Na fakultetu sam pomislio da bi možda bilo fer, svima nama koji smo odrasli pored stadiona, priznati barem parcijalu ispita „Psihologija gomila“ po obaveznom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona. Otac vikendom neće naći mjesto za parking pred zgradom, pa ću uvijek pun gepek nekakvih kesa i cekera, nositi sudarajući se sa rijekom uzbuđenih ljudi koja kulja niz ulicu. Moji užasnuti roditelji primjećuju da navijačka skandiranja znam bolje nego dječje pjesmice kojima nas vaspitačica uči u obdaništu, prepoznajem glasove uličnih prodavača koji čudnim akcentom nude „Dvojni C“ u tetrapaku i košpice u novinskom fišeku. Ubrzo ih prilično dobro oponašam ubrzano recitirajući: „Sok, sok, hladan sok navijači, sok…“ – što prolaznike zabavlja a imitirane trgovce nervira. Osjećam se sigurno jer me natovareni prodajnim asortimanom ne mogu stići, a i imaju preča posla od toga da me vijaju po ulici. Na raskrsnicama milicioneri iz oblaka duhanskog dima strogo nadgledaju povorku, prolazeći pored njih navijači se primire, utišaju i nakratko prestanu psovati. Milicija izdvaja nekog raščupanog alkoholičara koji je u gužvi ostao bez lijeve cipele, kroz poderanu smeđu čarapu mu je provirio nestvarno bijeli palac. Primjećujem da su pijanci uvijek ili ekstremno dobro ili loše raspoloženi, ali ne razumijem od čega to zavisi. Ovaj bez cipele, ohrabren našim klicanjem, sretno pjeva dok ga službena lica pakuju u plavog stojadina. U satima prije utakmice prostor ispred samoposluga postaje jedna velika birtija, ljudi bezbrižno naslonjeni na automobile lokalnih stanara piju pivo i žestoka pića nazdravljajući malim flašicama rakije, loze i konjaka. Samo prave meraklije i iskusni cugeri su pored pića kupili i mezetluke, na haubama ispred njih je rukom raskomadan bijeli hljeb i rašireni masni papiri sa salamom, sirom, paštetom, konzervama sardine iz Rovinja i neizostavna tegla kiselih krastavica. Stižem zapaziti da stroga etikecija parkirališta-birtije nalaže da se za hladnim predjelom na haubi poseže naizmjenično, između gutljaja pića i dimova cigarete, odmjerenim i trezvenim pokretima koji nalikuju na promišljene šahovske poteze. 

Govoreći o manje prizemnim stvarima, sa našeg balkona stadion Koševo se ne vidi, ali kada se upale reflektori, bijelo svjetlo se veličanstveno prelije na noćne oblake pa se čini da je skandiranje publike prizvalo ogromni leteći tanjur.

Iz nekog razloga naši očevi ne vole posebno fudbal, ili ga barem ne cijene dovoljno da bi nas vodili na utakmice. Zbog toga već kao desetogodišnjaci na utakmice idemo sami sa jasnom strategijom kako da uđemo i bez karte. Prva stvar je doći barem par sati ranije pred stadion, brzo shvaćamo da je kako vrijeme prolazi i tribine se pune sve teže besplatno ući. Iskustvo nas uči da je najlakše proći redare na istočnim kapijama gdje se i pozicioniramo. Potom pažljivo skeniramo gomilu navijača tražeći čiku koji bi nas na par minuta želio usvojiti i uvesti na stadion kao nekoga svoga. Tražena osoba nije pripita, prosta, odrpana ili u glasnom i lošem društvu. Od navijačkih rekvizita idealan kandidat može imati šal ili kapu, ali ako nosi i dres, ili da stvar bude strašnija maše zastavom, onda je zasigurno riječ o nogometnom entuzijastu previše fiksiranom na utakmicu da bi posvetio bilo kakvu pažnju dječacima bez karte. Također, tražimo dobro raspoložene, vedre i blage ljude, a ne one namrgođene, stroge i sumnjičave. Previše mladi navijači nemaju dovoljno autoriteta da nas bez karte provuku pored redara na ulazu, a opet oni prestari su često mrzovoljni, razdražljivi ili previše maglovitog uma da bi im mogli predvidjeti reakcije. 

Sunce se poput oseke oprezno povlači sa istočnih tribina, sjenke su se rasplinule, a suton isprao nebo. Kako večer pada, zrak se čini zrnastim, fascinantno je da ljudi mogu udisati nešto tako zrnasto. Sumrak pred stadionom niko ne bi mogao naslikati, a da bi uspio, platno bi moralo biti veliko kao i sam prizor i moralo bi da sadrži talasanje bordo šalova, neumorno kruženje bijelog vozila hitne pomoći, dim koji se lijeno kovitla sa roštilja pokretnih grilova, vlažnu njušku milicijskog vučjaka. Ako se ne izostavi nijedan detalj onda nastaje veličanstven prikaz navijačke liturgije, tajanstvenih muških rituala, čarobne raskoši ljudskog udruživanja, a i ja sam, također, dio tog crteža.

Najljubaznijim glasom odabranog čiku zamolimo da nas sa sobom uvede na utakmicu, ako nas odbije, pogotovo na grub način tretirajući nas kao ulične prosjake, osjećamo se posramljeno jer već tada znamo da naš status u životu uglavnom proizlazi iz poštovanja koje nam ukazuju drugi ljudi. Ali nas to ne smije spriječiti da pokušamo ponovo, tražeći sljedećeg kandidata zanemarit ćemo utisak da nam je u želudac zabodena crna tanka žica iz koje povremeno vrcaju mračne iskre poniženja. Pamtim da smo s tom privremenom starijom braćom ili očevima, poslije više ili manje nelagodnih nastojanja, na kraju nekako uvijek uspijevali da upadnemo na utakmicu.

Možda stoga što sam kao spužva u mladosti do zasićenja upio sve te ceremonijale, glasove i boje, kao stariji nisam nastavio ići na utakmice i postao dio navijačkog bratstva. Godinama kasnije stižem nezainteresirano primijetiti da je u danu kada se igra utakmica sve manje ljudi, na parkiralištu više niko ne teferiči čekajući meč, a i sam tekst pjesama i skandiranje se vremenom promijenilo.

Vjerojatno sam dosta toga i zaboravio sve do druge godine fakulteta kada sam se sudario sa sociologijom supkulture i definicijama grupa koje dijele ista uvjerenja, jednako djeluju i, kako učene glave racionalno zaključuju, utjelovljuju kulturni obrazac. Pa sam nakon što mi se vratila slika koševske istočne tribine, u mom sjećanju naslikana na platnu velikom kao i sam prizor, uzaludno poželio da mi se prizna barem parcijala predmeta „Psihologija gomila“. Prema neizostavnom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona. 

Goran Duplančić Splićanin je, radi u Zavodu za teorijsku fiziku Instituta Ruđer Bošković. Doktorirao je s temom “Ekskluzivne dvofotonske anihilacije na par nabijenih pseudoskalarnih mezona u formalizmu perturbativne kvantne kromodinamike”. Od ovih trinaest riječi pouzdano razumijem dvije: na i u. Ali nismo ovdje da se hvalimo svojom neobaviještenošću, neobrazovanošću, manjkom interesa, kao i izvjesnom tupošću. Na kraju, ako već vrijeđamo ljude koji ništa ne čitaju, nemaju pojma o književnosti i materinjim jezikom služe se pasivno, onda bismo trebali znati da ni fizika nije nešto o čemu je dobro ne imati pojma. Ali Duplančićeve smo kompetencije naveli samo zbog dojma, također skandaloznog, da je njegovo bavljenje teorijskom fizikom ipak ćerdanje talenta. Da je ovdje prosvijećene diktature, Goran Duplančić bi se bavio isključivo stripom i pripovijedanjem priča. Što bi, vjerojatno, bilo pogrešno. Jer možda je čovjeku, da bi crtao stripove i pričao priče, doista potrebno da se veći dio vremena bavi teorijskom fizikom.

