nemušt pogovor umjesto pripovijetke
Pristojno ne bi bilo, jer takav nije običaj, niti je ovo takva knjiga, ali na pripovijetku o Pašuki zvanom Pašče, koju ste upravo pročitali, ili se tek spremate da je pročitate, ili ovaj pogovor čitate ne bi li se odlučili hoćete li je čitati, najprimjerenije bi i najumjesnije bilo odgovarati drugom pripovijetkom. Pa da dvije verzije iste legende stoje jedna do druge, i da se razlikuju samo po načinu na koji su ispričane, po jeziku pripovjedača, po talentu i načinu predstavljanja njegova unutrašnjeg svijeta, te po onom što je u taj svijet upisano kao stvarno ili izmišljeno i mistificirano zavičajno obilježje. Tek tako bi se, naime, glasom drugog pripovjedača i drugom pričom, koja bi se po svemu razlikovala od prve, osim po tome što pripovijeda istu priču, moglo prikazati što to radi Faiz Softić u svojoj priči. Pritom, ta druga verzija, ispričana iz glave drugoga pisca, drukčijim glasom i iz drugoga svijeta, morala bi u najmanju ruku biti ravna Faizovoj pripovijetci. Svojim bi je pripovjedačkim čudom mogla nadmašivati, ali nipošto ne bi smjela biti od nje slabija. U slabijem se, naime, dobro ne ogleda. U mutnom se zrcalu priča ne zrcali.
Ali kako od te druge priče neće biti ništa, jer ovo, rekli smo, nije takva knjiga, a ne bi bilo pristojno da se, jer nije takav običaj, u pogovoru pripovijeda nova priča, onda ćemo najprije o psima. Pas je, za razliku od mačke, domaća životinja. Prvo je njega – a možda i jedino njega – čovjek pripitomio, te ga učinio svojim najvjernijim i najdugovječnijim pratiteljem kroz povijest i kroz civilizaciju, te pomalo već i kroz evoluciju. U svemu drugom, i u svim drugima, koje je pripitomljavao i udomaćivao, u konju, kozi i ovci, u tuki i u guski, a pomalo čak i u kokoši, ostajalo je nešto divlje i hajvansko, nešto prethodno, što tu kokoš čini srodnijom pterodaktilima, nego ljudima. Jedino se pas do kraja pripitomio i oljudio. Jedino je on čovjeku postao srodan, premda podložan, ponizan, drugotan. Jedino se u njemu, u psu, zrcali čovjek. Pas jedini je istovremeno mjera naše ljudskosti i onaj koji je među životinjama sposoban da se ljudski obraća ljudima. Poslušnost pasja, tuga pasja i požrtvovnost sasvim su ljudski. Pas je, reći će se u iritantnoj i svrabnoj narodnoj uzrečici, čovjekov najbolji prijatelj. Kao što je u drugoj uzrečici istog jezika i kulture najbolji čovjekov prijatelj knjiga. Kroz knjigu se, međutim, kao i kroz psa, počesto samo derivira i osvještava čovjekov suštinski nesporazum sa samim sobom. Pas tako postaje neprijatelj, jer čovjeku govori ono što on nipošto ne bi želio o sebi da zna. Pas je istovremeno najprezreniji čovjekov neprijatelj.
U kulturi iz koje smo potekli, u njezinom imaginariju, nijednom se životinjom tako duboko ne vrijeđamo kao psom. Možda je samo svinja, iz specifičnih kulturoloških razloga, koji dijelom imaju religijsku podlogu, snagom uvrede usporediva s psom. Premda čak i za onog koga nazovete svinjom, krmkom, prascem, ima spasa, jer je i taj samo prljavac, u fizičkom ili u metafizičkom smislu riječi, pa postoji nada da će se okupati, oprati, doživjeti obraćenje, preobrazbu ili neko čudo koje će ga učiniti dostojnim čovjekom. Za onoga, pak, kojeg ćete nazivati psom, psetom, džukelom ili pasjim sinom ne postoji mogućnost povratka među ljude. Ženu koju ćete nazvati kujom ili kučkom, nikada više nećete imati na svojoj strani. U golemom, širokom, strašnom, nepomirljivom i neutješnom narativnom repertoaru pasjih uvreda grdan je, silan i dubok prostor mržnje. Pasje uvrede između ljudi dube klance i kanjone, sutjeske koje ništa za života ne zatrpa i ne premosti.
