O pjesništvu srpskih pjesnika Tadića, Rakitića i Pavlovića

     Na poziv gvardijana samostana Svetog Ante u Beogradu, doživio sam u srpskoj prijestolnici, gdje sam prije četiri desetljeća diplomirao na Filozofskom fakultetu, proljetnu radost krsne slave u društvu mrtvih pjesnika. Naime, bio sam pozvan da na javnoj tribini progovorim o „životu kao pjesmi“, što me potaklo na razmišljanje o nezaboravnim susretima i druženju s trojicom srpskih pjesnika koji su u mom beogradskom razdoblju ostavili na mene dubok utisak. Odlučio sam govoriti o pjesništvu Novice Tadića (1949.-2011), Slobodana Rakitića (1940.- 2013.) i Miodraga Pavlovića (1928.-2014), što je gvardijan samostana prihvatio s neskrivenim oduševljenjem.

U naličju života

     Novicu Tadića upoznao sam jednog rujanskog prijepodneva davne 1977. godine u redakciji Knjževne reči te prijateljevao s njim nepune dvije godine. Bio je rodom iz malog crnogorskog sela Smriječno kod Plužina. Upoznao sam ga kao kolegu s Filozofskog fakulteta u Čika Ljubinoj ulici. Često bismo poslije predavanja odlazili u „Kolarac“, jednu od najstarijih boemskih kavana koja je nosila ime po velikom dobrotvoru i prosvjetitelju Iliji Kolarcu. Tu bismo uz domaću lincuru i pitu zeljanicu davali oduška svojim pjesničkim počecima. Sjećam se kako je Novica često znao ponavljati: „Mоја је mаšta mračna, moje su emocije tamne, moja se intuicija umrsila sa prisilnim idejama i zlim pomislima“. Govorio je kako svakodnevno vidi oko sebe napasti i nakaze: na ulici i u susjedstvu, u prolazima, na trgovima, u kavanama, na fakultetu, u redakcijama. Stoga se još kao student počeo povlačiti u sebe i obračunavati se, ironijski i groteskno, sa svim silama koje iznutra slamaju čovjekovo biće. Prikazivao je groteskni svijet obezličenih ljudi i nakaznih stvorenja, apsurdnu fantastiku svakodnevice koja se oglašavala poganim jezikom. Pisao je iz neke duboke unutarnje potrebe koja je na beogradskim ulicama prerastala u dramu i očaj svjesnog boema ili slobodnjaka. U naličju gradskog života pronalazio je teme i motive pomoću kojih se kroz patnju uzdizao od prizemnog do božanskog. Apsolvirao je filozofiju, radio kao urednik brojnih časopisa, a najduže kao glavni i odgovorni urednik u izdavačkoj kući Rad. Objavio je dvadesetak knjiga poezije, dobio brojne nagrade, a 2008. dodijeljena mu je u blagovaonici manastira Žiče povelja Duhovnog sabora Preobraženje „Žička hrisovulja“ (povelja) na kojoj je upisano: „Za poeziju što svedoči i svetli iz tame čoveka i sveta“.

     Čitajući Tadićeve knjige bivao sam duhovno očaran ekspresivnošću slika demonskog lica svijeta, dubinom ponora koju je ovaj pjesnik naslućivao, a najviše snažnom čežnjom za nečim što je po svojoj prirodi i porijeklu božansko. Bio je jedinstven u svemu što je činio, živio je za poeziju i pjesničkim je životom potvrđivao svoje stihove. Na dodjeli nagrade za zbirku pjesama Neznan, koja je proglašena najboljom knjigom 2006. godine, Novica je svoje mišljenje o poeziji i pjesniku izrazio sljedećim riječima:  “Poezija nije za pompu. Ona je slična molitvi. Ne molimo se bučno, tako i ne pišemo bučno. Pesnik je čovek margine. Ali, to što se ponaša marginalno, ne znači da njegova dela treba da se tretiraju marginalno.“ Iz vlastitog, izvornog života crpio je originalne ideje i misli vodilje kroz život i umjetnost. Osjećanje sebe i drugih zasnivao je na rijetkoj duhovnoj osjetljivosti, pa čak i preosjetljivosti, kao izvoru nesporazuma, egzistencijalne drame i stradanja. Živio je u hotimičnoj neimaštini, ne pomišljajući da se obrati za osnovnu pomoć ma kome, pa ni bliskom rođaku Borisu Tadiću, predsjedniku Republike Srbije. Svoje iscrpljeno tijelo i zdravlje posve je zanemario. Kao patnik, koji se nikad nije žalio, domogao se autentične nade i priznanja: „Kroz patnju se stiže do očišćenja i vere. Nekad proklinjem svoj život, zbog onog što mi se sve izdogađalo, a ipak, mislim da mi je to Gospod poslao da uvidim svoja ogrešenja.”

Religiozno i patriotsko

     Slobodan Rakitić bio je davne 1977. sekretar uredništva književnog časopisa Savremenik. Pamtim ga kao vrlo susretljiva sugovornika kojemu sam ponudio za objavljivanje odlomak iz rukopisa svog prvog romana Traganje za samim sobom. Mjesecima sam čekao njegov odgovor, a kad me primio na razgovor najprije se ispričavao zbog obveza koje je kao urednik katedre za književnost i jezik imao na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a onda mi suradnički pružio ruku i priopćio da je uredništvo jednoglasno prihvatilo moj prilog.

     Rakitić pripada pjesnicima koji nastavljaju tradiciju subjektivnog lirizma od prve srspke pjesnikinje, monahinje Jefimije, naovamo. Svoju permanentnu ozarenost duhovnim miljeom davnog doba iskazuje ovim riječima: „Svetlost srednjeg veka me oduvek privlačila, iako je vladajuća ideologija o srednjem veku govorila kao o mračnom veku“. Kao mlad pjesnik promišljao je tajne svijeta i života na neizvjesnoj plovidbi kojoj se ne može dokučiti smisao, početak i kraj. Bavio se egzistencijalnim i metafizičkim fenomenima koji su se ponekad dramatično prelamali u njegovoj duši. Pjevao je o prolaznom i vječnom, o uzvišenom i efemernom, o životu i smrti, o stvarnosti i snovima, o ljubavi i ženi, o zebnji i strahu, o iskušenjima duše kad se nađe na brisanom prostoru. U njegovoj poeziji svjetlost je prisutna kao metafizički i duhovni fenomen. Poticajne uzore tražio je kod srpskih srednjovjekovnih pjesnika koji su pjevali о „nebeskoj svetlosti kojoj početak ne počinje, ni kraj ne iščezava“, dakle, o nebeskoj svjetlosti kao „luči božanskoj“.  Pjevao je o srpskim hramovima, kupolama i freskama, svecima i anđelima, slavnim precima i potomcima; o onome što iz davnih vjekova svijetli i svjedoči. Smisao svoje oslonjenosti na davne pretke pojašnjava ovim riječima: „Zapitanost pred najvećim tajnama sveta, ali i treperenje onostranog. Svaka velika pesma, premda ne daje odgovore na ključna pitanja, istovremeno je i otkrovenje, jer nas približava istini i ispunjava nadom. A nada je put ka – otkrovenju“. Poetski i ljudski odnos Slobodana Rakitića prema religioznom i duhovnom, u koje utkiva i patriotsko osjećanje, iskren je i dubok, utemeljen na izvornom, religioznom iskustvu kao najvišem stupnju ljudskog duhovnog uspona.

