, to je točno. Ivo Andrić, naravno, pripada svima nama u našem ipak zajedničkom jeziku i on je za mene najznačajniji pisac kojeg je ova zemlja dala. A bilo je još velikih pisaca u modernom vremenu BiH, kao što su Jovan Dučić, Aleksa Šantić, A.B. Šimić, Mak Dizdar, ili divni pjesnik Nikola Šop, naravno i Meša Selimović, Branko Ćopić i neki drugi. Ali Andrić je na najharmoničniji i najuniverzalniji način govorio o čovjeku s ovih prostora, i to ne udvarajući se nikome, ne navijajući nizašto i ozbiljno studirajući svoje teme. Nije slučajno što je postao svjetski poznat pisac i što je dobio Nobelovu nagradu.
Što mislite zašto onda ‘ratujemo’ oko njegovog imena i djela, zašto ga nema više u bh. javnosti?
– Vama je poznato da postoje neki krugovi, posebno među Bošnjacima, koji su Andrića proglasili mrziteljem Bosne i Bošnjaka, da on krivo prikazuje naše muslimane, našu povijest, pogotovo Osmanski period. Međutim, to su ozbiljni pročuvatelji Andrićevog djela, među njima i neki Bošnjaci, argumentirano pobijali. Nažalost, uvijek postoje oni, u svim našim nacionalnim sredinama, koji traže od pisca, pa i od najvećeg, da povijest i život ljudi jedne zemlje slikaju prema njihovim očekivanjima i zamislima. Kao da je pisac neki kvaziznanstvenik koji bi morao preslikavati povijest jedne zemlje, jednog područja ili jednog mentaliteta prema njihovim predstavama i mustrama. Andrić je, naravno, koliko realistički pisac toliko i pisac velike imaginacije, pisac sa svojom fantazijom i pisac u čijem su djelu prisutne pjesničke slike, kao i kod svakog drugog značajnog autora. Riječ je dakle o kritici koja ne se ne zasniva na istinskom čitanju i tumačenju njegovog književnog djela, već na izvjesnim spoljnim, ideološki opterećenim predstavama kojima se ugađa slabo obrazovanima i poluinteligentima «narodnjačke» orijentacije.
Na čemu trenutno radite?
Ja sam pisac bez zaposlenja ili kako se to kaže – slobodni umjetnik. Trenutno prevodim neke značajne njemačke pjesnike, a upravo sam završio prijevod izvanrednog njemačkog pjesnika Christopha Meckela, čije su pjesme objavljene i u posljednjem broju časopisa Matice hrvatske Mostar ‘Motrišta’. Knjiga će izaći ove godine u izdanju ‘buybooka’ iz Sarajeva.
okviri:
Stojić: Kod njega je ljubav iznad mržnje, istina iznad laži
Na promociji Tontićeve zborke pjesama ”Sveto i prokleto” u lipnju 2009., ugledni pisac i pjesnik Mile Stojić, govoreći o Tontiću, pjesniku čije djelo traje preko 40 godina, istaknuo je: “Tontić je imao više faza kao pjesnik. U prvoj ranoj fazi je bio euforičan i ironičan, u drugoj ratnoj fazi govorio je s jasnom porukom protiv mržnje i ubijanja. On sveopćoj mržnji suprotstavlja ljubav prema ljudima i svijetu u kojem živi i ženi koju voli. Dok je bio u Njemačkoj pisao je o tuđini, o najgorem ljudskom iskustvu. U ovoj zadnjoj knjizi pjeva poslije rata, o svijetu koji je srušen i koji pokušava konstruirati kao jedan novi svijet… Kod njega je ljubav iznad mržnje i istina iznad laži“, kazao je Stojić.
Pokoravanje poeziji
“Knjiga ‘Po nalozima poezije’ Stevana Tontića djelo je rasnog predstavnika studijskog književnog eseja, savršeno usklađenog s definicijom žanra kakav je kod nas teorijski zasnovao i sam izuzetno ilustrirao Midhat Begić. Knjiga zorno prikazuje lik našeg znamenitog pjesnika kao jednako uspješnog i nezaobilaznog esejista. Pjesnik tumači poeziju drugih pjesnika, shvaćajući je iznutra, iz dubina njihovog nadahnuća, uvijek se pokoravajući ‘nalozima poezije’. Poetske teme i razmišljanja o poeziji proširuju ovdje, međutim, i široki kulturološki uvidi u književnu današnjicu”, navodi se u obrazloženju žirija.
Mjesecima bi mi se, čim se probudim, pogled iz postelje dizao na sliku Voja Stanića.
– Ovo je naslikao čovjek od devedeset godina.
Tako je rekao, a ja ga ne upitah kako je sliku nazvao. To u njegovu slučaju i nije važno. Njegove slike obično su tako narativne i raspričane da im nazivi i imena nisu potrebni. Priča je dovršena u prizoru, ili u nizu prizora, jer se na mnogim Vojovim slikama istodobno vidi više dovršenih slika i prizora, na njima se odvija nekoliko paralelnih priča, koje nisu međusobno povezane.
Na slici koju sam svakoga jutra gledao, i gledat ću je i sutra, devetero je ljudi, dva psa, dvije slobodne sjenke ili, možda, dva duha, i još jedna glava u obrisu, u silueti.
U središtu prizora je putena gola djevojka, koja je nogama i lijevom rukom obgrlila palmu, koja raste posred trga. Desno od palme, pločnikom uz dalmatinsku višekatnicu djevojčica šeta psa na uzici, ide prema poširem starcu, sa šeširom koji nalikuje klobucima katoličkih svećenika s početka dvadestog vijeka. Starac izlazi iz nekakvog prolaza u novogradnji, naslonjenoj uz dalmatinsku kuću. Poštapa se i u nekoj je vrsti dramskog odnosa s djevojčicom i psom, ali ni on ne primjećuje ljepoticu koja grli palmu. Uostalom, ona je neusporedivo veća od njih oboje, poput Guliverke među Liliputancima, tako da se u jednom trenutku učini da i ne pripada istoj stvarnosti i istom vremenskom toku kao oni. Dojam da je djevojka koja se ljubi s palmom, možda, stvorenje iz nečijeg sna (Slikarevog? Starčevog? Djevojčičinog? Pasjeg?), pojačava prilika u prvom planu, koja kao da je odnekuda iskočila u sliku: pojava koja u desnoj ruci pred licem drži brkatu crvenonosu masku, a među prstima uzdignute ljevice su joj šareni klikeri. Pojava na glavi nosi ružičasti šešir, u prugastom je plavo-crvenom sakou, kojim podsjeća na cirkuskog konferansjea, i vidimo joj samo torzo. Oba lakta, trbuh i noge ispali su iz slike, kao što to biva na amaterskoj fotografiji. Visinom, pojava pripada svijetu djevojke s palmom. Dakle nije stvaran.
Kroz uski prozorčić dalmatinske kuće, za koju znamo da je dalmatinska samo po kamenom prozorskom okviru, izviruje nasmiješena, velika glava. Ona se ne bi mogla provući kroz okno, niti bi tijelo koje se u imaginaciji gledatelja nadovezuje na takvu glavu, moglo stati na kat tolike kuće. I ta je glava dio snovitog svijeta cirkuskog konferansjea i zaljubljenice u palme.
U dubini prizora, leđima okrenuti prizorima na trgu, goli ljudi, očito kupači i kupačice, vjerojatno turisti, sjede na stubama što se, pretpostavlja gledatelj, spuštaju prema plaži, ili oslonjeni na ogradu gledaju prema pučini. Četvero ih je, dvoje potpuno golih i dvoje za koje ne možemo znati jesu li baš skroz goli. Oni pripadaju stvarnosti djevojčice i starca, ali onoliko koliko turisti uopće mogu pripadati svijetu domaćih. Nije ih briga za njih, na godišnjem su odmoru, u avanturi, u stranoj zemlji i dalekom egzotičnom svijetu.
Na prozoru kuće koja je na lijevoj strani slike čuči i gleda na trg pas klempavih ušiju. Fasada je u nekoj živoj boji, sivo-ljubičasta, izblijedjela na kišama, prava morska kuća. Pas je vedar, kao da će svakog časa skočiti van i protrčati slikom.
Pri središtu slike lijevo od palme i djevojke ljudska je sjena, koja se razlijeva u dugine boje, i uzdiže se od tla, na pada na zemlju, nego ostaje da visi u zraku. Bliže promatraču, lijevo od cirkuskog konferansjea tamna je sjena Kiklopa. Oko mu svijetli.
Slika koju sam mjesecima čim se probudim prvu vidio u žutim je i zelenkastim tonovima. Njima je, više nego ičim drugim, sugerirana ljetna atmosfera. Mnoge slike Voja Stanića, ili većina njegovih slika – ako se tako smije reći, sugerira ljeto. Ne mogu se sjetiti nijedne njegove slike na kojoj pada kiša. Ili na kojoj je jako oblačno. Čini mi se da Vojo Stanić nikada nije naslikao snijeg. Ili ga je naslikao na nekoj slici koju nije pokazivao. Dojam njegova primorskoga grada dojam je vječnoga ljeta.
Na slici koju gledam nema prepoznatljivih detalja Herceg Novoga ili bilo kojega drugog grada. Općenito, rijetke su slike na kojima Vojo Stanić prikazuje prepoznatljive prizore, ljude, krajolike, kafanske trijemove, trgove. Možda nam, ponekad, pokaže realistično prikazan pogled sa svoga tavanskog prozora, gdje mu je atelje. (S Vojovog prozorčića danas se vidi betonom ograđen komadić mora, nebo, i ako se promatrač nagne, komadić obale. Prozorčić je malen, i ne bi se kroz njega mogao provući i izletjeti van. Možda je sličan prozoru s njegove slike s kojega izviruje ona velika nasmiješena glava…)
Nijedan detalj s moje ranojutarnje slike nije prvi put naslikan. I djevojčica s psom, i starac sa štapom i šeširom, i pohotnica koja grli palmu, i cirkuski konferansje, i velika glava na malom prozoru, i duh Kiklopa, i goli turisti pojavljuju se na njegovim slikama već jako dugo, u različitim prigodama, na različitim mjestima, ponekad sami, češće u širem aranžmanu, u nekoj vrevi i gužvi, na trgu, kaleti, rivi, pokraj cirkuskog vrtuljka. U određenom smislu, svi oni su likovi iz slikareve imaginacije, junaci njegova dugog slikarskog romana, koji bi, možda, valjalo prepisati i ispisati riječima, u romanesknoj naraciji. Samo tako bismo, možda, uspjeli barem nagovijestiti što se sve događa na slikama Voja Stanića, kojem i kakvom svijetu pripada njegovo djelo.
Na tim slikama, s mnoštvom uvijek istih likova, s fantastičnom arhitekturom, čudnim znakovima na trgu i po zidovima, kojekakvim kandelabrima, koji čas nalikuju na ulične gljive, čas podsjećaju na one davne plinske svjetiljke, a čas na uličnu rasvjetu iz socijalističkih vremena, odvija se život Stanićeva grada. Taj grad je, u to nema nikakve sumnje, Herceg Novi, ali ne Herceg Novi sa svojih nekoliko tisuća skalina, grad s razglednica i starinskih veduta, arhitektonskih nacrta i helikopterskih snimaka iz grada. Njegov Herceg Novi je iz snova i zamišljanja kako bi mogao izgledati grad što je slikaru za leđima, dok gleda kroz svoj uski tavanski prozorčić. Pritom, takav njegov Herceg Novi, s djevojčicom koja je izvela psa u šetnju i s mjesnom djevojčurom što se zaljubila u palmu, sa debelim zbijenim starcem i golim turistima, autentičniji je i stvarniji od svakoga drugog ispričanog, opisanog ili fotografiranog Herceg Novog. Vojo je gospodar ovoga grada i njegov najveći kroničar, njegov je Herceg Novi kao što je Dublin Joyceov.
Za razliku od De Chirica, Miljenka Stančića, Edwarda Hoppera, slikara grada koji ovom gledatelju prvi na um padnu, Vojo Stanić svoje prizore ne situira u jedinstveni vremenski okvir. On ne slika prizore iz sadašnjosti, ali ni prizore iz neke fiksirane prošlosti. Na slici koju sam jutrima gledao, i na mnogim njegovim slikama, usporedo se pojavljuju prizori iz različitih vremenskih tokova i epoha. Ali uvijek, riječ je o njegovome dvadesetom (i dvadeset prvom) stoljeću. Već se po kostimografiji njegovih junaka primjećuje da su živjeli u različitim vremenima, između dvadesetih godina prošloga stoljeća i ovoga doba. I svi su se nekim čudom, ili u nečijem snu, našli u isto vrijeme na istoj slici. Vrijeme Voja Stanića ne poznaje razliku između prošlosti i sadašnjosti, kao što se ne vidi ni razlika između stvorenja iz sna i onih iz jave; svi su na njegovoj slici u isto vrijeme i na istom mjestu, i koegzistiraju u nekom neobičnom skladu kakav ne postoji nigdje izvan njegovih platna.