Vrijedilo bi istražiti, a zatim i opričati – ako se već ne bavimo antropologijom ili etnologijom, pa da ono što smo istražili pretvorimo u studiju – što je sve utjecalo na tu vrlo neobičnu reputaciju pasa u našim balkanskim, a onda i u šire europskim kulturama. Nečastivi ponekad i ponegdje preuzima pasju pojavnost. Pas je, za razliku od mačke, opasno sumnjiv kod muslimana. Premda je kod Homera, u Odiseji visoko postavljen, loše on prolazi u klasičnoj književnosti, a tek bi valjalo istražiti kakvo mu je mjesto u svetim knjigama abrahamovske inspiracije. Ali kod nas, čovjeku se krv u žilama ledi od fiktivnih ili legendarnih pasa, a pogotovu od pasjaštva, psetstva i psovstva. Što smo dublje na Balkanu, to gore po pse. U Crnoj Gori, recimo, i po fantastičnim stvarnim i fikcionalnim zavičajima Faiza Softića, neprijateljske masovne grobnice, naročito one koje su se punile u vrijeme lijevih skretanja i krize narodnooslobodilačkog pokreta, koja se pretvarala u pravi bratoubilački rat, nazivane su pasja groblja. Mržnja prema psima prelazila je dakle preko smrti i preko groba. Istovremeno, psi su istim tim ljudima bili najbolji i najbliži prijatelji među životinjama.
“Noćni čuvar pasa” pripovijetka je, ili vrlo kratki roman – ako je to nekome milije i mondenije, upravo iz tog svijeta. Njezin glavni lik, ili jedan od nekoliko glavnih likova, ali svakako onaj od kojeg se Faizova priča zakotrlja, Pašuka zvani Pašče, rodio se u znaku pasjeg prokletstva. Početak priče je veličanstven, ali vam ga mogu prepričavati jer ne vodi daleko: dok se Pašuka rađao, baš tog dana, njegov je otac u jamu u koju se baca štenad bacio vreću punu nakota kućne kuje Lijepe. I kako to biva u narodnim legendama i porodičnim pričama, kako to, možda, biva i u životu, vremenskim poklapanjem dva događaja izmiješale su se duše i sudbine. U čovjeka prešla je duša psa. Faiz to tako ne kaže. Možda u imaginariju njegova svijeta pas niti nema dušu. A možda stvari i ne treba dalje objašnjavati, tek Pašuka zvani Pašče prolajao je kao pas, i poživio je životom koji jest ljudski, ali jest bogme i pasji.
Faiz Softić mogao se, da je discipliniraniji pisac, ili naprosto da nije Faiz, uhvatiti ove priče, pa u njoj izdubiti sav roman. Time bi, vjerujem, impresionirao i one kojima je njegov svijet u svakom pogledu dalek i tuđ, pa ne razumiju da su i sami, sa svojim jezikom i imaginarijem, samo dio Faizova svijeta. Ali umjesto toga on je po svojoj unutarnjoj navadi, iz svoje nečuvene pripovjedačke strasti, služeći se svojom vulkanskom jezičkom energijom, krenuo da u pripovijest o Pašuki zvanom Pašče upričava druge priče, i da na malom prostoru i u kratkom spisu ispisuje cijelu pasju sagu. U njoj meni je, njegovom čitatelju, najmilija velika epizoda o Jup-Džaferu, tumaču pasjeg govora, u koju je, opet, među nizom priča, upričana ona kako je Jup-Džafer dobio takvo ime, sastavljeno od dva imena. E, i ta mi je isto jako mila!