Crtani roman “Vojna” objavio je početkom ljeta Josip Sršen, u svojoj izdavačkoj kućici Barbatus. Album od 270 stranica, manjeg formata, donosi priču o događajima od kojih u danima njegova izlaska upravo protječe trideset godina. S političkog stanovišta, te sa stanovišta zvanične kulture, koja svoje krajnje ishodište nalazi u lokalnim akademijama nauka i njihovim razredima za književnost, ti su događaji vrlo temeljito zaboravljeni, prepravljeni, krivotvoreni i u kolektivnom sjećanju preinačeni. Običan svijet ih je po nalogu elite zaboravio, jer je naprosto lakše zaboravljati. Zaborav u nas je fizikalni zakon, i to veoma prost, poput sile teže. Zaboravlja se kao što ispuštena čaša pada. Isti su događaji, međutim, od formativne važnosti za posljednju jugoslavensku generaciju mladića, koji su te 1991. imali između osamnaest i dvadeset i sedam godina, i zatekli su se na služenju JNA, ili su predstavljali prvi borbeni ešalon svih upravo nastajućih armija. 

Goran Duplančić u “Vojni” crta i pripovijeda priču iz perspektive Splićanina, koji se kao desetar JNA zatekao u kasarni, u ljubljanskom Šentvidu, kada je 25. lipnja 1991. Slovenija proglasila samostalnost. U tom trenutku, kojeg vojnici nisu na pravi način bili ni svjesni, jer su se nalazili u medijskoj blokadi, nije im bilo dopušteno da gledaju televiziju i čitaju novine, dogodio se suštinski etički i pravnopolitički preobražaj tih mladića. Većina ih se pretvorila u agresore, a manjina u domaće izdajnike. Prethodno se u njihovim glavama nije dogodilo ništa. Bili su isti kao i pri dolasku u vojsku, samo mnogo, mnogo uplašeniji. Premda je riječ o velikoj temi, jednoj od najvećih književnih tema našega vijeka, nije o njoj u ovih tridesetak godina bilo ni dobrih romana, ni vrijednih priča. Tek, možda, poneka olaka filmska komedija, koja je više trebala detematizirati samu temu, demagnetizirati se i osloboditi nas njezine težine, nego što je imala katarzičnu funkciju. Ljudima je zabranjeno misliti da su ikada u političkom smislu bili Jugoslaveni, i da se dogodio taj jedan dan, taj trenutak, taj veliki preobražaj u kojem su od jednog postali nešto drugo. Goran Duplančić u svom stripu na krajnje ozbiljan, te prema činjenicama i osjećajima krajnje odgovoran način govori upravo o tom preobražaju. Čovjek je iz jednog razloga došao u vojsku, stigao je postati desetar i ponijeti značku primjernog vojnika, i to u elitnoj, politički i obavještajno strogo kontroliranoj jedinici vojne policije, da bi ga neki sasvim drugi razlozi vodili prema izlasku iz te vojske. Ustvari, što je zanimljivo, Duplančić se u “Vojni” uopće ni ne bavi načinom na koji se “skinuo” i na koji je u posljednji trenutak umakao iz zajednice koja se pretvarala u kolektivno čudovište, koje će probaviti svu tu nedužnu djecu, prije nego što ozbiljno navali na narode kojih se odreklo i na zemlju koju je prezrelo. “Vojna” je priča o tome kako se pojedinac, i pojedinci, opiru vlastitoj transformaciji u čudovišta. Evo govora što ga desetar Duplančić drži vojsci nakon što se načulo da je Slovenija proglasila samostalnost, te nakon što su Slovenci vojsci zatvorili struju i vodu: “Jasno van je da smo se našli u govnima. Ljubljana je proglasila samostalnost. Beogradu se to nije svidilo i sad izgleda da imamo nas s jedne strane i slovenske teritorijalce s druge. Neman pojma šta se točno događa i ne vidin kako bi to uspija doznat, a nisan siguran ni da iko u kasarni to zna. Iskreno, zaboli me ona stvar i za Sloveniju i sve skupa. Oću se vratit doma u jednon komadu. A virujen i vi. S obziron na situaciju, uvodimo pravila. Pravilo prvo i najvažnije: pazite na sebe i jedan na drugoga. Pravilo drugo: čuvajte kasarnu, osim ako to nije u suprotnosti s prvin pravilon. Pravilo treće: branite narode i narodnosti, tekovine revolucije, bratstvo i jedinstvo, osim ako to nije u suprotnosti s prvin i drugin pravilon.” Vojska odgovara: “Jasno, druže desetaru!” Desetar: “A, u pičku materinu! Čuvajte jedan drugoga, a ostalo ko jebe! Je l’ sad jasno!” I to je zapravo to, to je u tom trenutku sva buduća teorijska fizika Gorana Duplančića.

Malo kad i malo što me je od sve sile romana, dokumentarnih filmova i knjiga, komedija i tragedija, usmeno ispričanih priča, umjetničkih i neumjetničkih djela svake vrste, tako odistinski ganulo kao Duplančićeva “Vojna”. Osim što je priča ispripovijedana na pravi način, učinjeno je to bez krivotvorenja i laganja. Autoru je uspjelo da rekreira emociju jednoga davno prošlog vremena, te da iz priče isključi baš svaku naknadnu pamet. Pritom, kao nitko njegov i naš, on je o sebi rekao cijelu istinu. A sve to je učinio u crtačkoj maniri koja, da tako kažem, ide iz kontre. Likovi su blago karikirani, crtež je izrazito rudimentaran, često podsjeća na skicu, na storyboard nekog budućeg stripa ili filma. Kažem: podsjeća! Ali naravno da ovo nije skica, nego nešto mnogo, mnogo ozbiljnije. “Vojna” je savršeno raskadrirana, iza ovih crteža stoje visoka stripovska, crtačka i čitateljska kultura, vrlo razvijena autorska samosvijest i iskustvo nekoga tko možda i nije nacrtao stotinu crtanih romana, ali ovaj crta upravo kao da mu je sto prvi. U povijesti, inače bogatoj, raznovrsnoj i plodnoj, hrvatskoga i jugoslavenskog stripa relativno je malo pravih crtanih romana, a još manje je velikih autobiografskih priča (što još, osim Helene Klakočar?), političkih, dnevno-povijesnih, angažiranih… Oni koji u nas od stripa žive, gotovo u pravilu ne crtaju stripove o sebi, svome životu i svijetu koji ih okružuje. Izuzetak je, opet možda, Aleksandar Zograf, ali živi li Zograf od stripa? Osim toga, on uglavnom crta kratke priče, a ne romane.

U “Vojni” opisan je nevjerojatan niz različitih aspekata slovenskog rata, kao i opsade kasarni JNA, te onoga što se zbivalo u tim kasarnama. Opisan je, i to na vrlo surov i otvoren način, raspad prividne nacionalne idile jugoslavenstva. Duplančić ništa nije prešutio ni zatajio, a kao da je nekim čudom sve moglo stati u njegovu, inače vrlo dramatičnu i brzu priču. Spojio je temeljitost i sveobuhvatnost, s brzinom izmjene slika i prizora. U njegovoj skicoznosti, u dojmu gotovo usmene izmjene slika (jednom ću vam ispričati što bi to bila usmena slika!), golemi je, doista golemi talent. Čovjek kao da u svojoj glavi vidi cijeli strip i prije nego što ga je nacrtao.

