Kratki uvod

Kada je amaterski povjesničar sa mjestom boravka u Kremlju obznanio da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi jedan narod, svima nama, Jugoslavenima, postalo je neugodno oko srca, a žmarci su nam se počeli spuštati niz kičmu. Prizivanje strašnih uspomena najpreciznije je, već na samom početku „procesa ujedinjavanja“ poznatog pod naslovom „specijalna operacija“ čiji je cilj „demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine“ objasnio Miljenko Jergović: „Ali ono što uznemirava, i što u čovjeku poništi svaki vitalizam i svaki pokušaj da sad učini bilo što, jest činjenica da je Putin o Ukrajini i Ukrajincima rekao nešto što je već rečeno o nama, kao i nešto što je o drugima već u naše ime govoreno.“ Da, to je jedan od razloga koji će svako misleće biće natjerati na bar neki pokušaj pružanja otpora, za koji i u kolikoj mjeri je svatko ponaosob spreman i sposoban. Kao netko tko se bavi znanošću o književnosti mislim da se monstruoznom neoimperijalnom zahvatu mogu oduprijeti upravo na onome polju na kojemu posjedujem određene kompetencije. U cijeloj je njemačkoj slavistici zavladalo stanje koje se isprva moglo usporediti s frasom kojemu je slijedilo žestoko buđenje. Što mi znamo o Ukrajini i Bjelorusiji? Malo. Zašto? E taj „zašto“ posjeduje veliku težinu i povezan je s osjećajem krivnje zbog zapostavljanja dvaju značajnih i nezavisnih kultura i civilizacije koje se odlikuju svim onim što je za nas, u doba intenzivnijeg političkog promišljanja, od centralnoga značaja. Višejezičnost, ispreplitanje raznih povijesnih i kulturalnih struktura, bogatstvo naslijeđa i istovremeno impulzivna suvremena scena koja, u Bjelorusiji, nastaje u uvjetima teških represalija… Sve to i štošta drugo približilo se širokoj znanstvenoj svijesti onog trenutka kada je povjesničar-amater odlučio da, bez obzira na cijenu, u jednoj nezavisnoj i slobodnoj zemlji implementira svoje shvaćanje povijesti. Moj skromni odgovor na njegov izazov sastojat će se u kratkim izvješćima o pročitanim tekstovima ukrajinske i bjeloruske književnosti, o povijesnim i publicističkim knjigama iz kojih stječem znanje o tim fascinantnim neruskim zemljama. Njihova će se autentičnost pokazati upravo u postojanju jedne nacionalne literature zasnovane, prije svega, na multikulturalnosti.

Serhij Žadan, Anarchy in the UKR (2005)

Serhij je Žadan spisatelj koji se u ukrajinskoj književnosti i kulturi javio u dvije tisućitim godinama, isprva kao pjesnik a potom i kao esejist i romanopisac. Na harkivskom je sveučilištu doktorirao tezom o ukrajinskome futurizmu, a djelatan je i kao rock-glazbenik koji s bendom Sobaky w kosmossi (Psi u kozmosu) održava koncerte diljem svijeta. Stoga je i u njegovim literarnim tekstovima vidljiva povezanost s rockom koja se proteže od naslova, preko ritmiziranja proze pa sve do tema pojedinih pjesama ili albuma koje je moguće raspoznati intenzivnim interpretacijskim radom i dobrim poznavanjem same tradicije.

Anarchy in the UKR roman je koji naslovom priziva legendarnu pjesmu Sex Pistolsa Anarchy in the U.K. Jedna strofa iz te pjesme poslužit će Žadanu i kao moto. Na prvi je pogled Žadanova proza, a to će se pokazati njezinim standardnim oblikotvornim načelom, određena grubošću izričaja koja tekstove dovodi u blizinu oralnoga modusa pripovijedanja. No, s druge, ona je premrežena asocijativnim nizovima koji je čupaju iz psovačkog konteksta i prebacuju na razinu visoko stiliziranoga pripovjednog teksta. Anarchy in the UKR sastavljen je iz četiri cjeline koje su, sa svoje strane, podijeljene na deset kratkih poglavlja. Već ovakva geometrijska strukturiranost romana pokazuje u kolikoj je mjeri odvojen od prividnog „novog primitivizma“ njegovoga jezičnog sloja. Četiri su dijela organizirana, svaki za sebe, oko određenih tema koje se nalaze u neposrednoj vezi s konkretnim vremenskim i prostornim koordinatama. Pri tome se ne slijedi kronologija, već se tekst formira kao fiktivni putopis po opustošenim industrijskim prostorima postsovjetskoga svijeta.

 Taj „putopis“ fragmentarno prati pripovjedača u prvome licu koji se kreće po mjestima i gradovima čija imena odzvanjaju novim značenjima u promijenjenoj situaciji, a ranije čitateljima s manjim poznavanjem Ukrajine jedva da su nešto značila. Harkiv se konstruira kao središte iz kojega se zrakasto šire linije koje vode prema istoku ili jugoistoku zemlje. U prednjem planu tekstova dominira opisivanje stanja opijenosti prouzročeno različitim opijatima. Kao kulisa javljaju se razrušene vedute socijalizma: tvornice, domovi kulture, škole, hoteli, sveučilišta, autobusni i željeznički kolodvori. No iza te, prividno realističke, folije krije se duboki sadržaj u kojemu se intenzivno raspravlja o ukrajinskoj avangardi, povijesti i političkoj situaciji zemlje. Svi su ti sadržaji prelomljeni kroz prizmu pripovjedača koji, prikriven iza svoje naivnosti, donosi precizne sudove prepoznatljive u punoj mjeri tek poznavateljima cjelokupnoga konteksta. Jedna je od najbitnijih komponenata takvog pripovjednog postupka kontekstualiziranje i povijesno povezivanje zbivanja unutar avangardističkog pokreta, ali i mlade i kratkotrajne ukrajinske republike, nastale nakon Oktobarske revolucije i uskoro potom ugušene od strane boljševika. Njezina je glavna odlika bila vjernost anarhističkoj ideologiji koju Žadan svjesno slijedi u svojemu romanu. Na taj se način uspostavljaju fine veze između dvaju epoha ukrajinske političke i kulturne povijesti koje je lako previdjeti.

No Anarchy in the UKR posreduje i momente koji se u sadašnjosti, dobrih sedamnaest godina nakon objavljivanja romana, mogu čitati kao proročanstva. Poslušajmo jedan anticipacijski citat i završimo njime kratki prikaz ovog fascinantnog romana: „Nije teško pogoditi da naši gradovi u svojim krilima, svojim tijelima kriju ogromne količine dodatnih ustanova i poluga; ako pažljivo promatraš poznatu arhitekturu, otkrivaš iznenada s čuđenjem na potpuno neočekivanim mjestima podzemne putove i vatrogasne ljestve koje vode k artiljerijskim vježbalištima. Grad mora biti u stanju sam se obraniti, čak i u mirnodopskim uvjetima mora se moći boriti za vlastiti život, da se i ne govori o atomskom udaru.“    

Aleksandar Genis

(r. 1953. u Rjazanju; publicist, književni kritičar i pisac, odrastao u Rigi, a od 1977. živi u SAD. Na hrvatski je jezik 2015. prevedena njegova knjiga Ruski hljepčić i druga kulinarska putovanja. Cijela je njegova obitelj – bake, majka, otac, brat, čak i mačke – iz Kijeva. Prvo poglavlje njegovih memoara Povratna adresa, objavljenih 2016. u Moskvi, posvećene su upravo tom, piscu omiljenom gradu.) 

