Danima sam preslagivao lični arhiv, odvajao pisma od ugovora, novinske tekstove od započetih i nezavršenih tekstova, svoje uspjehe od neuspjeha, dane depresije od dana pjesničkog poleta. Tegoban je to posao, biti vlastiti arhivar, opisati sve što me opisuje, suočiti se s ljudima s kojima sam dijelio dane i godine. Većinu sam znao, ali ima i onih koji sada isplivaju svojim pismom, pa začuđen držim taj list i ne znam ni šta bih s njim ni šta bih sa sobom.
Evo jednog pisma koje govori o meni, o Ranku Pavloviću, a ponajviše o Marinu Zurlu. Koliko je godina prošlo od tog vremena? Ne znam. Ne zna ni Ranko Pavlović kome je pismo bilo namijenjeno, ali ga je on, prijateljski, proslijedio meni jer govori baš o meni. Mada mi izgleda kao da je ovo druga stranica pisma, dok je prvu Pavlović ostavio sebi, ali sumnjam da je preživjela. On nije čuvao arhivsku građu. Čini mi se, ipak, da ovo pismo, nedatirano, najviše govori o Marinu Zurlu.
Sjećate li se tog neobičog, divnog čovjeka? Trebalo bi da se sjećate, on je bio neko vrijeme veoma poznat u Jugoslaviji. Nedjeljnik „Arena“ pokrenuo je akciju potrage i vraćanja identiteta djeci sa Kozare koje je spasila Diana Budisavljević. Tog preteškog posla prihvatio se Marino Zurl, tada već poznat kao novinar i književnik. Kao da je sudbina tako odredila, Marino se potpuno predao tom poslu. Radio ga je godinama, tako predano da su o tome pisale tadašnje novine u cijeloj Jugoslaviji, snimani su filmovi o onima čiji je pravi identitet bio otkrio Marino Zurl. Koliko samo suza tuge i radosti.
Marino je zavolio Kozaru, jer sva ta djeca, nekadašnja djeca, bila su sa Kozare. Osuđena na smrt, zahvaljujući, prije svega, Diani Budisavljević, preživjela su, udomljena u porodice koje o svom udomljeniku ništa nisu znale. Izbavljeni iz ustaških logora u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Jastrebarskom ili Jablancu, nastavila su da žive sa svojim novim identitetom. Mnogi su prihvatili prezime usvojitelja, zaboravivši ono malo svoje prošlosti sa pravim roditeljima. Tada još nije bila otkrivena DNK, potraga je ličila na detektivski posao. A taj posao gotovo savršeno, dvadeset godina, obavljao je Marino Zurl. Najčešće su presudna bila određena obilježja na tijelu nekadašnjeg djeteta, krivom prstu, mladežu na tijelu, naročito na „nezgodnom“ mjestu, posebnost očiju, ali i neka bliskost koja bi se osjetila između pravih roditelja i djeteta. Bile su to životne priče po kojima su snimani filmovi.
Naročito dirljiva bila je priča o Brigiti Fistrić, djevojčici sa Kozare, koju su udomili Fistrići iz Zagreba. Ona se kasnije udala i prihvatila prezime Knežević, da bi se ispostavilo, zahvaljujući Marinu Zurlu, da je riječ o Miki Bundalo iz Knežice sa Kozare.
O svojim potragama Marino je napisao i knjige. Najpoznatija je „Joka, kći kozaračka“. Tadašnje vlasti u Bosanskoj Gradišci, dodijelile su nu zemlju na Kozari, koja je prozvana „Jokino brdo“. Dramatizovanu priču igrala je Marinova supruga glumica Minja Nikolić, sa kojom se preselio na Kozaru, gdje je napravio kuću. Pokraj kuće slovenski skulptor Tone Svetina načinio je od starog oružja skulpturu „Ranjena ptica“. Kuća Marinova i Minjina postala je mjesto okupljanja brojnih umjetnika iz cijele Jugoslavije, sve do ovog novog rata koji je odbacio gotovo sve moralne norme iz vremena kada je Marino Zurl otkrivao identitete preživjele djece iz prethodnog rata.
Ovo što sam napisao je samo kroki o čovjeku čije sam pismo, ili samo dio pisma, sačuvao i želim da ga ovdje pokažem u cjelini. Da bih, još malo, osvijetlio njegov lik. Mislim da je on zaslužio danas obilježje za pamćenje, ulicu, manifestaciju, bilo šta vrijedno onog što je on donio ovdašnjim ljudima. „Ranjena ptica“ na to nas podsjeća.