Rat je naša velika zajednička tema. A u romanima, filmovima i stripovima koji se bave ratom, kao i uostalom u historiografskim knjigama o ratu, postoji nešto dobro, čega inače nema u umjetnosti te u umjetničkoj i književnoj kritici. Postoji ugrađen unutarnji, inherentni i sveprisutni estetski prosuditelj. Ako knjiga koja se bavi ratom, ako roman, ako historiografski tekst ili strip mogu s razumijevanjem i odobravanje biti pročitani samo s jedne strane zamišljene linije fronte, ako su drugoj strani nerazumljivi, iritantni i inervantni na posve drukčiji način nego prvoj strani, tada knjiga, roman ili strip zapravo ne valjaju ništa, a historiografski tekst lažno i tendenciozno interpretira događaje. Svako estetsko djelo na temu naših ratova jednako se ogleda i zrcali s obje strane zamišljene fronte. I svaki historiografski tekst važeći je na obje strane. Ne postoje dvije istine o jednom ratu, ali uvijek postoje dvije laži. 

Goran Duplančić nacrtao je knjigu koja se u dlaku s istim osjećajima može čitati u svim zemljama iz kojih su prije trideset godina bili vojnici u kasarni u Šentvidu. Desetar je, istina, bio iz Splita. Ovo je njegov strip.

У новинама гледао сам читуље
лета 1999. године
и тражио међу погинулима
на Косову оца свога,
гледао лица и очи,
носеве и образе,
задрхтале браде
српску тугу преголему

У избеглиштву бринуо сам
ја шестогодишњак
путујући кроз градове разрушене
бомбама
од Подујева, Куршумлије, Крушевца,
до Смедерева, Београда и на крају
равнога Врбаса
мирне луке наше

Запиткивао би мајку, да није ово тата?
Јел данас погинуо тата?

Она би ми са сузама у очима
говорила да није, да чува кућу у Приштини
и да ево га,
само што није

У новинама тражио сам читуље,
бојао сам се мрака
чекао сам јутро
да читам Политику
да видим јел у њој можда
одштампан и мој тата

ја шестогодишњак
негде на брежуљцима
код Куршумлије
у друштву сестре,
мајке и брата

KAFKINA ZADNJA 

Hrčem buncam sričem u snu
I prokleto sam usamljen –
Kaže Kafka kod mene
Na posetku

I da nije pisanja
Sve ovo podnio ne bih 

Imao sam u vijeku i mrskijih
Stvari od stvaranja –
Čak i tijelo

Al ništa ne potraja tako
Dugo kao u pisanju
Odlaganje kraja:

Zato sam ja uvijek na početku 

(2020-2021)

BOŽJA ŠUTNJA 

Ne mili mi se kući a drugdje
Nemam kud –

Sve što bitću – staće
U zavežljaj krpeni
Pod ćefin

Blago meni – ovo kažem
Trijezan i pri svijesti:

Ni svijet
Više nije prostran –
Sve sami krajevi i počeci 

Dotle je došlo –
Božja šutnja zvana
Kafka, lašti patos u apoteci 

(2021)

AVGUST, STARAC POD LIPOM

I tako, prođe juli, nepovratno,
i dođe avgust, neprimjetno,
kao sumrak u šumarak kraj jezera,
a u meni se baš ništa ne događa.

Odjednom, nema pšenice na poljima,
žuti list na lipi pod kojom sjedi starac,
sipe latice s cvjetova na mom balkonu,
a u meni se baš ništa ne događa.

Ilinsko sunce prži suvu zemlju,
grize u njoj korijenje, da utoli žeđ,
zrikavci zamukli, ptice zaćutale,
a u meni se baš ništa ne događa.

Pucketaju avgustovski dani
kao pileće koščice na trpezi,
ljeto prezrelo, godina odmiče,
a u meni se baš ništa ne događa.

Poslije podneva zacvili avgust,
kao zvijer uhvaćena u zamku,
predveče počinje da se sprema za put,
a starac pod lipom traži svoj štap.

LEDENI JEZIK
U VRELOJ JULSKOJ NOĆI

U vreloj julskoj noći
leden jezik
liznu mi srce.

Uzalud pritišćem rukama grudi,
ozeblo srce se ne smiruje.

Negdje se oglasi ćuk,
šišmiš proleti kraj prozora.

Kakvo će jutro biti?

To pita neko u meni,
glasom koji se gubi.

LJETNA NOĆ U ZAVIČAJU

Ilinski svici, Mjesečevi glasnici,
grumenčići izmrvljenih zvijezda,
Stvoriteljeva svjetleća pismena
kojima ispisuje noćne molitve
za pijanice, zabludjele i izgubljene,
ušivaju pokidane krpe prozirne tame.

Kada umorni padnu na zeleni mač
i u cvijet još snene perunike,
majčinog rukosada koji svjedoči
da se ona samo sakrila u bokor
i otud virka šta mi ovamo radimo,
Bog Perun ih premjesti u moj san.

U isto vrijeme kroz otvoren prozor
iz krošnje očeve kalem-trešnje
nestrpljiva ptica najavljuje svitanje.

Mama i ja danimo pričamo da ćemo posjetiti tetku Cicu u staračkom domu u kojem je već nekoliko mjeseci. Otići ćemo joj, govori mama, samo da se korona malo smiri. Još uvijek nikome osim najuže rodbine nije dopušteno posjećivati staračke domove. Smrt je, ipak, bila brža. Svega nekoliko sati nakon našeg zadnjeg spominjanja Cice, Dejan će javiti da je umrla. Po drugi put. 

Tetka Cica nije moja ‘prava’ tetka iako je kao i Mariju, kćer tetke Milke, zovem tetkom. A nije mi ni Milka tetka, kao što nije bila ni Anka. To su mamine tetke i njihove kćeri. I Anka i Milka polusestre su moje bake, kćeri Jazušine iz silnih brakova u koje je zbog siromaštva morala ulaziti. Cicu pamtim oduvijek kao visoku, lijepu, atraktivnu ženu. Najljepšu i najzgodniju među svim ženama u rodbini koju imam, i po očevoj i majčinoj strani. Bila je lijepa, atraktivna, vedra, bilo je u njenim očima, gestama, hodu neke čudne strasti. Kada god bih vidjela glumicu Lidiju Vukičević, koja je igrala Violetu u jugoslavenskoj seriji ‘Bolji život’ koji je moja baka rado gledala i nakon što odavno Jugoslavije nije bilo, vidjela bih i tetku Cicu. 

Njeno ‘pravo’ ime je Milica, a prezime, suprugovo Đurić. Za tog je Đurića, ne pamtim mu imena, bila udana prije rata. Bio je Srbin podrijetlom iz Donjeg Vakufa, zaposlen u novotravničkom Bratstvu, tada gigantu u proizvodnji streljiva i naoružanja. S Đurićem je živjela u Kalinskoj, danas je to dio Novog Travnika u kojem žive isključivo Bošnjaci, grada koji se dijeli na ‘gornji’ i ‘donji’ dio. Cica je bila trudna. Mama kaže da je bila najljepša trudnica koju je ikad vidjela i da nikome kao njoj, zbog visine i te urođene gracioznosti, nisu stajale one duge haljine, o kojima žene moje visine mogu samo sanjati. Sredinom tih osamdesetih doći će smrt i ubit će joj dijete, tek rođeno. U ratu će ostati sama. Đurić će izabrati ‘srbovanje’ i otići u Donji Vakuf. Poginuo je svega nekoliko dana nakon što je obukao uniformu Vojske Republike Srpske, na početku 1992. godine. 