1

Doveo sam suprugu u Kijev da se pozdravi s gradom prije odlaska u Ameriku.

„Korijeni“, objasnio sam supruzi kada smo stigli u ulicu Čkalov.

“Izgleda tako”, rekla je, gledajući žutu kuću do ušiju zaraslu u strmu ulicu – kao u bajci.

U nju se moglo ući prelaskom preko prozorske daske, ali ja sam u nju ušao iz dvorišta. Sve je bilo na svom mjestu: daščara na uzvisini koja je ispala humak i rašireno stablo murve s već crnim plodovima. Tako sam sve to vidio i kada sam po prvi put posjetio svoju baku. Ali sada nisam mogao shvatiti kako se cijeli židovski svijet, koji je činio moje rano djetinjstvo, mogao smjestiti u ovaj lutkarski prostor.

Mi smo posjedovali jednu sobu. Nekada su u njoj živjeli domaćica-baka, druga baka, mama i tata, mali brat i stanarka s violončelom. Spavali smo na dvije etaže – i ispod stola i na stolu. Ali pronašao sam još jedan prostor koji smo dijelili s jednom bakom i stablom limuna koji nam je jednom godišnje, ali zato uvijek zimi, davao blijed i usamljen plod. Još jedan favorit bio je trnovit grm ljekovite aloe, koji je služio kao lijek za sve obiteljske bolesti.

Istina, ništa me nije boljelo, ali to moju baku nije zaustavilo. Liječila me od pothranjenosti kalorijskom bombom koja se na tom lutkarskom jeziku zove “gogol-mogol”. Žumanjci, kakao, šećer, maslac i mala žličica konjaka, koji se smatrao ljekovitim, samljeveni su u elegantnu bež pastu. Budući da mi ju je posluživala za doručak, ručak me nije zanimao. Uplašena, baka je udvostručila dozu, pa sam htio jesti još manje, što ju nije moglo ne uznemiriti. U Čkalovoj se cijeli život vrtio oko hrane, koja je zamijenila religiju i služila joj. Stara vjera, koja se raspadala pod udarima svjetovne povijesti i pritiskom suverenog ateizma, sačuvala se samo za stolom, gdje su se svi praznici – od Uskrsa do 7. studenoga – slavili na isti način: nadjevena riba uz koju je poslužena novinskim papirom davno začepljena boca s likerom na limunovoj korici. 

S one strane prozora se otvarao život Kijeva, koji se iz vječno vlažne Rige činio južnim i rječitim. Baka je sve poznavala i provodila je vrijeme u razgovoru, nagnuvši se do struka kroz prozor. Preko njega se trgovalo jestivim namirnicama. Najbolja od svega bila je bijelo-ružičasta jagoda opojne arome. Prodavala se na čaše i jela s vrhnjem, zbog čega mi je ručak bio još manje privlačan. Osim toga, obično se povezivao s kokošima. Živi su dovedeni iz čaršije susjedu-šojhetu (profesija iz židovske kulture, op. prev.). Ostarjeli rezbar bi žrtvu odnosio u svoj sobičak i natrag bi donosio obezglavljeni leš. Već sam tada shvatio da takvo pogubljenje ima neke veze s Bogom, ali još nisam znao kakvu, preferirajući “gogol-mogol” i jagode.

Nasuprot krvniku živjela je bogata Sima: posjedovala je tepih. Simin muž je radio kao redatelj u Narodnom kazalištu, što je otvaralo veliko polje za korupciju, no to ja (no ne i on) nisam razumio. U svakom slučaju, oni su imali toalet u svojoj sobi, dok su ostali koristili zahod u dvorištu.

Simu, naravno, nisu voljeli. Međutim, u ovoj kući, prepunoj poput skladišta broda s emigrantima, bilo je teško ne posvađati se, pogotovo u kuhinji napunjenoj petrolejom. Uoči blagdana kuhinja je postajala bojno polje. Domaćice su se sukobile, pripremajući nadjevene šarane koji su pod nogama pljuskali u limenim pliticama. (Potomci stočara, Židovi, voljeli su svježu, po mogućnosti živu hranu.)

Mnogo kasnije vidio sam nešto slično kuhinji u ulici Čkalova kod Hieronymusa Boscha i Alekseja Germana. Bliskost, pretvorena u kvadrat, razbijala je društvene molekule, gurala je tjelesnu komunikaciju k sljedećoj, atomskoj razini. Čini se da nuklearna bomba tako funkcionira, ali tada još nisam znao za to. Nisam imao bukvar. Imali su ga samo prvašići, a ja sam do njih bio još nepodnošljivo daleko – godinu i pol. Naučio sam čitati iz cimera kada smo išli u šetnju.

Čkalova je nalikovala planinskoj klisuri. Prvo, bio sam malen, drugo, u Rigi nema planina, samo dine, i treće, ulica je stvarno strma. Kada bi pljuštala kiša, po njoj se valjao blatnjavi val, s pjenom od opušaka. Jednom me pljusak srušio i odnio u ogromnu lokvu na Trgu pobjede. Za vedrog vremena tamo smo išli jesti bezumno ukusne kavkaske krastavce. Na trgu se stalno nešto gradilo. U središtu je bio podignut cirkus, na uglu je bilo kino. Još je bio u izgradnji, ali je znak već svijetlio. Bila je to prva riječ koju sam sâm pročitao. Bila je na ukrajinskom: „Sloboda“ (Peremoga, op. prev.). Zapravo, sve se to zvalo Evbaz (od evrejskij bazar, tj. židovska tržnica, op. prev.), i ja tada u toj riječi nisam shvaćao abrevijaturu. 

2

Želio sam da moj otac svoje memoare naslovi „Evbaz“, ali on je, ne slušajući moj savjet, kao što sam ja slušao njegove, na korice registratora ponosno otisnuo „Mein Kampf“. Vremenom se nakupilo 900 stranica. Nakon očeve smrti ona je postala knjigom mojih predaka i virim u nju svaki put kada trebam osvježiti recept — ili skupiti hrabrost. Moj otac nikada ni za čim nije žalio.

U Gajdarovoj priči „Vrući kamen“, s kojom sam se upoznao u bukvaru (kada sam se konačno dočepao svoga primjerka), dječak pronalazi čarobnu gromadu koja vraća mladost svakome tko sjedne na nju. Učenik koji je pronašao Vrući kamen odbio je ovu perspektivu jer nije želio drugu godinu ostati u prvom razredu. Tada je do kamena doveo ranjenog crvenoarmejca, ali je i on odlučio ne dati svoju borbenu mladost koja ga je osakatila.

