Pitala sam Srbina zašto djevojčice piške u krevet. Nasmijao se i rekao da to pitam zbog sebe, a ne drugih djevojčica. Srbin zna da, ako spavam kod njega i bake, moram ponijeti najlon. Mama mi je donijela s posla komad najlona, velik je kao onaj debeli ručnik u koji se omotam nakon kupanja. Naučila me da to nosim sa sobom gdje god da idem na spavanje. Kad dođem kod bake, navečer prvo sve to posložimo za slučaj da se upiškim. Kod bake se to događa vrlo rijetko, a i kada se dogodi, ona se ne naljuti baš puno. Mama se najviše naljuti i govori mi ‘opet si, opet si, ne mogu shvatiti da ne osjetiš’. 

Ali, zaista ne osjetim. Govorim Srbinu o tome, on se smije i kaže da je to zbog snova. Misli da sanjam da plivam, da sam na plaži i da me to potakne da se upiškim. Ne sjećam se da sanjam more, iako mi je mama uvijek govorila, da kad god ne mogu zaspati jer sam tužna, zamislim da sam na plaži, blizu mora. 

Tamo, kaže mama, nestaju sve naše brige. Čudno mi je to: mama baš ne voli more, rijetko se kupa i nikada ne smoči kosu. Ne zna roniti. Nikada nije ronila. Ne zna ni plivati. Mama se, ustvari, boji mora jer je gledala na TV-u da iskoče velike životinje koje te mogu pojesti u trenutku i da mogu pojesti plažu, ručnike, suncobrane, druge ljude. Ne znam koje su to životinje, ali one ne prežu da krenu prema plaži, iza njih ostanu samo dječje plastične kantice smrvljene u komadiće. 

Kada je mama prvi put, nakon rata, išla na more, bila je s tatom. Mene su čuvale baba Marga, baka Lucija i Srbin, ali on nije bio stalno tu. Uvijek je, pa i tada, pričala mi je baka Lucija, ‘u nekom svom svijetu’. Mama i tata nisu imali auto kao danas. Tada je malo ljudi imalo auto jer je rat tek stao. Tata je imao biciklo, to mu je dao jedan Musliman kod Viteza, to sam čula kad je pričao tetki Slavici na telefonu, zato što ga nije ubio. Taj je mislio da će ga tata, jer je bio vojnik, ubiti, kada mu je ušao u kuću, a on mu je, ustvari, tražio vode. 

Taj je Musliman imao sina starog kao ja sada i kada je dječak vidio tatu s puškom, kroz selo se jedna baba derala ‘eto ustaša, bježite’. Ne znam tko su ustaše, znam samo da je tata vojnik i da kaže da smo mi ponosni bosanski Hrvati. Oni nisu imali kamo pobjeći pa su ostali čekati da te ustaše dođu do njih. Mislili su da će ih ubiti, progutati kao životinje, ali oni su, njih trojica s tatom, rekli da treba biti napad i da su žedni i gladni i da su iz Travnika i da ne znaju po Mahali u Vitezu gdje je čija kuća. Dječak se, od straha, upiškio pred tatom i vojnicima. Ovo znam jer svako jutro, kada mama kaže tati ‘eno je, opet se sinoć upiškila’, on joj odgovori ‘kad god se upiški, sjetim se tog malog Faruka i zavrne me u želucu’. 

Na more ne mogu ići tim biciklom jer je daleko, druga je to država, a i kako bi mama sjela? Nema za nju mjesta, pa su išli pomoću prstiju. Stao im je, na ulazu u Novi Travnik, veliki kamion, i vozio ih do Duvna. Duvno je malo dalje od Bosne i razlikuje se od Travnika i Novog Travnika zbog sunca koje je tamo sija i iz zemlje i neba. Kamene kuće, kakvih kod nas nema, kao da je sunce izgradilo. Veliko je i jako duvanjsko sunce, ne smiješ gledati ravno u njega, jer te može udariti toliko jako da odmah padneš na zemlju. 

Mama je u tom kamionu pričala svašta i bez prestanka, nije ušutjela. Sigurno ju je sunce omamilo. Tata ju je stalno udarao nogom u nogu da ušuti, ali ona se, sama je to rekla baki Luciji, zato i znam što se dogodilo, nije ugasila. 

Vozaču je govorila da su nam zapaljene dvije kuće. Jedna u Gučoj Gori, druga u Docu. Da smo ostali bez stana u Travniku, u Đerdanu. Da su nas Muslimani istjerali, da sada idu na more jer tata ne mora tri dana na Kupres. Da joj je muka od rata i da mrzi dan kad je rat stao. Vozač se okrenuo i pitao je, misli li dan kad je rat počeo, ona je odgovorila ‘ne, nego što je stalo. Što se nismo svi poubijali i da nitko ne ostane i da na cijeloj državi posade cvijeće ili poravnaju za hipodrom’. 

Vozač je rekao da iziđu u Duvnu jer on ide prema Hercegovini, a ne prema Splitu. Njegovo ime bilo je Safet. Tata je mami rekao da nije normalna i da ih je mogao ubiti zbog onog što je govorila. Ali mama je kao Srbin: uvijek istjerava svoje, kaže baka. Izišla je i rekla, ‘i da me ubio, ja i mrtva mislim šta sam rekla, jest Franjo, treba čitavu Bosnu poravnat’, sav narod iz nje istjerat’ kada nikad neće više biti mira, nikad neće biti kao prije. Baš nekog briga za nas u Bosni, misliš li da oni u Splitu ili Zagrebu uopće znaju gdje je Travnik’. 

U selu koje se zove Kolo čekali su druga auta i stao im je neki Talijan. Bio je humanitarni radnik. Radio je za stranu organizaciju i nosio mir gdje god bio došao, a sirotinji hranu. Mama mu je rekla da se njena kćerka zove “Gloria” i on je tada, pričala je mama, izvadio gutu para i dao joj zato što je meni dala latinsko ime. Mama je tada, sigurno, bila jedna od najbogatijih žena na svijetu. 

Kada su došli u Split, spavali su kod gospođe Meri i čika Zije. Mama nije mogla vjerovati da tamo sve izgleda kao da rat nije bio i da se djeca kupaju, a žene leže u kupaćim kostimima. Čak su i sladolede lizali. Pitala je tatu, ‘a šta ćemo mi, ako krene granatiranje, dijete mi ostalo, a ja u kupaćem kostimu, ni šešir nemam’. Rekao joj je da se baci u more, da zapliva. Skroz je zaboravio da se ona plaši mora zbog te velike životinje i da zbog nje ne pliva, ne smije u duboko. 

Tetka Slavica i tetak Slavko zvali su mamu da pliva, ali uzalud. Nije čak htjela ni sa Zoranom i Goranom, njihovim sinovima koje jako voli i uvijek prepričava njihove dogodovštine iz Travnika. Još manje s tatom koji joj je stalno govorio ‘ajde, moraš se osloboditi straha, ne možeš dovijeka tako’. 

Mama se plašila granatiranja. Govorila je tetki da se i oni moraju što prije vratiti u Austriju je ‘miris rata još uvijek u zraku’. Prva je noć u Splitu bila strašna – balkon je ostao otvoren, bila je nečija svadba i pucalo se iz pištolja. Mama nije ni spavala, a tatu je taj pucanj probudio. Bacio se na nju, rekao ‘Gordana, ne mrdaj se, puca se’. Ona je rekla ‘a moram nazad po dijete’. Tri su ujutro. Probudili su sve u kući. Zoran i Goran gledaju ih u čudu, tata im govori ‘lezite, odmah lezite’. Tetka Slavica traži krunicu i počinje moliti. Meri i Zijo govore u glas ‘barba Vinko ženi sina, stari momak’. Jutro su jedva dočekali da se vrate nazad u Bosnu. 

Mama ni danas ne voli more, a ne volim ni ja. Lako mi je kad se upiškim kod nas, ali negdje drugo, ne smijem. Posebno ne kada smo na moru. Tata kaže ‘imadni Boga pa se upiški opet, kako ćemo ljudima pred oči, nemamo para da im novi madrac kupujemo’. 

Ne znam zašto stalno piškim u krevet. Baba Marga i ja svaku noć molitvu završimo ‘sveti Anto, pomozi joj da se večeras ne upiški’. Nekad mi pomogne, a nekad ne. Svako jutro obećam mami i tati da se večeras neću upiškiti, ali uvijek to uradim. Srbin misli da sanjam more, ali ne smijem mu reći istinu. Ne smijem nikome reći istinu. Čak ni mami. Ne smije nitko nikada saznati da se svaku noć sanjam velike ljude koji nose puške, kao one iz SFOR-a što žive u Novom Travniku, i stavljaju mi pušku u usta i kažu ‘ubit ćemo te ako samo zucneš, ako nekome kažeš’. Plašim ih se. Plašim se zaspati jer mi dolaze u snu. Plašim se reći to i mami i Srbinu. Ne bi mi vjerovali. Nitko mi ne bi vjerovao. 

Uvijek mi je žao kada se upiškim u krevet. Žao mi je mame koja skida i pere te silne navlake, deke, posteljinu. Nije meni lijepo spavati pod tim najlonom. Stalno šuška i kada krene tako šuškati, čujem ih, dolaze po mene. I onda se upiškim. Baba Marga ne zna da me od njih nitko ne može spasiti. Čak ni Isus. Možda je i on piškio u krevet.  