Život i svijet kao divno čudo

     U listopadu 1977. došao je na Beogradski internacionalni teatarski festival moj ljubljanski urednik Veno Taufer sa suprugom Jasnom i sjećam se kako smo na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana više od tri sata razgovarali o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom kojeg sam ponudio redakciji Prosvete, a Veno je rekao da će me preporučiti uredniku Miodragu Pavloviću. Nekoliko dana kasnije primio sam od njega radosnu vijest: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati.“ Početkom prosinca Miodrag Pavlović, pjesnik koji je svojom prvom zbirkom pjesama označio definitivan raskid s estetskim i ideološkim dogmama socrealizma, primio me očinski srdačno. U nazočnosti urednice Svetlane Velmar Janković i urednika Vidosava Stevanovića pohvalno se izjasnio o mom rukopisu, čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika, ohrabrio me da nastavim s traganjem za samim sobom, jer je to nešto najuzvišenije, ustao sa stolice i čvrsto mi stisnuo ruku, što sam smjesta protumačio u svoju korist, da će rukopis biti uvršten u izdavački plan.

     Miodrag Pavlović promišljao je svijet kao cjelinu, kao zagonetno i čudesno božansko djelo. Njegova putovanja po dalekim i bliskim zemljama dio su neutažive piščeve znatiželje da se otkriju neke više spoznaje i suštine, da se u mjeri mogućeg dokuče beskrajne moći i tajne vrhovnog Tvorca. U tom pogledu posebno značenje imala su njegova zadržavanja na sakralnim mjestima, kao što je Sveta Gora na grčkom poluotoku Atosu, poznata po brojnim manastirima koji čine središte pravoslavnog svijeta. Tu je Pavlović zasnovao prepoznatljivu duhovnu poetiku u kojoj hram zauzima središnje mjesto Božanske ozarenosti i duhovne okrijepe na zemlji. Stoga nije nimalo čudno da su u njegovoj čuvenoj Antologiji srpskog pesništva (1964) sasvim prirodno mjesto zauzeli srpski srednjovjekovni pjesnici i duhovnici za koje kaže da su «bili dorasli za jednu avanturu visoke duhovnosti“. Među njima je i slavni despot i pjesnik Stefan Lazarević, sin kneza Lazara i kneginje Milice, sa svojim pjesničkim draguljem Slovo ljubavi, poetskom poslanicom vjerojatno upućenom bratu Vuku kao poziv na pomirenje. Pavlović u predgovoru piše da pod Despotom Stefanom «nastaje privremeno proleće», «pesnička reč je opet bodra», pjevaju se «rane pesme radosti», te da je pjevanje o ljubavi «bila jedina pobjeda koju je naš narod u tim vremenima zabeležio». Pjesničke tragove iz tih davnih vremena nalazimo u brojnim Pavlovićevim pjesmama. Na tim se tragovima život i svijet prepoznaju kao divno čudo.

***

     Navečer smo u blagovaonici franjevačkog samostana dugo pričali o duhovnosti koja nije ni katolička ni pravoslavna, koja nadilazi kategorije istoka i zapada, koja se očituje kao očaranost životom i žeđ za božanskim. Takvu duhovnost zorno predstavlja i sama crkva sv. Ante na beogradskom Crvenom krstu, remek djelo slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Ta monumentalna kružna građevina, impresivna po svojim dimenzijama i formi, s apsidom na istoku i ulaznim trijemom na zapadu te cilindričnim zvonikom na jugoistoku, odlikuje se svojom vanjskom impozantnošću te skladnim, prostranim, preglednim i dobro osvijetljenim jedinstvenim prostorom svoje unutrašnjosti. Unutrašnjosti kakvu čovjek može sebi samo poželjeti na usponu od prizemnog do božanskog.

Hum na Sutli, 21. 2. 2022.

Od ministra Kokana naučio sam mnogo. Dopadao mi se njegov istančan osjećaj za značaj saobraćaja za privredu, za društvo u cjelini, za svakog pojedinca. Obzirom da je saobraćaj relativno mlada struka, nedovoljno poznata čak i onima koji su godinama radili u toj struci, ministar je sve nas, njegove saradnike, usmjeravao da budemo i edukatori, da svoj autoritet  i ugled primarno gradimo na argumentima znanja i struke, a ne na birokratskim manirima. U svakoj prilici ministar je to isticao i insistirao je na zaštiti interesa proizvođača i korisnika transportnih usluga. Zahtijevao je respekt prema struci i odgovornost prema opštem, javnom interesu. Više puta sam prisustvovao neprijatnim, na ivici incidenta, dijalozima između ministra i menadžera i inženjera građevinskih firmi koje su radile na izgradnji objekata na putevima ili u blizini puteva. Predstavnici tih firmi tražili su od ministarstva dozvole za obustave saobraćaja u toku građevinskih radova na putu, mostu, tunelu. Ovi zahtjevi za obustave saobraćaja su, sa aspekta potrebnog vremena, redovno bili višestruko veći od neophodnog. U takvim slučajevima bi mi ministar dao zadatak da analiziram te zahtjeve, da izvršim potrebne proračune ukupnog trajanja zastoja saobraćaja i ukupne troškove koji će zbog toga nastati. Naredio je da od podnosioca zahtjeva zatržim detaljan plan rada na datoj lokaciji s detaljnim opisom vrste i količine radova, mehanizacije i opreme, broj radnika i rukovodnog osoblja koje će biti angažovano na tim poslovima. Kad bi sve to bilo pripremljeno, ministar bi donio rješenje u kojem je vrijeme obustave saobraćaja bilo znatno manje od traženog. Na žalbe i proteste podnosioca zahtjeva ministar bi odgovarao: Put nije gradilište na kojem se stoji, čeka, dogovara, planira i lijeno hoda. Planirajte, diskutujte, analizirajte, polemišite u kancelarijama i na vrijeme. Pripremite se, obučite i mobilišite ljude. Kad izađete na put, radite brzo, šutke, hodajte trčeći.

Krajem 1989. godine u ministarstvu smo već imali idejna rješenja za izgradnju auto-puta na koridoru Šamac-Sarajevo-Ploče koji će tek kasnije dobiti naziv koridor Vc – pet-ce. Kokan je zahtijevao da se ovaj projekat stavi u prioritet i na njegovo insistiranje tadašnje Izvršno vijeće je donijelo potrebne odluke, čime je ovaj projekat ozvaničen. Sjećam se da sam u to vrijeme na temu auto-puta, a u ime ministarstva, učestovao u jednoj emisiji na RTV Sarajevo, emisija se zvala Otvoreni ekran ili tako nešto, u kojoj su gledaoci postavljali pitanja. Telefoni u studiju su neprestano zvonili, interes javnosti je bio ogroman.