„A ti bi sjeo na Vrući kamen?“ pitam sve koji se pojave.

„Nema šanse“, odgovaraju mi ​​s užasom.

Pahomov se čak sjetio Kanta koji je rekao da nitko ne bi pristao na rođenje kada bi znao čime će ono završiti. Samo je moj otac, ne razmišljajući ni sekunde, upitao: „Gdje ti je taj kamen?“

Nisam znao put do njega, no otac se vratio na uobičajen način – u memoarima.

Polazna je točka u njima bio Evbaz, židovska tržnica, oko koje je živjela i hranila se cijela židovska grana moje obitelji. U opisu moga oca Evbaz je podsjećao na soročinski sajam. Na njemu se trgovalo svime što se moglo kupiti, ali se svaki proizvod smatrao ilegalnim jer je i sama privatna trgovina bila nezakonita. Druga, međutim, gotovo da nije postojala, i vlasti su se zadovoljavale mitom. Kao i uvijek, moj otac je bio oduševljen hranom. Roneći slinu na stranice, sjetio se seoskih žena koje su svojim vatrenim stražnjicama sjedile na kantama s vrelim borščem – da se ne ohladi.

– Ukusnijeg – naglasio je otac – nije bilo i neće biti.

Očevi memoari puni su poslastica koje su odražavale njegov svjetonazor. Otac iskreno nije razumio kako je moguće kriviti svijet za svoje nevolje. A ni rat ni političko razilaženje s režimom, koje je svaki put završavalo sigurnom pobjedom režima, nisu uništili njegovo uvjerenje da se život sastoji od ukusnih stvari i plavuša, čak i ako su bile samo naslikane.

„Da sam se rodio kao žena“, govorio je moj otac, „mijenjao bih boju kose svaki tjedan“. 

Tek na samom kraju, kada su memoari već bili gotovi, a druge, u maniri Casanove, nije htio započeti kako ne bi uznemirio majku, otac je priznao da je umoran.

„Znaš“, rekao je tiho, „život je prestao biti ukusan i više od svega se bojim da će završiti“. 

Nisam mu povjerovao i dobro sam učinio jer je mog oca brzo odvratila konzerva kavijara koju sam donio iz Brightona i odmah se počeo prisjećati kako je vruće kiflice mazio kavijarom, kupljenim novcem od rasprodaje kamenčića za potpalu. Na Evbazu je bilo moguće kupiti i prodati sve što je bilo deficitarno, a nakon rata je sve bilo deficitarno.

Evbaz je hranio sve: kupce, prodavače, policajce. Baka je poslovala bolje od drugih jer je šila košulje. Budući da je bila samouka, uzorak bi stavila na plahtu i izrezivala je prednji i stražnji dio košulje. Zatim bi rubove uredno sašila, ali tako da se unutra mogla uvući samo osoba koja kao da je od šperploče, poput onih s kojima se slikaju prostaci u kurortima. Sve do očeve smrti ostao je neriješen misterij što su trodimenzionalni kupci radili s tim košuljama – nitko se nikada nije žalio.

Umijeće krojenja i šivanja, čak i u ovako reduciranom obliku, moja je baka preuzela od svog oca i mog pradjeda Solomona. Poduzetan i religiozan krojač, vodio je miran židovski život i na ruskom je znao samo riječ „madam“, kojom se obraćao svim klijenticama, bez obzira na njihov uzrast. Tijekom NEP-a (Nova ekonomska politika, op. prev.) moj je pradjed uspješno trgovao ženskim haljinama i posjedovao je trgovinu u Evbazu: „runduk“ (doslovce: ormarić, op. prev.). Taj je arhitektonski fosil bio mala kocka, zaključana sa svih strana u slučaju pogroma. Takve sam trgovine sreo u Firenci, na mostu Ponte Vecchio, ali kijevski Židovi nisu imali izbora između gvelfa i gibelina. Dobili su svoje i od jednih i od drugih. 

Po završetku NEP-a vlasti su mom pradjedu oduzele peterosobni stan s posebnom sobicom za poslugu. Sada su svi moji preci živjeli u sobi. Nju, posljednju vrijednost svoga građanskog života, voljeli su više od života. Stoga je, dok su odlazili u evakuaciju, Solomon ostao čuvati sobu. Računica je bila ta da fašisti, koliko god sovjetska vlast bila poznata po lažima, neće dirati bespomoćnog starca koji je znao govoriti samo jedan jezik, sličan njemačkom.

Pradjed je strijeljan u Babjem Jaru. Otac me odveo k njemu kada sam već bio školarac. Kao i sve židovsko, jaruga se smatrala polupodzemnom atrakcijom, ali su svi u Kijevu znali put do nje.

3

Evbaz je bio gradska močvara u koju su se slijevale sve okolne ulice. Osim njih, postojala su i dvorišta za prolaz. Ona su vodila u uličice u kojima su živjeli rođaci. Teta Sara je živjela u Vorovskoj, teta Fenja u Saksaganskoj, a baka je, kao što sam već spomenuo, živjela u Čkalovoj. Za razliku od Čehova, ove tri sestre nisu žudjele za Moskvom. Izlazile su iz svojih domova samo kada bi išle na Evbaz i kada su posjećivale jedna drugu. Najčešće su se okupljale kod najstarije, u Čkalovoj. Sjedeći ispod stabla limuna za stolom prekrivenim čipkom, one su, poput vještica u „Macbethu“, gatale iz karata.

Baka je znala gatati. Zarađivala je za život radeći upravo to kada je u evakuaciji završila u ciganskom logoru. Međutim, sestre nisu puno marile za budućnost, preferirale su sadašnjost, vjerujući da će sve promjene dovesti do gorega. Rekao bih da se u tome očituje nacionalna obrambena reakcija. Unaprijed plačući zbog nadolazećih nevolja, Židovi su iz sudbine izvukli žalac, lišivši ga prednosti iznenadnog napada. I meni je to poznato: izbjegavam kupovati na kredit kako ne bih bio talac budućnosti. Zato moj otac nije vjerovao u tupu židovsku dalekovidnost i uvijek je sa zadovoljstvom živio na kredit. Iako su ga zavičajna povijest i osobna biografija učili drukčije, hrabro je lovio zeca, vjerujući da će budućnost platiti za sadašnjost, uključujući i automobil “Pobjeda”, polirani ormarić i litavski magnetofon zajedno sa snimkama The Barry Sisters. 