On sjajno slika zahuktale i prašnjave autobuse, one koji su dalmatinskim i primorskim cestama krstarili pedesetih i šezdesetih godina. Zaobljeni, ponekad s krovnim prostorom za prtljagu, voze kroz puste i prazne predjele, nekamo prema unutrašnjosti. Na tim naizgled umirenim i utišanim slikama, kao i na onim jedrilicama koje je jedno vrijeme slikao dok plove po Bokokotorskom zaljevu, uvijek postoji neka sitnica, pomak u perspektivi, detalj u prizoru, koji nas vraćaju čudu, snovitom, halucinantnom, nadrealističkom ili jednostavno samo šašavom. I nikad to nije dosjetka. Vojo Stanić je kao usmeni pripovjedač, a kamoli kao slikar, cijelim svjetovima daleko od dosjetke – to govorim čiste duše jer, zapravo, nemam ništa protiv dosjetke, ne mislim ni da je vic trivijalna forma – ali naprosto, on nije taj. Prije će biti da je one realistične prostore pojedinih svojih slika stvarao upravo s mišlju da će u kraj njih, negdje u uglu, ili malo skriveno, naslikati svoje – čudo. Ono čudo koje se okom ne da vidjeti, osim na njegovoj slici.
U godini kada sam se ja trebao roditi, Vojo Stanić bio je šest godina mlađi od mene današnjega. Te 1966. imao je samostalnu izložbu u Oslu, u galeriji Kustforening. Gospođa jugoslavenska ambasadorica Stana Tomašević tim povodom organizirala je prijem, na koji je stigao i meksički ambasador, za kojega Vojo kaže da je u svojoj zemlji bio poznat i cijenjen pisac. Dugo je sjedio na prijemu njemu u čast, pa je slikara, možda, ujela savjest i krenuo je, kaže, misliti o tome kako je baš šteta da pisac gubi vrijeme na tako trivijalne ambasadorske dužnosti, umjesto da piše. Iz tog osjećaja, ili samo iz vizualne senzacije kakvu je predstavljao meksički ambasador, nastala je slika “Meksički ambasador u Oslu”, koja za razliku od većine Vojovih slika ima bogat naziv od čak tri riječi i jednog veznika. Nazivi njegovih slika obično su od jedne riječi, a ni ta riječ nije pretjerano važna. Jednom mi je rekao da svojim slikama daje imena samo zato što mora i što mu to traže. Ne znam je li ozbiljno mislio, ili se samo poigravao. Vojo Stanić voli tu vrstu lakih verbalizama, malih predstava za goste i prijatelje, čiji je smisao da nam svima bude lakše i ljepše. Nikada nisam sreo čovjeka koji toliko brine o ljepoti svakoga životnog trenutka. I ne znam nikoga tko baš toliko voli život, skoro da na njega nema baš nijednu primjedbu. Više puta mi je rekao da je ateist, i da ne voli groblja. Na jednome koje bi mu trebalo biti važno, on nikada nije bio. Niti na jednoj Vojovoj slici nema nadgrobnika ili krsta. Ako takva slika i postoji, ja ne znam za nju. Ako sam je i vidio, odmah sam na nju zaboravio, jer to nije vojovska slika. Istina, naslikao je on 2004. jednu vrlo lijepu sliku, 80×60 cm, koju je nazvao “Crkva”, i na njoj Bogorodicu s malim Kristom, oboje s ikonografskim znakovima aureole, kako sjede na stolici ispred hrama. Oboje su goli, djetešce razmahuje rukama, a ona preko nogu drži ručnik za plažu. Tu se Vojo Stanić našao najbliže Bogu i vječnosti, smetnemo li na čas ono što je, po narudžbi don Branka Sbutege, slikao za Gospu od Škrpjela…
Ali vratimo se meksičkom ambasadoru, jer smo o njemu pošli govoriti. Na slici iz 1966, slikanoj u maniri ranoga Stanića, prljavih boja, zemljane game i plošne perspektive, tako da namjerno podsjeća na djela velikih diletanata ili naivaca zapadnoga kruga, vidimo njega, ambasadora, u bijelom smokingu, sa čašom konjaka u desnoj i cigaršpicom u lijevoj ruci, sjedi u društvu troje zvanica, dva muškarca i žene, i svo četvero pilje preda se, kao da se upravo fotografiraju, dok nad njima ukočen stoji konobar. Na stolu su dvije pepelnice, boce s pićem, čaše, kutija šibica i cigarete Gauloises. Ili ja to, možda, u modrom pakiranju želim vidjeti Gauloises? Stol je, općenito, u vrlo neurednom stanju za jedan diplomatski prijem. Po njemu se naslućuju tragovi pepela, iz kutije je ispalo jedno palidrvce. Po zidovima prostorije vise slike, a u plitkoj dubini prizora, ispod žutog luka visi nečije plavo-bijelo ulje na platnu: zdjela s dvije ribe.
Atmosfera bi, sve u svemu, bila vrlo ukočena da nije njega u bijelom odijelu: meksičkog ambasadora u Oslu. On je centralna figura na slici, oko njega se širi prizor i započinje priča. Svaka slika Voja Stanića, ili skoro svaka, ima svoju priču. U početku, u ranim radovima koje je slikao kao četrdesetogodišnjak, svjestan da od njegovoga kiparenja neće ništa biti (Usput: pitao sam ga jednom zašto je odustao od vajarstva; odgovorio je, je li u šali ili u zbilji, da je Crnogorac, pa po prirodi stvari mora biti lijen, a kiparenje je težak posao; poslije je dodao i da nije dovoljno fizički jak; ne znam koliko se šalio, ali ne znam slikara koji je toliko slikar kao on, i koji je svoju ljudsku narav tako izrazio kroz slikarstvo.), svaka je slika imala po jednu priču, a kasnije su se priče razrasle i umnožile, tako da na svakoj biva po nekoliko priča.
Godinu nakon “Meksičkog ambasadora u Oslu” slika “Peškariju”.
S lijeve strane je postariji ribar, koji na onoj starinskoj ručnoj vagi, na kantaru, vaga jednoga manjeg zubaca, kukom ga je okačio o škrgu. Na banku ispred njega nekoliko je sitnijih ribica, jedna hobotnica, list, raža, četiri trilje i nekoliko sitnijih ugora. Na kraj tezge su neke sitne dagnje, što sitnije to bolje, jer se u luci, blizu kanalizacije goje one krupne.
S desne strane: kupci. Modrooka gospoja, u starinskoj plavoj haljini s vezom na ovratniku i rukavima, te sa slamnatim šeširićem na glavi, pruža novčanicu, da plati zubaca. U lijevoj ruci joj je povelik novčanik, na nadlanici diskretna zlatna narukvica. Ispod banka izviruju cipelice: crne s potpeticama srednje visine.
Iza nje u redu stoji, i nešto govori, starija žena, ribolikog izraza lica, grube preplanule kože, muškobanja rijetkih kosa i s naočalama crnih okvira. Ona je u crnini, vječnoj udovičkoj dalmatinskoj crnini.
Prizor je to savršene primorske idile šezdesetih godina, na prostoru od Bara i Ulcinja do Poreča, Rovinja, Portoroža. U svakome mjestu na obali i otocima postoji peškarija (ili peskarija – kako kažu u Dubrovniku), i u peškariji trgovac, ribar u godinama, s istom umašćenom kapom na glavi, vaga zubaca, dok mu po rukavima starog kaputića, koji je nekad služio za sprovode, a sad je za rad, sjakti krljušt umorenih i udavljenih riba. Tu je i mačka: oštri nokte o drvenu nogu banka s ribom. Tu je i vrša: eno je pod bankom, kao zoran dokaz da je riba na tržnicu došla živa. Okolo po podu razbacani su morski ježevi poispadali iz vrše, koje naš svijet ne jede i ne služe ničemu.
Peškarija je, kao i tolike naše riblje tržnice, ispod dva volta, dva zaobljena, arhitektonski najjednostavnija luka, iza kojih se vidi more, katarka neke male brodice, možda samo kaića na jedro, i jedan čovjek koji s rive gleda prema pučini, koja je sivo žuta, kao da je oblačan dan ili je, kako se na nebu vidi – pomračenje Sunca. Neki je planet, bit će da je to Mjesec, koji striktno gledajući i nije planet, zaklonio Sunce, ali ljude u peškariji nije briga. (Općenito, ljude na Stanićevim slikama nije briga za ono što se vidi na nebu…) Na drugome kraju neba, lijevo od Sunca, visoko iznad ribareve glave, naslikano je oko. Svevideće nebesko oko. Netko ćorav i budalast u tom bi oku prepoznao masonski znak. Krivo! Nije to masonski znak, nego je to oko dragoga Boga, koji još uvijek bdi nad primorskim svijetom. Vojo Stanić u Boga, prema vlastitoj tvrdnji, ne vjeruje, ali to je i za sliku i za samoga Boga, koji je u času njezina nastanka još uvijek živ, savršeno beznačajan podatak. Ako ne vjeruje slikar, vjeruju ribar i njegovi kupci. Vjeruju ribe, dok se opraštaju sa svijetom. Ovakav prizor naprosto je nemoguć bez Boga. Ne bi bio istinit.
Ali nismo ga opisali do kraja. Nismo rekli što ovu sliku čini savršenom dalmatinskom idilom, tačnom i istinitom u nekom višem smislu riječi. Izbezumljena pogleda, razrogačenih očiju, zubima škripi i zavlači ruku između dvije žene, muškarac neutvrdivih godina, i grabi jednog ugora. Vidimo ispod banka da je bosonog.
Tko je on?
Mjesni muto, zaostao u razvoju, ludi benac, vanbračni sin prvih rođaka ili, ne daj Bože, rođenih brata i sestre, sin jedinac prestarjele matere, nišči kakvih ima i kakvih je bilo u svakome našem mjestu, barem po jedan svagdje, kojeg se ljeti skoro ni ne bi primjećivalo, dok svud okolo vrve furešti, dok bi preko zime svojim ludostima i bezumnostima zabavljao svijet, ulazio ljudima u priče, i svojom beslovesnošću lakšom im činio sve njihove sitne nesreće.
Njegova je priča slike “Peškarija”.
U ranoj fazi, koja će potrajati skoro do sredine sedamdesetih, Vojo Stanić slikao je žanr scene mjesnoga primorskog života. Nastojao je uloviti onu opću priču, koja se ponavlja iz naraštaja u naraštaj, prenosi se i traje stoljećima, gotovo nepromijenjena, i neka je vrsta unutrašnjeg, neizgovorenog i neverbaliziranog identiteta jednoga svijeta. To je vrijeme prljavih boja, zamućenih prizora, zimskih scena, vrijeme bez sunca koje kada na njegovim slikama jednom grane, više neće ni zalaziti. Ali i tada su, uz rijetke izuzetke, njegove slike bile vedre.
Najizrazitiji izuzetak, i najmračnija slika Voja Stanića, na kojoj nema baš nijednoga utješnog detalja jest “Ispraćaj” iz 1969.
Noć pred jutro, nad lukobranom u portu svijetli sitan puni Mjesec. Radnik u mornarskoj majici i kaputiću, s francuzicom natučenom do pola čela, skida konop s bove, odvezuje brod pred isplovljavanje.
Desetero njih, stisnuti jedno uz drugo, cijela jedna rodbina, nekoga ispraćaju. Lica muška i ženska, uglavnom staračka, gledaju prazno pred sebe, netko vadi maramicu, i sve je kao da bližnje prate u logor. Ili, što je vjerojatnije, na put s kojeg se dugo neće vraćati, u neku Australiju ili na Novi Zeland, tamo gdje se ide u bolji život i u zauvijek. Jedini mlađi na slici, stoji im negdje za leđima, propinje se na prste, diže ruku i maše.
Do radnika je ugašen ručni fenjer, ali je prizor, ipak, osvijetljen. Žuto svjetlo pada na rivu i lukobran. Svjetlo nevidljivog broda, koji upravo isplovljava.