S ministrom Kokanom sam radio sve do isteka njegovog mandata 1990. godine kada je on otišao u penziju i nisam ga više viđao. Ostao mi je u izuzetno lijepom sjećanju i kao ministar i kao čovjek. Bio je to jedini ministar saobraćaja čije je školovanje i prethodni dugogodišnji rad imao veze sa saobraćajem. Niko od svih ministara koji su kasnije dolazili i odlazili nisu imali ni školsko ni iskustveno znanje o saobraćaju i transportu. Čak štaviše, u jednom mandatu ovu funkciju je obavljao ortoped, stručnjak za gležnjeve, ozljede koljena, razna uganuća i lomove kostiju. Ne mogu da ne pomislim na to kako su se osjećali ljudi koji su u mandatima takvih ministara šegrtovali. Biće da se u tim mandatima nije znalo ko su ministri, a ko šegrti.

Ja sam ostao raditi u ministarstvu još jednu godinu. Krajem 1991. godine, nakon višeatranačkih izbora, dvije ključne pozicije u ministranstvu, prema međustranačkom dogovoru dobili su HDZ i SDS. Bio mi je to dovoljno jasan signal da ja tu više nemam šta da tražim te sam prešao u stalni radni odnos na Saobraćajni fakultet u Sarajevu. Šest mjeseci kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini.

Dvanaest godina kasnije, u ljeto 2004. godine, sa suprugom i kćerkom sam iz Amerike došao na odmor u Bosnu, a zatim smo otišli na more u Brela. Tada sam već imao nešto malo više godina nego Kokan kad sam ga upoznao. Od gazdarice kod koje smo iznajmili apartman saznao sam da su Stjepan Domaćinović i supruga mu Ljerka tu, u Gornjim Brelama, u svojoj porodičnoj kući. Sljedećeg dana, oko podne, ostavio sam suprugu i kćerku u hladovini plaže i uputio se uz kamenito strmo brdo prema magistrali, prema Gornjim Brelama. Sunce je nemilosrdno pržilo, cvrčci su glasno pratili moje korake po vrelom razmekšanom asfaltu. Usput nikog nisam sreo. Sve što diše tada je bilo u vodi, na plaži ili u borovoj hladovini uz more. Supruga me je odgvraćala da ne idem po toj žegi. Hoćeš da te šta strefi, govorila je. Prema uputama gazdarice, nakon četrdesetak minuta hodanja, našao sam kapiju porodične kuće Domaćinovića. Vrata je otvorila starije žena. Bila je to Ljerka, Kokanova supruga. Kad sam se predstavio, Ljerka je rekla da je Stjepan prije pola sata krenuo za Zagreb na sahranu nekom svom prijatelju. Pozvala me da uđem, donijela hladnu limunadu, nazvala muža i dala mi slušalicu. Kokan se javio, razgovarali smo, rekao je da je već prošao Split, da mu je žao što smo se mimoišli, da mu je drago što sam došao da ga obiđem. Telefonski razgovor smo završili u nadi da će se nekad ponovo pojaviti prilika da se vidimo. Od Ljerke sam saznao da su ona i Stjepan cijeli rat proveli u opsjednutom Sarajevu, da su se po završetku rata preselili u Brela. Rekla mi je da je Kokan teško podnio ratno stanje u Sarajevu, da mu se zdravlje pogoršalo, da je bio razočaran svim onim što se događalo. Nije rekla, a to sam saznao od drugih ljudi, da je početkom rata Kokan u svom temperamtnom stilu iz svog stana u Sarajevu istjerao trojicu misionara iz Širokog Brijega koji su došli da ga ubjeđuju da se priključi njihovom projektu HZHB – Hrvatska Zajednica Herceg Bosna nudeći mu poziciju koju god on hoće. Kasnije je na sudu u Hagu taj projekat dobio službeni naziv UZP – Udruženi zločinački poduhvat. 

Ja sam se vratio u Ameriku i Kokana više nikad nisam ni čuo ni vidio. Saznao sam da je umro u Brelima 31. maja 2014. godine i da je tu sahranjen.

Bio sam u dvorištu obiteljske kuće.
Podivljala trava.
Iz praga izraslo drvce.
Drhtajem lišća
ono me pozdravlja
ispred otvorenih vrata
umjesto majke.

U prostoru prozora neka puzavica.
Šalteri počupani, kablovi isječeni. 

Na propuhu kuhinje
drhti i moje tijelo.
Kad sam vikendom dolazio iz Sarajeva,
tu me je pozdravljao oboljeli otac.
Koji je osporavao vječnost na zemlji
i priznavao na njoj samo nesigurni mir. 

Napuštena, moja obiteljska kuća
umire sporo.
Suše se u njoj životi svih mojih dragih.
U njezinom dvorištu
povija se travurina.
Njezini pokreti zamijenili su ljudske glasove.

U tišini puca moja bol.
Ne znam tko je odnio
njezine prozore i vrata.
A zar je to važno?
Važno je da umirem s njom.
Sa svim mojim najdražim.
Rasutim po svijetu.

Ako nekad stanemo ispred dana koji se počinje kotrljati iz šume prema nama, i pustimo sebi da osjetimo sunce koje se do nas probija kroz stabla, sasvim je moguće da će nas s fotonima, kojima treba nešto više od osam minuta da dođu do nas od Sunca, okupa i jedna sasvim neočekivana poezija. Poezija, poput čestica svjetla, bez mase, vjerujem i danas, putuje brzinom svjetlosti. Fizika će odgovorno tvrditi da samo svjetlost putuje tom najvećom poznatom brzinom u svemiru. Ja ću tome uvijek dodati i poeziju. Ako nekad sjednemo kraj mora i tako ostanemo dovoljno dugo da nam disanje postane mirno poput površine u koju gledamo, sasvim je moguće da će nas s tim mirom potopiti kroz čestice slanog zraka i poezija. Postoje ljudi koji mi tvrde kako ne razumiju poeziju, ali nerijetko ih vidim kako razumiju ljepotu. Između ta dva pojma, za mene, ne postoji ponor, već jednoznačnost. Vidjeti poeziju i čitati je iz onoga što je dostupno očima i ušima, dodiru daleko je veće od poezije koja preživi do pretvorbe u riječi. Dok gledam u ozvjezdano nebo i razmišljam o tome koliko je iza vidljivih zvijezda naše galaksije dubokog i nevidljivog svemira, suštinski praznog i hladnog, i koliko u našim akcijama i reakcijama neprestano topline čak i kad nismo to spremni ni vidjeti ni priznati, mislim o poeziji. Dok gledam gore, misleći o tome kako smo napokon pokazali da i naša supermasivna crna rupa, mašina centra naše galaksije i dalje proždire, nemajući pojma što je crna rupa zapravo u svom fizičkom obliku i vjerujući u jednadžbe koje bi jednako tako mogli proglasiti poezijom koja prevodi dinamiku svemira na ono što možemo pojmiti, složiti povezati, mislim o poeziji.