Bila je to druga smrt, a uskoro je, svega nekoliko godina nakon rata, uslijedila i ona treća, od koje se, možda, do kraja nikada nije ni oporavila. Negdje u Švicarskoj ili Njemačkoj zateći će je teški moždani udar od kojeg će izgubiti sjećanje, pamćenje, a uslijed nekoliko operacija mozga i dugu, valovitu crvenu kosu. Cicu će tetka Anka, na Putićevu, kao i šezdesetih kada ju je rodila, ponovno učiti govoriti, pisati, hodati, brojati, kuhati. Učit će je ponovno sjećati se. Sjetit će nas se, ‘Glorije Gordane Lucijine’ tek godinama kasnije, dok pod trešnjom budemo igrale ‘Čovječe, ne ljuti se’ i mica. Sjetit će me se u vlastitoj sobi dok mi daje malu kožnu torbicu koju je kao djevojka nosila na igranke po Travniku. 

Kada se Cica, po drugi put, rodila, njenom oduševljenju svim živim bićima nije bilo kraja. Na njene bi ruke, koje su uvijek krasili dugi i čvrsti, lijepo oblikovani nokti, slijetali leptiri. Kada god bi šetala prugom na Putićevu, u naramcima se vraćala s djetelinama, i sve redom onim koje imaju četiri lista. Satima bih ih i ja s njome znala tražiti, i danas to ponekad radim, ali nikada u životu u travi nisam pronašla djeletinu s četiri lista. Nije ni moja mama. Za nju kao da su, cijeli ovaj život, rezervirane ljute koprive. 

Cica me s autobusne stanice ispratila za Sarajevo, na drugi koncert Đorđa Balaševića kada sam bila prvi gimnazije. Tetka Anka, vrsna kuharica, koja je nahranila pola Travnika u svojoj kuću, tih novembarskih dana nije imala ništa. Penzija je kasnila, a krmad su tek zaklali i meso stavili sušiti. Ostalo joj je samo čvaraka, pa ih je poslala po Cici, u vrećici, da to ponesem, da imam u putu. Jer put je put, a Sarajevo nije blizu. U povratku su putnici, svih nacionalnosti, u Travnik Transu, jeli te čvarke i zalijevali ih pelinkovcem. 

Cica je ostala sama. U velikoj trokatnici nasred Putićeva, na Okuki, točki gdje se spajaju Vitez, Novi Travnik i Travnik, društvo su joj pravila mačke. Tetku smo Anku sahranjivali na Prahuljama i taman kada je pao zadnji grumen zemlje na sanduk, javili su ‘sa Koševa’ da joj je umro sin, Cicin brat, Ivica. Nekoliko godina kasnije, umro je i tetak Nikola. Najtiši čovjek koji je hodao ovom zemljom. Govorio je sporo i tiho, o svakoj bi riječi koju treba izgovoriti, dobro razmislio. A marke, ljubičaste papirne ‘petice’, davao mi je još tiše, još neprimjetnije nego je hodao i živio. 

Mačke kojih je oduvijek bilo oko njihove kuće, jednako kao i ljudi, hranili su redovno i ‘pravim’ mesom, kao i ljude. Njih je tetak uvijek zatvarao u jednu šupu nadomak pruge kada bih došla. Imao je razumijevanje za dječje strahove. Nije me, kao neki drugi, tjerao da ih dodirujem. 

Nakon njegove smrti, Cici su mačke šapama kucale na balkonska vrata, ona ih je u naručju nosila, milovala, pjevala im, kao da su joj djeca. Kada je otišla u starački dom, sve su ‘zalegle’ pred kućna vrata da čuvaju njen duh. 

Ispred mrtvačnice ju je dočekala mačka. Na groblju Prahulje njih tri. Dok smo se ‘redali’ u kolonu, ispred Nere Dejanove i križa koji je nosila, stala je mačka, a na začelje još jedna. Spuštao se Cicin lijes u grob, a tri se mačke vrzmaju, obilaze, začudno nas gledaju. Prvi put u životu – ne bježim od mačaka. Pobjeći od njih tada, značilo bi pobjeći i od tetke Cice. 

Umrla je tetka Cica. Bila je, govore, ‘jaran’, ‘dobar drug’. Dva se puta, najmanje, i rodila i umrla. U raj su je, nadam se, povele njene mačke. 

Drugo poglavlje Romana o Korini

„Zvat će se Kori“, rekao je Jozo Taraš kada je vidio mladu bijelu mačku, s četiri mrlje na krznu, u boji pustinje Mohave. Takvih mačaka nije bilo u Dubrovniku, ni sada, ni prije pedeset godina kada je kao mlad i jak Konavljanin odlazio iz grada da se jednom vrati kao bogat čovjek. Bile su crne, sive, bijele ili riđe kao pijani Škoti, ali mačaka smeđih kao pijesak pustinje Mohave pred oluju doma nikada nije vidio. „Zašto Kori?“, upitala ga je, ali se napravio da je nije čuo, nastavio je svojim poslom, i proći će mjeseci, Kori će, po dubrovački, postati Korina, i sasvim će se udomaćiti u njihovoj kući, prije nego što joj ispriča zašto je mački dao takvo ime.

Jozo Taraš nije u Americi htio biti sluga. Mogao je služiti i u Dubrovniku, nije zbog toga trebao ići preko mora, on je želio nešto veće. Kada ga je gazda u Hotelu „Plaza“ u Los Angelesu upitao zna li kuhati, slagao je da zna. U prvo su mu vrijeme davali samo da guli krumpir, a on je s pola oka gledao oko sebe i pamtio. Barem jednom dnevno zarezao bi palac, krv je škropila krumpire i prolazila kroz želuce tisuća gostiju, ali Jozo nije osjećao bol, niti je malaksao od malokrvnosti. Imat će vremena da ga boli kad jednom bude bogat čovjek. Gledajući učio je kuhati, jer je znao da će imati samo jednu šansu kad se Francuz razboli ili da otkaz ili kad Meksikancu zbog varanja na kocki zabiju nož u trbuh. I zaista, jednom Pedrinho nije došao na posao, gazda ga je čekao petnaest minuta, a zatim je bez riječi, pokretom kažiprsta, Jozi pokazao mjesto pokraj štednjaka. Tako je Jozo Taraš postao kuhar.

Živio je sam u montažnoj drvenoj kućici kroz koju je puhao vjetar, noseći pijesak prema moru. Kada bi zaspao iscrpljen od posla, usta su mu ostajala otvorena. Prije jutra dvaput se budio i svaki put ispljunuo po šaku pijeska. Za doručkom, ručkom i večerom pijesak mu je krckao pod zubima. Još godinama, nakon što je već stao na noge, kupio kuću i napredovao u poslu, sve što pojede imat će okus pustinjskoga pijeska. Nikada nije naučio spavati zatvorenih usta. To mu je umijeće u životu nedostajalo. 