Pismo, ili dio pisma, Marina Zurla Ranku Pavloviću:
Eto, daragoj Pavloviću,
dovrših jutros, 13. hladnog januara (minus 13) svoj esej o Ozonu Ranka Risojevića. Po mnogočemu za mene je taj pjesnik otkriće; u jednom detalju otkriće – način na koji se on bije s depresijom, opakom beštijom koja je u stanju da smrvi čovjeka. Začudo pri tome nije destruktivan, ali ni optimist. Kad bih imao sve njegove prethodne knjige, koje spomenuh u eseju, vjerujem da bih – a sve mi se čini da ću mu se vratiti još jednom – mogao i trebao učiniti jednu čvrstu literarnu psihoanalizu čovjeka i umjetnika. Neugasivost njegove kobne pratilje, te kurvetine depresije, koja nam ruši jutra u paramparčad i produžuje dan u beskraj patnji, upućuje na njegov vlastiti tragični rudnik iz kojeg on može iskopati dragocijene minerale poezije. Za preporučiti mu je da se svojom snagom (koju posjeduje) za još jedan korak uzdigne iznad ličnih konflikata i da u poetskoj realizaciji postigne snažniji domet. Jednom riječju, to je onaj za kojeg se kaže da je čuđenje u svijetu. Otuda i moja „kritika“ dobiva esejistički prizvuk, književno približavanje osobnosti i njegove čvrste umjetnosti.
Uglavnom pozdravi ga kad ga sretneš između banjalučkih smetova i vijavica, pa ispijte koju u moje ime i jokinobrdovsko zimovanje! Preostaje mi da upravo zbog ovog dovršenog materijala, naručim bundu, šubaru i čizme, pa da se uputim kroz led i snijeg, tri km do pošte, jer ne vjerujem ovim mojim kuririma da li moja pisma odlažu poštarici, ili šankerici.
Tako, nabio sam peć grabovinom, nahranio mačke (još neko vrijeme ostala mi je Šteficina kći Katica, jer tako Minja htjede) i survavam se niz brdo, snijeg preko koljena, kroz hladan vjetar prema Vama dvojici, istinskih umjetnika, koji ste mi ispunili dva luda, divna, dana razmišljanja o vlastitoj depresiji.
Javi se sa deset deka toline!
Marino Zurl
Sumnjivi pazar
Vozili su vijugavim seoskim putevima već dobrih pola sata. Na displeju telefona je pisalo još pet minuta do adrese sitnih brojeva. Ovo mora da su mobilne kuće, reći će onaj što je sjedio na suvozačevom mjestu. On se odazvao na molbu suhonjavog vozača, koji je slabo poznavao kako auta, tako i delikatne tajne trgovine. Suvozač, reći ćemo Hamo, iako mladić u svojim tridesetim, već dvadeset godina živi u Americi. Došao je kao dijete, tako da mu je engleski jača, a maternji jezik slabija strana. I zbog toga ga je vozač, reći ćemo Rizo, zvao. Bolje će se on snaći od mene, mislio je kad je okrenuo njegov broj.
Pred duguljastom kućom, koja je za razliku od ostalih poredanih s jedne i druge strane makadamskog puta, izgledala iole pristojno, nikoga nije bilo. Auto koje su vidjeli na internetu parkirano je s druge strane. Ispred garaže zarasle u grmlje.
Stani ti ovdje, ko zna čiji je ono ulaz, ozbiljno će Hamo, dodajući sa smiješkom prijeteću poruku – znaš da te ovdje mogu roknuti ko ošale ako uđeš u tuđe bez dozvole!
Rizo je prodavcu javio da su tu. Prodavac je odgovorio okej, izlazim za minut. Čekali su, pripalivši cigare ispred auta. Iz kuće je na njihovo iznenađenje izašla djevojka. Ne starija od dvadeset. Na njoj je crvena trenerka, i majca do pola stomaka, tako da tetovaža sunca oko pupka bude oči. Uljudno se pozdravila, rekavši da se zove Džesika, i da ona zapravo prodaje auto. Američkog pikapa, koji je za svoje godište, onako na prvu, jako dobro izgledao.
Sad će moj zaručnik, govori kroz smiješak, iza kuće je, igra bejsbal s prijateljima.
Zadihan se, za koji časak stvarno pojavio golobradi momčić, koji je, promrmljavši ime, oborio pogled.
Možemo li pogledati auto, upitat će Hamo, nervozno? Može, naravno, evo ključeva! Možete, ako hoćete i provozati, ali nema baš puno benzina. Na rezervi je danima. Zato ga i prodajemo. Ne možemo više plaćati njegov benzin. Nama ništa skoro ne ostane. Tražimo nešto manje. Ovo je poklon od moje mame. Eno, ona je tamo u onoj žutoj prikolici. Ona žena što parkira.