Kad sam prvi puta susrela poeziju, onako kako jedno dijete susretne pjesmu (rimovanu pjesmu o jeseni koju mi nije moguće prizvati) nije se dogodilo ništa neočekivano. Zaigrana pjesma pitala me je jesam li možda i ja za takvu vrstu igre i uskoro sam počela pisati mnogo pjesama u rimi. Kasnije, susrele smo se poezija i ja na neki drugačiji način, a ona je tada imala i drugo lice, lice Tina Ujevića i pamtim trenutak u kojem tada, s četrnaest godina, učim njegove pjesme napamet i znam ih mnoge i dan danas. Činilo mi se jedino Tin razumije moju tinejdžersku (najveću, jer kako drugačije u toj dobi) patnju. Ujevića sam čitala mnogo. U školskoj knjižnici nije bilo mnogo knjiga poezije s kojima se moglo razgovarati. Seoska škola, malena knjižnica koja je opskrbljivala lektirom. Ipak, događalo se tada ono što je znalo spasiti stvar, dobila bih tu i tamo knjigu, a nekad i zbirku pjesama na natjecanjima (to su bile i prve knjige koje sam ikada imala doma) i tako su u moj život ušli i neki drugi pjesnici poput Cesarića. Mogli bismo dugo razgovarati o tome kakva je koja poezija, ali ja i dan danas znam Cesarićev Povratak napamet. Objasniti koliko je nekome koga zove poezija značilo imati jednu zaista živu knjigu pjesama vjerojatno je nemoguće. Dugo smo bili u izbjeglištvu, a kad smo se napokon zaista i vratili na selo, knjiga nije bio predmet koji se može pojesti ili obući i samim je time bila nepotrebna. Moja mama i dan danas ima poteškoća s čitanjem, nikad nam nitko nije čitao prije spavanja, niti smo imali slikovnice. Prve sam knjige doma nosila da pišem lektiru i morala sam ih čuvati (što je izazivalo strah pa sam se gotovo bojala i dirati ih osim da ih pročitam to što sam jednom trebala) da ih slučajno ne oštetim jer druge ne bismo imali od čega kupiti da vratimo u školu. Ipak, postoji i jedna suluda istina o mojoj gotovo nepismenoj mami, ona je oduvijek pisala-stihove. U jedan rokovnik, plave boje, koji je davno dobila upisivala je rimovane pjesme. Nisam znala da je to što mama čuva u rokovniku poezija dok i sama nisam propisala. 

Jednom me je škola poslala na radionice pisanja i tamo upoznajem prijateljicu s kojom ću se dopisivati poslije godinama. Slat ćemo jedna drugoj duga pisma, najviše poeziju, a ona će meni kopirati i slati u tim pismima tada najdražeg njenog pjesnika za kojeg ću ja čuti prvi put – Pabla Nerudu.

Upisala sam nakon seoske osnovne i srednju školu u Petrinji i zaljubila se silovito te godine. Prve velike zaljubljenosti sjećam se i dan danas možda baš zbog poezije; pisala sam mahnito te mjesece ljubavne pjesme kao da ne postoji sutra i možda tada, prvi put shvatila, koliko mi poezija zaista znači kada mapiram vlastita unutrašnja stanja. Te sam godine, u prvom srednje, kupila na malom školskom buvljaku dvije knjige poezije (prve knjige koje sam ikada kupila) za nekoliko kuna (knjižnica je imala otpis), Paula Eluarda i Anđelka Vuletića. Sjećam se i jedne anegdote. Kod mene na selo dolaze cure iz razreda učiti matematiku, sve se napijemo rakije, kućnim telefonom zovemo sve naše ljubavi (dok moj brat na drugom telefonu prisluškuje). Poslije, ja pijana sjedim i pišem, one mi se smiju, ja vičem ozbiljno da pišem poeziju, ljubavnu poeziju. Poslije, kad imamo ovce, čuvam ih uvijek čitanjem. One travu, ja poeziju. Sjećam se kako tada puno čitam Préverta kojeg sam, isto tako, dobila nekad na nekom natjecanju kasnije.

Imali smo bezbrižno školovanje u kojem smo voljeli jedni druge, zaista se snažno već tada zaljubljivali, i voljeli poeziju. Zaražena već prije Nerudom uz pomoć prijateljice koja mi je stalno slala te kopirane Nerudine sonete, samo sam tu zarazu prenijela dalje. Sjećam se, prijateljica iz razreda bi posudila knjigu, mi bismo je dilali po razredu, promišljali naše zaljubljenosti i pratili Nerudu u njegovoj. Onda bismo piskarale u neku zajedničku bilježnicu. Išli bismo van, pili, provodili tu pijanu zaboravnu mladost i čitali poeziju. Dilali smo ljubavne pjesme po razredu jedna drugoj. Čitali ih na pauzama dok smo poskrivećki pušili u parku pored škole. Ponekad smo ih čitali i jedni drugima. Sjećam se jednog izlaska. Pijemo na sada već nepostojećem Petrinjskom placu. Jedna druga prijateljica i ja, ona starija godinu dana od mene, (obje pišemo) čitamo tu večer jedna drugoj na papirima pjesme koje smo napisale. Polijevam se vinom, nespretna kakva sam bila i ostala. Ljeto je. Majica, bijela majica koju sam obukla van poslije je neupotrebljiva i cijelu se noć smijem tome kako nosim tu ogromnu mrlju. S poezijom. Nosimo poeziju jedna druge doma. Kada mi je otac umro, ta prijateljica dolazi do mene i donosi mi pjesmu, za mene. Još uvijek čuvam njene pjesme, koje mi je donijela tada, prije više od petnaest godina. 

Tih dana kad je više bilo dna u danu nego ičega drugoga, poezija je spašavala. Dok pišem ovaj tekst javljam se prijateljici s kojom dijelim ime, Moniki, s kojom sam dijelila razred, prijateljstvo i cimerstvo prve godine faksa, kojoj sam nosila sve što sam pisala i koja vjerojatno ima najveću zalihu mojih pjesama koje ja nikada nisam sačuvala. Razmišljam kako i sada, dok pišem o toj našoj mladosti, kada se sjećam te bezbrižnosti, shvaćam koliko smo sretni bili što smo imali poeziju. Ona i ja smo išle tada kroz mnoge blogove, tražile pjesme ljudi koji su pisali, tražili nama bitne stihove i rečenice. Internet je tek bio došao kada smo bile tada u srednjoj školi. I mi smo ga koristili da nađemo poeziju, usred jednog malog grada za koji se tada čak činilo da će možda zaista u jednom trenutku zaživjeti. Kad mi je umro otac, da olakšamo mojom mami, živjela sam kod jedne profesorice u stanu, Gordane Šelendić, i ta cijela godina bila je valjda poezija, od svog ludila do traženja. Kopala sam tada po njenim knjigama, svakodnevno, pisala, pričala s njom o tom pisanju. Gordana mi nije predavala hrvatski, ali je vodila dramsku i literarnu. Jednom mi je donijela časopis Poeziju. Tražili smo pjesme koje bismo kolažirali u predstavu. Fascinacije tim časopisom sjećam se i danas, kad sam dio njegova uredništva. 

S druge strane, Ines, također prijateljica iz razreda, pisala je kao i ja, piše i dan danas i mnogo pričamo još uvijek o poeziji. Donosimo jedna drugoj pjesme, osim što i moju Moniku (koja je valjda ultimativna skupljačica poezije) stalno natrpavamo tim papirima. Ines i ja čitamo jedna drugoj, ona mi pod nos stavlja Baudelairea i Kamova.