Da ubije samoću, u tu svoju baraku od propuha primio je bijelu mačku, koja je nasred grudi imala mrlju u obliku srca. Srce je bilo smeđe kao pijesak pustinje Mohave. Nazvao ju je Corazon, a kako ga ni nakon mjesec dana nije ostavila, postala je Kori. Svake večeri donosio joj je ostatke ribe iz kuhinje. Kada bi se najela, drijemala mu je u krilu, a on joj je od duga vremena i od svoga jada pripovijedao o Konavlima, tko je s kime u rodu, tko se s kime nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara i kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Prošla je godina, za njom i druga, on je govorio, a Kori je slušala. Među konavoske i dubrovačke riječi uselila se i udomaćila poneka španjolska i engleska, zavičaj je plovio prema pučini kao brod bez veza, sidra i posade.

Jednoga dana mačka se više nije pojavila. Dozivao ju je, mamio ribljim glavama, u noć je izvikivao nazive sela južno od ušća rječice Ljute, ali nje nije bilo. Mačke umru tako što se više ne pojave. I po tome su elegantnije od ljudi. Jozo onako sam nekoliko noći nije mogao zaspati, a onda se navikao. Odlučio je da u svoj dom više ni mačku ne pusti. Čovjek koji radi od šest ujutro do deset navečer mora spavati. Nesanica je komfor, imat će nesanicu kad jednom bude bogat.

„I što je bilo dalje“, upitala ga je, „što se događalo sljedećih četrdeset pet godina?“ Začuđeno ju je pogledao, kao da gleda nekoga tko nije shvatio vic: „Ništa, to je Amerika, vrijeme tako brzo prolazi, sve je na struju i naftu, tutnje motori, rade elektrane, a čovjekova pamet je kao u Vodovađi i na Mrcinama, pa u toj brzini ništa ne zapamti.“ Zaljubljeno ga je gledala, ali mu ništa nije vjerovala. U tih četrdeset pet godina Jozo Taraš se, možda, triput ženio, možda je i desetero djece narodio, ali joj to ne želi reći, da ne bude ljubomorna. Zbog toga joj je još draži: pazi na nju i strepi od njezine strasti i ljutnje, baš kao da im je šesnaest.

Iz Hotela „Plaza“ prešao je, kao šef kuhinje, u Hotel „Hilton“, a iz „Hiltona“ u „Grand hotel Bristol“, gdje je nekoliko mjeseci radio kao osobni kuhar Aghe Khana. Nakon što su se dobro upoznali, a upoznali su se preko japraka, zelene menestre i šporkih makarula, pričao mu je iste priče kao i mački Corazon, o tome tko je s kim u rodu, tko se s kim nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara, ali više nije spominjao kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Uopće nije spominjao povratak. Agha ga je samo slušao, a oči su mu bivale sve tužnije. Kada Arapina gledaš u oči, kleo se Jozo Taraš, dođe ti da proplačeš. Na kraju ga je, zadnjega dana, Agha Khan upitao zašto se ne vrati kući, i bio je spreman platiti mu parobrodsku kartu za put. Jozo mu je odgovorio da se ne može vratiti ako se ne obogati i zlatnim vrhom svoga mahagonijskog štapa ne kucne o kamen Dubrovnika. Agha se nasmijao, potapšao ga po ramenima i rekao mu: „Zavidim vam, gospodine! Vi imate nešto za što vrijedi riskirati. Podignite zajam i kupite hotel, to je pravi početak.“

Nakon što je Jozo Taraš kupio Hotel „Clara Bern“, malen ali lijep i na dobrom mjestu, još dok je s radnicima unosio namještaj, pred recepciju došetala se mačka, krzna boje Mohave. Nahranio ju je, i ona će mu sljedećih nekoliko godina, dok bude otplaćivao zajam, biti najbolji drug. Poslije posla, kasno navečer, sjedit će ispred hotela u stolici za ljuljanje, ona će mu spavati u krilu, i osluškivat će ne bi li jednom čuo zrikavce iz rodnoga kraja. No, koliko god bilo vruće, a ljeto je trajalo skoro devet mjeseci u godini, u Kaliforniji nikada nije čuo zrikavce. Drugi su se kleli da ih čuju svake večeri, govorili su mu da je, možda, postao nagluh, a on bi ih pitao kako onda čuje mačku dok prede, a ne čuje zrikavce.

Pošto je otplatio kredit, sav je novac, nakon što plati porez i isplati radnike, bio njegov. Raspitao se koliko sad košta kuća na Gružu ili Lapadu. Za nepuna tri mjeseca on toliko zaradi. Opet je razmišljao o tome kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Mačka, kojoj je ponovo dao ime Corazon, spavala je na njegovom krilu i u snu puštala pandže i zabijala ih u Jozinu nogu. Vrag mačji, pomislio je, ali nije je budio. Nikada čovjeku ne može sve biti potaman. Ako ništa, rođena ga mačka bocka noktima.

Pola godine nakon isplate kredita izbio je požar i u jedva pola sata do temelja je izgorio Hotel „Clara Bern“. Sjedio je na stolici za ljuljanje, okružen s ono malo stvari koje je uspio spasiti. Radnici su stajali u redu, a on im je isplaćivao posljednju plaću. Mačke nije bilo, Corazon je nestala, što je za Jozu bio znak da je došlo vrijeme za povratak i da više nema smisla pokušavati iznova. Hotel nije osigurao da bi mu svakoga mjeseca ostajalo više novca. Tko je mogao računati na to da će izbiti požar i da će izgorjeti sve. Agha Khan je rekao da vrijedi riskirati ako imaš za što. Nakon pedeset godina, devet mjeseci i dvadeset tri dana Jozo Taraš kupio je kartu za parobrod, mahagonijski štap sa zlatnim vrhom koji je bio pretežak da bi se čovjek njime poštapao, spakirao je stvari u dva velika drvena kovčega sa oznakama američke vojske, kupljena na vojnom otpadu, čvrst u odluci da se, odmah pri povratku, javi fratrima sa željom da se zaredi. Bilo mu je sedamdeset osam godina, a ona se smijala, i nije mu vjerovala. Mislila je da joj se udvara, iako su već pola godine zajedno, i da je mačku nazvao Corazon iz romantičnih razloga, a ne zato što je po sebi imala mrlje boje Mohave, kao i dvije prethodnice iz zemlje u kojoj je sve na struju i naftu, pa ljudska misao ne može uloviti vrijeme koje prolazi. 

Ustvari

Mate je bio blage naravi
napije se pa okupi djecu oko stola
Djeco moja jabuke ćaćine
ona mu se plava nakrivila kapa
željeznica vam je kruha dala
A bogami i vina, nadodaje baba pa se
smije smije na čelu stola
kacijolom vadi manistru i krumpir
u limene pijate a djeca se podbadaju
pod stolom viljuškama
dobro znaju tko je gazda kuće
kome u postelji čovik
čita dok joj dan dok joj dan
ne zaspe u krilu

amapola

na selo smo odlazili za 1. maj
za babin rođendan i još neke svece
lubenica se kotrlja u gepeku
aluminijska folija za strinu
za strica šteka winstona
mama je skupila kosu tata urla na makadam
ona pali cigaretu on spušta prozore
ona se žali na promaju
on urla na promaju
mi se radujemo konju
sve drugo nam se
obije o glavu

kad je umro Mate ćaća bos
banio na vrata od konobe
a nu ga sad zlato strine svoje
u kožne postole
strina Ana širi stoljetne grane
ja u crvenim klompama među
svim tim zulufima
ja sitna s velikim naočalama
i malim interesom za ispašu
moji su rođaci strijele u naponu tvrdi
naglasci što bičuju hod uspravnih žena
svi se natiskuju ispod stare koštele
čekaju da baci sjenu
na sve nas vidi nas

koštela

zeleno klupko srpnja
prvi je odmotao tata
od tankog pruća odrine
u naramke zagrljaja
sabiremo mušku i žensku potomčad
mačke po usijanim pragovima
pepeo na guvnu
valjanje u travi

strina Ana razvuče tijesto
sretnim prstima
rasprši brašno po snovima
plećatih nećaka
za tren oka opet su
bosonoga sirotinja
zagledana u gradove
odaju ih titule i nove ratkape
na fotografiji strši
onaj koji fali

za gospu o’ karmela
palim lumine
od mrtvih zagrljaja
za pustim stolom
stoljetna naša koštela
bacila popodnevnu sjenu

Nekada je sanjao samostalan život, slobodu, svoj stan, u njemu biblioteku, svoju radnu sobu, na zidovima mnogo slika poznatih umjetnika, i svojih, lijep namještaj, sretan brak. Danas sve to ima, a ne zna što će sa svim tim, kome sav taj imetak, strogom štednjom godinama stjecan, ostaviti prije nego dođe onaj čas. 