Lijepa i nekarakteristična slika. Neki Vojov dalmatinsko-bokeljski ekspresionizam. Priča o odlascima i ispraćajima među najvećim je našim primorskim pričama. Odlazilo se, masovno, od sredine devetnaestog stoljeća, bježalo se od gladi, pa od peronospore u vrijeme koje Europa pamti kao belle epoque, a u dvadesetom stoljeću sklanjalo se i od onoga što su nanosile nove društvenopolitičke i državnopravne okolnosti. Išla je sirotinja, išlo je razbaštinjeno građanstvo, odlazili su Nijemci, Austrijanci, Česi i Poljaci, kada više nije bilo Austro-Ugarske, odlazili su bokeljski Hrvati i katolici, dubrovački i cavtajski Srbi i srbokatolici, s istočnih na zapadne obale prelazili su dalmatinski Talijani, išlo se u avanturu i u život, u optimistički zamišljen spokoj, bježalo se zbog komunizma, jedni zato što su bili komunisti, drugi zato što nisu htjeli biti komunisti, odlazilo se svakodnevno, glasno ili potajice, ali uvijek je netko ostajao, i ispraćao.
Iz Herceg Novog išlo se morem i kopnom, sa željezničke stanice na krajnjem jugoistočnom kraku svih austrougarskih željeznica, i iz luke iz koje se išlo do neke veće luke, u Ankonu, Rijeku ili Trst, iz kojeg je veliki brod odlazio daleko.
Tom je svijetu Vojo Stanić naslikao sliku, pa ako bi jednom netko sastavljao enciklopediju svih naših primorskih pečalbi i odlazaka, ovu bi sliku valjalo reproducirati na naslovnici.
Iza onih koji su otišli ostaju napuštene kuće, ruševine i profunde.
Svaka dalmatinska ruševina, svaka srušena hromina – kako bi je nazvao pjesnik Raša Livada, s kraja na kraj istočnih jadranskih obala, ima više suvlasnika nego sve one žive i cijele kuće zajedno. Kuća u pravilu ima jednoga, najviše dva vlasnika. Ruševina iz koje raste smokva ima sedamnaest suvlasnika. Zato nikada neće biti prodana, i rast će iz zemlje kao ničiji spomenik kulture, sve dok se jednoga dana država ne dosjeti jadu i ne krene razvlašćivati vlasnike koji ne vode računa o svojoj imovini, kao što se to radi u naprednim zemljama Zapada. Ali malo je vjerojatno da bi se to kod nas, iujednoj od naših malih država, moglo dogoditi bez velike bune. Jer kad bi onoj sedamnaestorici država pokušala oduzeti njihovu ruševinu, svi bi se oni okupili, od Australije do Čilea, od Novog Zelanda do Južne Afrike, i bez obzira na sve pradjedovske svađe složno se borili protiv države, i izborili se za svoja vlasnička prava. Onaj tko bi dirnuo u ruševinu, dirnuo bi u uspomene i sjećanja, stvarna i fantomska, u porodične legende i u mrak svih onih imenovanih i bezimenih kurđela i askurđela od kojih su načinjeni njihovi identiteti.
“Napuštena kuća” slika je iz 1979. Žuto okrečen usputni sirotinjski kućerak negdje gore pod Lovćenom, visoko nad morem, tamo u Njegušima, gdje se ne živi od turizma, i odakle se odlazi iz nekih vrlo dramatičnih razloga, tako da ruševine ostaju bez ijednoga vlasnika. Iz kuće nije izrasla smokva, nego neko drugo, čini nam se izmišljeno, izmaštano stablo, što je bogato rodilo nekim žutim plodovima, nalik na jabuke, i izviruje van kroza sve prozore i vrata. Drvo se zakitilo kućom, i oko njega pitomo oblijeću ptice. Volio bih da su to lastavice, ali možda i nisu.
Na nebu iznad kuće hladan je, pun Mjesec, ali nije okrugao nego ima oblik pravougaonika, čija je jedna polovina u sjeni. Mjesec na nebu oblikom podsjeća na kuću na zemlji.
To je već onaj prepoznatljivi, današnji Vojo Stanić, čistih i sunčanih boja.
Na njegovim slikama nikad nije bio vidljiv politički angažman, niti su se na njima prepoznavali oportuniteti epohe. On nije slikar kolektivnih emocija, ni određenoga povijesnog trenutka. Njegov trenutak oduvijek je bio strogo privatni. Mimo njega prolazile su intelektualne, umjetničke i političke mode, a on je ostajao onakav kakav jest, slikajući ono svoje i ne misleći o tome je li figuracija prevaziđena, arhaična i reakcionarna – kako se to nekome moglo učiniti već od pedesetih godina prošlog stoljeća, ili je štafelajno slikarstvo definitivno mrtvo – kako se priča od ranih dana konceptuale.
Sve do jednom, Vojo Stanić bio je umjetnik izvan vremena. Onda je došla 1991, kada su hulje pokazale svoja stvarna lica, a strašljivci su se posakrivali u svoje estetike. Tada je Vojo učinio nešto što ga je zadugo učinilo najosamljenijim Hercegnovljanom i jednim od najusamljenijih naših umjetnika, uopće. Protiv logike stada i volje većine, mimo rezona mirne građanske svakodnevice, rekao je svoje o napadima na Dubrovnik. U besramna doba izrazio je svoj sram, čime je svojim sugrađanima i sunarodnicima omogućio da se u nekoj tada dalekoj budućnosti pozivaju na njegov svijetli primjer. Čestitost Voja Stanića postat će tako kolektivni moralni kredit Crnogoraca.
Rat će se pojaviti na dvije poznate slike.
Prva iz 1992. nasmiješeni je ženski akt iz potkrovlja. Djevojka negroidnih crta lica leži ispod otvorenoga krovnog prozora, baca u zrak novčić ili neku sličnu sitnicu, dok se niz oblačno nebo obrušava borbeni avion. Naziv slike je “Rat”
Druga je “Barka” iz 1993, i zanimljivija je, raskošnije, prave vojovske priče. U prvom planu, na lijevoj strani slike, djevojka je u toplesu i tangama. Lebdi nad kockom, koja je položena na rivu, i baca balon u zrak. Lijepa, mlada turistkinja. Na desnoj strani muški torzo u tamnom kaputiću srezanom pod lopaticama, poboden na štap gleda prema pučini i zadovoljno se smiješi. To je jedna od onih Stanićevih fantastičnih figura, koju u tipskim varijacijama susrećemo na više njegovih slika. Ispod, na nevidljivoj plaži, sunčaju se dvojica muškaraca, jedan je ćelav, drugi sa šeširom, dok mimo njih promiče blijedi djetinji duh. Tu je i jedna čudna modra boca s okruglim čepom, i barka na jedro koja promiče prema jugu. Jedro je napuhano suprotno od kretanja barke, što gledatelju sugerira snovitost prizora. Vojo Stanić kao iskusni jedriličar, ali i pripovjedač koji pažljivo vodi računa o detaljima, brodove i jedra slika naročito vodeći računa o vjerodostojnosti prizora. Dakle, ukoliko barka jedri u vjetar, iako je jedro namješteno niz vjetar, onda za to postoji dobar razlog.
Prizor je ovo savršene morske idile, jedna od njegovih žanr scena, koju remeti tek jedna sitnica: avion koji pada za horizont. To je rat. Ljudi se u miru sunčaju dok malo dalje po nečijoj idili dejstvuju vojni bombarderi. Tako je uvijek i svugdje i u svim ratovima. Idilični predsmrtni trenuci čovječanstva.
Slika “Noć” iz 2001.
Još jedna od onih koje su za njega netipične. Ljeto je, vrijeme onih teških noćnih žega i sparina, kad čovjek ne može zaspati od vrućine. Goli postariji muškarac leži pokraj komonćina s upaljenom stolnom svjetiljkom. Iznad je slika, umjesto portreta dvoje na vjenčanju, kakvi su obilježili naše dvadeseto stoljeće, dvije su glave od kojih je jedna naopako izokrenuta. Ili to i nisu glave.
Na podu je parket na kojem se u žutoj ocrtava uspravni pravokutnik prozorskoga okna, kroz koje ulazi mjesečina. Mjesec je pun, pada njegovo svjetlo po crnome noćnom moru i po parketu.
Ova slika podsjeća na Edwarda Hoppera, velikoga američkog realista, s kojim Vojo Stanić, inače, ne dijeli ništa, osim talenta i slikarskog intenziteta. Ali to je već sve. Hopper je, međutim, izbjegavao slikati unutrašnjim okom, izbjegavao je ono čega nema, i zato je bio genijalni portretist kolektivne američke samoće. Vojo Stanić izbjegava samoću, i slika nemoguće prizore. Ono čega u zbilji, navodno, nema.
Na ovoj slici je tako naslikao prozorsko okno bez prozora. Onako kako to izgleda kada je kuća tek sagrađena, prije nego što je okuju stolarijom. Čemu prozor u vrelu ljetnu noć? Tome što će jednom doći zima? Da, u životu je tako, na Hopperovim slikama je tako, ali Vojo Stanić ne slika ono što će jednom biti, nego ono što je sad. Trenutak njegove sadašnjosti, vrela ljetna noć, proteže se u vječnost. To je čudo ove slika, ali i mnogih Stanićevih slika. Trenutak rastegnut u vječnost.
Poslije kratke bolesti, u Novom Sadu preminuo je pjesnik, romanopisac, esejista, antologičar i prevodilac, Stevan Tontić. Za mene je to pretužna i preteška vijest da bih mogao napisati jedan potpun nekrolog. Znam da će nekrologe pisati više njegovih prijatelja, poznanika, kao i onih koji to rade po službenoj dužnosti, što ne znači da su izvan kruga njegovih poštovalaca. Stevan Tontić je bio blagorodan čovjek, uviđavan prema drugima, pažljiv kada je u pitanju knjiženost, takav je bio kao dugogodišnji urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući „Svjetlost“, takav je bio i kada je morao da ode iz ratnog Sarajeva, napisavši izvanrednu knjigu „Sarajevski rukopis“ koja je prevedena na više jezika. Nevolje izgnanstva pretočio je u poeziju u kojoj se pojavljuje i Gospod kao njegov sagovornik u samoći i bespućima, idući tako stazom sličnom stazi Nikole Šopa. Kada se skrasio u Novom Sadu, Tontić je napisao nekoliko izvanrednih knjiga poezije za koje je dobio gotovo sve značajne nagrade u regiji, ali i nekoliko velikih evropskih nagrada. Pisao sam gotovo o svim zbirkama Stevana Tontića, ali sada, u danu njegovog odlaska, odlučio sam se da ponovim recenziju za banjalučku knjigu „Svakodnevni smak svijeta“ (2001) jer mi se čini da je ona veza između „Sarajevske zbirke“ i kasnijih pjesama nastalih u Novom Sadu. Ovdje je objavljujem na ćirilici, pismu koje je Stevan Tontić koristio i kada je slao svoje pjesme Miljenku Jergoviću za „Ajfelov most“. Svaka od tih pjesama bila je mala pokazna vježba savremenog pjesnika koji neprekidno spaja klasično i moderno, nalazeći i svoje mjesto u tom lancu, tom kontinuitetu, koji uvijek prizivaju ostvareni književnici kao svoj jedini putokaz kroz lavirinte poezije.
СТЕВАН ТОНТИЋ – СВАКОДНЕВНИ СМАК СВИЈЕТА
Стеван Тонтић (рођен 1946. године у Грдановцима код Санског Моста) пјесник, прозаиста, књижевни критичар и антологичар, данас је сигурно један од најпознатијих српских пјесника у Европи. Аутор је десетак збирки поезије за које је примио више значајних домаћих и страних награда. Бјежећи из пакла ратног Сарајева, живио је у вишегодишњем егзилу у Њемачкој гдје је постигао изузетну књижевну репутацију, усавршио њемачки језик и почео да преводи савремене њемачке пјеснике. До сада му је објављено више избора из поезије који су преведени на више страних језика (њемачки, пољски, чешки, румунски, македонски, итд.).
Најновија збирка поезије Стевана Тонтића, Свакодневни смак свијета, слиједи поетику по којој је постао познат у пјесничким круговима, пјевање из животног глиба са иронијским отклоном у коме се огледа филантропија коју смо прије Тонтића чешће осјећали у драмама, рецимо, Шоа или неким Мрожековим причама. Као што Тонтић каже у причи-пјесми Оловке пољског пјесника, његова је поезија „прожета скепсом“ и посебном врстом ироније.