Još jedna prijateljica živjela je u drugom selu i tamo sam, u prvom srednjem najviše, često boravila. Ona u moje selo, ja u njeno. Prija nije bila zagrižena za poeziju, nimalo, ali već tada su nam bile jasne stvari poput prijateljstva i da je malo toga s prijateljstvom vezano za ljubav prema poeziji. Imala je divnog susjeda (o kojem ne znam ništa danas, zapravo), studenta veterine i njegovu sestru koji su imali zidove oblijepljene pjesmama, ponajviše pjesmama Slavka Mihalića kojeg je on obožavao. Otišli bismo do njih, slušali jazz (prvi moj susret s jazzom bio je upravo na tom seoskom imanju), čitali pjesme koje pišemo (student veterine i ja, jer je i on pisao), ponekad popili i koje pivo, slušali Bille Holiday u koju se tada nepovratno zaljubljujem, pa čitali Slavka Mihalića. Nakon toga bismo išli čuvati njihove krave. Ništa nije nikada bliže bilo meni od toga da poezija egzistira u nama, čak i dok idemo kroz Malu Goricu i hodamo za kravama. Dok ovo pišem uzimam i otvaram sabrane Mihalićeve pjesme koje sam kupila na Interliberu tijekom školske posjete jedne od narednih godina školovanja. Tada sam napisala posvetu sama sebi, podsjetnik je bolje reći. Napisala sam si da ne zaboravim poeziju. 

Kad sam došla u Zagreb, pamtim dane kad sam razgovarala s poezijom jače nego sve dane studiranja. Mogla bih reći u tančine kada sam koju pjesmu (a bilo ih je malo tih godina) napisala, i što sam osjećala. Pamtim i da sam morala, da bih imala jedan tjedan što jesti, prodati neke knjige koje sam imala, među njima i sabrane pjesme Tina Ujevića koje mi je poklonio neki momak s kojim sam tijekom srednje hodala. Sjećam se kako moj Tin odlazi uz stepenice malog antikvarijata, a ja obećajem da ću ga vratiti, kad tad. 

Onda se ponovno dogodi neko bitno prijateljstvo. Možda i malena zaljubljenost, kako to bude ponekad s intenzivnim prijateljstvima. A usred svega, i usred fizike, pojavi se čarobni Borges, njegova poezija, priče koje je za mene teško bilo ne smatrati poezijom i čudesno otkriće prijatelja fizičara s koja mogu dijeliti i taj drugi dio ljubavi. 

Prema pjesnikinjama nije bilo pravde u mom odrastanju. Kao i do fizičarki, do njih sam dolazila sama, ali na kraju smo se ipak upoznavale i upoznale. Sjećam se te jedne pjesme, one svima poznate Vesne Parun, u čitanci i činjenice da sam bila tako ojađena što ništa osim tog malog spomena nikada poslije Vesnino nisam uspjela pronaći. Barem ne u Petrinji. Nosila sam tu Vesninu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke blizu sebe kao što sam nosila neke cijele knjige. 

Sjećam se prve trudnoće, straha koji osjećam, otoka gdje smo tada i kako namačem noge u moru čitajući poeziju Andriane Škunce. Netom prije odlaska, tražila sam je na preporuku prijatelja pjesnika Gorana Čolakhodžića i pronašla u jednom antikvarijatu. Rana je jesen, ali otok i dalje vjeruje u ljeto, a Adina poezija čini da i ja vjerujem u to ljeto, kao i u nešto iskonsko u nama što je nemoguće pokriti ili sakriti, naš korijen koji zaista moramo ne samo pustiti da ruje koliko duboko želi pod nama, nego i da bude ono što treba biti. Ada me tada uči kako da volim ono što sam ostavila iza i sretna sam jer sam sada, godinama nakon toga, upoznala i postala urednica njenih sabranih pjesama. 

Opet, moji prijatelji tada, neki novootkriveni, uronjeniji u svijet poezije, nose mi neprestano poeziju. Prilazi mi tako poezija Sylvie Plath, prilazi mi Marija Andrijašević, Olja Savičević Ivančević. Sylvia mi donosi tsunami snage i okomitosti, Marija Andrijašević zbirkom Davide, svašta su mi radili udara me ispod rebara i dere se na mene (a to pamtim i dan danas, i to ponavljam sama sebi često) da ne vrijedi pisati ako ne udara; Olja Savičević Ivančević nakon toga Kućnim pravilima i Mamasafarijem pokazuje mi da je toplina i dalje prisutna, da je ljubav prisutna čak i ako postoji tuga. 

Često mi prijatelji kažu da ne razumiju oni tu poeziju, iako bih za mnoge od njih odgovorno mogla tvrditi da su veći pjesnici od pjesnika. Jer suštinski između poezije i ljepote, poezije i čuda nema razlike. Oni su pjesnici jer vjeruju u stvari koje rade, mnogi od njih predani znanstvenici, edukatori, profesori, učitelji, jer vole predano i snažno, jer nekim dijelom sebe vjeruju da je moguće promijeniti svijet onim što rade. Sanja Baković će u jednoj pjesmi napisati: moji prijatelji ne znaju da su oni poezija. I upravo tako, cijeli moj život moji prijatelji bili su zaista ta poezija oko mene, mimo svih knjiga koje su prilazile. I prijatelji koji su već nekako otišli svojim putevima, i oni koji su ostali i dalje ovdje, i oni koji su stizali s godinama. Odvažim se pa im često i poklanjam zbirke pjesama Olje Savičević Ivančević, Thomasa Tranströmera, zbirke Alena Brleka, Marka Tomaša, Danijela Dragojevića i mnogih kojih se sada neću odmah sjetiti.  Oni će vazda tvrditi da ih neće razumjeti, a onda će me ponekad upitati, dobro Monika, a o čemu je zapravo ona jedna pjesma. 

Pogrebna povorka
došla je, tiha, do odredišta

Kao da švercaju se bez ulaznica,
okupljeni prolaze kroz malenu kapiju

Lijevo od ulaza, supružnike
M. 1947 – i S. 1953 –
čeka skromna, useljiva grobnica 

Ne znaš, šta bi sa rukama
A noge – one, u oblake propadaju

Jedan kamenčić
otkotrljao se u vlažan mrak
I ti, hitro, za njim

Nema sveštenog lica, ni opijela
Samo truba, prhka, u visini
I lelujav na konopima lijes