U Sarajevu je sam, bez ikog svog, kao i supruga, dva stabla čije se grane svakodnevno lome na zemlji, brzo se na njoj suše, tom stanju sve bliže su oboje. Nemaju djece, roditelji su im odavno mrtvi, njegovi su umrli prije rata, kao i njezini, u tek sagrađenoj kući u zavičaju ostao brat sa ženom, sinovi se osamostali prije rata, jedan je s članovima svoje obitelji u Švicarskoj, drugi je u Županji, gdje su i njegove dvije sestre. Brat sa ženom u ratu protjeran u Županju, nikad se sa ženom u zavičaj nije vratio, umrli i sahranjeni nedavno. Mnogobrojni rod raseljen po Hrvatskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, kad se sastaju, svima puna usta zavičaja, ali nitko se u njega ne vraća. Pitali više puta taj svoj živi rod zanima li ga njihov imetak, stečen pošteno, odricanjem od mnogo čega, osobito od onog plitkog značenja i užitka, ne, odgovarali im njegovi i stariji i mlađi zakoniti nasljednici, tko bi se još i time bavio uz sve muke kroz koji taj rod prolazi u tuđem svijetu, povratka mu nije dok je na ovim prostorima rasulo, u nekoj vrsti novoga rata. Ako im svoj imetak misle ozbiljno darovati, neka napišu oporuku, neka u njoj odrede kome stan, kome slike, kome knjige, pa neka svatko procijeni hoće li uzeti ili odustati od postupka preuzimanja dara. Neće svoje u zavičaju, neće njihovo u Sarajevu. Muka nerješiva, a traje predugo, troši im zdravlje, oboje su sve nemoćniji i krhkiji, gubitnici na mnogim poljima, a u toj muci su godine i godine svakojakih drugih muka, uloženih u taj njihov dragocjeni imetak. Neki, čak, i pristaju na dio dara svojih Sarajlija, ali im darovatelji svoj dar ne mogu imenovati, jer još ne znaju što će oni neodlučni od njih zaželjeti da imaju u svome vlasništvu. Treći prihvaćaju sve što bude ostatak svega, pod uvjetom da birokratsku proceduru prijenosa vlasništva obave darovatelji. 

Iz mučne stvarnosti, muka preselila i u snove. U jednom snu ona ga kroz suze pita: Što smo to sami sebi napravili, kako ću sve ovo bez tebe prenijeti na sebe, nemam snage za to, jedva se i po stanu krećem. U drugom snu je ona mrtva, on kuka: Što si me tjerala da sve ovo gomilam, mogli smo i bez svega ovoga živjeti lijepo, možda i slobodnije. Golem teret i za mene i za tebe, ali kasno saznanje. Ona nastavlja s kuknjavom: na koga ću ovaj imetak prepisati, onda i on cvili: birokracija će me prije vremena u grob otjerati, nikad za nju da obavim te formalnosti. 

A ujutro, za doručkom, on svom snu dodaje: 

– Lijepi socijalizam. Ako si mu dobro služio, dao ti je i stan i dobar posao, na oproštaju je sve riješeno: idi bez brige, stan je i dalje moj, neće se s njim u katastru brinuti nitko živ tvoj. Vlasništvo je samo moje. 

– Ne govori tako, čovječe. 

– A kako ću drukčije? Prije rata, dok mi je otac bio živ, na sudu se odreknem svog dijela obiteljskog imetka u korist brata, umre brat, to isto učinim u korist njegovih sinova. Nakon rata stariji sin umre, do dana današnjeg mlađi sin nije pravno prenio svoj dio obiteljskog imetka u zavičaju na sebe. Ni sestre. Starija u grobu, nitko njezin živ ni da prstom makne, mlađa se sestra s mlađim bratićem još uvijek dogovara što će i kada će to uraditi. Ludnica. Nova kuća u zavičaju propada, ostala bez prozora, bez ukupnog pokućstva, namještaja, sve odnijeli sa sobom ratni profiteri. Oni koji bi na naš dar i pristali, učinili bi to pod uvjetom da im ja sve predam na papiru. Ovo je tvoje, ovo je njegovo. Uzmi i uživaj. 

– A ja neku noć sanjala da si umro prije mene i da prije odlaska gore moram prenijeti na sebe. Valja mi napisati i oporuku kome što ostavljam, sve ovjeriti na sudu. Živa muka. Uhvatila me panika, stisnulo me nešto u grlu, probudim se, Bože mi oprosti, i glasno opsujem taj naš imetak. Jesi li me možda čuo?

– Nisam. Naš je imetak, ženo, što i metak. Samo što još nije ispaljen. 

– Sami pali, sami se ubili … Ali, ako kažeš: Naša je imovina što i domovina, sve drukčije glasi. 

– Je li? A baš s tom leksikom smo stjecali svoj imetak pa dogurali do metka. 

Naravno da u svakom čovjeku u kojeg se malo bolje zagledamo vidimo onoga kojeg želimo vidjeti i tko nam se prethodno kao tip zavukao pod oko. To znači da na ljude gledamo s predrasudama. Drukčije ih uopće ne bismo ni mogli gledati, jer bismo ih se plašili kao divljih zvijeri. Samo što predrasude nužno ne moraju biti loše, premda su po predrasudca vazda opasne. U djetinjstvu i mladosti moje None iz Trebinja su u Dubrovnik stizala gospoda. Za taj se Dubrovnik valjalo obući, uspraviti i oljuditi, a Trebinjci su u to vrijeme bivali zeru obučeniji, oljuđeniji i uspravniji nego što je bio domaći svijet. Pa bi izašli na Stradun kao da tom mjestu i gradu tek oni svojom pojavom pružaju onu mjeru poštovanja kakvo on zaslužuje. Mnogo godina kasnije tetka Lola imala je u svom prevelikom stanu na Bunićevoj poljani čovjeka koji joj je dolazio jednom tjedno usisati, obrisati prašinu, porediti sve ono što ona u svojoj samoći više nije stizala. Zvao se Nazif, bio je odnekle iz istočne Hercegovine, a na rad je dolazio savršeno uređen, u nedjeljnom odijelu, s košuljom i kravatom. Pa bi se onda preoblačio u robu za rad. Gledajući Nazifa moja je Nona gledala u svoju mladost. Premda je on bio sitne figure, a ne stasit kao mladići iz njene mladosti, i pritom nije bio Trebinjac, u činjenici da je takav dolazio na posao i da ga se po Dubrovniku nije moglo vidjeti bez bijele košulje i kravate, on je bio figura njezine predrasude. Lik iz životnog igrokaza. Romani, filmovi i kazališne predstave katkad znaju biti okvir takvih životnih igrokaza.