Kada su se nagatale do mile volje, sestre su počele igrati židovski preferans – „66“, lukavu i popularnu židovsku igru koju su često igrali likovi Sholema Aleichema. I prije nego što sam naučio čitati, već sam znao brojati mito, pa su me primile da igram kao četvrti. Igru je učinilo toliko zanimljivom sposobnost varati – „maheriti“. Teta Sara, najjednostavnijeg srca, varala je majstorski, teta Fenja je uvijek upadala u zamku, a baka je bila žandar te igre. Zapravo, sve je držala u strahu, osim mog oca i mene. Mene je obožavala kao malenoga, a njega je tretirala kao božanstvo, kao velikoga. 

Otac je doista bio viši od cijele svoje neugledne rodbine, pogotovo s kačketom. Iako je nosio vojničku uniformu, moj je otac predavao kibernetiku u civilnoj ustanovi koja je nosila naziv Institut za civilno zrakoplovstvo. No rodbina nije ulazila u detalje i potajno je moga oca smatrala generalom. On snishodljivo nije proturječio. Nakon što je pobjegao iz Evbaza, otac se tamo vraćao kao u djetinjstvo – i svoje vlastito i djetinjstvo cijelog čovječanstva.

Arhaični svijet Evbaza bio je jednostavan i podijeljen na dva dijela. Jedan je dio bio poznat, svoj. Od drugog – nežidovskog – nije trebalo očekivati ​​ništa dobroga. Kontinuirani i neprijateljski kozmos u kojem se nema što disati i u kojem se nema što raditi. Ni promjena vlasti nije tamo ništa promijenila. Kako god da su se zvale revolucije, Židovima su nastojale oduzeti i život i novac. Moj je otac jednom prilikom raznio cijeli taj sustav, uspostavljen u posljednjih nekoliko tisuća godina, dovevši u Čkalovu zelenooku plavušu, goju (goj = označava čovjeka koji nije Židov, op. prev.) Angelinu Buzinovu, koja je postala moja majka. Ne znam jesu li moji rođaci vjerovali u Boga (to ni samomu sebi još nisam razjasnio), ali su čuvali nepovredivost granice između dva svijeta. Prisiljeni prekoračiti granice kratkog i neplodnog društvenog života koji su vodili, Židovi su odbili pustiti strance u krug koji je bio zatvoren od propasti Hrama.

Drugim riječima, supruga Ruskinja bila je katastrofa za obitelj. Pojava majke izazvala je potres koji je srušio konturnu kartu židovskoga života. Ali povratka nije bilo – majka je bila u drugom stanju s mojim bratom. Stoga su tri sestre na ono što se dogodilo reagirale kao prema slaninu koju su, zatvarajući oči pred zločinom, krišom jele, skrivajući se jedna od druge. Ne mogavši ​​od nje napraviti židovsku majku, odabrale su palijativ – naučile su je kako raditi nadjevenu ribu (i to kako su je naučile!). Postupno su našli nišu za moju majku kao suputnicu u složenom i kićenom židovskom svijetu, gdje je svatko znao svoje mjesto, iako je pretendirao na tuđe.

U Kijevu je stroga klasna arogancija odvojila Židove s Podola od onih iz Evbaza. U tablici rangova je obitelj taksista-šaljivdžije stajala mnogo niže od krojačeve kćeri koja je znala rusku riječ „madam“. To je postalo jasno kada se je teta Sara, koja je dugo ostala djevojkom, uspjela udati za ujka Kolju. Ne samo da je bio s Podola, već je i pio, ulijevajući u svoje grlo cijelu bocu chartreusea.

Na svadbi je bio i Kaganovič. Točnije, njegov brat, za kojeg se pokazalo da je ili rodbina ili susjed mladoženji. Na zabavu je došao s tjelohraniteljem. Stoga je prva zdravica bila za Staljina, druga – također. Kada su viknuli „gorko“, gosti su pogledali Kaganoviča, koji je odgovorio kimnuvši i nasmiješivši se. Unatoč mezalijansi, brak je bio uspješan. Sara je voljela svoga supruga i poludjela je kada je umro.

Davno prije toga sam živio kod njih. U to se vrijeme Evbaz već potpuno pretvorio u Trg pobjede s istoimenom kinodvoranom. Cirkus je konačno sagrađen, a Židovi su preseljeni u novoizgrađene zgrade. Ujak Kolja i teta Sara dobili su vlastiti stan koji je činila jedna, još uvijek malena soba. Od 6 ujutro do ponoći u njemu su se čule pjesme i priče iz razglasa. U početku mi je to smetalo, ali ubrzo sam se navikao živjeti s crnim zvučnikom koji nas nikad nije ostavljao same s nepotrebnim mislima.

Našavši se u novoj sredini, stari su zaboravili put do Evbaza i više se nikada tamo nisu vratili. Ostavljeni bez tih nekoliko stvari koje su radili, sjedili su na klupi u dvorištu i razgovarali sa svakim tko im je prilazio. Iako nisam propustio nijednu riječ, ne mogu reproducirati beskrajni razgovor, iscrpljen od njihove starosti. Razgovarali su o onome što su čuli na razglasu, spretno birajući samo informacije koje su se ticale Židova: Hruščov, UN, Nasser, Izrael. Židovska im se tema sama po sebi učinila toliko uzbudljivom da je tema razgovora bila suvišna. Njihov je govor tekao slobodno i besmisleno, poput rijeke u ravnici. Vodu je, međutim, uvijek zanimljivo pogledati, a slušajući odrasle, retoriku sam shvatio tek povratno.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

Ušao je u kuhinju i sklonio dvije vinske čaše umazane masnim otiscima prstiju od prethodne večeri, i crvenim skorenim flekama na dnu, poput onih s tupfera koji zaustavljaju krv iz vene. Prljave tanjire je premjestio u dupke pun sudoper, praznu bocu vina spustio pored kante za otpatke i došao do malog crnog „Nespresso“ aparata koji je stajao u ćošku. Uzeo je plastičnu posudu za vodu iz aparata, prosuo staru te nasuo novu vodu, iz kredenca uzeo patronu kafe, otvorio poklopac aparata, ubacio patronu i pritisnuo poklopac koji je stvorio oštar zvuk poput stavljanja šaržera u pušku. Iz ormarića je uzeo čistu bijelu šoljicu i postavio je u aparat te palcem i kažiprstom desne ruke protrljao očne kapke i podočnjake pokušavajući omekšati oteklo lice. Bio je težak i umoran, a nervozu je pojačavala činjenica da se tog jutra uopće nije morao probuditi tako rano. Upalio je kafe-aparat, prvo se začulo kako plastika patrone popušta pod pritiskom, a onda je sve zabrujalo i iz aparata se počeo cijediti tanki mlaz smeđe espresso kafe. Posegnuo je za teglicom u kojoj je stajao šećer, ali je rukom zakačio tanjire i zdjelicu koji su virili iz sudopera i iz kojih se po sinku i kuhinskoj radnoj ploči prosula ustajala prljava voda. 