Zriju, van dohvata, po brdu, šipci

Nadomak groblja, automehaničar
čekićem kucka u karoseriju

Popravlja
što se popraviti da

Mala dvorana opustjelog armirano-betonskog Doma mladih, neka je duboka i beznadna jesen, ili je to već zima, teška je magla pala i nikome se ne izlazi van. Socijalizam je na vrhuncima svoga prirodnog, sobom zadatog sivila. Ali nigdje crvenih zastava da to naglase. U Maloj dvorani koncert drži Buldožerov odmetnik Marko Brecelj. Godina to može biti 1980. ili 1981. Manje nas je od dvadeset koji smo kupili karte, tako da je Mala dvorana ogromna, sasvim neprimjereno prostrana. Po kriterijima kakvi će u našim životima vladati za sve druge, osim za Marka Brecelja, koncert je čista propast. Prema Breceljevim kriterijima bilo je sasvim dovoljno tih dvadesetak klinaca koji su za njega znali, među kojima najstariji, vjerujem, nije imao više od osamnaest godina, da dva sata svira, pjeva i luduje, te da, po onodobnim komitetskim mjerilima, širi neke opasne kontrarevolucionarne ideje. Te večeri, na jednom od važnijih koncerata svoga novovalnog i pankerskog odrastanja, naučili smo da brojnost publike i popularnost u zajednici nije nikakvo mjerilo u onome za što smo se kao klinci tako snažno zainteresirali. Ovo će mi saznanje u životu biti veoma važno. Kada sam se ozbiljno počeo baviti književnošću, negdje sam u pozadini svih svojih ambicija i ideja o uspjehu imao nas dvadeset s koncerta velikog Marka Brecelja. Pritom, on te 1980. ili 1981. nije bio nekakav predestinirani gubitnik, tip čije hermetične ideje nitko ne može razumjeti, nego je prethodno bio velika rock zvijezda. Istina, na jedan malo drukčiji i pomaknut način. Bio je duhovni vođa i autor u grupi Buldožer, u jednom od zauvijek najvećih i najostvarenijih jugoslavenskih bendova, veoma ozbiljnom i estetski opasnom zajebantskom projektu, koji je domaću rock kulturu izveo iz rane faze, obilježene doslovnim prepjevima, imitacijama zapadnih uzora, naivnim crossoverom rock’n’rolla i festivalskih zabavnjaka, teatralnim hipicima i pastirima i pastirskim gunjevima. Ono što je Goethe za njemačko pjesništvo i književnost, to je Buldožer za jugoslavensku rock kulturu, a pogotovo za novi val i punk. Ispod Buldožerova plašta i iz Breceljeva šinjela izašli su svi oni, skupa s nama, njihovom publikom. A još prije toga, prije nego što će doći u Buldožer, Marko Brecelj snimio je solo album “Cocktail”. Ta ploča s devet pjesama – od kojih će neke izvoditi praktično do kraja karijere – objavljena u izdanju Založbe kaset in plošč Radio televizije Ljubljana, bila je i ostala među najzanimljivijim artefaktima naše elitne i popularne kulture iz godina kada se socijalizam već sasvim otvorio prema svijetu. “Cocktail” je, uz jednu još stariju ploču, “Odpotovanja” Tomaža Pengova, objavljenu 1973. vjerojatno bila materijalno najvrednija stvar u mojoj predratnoj kolekciji gramofonskih ploča, a o njezinoj mnogo većoj emocionalnoj vrijednosti ne bih ni govorio. Uz “Ulicu talcev” Janija Kovačiča i “Ikebanu” Lačnog Franza, “Cocktail” i “Odpotovanja” činile su temelj i začetak moje gramofonske slovenistike. Premda je jugoslavenska rock scena bez ikakve sumnje bila jedna i jedinstvena, slovenski je njezin fragment bio najzačudniji i po načinima svoga nastajanja posve apartan. Naime, i Brecelj, i Pengov, i Kovačič, a onda i mnogo mlađi Predin i Kreslin, zajedno s podužim nizom pratitelja, epigona i autentično vrijednih ali ovdje nespomenutih autora, bili su pjesmari, pjesnici, trubaduri i svirači koji će snažno obilježiti desetljeća rock kulture, ali su u osnovi postojali i mimo nje. I da se  rock nikad sa Zapada nije probio u Jugoslaviju, Brecelj bi bio isti Marko. I još nešto tu je važno za reći: svi oni su, na različite načine i u različitoj mjeri, bili avangardisti ili neoavangardisti. A Brecelj će to ostati otpočetka do kraja. Marko Brecelj je poput grupe OHO ili, mnogo još prije OHO-a, poput Gorgone i Zenita, dosljedni nonkonformist, protivnik svakog mainstreama i svake uredno dovršene, umirene i umivene umjetničke i društveno-političke strukture. I pritom, dosljedno, sam protiv svih. I dosljedno, savršeno ravnodušan prema tome nastupa li pred dvadeset klinaca ili pred dvadeset tisuća ljudi.

Ali vratimo se još na početak, i na Breceljev “Cocktail”. Što je na tom albumu tako neobično? Nešto što Marko Brecelj više neće imati prigode, a možda ni želje i volje da ponovi. Pjesme napisane izvan svih standarda epohe, lirsko-epski fragmenti, istodobno lišeni i lirskih uljepšavanja i epske raspričanosti i fabularnosti. To su epski fraktali, usitnjeni dijelovi nekih imaginarnih pripovijesti, koji istodobno podsjećaju na neka remek-djela beogradskoga nadrealizma, na Kosovela, na Šalamuna i ni na što od svega toga… Istodobno, Brecelj ima veliki talent za melodiju, umio bi on napisati popularni hit, pa se s tim umijećem vrlo zavodljivo igra, navodeći one koji ga sredinom sedamdesetih protežiraju na posve krivi trag. On je autentični umjetnik među mladim pop-glazbenicima. U vrijeme snimanja “Cocktaila” dvadeset tri su mu godine. A za prvog suradnika, aranžera, te praktično i glavnog kreatora zvučne slike ima, ni manje ni više, nego Bojana Adamiča. Čuveni dirigent, akademski glazbenik, autor velike namjenske glazbe za film, simfonijskog zamaha, jugoslavenski Dimitri Tiomkin, autor muzike za “Valter brani Sarajevo”, stari partizan, ali i osnivač prvoga slovenskog prijeratnog swing sastava, Adamič je u vrijeme “Cocktaila” već prevalio šezdesetu preko leđa, i na vrhuncu je društvene i umjetničke slave. On je, barem prema svome formacijskom položaju u službenoj jugoslavenskoj kulturi, potpuni anti-avangardist, dekadent i natražnjak. No, tako je samo ako ljude mjerimo po njihovim formacijskim položajima. Ustvari, Adamič je drski genij, koji je od “Cocktaila” stvorio jedno od svojih važnijih djela. Ostajući u pozadini, dajući mladom Brecelju neku ludu potku i podlogu, igrajući se pomalo slovenskog Šostakoviča, Adamič stvorio je ploču na koju sam pazio kao na oko u glavi, i nisam je često stavljao na gramofon, da mi se ne ošteti, jer sam znao, bio sam siguran, da se nikad neće ponovo objaviti (Da, u neka nova vremena izašao je CD s “Cocktailom”, ali nisam imao interesa. Digitalni zvuk uvreda je za kolaboraciju Brecelja i Adamiča).

Album je po izlasku doživio priznanje službenih struktura, premda se na zaostaloj slovenskoj i jugoslavenskoj sceni zatekao sasvim izvan konteksta. Marka Brecelja častili su za “Cocktail” Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, vrlo prestižnom, premda pomalo i kontroverznom nagradom za omladinska pregnuća u kulturi, nakon čega se on s Borisom Beleom i drugovima udružio u Buldožer. U bendu je ostao nekoliko godina, sudjelovao je u stvaranju tri najvažnija Buldožerova albuma, među kojima treći je soundtrack za film “Živi bili pa vidjeli”, nakon čega se zauvijek razišao s Beleom i ekipom. O razlozima nikad nije govorio, ali je do kraja života pomalo ljutito reagirao na spominjanje Buldožera. Ispravnije je ne pretpostavljati što je bio stvarni razlog odlaska Marka Brecelja iz grupe koju je stvorio i u kojoj je u kreativnom i idejnom smislu bio najvažniji član, ali slobodni smo konstatirati razlike u temperamentima i umjetničkim izrazima dvojice najvažnijih članova Buldožera. Boris Bele, drugi autor, također vrlo darovit, obrazovan i pametan čovjek, te veliki umjetnik i zaslužnik slovenskog i jugoslavenskog rocka, također silno duhovit tekstopisac i performer, za razliku od Brecelja nije bio čovjek koji će stvarati za dvadesetoricu klinaca. Bele je čovjek velike pozornice, muzički producent, organizator i direktor, vizionar i kroničar, te u svakom pogledu vrlo društvena životinja… A da bi čovjek bio društven i da bi bio voljen, on mora činiti kompromise. Kompromis je ono što svaki mainstream razlikuje od avangarde. Kompromis je ono zbog čega se svaki avangardist na kraju smrtno zavadi s najboljim prijateljem.