Збирка Свакодневни смак свијета има пет циклуса, Свакодневни смак свијета, Та земља, Звук судбине, Звук прогонства, На мртвом сеоском гробљу, Мој платан у Берлину и додатак од двије поетско-прозне цјелине.
Основни утисак послије читања Тонтићеве лирике јесте стална тежња ка депатетизацији овог нашег видљивог свијета потонулог у хипокризиију. С једне стране вјековима се прокламују етичке и придружене људске вриједности, с друге стране они који би требало да их проводе и штите сами су огрезли у неморал и посвемашњу бласфемију. Пјесник покушава да пјеснички депатетизује и десакрализује наше виђење свијета и да га тако учини јаснијим и прихватљивијим као простор људског обитавања. Дволичност се може превазићи ако смо је свјесни и ако имамо жеље да је превазилазимо.
Пјесник креће од култног датума своје генерације, 1968. године, када је кантовски видио свијет: Звјездано небо нада мном/Љубавни закон у мени! истовремено комунистички дрско сумњајући да постоји други Апсолут, Врховни Вођа или Господ Бог. Млади пјесник, бунџија, који је мислио да све зна и да му је све јасно, данас завршава своју пјесму:
А данас, са искуством смака свијета,
Корак ми се заплиће, некако скрхан.
Ријетко се деси да безглаво упаднем
У бездано звјездано гротло.
То је пјесник, филозоф, онај који види даље од других, схватајући да више нема оне прозирности свијета и васељене која му се чинила тако дохватљива.
Слично је и у пјесми О издигнутим и обореним главама, сагледавајући врлине поносне главе и пакост њеног тијела, судбинску близину губилишта, да би на крају завршио својом тешко скепсом, када је глава одрубљена, она је Одскочила с пања у траву./О поносу и осталом ништа. То непрекидно суочавање са тривијалношћу зла у свијету приближава пјесника Тонтића Хани Арент која је прва у послијераној Европи, на суђењу Ајхману, препознала тривијалност зла.
Читајући пјесме Стевана Тонтића ми читамо наше вријеме, с оне стране огледала, као у некој огледној школи, гдје професор говори ђацима: Ево, у ово вас свакодневно убјеђују, а овако ствари изгледају. То је бриљантно пјеснички дато у заиста антологијској пјесми Сувише близу, сувише далеко, гдје у посљедња два стиха, пошто смо ову малу расправу о Богу прочитали, пролазећи кроз свакодневни циркус звани живот, стоји: Правду у своје руке узима најервноснији безбожник / И скида главе које му одричу божанске акредитиве.
Једино што овај свијет чини прихватљивим је љубав, домалоприје живи мртвац, несахрањен, мртвац без умрлице, у тренуцима када види лијепу жену:
Тад утробу ми лизне пламен,
Који се дрско узвитла из мртвих,
Из мрачног трезора светих успомена,
Те моје једине, фантомске имовине
Из давно минулих времена.
За пјесника је његов прошли живот тај МРАЧНИ ТРЕЗОР СВЕТИХ УСПОМЕНА, баш онај који се огласио онако жестоко 1968. године да би потом био атомизиран у непрепознатљиве честице. Узимајући као први стих пјесме чувени стих хрватског пјесника Јуре Каштелана: Лијепа је ова земља. Мени најдража Тонтић га у три строфе подвргава преиспитивању, да би закључио на свој начин:
Дубоко негдје пријатељ мој лежи. / Несносан је живот, сва та камуфлажа.
Пјесник ту камуфлажу раствара, осјећајући егзистенцијалну језу, истовремено зов живота и његову свакодневну негацију у којој олош коло води, али пјесник осјећа, можда више него што је сигуран у то да:
Остаје његова ријеч на земљи
Да ваздух живих заталаса.
Пјесме из нове Тонтићеве збирке својом дубином и јасноћом освајају читаоца и показују осјећајност овог времена као мјешавине очаја и заноса, без чега се поезија и не може писати. У сваком случају, ријеч је о поезији моћног ауторског рукописа који се непрекидно допуњава и тако пјесника потврђује као својеврсног тумача времена.
(Banjaluka, 13. oktobra 2016)
Vazdiže se do neba
i silazi u podzemlje
za svojim stihom
Stevan Tontić, vitez skepse
u ljudskoj duši, praćene ironijom.
Podruguje se, kao, i prkosi,
a zapravo nježno srcem dodiruje
vrhove trnja u svojim pjesmama.
Za njima, Stevanom i stihom,
pazeći da ne zgazi mrava,
korača brižna Majka
i opominje sina da se čuva Poezije.
Neprimjetno,
kao kad Bog gleda stado
rasuto po planinskim proplancima,
Otac ih oboje nadzire,
strahujući da će pobjeći
od sebe ili u sebe.
Stevan govori pjesme
dok publika udiše stihove,
kao nesrećnik čist vazduh
kada ga nekoliko dana poslije potresa
izvuku ispod ruševina.
(Objavljeno u zbirci “Plavet”)
Dva su mjeseca otkako je otišao fra Stjepan Duvnjak. Skoro nije bilo dana da nisam na njega pomislio. Kako nećeš, kad ljúdī, kakav je bio on, u ovome posrnulom i opustjelom vaktu nedostaje kao kruhu soli, da bi bio kruh.
Svojevremeno, kada sam u Svjetlu riječi (za urednikovanja fra Ivana Šarčevića) tražio sažetu „formulu“ duha bosanskoga franjevaštva za naslov teksta, upravo mi je cijela pojava fra Stjepanova ponudila rješenje: vedrina i pregaranje.
O Duvnjaku – svećeniku, redovniku, profesoru manje više sve se zna, ili se lako može saznati. Možda je manje poznata njegova teološka „specijalizacija“: teologija slike. Bi li se moglo pomišljati kako baš u nesvakidašnjem spoju tih dvaju pojmova, u beskrajno zanimljivom i zagonetnom međuprostoru što ga oni otvaraju, valja tražiti fra Stjepanov skroviti, unutarnji duhovni profil i intelektualno nagnuće. S time se, opet, nekako prirodno slagala njegova čudesna posvećenost i upornost u radu i borenju za zavičajni samostan u Kraljevoj Sutjesci kao nukleus kulturnoga, povijesnog i identitetnog pamćenja. Rezultati toga rada su nam pred očima: samostanska knjižnica i muzej kao biser u guduri Trstionice, u srcu Bosne. A kad bi mogao, fra Stjepan bi nam – to je sigurno kao amen – dobacio da on tu još ništa nije završio, da tu još ima posla i posla. Samo je on znao koliko je u pravu.
Unutarnji rat 1993-94. između Bošnjaka i Hrvata obilježio ga je posred srca. Bio je jedan od njegovih najvećih zatajenih junaka. Pred očima mu se, u ludilu vjerske i nacionalne omraze, raspadao njegov svijet. Tisuće njegovih vjernika odvedeni su od svojih i otjerani od drugih, da se više nikada ne vrate. Cijela sela opustjela. Kao gvardijan samostana i sam je bio u opasnosti, fizičkoj i moralnoj, tanjoj od dlake a oštrijoj od sablje. Kad se sve to ima u vidu, neće biti nimalo čudno, nego za fra Stjepana tipično i logično, da su ga na jednome od poslijeratnih fratarskih izbora braća bila izglasala za provincijala Bosne Srebrene a on se te časti – odrekao. I u vedrini i pregaranju radio svoje do smrti – profesorovao i utvrđivao Sutjesku kao baštinu za budućnost.
Ne mogu se hvaliti da smo se viđali često. Kad bih sve sabrao, zanemarivši letimične, slučajne susrete – desetak puta u preko dvadeset godina, ne više. Prvo što sam osjetio čuvši da je umro, bio je oštar žig konačnosti, nenadoknadivosti: zar je moguće da ga nikada više neću vidjeti, s onim njegovim pogledom – u isti mah prodornim i šaljivim, s onim njegovim glasom i tonom – u isti mah ironičnim i toplim, s onim njegovim načinom govorenja – u isti mah jezgrovitim i punim smisla. Ako je u tome mom osjećaju bilo sebičnosti, valja ju i priznati: fra Stjepanov odlazak najličniji je, intimni gubitak. Eto, time, a ne brojem i čestoćom susreta, mjerim tugu za fra Stjepanom.
Psalmist pjeva: Dani su čovjekovi kao sijeno, / cvate k’o cvijetak na njivi; / jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, / ne pamti ga više ni mjesto njegovo. A fra Stjepan Duvnjak bio je čovjek koji je znao svoje mjesto. Ima li u ljudskom življenju višega postignuća? Ako bi i bio psalmist u pravu, a jest, jer on vrijeme zaborava mjeri eonima, fra Stjepanova ostvarenost ne biva manjom: njegovo mjesto ne mora pamtiti njega, ono će biti pamćeno po onome što mu je fra Stjepan dao. Siguran sam da bi on time bio sasvim zadovoljan.
Post scriptum.
Ne tako davno, jedne jeseni bijesni su novobosanski patrioti (grupa Antidayton) napali fra Stjepana Duvnjaka da uzurpira pristup arheološkom kompleksu kraljevskoga dvora uza sami samostan u Kraljevoj Sutjesci, na kojemu bi oni rado provodili svoje patriotske teferiče. Fra Stjepana su – šta bi drugo – optužili za hrvatski antibosanski nacionalizam. Javio sam mu se mailom, a on mi je odgovorio:
„Nije mi prvi put u životu da me drugi svrstavaju. Tako to bude kad se sam ne svrstaš i pogotovo ako si nesvrstan. Kraljevski dvor u Kraljevoj Sutjesci jednom polovicom spada u dvorište Samostana, tako je to stoljećima, a drugi je privatni posjed pok. Ivice Šaina. Pokojni fra Miroslav Milošević se uvijek na njega ljutio i tvrdio da je on to uzurpirao. Ja sam bio sretan da to čovjek koristi i uvijek drži uredno. Ivica je davno umro i taj dio Dvora je zapušten. Moram biti neskroman i kazati da u dijelu koji spada na samostan jedini ja već godinama prolijevam znoj koseći, krčeći, obrezujući i pritišćući Zavod za zaštitu spomenika kulture, dakako preko samostanskih vlasti, da otkopane zidine prekonzervira i obrušene zidove sanira. Na sve strane sam čamčio da se prikladno uredi i prostor za kip kraljice Katarine i na moju veliku radost sve je ostvareno. Sve sam činio samo zato da brojni posjetitelji, mnogo je stranaca, ne prolaze kroz brlog i šikaru. Kao dugogodišnji član udruge Kraljevski grad Bobovac, koju je u Varešu osnovao i vodio Mladenko Marijanović, trudio sam se da se barem u red dovede kraljevski mauzolej, naravno uz odobrenje Zavoda za zaštitu spomenika. Dugo vremena je mauzolej bio otvorena rupa u kojoj su godinama u vrelim ljetnim danima plandovale ovce okolnih sela. Trebalo je vremena i vremena da se izbaci ovčji izmet kako bi se pristupilo unutarnjem uređenju. Udruga je sama moljakala razne institucije za potrebiti novac. U tome smo uspjeli. Onda se Kraljevstvo Bosansko, koje je opijeno vlastitom slavom prespavalo 550 godina, probudilo i ukazalo se Antidaytonu, kardinalu, vojnim ordinarijima, hrvatskoj vojnoj komponenti, i zamolilo ih da promašu svim zastavama da mu rastjeraju mamurluk. Tako to biva kad središnji povijesni lokaliteti nisu briga države već jalije i udruga, i kad se povijest ideologizira. Tako će to i ostati, kako i sam tvrdiš. Ja ostajem i Bosanac i Hrvat i bosanski fratar. Dokle dur – dur.“
„Možda sam psihopat?“ prošlo mi je glavom dok sam gledala kako sestra sapeta u barem dva broja premaloj uniformi izlazi iz sobe noseći u rukama moje nečujno dijete. Korak joj je bio starački spor, kao da mi hoće dati još jednu šansu prije nego izađe i odnese ga negdje izvan dohvata. Okrenula sam se od njenih leđa i pogledala prema tamnim prozorima čije me crnilo već satima podsjećalo na sklopljene oči čudovišta koje nikako ne smijem probuditi. Umorna neonska svijetlost bojala je sve u prljavo zelenu, nijansu moje trenutne svijesti, što nikako da se ugasi i odmori. Misli su mi se vrtjele poput poludjelog derviša, odlučnog nikada se ne zaustaviti, ili barem dok ne nestane, on ili stvarnost, njemu svejedno.