Darko Cvijetić: “Noćna straža” (Buybook, Zagreb/Sarajevo)

—

Da se ne lažemo, ljudski je biti zavidan. Dok entuzijastični amater koji u rijetkim trenucima dokolice voli prebirati po žicama gitare, sluša nekog virtuoza, prije ili kasnije sebi i Gospodinu, ako u njega vjeruje, postavit će pitanje: zašto on, a ne ja? Zašto je on blagoslovljen tako raskošnim umijećem da mu prsti kao navijeni jure po vratu instrumenta i bez greške pogađaju prava mjesta, a meni su darovane dvije lijeve ruke s kojima ne mogu čestito ni krampati, a kamoli muzicirati? Ma da ste svetac, pomislit ćete nešto slično. Postoje, međutim, i talenti za koje se nitko pametan ne bi htio otimati. Kao, recimo, onaj kojim raspolaže Darko Cvijetić.

Nema nikakve sumnje, njegova je spisateljska vještina velika i rijetka, za njom se lako pomamiti i poželjeti da bude vaša. No, dovoljno je pročitati nekoliko stranica da biste shvatili kako se taj iznimni dar ne može oteti ili posvojiti, ne može se čak ni zamisliti izdvojen od osobe autora i njegove skoro pa agonijske potrebe da bude u isti mah i progonitelj i iskupitelj ljudi koji su učinili tolika zla, a danas igraju uloge mirnih, srdačnih, nasmiješenih susjeda. Pretpostavljam kako je divno živjeti s tako velikim književnim darom, ali mi se čini neizdrživim živjeti s tako velikim jadom koji Cvijetića proganja i pritišće, o čemu, uostalom, svjedoče sve njegove knjige. Pa i zadnja, “Noćna straža”, napola prozna, a napola poetska zbirka, ali neporecivo cjelovita kao libar koji govori o ljudima koji su osuđeni na život u prošlosti, jer njima nije oduzeto samo pravo na budućnost, nego i mogućnost da ono što im se upravo događa nazovu sadašnjošću.

Hoćete primjer? Oduvijek sam gajio čvrsto uvjerenje kako recenzenti koji otkrivaju čitavi sadržaj neke priče zaslužuju teške riječi, ako već ne i lakše tjelesne ozljede, ali ne mogu si pomoći. Ma koliko god se trudio odoljeti, sve mi je zaludu, jer je kušnja jača od mojih skromnih snaga, pa ću učiniti neoprostivo: u kratkim crtama izložiti o čemu nam Darko Cvijetić govori u vrlo kratkoj priči pod naslovom “Zimnice”. Ova storija ima četiri lika. Prvi je Eso, bivši logoraš kojega su svakodnevno tukli. Vratio se iz Amerike da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar. Vuče desnu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Natašom do tržnice i natrag. Pero je bio Esin tamničar, tukao ga je svakodnevno. Vratio se iz zatvora da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar. Vuče lijevu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Majdom do tržnice i natrag. Svakoga jutra ova se dva para sretnu. Žene su zajedno išle u osnovnu školu pa vole popričati o pripremi voća za zimu, o krastavcima i paprikama. A njih dva se gledaju i čekaju ih. 

Da je Darko Cvijetić umjesto cijele knjige objavio jedan jedini list s ovom pričom, srčano bih branio uvjerenje kako se radi o velikom i važnom djelu po kojemu će se pamtiti književna 2021. Ali napisao je on još podosta. Prva, prozna polovica knjige, nosi naslov “Naš panj, naša satara”; druga polovica nudi poemu u „sedamdeset naricanja“ pod imenom “Pusta Bosna”. Svaki dio protegnuo se na oko stotinu stranicu, što znači da je s lakoćom mogao biti zaokružen kao samodostatni libar (dakle, ukupno dva). Odluku da ih ipak zbije u samo jedan svezak netko bi mogao smatrati dvojbenom, jer dvije vrste tekstova nije mudro gurati u istu ladicu. Načelno, ta primjedba možda i ima nekog smisla. No, u slučaju Darka Cvijetića ne može biti promašenija. Jer, ovaj autorski multipraktik ne pravi razliku između poezije i proze. Zato se njegovi romani mogu doimati kao pjesme nestandardno velikih konfekcijskih brojeva, a čak i najkraći poetski zapisi imponiraju širinom i slojevitošću naracije. Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.

Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave “grobobolnom” i “kostoljubivom” zemljom ili kad govori o “palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci. Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.

Slobodan Dalmacija 2.8.2021.

jao kako želim da se udam samo o tome maštam
da naučim spremati turšiju ajvar krastavce pekmez slatko
puniti paprike savijati sarmu motati burek i ostale pičke materine
išla sam na tečaj za krojačice pjevačice čistačice
i sad je došlo vrijeme da se udam
još mi samo fali muž
da ga vodim posvuda u goste
svima da ga pokažem i kažem
pogledajte kako mi je lijep moj mali
zar ga ne biste i vi mazali na kruh
pomno sam ga birala na policama u supermarketu
među pilećom i čajnom paštetom
jao udala bih se sutra
samo mi fali jedan mali gospodin šišarka
otpao s mirisnog borića u našem novom autu
jedan tarzan s pogonom na sva četiri kotača ili barem
jedan johnny weissmuller
da useli u moju kuću za lutke
s okućnicom od par hektara plodne zemlje
i u njoj da uzgojimo vrtnog patuljka
s plavim prslukom na tufnice
malenog a starog s lulom i bradom
odraslog na stajskom gnoju
zalijevanog vodom iz cisterne
ni pretoplom ni prehladnom taman
jao samo želim da se udam
to je sve što sam ikad htjela
nadam se da ću naći nekog
da režemo tortu plešemo valcer srčemo rezance iz kokošje supe
na livadi da palimo roštilj za medeni mjesec
svakoga tko naiđe da pitam
je li tako da smo divan par
ja barbi a ti ken
lele dunje ranke

Ova priča je zamršenim, smešnim zapletom povezana i sa Monetom, mojim cimerom iz beogradskih, brucoških dana. Mone me je dočekao u mansardi na Senjaku, u predratnoj kući koja je pripadala g-đi J. i teta Lepi. Teta Lepin glas je bio od onih prodorno čujnih, koji bi u nedostatku petlovog kukurikanja, najavljivao jutro po celoj kući i bližoj okolini. I dan danas, posle pola veka, mogu da čujem taj kreštavi glas kako se širi kroz zidove i preko poluotvorenih prozora, iskače napolje i pentra se uzbrdo ulicom. 

Teta Lepa je u kuću porodice J. dovedena posle rata iz nekog sremskog sela „da se nađe“ na pomoć supruzi tadašnjeg ministra zdravlja, druga J. U njenom rodnom selu bile su tri crkve, pravoslavna, katolička i protestantska. Kao i švapske kuće sa širokim ulazom za prolaz konja sa zapregom, pričala je ona. Za razliku od grada, u koji je „preseljena“, selo se mnogo sporije menjalo. Kuće su ostajale iste kao pre rata, samo što su dobile, umesto starih Švaba, nove stanare, Bosance. Ponekad bi teta Lepa pevušila veseli refren iz mladosti: „Špic, Maer, Špiglmaer, i Najmaer, Mogoš, Mogoš“, s naglaskom na „Mogoš, Mogoš“. Taj refren je, pomislio bih, možda nosio prezimena pravih ljudi, koji su ko zna kako prošli u ratu. To su sve bile „naše Švabe“ od pamtiveka, nadovezala bi se teta Lepa, još od Marije Terezije. Neki su kao Folksdojčeri završili uza zid, pred partizanskim vodom, a mnogi su pobegli u svoju postojbinu Nemačku, da bi se 60-tih, uglavnom leti, vraćali kao penzioneri, da vide grobove svojih predaka i svoje nekadašnje kuće, sada naseljene mnogodetnim porodicama, „sišlim sa planina“. 

Osim prezimena seljaka iz njene mladosti, u sećanju teta Lepe važno mesto je pripadalo voćkama. Na dugo i na široko je pričala o divljim oskorušama kraj pitomih krušaka karamanki, o malim modrim šljivama, nasuprot krupnim žutim „jajačama“, o grožđu belom afusaliju i crvenom, slatkom hamburgu, o jabukama petrovačama, o belim dudinjama… dobijao se utisak da je živela u nekakvom ogromnom voćnjaku, gde je sve neprestano cvetalo i rađalo plodove koji su se negovali i čuvali, ali neprestano jeli. 

Možda je teta Lepa volela da priča o voćkama iz svog sremskog sela, jer je njeno drugo boravište bio upravo Senjak. Kako mu samo ime kaže, u tom beogradskom naselju dvospratne kuće su bile okružene prostranim dvorištima sa puno drveća što je ovim predratnim kućama davalo nenametljivu otmenost, spokoj i zaštitu od okolnog sveta i buke. Uz prozor naše studentske mansarde oslanjale su se gornje grane velike višnje koje bi u proleće, kada bi otvorili prozor, ulazile u sobu, okićene sitnim, belim cvetovima. 

Poreklo g-đe J., za razliku od onog teta Lepe, dolazilo je iz sasvim drugog ambijenta. 

*    *    * 

Kad sam se doselio na mansardu, g-đa J. je već odavno bila udovica. Njen suprug, ministar zdravstva i ginekolog, inače dosta stariji od nje, bio je zakopan, odavno pre mog dolaska, u Aleji zasluženih građana, sa svim državnim počastima, uz zvuke vojnog limenog orkestra. G-đa J. je sa neskrivenim zanosom pripovedala o tom dirljivom događaju, na kome je „zamislite Aleksandrr, prisustvovao drug Tito lično, sa celim rukovodstvom. Bili su i Kardelj, i Ranković…“. Iako je Ranković već bio ostranjen od svih javnih funkcija, za g-đu J. je on uvek stajao desno od Tita na nezaboravnom goblenu tog svečanog čina njene lične istorije kada se opraštala od supruga. 