Kada je Marko Brecelj svirao svoju akustičnu gitaru u Maloj dvorani sarajevskog Doma mladih, nastojeći je do kraja koncerta što više raštimati, imao sam četrnaest, možda i petnaest godina. Sljedeći put gledao sam ga, čini mi se da je to bilo u sarajevskoj Trasi, godine 1985. ili 1986. Za čovječanstvo četiri-pet godina, možda, i nije mnogo, ali za jugoslavenski novi val i punk, te, još mnogo više, za nekog tko je prije četiri pet godina bio petnaestogodišnjak, to je možda i najduži period u životu. U međuvremenu smo odrasli, odslužili smo vojsku – taj u sjećanju sve ogavniji dug domovini – upisali smo fakultete, i nanišanili svoje živote prema budućnosti i prema vječnosti. Ništa se tu više nije moglo previše mijenjati. Odrastali smo u obične, pristojne i konzervativne ljude, koje će tek rat, koji još nismo ni slutili, vratiti u naša djetinjstva te na staze rane avangarde. Naziv tog Breceljevog koncerta, najavljenog vrlo skromno, na šapirografiranim crno-bijelim plakatima, veličine A4, polijepljenim svuda po gradu, bio je “Kontrolirano samospaljivanje”.

Umjetnik je izgledao kao čudovište. Jedva se vidio ispod neke strašne kosurine. Svirao je, izmjenjujući akustičnu s električnom gitarom, stare i nove pjesme. Bio je još bolji nego nekad. Ali sve to je bio uvod za završi čin, u kojem se, protestirajući protiv, ne sjećam se više čega, polio po glavi nekakvom tekućinom i zapalio. Planula je tad Marku Brecelju glava, srce mi je zastalo od straha i užasa, osjetio sam po prvi put taj grozni smrad čovjekove kose koja gori, ali sve se, zapravo, vrlo brzo završilo. Čini mi se da su ga ugasili ljudi iz osiguranja. Ili se ugasio sam. Od šoka to nisam mogao biti siguran.

Često će kasnije, pa sve do najnovijih dana, Brecelj ponavljati performans s kontroliranim samospaljivanjem. Uvijek će iza toga biti neki proces. Kose će biti sve manje, ali publika će kontinuirano rasti. Visoka kultura ima tu sklonost i to umijeće da svakog avangardista pretvori u visokorentabilnog i vrlo isplativog ridikula. S Breceljom živim to nisu mogli napraviti, ali sad im je Brecelj mrtav, pa na raspolaganju imaju cjelokupno njegovo djelo. Bog zna koliko će tek sad vrijediti originalni “Cocktail”, bez kojeg sam, kao i bez Pengova, Kovačiča i “Ikebane”, ostao, nakon što je nepoznat netko opustošio moju zbirku. (Do “Ikebane” sam, zahvaljujući mom prijatelju Zoranu, ponovo došao.) Smrt nas oslobađa mušičavosti velikih umjetnika. Oslobađa nas njihove principijelnosti. Marko Brecelj bio je najispravniji i najprincipijelniji umjetnik našeg doba. Poput Buldožera rušio je komunizam i rugao se revoluciji i njezinim svetinjama. Nakon preokreta, rušio je ono što je zatim nastalo, rugajući se kontrarevoluciji, naciji i njezinim svetinjama. Uvijek je bio na strani slabijih. I nikad nije zatajio, nikad nikoga nije prešutio. Bio je učitelj generacija koje su ga htjele čuti. Možda je nečemu naučio svih dvadesetoro ljudi na svijetu. Posljednji avangardist. Gospodar samoće. Prije nekoliko mjeseci raširila se vijest o njegovoj smrti. Tada se našao u prilici doživjeti nešto što samo rijetki dožive: svijet nakon vlastite smrti! Nije bio fasciniran. Kada je ponovo objavljeno da je umro Marko Brecelj, nije to više bila ona smrt. Sada je to bio običan događaj u umjetničkom stvaralaštvu ovoga neobičnog čovjeka. Posljednja smrt Marka Brecelja, još jedno kontrolirano samospaljivanje. 

+++
drone naš
koji jesi na nebesima
i jedno si stakleno oko
ali pravo
što sve jednako vidi
foke pod ledom
ljude u japankama
palme na samrti
i mene malo

zašto svi moji prijatelji
žive bolje od mene

u mojoj sobi knjige
stoje u kutijama
a u susjednoj puna lijekova
mama hrče

jebena rosa luxemburg
imala je policu s knjigama
u pruskom zatvoru

a ja imam pola tumora na mozgu
i kolut selotejpa na plućima

i posvuda u papučama hodam
kao ivo pogorelić
drone moj

drone moj zašto si me ostavio

+++
onaj stih iz pjesme how soon is now
ja sam uvijek pjevao

i am human and i need to be lost

to je za razliku od originala
poezija

ljudima ne treba ljubav
ljudima trebaju ugljikohidrati

drone moj

+++
primam oblike krajolika
u kojem se krecem
postajem ravan sve ravniji
ravan sam kao zelen tepih soje
iz kojeg mali traktor bez kabine
viri

postajem plitak sve plići
koža mi na peti postaje sve tvrđa
ne cvjeta u meni više krv

egipćani su i grčki liječnici
tvrdili da je starost posljedica
smanjivanja srca
koje da svake godine gubi na težini
oko dvije drahme

dron se s time ne može složiti
jer je vagao staračka srca
pa utvrdio da nisu ništa
lakša od mladenačkih

*iz novog rukopisa

NIN 17.2.2022

Krajem prošle godine objavljena je i četvrta knjiga dokumentarne proze Tibora Varadija Protivnarodni osmeh (Akademska knjiga, prevod s mađarskog Vicko Arpad), koja u podnaslovu ima odrednicu “skoro roman”. Varadijev trezor je arhiva porodične advokatske kancelarije u Zrenjaninu, u kojoj se tokom više od jednog veka sakupilo preko 30.000 predmeta. Harvardski đak i svetski renomirani stručnjak za međunarodno pravo, rođeni je pripovedač koji ništa ne izmišlja, već lucidnim analogijama i savršenim osećajem za detalj analizira sudske predmete u vremenima kada se odvijao jedan skoro pa život. 