Na trenutak sam opet u boksu gdje netko anoniman grubo viče na mene da guram, istovremeno mi nježno dodirujući list desne noge koji ga prima s izdajničkom radosti. Vrištim i neobično odvojena čudim se tom dualizmu dok se svakodnevni dio mene bori s osjećajem nemoguće boli u međunožju koje se kao, na nekakvoj srednjovjekovnoj spravi za mučenje, doslovno raspada i jedino što tada sebično želim je da prestane biti moje. Da ga poput usijanog pokvarenog zuba izvade i bace da ga nikada više ne vidim. Ili da ga ipak stave sa strane pa mi ga poslije ponude poput vječnog pobjedničkog podsjetnika na traumu koju sam izdržala, a mislila sam da ne mogu. I da možda poželim sve to još jednom. Ne znam.
Činilo se nemoguće to izdržati, činilo se nemoguće da i druge žene proživljavaju isto što i ja ovdje, raskrečena, okružena, sama i prestravljena zbog sigurne smrti jer tu sigurno nešto nije u redu. Morbidno zamišljam kratku, skoro statističku vijest koja u nekom opskrbnom kutku dnevnog portala obavještava da je povremena gošća modnih rubrika, L.S. (32), umrla zbog komplikacija pri porodu. I točka.
„Aaahhhhhhh“, oštra bol od pomicanja vratila me u prostoriju koja je vjerojatno i bila sazdana od mnoštva drhturavih priča praktično identičnih mojoj. Oblijepljena tisućama nevidljivih komadića različitih veličina, koje poput neke shizofrene kolaž tapete prekrivaju sve ovo, navodno umirujuće, zelenilo, životi upijeni u zidove.
Zaustavila sam se u pokušaju istezanja ukočenog tijela u strahu da ne pukne neki od 25 šavova zaduženih da me jednom ponovno dugoročno spoje i učine cjelovitom.
Žena na krevetu kraj mene promijenila je stranu i sada je okrenuta prema meni. Slijepljeni pramenovi crne kose prekrivaju joj dio lica i spajajući se na jastuku čine od njezina bljedila nepravilno srce čije se kucanje poklapa s neznatnim pomicanjem obraza. Usta i nos joj se tek naziru, liči na nedovršeni crtež talentiranog amatera kome je nestala ideja što je želio stvoriti, ali ne želi si priznati poraz pa bira lažnu nedovršenost.
Crni prozori počeli su mijenjati nijansu najavljujući kraj ove nemoguće noći, duge poput polarnih zbog kojih ponekad zaboravimo živjeti na svijetlu. Kako bi nam život bio beskonačno dug da ne spavamo, ne odmaramo se od vlastitih misli čije iskre za vrijeme budnosti kao virusi preskaču jedna na drugu neprekidno se dotičući poput zaigrane djece nesvjesne opasnosti. Ujedinjuju se naizgled povezane i pod kontrolom, ali skoro uvijek dovedu gdje nisu trebale, na neka maglovita mjesta gdje se dotiču svijest i podsvijest i ustvari počinje naša stvarnost od koje se cijeli život tako neuspješno skrivamo.
„Budna si?“ glas joj je promukao od spavanja.
„Cijelu noć“, umorno sam kimnula.
Oprezno se pridigla, nemarno prstima prošla kroz gustu kosu i pogledala prema van gdje je svjetlo polako nadvladavalo tamu. Kad se ponovno okrenula prema meni, više nije bilo oblika srca. Podbuhli obrazi pričali su samo o nakupljenom umoru.
„Jesi vidjela? Dečko ili curica?“
„Cura“, pokušala sam se nasmijati. „Nakratko su je doveli, nije ni oči otvorila“, smiješak mi je bio glinena maska koja se naglo stvrdnula. „Ti?“
„Isto curica. Vidjela sam je na tren dok su je odnosili. Mislim da jesam, onesvijestila sam se“, dodala je to kao da se optužuje za nečuvenu slabost. Njezin prvi neuspjeh kao majke.
Sjetila sam se priča svoje svekrve, ona je živjela nekakav američki film. Sve njezine emocije i postupci vjerojatno su bili naučeni iz priručnika za ispravne mame. Zatrudnjela sa 25, taman s koliko treba, ne predug porod, da se njen Ivan ne muči, ali opet i ne prekratak, da ne ispadne da nije prinijela svoju žrtvu, čin rađanja ujutro, kako se i pristoji, savršeni plač njezina sina nakon jednako savršena nježnog udaranja po guzi od mlade plavokose sestre savršenog osmijeha, savršeni prvi zagrljaj i savršeno međusobno zaljubljivanje dok su se ispod intenzivne tople svjetlosti proljetnog jutra njihove jednako savršene smeđe oči po prvi puta pogledale.
Pomislila sam na tog savršenog Ivana koji se u našoj savršenoj kući vjerojatno dobro naspavao i polako se, nakon brijanja i obilnog doručka, sprema doći ovdje ogledati se u djetetu koje je izašlo iz mene.
„Ja sam Maja“, njezin i dalje promukli glas došuljao se u spas.
„Lorena“, mahnula sam joj dlanom kao da iz kočije pozdravljam oduševljenu svjetinu. Sad kad se rasvijetlilo, vidjela sam da je sitna i jako mlada, možda devetnaest, dvadeset. Tanka podlaktica virila je iz posteljine podsjećajući na slučajno potrganu granu na nekom travnatom puteljku uz šumu. Bilo je teško spojiti njezin glas s pojavom. Lutka nekog trbuhozborca.
„Misliš da će nam ih brzo donijeti?“ grč s kojim je to pitala malo me posramio. Zašto ja to nisam pitala nju?
„Sigurno hoće. Možda nakon doručka.“
Sva se ozarila. Možda je povjerovala u ono moje odmahivanje kraljice majke.
„Moram je vidjeti. Da znam da je sve u redu“, izvukla je i drugu mršavu ruku ispod pokrivača i njom krenula prema ormariću. Ova je na sebi imala malenu jednobojnu tetovažu keltskog čvora s ubačenim svečanim M i D unutar prstena. Oznaka za vječnu ljubav, kako prigodno za trudnu devetnaestogodišnjakinju, pomislila sam s ironijom koja mi se tijelom širila poput gorkog duševnog lijeka. Na mom vjenčanom prstenu inicijali su se izlizali i gotovo već stopili u patinu srebra u žudnji da ispočetka postane anonimno i samo svoje, bez opterećenja obavezom nošenja nečijeg imena koje stalno ispočetka zahtjeva ono što je neka mlađa inačica naivno obećala i za lažnu vječnost prepisala iz kolektivne memorije. Ta su slova pomalo nestajala običnim korištenjem ruku, bez turpije ili nekog alata, samim pranjem, korištenjem sapuna, krema, rukovanjem, trenjem o tuđa tijela u zgužvanom tramvaju, nošenjem vrećica, dodirivanjem. Nije li to neko kozmičko izrugivanje, to kako naša velika ozbiljna obećanja brzo blijede u običnosti našega življenja?
Prsti su joj radili brzinom školovane daktilografkinje iz crno-bijelih filmova. Munjevito su klizili po staklu malenog ekrana spajajući slova u riječi koje će neshvatljivom brzinom doći do nekog jednako priključenog. Tako usredotočeno, lice joj je djelovalo odraslije i grublje, nekako spremnije na novi život.
„Šaljem poruku prijateljici čija mama radi tu u bolnici“, rekla je bez okretanja. „Da je zamoli da ode pogledati moju bebu, da budem sigurna da je dobro, da je sve u redu“, nježni smiješak ponovno ju je pomladio i učinio tek curicom što je i bila.
Kimnula sam misleći o svojem djetetu kojemu još nisam vidjela oči. Bilo je veće nego što sam očekivala i činilo mi se nemoguće da je takvo zaista izašlo iz mojega tijela. Poput nekog grabežljivca privilo se uz mene odmah hvatajući i grizući bolnu bradavicu upale dojke nespremne nahraniti ni mačića, a kamoli ovakvu gromadu.
Sestra ga je namještala istovremeno meni dajući upute kako dojiti i postati prava majka, sposobna dati sve što je potrebno za to maleno, toliko ovisno biće. Njezini su dlanovi bili nježni prema njemu, a grubi prema meni, izgleda da je s godinama izgubila toleranciju za neodgovorni odrasli svijet. Bila sam sigurna da će otisci tih prstiju ostati na mojim rukama i ramenu kao privremeno crveni, pa onda ljubičasti i na kraju žuti podsjetnici na vlastitu nesposobnost.
Sunce je do kraja ušlo u sobu potpuno uništavajući djelovanje otužnih neonki čija se svrha osvjetljavanja sada činila tužna. Zastrašujuće noćne sjenke i kosturi postali su radijatori, lampe, stalak za infuziju i ručice za pridržavanje što su se cijelu noć ljuljale iznad nas poput improviziranih vješala. Na hodniku je netko gurao kolica u kojima su se metalno oglašavale posudice i različite vrste pribora za jedenje. Mogla sam zamisliti vilice kako se međusobno kače o zupce i zapinju klizeći po noževima pri dnu i trbušastim žlicama sa strane. Činilo se da ću, ako uspijem zadržati pažnju, čuti tu nekakav ritam, da ću u tom neredu naći kakav red, poruku za smirenje i smještanje u sadašnji trenutak.
Budi tu. On mi to stalno govori. Tako bezobrazno mlad, a istovremeno puno stariji od mene. Prije nego ću ga ponovno nakratko vidjeti u onoj njegovoj sobici, čiji me gabariti vraćaju u djetinjstvo, sa zastarjelim posterom one afganistanske djevojčice koja u nas gleda neobičnim prozirno zelenim očima što toliko liče na njegove, proučavam svoje lice u ogledalu odjednom primjećujući razotkrivajuću filigransku mrežu bora, rad preciznog mjeritelja vremena.
Dosta kasnije, ležimo u njegovom uskom krevetu i slušam riječi koje pozorno, poput poslušne sjene, prate jagodice prstiju dok dodiruje te moje sitne bore liječeći ih smiješkom, brišući ih nekakvom školskom gumicom iz zaostale magične pernice da nas onda u ta dva, tri ukradena sata još jednom pretvori u vršnjake.
„Doručak!“ veselje u glasu mlade sestre s kolicima napunjenim bezbojnom, neprivlačnom hranom opet me posramilo. Visoka, plavokosa i punih usana, tip mog muža, pomislila sam ravnodušno se ogledavajući iza nje kao da i on sada mora obavezno upasti, da je njegovo vrijeme da ušeta na pozornicu u svojoj ulozi široko nasmijanog, elegantno odjevenog supruga. Frapantno je velik takav za vječnost nahranjen vlastitim egom i važnošću te bi odmah zauzeo prostoriju u kojoj je vrlo moguće, ustvari običan gost. Vraćam pogled na nju jer otvorena vrata ipak ostaju prazna i ispunjena samo ponovno tihim hodnikom. Odložila je pripremljene pladnjeve na naše stoliće i pažljivo ih okružila trenutno nečujnim priborom.
Maja je počela jesti i usta su joj gutala žlicu sa stvrdnutom palentom prelivenom rijetkim jogurtom čiji je ostatak odmah ostavio vijugav trag na bradi. Gadljivo sam odmaknula pogled na vlastiti tanjur na kojem su pozirale šalica čaja od kamilice, dvije šnite kruha i malene kockice maslaca i pekmeza od šipka. Nisam spomenula alergiju na maslac, pomislila sam dok je zgodna sestra izlazila, a ja krenula posezati prema hrani, odjednom gladna.
Ruka mi je dohvatila poslužavnik u želji da ga primaknem kad me presjeklo.