“U pičku materinu“, promrmljao je i zgrabio žutu kuhinjsku krpu. Bila je vlažna, hladna i puna mrva, a odvratnost koju je osjetio prostrujala je kroz ruku sve do vrata gdje se nekoliko dlačica nakostriješilo. Ugasio je aparat, kafa je bila gotova, i dok je mokrom prljavom krpom kupio prosutu vodu nešto je snažno povuklo njegovu majicu na desnom boku. Bile su to ruke njegove osmogodišnje kćerke koja mu se nečujno prikrala. 

– Hoćemo li tata? Idemo, idemo, idemo! – govorila je poskakujući na prstima i gledajući ga zaigranim crnim očima. 

– Sačekaj!!! – zaurlao je tako glasno da se ona odmah ukočila, a on pomislio da je možda probudio suprugu koja je spavala u susjednoj sobi. Zapravo se negdje u sebi i ponadao da ju je probudio, jer zašto bi on morao biti budan, dok ona spava. U krajnjem slučaju ona je malenoj obećala rani odlazak u glupu kupovinu. Ipak, nije začuo niti njen glas, niti korake iz sobe – možda je i bolje – te je uzeo kafu i sjeo u fotelju u dnevnoj sobi. Zapalio je cigaretu, otpio gutljaj vrele kafe i pogledao u kćerku koja je tužno gledala u pod i nepomično sjedila na dvosjedu s kojeg su joj visile nogice. Znao je da je maloprije pretjerao s vikanjem, vidio je da je u njoj ugasio jutarnju sreću, zaigranost i očekivanja, ali je kao stotinu puta do tada, napravio novu, istu grešku: umjesto da umukne ili još bolje, da se izvine, on je uzaludno želeći da opravda svoje postupke, nastavio da urušava njen svijet. 

– Šta je? Šta si se snuždila?

Šutjela je, a on je nastavio. 

– Mogu valjda kafu da popijem. Ne znam ni što me budiš. Sedam sati ujutro, ej! Radnje uopće ne rade prije osam, ali ne, mora odmah da se ide… A mogli smo otići i poslije u dvanaest, ili poslije ručka, bilo kad… Ne! Ona hoće odmah zorom – govorio je ljutitim, nervoznim glasom.

– Ne moramo ni ići – uspjela je progovoriti kao odvažnim, iako se zapravo radilo o plačnom glasu. 

– Ne, ne, sad ćemo ići! Sad kad si me nadigla, sad ćemo ići! Boje za staklo?! Šta ćeš ti s tim, glupost… Po kojem staklu ćeš uopće crtati. Ali, nema veze, sad ćemo ići!

Tu se napokon zaustavio, popio još jedan gutljaj kafe, povukao dim i počeo gledati mobitel. 

Martin je imao nezanimljiv posao u računovodstvu osrednje građevinske firme u rodnom Sidneju, pristojan brak i njegov život je bila poprilična kolotečina. On i supruga su tek uzeli dvije sedmice odmora, kćerka je bila na raspustu, i prvu sedmicu su odlučili ostati u gradu, a drugu otići negdje na obalu. Noć ranije su ostali do kasno uz televiziju, popili bocu vina, a sad ga je kćerka Emma probudila, jer joj je dan ranije obećana kupovina bojica za staklo. Naravno da joj je želio ispuniti želju, ali nije očekivao da će ga probuditi tako rano, tim prije što je bio na odmoru i nakon duže vremena ostao budan do kasno. 

Emma je voljela crtati, igrati se različitim materijalima, oblikovati i stvarati, i jako se radovala odlasku u tržni centar i kupovini posebnih bojica za staklo. Nešto prije nego će se otac izderati na nju, ustala je i oprala zube te se spremila za kupovinu. Obukla je bordo majicu, uske tamnoplave helanke sa žutim tufnicama i šarene čarapice. Imala je duguljasta stopala koja su još više isticala mršavost njenih nogu koje su visile s kauča. Krupnim tamnim očima u koje su upadale šiške je i dalje fiksirano gledala u pod. Ko zna o čemu je razmišljala; ko zna kako se osjećala. 

Popio je kafu, obukao se i rekao: „Hajde, obuci tene, bit ćemo prvi posjetioci tržnog centra“. Ustala je i ušla u hodnik, sjela na pod, navukla tene i sporo vezala pertle, kako to djeca u njenoj dobi obično i čine. On je stajao iznad nje i govorio joj da požuri, na šta je smogla snage da ponovo poluljutito odgovori: „Evo“! Izašli su iz stana, spustili se liftom u kojem niko nije progovorio ni riječ i ušli u automobil koji je bio parkiran pred zgradom u kojoj su živjeli. Vozili su se šutke do tržnog centra nekih petnaestak minuta kroz popriličnu gužvu, a potom ušli u podzemnu garažu. I tu je bila gužva, a on je psovao prokleta uska parking mjesta, jer je morao napraviti pet-šest manevara – rikverc, prva, rikverc, prva – da bi uparkirao svoj Ford Mondeo. Kada je napokon uspio, otvorio je zadnja vrata kako bi Emma izašla i sad već blažim glasom rekao: „Hajde“. Dok su ulazili u tržni centar zagrlio ju je preko ramena i uputio osmijeh, da bi nekoliko sekundi poslije počeo tepati: „Gdje je moja mala ljepotica“. „Tu sam, tata“, odgovorila je i uhvatila ga za ruku. Navikla je da je tata ponekad nervozan, naučila je i pokušavala prihvatiti da neke njegove riječi bole, ali bio je njen tata i uglavnom je bio dobar; zapravo za nju, najčešće je bio najbolji tata na svijetu. 

Kao što je i rekao, u osam ujutro zaista su bili prvi posjetioci specijalizirane radnje s velikim izborom boja za različite podloge, ukrasnim i kolažnim papirima, vrpcama, dječijim alatom i raznoraznim materijalom za izradu nakita. Prodavačica je bila ljubazna i nasmijana i zaista su se svi skupa zabavili. Njene oči su opet bile sretne i zaigrane dok je na kasi preuzimala kesu s bojicama i staklenim šoljicama koje će ocrtavati čim se vrati kući. Pogled na te oči koje je vidio, ali ne i primijetio jutros, sad ga je potpuno obuzeo i raznježio kako samo dječija iskrena sreća može. Želio je da izbriše svoju jutrošnju, kao i svaku drugu ružnu riječ koju joj je ikada uputio. Znao je da, nažalost, to nije moguće, ali ju je dok su izlazili iz radnje, zagrlio najsnažnije što može. Možda pomogne. Ona se smijala, skakutala s noge na nogu, a onda ga zagrlila i rekla riječi koje su mu uvijek i iznova davale snagu: „Ti si najbolji tata na svijetu“! 

– Ko je za happy meal – upitao je, sad i on razigran poput djeteta, a ona je odobravajući viknula: „Jaaaaa“!