Iako je pričala o svojim uspomenama sa patosom, život joj je zaista bio ispunjen dramatičnim događajima. Njen otac, ruski general, zvao se Aleksandar, te mi se možda zato, za vreme celog mog jedno i po godišnjeg boravka u kući na Senjaku, g-đa J. nije obraćala mojim uobičajnim nadimkom, kao Mone, tetka Lepa i svi drugi, nego sa naglašeno izgovorenim Aleksandrr. Možda je i Ranković zbog svog imena imao zaštićeno mesto u njenim uspomenama. 

Moskovske godine ostavile su neizbrisiv magičan trag na g-đu J. Veliki grad je u očima devojčice bio ispunjen veličanstvenim crkvama i bulevarima, damama u raskošnim bundama koje su se vozile u fijakerima, sa dadiljom koja ju je vodila po po tržnici obučenu kao za crkvu, sa svečanim večerama u roditeljskom domu kada su je podizali u ruke visoki bradati muškarci u besprekornim uniformama ili u crnim frakovima. G-đa J. se sećala i nekih drugih – pogurenih prosjaka i skitnica koje je ponekad susretala prilikom šetnji sa dadiljom po strani od bulevara, po lavirintu od uličica velikog grada. „Bili su različni. Bili su sasvim različiti od prijatelja mojih roditelja“. Ti, takvi zastrašujući ljudi kao da su bili očigledan nagoveštaj onog što će grubo razoriti bajkovite dečje godine g-đe J. Haos Revolucije. Sve se odigravalo veoma brzo: nasilno preseljenje iz velikog stana u Moskvi u mali apartman u Odesi, zaglušujući pucnji i granate koje kao da su dolazile iz susednog dvorišta, „razjareni“ oficiri na konjima sa perjanicama kao za paradu, vojnici sa bajonetima u blatnjavim uniformama koji govore i psuju na raznim jezicima (malecka g-đa J. je pepoznavala francuski i nemački koje je učila od vaspitačice)… Oca je sve manje viđala. On se sa ostalim generalima u štabu Denjikina, vraćao sa fronta samo da se presvuče i zagrli ih. Sve do jednog maglovitog, kišovitog jutra kad ih je papočka ukrcao na brod, među gomilu rasplakanih, izgužvanih, izgubljenih žena i dece. 

Doživljaje iz svog detinjstva, g-đa J. mi je pripovedala u specifičnom noćnom ambijentu salona kuće na Senjaku. Naime, kada bi se dockan uveče, krišom, najtiše što može, penjao na mansardu drvenim stepenicama (teta Lepa bi već uveliko spavala), one bi, i pored mog napora, ipak zaškripale, i odmah bi se oglasio njen tihi, ali zapovedni glas: – Aleksandrr, dođite, molim vas. 

*     *    * 

Bezvoljno, sa pritvornim osmehom, upućujem se ka salonu, gde me g-đa J. sa lupom u ruci dočekuje u elegantnoj stilskoj fotelji od tamnog orahovog drveta, sa fino izrezbarenim ivicama na naslonima i krivim, ali stabilnim nogarkama. Nad tom zaobljenom foteljom čeka me uspravljeni torzo g-đe J. U vreme mog boravka u kući na Senjaku, ona je sigurno imala više od sedamdeset godina, u svakom slučaju bila je starija od teta Lepe, ali za razliku od sitne, zabrađene žene koja je i pored svog gromkog glasa već bila pogrbljena, držanje, kao i figura g-đe J. delovali su mnogo mlađe. E sada, zamislite da je na tom uspravnom, očuvanom telu nasađena jedna ozbiljna, sedokosa, oštrooka glava sa malim baltičkim nosem, ali i stisnutim usnama, i dobićete lik moje tadašnje gazdarice. 

To lice je postajalo još strožije u trenutku kad bi me pogledala kroz lupu. Tada bi joj pogled dobijao neku insektoidnu usredsređenost, utisak koji je možda dolazio otuda, jer su ispred nje, na stolu, bili raspostrti listovi sa uredno poređanim i pričvršćenim (špenadlama?) leptirima. Velika kolekcija ulovljenih, ko zna kad i gde, insekata čija su bezživotna raspeta tela bila predmet svojevidne ponoćne inspekcije g-đe J.! 

U to vreme još nisam pročitao „Lolitu“, niti sam mogao da znam da je autor ovog romana bio strastven lepidopterista. Zapravo, nisam pojma imao šta je to lepidopterist! Ali, pre Nabokova, na g-đu J. i njenu zbirku mumificiranih leptira me je podsetio esej Virdzinije Vulf  „Lutanja po Ivlinu“ u džepnom, debelom izdanju koje sam doneo iz Skoplja i koje sam prepročitavao te brucoške beogradske godine. Predmet eseja je čudnikavi gospodin Dzon Ivlin, Kromvelov savremenik (kao i onog kita koji je višen u Temzi kao predskazanje smrti diktatora), koji je tokom celog svog dugog života uredno vodio dnevnik. Jedan pasus iz zapisa g-ina Ivlina kao da je ilustrovao pasiju g-đe J.: “… leptir bi nepokretan stajao na georgini, dok baštovan pored nje gura svoja kolica; ali neka samo preko leptirovih krila zatreperi senka grebla – eno ga kako već leti, hitro se izdužući u visinu. Na što bi mi pomislili: leptir vidi, no ne čuje; i po tome smo ravni Ivlinu. Ali ni jednoj normalnoj osobi u dvadesetom veku ne bi palo na pamet, ni za sekund, da ode kući po nož i njime da operiše glavu crvenog leptira kako to čini Ivlin“ (oštroumna Virdzinija, kada bi doživela sve buduće strahote dvadesetog veka izazvane ljudskim faktorom, sigurno bi imala drugačije mišljenje). Dok sam na mansardi u kući na Senjaku čitao Vulfov esej o Ivlinu, odmah mi je pred oči izlazila moja gazdarica, kako se sa lupom i pincetom u ruci, priprema za mumifikaciju tek ulovljenog leptira, koji još bespomoćno treperi krilcima. 

– Priđite Aleksandrr, sedite molim – naredila bi mi g-đa J. U kolekciji je bilo stotinak primeraka, sa njihovim latinskim naslovom ispod njihovih telašca. Normalno da sam ih ispozaboravio, iako se nekih još delimično sećam, zbog njihovog ženstvenog, neobičnog imenovanja. Na primer, „Teodore“, vid koji je bio predstavljen sa manjim muškim i većim ženskim primerkom, kao uostalom kod svih vidova leptira. Muška Teodora je boje stare fasade sa jednobojnim šarama, kao opeka izbledela od sunca. Ženka pak, obratno, imala je krila kao akvarel i samo jedna oznaka, narandzasta na vrhovima krilca, nagoveštavala je da su istog soja. Kod druge dvojke čije ime takođe pamtim, „Monina“, mužjak, normalno manji i sa skromnom, mimikrijski oker bojom, dok je ženka, nasuprot neupadljivom partneru, nosila raskošni dezen, na beloj osnovi, sa žutim i crnim tufnicama. Sećam se i jednog velikog leptira po imenu „Lubentina“, koji nije imao svog parnjaka, sa svečano plavom osnovom, neočekivano kombinovanom sa crnim i crvenim nijansama.  

*     *     * 

– Pogledajte koliko je nežna, Aleksandrr – pokazivala mi je po ko zna koji put, posmatrajući pod lupom, jadnu Lubentinu – Moj muž ju je ulovio na italijanskim Alpima leti 36-te. G-đa J. je znala podatke za svakog prepariranog primerka u zbirci, kada i gde je bio ulovljen od strane njenog supruga, pasioniranog lepidopteriste. 

A šta sam mogao? Zanislite jednog 20-godišnjeg brucoša, podstanara, prinuđenog da u ponoć sedi do svoje gazdarice i da se zbog učtivosti pravi kako zainteresovano sluša zastrašujuće podatke o smrti nesrećnih leptirova. Zar to nije pomalo jezivo? 

Prethodno, ovakvo iskustvo nisam doživeo. Ponekad bi našao, među stranicima neke debele knjige iz roditeljske biblioteke poneku bubu, slučajno ispresovanu kao cvet. Kada joj se ovo desilo, pomislio bih, nikad traženo konzervisanje? 

Ali sa zbirkom g-đe J. bilo mi je mnogo mučnije. Prvo, jer su leptiri bili skladirani kao žrtve nekakvog morbidnog rituala, a delovalo je još strašnije što su bili označeni pedantno ispisanim latinskim nazivima. 

Na kraju „seanse“, sav iscrpljen penjao sam se gore, na mansardu i pored Moneta koji je već uveliko hrkao, bezuspešno sam pokušavao da zaspim. 

Istina za volju, g-đa J. bi ponekad prekinula sa ređanjem podataka o mrtvim leptirovima i otpočela bi sa pričom o svom životu. Tada bi joj se i glas promenio, od monotonog recitala koji je širio studen u polutami salona, prelazila bi, otrgnuvši lupu (na moje veliko olakšanje) na opušteniji, ljudskiji ton. Tako sam i doznao kako je teklo njeno putešestvije od daleke Odese do Balkana.  

Ni malecka g-đa J., kao ni njena majka, u gomili drugih rasplakanih majki i dece, nisu znale kuda će ih odvesti prepuni brod koji se tog hladnog decembarskog jutra otisnuo sa pristaništa u Odesi. Plovidba je trajala dugo, one zbijene u tesnom prostoru potpalublja, „zamislite, Aleksandrr, kao sardine u konzervi“, u nikakvim uslovima, polugladne, skitale su vodenim prostranstvom. Očaj pred beskrajnim zapenjenim morem i maglovitim nebom, na sred koga je, kao zakovan, nepomično stajao veliki sunčev disk, podsticao je žene na najneizvesnije pretpostavke. Za jedne, brod ih je vodio prema Africi, u Egipat, druge su se tešile da je razlog ovako duge plovidbe zaobilazan put za Francusku. Sve dok im jednog jutra krici morskih galeba nisu navestili da je brod uplovio i zaliv i da se najzad približavaju nekom pristaništu. Tako je i bilo, stigli su u Solun. 