Današnjem čitaocu samo na prvi pogled može izgledati neshvatljivo, recimo, kako je bilo moguće da 1945. godine Ištvan Čepčanji, evangelistički sveštenik, bude osuđen na zatvorsku kaznu zbog navodno podrugljivog osmeha u trenutku kada Crvena armija ulazi u Zrenjanin? Za podrugljivi osmeh bilo je svedoka, jer je sveštenik stajao na prozoru, iako zaklonjen zavesom. Ta vrsta ljudi koja svedoči o onome što vlast želi da čuje postoji u svim vremenima i prostorima, samo nekada i negde je više prisutnija. Tužilac je na raspravi okvalifikovao sveštenikov greh kao “protivnarodni osmeh”, i odredio mu jednogodišnju kaznu zatvora sa prinudnim radom.

Ili, Branko Đurić, bivši upravnik narodne mlekare u Mokrinu, optužen “da je prikrivao krmače i prasice fašističkog porekla, te da je na nedozvoljen način došao do dve muške košulje, četvoro gaća i jedne srebrne tacne, predmeta koji su činili deo nemačke fašističke imovine”. Optuženi se branio da je u svom dvorištu držao i svinje svog komšije s njegovim pristankom. Međutim, kako je taj komšija bio Nemac, prema kvalifikaciji tužioca, februara 1947. godine, “Branko je držao krmače fašističkog porekla”. 

Ili, izvesni Đorđe, koji je svakoga jutra za vreme nemačke okupacije u svojoj bašti bacao pilićima komadiće hleba. Komšije su svedočile da je to činio i onih dana kada su putem, pored njegove kuće, vođeni rodoljubi na streljanje. Đorđe se na sudu branio da je po navici bacao pilićima grumenčiće hleba, i da to nije imalo nikakve veze sa užasima koji su se dešavali nekoliko ulica dalje.  

“Branilac je na sudu mogao samo da vrlo obazrivo uvede objašnjenje kako je reč o svakodnevici, a ne o nečemu drugom”, beleži Varadi. “Da li je optuženi iz prkosa okrenuo leđa ratnim događajima? Možemo li reći da je bilo nečasno obraćati pažnju na bilo šta osim na užase rata? Ili je jednostavno bilo ljudski povući se iz istorije u baštu?” 

Postoje vremena kada nije lako povući se iz istorije u baštu, ne samo zato što svakodnevica ne pruža zadovoljavajući alibi, već su i bašte okupirane istorijom, pa privatnog života jedva da ima. O tome, o tom skoro pa životu govori ovaj “skoro roman”. Zamišljam kakvi se sve predmeti danas nalaze po advokatskim kancelarijama, kakvi se sve sudski postupci vode u srpskim sudovima, ili, što je još pogubnije ‒ uopšte ne vode! 

Ako kroz pola veka neki novi Tibor Varadi bude zašao u sudske spise ovog vremena, potomci će nam se daleko više čuditi, nego što se mi čudimo našim precima. I pitaće se ti naši potomci kako je bilo moguće da izvesni opozicioni političar, Dragan Đilas, bude konstantno optuživan sa najvišeg mesta vlasti da je opljačkao 619 miliona eura, a da sve vreme bude na slobodi? Ili, kako je bilo moguće da predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, izmišlja atentate na sebe samog, da ministar vojske u mladosti izbegne služenje redovog vojnog roka, a da ministar policije osumnjičen za prisluškivanje predsednika, i dalje ima njegovo puno poverenje. Kako je bilo moguće da se nalogodavci ubistva opozicionog političara sa Kosova, Olivera Ivanovića, javno, minutom ćutanja, izruguju svojoj žrtvi? I da se građani jedne suverene zemlje u autobusima premeštaju u drugu državu kako bi svojim glasovima omogućili još jedan mandat protivnarodnoj vlasti?

U uvodu Protivnarodnog osmeha Varadi kaže da “postoje i takva vremena, kad se ljudi trude da se oslobode, ne svakodnevice nego od scene. Zato što su se našli na sceni istorije, kao njeni prinudni protagonisti. Ili su pred scenom, silom saterani u gledalište.” 

Građani Srbije 3. aprila ove godine imaju mogućnost da iz gledališta stupe na scenu. Da konačno promene status, i da više ne budu pilići koji kljucaju mrve negde u bašti, već slobodni subjekti koji misle svojom glavom. A tada su sila koju je nemoguće sprečiti da se oslobodi protivnarodne vlasti. 

CLOSER

Bio je to onaj dan
Kada je kotač vodenice pokrenula samo ta jedna kap
Vetar je oduvao svu rđu sa zaboravljenog srpa
A u jatu su dve ptice zaplela svoja krila
U letu.

Bili su to dani
Kada su pčele pile krv
Saće se obojilo crveno
A linije sa dlanova poklopile su nam se
Savršeno.

Pa ipak, vreme ne pravi prekršaj:
Vetrove na koje se naviknemo
Ubrzo zaboravljamo.

Zato nam, u ličnim kartama piše:
Prostor smo
I nijansa
Između crvene i plave boje
Iz istog plamena.

GEGEN DIE WAND

https://www.youtube.com/watch?v=yXzVT5bfy7g

Vidim ono što je predamnom
Odkako ga vide drugi
Niti sam munja
Niti grmljavina
Samo prostor
Koji popunjava vreme između.

MILLION DOLLAR HOTEL

Hotelski prozori su kao bunar bez kofe
Sijalice se menjaju jednom u životu
A negde možda ni tada

Ključevi su odavno upali u međuprostor lifta
Čiji dugmići pamte
Na koji sprat treba, a na koji se mora

Kao ludi
Bojimo se crnih fleka na banani
Dok crne i bele dirke na klaviru
Ljubav vode

Pokazuješ mi da je ista voda u čaši bela
A u moru plava

A ja ti pričam razgovore sa semaforima
Dok trepćemo očima i usnama
U njihovom ritmu

Zvuk trube se širi kružno
A ja polećem nagore, te nadole

Upašću u čašu vode
I za kraj
Mural ću postati.

SPRING, SUMMER, FALL, WINTER… AND SPRING 

PROLEĆE

Spavam na vodi
Učeći jezik riba
U kući od tišine.

Blizanci su skoro
Lišće što leči
I ono što ubija.

Leptiri su uvek brži od nas
Pa kamen vezujemo za ono
Što od visina gledamo.

Proleće je.
Kamenje se seća težine
A ožiljci su školska klupa
Na kojoj vodom
Molitvu zapisujemo.

Preveo Aleksandar Prokopiev

Na autobusnoj stanici čekam taksi
(Takav je moj život: ja uvijek na mjestu za jedno, čekam nešto drugo)
Dvije posmrtnice sprdaju natpis:
Zabranjeno lijepiti plakate, osmrtnice i drugo.

Ista osoba je umrla dva puta
Jednom kao partizanka, drugi put kao muslimanka 

Nema u tome ništa čudno
Sve za šta se borila, rasplinulo se krajem prošlog vijeka
Ostalo je čekanje smrti
Oni što nas nadžive, neće nas razumjeti

Ovogodišnje Valentinovo:
Početak sedmice u znaku ljubavnog advertajzinga
Grimasa uzaludnog nadanja u novu ljubav
— Pogledaj lice djeteta nakon zagriza kisele jabuke 

Pozorište, gdje spremam novu predstavu,
na Valentinovo će objaviti promotivni plakat na društvenim mrežama
Kad ne mogu podijeliti ljubav, mogu plakat…