Pojela je svoj obrok, on je popio još jednu kafu gledajući kako se dolaskom sve većeg broja ljudi u tržni centar život u Sidneju budi, a na putu nazad do kuće su se smijali i pjevali uz muziku u autu. Našao je parking mjesto tridesetak metara od ulaza u zgradu. Izašli su iz auta; nebo je bilo svijetlo plavo i svjež zimski zrak na ugodnih plus sedamnaest stepeni mu je ispunio pluća i nahranio tijelo. Gledao je u nebo tražeći sunce koje je davalo divnu svjetlost, ali bilo skriveno iz njegovog vidokruga, kad je osjetio nešto snažno, nešto što ga je obuzelo cijelog i na trenutak odvelo izvan sopstvenog tijela. Nije znao definirati osjećaj, ali je znao šta osjeća; bilo je veće od svijeta, izbrisalo je sve greške i ružne riječi kao da se nikad nisu ni desile i na čudan način mu poručilo da će sve biti u redu. 

Trenutak je poput nerješive, zagonetne matematičke jednačine oko koje su brojni umovi razvijali metode i razbijali kodove, ali bezuspješno. Rezultat je tu negdje, vrlo blizu; jasno se nazire, ali se paradoksalno ne može izraziti brojem. Nejasno je zapravo da li je trenutak neizračunati djelić vremena, ili se u trenutku vrijeme zaustavi. U njemu čovjek osjeti, spozna, ili čak spozna šta je osjetio; u njemu čovjek izgubi život ili još gore, izgubi sve, ali nastavi živjeti; u njemu čovjek doživi i proživi nešto što nije uspio za mjesec, godinu ili čitav svoj život. A onda trenutak nepovratno i neuhvaljivo nestane poput dima cigarete koji se rasplini u nevidljivim molekulama kisika, a s njim nestanu i emocije ili spoznaje koje su samo tren prije bile u nama. I ne možemo ih vratiti, kao što ne možemo vratiti trenutak. Ljudi često kažu da se život sastoji od trenutaka, i ti trenuci su, ako uzmemo u obzir sve vrste satova, štoperica i mjernih sprava koje je izmislio čovjek, kraći od života, a opet ne samo da čine život, nego su i veći od života. Možda se u suštini život ne sastoji od trenutaka, nego se trenutak sastoji od bezbroj života.  

Trenutak koji je obuzeo Martina je nestao, ali ostavio tragove: bio je sretan jer je ona bila sretna. Pogledao je na sat, bilo je tačno 9 sati i 15 minuta. Uhvatio ju je za rukicu, progutao je svojom šakom i svojim bićem, a ona je podigla pogled prema njemu i pitala:

– Tata, hoćemo li se utrkivati do kuće?

U tom trenutku, u Evropi – da budemo tačniji zumirajući satelitsku snimku – u Hrvatskoj, u Istri, u malom mjestu Bale bila su 23 sata i 15 minuta. Isti trenutak, ista ljudska vrsta, drugi datum, drugo godišnje doba. Ima nešto čudesno u toj činjenici da jedan trenutak može biti obilježen drugačijim brojevima i pozicijom kazaljki na satu na toliko različitih mjesta u istom prostoru. Pod utjecajem arhetipova, mitova, analogijskih priča koje ističu simetrije, migracija, komunikacijskih tehnologija, heretičkog pojma „globalno selo“, ljudi često govore kako je svijet mali. Ali nije, ogroman je: nepregledan, nemjerljiv, neuhvatljiv. On je ogroman, mi smo mali. Ustvari, ni to nije tačno; ljudi nisu mali. Ne postoji ljudska forma – filozofska, sociološka, religijska, tehnološka, pa čak ni umjetnička koja može obuhvatiti čitav svijet koji se odvija unutar samo jednog jedinog čovjeka. Uzaludno tražimo tu formu, objašnjavamo, pojašnjavamo, dajemo imena i izmišljamo nove riječi i termine. Pokušavamo se samodefinirati, ukalupiti, šablonizirati i u konačnici pojednostaviti, a time sebe, svjesno ili nesvjesno, činimo manjim nego što jesmo. A ako činimo sebe malim onda kroz sopstvenu uopćenu i pojednostavljenu introspekciju činimo malim i svijet koji nas okružuje. Ali, On je i dalje zadivljujuće ogroman: za nas beskonačan. 

Bale u kojima je sat otkucavao 23 sata i 15 minuta su skriveno i na svojstven način atraktivno turističko mjesto. Izgrađen oko srednjovjekovnog kaštela plemićkih obitelji Sardo i Bembo iz 15. stoljeća na brdu okruženom maslenicima, vinogradima i istarskom šumom, a opet samo na pet kilometara od mora, ovaj gradić kao da je bio izgubljen u vremenu i prostoru. Njegove kamene kuće su se kružno i zgusnuto uvijale prema nebu, a na vrhu su se završavale zvonikom župne crkve Sv. Julijana upravljenim prema nebeskom plavetnilu. Patinu zidina naglašavale su crvene pelargonije, ljubičaste i blijedo ružičaste petunije i drugo cvijeće koje je visilo s balkona i virilo iz razbacanih saksija u uskim kamenom popločanim uličicama, kao i zeleno mediteransko bilje koje je pronalazilo i odvažno isticalo svoj prostor u starom gradiću. U jednoj takvoj ulici nalazio se i Jazz bar „Kamene priče“ za koji se može reći da je na neki način predstavljao male Bale u još manjem: intenzitet povijesti, boja, ljepote je bio ogroman; možda i prevelik za jedno mjesto zbog čega posjetitelji bivaju omamljeni atmosferom koja prevazilazi ugostiteljski objekt i dostiže čarobni senzibilitet teatra. Smještene između dvije stare kamene kuće sa zajedničkim balkonom koji ih je povezivao u pravougaoni oblik, i visokim ruševnim zidom s četvrte strane, „Kamene priče“ su uistinu bile posebno, eterično mjesto. Taj zidovima ograđeni prostor bio je ispunjen bijelim šljunkom na kojem su stajali drveni stolovi prekriveni bijelim stolnjacima, a sa zidova je visilo cvijeće, drvene instalacije i pokoji stari bicikl. Skoro nevidljivi refletkori okrenuti prema zidovima su isticali tajnovitost kamena i diskretno obasjavali centralni dio „Kamenih priča“ i njene posjetioce. Za velikim drvenim stolovima su sjedili preplanuli gosti u laneno bijelim, blijedo zelenkastim ili plavim košuljama i kožnim sandalama; ispred njih su bili ovali s ribom i morskim plodovima, a čaše je ispunjavala prozirno žuta mirisna malvazija. Na balkonu su bili postavljeni manji stolovi i tu su gosti uglavnom samo pili: vino, pivo, džin tonik ili koktele. Mrak je bio intenzivan i opojan kako samo na mjestima koja su istovremeno u blizini i mora i šume može biti: avgustovska vrelina u ovdašnjim noćima nije imala šanse; svježina je uvijek odnekud dolazila nošena nevidljivim strujama. 