Otkako sam ga prvi put sreo, u jednom kafiću na sarajevskoj Breki, krajem prošloga stoljeća, u Namiku Kabilu vidio sam Trebinjca iz Nonine mladosti. Iz više razloga nije na odmet u tekst upisivati ovu predrasudu. Kabilov je javni identitet, kojim se intenzivno bavi na filmu i u književnosti, sastavljen od nekoliko autofikcijskih uloga: egzilant i taksist sa Zapadne obale, Trebinjac, predratni Sarajlija. U svakoj od tih uloga, međutim, sačuvao bi onu finu distancu prema vlastitom “slučaju”, a onda i prema “slučaju” svejedno kojeg i čijeg kolektiviteta. Baš nimalo i ničim ničija žrtva, on je poput tih Trebinjaca na Stradunu, s početka dvadesetih godina prošloga vijeka, koji su vlastito stradanje umjeli uzdići u avanturu.

Roman “Yesterday” objavio je u sarajevskom Buybooku. Knjiga je izašla prvih dana srpnja, upravo za tamošnji književni festival. Kao urednica potpisana je Marina Vujčić. Osim što je uredila i prethodni Kabilov roman, objavljen kod drugog izdavača, Marinino ime u impresumu djeluje kao još jedna fina stilska figura Kabilove socijalne i poetičke distance. Tom se distancom pomalo i bavi ova obimom nevelika knjiga. Naslov “Yesterday”, koji će najprije podsjetiti na već prenatalnu pjesmu Beatlesa, u našem bi jeziku mogao imati zanimljiv, ali nemoguć korelativ. Jučerašnjost. Jučerašnjoća. Tom se jučerašnjošću pisac bavi u nekoliko međusobno upričanih priča, danih u prvome licu, uglavnom u obliku usmenih ispovijesti. Lica su muškarci i žene iz Sarajeva, predratni ljudi, koji danas žive u tom gradu, ili koju tisuću kilometara izvan njega, ali život im uglavnom protječe u posvemašnjoj i sveprožimajućoj jučerašnjosti. “Yesterday” knjiga je o naraštaju koji je, gdje god da živi, jednom nogom u onom prethodnom Sarajevu. I uzalud već četvrt stoljeća pokušava tom nogom iskoračiti u nešto drugo i negdje drugdje, nije važno gdje, ali svakako u vlastitu budućnost. Ljudi koji su predugo čekali da stane rat, da se iščašeni svijet vrati u zglob, da se život nastavi tamo gdje je stao, u jednom trenutku, koji nije zabilježen u kalendarima, nisu više bili u stanju da iskoče iz svoje opsesivne jučerašnjosti.

“Yesterday” je mogao biti film. Tihi, spori, britanski. Ali kome bi takav film trebao u svijetu i u zemljama u kojima Kabil živi sa svojim čitateljima, kao i u zemljama u kojima živi njegov rasejeni, rasijani i etnički prosijani jučerašnjosni svijet? Općenito, Namik Kabil filmaš je s temama koje ne mogu biti snimljene, premda su važne za našu kulturu i naš poslijeratni svijet. Ali kako je riječ o temama koje se tiču čovjekove intime, a ne geostrategije, i temama koje nisu podložne autoviktimizacijskim ceremonijalima i kreditiranjem nekih budućih zločina, tako je pisac primoran da ih sa filma seli u književnost. Premda ni u književnosti neće biti dočekivane s nekom velikom dobrodošlicom. Kabila od veće mrzovolje u Hrvatskoj spašava upravo to što je iz Sarajeva i iz susjedne Bosne i Hercegovine – kamo ovdašnja piščad, kritičarčad i ina druželjubiva književna paščad rado ide na festivale, rezidencije i ćevape, ali zar se i on ne bi mogao malo odmaknuti od tog svog rata? Pa da, recimo, napiše nešto o seksu, planinarenju i građanskom odrastanju? Nije li rat potrošena tema u domaćim književnostima? Tako misle loši pisci u lošoj književnosti. Ali iskoristimo još priliku dok je Namik Kabil sa svojim temama rado viđena figura u Hrvatskoj, pa pokušajmo ljude navesti da nekako pripitome vlastite predrasude.

“Yesterday” je portret Sarajeva, danog kroz lica nekadašnjih Sarajlija i Sarajki. Ta nekadašnjost u Kabilovoj priči nema veze s trenutnim prebivalištem, nego s vremenskim koordinatama u ljudskim glavama. Nekadašnjost i jučerašnjost u glavama su i u dušama ljudi koji su trenutno tu. I koji se, uglavnom, ponašaju kao stranci u vlastitoj sadašnjosti. Ili, još češće, istovremeno igraju više različitih uloga u vlastitim svakodnevicama. Pritom, da ponovimo, samo mjesto boravka ne određuje nužno odnos prema svakodnevici. Evo kako to u životu ide: “Poslije rata, krajem devedesetih godina, ljudi su ostali rasuti po svijetu i došlo je vrijeme odluke da li su nove adrese privremene ili će postati stalne. On se vratio i ubrzo shvatio kako to nije više onaj grad. Bez obzira što je očekivao promjenu, potresla ga je količina potisnute agresije koja je u svom naličju bila iskonski stid nad činom ubijanja, a stid se ovdje teško priznaje. Kataklizma je ostala u zraku, mogao si je prepoznati po euforičnom slavljenju mršavog mira; stisnute pesnice iscrpljenih ljudi, praćene promuklim pokličima, trebale su značiti pobjedu, dok je u očima zjapila provalija užasa. Da si bio ovdje makar samo dio rata, mogao bi bolje shvatiti ovo danas, više je puta čuo. Nije zažalio što nije bio, baš zato da ne bi shvatio, ali će se poslije pitati da li se trebao vratiti. Slično onima koji su se pitali zašto su ostali u paklu. Može li se sarajevština, duh prošlosti, težak i presladak poput zalivenih kolača, dosadan kao nostalgična pjesma omiljenog kantautora, urušiti i propasti kao asfalt njegovih cesta. Ima li iko živ da potvrdi kako ovaj jebeni asfalt u glavnom gradu, nekadašnja nulta tačka njihovog pripadanja, nije uvijek bio ovako grbav i zakrpljen? I odakle sad šljunak u Dalmatinskoj ulici, u centru grada, kamenje i pijesak koji se mjesecima raznose okolo? Trag prašine vodi do Kevrinog potoka.” I upravo tu, u Kevrinom potoku, tojest na ulici koja se tako zove, i koja se tako zvala i dok je nosila ime narodnog heroja, najuži je zavičaj, intimna mikrolokacija, ovoga čitatelja. Još nekoliko koraka i već smo na Sepetarevcu, toj mitskoj tački njegove, čitateljeve, književnosti, koju Kabil ne mora spomenuti, ali ona je tu, jer je čitatelj vidi. Svaka se knjiga, to znamo, svaki roman i svaka pripovijetka, dovršava činom čitanja i svojom transformacijom u čitateljskoj imaginaciji. Kabilov “Yesterday” upisuje se, međutim, ravno u moju imaginaciju, u tu bijednu raskoš upamćenog, doživljenog, odsanjanog, od čega sam i načinjen. Pritom, pisac se služi jednom specijalnom, meni tako važnom stilskom podlošću: toponomastika mu je vrlo precizna, ne samo ulična i prostorna, nego on pazi da ne izmišlja ni imena davno nestalih i posve sporednih naziva gradskih kafića (recimo Alma, najsuvišnije, davno nestalo mjesto…). Takva strategija samom piscu pruža neku unutrašnju suvremenost i samouvjerenost. Kada je neko ime tačno i točno, tada iz njegove tačnosti proizlazi i sve drugo. Uključujući i ono što će pisac izmisliti. Takve stvari osjeti baš svaki čitatelj, ali za čitatelja koji je iz istoga svijeta i u čiju su imaginaciju upisani isti toponimi, iz toga će proizaći nova, teško opisiva čarolija. (Inače, Sarajevo je zbog nečega, više nego drugi naši gradovi, mjesto opsesivne toponomastike. Svi istinski značajni pisci ovoga grada, Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Meša Selimović, Nedžad Ibrišimović, Dario Džamonja, Damir Ovčina, vodili su neobičnog računa o preciznom preslikavanju plana grada na svoju proznu književnost. Možda to ima veze s veličinom Sarajeva: ipak to prostorno nije veliki grad, i katkad je, možda, opasno izmišljati ulice, kuće i trgove kakvi u stvarnome Sarajevu ne postoje. Možda je tu riječ o utopijskom pokušaju da se u književnosti dovršava nešto što je u stvarnosti, na ulici i u životu ostalo nedovršeno. A možda je Sarajevo u imaginacijama svojih istinskih pisaca takav grad kojem ne treba više ništa maštom dodavati. Što god da je, tek činjenica je da se po Sarajevu može putovati, hodati, voziti se tramvajem samo na osnovu proznih djela njegovih pisaca, a da se pritom ne zaluta ili da se ne stigne na mjesto kojeg u zbilji nema.)