Prepričavajući danas istoriju morskih skitnji g-đe J. i njene mame u interpretaciji ruske starice, čini mi se da je dramatika ljermontovski prenaglašena, ali moje sećanje na patnje moskovske dame i njene devojčice (od kojih me deli ceo vek), stoje još uvek sveže u mojoj memorijskoj fioci. 

(nastavlja se) 

Kada usrećitelji dođu na vlast, oni vode kampanje. Najveći usrećitelj dvadesetog stoljeća, a može biti i cjelokupne čovjekove povijesti, Mao Ce-tung, kojeg se prema prevlađujućem amerikanskom pravopisu treba pisati Mao Zedong, ali ovom piscu to ne pada na pamet, taj dakle Mao, poveo je 1958. “Kampanju protiv četiri pošasti”, usmjerenu protiv štakora, komaraca, muha i vrabaca. Protiv štakora, komaraca i muha, s kojim se čovjek bori otkako se očovječio, i u toj je borbi umjereno neuspješan, jer je štakorima, komarcima i muhama u njihovo štakorstvo, komarstvo i muhstvo upisano da trebaju preživjeti čovjeka, Mao je postupao kao rutinirani higijeničar. Ali na vrapce je nasrtao strastveno. Od njihovog je uništenja trebalo započeti usrećivanje kineskog čovječanstva. Ljudi s posebnom strašću ubijaju one za koje se čini da su nevini. I koji jesu nevini, za sve osim za usrećitelje, koji imaju neka viša saznanja o njihovoj krivnji. Mao je bio uspješan u ubijanju vrabaca. Toliko uspješan da su se sljedeće godine namnožili skakavci, i oni su, ti skakavci, uzrokovali u Kini smrt od gladi barem trideset šest milijuna ljudi. Kineska partija priznala je smrt petnaest milijuna. Ali o tome se ni danas ne govori. U Kini šute iz jednog razloga, u svijetu iz drugog. Maovo uništenje vrapčjeg svijeta povremeno se spomene u novinskim rubrikama bizarnosti, naročito u ljetnim danima, za sezone kiselih krastavaca i turističkih pohoda. Osim što se ovim potvrđuje da trideset šest milijuna mrtvih Kineza u kalkulacijama europskih humanista vrijedi mnogo manje od istog, ili mnogo manjeg broja nekih drugih ljudi, potvrđuje se i da je čovjekovo srce sasvim otvrdnulo od bizarnosti kakve mu se svakodnevno nude umjesto vijesti o stanju njegova svijeta. Da nije šeststo milijuna mrtvih vrabaca, ne bi se ni znalo za trideset i šest milijuna mrtvih ljudi. Srećom po čovjeka, vrapci su preživjeli kineski komunizam.

Pomor vrabaca u Kini spominje se na dvadeset i petoj stranici “Noćne straže”, nove knjige Darka Cvijetića, objavljene početkom ljeta kod Buybooka. Pisac ima taj dar da iz stvarnosti našega strašnog a jedinog dvadesetog stoljeća izdvoji anegdotu, crticu, geg, koji obično svjedoče o općem užasu i o hladnoći svijeta, te da ih arhivira u svojoj knjizi. Da ih pretvori u poeziju. Jedan je to od Cvijetićevih postupaka, što ih opsesivno provodi još od svojih ranih djela. Katkad, ti su gegovi nad masovnim grobnicama toliko nevjerojatni, nemogući, pretvoreni u krvavu stilsku figuru, da čitatelj mora po enciklopedijama (nipošto po wikipedijama!) i historiografskim knjigama provjeravati njihovu autentičnost. Tim prije što je Cvijetić pjesnik, fikcionalist, vrabac ljudski, zadužen da izmišlja. I onda se potvrdi da nije ništa izmislio. Tojest, nije izmislio ništa od onoga za što smo ga sumnjičili. Pjesnik izmišlja samo ono u što njegov čitatelj neće sumnjati. Sve u što bi sumnjao, dokumentirano je u stvarnosti. Dobro je, međutim, da Cvijetića čitaju oni koji o dvadesetom vijeku već znaju što treba znati, jer tad se, naživo, povijesne činjenice u Cvijetićevim pjesmama i kratkim proznim tekstovima na očigled transformiraju u poetske figure. I nevolja ljudske zajednice, nevolja čovječanstva, postaje privatna čovjekova bol. Kada se dovoljno osami da čita pjesmu, čovjek ima srca za šeststo milijuna mrtvih vrabaca. Žaleći ptičice, najednom on žali trideset i šest milijuna ljudi. Ili pedeset milijuna – koliko ih je u Cvjetićevom tekstu. Ili petnaest milijuna, koliko ih je priznala Komunistička partija Kine. 

Prije “Noćne straže” Darko Cvijetić objavio je dva romana koji su ga učinili slavnim na našemu jezičnom prostoru i na svim stranama svih crta fronte. U Sarajevu je, zahvaljujući strašnom i veličanstvenom “Schindlerovom liftu”, Darko postao persona gratissima. Njegov katarzični diskurs, naročito na temu stradanja prijedorskih Bošnjaka, dočekan je s nesmiljenim oduševljenjem. Iz Beograda pozvan je veliki redatelj, da u Kamernom teatru 55 načini predstavu. Sljedeći roman, naslova “Što na podu spavaš”, tematski je stanovnicima Sarajeva bliži, pogotovu onim dijelom koji govori o stradanju vojnika JNA, u kasarni Viktor Bubanj, u svibnju i lipnju 1992, te o svemu onom što se obično podvede pod događaje u Dobrovoljačkoj ulici, od 2. i 3. svibnja 1992. Da je doživio milost kolektivnog čitanja i iščitavanja, ili čudo uprizorenja u Kamernom teatru 55, roman “Što na podu spavaš” bio bi važan jednome narodu, a književnost bi mijenjala i popravljala kvar koji je rat prouzročio u gradu i svijetu. Kao što bi i “Schindlerov lift” ostvario svoju banalnu zemaljsku svrhu popravljanja ljudi i smirivanja mrtvih u njihovih grobovima, da je ozbiljno pročitan u Prijedoru i u Banjoj Luci, a predstavu da je, umjesto Beograđanina Kokana Mladenovića u Sarajevu, u tim gradovima postavljala neka sarajevska kazališna redateljica ili redatelj. Ništa se, međutim, takvo nije moglo dogoditi. Vrapci će doživjeti rehabilitaciju daleko od Kine, na stranicama balkanskih tabloida. I uzaludan će, u svojoj cjelini, biti sav pjesnikov trud. Ili neće biti uzaludan. Jer ono u čemu je Darko Cvijetić neuspješan na zemljopisnom i etnonacionalnom planu, savršeno je uspjelo na individualnom planu, u hipertenzičnom srcu i duši autorovoj. I u duši svakog od njegovih čitatelja, pojedinačno. Naravno, misli se samo na one čitatelje koji komplekse vlastitog etnonacionalnog većinstva na nekom mjestu, u nekom neboderu ili u nekoj kasabi, varoši i palanki, ne liječe preko onoga što je pisac napisao. Kao ni onoga što misle da je pisac napisao.

“Noćna straža” povratak je na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput “Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u “Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline. Recimo, priča “Snijeg”. Jedva da je za stranicu, a nema u njoj nego dvjestotinjak, možda i tristo riječi. Priča je babeljevska, o nekom Edi, koji je bio jedini Bošnjak u srpskoj jedinici. I onda je napao izviđački vod Armije BiH. I onda je Edo nestao usred bitke. I onda su Zoks i Miler Edi psovali mater balijsku, uvjereni da je prebjegao na “svoju” stranu. Zatim se otopio snijeg, pa se između linija ukazalo mrtvo Edino tijelo. Njih dvojica su, naravno grizodušni, krenuli da ga izvuku. Kada su ga pomaknuli, eksplodirala je pod njim mina, i obojicu ih raznijela. To je, gotovo sasvim prepričana Cvijetićeva priča. Ali premda si je čitatelj dao truda da budućem čitatelju razbije čaroliju čitanja, to mu nije uspjelo. Ono što je u priči važno, što se u njoj krije kao tajna pod kojom je mina, pod kojom je druga tajna, ispod koje je također mina, može se osvojiti samo čitanjem. Pritom, riječ je o dvjestotinjak riječi i jednoj stranici, koji ne samo da sadrže jednak romaneskni potencijal kao “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš”, nego bi se mogli inscentirati na kazališnoj pozornici, u nekoj ne baš kratkoj predstavi. Samo gdje bi, u kojem gradu, u kojoj zemlji i u kojem vremenu bilo mjesto za predstavu o Edi, jedinom Bošnjaku u srpskoj jedinici? Najzanimljiviji su, ili barem meni najdraži, oni Cvijetićevi tekstovi koji tako beznadno ne pripadaju nikome. Oni su ti vrapci u njegovu opusu. 