Te noći, u tom trenutku, u danu koji su u Hrvatskoj nazivali srijeda, svirao je zagrebački HDM jazz trio: Marko na bubnjevima, Horvat na basu i Dražen koji je svirao klarinet. Na balkonu za malim stolom s visine su sve to posmatrali Paolo i Valeria – Italijani, kao uostalom i većina gostiju u Balama. Zaljubljeni, zaručeni, podsvjesno uplašeni da li će tokom ljetovanja na isti način otkriti Istru, a samim tim i jedno drugo, i svoj budući život. Nije bilo pitanje da li će ostati zajedno ili ne, nego da li će se u zajedničkom životu kretati suprotnim putanjama sve dok se u jednom trenutku, obično prekasnom, putevi potpuno ne razdvoje. A onda bi žalili za izgubljenim vremenom koje se mjeri godinama, dok bi trenutke potisnuli; ili još gore, pod utjecajem sjećanja koje nikada nije objektivno, zamrzili. Ali problem podsvijesti jeste što nije svjesnost, a ni svjesnost nije isto što i razum, a ni razum nikad nije imao dovoljno snage da nadvlada emocije.  

Sada su šutjeli i bili opijeni ritualnom atmosferom u „Kamenim pričama“ koja je pokušavala, i u dobroj mjeri uspijevala, da bude više od onoga što zapravo jeste: pristojna svirka na lijepom mjestu. Ali, opijati imaju svoj period djelovanja i s vremenom počnu popuštati. Nakon uvodne i trenutne opčinjenosti cjelokupnom atmosferom Paolo je sve više počeo shvatiti da mu se muzika zapravo i ne sviđa. HDM trio je svirao jazz bez vokala koji je više odgovarao koncertnoj, a ne atmosferi „Kamenih priča“, a njemu su posebno smetale duge pauze između svake izvedbe tokom kojih je Dražen, kao frontmen, vrlo detaljno objašnjavao koju će sljedeću skladbu izvesti, koju je komponirao, gdje je prvi put izvedena, kada je objavljena… Paolu je to počelo zvučati pretenciozno i pomalo dosadno. Nedostajala mu je lepršavost koju je atmosfera samog mjesta budila u njemu, ali nije ništa komentirao, jer se činilo da Valeria istinski uživa. Sa zebnjom je pomislio kako ona možda bolje poznaje ili osjeti muziku, kako je u tom trenutku dostigla nešto za šta on nije sposoban. Zato nije ništa ni govorio. Muzika ga nije odvela tamo gdje je želio, pa je počeo tražiti druga mjesta unutar sebe posmatrajući zvijezde na tamnom, ali čistom ljetnom nebu.

U Los Angelesu noć se nije ni nazirala, bilo je tačno 16 sati i petnaest minuta, i vrućina je bila nepodnošljiva. Melani i Samantha su se, prema dogovoru, našle u restoranu Spago na Beverly Hillsu. U klimatiziranom prostoru za okruglim stolom s bijelim stolnjakom, postavljenim tanjirima, escajgom i čašama koje su zračile čistoćom i svježinom, kroz velike staklene portale posmatrale su prazne ulice. Toplotni udar je bio više od vrućine: izgledalo je kao da se svakog trena očekuje zastrašujuća katastrofa; pod zavjesom vreline koja se spustila na grad i zamaglila vidljivost, ljudi su bježali s ulica i tražili sigurne zaklone. 

Po preporuci konobara za aperitiv su uzele čašu šampanjca Gonet-Medeville – “Champ d’Alouette” iz 2004. godine. Restoran nije bio pun, ali opet se za svim stolovima koji su bili više nego pristojno udaljeni jedni od drugih moglo sabrati petnaestak ljudi. Bilo je izrazito tiho, bez zveckanja koje proizvodi sudar tanjira s viljuškama i noževima i bez glasnih rasprava zbog čega su se gosti osjećali ugodno distancirani i izolirani od drugih ljudskih tijela. Bio je to lijep, prostran, ekskluzivan restoran: minimalistički uređen s ogromnim staklenim portalima i okruglim neprimjetnim stolovima koji su bili presvučeni snježno bijelim stolnjacima na kojima se isticao diskretni cvjetni aranžman i oštre linije modernog, elegantnog pribora za jelo. Tiho između stolova su prolazili konobari u uskim crnim pantalonama, bijelim košuljama na sitne sive kockice, crnim zategnutim prslucima i tamno sivim kravatama. Popravljali su aranžmane za praznim stolovima i laganim opreznim pokretima spuštali srebrni escajg na stolove kao da su svi oko njih u restoranu bili u dubokom snu iz kojeg nisu željeli da ih neko probudi. 

– Hvala ti što si došla. Imam važnu vijest; Michael je upisao Stanford. Znaš da je imao tu iracionalnu želju da ide na Harvard. Bilo je vrlo teško odgovoriti ga od Istočne obale, ali na kraju smo uspjeli. Robert se čak u početku nije protivio Harvardu, govorio je da dijete može birati, možeš li zamisliti? Mislila sam da je poludio. Morala sam prvo njemu objasniti neke stvari da bismo potom zajednički Michaela uvjerili da ostane ovdje. Znaš, vrlo je bitno da roditelji nastupaju zajedno, da imaju jedinstven stav u ovakvim situacijama. U svakom slučaju, Michael je donio najbolju odluku. Jako sam sretna i morala sam to podijeliti s tobom – govorila je energično, ali tiho Melani, žena u ranim pedesetim godinama koja je stasom i pokojom nevidljivom hirurškom korekcijom izgledala kao da je na početku četrdesetih. 

– To je sjajno. Tako sam sretna zbog tebe i Roberta. Znam koliko ste uložili truda, toliko ste posvećeni roditelji. Divno, divno, divno! – odgovorila je Samantha koja fizički nije bila ni nalik prijateljici preko puta sebe, ali su opet nekako bile slične. Odavale su taj, predrasudama obojeni, utisak bogato udatih žena koje ne rade ništa i kojima je sve u životu lagodno. Ali, ko će ga znati da li i je i koliko to bila istina. Nazdravile su i skoro ne dodirujući čaše usnama otpile gutljaj šampanjca nakon čega je nastupila neugodna tišina: kao da je sve što su imale reći jedna drugoj već izrečeno. Neugodni trenutak prekinuo je konobar Ben koji je diskretno došao za njihov stol. 

– Da li je sve uredu, želite li da vam predstavim današnji menu – rekao je ljubaznim i odlučnim glasom. 

– Naravno – rekla je Melani. 

– „Danas imamo zaista zanimljivu i jedinstvenu ponudu. Prvi slijed je čips od jeruzalemske artičoke u umaku od, također, artičoke nadimljene ruzmarinom; sve to na kremi od crnog tartufa. Potom bismo vam poslužili hrskavi pacifički list serviran na puteru od tikve, lisičarki i lješnjaka u umaku od bijelog vina. I na kraju, topli mliječni ganaš tart s pralinama i preljevom, uz sladoled od tamne čokolade – rekao je Ben. 

– Nisam toliko gladna. Samantha? Ni ti? Mi bismo nešto malo prezalogajile uz čašu vina – rekla je Melani.