Tako mi se onda učini da poznajem i likove Kabilove proze. Učini mi se da su te žene i muškarci iz “Yesterday” ljudi koje znam, s kojima sam se donedavno susretao ili koje nisam vidio već tridesetak godina, ali ako ih sretnem, sretat ću ih s istom vrstom nelagode i miline kao i zadnji put. Međusobno smo vezani tom nepregorenom svojom jučerašnjošću. Pa onda to komuniciranje s roditeljima u Sarajevu. S tetkama i s ujacima. S rodbinom. I ta potreba da im se nađeš pri ruci, da im u njihovoj starosti budeš od pomoći, u kojoj su istodobno ugrađeni elementarna sinovljevska i rodbinska empatija, i apriorna grižnja savjesti. Savjest te muči što si ti u nekakvom Londonu, a oni su u Sarajevu! Ali te, još mnogo više, savjest muči što si ti živ, dok su oni na jedan krajnje specifičan način već odavno mrtvi. “Yesterday” je, pored ostaloga, i divan mali roman o smrti i o sahrani na sarajevski način. Na način naše jučerašnjosti.

Književnost ne podnosi laž. I u tom je smislu film nastavak književnosti. U kadru se ne smije pojaviti ono čega na filmu ne može biti. Recimo, telegrafski stup u priči iz sedamnaestog vijeka! A sve ono čega ima, trebalo bi biti u nekom višem smislu istinito. Istinitost proznog teksta ovjerava se i izvan njega samog. Netko je, dakle, umro, nemojmo sad buduća čitanja raščarati pričom o toj smrti, bio je sprovod, i prošlo je četrdeset dana. Slijedi boldom upisan međunaslov: Kibe. Pa ide ovako: “Četrdeset dana nakon što je Azra ukopana, Gaga je pozvala nekoliko ljudi da se okupe u restoranu ‘Kibe’ u Azrino ime, njoj za dušu i njima za sjećanje. Neobično je zvučalo, ali se niko nije opirao, bilo je iskreno. Gaga nije planirala ići na tevhid povodom četrdesnice, ne bi ni Azra išla, ali to su porodične stvari. Odmah je bilo jasno da neki od pozvanih ne pričaju međusobno i dobro je takve detalje u Sarajevu unaprijed provjeriti i glasno reći ko je sve pozvan. (…) Važno je da se okupimo, popijemo piće i progovorimo. (…) Neobično je bilo veče u restoranu i svi su to osjetili. Ali srećom imaju čaše, escajg, menu, razgovor s konobarom, naručivanje, i ostalo čime se ljudi bave u restoranu. Imali su najbolji sto do prozora na vrhu i grad je bio kao na dlanu. Isprva je planirano da se sjedne na kafu i neko piće, ali su svi ubrzo počeli listati jelovnik. Mogla bi se neka i zeljanica, ne previše, ovdje je najbolja u gradu? A kljukuša je skroz tanka, prava, moraš je špahtlom strugati. Dijaspora se odmah izjasnila za mladu janjetinu, sad je skinuto, a ispostaviće se poslije da je neko ranije zvao iz ovog društva i rezervisao dva kila pečenja, plećku i vrat. (…) Gaga poznaje ove bosanske tersove, vidiš po govoru tijela da su malo postiđeni, oni su ipak muškarci i ne bi trebali biti ovako lomljivi i zato nazdravljaju. Skendu je nervirao Senad, ali je dobro prikrivao iako se radi o ljubomori. Sutra će je nazvati da pita zašto je njega zvala, čija je to ideja, ipak je on iz nekog drugog života? Bimbić se napio, pomiješao je više stvari, emocija ga je razvalila. Dimša je večeras na nečem jačem a juče je stigao; ima energiju kao da će izletjeti kroz prozor, dok Senadu priča o kanadskim eskimima. (…) Azra je umrla od samoće, pomislila je Gaga posmatrajući ljude koji su došli u njeno ime. Nisu njoj falili ljudi, život je falio (…)” 

Ubrzo će tako i kraj romana, pa široki plan, panorama, lijepa rečenica: “Kada je poslijepodne odnio buket na Bare i spustio ga ispod Azrinog imena, nebo je izgledalo neobično čisto, kao da prvi put u Sarajevu uopšte nije bilo smoga u zraku.” I da ponovimo: književnost ne trpi laž! Pa mi je poslije netko drag, tko je i Kabilu drag, a nije iz svijeta njegova romana, pripovijedao kako je bilo u Sarajevu, na festivalu. I reče mi da ih je onda Namik vodio na jedno mjesto. I prije nego što je bilo izgovoreno, znao sam koje je to bilo mjesto, koji stol i kakav pogled. Ne, nipošto nije na piscu da svoje čitatelje, ili one za koje bi želio da to postanu, vodi na mjesta iz svojih romana. Takvo što neće pomoći tekstu. Ali je na piscu da se bavi svijetom koji poznaje, da uporno nastoji pisati o onome o čemu se pisati ne može, i da to čini po cijenu potpunog nerazumijevanja. A onda svoje čitatelje, prošle i buduće, može voditi i na mjesta vlastite četrdesnice. 

Nipošto to nije informacija od javnog interesa, niti nešto što bi se ticalo nečijih pretpostavljenih budućih čitateljskih doživljaja, ali za ovo je čitanje, ipak, važno. Pisac mi je, tko zna zašto, poslao, nakon što ih je napisao, prvih dvadesetak stranica knjige. Nakon čitanja bio sam potresen, i u prvi mah ništa mu nisam odgovorio. Pažljivo valja s nedovršenim rukopisima i njihovim autorima. Egzaltacije su dopuštene tek na kraju. Na kraju sam mu odgovorio neka se drži atmosfere u tekstu, a da dramaturgija ostane na razini iznevjerenih očekivanja, nedovršenih priča, nedostajućih poanti. Čini mi se da me nije poslušao. Upravo sam napisao zašto je bolje što je tako.