„Uffff“, muklo sam zastenjala zgrčena od novog napadaja jake boli pokušavajući se što bezbolnije vratiti u prijašnji bočni položaj. Na podu, komadi razbijenog keramičkog tanjurića u lokvi prolivenog čaja okruživali su metalnu šalicu ličeći na morske pse koji čekaju nevine kupače. Ukočena, otvorena šaka još mi je visjela izvan ruba kreveta, na pola puta do pladnja s hranom, nevoljko priznajući krivnju za nastalu štetu, a zvuk loma odzvanjao je hodnikom čekajući da ga netko primijeti, dođe i naljuti se na mene, šeprtlju s dvije lijeve. Maja me zabrinuto gledala i nešto nerazumljivo govorila panično stiskajući gumb za poziv. Sve to sam registrirala pokušavajući pobjeći od tijela koje me nemilosrdno kažnjavalo kao da nije moje vlastito. Sestru sam doživjela tek kada sam osjetila ubod injekcije u podlaktici. „Spavajte, spavajte“, dodirnula me po čelu poput zabrinute majke i zadržala topao dlan još neko vrijeme ondje, možda me liječeći i ljudskim dodirom. „Spavajte.“
U vlaku gledam kroz prljavi prozor čiji me okvir podsjeća na amaterski kino ekran. Nepoznati krajolik pun suncokreta utapa se u razglednički narančastu zalasku sunca, u njemu miruje strašilo obučeno u potpuno novo kromirano odijelo, a u ruci mu je čekić u cijelosti obojan u crveno kakvo najviše volim. Blizu je jarko žuti traktor bez vlasnika i na njega naslonjeni zastarjeli seoski bicikl velikih tankih guma, čekaju da ih netko zatreba. Iznad, ptice u isprekidanom letu na zadnjim tragovima svjetla jurcaju nebom između rijetkih, skoro dječje nacrtanih oblaka, možda ih žele tako približiti, pomišljam, spojiti i učiniti jednim velikim. Promatram ih i pomažem ponavljajući njihove putanje, rišući prstom po vlažnom staklu odjednom sigurna da ispisuju neku meni bitnu poruku, osjećam to dok ih gledam kako se dižu i spuštaju u kratkim trzajima stvarajući znakove koje bih trebala razumjeti, a ne razumijem jer ne znam gdje i kada je započelo to pisanje. Možda još dok nisam bila spremna jer sam budna pokušavala shvatiti ono što se u budnosti ne može shvatiti. One lete i uporno pišu svoje na sve tamnijem nebu, stotine njih kao da su rođene iz suncokreta, a ja ih nemoćno gledam kako postaju sve manje vidljive, svjesna da sam šansu možda propustila.
Čudno, ali iako je staklo hermetički zatvoreno, jasno vani osjećam gusti, zasićujući miris prirode koji i u snu udišem oprezno, u strahu da će me otrovati ako ga, nenaviknuta, uzmem previše. Kukavica. Negdje daleko iza, gdje je mrak već potpuno zavladao i uništio boje, čeka me moje odredište prema kojem idem u nemiru, čiji oblik silovito bubri u meni. Stišće me u prsima i više u dahu ne ćutim tešku svježinu moćne prirode nego jedino topli, suhi zrak kupea. U odjednom potpuno crnom prozoru vidim prestravljeni odraz i znam da sam negdje nepovratno pogriješila. „Sama sam unutra, sama sam unutra, sama!!!“ moj urlik zaglušujuće odzvanja u malom prostoru i nasilno me budi.
Glava mi je teška i mamurna od spavanja. Zbunjeno gledam u Maju koja se nasmijana odmah okreće prema meni s mobitelom u ruci. „Dobro je!“ skoro viče. „Teta Ksenija kaže da je prekrasna s puno crne kose!“ i dalje je preglasna. „Brzo će mi je donijeti“, dodaje malo mirnije.
„Rekla sam ti da je sve dobro“, prisjećam se i izgovaram polako s mukom razdvajajući neposlušne slogove. Lijeva mi je ruka prikačena na infuziju. Prozirne se kapi spajaju u tekućinu i ulaze u mene ne dodirujući me izvana. Jedna po jedna nesigurno padaju u provaliju i postaju jedno utapajući se.
Njušim svoj znoj i gadim se sama sebi dok pažljivo odmičem prekrivač i spuštam ga niže. U međunožju osjećam samo blagu bol. Maja ponovno zuri u mobitel kao da još nešto bitno piše između redaka. Vjerojatno joj nije jasno kako nešto tako malo može značiti toliko puno.
„Brzo će mi je donijeti“, opet ponavlja gledajući me ozareno. Kimam pokušavajući se široko nasmijati, ali usta su mi još zalijepljena od sline pa znam da djelujem kiselo. Vani se čuju automobili i potmula buka ponovno probuđena grada, spojena u jedan šum u čiju frekvenciju sam se još davno navikla ušuljati i odmoriti od vlastite tišine. Uzimam svoj telefon i razmičem nekoliko pristojnih čestitki u kojima su vidljive prve rečenice praktično iste, Ivan je bio vrijedan, pomislim i otvorim samo onu pod MS kao „mali Sokrat“, nasmijem se sama sebi još jednom.
„Jesi li dobro?“ jedanaest slova i jedan upitnik stvarniji od bilo čijeg preskočenog službenog traktata koje ću kasnije prebrisati bez čitanja.
Opet smo u njegovoj sobici, ali ovoga je puta obučen. Ima košulju i one svoje jedine nepoderane traperice, a omiljeni plavkasto-sivi sako sa zakrpama na laktovima leži na stolcu uz upravo donesenu fakultetsku diplomu. Drži moj dlan s oba svoja, potpuno ga amputirajući. Čini se da su nam ruke srasle, da iz moje jedne tanke rastu dvije njegove, puno krupnije i čvršće, djelo kipara koji u djetinjstvu nije dobio dovoljno roditeljske sigurnosti. Pamtim da sam pomislila kako su godine iluzija jer sam se opet osjećala beskonačno mlađa od njega makar je on beskonačno mlađi od mene. Ne sjećam se je li me taj put Ivan ponizio, je li me njegova majka ponizila ili sam se sama ponizila jer je on sve to i tada zalijepio tihim riječima neprestano promatrajući moje nesigurne zjenice, kao da u njima proučava stvari koje ja u sebi nikada neću vidjeti. U konstantnom bijegu, radije sam čitala naslove knjiga na hrpi nemarno pobacanoj po stoliću, pokušavajući ga tako dodatno analizirati i pitajući se ima li naslova koje skriva od gostiju koji nisu on? Sve prepoznatljive su ispravne, pametne, čak previše starmale za fakultetliju. Jednom ranije sam u samo napola zatvorenoj ladici vidjela strip i sjećam se šarenila boja na naslovnici gdje neki dobro građeni tip vitla kamenom sjekirom uz izraz pobjedničke nadmoći. Noge tog zgodnog junaka bile su prekrivene starom fotografijom na kojoj je moj mali Sokrat, zaista mali, ima možda osam, i poput sretna plišanog medvjedića stišće se u zagrljaju s nekom umornom ženom čije se lice trudi biti radosno. Imaju iste neobične oči i nema sumnje da mu je to majka koju nikada ne spominje.
Njegovo mi pitanje od jedanaest slova poput pokvarenog semafora treperi ispod zatvorenih kapaka, optužujući me samim time što razmišljam o odgovoru.
„Bok, curke! Kako smo danas?“ vesele riječi i ton zvuče istrenirano, čak izlizano od previše uporabe. Nisam je uopće čula kada je ušla. Bijela uniforma joj je i dalje tijesna na jakim ramenima i pravim ženskim prsima koje bi mogle nahraniti svu bolničku djecu čije majke ne stvaraju dovoljno mlijeka. U prolazu mi tapša prekrivač i čini se da prepoznajem njezin dodir kao onaj nježni pri porodu i pritom osjećam čudnu mješavinu zahvalnosti i bijesa.
„Jesi li se naspavala?“ prošla je pokraj moje postelje i pita Maju brižnim tonom u kojem su same riječi skoro višak.
„Jesam, kada ću je vidjeti?“ nestrpljivost u njezinu glasu ponovno me prekasno podsjeća na moje osuđujuće strpljenje i tišinu.
„Uskoro“, sad se smije i očima, za stvarno, čini se da je moja kolegica prošla neki tajni test i zbog toga zaslužuje više od standardne profesionalnosti koju svi dobivaju već samim ležanjem na ovom odjelu. Zavidno gledam kako joj rukom dotiče kosu, usporeno poput entuzijastičnog svećenika za vrijeme podjele službenih blagoslova.
„Vrijeme je za tuširanje“, meni govori s uvježbanim smiješkom za nemoćne jer je taj ponovno uključen na njezinu sredovječnom licu dok mi spretno otkopčava infuziju i razmiče pokrov ispod kojeg neuspješno skrivam svoje usmrđeno tijelo. Po neizgovorenoj se naredbi poslušno prevrćem prema rubu kreveta, prestrašena iščekujući paralizirajuću bol koja će me opet uništiti i ostaviti mi samo usijani obris, ali nema je. Pokrete mi prati jedino tupost i težina ukočenog tijela. Injekcija još djeluje, pomislim dok stojim potpomognuta sestrinim čvrstim stiskom ispod ramena i pokušavam procijeniti kako sam.
„Suprug Vas je pozdravio“, njezino neodlučno persiranje me zabavlja i čini blesavo ponosnom, kao da sam i ja to nečime zaslužila. Još uvijek me drži i zajedno nespretno ulazimo u kupaonicu.
„Vidio je da spavate pa je otišao pogledati dijete. Rekao je da mora nešto hitno obaviti pa će opet doći“, ton kojim to izgovara pun je blagosti i razumijevanja, i ona je pala na njegov šarm, pomislim i prije nego što sam uopće shvatila što mi je rekla.
„Vidio ju je?“ glas mi je neobično visok, piskutav do razine vriska.
„Da, odvela sam ga“, zastala je u pokretu zaustavivši i mene netom prije ulaska u tuš kabinu. „Bio je oduševljen. Curica je prekrasna, s puno crne kose“, izgovorila je usporeno, zbunjena mojom reakcijom. „Spavala je“, dodala je u moja leđa dok sam se pridržavala za kut kabine u kojoj je smrdjelo po vlazi. U kutu kraj wc školjke, poput neke životinjske lešine, ležala je prljava vlažna krpa, a na njoj crveni močo potrganog vrha, demonstracija da netko ovdje čisti. S druge strane, na vrhu punog koša za smeće šepirila se prazna bočica Jamnice, napola prekrivena kutijom za uloške iz koje je virio jedan od iskorištenih. U napadu slabosti, s jednom nogom unutra, čvršće sam se primila za metalni okvir zamagljenih vrata čija je škripa označavala pobunu protiv moje malaksale težine. Sestra me gledala sa strane ne pokušavajući mi pomoći. Lice joj je ostarjelo i požutjelo zbog nezdravog svijetla pod kojim je prekriženih ruku stajala ličeći na okrutnu zatvorsku čuvaricu koja me mrzi jednako koliko i sebe.
„Morate što više toga raditi sami“, čim se udaljio od mojega supruga i kćeri, glas joj je ponovno distanciran. „Stajat ću tu dok se tuširate. Ovdje su sapun i ručnik“, pokazuje mi rukom prema prastarom ormariću neodredive boje.
Pomažem si i drugim dlanom da otvorim vodu čiji me nagli mlaz iznenadi pa trznem unazad, ali odmah ponovno hrabro zagazim pod nju odlučna da se dokažem. Prekrasno je vruća i isti se tren nađem u valovima magle zaštićena od svijeta. Sjena moje čuvarice izgubila je oblik i stopila se u plastične rombove, zavodljivo plešu pred mojim očima, a njihov spori fokstrot mijenja svoj tempo prilagođavajući se ritmovima ulovljenih kapi dok se spuštaju preko mojega lica kao preko nepomične stijene. Na trenutak sam ponovno sama.
Dok se vraćamo u sobu, jedva da me dodiruje. Tek se uvlačeći u krevet na tren oslanjam na nju. Maja spava okrenuta prema meni i na bradi joj vidim onaj trag jogurta zbog kojeg izgleda još ranjivije. Razmišljam o onome D. na njezinoj tetovaži. Pitam se kakav je taj Damir, Dario, ili možda Dominik, je li još uvijek tu pošto ga nije spominjala, a ako je, voli li je, razgovara li s njom o njezinim strahovima ili možda o ponudi povrća na nedjeljnom Dolcu, gledaju li zajedno filmove dok on umoran od posla ne zaspi i zaslini je po ramenu njezine omiljene ružičaste pidžame, šetaju li predvečer po bogatim kvartovima na sjeveru grada maštajući o veličanstvenim kućama i dvorištima u kojima se nikada nikoga ne može vidjeti, nosi li joj vikendom krafne od vanilije iz lokalne pekare, masira li joj te tužne podlaktice i njihovu vječnu ljubav na jednoj od njih. Razmišljam o tome kako uvijek analiziram druge i njihov život da ne bih morala svoj.