Drugi dio “Noćne straže” tekstovi su, opet sumnjiva žanra, prozno-pjesničkog, pjesničko-proznog, naslova “Pusta Bosna”. Asocijacija na Eliota, a možda i asocijacija na ono što nosimo o svojim dušama kao Bosnu. Svi tekstovi “Puste Bosne” određeni su brojevima. Te dvije riječi ponavljaju se u naslovu opsesivno, čak sedamdeset puta. Tako ponovljene, u čitatelja stvore naviku. Pod brojem 5, tekst je koji ide ovako: “Mi zapravo mrzimo ‘našu žrtvu’, rekao je. Što neviniju i što veći broj. Zavidimo. Jer je ‘naša žrtva’ neprikosnovneni autoritet. Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta ‘naša žrtva.” Onda ide nova strofa, ili novi odjeljak, kako se uzme: “Ona je manjina nas. Koja je imala nesreću biti ‘žrtva’, pa još veću nesreću – biti ‘naša’. Sad joj mi dajemo ime i broj. Dajemo svoje ime, rekao je. A ‘naše žrtve’ mrze nas. Jer je zrcalo životopis. Kao invalidska proteza, zaostala za nečijom smrti.” I onda treći dio, treća strofa, paragraf: “Jer zapisivo nije događaj, zapisivo je tuga događaja. Iz mraka zamiriše lipa, rekao sam, policijski sat na ramazansku noć.” Ovo je veliko, velika pjesma. Uputstvo za upotrebu života u Bosni i na Balkanu.

Darku Cvijetiću nije lako. Bosna je zemlja iz koje mu je ići. Ovako ili onako. Po logici njegove književnosti i njezine gotovo svetačke intaktnosti. Ali i po logici socijalne i etnonacionalne, u svakom slučaju kolektivne i kolektivističke stratifikacije, u koju se Darko Cvijetić nikako ne uklapa. Ali ne zato što on nije jedan od njih i njihovih naroda. Nego zato što je on svi oni, i svi njihovi narodi. A to je u pustoj Bosni najgore biti. Osim što su u Sarajevu njegov roman, kao i predstava načinjena po tom romanu, doživjeli golem, neusporediv uspjeh, Darko Cvijetić je žrtvu Drugog prihvatio kao svoju vlastitu. Ali je pritom zadržao osjećaj odgovornosti, osjećaj vlastite krivnje za tu žrtvu. Cvijetićev jezik, njegov materinji i njegov književni, najhrvatskiji je od svih hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Hrvatskiji mnogo od mog jezika. Premda je na sebe prihvatio svu bošnjačku muku, čime je, bez sumnje, on bošnjački pisac, Darko Cvijetić hrvatski je pisac. I najsrpskiji od svih srpskih pisaca u pustoj Bosni, a naročito u Republici Srpskoj. Jedini on, među svim tamošnjim srpskim piscima, ne ustukne ni pred onom posljednjom srpskom temom, pred kojom skamenjeni stoje djeca i sveci. Kao takav se našao u najužem izboru lanjske Ninove nagrade, za najbolji roman srpskoga pisca. Prethodno, već je u Hrvatskoj za onaj prvi roman nagrađen kao hrvatski pisac… Ali sve su to Darkove manjkavosti. Sve što izgleda kao višak, etnički, identitetski, ontološki, u pustoj je Bosni fatalni nedostatak. Zato mu je iz Bosne ići.

“Noćna straža” divna je knjiga jednog vrapca.

negdje na periferiji zagreba
na prvoj godini fakulteta

ulazim u sumnjiv objekt
da kupim malo droge

pola vulkanizer pola striptiz bar
a sve ostalo duša

“… I ne postaje se dendi zbog materijalno vidljivih stvari. To je način postojanja sav u nijansama… Čitav njegov život bio je uticanje na druge, odnosno ono što se ne može s lakoćom ispričati.“

Barbe D’ Orviji, pisac knjige o Džordžu Bramelu, najslavnijem dendiju

(časopis Gradac, prevod Jana Pavlović)

Svako ima svoju definiciju dendija, ali jedino što se sigurno zna je da je dendizam nastajao i razvijao se u Engleskoj i Francuskoj tokom 19. veka i da je najpoznatiji dendi svih vremena bio Englez Džordž Brajan Bramel (1778-1840). Sve ostalo je posledica različitih tumačenja. Za nekoga je dendi bio samo površna persona opterećena garderobom, modom i spoljašnim izgedom, a za druge su u pitanju izuzetni pojedinci sa izvanrednim ukusom i osećajem za meru. Neki autori iz tog doba kažu da se engleski dendi isticao hladnoćom i rezervom, a francuski otvorenom i živahnom radošću, ali i to može da zvuči kao generalizacija. Ne postoje zakoni dendizma, jer da postoje svako bi svojim trudom da se drži jasnih pravila mogao da postane dendi. Ali to nije moguće, dendizam na neki način jeste i elitizam (duha), a to znači da nije dostupan svima. “Ne postaje se Bramelom. To ili jesi ili nisi”, napisao je francuski romanopisac Barbe D’ Orviji u Figarou 1861.

Bramela biografi opisuju kao visokog i zgodnog muškarca, lepih ruku, izduženog lica s crvenkastom bradom i svetlo smeđom kosom. “Da bi čovek bio dobro obučen, ne treba da se ističe”, bilo je njegovo geslo. Kažu da je bio inteligentan, samouveren i živahan čovek, sa posebnim darom za zabavu i uživanje. “Ono što je njegova fizionomija obećavala, njegov duh je prevazilazio”, napisao je D’ Orviji. Upravo je on rekao i da “dendizam ima svoj koren u ljudskoj prirodi u svim zemljama i svim vremenima, jer je ljudska sujeta univerzalna.”

Kakva je situacija kod nas? Nije lako biti dendi u Beogradu (Srbiji). Muškarci ne smeju previše da štrče u oblačenju jer mogu vrlo lako da budu okarakterisani kao homoseksualci. Tanka je ovde linija između sofisticiranog ukusa i “pederluka” (što ne znači da nema gejeva dendija). To je verovatno jedan od razloga zašto dendije kod nas možete nabrojati na prste jedne ruke, eventualno dve. Ali da bi neko bio dendi nije dovoljno da ima istančan ukus i smelost za nošenje malo pažljivije odabrane  garderobe, kao što se generalno misli. 

 Iz njegove celopkupne pojave bi trebalo da zrači sofisticiranost, obrazovanost, samopouzdanje, stil i maniri. On predstavlja Grad, kulturu, sklonost ka lepom, autentičnost… Sve je to on. Ako nešto od toga fali, onda dendija nema i ne može biti. Zanimljivo je da se na srpskoj Vikipediji dendi izjednačava sa kicošem, što je ipak uvreda za dendija, jer kicoš je pežorativan izraz za običnog  pomodara i šminkera, što je daleko od pravog dendija.

Ko su poznati beogradski dendiji? Ne postoji jasna javna predstava o tome. Pogotovo što je u pitanju osetljiv pojam, jer svako može da ga tumači na svoj način, kako smo već gore rekli, ako nismo strogi u definisanju. A i zašto bi bili? Ovo je samo individualan doživljaj i pokušaj da se izdvoje neka imena, a vi slobodno dodajte ili oduzmite. 

Arhitekta i bivši gradonačelnik Beograda, Bogdan Bogdanović, slikar i publicista Dragoš Kalajić, slavni  advokat i intelektualac  Srđa Popović, doajen srpskog novinarstva  Miro Radojčić, slikar Peđa Nešković, party boy Laza Šećer, rokenrol dendi  Milan Petrović Tica… Nije lako smisliti još koje ime koje bi konkurisalo za beogradskog dendija, mada, apsolutno prihvatamo da ih ima još. Na ivici da uđe u ovu malu grupu bio je i veliki gospodin i šarmer, novinar Dragan Babić, ali njega garderoba najverovatnije nije posebno zanimala. Zanimljivo je da su većina od nabrojanih  takozvana stara garda i da su uglavnom pokojni, što govori da je danas mačo kultura, koja je u svojoj prirodi anti-dendi, izraženija nego pre poslednjih ratova na ovim prostorima. Pogotovo kod mladih ljudi koji bi trebalo da budu tolerantniji, otvoreniji i opušteniji po definiciji.  Za dendija je neophodna društvena klima koja mu dozvoljava ekstravaganciju.

Da se vratimo našim dendijima. Zanimljivo je da su Bogdan Bogdanović i Srđa Popović, imali dosta sličnosti. Obojica su bili veliki Beograđani, vrhunski u svojim oblastima, obojica su zbog Miloševića napustili zemlju i postali apatridi. Kontroverzni gradonačelnik  je imao specifičan i besprekoran stil. Voleo je da nosi leptir mašne, bele džempere, svilene šalove, “đubretarce”, beretke, ali i  žute čarape, što je bio znak njegove prkosne ekstravagancije protiv konzervativizma i običnosti. Na jednoj od retkih dostupnih fotografija iz mlađih dana, Bogdan sa cigaretom u ruci, naočarima sa stilizovanim crnim ramom i pažljivo oblikovanom frizurom, izgleda kao Rip Kirbi iz Beograda. Kao profesor na Arhitektonskom fakultetu, predavao je o gradu kao središtu civilizacije i gradograditeljima, na njegova predavanja je bilo teško ući zbog velikog interesovanja. Nekad je časove držao i kod sebe kući, puštajući studentima klasičnu muziku. Poslednje decenije života proveo je u Beču, i zanimljivo je i da se na nekim snimcima i u njegovim poznim godinama, vidi koliko je vodio računa o oblačenju. Na jednoj takvoj fotografiji nosi vrlo neobičan “stajliš” drap džemper kakav će te teško naći bilo gde da kupite. Bio je erudita, poliglota i filozof, intelektualac evropskog formata. “Ne izgubiti sebe, kao pojedinac se suprotstaviti gomili”, bio je njegov životni moto.