Faiz Softić može sebi dopustiti ono što drugim piscima uglavnom nije dopušteno, a to je da on ne vodi priču, nego da priča vodi njega. Katkad se, naime, učini da je Faiz upao u planinsku rijeku, u neku orljavu usred proljetnih poplava, da je upao u povodanj, koji ga sad nosi, i on iz tog povodnja pripovijeda. U svom pripovijedanju, međutim, on nikad ne gubi pripovjedačku nit, a i likovi mu ostaju na broju. Vraća im se, pa se odmiče od njih, tako da se čitatelju učini da ih je izgubio, ali će ih već na sljedećoj stranici naći, i u tom nevjerojatnom poplavnom valu odvija se sve do kraja “Noćni čuvar pasa”. Svašta se tu dogodi, izreda se brojgelovska i bošovska galerija najneobičnijih zavičajnih likova, pet puta se preokrene svijet, dramaturški se priča pet puta rastavlja i očas nanovo sastavlja, pisac se usporedo bavi čovjekovom i pasjom psihologijom, pripovijeda i pripovijedajući ispisuje savršene lirske i pjesničke formulacije… Jest, moglo je to i drukčije, i urednije, i bliže takozvanom običnom, jezično i imaginativno ograničenom, narodski rečeno glupljem čitatelju, pritom vrlo kultiviranih i visokih estetskih kriterija, ali zašto bi tako, drukčije i urednije? Nizašto, brate! Moralo je upravo ovako, ovo je pravi Faiz Softić.
I za kraj ovoga kljakavog i šepavog, po svemu nemuštog pogovora, jer je onaj drukčiji, bolji i jedini ispravan, morao biti napisan kao druga pripovijetka, ali to ne bi bilo pristojno, jer nije po običaju, niti je ovo takva knjiga, još samo nekoliko riječi o jeziku Faizovom. Ali ne onom zavičajnom, iz Vrba kod Bijelog Polja, sandžačkom, crnogorskom i bosanskom, pa i srpskohrvatskom, luksemburškom i svakom drugom koji se na njega primao, kao što se prima na svakog drugog filatelista i numizmatičara riječi, fraza, metafora i sintaksičkih oblika i situacija materinjeg i svih drugih jezika, nego evo još samo nekoliko riječi o Faizovom idiolektu, o njegovom najdragocjenijem i najvažnijem privatnom jeziku.
Poslušajte ovu rečenicu: “Velika je muka pri meni, moj Zufere – veli Halim i okrenu niz put vukući za sobom pseto od djeteta.” A onda i ove dvije: “Kučka Lijepa je i dalje zavijala iza štale. Zavijala, a kao da je klela.” Možete sad i ovih nekoliko: “O, Veliki Bože, Ti koji sve vidiš i sve znaš i bez čije volje ni mrav ne može trepnuti, pomagaj. Pomagaj, svih ti sedam nebesa. Evo, psi šute, a insan laje! Od kako je dan svanuo, od kako je ljudska noga zemlju dotakla, ovo bilo nije. Sprema li se ovo velika nesreća, voljeni Bože? Je li se ovo Smak svijeta javka?… – pitao se Salih-ef. Bursać, te zabrinut i začuđen ko da je aždahu sreo na gradskoj ulici, okrenu u džamiju da svome džematu ispriča šta je čuo i šta je vidio.” I za kraj nešto vrlo jednostavno: “čovjek pod brkovima plače ko maksum”.
Sitna je razlika, jedva da i postoji, između uobičajene fraze “čovjek s brkovima” i Faizove “čovjek pod brkovima”, ali upravo u toj razlici ono je važno u književnosti, ono što je bit jezičnog, pjesničkog i pripovjedačkog talenta, i što stvara čudo u priči. A čudo se sastoji u tome što čitatelj najednom shvati da ne plače čovjek s brkovima, nego plače čovjek pod brkovima. Kad bi plakao s brkovima, značilo bi da su brkovi uzrok plaču, a da je čovjek mimo sebe i svojih brkova. Pošto plače pod brkovima, on iz sebe plače, iz usta, glave, bića…
I onda kučka, mater kojoj su uzeli štenad, koja zavija, a kao da materinskim glasom kune. I onda hodžin ibret nad strašnim čudom ljudskim i pasjim, u koji je ibret upisan negdje u aluziji daleki Andrićev glas: “Evo, psi šute, a insan laje!”