Kao da dodirujem vlastito tijelo, a ne osjećam to na svojoj koži, pročitala sam jednom kako je jedna majka opisala prvi kontakt s tek rođenom bebom. Mislim o tome dok joj oprezno dotičem sitnu glavicu svojom, a tuđom rukom i odmaknuta se gledam s visine stropa u strahu da će ona otvoriti oči i izdajničkim zelenilom me razotkriti. Meškolji se s čudnim sveznajućim smiješkom žmireće Mona Lise, tijelo joj postaje sve teže i stvarnije na meni, utiskuje si ležaj prema svom obliku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, probudila me stavljajući je uz moja prsa koja su se u snu očito oporavila i napunila jer je zadovoljna i mirna dok se hrani. Držim joj glavu kako su me naučili i odjednom je ne mogu prestati gledati. Ružna je, pomislim ponovno s visine, ružna poput zgužvanog starca smanjenog nekom drevnom alkemijskom metodom pomlađivanja koja je otišla predaleko. „Moj Benjamin Button“, šapćem. Prstići, kojima si pomaže tražeći oslonac na mojoj suhoj koži, djeluju nestvarno mali, savršeni rad nekog drevnog umjetnika, vještog lašca o stvarnosti. Nježno joj dodirujem zatiljak, mekan poput jako zagrijane plastike čija struktura željno čeka nešto čvršće uz što bi se nanovo oblikovala i započela svoj drugi život. Miriše neutralno, poput onih sapuna za osjetljivu kožu stvorenih da budu bez karaktera, da ne ugrožavaju, ne pričaju, da šute i prilagode se svakome tko ih koristi. Tako mi miriše, pomislim i udahnem je još jednom, duboko, u želji da ipak osjetim nešto poznato, sebe ili možda njega, ne znam.
Žmirim tako sljubljena dok ne otvorim oči, kako bih drugačije i vidjela da na otvorenim vratima stoji neki dečko s plavim ruksakom i zuri u nas dvije kao da smo priviđenje. Usamljen poput preživjela kržljavog drva nakon šumskog požara, nesvjesno je dodirivao prstima tanki ožiljak na čelu, možda u pokušaju da zadrži neku objašnjavajuću misao, pretpostavila sam tada. I iako nije djelovao nimalo prijeteće, nagonski sam je obujmila, po prvi puta zaista stisnula, čineći od nas ponovno jedno biće. On je i dalje intenzivno gledajući tad slegnuo mršavim ramenima, i spustio ruku. Zgodna mlada sestra, tip mojega muža, napokon se okrenula i vidjela ga.
„Koga tražiš? Ne smiješ biti ovdje“, podignutim dlanom ga je simbolički gurala izvan ove naše oaze rezervirane samo za zaslužne sudionike.
„Oprostite, izgleda da sam fulao kat. Rekli su mi prva soba lijevo na drugom katu“, nesigurno je izgovorio.
„Krivo su ti rekli. Koga trebaš?“
„Trebam posjetiti odgojitelja, pretukli su ga“, pogledao je u pod.
„Traume. Oni su kat iznad“, prstom je strogo pokazivala prema gore.
On je kimnuo, još jednom pogledao u mene i moju kćer te se sramežljivo nasmiješio.
„Sretno. Prekrasna je. Stvarno je“, činilo se da vjeruje u to.
„Hvala“, odvratila sam, nečujno oblikujući to samo usnama, da ostane između nas. U svijetu površnosti iskreni je dodir čin čarolije. I kao da potvrđuje tu misao, ona je napokon otvorila oči. Odozdo me gledala bez treptanja, puna beskrajnog čuđenja koje svako odrastanje prebrzo uništi i ostavi nam samo tople zamagljene uspomene bez stvarnih događaja.
“Kapci su mi zalijepljeni tišinom čija me pustoš guta poput noćne pustinje.
U mislima se igram neposlušnim riječima koje uporno odbijaju moje naredbe.
Sanjam dječji san i u njemu osjećam samo prazninu obične sreće.
Budim se, razočarana jer ne mogu birati stvarnost“, recitiram u sebi davno naučenu pjesmu proučavajući svoje dijete, pomalo nestajući. Ona se smije i rastapa me, osjećam kako se skupljam, slijevam u jednu točku, zaboravljam.
„Ah, ima prekrasne oči“, govori zgodna mlada sestra, tip mojega muža, dok gleda u moje obične smeđe. „Znate da u roku tri tjedna mogu potamniti i postati sličnije vašima?“ dodaje nesigurna u moj izraz lica.
Afganistanski su zelene. Prelijepe, pomislila sam sa strahom i čudnim olakšanjem. Tri tjedna za odluku, prošlo mi je glavom. Budi tu.
Malo prije samoga kraja knjige, u dugom orkestralnom finalu, Mina Mingerli, povjesničarka i autorica romansirane historiografske fikcije, koju mi čitamo kao “Noći kuge”, ispisuje i ovu rečenicu: “Romanopisac i ljubitelj istorije Orhan Pamuk, koji je osamdesetih godina prošlog veka neko vreme jednom nedeljno dolazio u muzej na Nišantašu udaljen pet minuta od njegove kuće, rekao mi je da je opsesivno obilazio njegova (Mahmuda Ševket-paše, op. M.J.) kola izbušena mecima, koja nisu imala nikakav oklop, a koja su danas izložena u Vojnom muzeju na Harbiji, i pištolje uhvaćenih i obešenih ubica.” I tako se, poput kakvog vedrog opskuranta i povijesnog usputnika, historijom opsjednutog hobista, Pamuk na jednom jedinom mjestu pojavi u ovoj veličanstvenoj pripovijesti na temu epidemije, rođenja nacije i stvaranja države. Upravo tako, i tim redoslijedom.
A još nekoliko stranica zatim, svoga zanesenog čitatelja, koji je ljubitelj fudbala na isti onakav način na koji je Orhan Pamuk ljubitelj historije, Mina Mingerli podsjeti na utakmicu iz kvalifikacija za Europsko prvenstvo, koje je 2012. održano u Poljskoj i Ukrajini, kada su se u Istanbulu susreli Turska i vjerojatno najveći autsajderi, uz Lihtenštajn i Gibraltar, među liliputancima europskoga nogometa, igrači s upravo mediteranskog otoka o kojemu Mina Mingerli piše, a koji je sve do epidemije kuge iz 1901. pripadao Otomanskom carstvu. Čitatelja podiđu srsi, on osjeti onaj prvotni djetinji stadionski ushit pri podsjećanju na tu čudnu utakmicu, koju su otočki poluamateri dobili rezultatom 1:0, zabivši gol u posljednjim sekundama, iz jedanaesterca koji nije vidio nitko osim suca, što je izazvalo neviđen bijes publike na stadionu. Nakon utakmice po Istanbulu razbijali su se dućančići vlasnika podrijetlom s otoka, buknule su u jednoj noći neke stare omraze, da bi se zatim sve naglo smirilo. Ovaj izljev navijačke mržnje nikome u Europi nije bio važan ni zanimljiv, kao što ni sama utakmica ni o čemu, zapravo, nije odlučivala. Turska je, ionako, morala u dodatne kvalifikacije, u kojima će izgubiti od Hrvatske. Bila je to utakmica u kojoj se igralo za povijest i protiv povijesti, a pamte je, osim Turaka i njihovih minijaturnih suparnika, samo malobrojni ljubitelji nogometnih bizarnosti, koji će, po nekoj čudnoj motivaciji, upisanoj u individualne imaginarije, biti i čitatelji ove knjige. Među takvima trenutno mi na um pada zagrebačko-koprivnički odvjetnik i nakladnički entuzijast Nedim Tanović.
Ali nismo li potrošili već previše prostora, i izgubili previše vremena na dvije nevažne bizarnosti iz završnog tuša knjige povjesničarke i, evo, romansijerke Mine Mingerli? Stoga se vratimo na početak, pa brže nastavimo o onome što je važno da se kaže, najprije o autorici, a zatim i o romanu. Najprije, to što se s visine narugala Orhanu Pamuku nipošto nije bez vraga. Osim što žena briljantno piše, svojim raskošnim podrijetlom, kao i sasvim osobnim ulogom u povijesti jedne malene otočke države, Mina Mingerli stvara taj podest, tu pozornicu i postament, s kojih se turskome nobelovcu i historiografskom hobistu može pomalo i s visine rugati. On joj, pak, na to ruganje teško može odgovoriti, budući da je stvorio, iz vlastite glave i imaginacije, Minu Mingerli, koja će napisati “Noći kuge”, na kraju kojih će se upravo njemu, eto tako, zlobno narugati. I ne samo da je Pamuk stvorio nju, nego je stvorio i otok Minger, te državu Mingeriju, čijoj je povijesti posvećena knjiga Mine Mingerli, tojest njegova knjiga, napisana njome. On je, logično, autor i utakmice između Turske i Mingera, koju su Turci izgubili usred Istanbula, a o kojoj bi vam najpouzdanije nešto mogli reći odvjetnik Tanović i ja.
“Noći kuge” u Turskoj su objavljene u kužno i bolesno proljeće 2021. Jedva pola godine kasnije, kao prvi prijevod u svijetu, pred samu novu 2022. knjiga izlazi u Beogradu, kod Vladislava Bajca i Geopoetike. Prevoditeljica na srpski je Mirjana Marinković. Osim što je njezin prijevod vrlo literaran i savršeno integriran u književni jezik, prevoditeljica je pokazala zavidan dar za razumijevanje naših vlastitih orijentalnih i turskih jezičnih, kulturnih i povijesnih iskustava. Naime, nije prevodila, nije posrbljivala više nego što bi to na našem poluorijentalnom Balkanu bilo umjesno.
Na početku, ili na prvih nekoliko desetaka stranica, čitatelju će se učiniti da će ovo biti roman o Bonkovski-paši, farmaceutu i kemičaru, glavnom zdravstvenom inspektoru Osmanskog carstva, kojeg sultan šalje na Minger da najprije utvrdi je li na otoku zavladala epidemija kuge, a onda i da karantenom sputa i zaustavi zarazu i prijenos bolesti na tursko i europsko kopno. Ali onda Bonkovski-paša biva ubijen. I započinje neka traljava istraga, koja čitatelju sugerira da bi ovo mogao biti kriminalistički roman, uokviren velikom pripoviješću o epidemiji, koja je, opet, uklopljena u romansiranu povijest otoka, povjesničarke Mine Mingerli. I to bi već, čini se, bilo i posve pamukovski. A, opet, bilo bi i silno ambiciozno i teško za izvesti, s obzirom na broj i raznolikost likova koji se, jedan za drugim, najednom pojavljuju na sceni.
Međutim, nakon skoro dvjestotinjak stranica, “Noći kuge” se najednom iz romana o epidemiji pretvaraju u roman o rađanju nacije. I to prilično subverzivan roman, čija teza nijednom nacionalistu neće biti naročito mila: nacija se rađa slučajno! Rađa se kao posljedica epidemije kuge, koju iz niza specifičnih okolnosti nije moguće staviti pod kontrolu. A najprije zato što zbog višenacionalnog, da ne kažemo multikulturnog karaktera Mingera, nije moguće zasnovati efikasnu karantenu. Ili, jezikom svakodnevice, nije moguće provesti nužne protuepidemijske mjere. Otokom, naime, upravlja Turčin, musliman. Muslimani, koji su, svatko unutar sebe, pomalo Turci, a pomalo Mingerani, tako da se ne zna što će prevladati, u karantenu, u medicinu i u lijekove ne vjeruju, nego misle da je sve to podvala Zapada, Europe i njihovih grčkih i kršćanskih susjeda. Oni, pak, Grci, predstavljaju malo više od polovice stanovnika otoka, bolje su obrazovani, u prosjeku su bogatiji i prosvjećeniji. I da nevolja bude potpuna: većina liječnika i ljekarnika na otoku su Grci. Svi oni, naravno, vjeruju u karantenu i u protuepidemiološke mjere, ali to nije razlog da ne misle kako iza epidemije ne stoji neka zavjera koju Istanbul, sultan ili lokalni muslimani vode protiv njih. Muslimani vjeruju da su kugu na otok donijeli Bonkovski-paša, liječnici i borci protiv epidemije. Grci vjeruju da je upravnikov cilj da ih, pod izlikom kuge, protjera s otoka. U takvim uvjetima nitko ne bi bio u stanju izboriti se protiv epidemije. Pogotovo što je na Mingeru nekoliko moćnih derviških tekija, u kojima stoluju samovoljni šejhovi, i što po otoku vršljaju lokalni imami, koji narod uvjeravaju da su samo vjera i Božja riječ lijekovi protiv kuge. Prevoditeljica Mirjana Marinković tu kaže da oni ljudima dijele amajlije: komadiće papira, na kojima arapskim pismom nešto piše, da ih štite protiv kuge. Možda se tu mogla poslužiti lokalnim, stoljetno ukorijenjenim terminom. Nisu to, naime, amajlije, to su zapisi, hodžinski zapisi. Forma narodne praznovjerice, u kojoj, eto, sudjeluju i pojedini vjerski službenici.