Veliki gospodin Srđa Popović je bio poznat po rolkama i upadljivim crnim majicama ispod svetlih košulja sa otkopčana dva gornja dugmeta. Imao je izrazito muževnu pojavu, cigareta mu je stajala kao salivena, kao i dosta mlađa žena sa kojom je bio do kraja svog života. Pišući o svojim gostima u emisiji “Nedjeljom u 2” na HRT-u, Aca Stanković je spomenuo i Srđu Popovića. “Čovjek s dolčevitom i dubokim glasom… Rukuje se sa mnom, završimo emisiju, a zatim me predstavi trideset godina mlađoj supruzi, koja postaje miss dana, pa sam malo ljubomoran na Srđu što ima toliko sreće sa ženama.”

Čovek iz suprotnog tabora, najudaljenijeg mogućeg, desničar obrazovan u Rimu, je bio Dragoš Kalajić. Njemu niko ne može da oduzme gospodstvo koje je, kao i perfektna odela ( i rolke), nosio bez imalo nategnutosti i napora. Tokom 70-ih i 80-ih u Beogradu su ga zvali “salonski zmaj” jer je zbog svoje pojave bio vrlo popularan na gradskim žurkama i sedeljkama. Kao i advokat Srđa, imao je muževno i lepo lice, koje je slalo poruku o određenoj aroganciji i distanci njegovog vlasnika prema ostatku sveta. Bio je esteta, koga je priroda na mnogim poljima nesebično darovala. Tokom boravka u Italiji družio se sa pripadnicima aristokratskih porodica u nestajanju, ali i Ezrom Paundom. Sve u svemu, pomen njegovog imena izazivao je uvek burne reakcije. “Svaka prava žena oseća bezmerno zadovoljstvo kad zna da se može osloniti na jednog džentlmena, prvoklasnog i neophodnog saveznika u odbrani života”, izjavio je u jednom intervjuu.

 Miroslava – Mire Radojčića se zbog godina možda slabo sećamo, ali sasvim dovoljno da zapamtimo njegove leptir mašne, uglađenost, ukus i elokventnost koju je posedovao. “Uvek sam želeo da budem mlađi”, izjavio je jednom prilikom ovaj džentlmen koji je voleo fudbal, tenis i šah. Dobar deo svog radnog veka proveo je u Njujorku i Londonu, pišući za “Politiku”. Ljudi ga se najviše sećaju po njegovom šarmantnom izveštavanju sa Vimbldona, gde je na “Central Courtu” imao svoje počasno mesto odakle je mogao da gleda iz blizine šta se dešava u kraljevskoj loži. Na Zapadu su ga zvali “Mister Majru”. Bio je retka pojava u svetu novinarstva i prava svetska ličnost sa manirima. 

Peđa Nešković, pop art slikar i ljubitelj kiča iz kojeg pravi umetnost, je tipični arti-dendi. Uvek stajliš, u kvalitetnim mantilima i lepim bojama, pomalo ekscentričan, ali bez velike  potrebe za pokazivanjem, što i jeste uvek najprivlačnije kod dendija. Bio je prijatelj između ostalih i sa šansonjerom Arsenom Dedićem i čuvenim “ocem Druge Srbije” Radomirom Konstantinovićem. Zanimljivo je da je Peđa 2007. godine u galeriji “Ozon” imao izložbu-performans pod nazivom “New Dandy” za koju je dobio Politikinu nagradu. “Dendizam je zapravo isticanje mišljenja koje se razlikuje od drugih, nastojanje da pokažemo ostalima šta su mogli da urade, a nisu. Novi dendizam je neka vrsta rekapitulacije u novom vremenu, plasiranje nove elegancije, nove posebnosti”, rekao je Nešković  tada povodom svog neobičnog projekta. Na Jutjubu postoji snimak sa izložbe na kojoj je Peđa glavni akter kao dendi u različitim varijantama, i sve mu odlično stoji, i ako on parodira sam sebe.

Prevodilac Lazar Šećerović, zvani Laza Šećer, je urbana legenda i već svi znamo sto puta ispričanu  priču o njegovoj čuvenoj diskoteci kod Ateljea 212, a on sam je pratio svetske trendove u oblačenju još 60-ih i to vrlo hrabro. Kad gledate neke njegove fotografije iz tog perioda, prosto je neverovatno da se neko tako oblačio. Raskopčana košulja, marama oko vrata i bele pantalone uvučene u duboke crne čizme sa rajfešlusom. Danas Laza ima mnogo svedeniji stil, ali su i dalje tu kvalitetne dukserice na štrafte, polo majice sa dikretnim detaljem… Dovoljno da se oseti da su stil i ukus deo čoveka do kraja života. Inače, on je poznat i kao veliki prijatelj poznatih beogradskih lepotica, kao što je bila Marija Baksa, na primer. 

Nekadašnji popularni voditelj i muzički saradnik na Radiju B92 i globtroter, Milan Petrović Tica, je najmlađi od svih na ovoj listi, ali i potpuno drugačiji kao profil rokenrol dendija koji je svojom originalnom pojavom i rafiniranim “džanki” stilom, zaslužio da nađe mesto na ovoj listi. Gomila prstenja i narukvica na rukama, razne ogrlice, u kombinaciji sa maramama i ofarbanom kosom u crveno ili plavo, sa fensi košuljom ili majicom grupe “The Smiths”, karakterišu njegov poseban stil i izdvajaju ga u alternativnom svetu kao pravog dendija iz potkulturnog sveta. On ne liči ni na koga, niti iko može da liči na njega, i zbog toga će uvek biti izdvojen iz gomile identičnih alternativnih likova.

Ono što povezuje sve ove ljude je nezavisnost duha, ali i diskretni aristokratski stav prema životu, a to je možda i ključno za dendija. Odatle sve polazi. Dendi je potreban Beogradu (i Srbiji) možda i više nego ikad, jer predstavlja zdravu provokaciju društvu i poruku da izađe iz uniformnosti i oslobodi se. Ne moramo baš svi da idemo u teretane i nosimo trenerke, ionako nas po svetu uglavnom angažuju kao obezbeđenje po klubovima.

Godinom 1937. u Sarajevu bavio sam se dugo. Htio sam pisati roman, koji bi se zbivao u sedam noći tokom 1937, ali vrijeme je rastočilo nenapisanu knjigu. Ili ju je rastočio život. Saznao sam, međutim, da je 1937. u Sarajevu sedamnaest urara. Danas ih, vjerujem, nema toliko. U gradu je petnaest knjižara. Za mog života nikad ih više neće toliko biti. Listu sarajevskih knjižara iz 1937, zajedno s imenima njihovih vlasnika, u čijem je zvuku i znaku sugerirano i njihovo vrlo raznoliko etničko i vjersko porijeklo, koristim u jednom poglavlju knjige “Sarajevo, plan grada”. Tu su i ove riječi: “Simon Katan u Aleksandrovoj 30 drži vjerojatno i najbolju knjižaru u gradu, koja osim domaćih knjiga svih izdavača tih godina drži i solidan izbor njemačkih, francuskih i talijanskih naslova. Knjižara ima i telefon, broj 28-54.”

“Sarajevo, plan grada” objavio sam u studenom 2015. Iste sam godine, raspitujući se za jednoga onodobnog sarajevskog knjižara, posredno, preko Predraga Fincija, prvi put kontaktirao s gospođom Dinom Katan Ben Cijon. Nisam to znao, premda sam mogao pretpostaviti, da je ona kći vlasnika knjižare u Aleksandrovoj 30. Nisam znao ni da se rodila u Sarajevu, upravo te 1937. godine. Ono što sam, međutim, znao jest da je Dina Katan najvažnija naša književna prevoditeljica na hebrejski, i da je na taj jezik prevodila djela Ive Andrića, Danila Kiša, Aleksandra Tišme, Milorada Pavića, Filipa Davida, Vaska Pope… Ona je, na neki način, gospodarica šifre za hebrejsko razumijevanje našega teksta. Do te je šifre došla životom i sudbinom. Talent i karakter u književnosti se podrazumijevaju.

Četiri i pol godine kasnije počinjem se dopisivati s Dinom Katan Ben Cion. U Sarajevo više ne putujem. Rad na knjigama koje su iziskivale takva putovanja obustavljen je. Štošta drugo obustavljeno je. Mnogo je sporednog, sačinjenog od života i od svakodnevice, u tom dopisivanju. Glavno je, međutim, što Dina Katan, virtualna, fiktivna, metafizička nasljedica knjižare u Aleksandrovoj 30, radi na izboru mojih priča i kraćih proznih fragmenata, koje će prevesti na ivrit. Nastojim joj biti od pomoći, ali ništa ne sugeriram i ne tražim. Već to što upravo nastaje knjiga Dine Katan, one Dine Katan čije je rođenje 1937. prostrujalo jednom sarajevskom knjižarom, sačinjena od mojih tekstova, za mene je tako neobična i velika stvar. Ako još govorimo o smislu književnosti, ovo je onda za mene upravo taj smisao. Roman o sedam sarajevskih noći 1937. godine nisam napisao, ali znam zašto sam se toliko bavio tom godinom, pokušavajući saznati sve o tadašnjem Sarajevu.

Knjiga naslova “Umrijeti u Tuluzu” (naslov je to jedne moje priče, ali ga je i njega, taj naslov, za knjigu odabrala Dina Katan) objavljena je ovog ljeta u Izraelu.

Da mogu telefonirati u prošlost, sada bih od operatera na centrali tražio da me spoji s brojem 28-54 u Sarajevu.