A i ne prolajao!
Mali ratni razgovori
U drugoj polovini rata mama je na teritoriji koju samo mi nazivamo slobodnom, a brat na onoj prekooceanskoj koju baš svi zovu američkom. Rahmetli otac i ja smo u Sarajevu, neki put se ne vidimo danima pa se štura komunikacija svodi samo na poruke u smeđem UNIS rokovniku na kuhinjskom stolu.
Vraćam se usporen iz noćne smjene i oca zatičem već na vratima spremnog da ide u kasarnu. Gleda na sat pa odlučuje da još malo ostane, vapi za društvom i razgovorom, pita me vedro hoćemo li ”pripucati”. U ratnom žargonu naše neimaštine to znači na tozu već ispijene kafe skuhati još jednu praveći time takozvani ”pripuc”.
Neko vrijeme u tišini uvlačimo dimove cigarete zagledani u fildžane razvodnjene tekućine koja i dalje miriše kao kafa. Otac mi kaže da ne zaboravim podići hljeb i da pratim je li stigla humanitarna pomoć, ako dođe komšija Zijo da mu kažem da će se otac vratiti iz jedinice za tri dana. Na balkonu je šerpa sa lećom koju je skuhao, a kako je stavio i malo mesa iz konzerve uvjerava me da je ispala sasvim dobro. Trebam je pojesti inače će se pokvariti.
Potvrdno klimam glavom i čini se da mi više nema šta reći.
Onda, kao da se nečega dosjetio, kaže mi da je išao po vodu što je podvig epskih proporcija za stanare jedanaestog sprata u neboderu bez struje. Bilo je nešto ostalo u kuhinjskim posudama, ali je poželio napiti se svježe vode, eto makar toliko sebi da ugodi. Povezao je kanistere vojnim opasačem i krenuo prema kući iznad ulice Fuada Midžića koja je u bašti imala bunar da natoči svježu vodu, bio je spreman koliko god treba čekati u dugom redu. Na pola puta je počelo granatiranje pa se sklonio u neki haustor na Breki, sva auta što su vozila ranjene dolazila su iz pravca ulice Fuada Midžića pa je shvatio da nije pametno dalje ići. Umjesto toga se oprezno spustio do bolnice i satima tražio vatrogasnu cisternu za koju zna da barem jednom dnevno dolazi. Stigla je konačno neočekivano na traumatologiju, poslije divljeg stampeda preko cijelog bolničkog kruga dugo se gurao s gomilom nervoznog i žednog naroda. Taman kada je došao na njega red nestalo je vode i cisterna se odvezla. Kaže mi da se noseći prazne kanistere kući naslonio na neki zid i plakao poželjevši da je mrtav.
Ne znam šta bih rekao pa opet sjedimo u tišini, a otac nam obojici pažljivo sipa još po pola fildžana pripuca. Ispušio je cigaretu do samog filtera, gasi je i onda počinje da se sprema. Preko njegovog ramena vidim da mi je na stolu pored UNIS rokovnika ostavio tri cigarete.
Na vratima me napominje da ne zaboravim pojesti leću iz šerpe na balkonu, sasvim dobro je ispala i sa ono malo mesa koje je stavio. Šteta bi bila da se pokvari.
Silazi niz mračno stubište držeći se za gelendere, njegovi koraci i kašalj odjekuju sa donjih spratova kao iz nekog dubokog suhog bunara.
Malo kasnije oca vidim sa prozora iz kuhinje, asfaltni lijevak sa Koševa nježno ga uvodi u crnu rupu tunela na Ciglanama. Njegovo vrijeme ističe i već za par godina će majci na rukama preseliti od raka, ali ja to još ne znam i razmišljam samo o tome kako rasporediti tri cigarete da traju cijeli dan. Šerpe na balkonu sam se sjetio tek sutra kada se leća već pokvarila, ali to mu nisam nikada priznao.