Kratko ošišana plavuša, zadebljanih nogu, podigla je nezainteresovano ruku u znak pozdrava, a zatim se odgegala do poštanskog sandučeta.
Hamo se zaviruje ispod auta, dok Džesika priča šta su sve promijenili. Njena majka tačnije. Zatim liježe pod njega ispipavajući nešto, što je Rizi očigledno bilo nepoznanica. Samo da ništa ne curi, ulje pogotovo, i da nema hrđe, sve drugo se može popraviti ako bude trebalo, sjeća se da mu je Hamo govorio u putu. A to za papire, ako potpišete ugovor, nema frke. Morat će ti dati dokumente i prepisati, kad tad. Samo, nemoj da im daješ sve pare odmah, ni slučajno!
Nakon što su napravili krug, i zaključili da nema puno ulaganja, i da auto vrijedi pazariti, parkirali su. Džesika je stajala sama, u rukama čuvajući papir i olovku. Hamo i Rizo su iskočili iz pikapa, ozbiljnih pogleda. Spremni su pazariti, ali će se još malo cjenkati. Hamo je zato zadužen, jer Rizo, iako to nikad neće priznati, nije imao srca spuštati cijenu za ionako jeftinu robu.
Uzet ćemo auto, govori Hamo, ali dvjesto dolara jeftinije. Ima puno ulaganja, i zbog dokumetana koje još uvijek nemate, pola novca sada, pola kad auto bude prepisano.
Džesika je zakolutala očima, pozvavši zaručnika. On je opet dotrčao iza kuće, zadihan. Sašaptavali su se kratko, a onda su rekli, u isti glas, u redu, jer im se bez sumnje žurilo za pare. Tek su se doselili, i odvojili od svojih. Džesika radi u Valmartu, a zaručnik joj traži posao. Jutros je bio na razgovoru u obližnoj benzinskoj pumpi.
I mi vozimo auto danas, dodaje Rizo, za svaki slučaj, da ne bude nesporazuma!
U redu, nema problema, potvrđuje Džesika. Vozite auto, a papiri kad nama dođu u poštu, kroz par dana, završit ćemo prepis.
Potpisali su kupoprodajni ugovor. Rizo je iz koverte izdvojio pola predviđenog novca, predavši ga Džesiki u ruke. Ona se u nelagodi zahvalila, i predala mu ključeve.
Rizini su dani prolazili u mučini. Već dvije sedmice bez traga i glasa od papira. Ovo mora da su prevaranti, vrtilo mu se po glavi. E nek su te nasamarili, kad si budala. Tako ti i treba govorio je sam sebi, kad hoćeš auto bez papira, i ugovor bez štembilja, krijući od žene pozadinu priče za njegovo odsutno, i zabrinuto lice.
Na kraju, morat će joj reći, onda kad se Džesika javila s porukom da njena majka ne želi prepisati auto na nju, i da hoće da joj auto bude vraćeno pod hitno, a ona će njemu pare, kad bude imala.
Halima, reći ćemo, Rizina promoćurna žena, čitala je pažljivo njenu dugometražnu poruku.
Ma to se ona samo predomislila, i pokajala. Ne brini!
A šta za papire, govori Rizo, jer ja joj auto ne vraćam!? Dva su nam dana trebala samo da ga očistimo. Fuj, kad se samo sjetim kako je prljavo i pljesnivo bilo!? A gdje su presvlake što smo naručili? A gdje farba? Nema šanse, nervozno i ljutito drobio je više za sebe, nego li za svoju Halimu.
Sutradan će, još ljući i nervozniji, nazvati, za svaki slučaj i policiju, i o svemu ih lijepo obavijestiti. Ako bude trebalo, i na sud će ići! Tako je porukom obavijestio i Džesiku, jer mu se nije javljala na telefon. Ona će mu odgovoriti, da može zadržati auto, samo da ne idu na sud. Majka joj se ipak predomislila nakon prijetnje.
Kroz nekoliko dramatičnih dana, i bespotrebnog paničnog preuveličavanja, Rizi je stigla poruka da su dokumenti tu, i da se isti dan nađe kod notara s Džesikom da završe prepis. Tamo će mu reći da se ona zaista u jednom trenutku pokajala, i da je htjela auto nazad. Ništa s tim nije imala njena majka, naravno. Klela se Isusom i svim i svačim da im nikad nije bila namjera da ga prevare. Rizo je isti dan prepisao auto na sebe, ali sumnju nije mogao, iz ko zna kojih razloga, od sebe nikako otpisati.