Wolfgang Koeppen, dakle. U Stonu, u jednoj od onih ljetnih soba za unajmljivanje, bilo je, pored starog bračnog kreveta, s vjenčanom fotografijom nečijega dida i babe, i malena biblioteka knjiga što su ih, pretpostavljam, gosti tu godinama nakon ljetovanja ostavljali. Uglavnom džepna izdanja različitih jugoslavenskih izdavača. Tu sam, kolovoza 1987, otuđio knjigu “Smrt u Rimu”, za mene nepoznatog njemačkog autora Volfganga Kepena. Bilo je to izdanje beogradskog Kosmosa, iz godine 1958. Podnaslov na koricama bio je uobičajen za džepna izdanja tog vremena, i nije baš bio obećavajući: “Roman o čoveku koji je verovao u rat”. Knjigu sam ukrao zbog vrlo prepoznatljive ilustracije na naslovnici. Muškarac u kućnom ogrtaču, izbezumljenog izraza lica, s naočalama rožnatog okvira, upravo puca iz pištolja. Autor, bez ikakve sumnje, Andrija Maurović.

Knjigu sam po povratku u Sarajevu, ipak, pročitao. I silno mi se svidjela. Odlično napisan, i isto tako preveden, modernistički roman, autora za kojeg sam pretpostavljao da je blizak stilski rod Alfredu Döblinu ili Klausu Mannu, ali o kojem nisam našao nijednu riječ u meni tada dostupnim leksikonima i pregledima europske književnosti. Prevoditelj mi je, međutim, bio dobro poznat. Bogomir Herman bio je prevoditelj djela klasika marksizma i Franza Kafke, žestoki Krležin protivnik iz sukoba na književnoj ljevici, autor po zlu čuvenog teksta “Quo vadis Krleža”, objavljenog 1933. u časopisu Kultura, koji je Krleži bio važan izazov i šlagvort za nastanak pamfleta “Dijalektički antibarbarus”. Herman bio je Nijemac, oženjen za Židovku, član KPJ od njenog osnivanja, suosnivač Nolita, pred rat optužen zbog trockizma, u ratu partizan (premda ne i prvoborac), a nakon rata, po informbirovskoj liniji, logoraš na Golom otoku. Mučenik i nevoljnik sve do kraja života, umire šezdesetih u Osijeku, izdržavao se prevođenjem svega i svačega, i nikome, osim Udbi, njegov slučaj nije bio zanimljiv.

Knjiga “Smrt u Rimu” već je bila u lošem stanju kada sam je uzeo k sebi. Kasnija čitanja, kao ni okolnosti života na Sepetarevcu, nisu joj išle na ruku. Stranice su se gotovo sasvim rasule, a za ratnih godina i života ukućana u podrumu, kada je nered u kući svakim danom samo bivao veći, te su se stranice razišle na sve strane, te je knjige na kraju nestalo. Nisam više mislio o Wolfgangu Koeppenu. Možda su mi se taj pisac i njegova knjiga samo pričinili.

I onda je 2018. beogradski izdavač Fabrika knjiga objavio knjigu “Golubovi u travi”, s imenom pisca koje je opet bilo fonetski napisano: Volfgang Kepen. Roman u prijevodu i s predgovorom Aleksandre Bajazetov, objavljen je 1951, u vrijeme njemačke monetarne reforme, kada se poražena nacija, pod savezničkom okupacijom, počela dizati iz pepela, ali autorefleksija oko nacizma i holokausta još uvijek zapravo nije postojala. Wolfgang Koeppen – da se vratimo pravilima hrvatskog pravopisa – vanbračni je sin krojačice i kazališne suflerke, te oftalmologa, s kojim nije imao nikakvih kontakata i koji ga nije priznao. Rođen je i odrastao u zapadnoj Pomeraniji, na krajnjem njemačkom sjeveroistoku. U gotovo svakom pogledu socijalni je autsajder, i to će, iz niza pomalo paradoksalnih razloga, ostati do kraja života. Radi kao kuharski pomoćnik na brodu, sitno glumi u lokalnom kazalištu, pomalo se školuje, dostavljač je knjiga, radi za Osram, čuvenog proizvođača žarulja, dobiva sitne uloge u lokalnom kazalištu, te upravo kroz kazalište stječe prve stilsko-estetske nazore. Dvadeset i jedna mu je kada se u Berlinu 1927. upoznaje s radom Erwina Piscatora i kada se, što biva jednako važno, zaljubljuje u glumicu Sybille Schloß. Ljubav je, kao što je to i red, neostvarena. Njoj će Koeppen posvetiti svoj prvi roman, naslova “Nesretna ljubav”, koji objavljuje 1934. Prve godine nacizma provodi u Haagu, a onda se 1938. vraća u Njemačku, u Berlin. Radi u filmskoj industriji, te na taj način uspijeva izbjeći mobilizaciju. Sa stanovišta arijevskih zakona Koeppenovo je podrijetlo nečisto, ili barem nedovoljno istraženo, ali on, eto, preživi epohu. Moglo bi se reći, ne bez vrlo dubokih posljedica. Krajem rata upoznao je svoju buduću ženu, i taj će ga brak također skupo koštati. Intima i povijest fatalno su se u njegovom slučaju ispreplitali. Premda su holokaust, preživljavanje u Njemačkoj i kompleks identiteta Koeppenove velike teme, on se o vlastitom životu u tom vremenu vrlo neodređeno izražavao. Ili je tako postupao zbog nekoga unutarnjeg stida, ili je mislio da u zbilji postoje razlozi zbog kojih treba šutjeti, tek čest je to refleks među preživjelima. Čovjek se osjeti krivim što i sam nije nestao, jer mu se učini da su preživjeli ubojice, a da su nevini samo oni koji su pobijeni. Godine 1948. Wolfgang Koeppen objavio je “Zapise iz podruma”, naručenu knjigu, u kojoj se kao ghostwriter bavio preživljavanjem Židova Jakoba Littnera, trgovca poštanskim markama, tokom nacističke okupacije. Trebala je to biti samo prerada Littnerove autobiografije, ali kako je njegov rad u biti bio beznadno loš i neupotrebljiv, Koeppen je napisao svoju knjigu, oko koje će u budućnosti biti skandala. Knjiga je prošla nezapaženo, a Littner je već prije emigrirao u Ameriku, gdje je na Manhattanu otvorio svoj filatelistički dućan i ubrzo zatim umro.

Između 1951. i 1954. Koeppen objavljuje, jednog za drugim, tri svoja čuvena romana. Prvi su “Golubovi u travi”, drugi je “Stakleni vrt”, treći je onaj koji sam, vođen ilustracijom Andrije Maurovića, prvi čitao, “Smrt u Rimu”. I to će do kraja predugog i uglavnom nesretnog života Wolfganga Koeppena biti sve. Ostalo će vrijeme pisac provesti opravdavajući se i objašnjavajući zašto ne piše. Ustvari, pisat će koješta od onog što se smatra sporednim u karijeri prozaista romanopisca. Živio je od avansa i od posudbi, potpisivao ugovore za romane koje neće napisati, i umnogome već bio čuveniji po onome što nije napisao, nego po onome što je napisao. Šezdesetih dobio je veliku Büchnerovu nagradu, bio je omiljen, čuvan i visokopoštovan od strašnog patrijarha njemačke književne kritike Marcela Reich-Ranickog, ali ništa mu nije moglo pomoći da se pomakne iz stanja stvaralačke, svjetotvorne, pripovjedačke zakočenosti. To stanje je, kao i sve drugo u Koeppenovu životu, ili kao sve drugo u životima pisaca općenito, bilo dvojakog podrijetla. I ticalo se piščeva života, koliko i njegove književnosti. A u životu, gotovo nepodnošljivom, imao je ženu bolesnu od teškog alkoholizma, te svakodnevicu u kojoj je bilo gotovo nemoguće pisati. U književnosti, pak, Koeppen kao da je bio pisac jednoga strašnog povijesnog i privatnog iskustva, bio je pisac jednoga trenutka u dvadesetom stoljeću. I njemu je, tom trenutku, posvetio svu svoju pripovjedačku koncentraciju. Nakon što je napisao tri svoja romana, nije se htio ponavljati. Moglo bi se to i tako protumačiti.

“Golubovi u travi” furiozan su, kao u istom vrlo dugom dahu ispripovijedan roman, koji se odvije u jednom danu, između tridesetak likova. Ti likovi uglavnom nisu međusobno povezani radnjom romana, životom ili sudbinom. Koeppen ih povezuje nekim prizorom, slikom, riječju, tako da se roman odvija čas kao film, čas kao kakva veličanstvena prozno-poetska poema. Čitajući ovu knjigu, čas se divite piscu, čas njegovoj čudesnoj prevoditeljici, kojoj je uspjelo ne samo to da u srpski – a time i u hrvatski, bosanski, crnogorski, srpskohrvatski… – pretoči jedan u jeziku i zbivanjima toliko kompleksan njemački tekst, nego joj je uspjelo i da do kraja razumije Wolfganga Koeppena, njegove motive i njegov tekst, te da mu se, na vrlo opasan način uvuče pod kožu i u živčane završetke. Pritom, prevedeni tekst djeluje vrlo bistro i jasno, krajnje prohodno i razumljivo. Koeppen je pisac visokog modernizma – izraz kojim ćemo se poslužiti kao metaforom iz rječnika suvremene arhitekture i likovne umjetnosti, više nego kao stilskom odrednicom – koji će javno kao uzore zazivati Joycea, Alfreda Döblina, Faulknera i Dos Passosa, ali služeći se modernističkim zahvatima i tehnikama on ispisuje tekst koji osim što istovremeno ima kvalitete pjesničke i pseudo-dokumentarističke proze, djeluje vrlo komunikativno. To onda znači da je Wolfgang Koeppen za jednoga džojsovsko-deblinovsko-foknerovskog modernističkog eksperimentatora, barem u prijevodu Aleksandre Bajazetov, čitatelju blizak na način na koji mu je blizak, recimo, Mathias Énard. Da ne znamo ništa o njima dvojici – kao što bi, možda, i bilo dobro da čitatelji unaprijed ne znaju o piscima knjiga koje će čitati – mogli bismo pomisliti da su vršnjaci. Na neki su način srodni i u načinu povezivanja likova, kao i tretmanu vremena i prostora.