Razabirući vjerski i nacionalno podijeljen otočki svijet, i gradeći pred očima čitatelja jednu živu i vrlo frekventnu orijentalnu čaršiju, Orhan Pamuk se, kroz autorsku preobuku i presvlaku Mine Mingerli, pojavljuje kao dostojan subesjednik, sustvaratelj svjetova, ali i njihov pomni promatrač, velikih balkanskih i otomanskih (u šire kulturološkom i povijesnom smislu i kontekstu) romansijera i pripovjedača Ive Andrića i Ismaila Kadarea. Pritom, čitatelj nije mogao a da ne primijeti kako su Pamukovi nalazi iz izmišljenoga svijeta otoka Minger po muslimane i po islam mnogo pogubniji i neugodniji od Andrićevih. Kršćani su svjetlo znanosti, muslimani su mrak vjerske zaslijepljenosti, okrutnog fatalizma i mirenja s voljom Božjom. I to je u ovom romanu izvedeno skoro do kraja, dosljedno tako. Bavi li se to i Orhan Pamuk dehumanizacijom muslimana i vrijeđanjem islama, kao što će to pojedini neuki Andrićevi zemljaci prigovoriti najvećemu bosanskom i jugoslavenskom piscu? Naravno da on to ne čini, kao što istu stvar ne čine Andrić ni Kadare, nego on samo pušta Minu Mingerli da piše fikciju, situiranu u stvarnim, a ne romantiziranim povijesnim okolnostima.
Koju stotinu stranica zatim, roman o rođenju nacije pretvara se u roman o stvaranju države. I tu, najednom, iz “Noći kuge” izranja, kao iz magle, neobično snažan alegorijski sloj. Pa ispripovijedana priča postaje nešto sasvim drugo. Po njoj, po toj priči, počinjemo pratiti način na koji se u posljednjih sto i dvadeset godina odvila povijest Turske. U Pamukovoj alegoriji pratimo priču o transformacijama europskoga nacionalizma, pa onda onu drugu priču o političkom islamu. I onda nam se na trenutke počinje činiti kako istovremeno čitamo dvije knjige: jednu, koju piše Mina Mingerli, o povijesti mediteranskog otoka koji se usred epidemije odmetnuo od velikog carstva, i drugu, u kojoj se Orhan Pamuk, sam protiv svih, obračunava s političkim naslijeđem Erdoganove Turske, ali i s nacionalizmom i islamizmom općenito. Ovaj je čitatelj “Noći kuge” zainteresiraniji za pripovijest Mine Mingerli. Osim što ga manje zanimaju globalna politička gibanja unutar romanesknih zbivanja, on je, čitatelj, pomalo i žrtva generacijske i kulturološke predrasude po kojoj je alegorija figura neslobodnog svijeta, kojoj nije mjesto u suvremenoj književnosti. Ali upravo je Orhan Pamuk idealan vidar za mnoge stilske i kulturološke predrasude, pa tako i predrasudu o demodiranosti alegorije.
“Noći kuge” su, koliko smo mogli vidjeti, u Turskoj već izazvale bijes i uzbunu među onima koji su zaduženi da bjesne i uzbunjuju se nad književnim djelima. Osim što bi iz toga mogla proizaći sugestija da je Turska pod Erdoganom, ipak, manje slobodna zemlja od Hrvatske pod Plenkovićem ili Europe pod Ursulom von der Leyen, druga sugestija je, međutim, mnogo važnija i moćnija. Turska je načitana zemlja, grandiozne žive kulture, s kojom se Hrvatska ne može ni u šali uspoređivati, a kako tu prolazi ostatak Europe, druga je priča. I pošto turski bjesonoše i uzbunjivači mudro izbjegavaju u alegoriji prepoznati Erdogana, Orhana Pamuka optužit će za grijeh prema republici i njezinu zakonitom ocu Kemal-paši Ataturku, kojega se doista može prepoznali u liku kolage (kolaga je u osmanskoj vojsci vojni čin između kapetana i majora, tojest bojnika) Kamila, iliti Ćamila, slobodoumnog i zapadno orijentiranog, sklonog zasadima europskog prosvjetiteljstva, ali u osnovi autsajdera, ne pretjerano zainteresiranog za vlast, koji se silom prilika i po logici epidemije, kojoj otočke vlasti ne uspijevaju pružiti efikasan otpor, zatekne u prilici da prekine sve (telegrafske) veze s Istanbulom i s cjelokupnom prethodnom tradicijom, Mingerane uzdigne do časti nacije, proglasi samostalnost i pokuša promijeniti tok epidemije. Pošto oženi vjernu ljubu, a prije nego što iz ničega, ili iz očajnog stanja kugom zaražene zajednice, kolaga Kamil pokrene revoluciju, on po europski uvis suče svoje tanke oštre brkove i učvršćuje ih pomadom pristiglom sa Zapada. Može to biti, kao što kod Pamuka biva, još jedna mikro-alegorija, ali je, istovremeno, i sasvim realističan detalj. Pamukov realizam, on je naravno pisac realizma, zavodljiv je i opojan. Uostalom, to ga je i dovelo na glas, koji će ga odvesti sve do Nobelove nagrade. No, za razliku od goleme većine nobelovaca u povijesti, njega najveća, a na neki način i najfatalnija među nagradama, nije eutanazirala, niti je njome zapečaćeno Pamukovo djelo. Suprotno tome, tek nakon što se onobelovio, napisao je svoje najbolje romane. Tako i “Noći kuge”. Nakon što sam ih pročitao, učini mi se da je ovo ne samo najbolja Pamukova knjiga, nego jedna od važnijih novih proznih knjiga koju sam odavno pročitao. Dugo već, tko zna od kad, i tko zna od kakvih hladnoratovskih vremena, nije objavljen roman koji bi se ovako izravno ticao stvarnosti svijeta u kojem živimo. I ne samo da se te stvarnosti fikcionalno i fiktivno tiče, nego sudjeluje u njezinom preoblikovanju.
Pamuk je, više od ijednoga drugog suvremenog pisca – uz mogući izuzetak Salmana Rushdieja – rasni satiričar, šaljivdžija, zajebant i provokator. Njegove su provokacije ljekovite, kako po one koji bi ga spalili na lomačama svojih gnjevnih srca, tako i po one koji ga od tih lomača štite, i koji u njemu vide svoga istomišljenika. Nije on njihov istomišljenik. Ali uz tu golemu kroničarsku strast, uz svjetotvorstvo velike i moćne epske proze, po kojem je najbliži Andrićev srodnik, uz sklonost novinskim efemerijama i pronalaženju motiva po novinskim arhivima, za razliku od Andrića i Kadarea kojima su uvijek bliži bivali oni drugi povijesni, nacionalni, državni arhivi, te uz vrlo lijepu i pomalo starinsku navadu poetskih intervencija u sirovinu realistične pripovijesti, Pamuk je sklon da najednom, čim pomislimo da je najozbiljniji i najsentimentalniji što može biti, preokrene priču u ono što ide dalje od fine i ljubazne romaneskne satire i doista se pretvara u opasnu zajebanciju. Recimo, epizoda o mingerskoj zastavi, koja se provlači kroz cijelu knjigu! Osmanski upravitelj otoka, još prije epidemije kuge, u ona mirna i dosadna predkovidovska vremena jednom lokalnom apotekaru, uglednom dućandžiji, poduzetniku, što li je već – čitatelj ne može sve to ni popamtiti – zaplijenio je platno s reklamom za dućan. Zašto? Zato što mu je sumnjivo da je to platno ustvari zastava. Poduzetnik je, naime, Grk, a otočki Grci sve čine da se odvoje od osmanske vlasti i da se priključe svojoj braći Grcima, pa tko zna što sve koriste u svojim subverzijama. Istinu govoreći, ne vjeruje upravnik u ono što čini, ne misli on da je taj reklamni pano baš prava zastava, ali nije mu mrsko pokazivati svoju moć nad tamo nekim apotekarom, trgovcem, što li je, kao što ni Grku ne bi bilo mrsko isto činiti, samo kad bi došao u priliku. E, i sad ta tobožnja zastava stoji zaplijenjena kod sultanova upravitelja otoka, a apotekar traži način da je vrati, moli pašu, pokušava ga ucjenjivati, jer ni njihov odnos nije baš sasvim jednosmjeran, tako da ni pašina vlast nije bezuvjetna. Zatrebaju ljudi jedan drugome, i onda je dobro da uvijek imaš nešto čime ćeš ucijeniti suparnika, ali i da ti je vazda na umu da ljudi jedni drugima nisu samo nadređeni i podređeni. Kada kolaga Kamil pokrene svoju revoluciju tako što prekine telegrafske veze sa Carigradom, i kada Minger munjevitom akcijom biva proglašen za samostalnu državu, biva potrebna i zastava. Dalje vam ne bih prepričavao, nego sami pretpostavite što tad postaje zastava.
“Noći kuge” su roman koji je važno čitati sad odmah, premda je malo vjerojatno da će Pamukova knjiga loše sazrijevati i stariti, i da bi mogla izgubiti nešto s vremenom. Ali važno je roman čitati odmah, ove zime i proljeća, zato što se na čudesan način romaneskno vrijeme i romaneskna pripovijest isprepliću s pripoviješću našega kalendarskog i povijesnog vremena. Ne samo da su “Noći kuge” svojevrsni odgovor na odluke i inicijative komičnog Božinovićevog i Capakovog stožera, i ne samo da političke, ulične i društvenomrežne epidemijske i protuepitemijske histerije svoj fikcionalni odraz i interpretaciju sasvim neočekivano nalaze u Pamukovom romanu, ne samo da su odnosi između kršćana i muslimana na Mingeru po mnogo čemu slični odnosima kršćana i muslimana u današnjoj Bosni, i ne samo da se Pamukovi vjerski velikodostojnici koriste epidemijom na jednak način na koji to čine vjerski velikodostojnici u našoj svakodnevici, ne samo da se svijet jednog romana pokreće na načine svijeta u kojem živimo, nego su i naši privatni osjećaji, slutnje, strepnje i strahovi zapisani na stranicama “Noći kuge”. Da, da, znam, ovo već zvuči kao opis priručnika za samopomoć! Ali nije o tome riječ, nego je riječ o tome da je velika književnost uvijek pravovremena. Pa se čini da je pisana upravo ovdje i baš za nas.
Zahvaljujući Vladislavu Bajcu, beogradskom prozaistu, romanopiscu i izdavaču, zahvaljujući Geopoetici i izvanrednoj prevoditeljici Mirjani Marinković, ali prije svih, zahvaljujući Mini Mingerli, u prilici smo u pravom trenutku uzeti ovu knjigu u ruke. Kada će ona biti prevedena na hrvatski, hoće li biti prevedena, i koliko će hrvatskom izdavaču biti potrebno da je objavi, to sam Bog zna. No, epidemija će tad već proći, i sjećat ćemo je se nostalgično, kao dobrih starih vremena, kada nam je sve bilo jasno i kada smo živjeli u miru i skladu sa sobom i s drugima.
Advertajzing
Na autobusnoj stanici čekam taksi
(Takav je moj život: ja uvijek na mjestu za jedno, čekam nešto drugo)
Dvije posmrtnice sprdaju natpis:
Zabranjeno lijepiti plakate, osmrtnice i drugo.
Ista osoba je umrla dva puta
Jednom kao partizanka, drugi put kao muslimanka
Nema u tome ništa čudno
Sve za šta se borila, rasplinulo se krajem prošlog vijeka
Ostalo je čekanje smrti
Oni što nas nadžive, neće nas razumjeti
Ovogodišnje Valentinovo:
Početak sedmice u znaku ljubavnog advertajzinga
Grimasa uzaludnog nadanja u novu ljubav
— Pogledaj lice djeteta nakon zagriza kisele jabuke
Pozorište, gdje spremam novu predstavu,
na Valentinovo će objaviti promotivni plakat na društvenim mrežama
Kad ne mogu podijeliti ljubav, mogu plakat…