Radnja “Golubova u travi” vjerojatno se odvija u Münchenu, premda grad nigdje nije imenovan. Svakako je riječ o američkoj okupacijskoj zoni. Likovi su obični građani, još uvijek umorni od rata, nenajedeni i nenapijeni, zatečeni u nekoj rudimentarnoj socijalnoj konstrukciji, koja pomalo djeluje kao kolektivna psihička dijagnoza. Hitler i nacizam stavljeni su izvan zakona, a u velikoj mjeri i izvan sjećanja, obuhvaćeni su nekim čudnim kolektiviziranim sramom, ali koješta je u osjećajima, ponašanju i dnevnoj rutini tih ljudi duboko određeno emocijama, običajima i načinima mišljenja iz prethodnog vremena. Zanimljiv je, recimo, odnos prema Židovima i židovstvu, ili prema crncima. Ovo drugo će u budućnosti biti jedna od velikih tema njemačke književne i filmske naracije, no pretpostavljam da ju je Koeppen s “Golubovima u travi” prvi tematizirao.

U načinu na koji Koeppen konstruira priču prisutna su iskustva filma, kao i Piscatorovog epskog teatra, ali i silan, furiozan, razorno moćan poetski potencijal. Kao da je neka golema energija ljudskosti, neko silno, a neizrečeno osobno iskustvo uneseno u ovu knjigu. Nešto što nije lako opisati i nema se sa čime usporediti. Osim s blijedim sjećanjima na čitanje “Smrti u Rimu” i na Hermanov prijevod, koji, ako sam isti onaj koji je i tu knjigu čitao, nije imao gipkost, preciznost i jasnoću Aleksandre Bajazetov, ali je čitatelju sugerirao veliki i jedinstven romaneskni tekst. Wolfgang Koeppen, očito je, izbjegava osobna iskustva, nije on autobiografski pisac, možda ima i razloga šutjeti o onome što se događalo njemu, ali u načinu na koji piše, i u onom što piše, ima nečega što djeluje kao golemi kontingent doživljenog i proživljenog. 

Zaključujući pogovor ove knjige, prevoditeljica konstatira “da dobra posleratna književnost ne može biti književnost koja ne govori o ratu i koja o njemu ne zauzima stav”. Te riječi se, naravno, ne tiču isključivo Njemačke i samo Drugoga svjetskog rata, niti su, pretpostavljam, napisane isključivo s mišlju na Koeppenov slučaj. Rat je doista završen tek tada kada se odigrao u književnom tekstu. A u književnom će tekstu rat biti poput negativa fotografije. Ono što je na slici svijetlo, na negativu će biti tamno. I još nešto: svaki rat je izgubljen rat. Drukčije je samo za političare, hulje i idiote. Romaneskni tekst pokušaj je da se spasu duše onih za koje je rat izgubljen. A zatim i duše onih koji su dušu izgubili u ratu. U najvažnijim romanima o ratu neće biti ispaljen metak. I često će se radnja tih romana odviti poslije rata. “Golubovi u travi” u najdubljem su smislu ratni roman, roman o iskustvu nacizma, hitlerizma, populizma, iz vremena kad nacizma i hitlerizma više nije bilo, a saveznička je cenzura ljude štitila od svega onog što im je moglo na um pasti.

“Golubovi u travi” su, međutim, i savršeno napisan roman o gradu. Vrijedilo bi ga pročitati. Kao što bi meni vrijedilo pronaći negdje “Smrt u Rimu”, pa još jednom, iz vlastite poslijeratne perspektive, pročitati tu knjigu. Wolfgang Koeppen veliki je njemački pisac, ali nije čudno što ga u nas nisu prevodili. Posao je to, i umjetnost, za prevoditelje velikog dara, koji su na neki način spremni poginuti zajedno s knjigom koju prevode.

U vrijeme kada je Tito dopuštao odlazak svima na privremeni rad u europske zemlje, njegova mlađa sestra bila je ljubimica obitelji. Zaljubila se u momka iz susjednog zaseoka, svoju ljubav nije krila od svojih najbližnjih. Jednoga dana povjerila se majci da je u drugom stanju. Šokirana, majka je posavjetuje da to čim prije saopći i svome momku, ako se odmah vjenčaju, neće biti neki veliki grijeh. Poslušala je majku, i njezin momak odmah pristane na ženidbu, te majka navijesti ocu da će im kćer uskoro pred oltar. Velika radost u obitelji. Pripreme svadbe prihvate se i brat i starija sestra, koja je tih dana s mužem bila u roditeljskoj kući, doputovala s njim iz Sombora na kraći odmor. 

Nakon nekoliko nedjelja, međutim, proširi se vijest da momak nije u Tramošnici, da je u nekom njemačkom gradu, kod rođaka koji je ondje radio, i da se neće vraćati. Dobio je ondje posao o kojem je sanjao mjesecima, neće često dolaziti u zavičaj. 

Na pobačaj nisu smjele pomišljati ni trudnica ni njezina majka, vijest o trudnoći najteže je pogodila oca. Bio je častoljubiv, strog i prema sebi i prema drugima, vrlo krutih načela, veliki vjernik. Popustljiv jedino prema miljenici obitelji. Majka i brat pronalaze ga u štali između dviju krava na štriku privezanom za gredu potkrovlja gdje je čuvano sijeno, s omčom tek stavljenom na vrat. S mukom ga skidaju sa štrika i uvode u kuću. Otima im se na pragu, trčeći od njih zaustavlja se u vrtu iza kuće, u kukuruzištu. Vraća im se uplakan, jecajući, stalno je ponavljao: 

– Što nam je ovo učinio taj deran? Ima li on srce? Pa, ona je naš anđeo. 

Sve što se nakon toga dešavalo, pamte sve troje i njihova miljenica kao veliku dramu od koje su se oporavljali mjesecima. Cijela je obitelj bila uzdrmana izdajom neodgovornog mladića, bjegunca od svoje naivne djevojke. Na sreću, čim je vanbračni rođen, teret obiteljskog srama, počeo se polako topiti. Dječačić je svojim gugutanjem i osmjesima rapidno skupljao empatiju svih ukućana, pa i svog djeda u zadnji tren skinuta sa štrika. Kad ga je već prve godine odbila od sise, njegova se majka, kao i njezin nesuđeni muž, bjegunac i izdajnik, zaputila na rad u Njemačku. Baka je s bratovom ženom i sinovima preuzela svu daljnju brigu o unuku, krave su im svaki dan davale litre i litre dragocjenog mlijeka. Treće godine miljenica obitelji javlja da će uskoro ipak na vjenčanje: pronašla je na poslu rastavljenog Hercegovca čiji sin živi s majkom u nekom mjestu u blizini Neretve. Kupio kuću s velikim vrtom u Županji, treba je još malo dotjerati iznutra i izvana, u nju će se za stalno useliti čim se još malo oboje zakopite u Njemačkoj, on ima već dogovoren i posao u Županji. Otišao stariji brat kod mlađe sestre da upozna budućeg zeta, vratio se sa slikama i laskavim vijestima o njemu. Pričao im:  

– Jest Hercegovac rastavljen, ali čovjek je skroz u redu. Jest da Hercegovac već ima odrasloga sina, ali što fali, brzo će ga stići i sin njegove nove žene. Djeca rastu kao iz vode, ovaj naš posebno, nije uopće na ćaću, kao da je na djeda. Dobro mlijeko, dobar sir, kokošaka i pilića puno dvorište, u svinjcu nekoliko svinja, što i ne bi! Hercegovcu Hercegovac u hrvatskim cestama već obećao stalni posao, a žena, eno joj vrt, nekʽ sadi, nekʽ okopava, nekʽ bere, plodna je slavonska zemlja. Puna Hercegovaca.

Poslao slike starijoj sestri i njezinom mužu u Sombor, gdje su oboje bili i te godine zaposleni kao sezonski radnici, bili i oni zadovoljni takvim iznenadnim rješenjem. Svatova nije bilo, crkveno vjenčanje je obavljeno u Tramošnici, useljenje u novu kuću u Županji koju je mladoženja davno kupio i otplatio, nakon dvije godine zajedničke štednje izvana i iznutra dotjerao i ispunio novim namještajem, proslavljeno je i ićem i pićem. O sramoti i poniženju koje je najmlađa sestra doživjela od svoje prve ljubavi nikada se od tada nije izgovorila niti jedna riječ. Ta gorka istina jest se uvijek šutke gutala u svim grlima osramoćene obitelji. Sve zaboravili i pakosni seljani, sve ih svojim smijehom ušutkao sin osramoćene majke, njime ih okrenuo protiv oca izdajnika. Pričalo se o njemu u mnogim kućama kao o velikom nečovjeku. Baki i djedu, međutim, kao da je i taj izdajnik i taj nečovjek najviše nedostajao, duboko su uzdisali oboje kad god im je unuk, kasnije, iz Županje dolazio u posjet i kad god su s njim ostajali sami. 

Tako je bilo i s njegovom majkom uz novoga muža. Samo se spasitelj obitelji i tada smijao i radovao životu bez oca. I kad se budio u svom krevetcu, i kad je skakutao u svom dupku, i kad je zakocenjen počeo trčkarati ispred njih. Smijao se i gostima, tako ih je osvajao, tako ih je motivirao da šire njegovu životnu radost kako u Županji tako i u selu. Napokon, taj spasitelj obitelji smijehom je tako vremenom zauvijek preselio u zaborav i svog odbjeglog oca.