– Potpuno vas razumijem. U tom slučaju, ako ste za meso, imamo divan komad koji je odležao 45 dana – Ribeye tartar koji poslužujemo u kremici od celera i emulziji od kardamoma – govorio je Ben, a nakon što je vidio neodobravajući izraz lica nastavio:

– Ili možda pačja prsa sa sjemenkama od korijandera, s kremicom od slanutka, u ulju od peršina, te mrkve i narandže – dodao je. 

 – Ne, nešto laganije… – kazala je Melani. 

– U tom slučaju preporučujem tartar od kozica s narandžom, uz koji služimo dvije vrste umaka: pjenasti od graška i drugi od ananasa, te cherry rajčice marinirane u maslinovom ulju“. Lagano, osvježavajuće jelo – kazao je Ben jednako susretljivo kao i na početku. 

– To zvuči sjajno. Ja ću to uzeti, Samantha, ti? – rekla je Melani. 

– Šta još imate od morskih specijaliteta? – upitala je Samantha.

– Divan komadić sashimija od jakobove kapice s lagano slatkim confitom od limuna, hrskavim prženim jezgrama heljde i na vrhu sitnim komadićima komprimirane jabuke – rekao je Ben.

– Ipak ću isto što i Melani – odgovorila je Samantha. 

– Divno. Uz ovo jelo preporučujem Bourgogne blanc od Jean-Philippe Ficheta. Bijeli burgundac s notama svježeg bijelog cvijeća i elegantnim aromama svježeg žutog voća – veselo poput dječaka je rekao Ben. 

– Burgundac? Zar nije on malo jači? Ne volim jača vina – rekla je Melani. 

– Istina, jeste malo jači. U tom slučaju predlažem Peter Michaelov L’Après-Midi Sauvignon Blanc iz 2019. Vizualno uvjerljiv s prozirnom, srebrnom bojom naglašenom svijetlom, blijedozlatnom nijansom. Buket izražava vinovu lozu i cvijet narandže – rekao je Ben.

– Odlično! – uskliknula je Melani. 

– Divno, odličan izbor – rekao je Ben i diskretno kako je i došao, otišao od stola. 

Ponovo je nastupila tišina. Samantha je preko ramena svoje prijateljice pogledala kroz staklene portale. Sada na ulici više nije bilo apsolutno nikoga. Niti ljudi, niti automobila. 

– Baš je vruće danas – rekla je. 

– „Da. LA je grozan u ovo doba godine. Tako je dosadno i mrtvo. Srećom, Robert i ja napokon za dva dana idemo na odmor. Uspjela sam ga nagovoriti da se na sedam dana odvoji od kancelarije, a ja ću ostati malo duže – rekla je Melani, na šta su se nasmijale. 

– Blago tebi. Mi nećemo još sedam dana sigurno. Treba izdržati; ne znam ni sama kako,  čak su i noći mrtve – rekla je Samantha. 

Noć je već davno stigla u Siriju gdje je sat pokazivao 15 minuta iza ponoći. Fosforni zapaljivi meci, bljesci granata i vatra obasjavali su nebo na kojem su se sve druge boje ugasile. Kažu da su neke zvijezde koje vidimo na nebu zapravo umrle; u Alepu su sve zvijezde već odavno umrle. U Alepu je i većina poznatih zvukova grada umrla; potisnuo ih je parajući zvuk granata koje pogađaju i lome betonske zidove, odzvanjajuća rafalna paljba, udarci raskomadanih oštrih komada metala – znani kao geleri – zapomaganje, tihi plač, jecaji i potmuli zvuk zemlje koja zatrpava mrtva tijela. Sve boje su se stopile u prljavo sivu, a poznati mirisi koji bude stara, lijepa sjećanja – trenutke u kojima smo bili sretni – zamijenio je miris baruta, zgarišta i smrti. 

Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način, ali s gradovima je drugačije.

Svi sretni gradovi sretni su na svoj način, svi nesretni, uništeni gradovi liče jedan na drugi. 

U jednoj od alepskih kraterima obilježenih zgrada četveročlana mlada porodica posljednja dva dana u potpunosti je provela s ostalim stanarima, komšijama u podrumu. Zvukovi borbe su bili sve bliže njihovoj zgradi, a posljednjih sati su bili toliko blizu da su mogli čuti dovikivanje i zvjerske urlike vojnika – čovjek se pretvara u zvijer kada umire ili kada ubija. Što su glasovi i urlici bili jači, to je tišina u podrumu prepunom uplašenih ljudi bila teža. Unutra se moglo čuti jedino ubrzano kucanje srčanih mišića i plač bebe: bebe ne znaju uzrok, ali znaju šta je strah, bebe ne znaju ocijeniti kada treba, ali znaju dozivati u pomoć. Bebe ne znaju da je plač bezimenih ljudi, koliko god glasan i očajan bio, jalov poziv u pomoć. 

Na vratima podruma se u tom trenutku pojavio čovjek koji je rekao da je linija odbrane probijena, da su oni već tu i da moraju bježati. Svi ti ljudi su nekako i uspjeli proći kroz vrata podruma, ali su izlazeći iz zgrade počeli gaziti jedni preko drugih. Došavši do vrata, propustio je ispred sebe ženu s bebom, a potom suprugu s trogodišnjim sinom i kad je već bio na izlazu iz zgrade iz ruke mu je otrgnuta kćerka. Neko ju je gurnuo, ležala je na podu haustorskog stubišta, u čošku gdje se povukla da je ne bi pregazili, i uplašeno vrištala dozivajući njega: svog oca. Haustorska vrata su bila premalena da svi ljudi odjednom izađu kroz njih, a on je želio nazad, unutra. Pokušavao je, ali uzalud: u tom općem metežu morao je čekati da svi izađu kako bi ušao po nju. Vikao je da se ne miče i da ga čeka, da je neće napustiti i gledao prema stotinjak metara brisanog prostora koliko je bilo do susjedne zgrade, pokušavajući vidjeti gdje su mu supruga i sin. Tada je nebo zaparao čudan zvuk bez eksplozije i čitav kvart je obasjala zelenkasta vještačka boja svjetleće rakete. Jasno je vidio sve one ljude koji su maločas izašli kroz vrata kako trče preko brisanog prostora koji je nekad bio kvartovsko dječije igralište. Pokušao je među svim tim siluetama koje su trčale na sve strane prepoznati suprugu, a onda se začula rafalna paljba: pokošeni mecima ljudi su počeli vrištati i padati. Preplavljen strahom za ženu i sina, u potpunom emotivnom i racionalnom rasulu u kojem vladaju jedino instinkti, uspio je ući u haustor, zgrabiti kćerku za ruku i izvući van, te su napokon i oni počeli trčati za ostalima. Meci su fijukali na sve strane: sitan skoro beznačajan zvuk su stvarali kada bi pogodili beton ili metal, još tiši skoro nečujan kada bi pogodili ljudsko tijelo, poput čovjeka koji je bio odmah ispred njih i koji im se srušio pod noge, a onda ih je oboje zaglušila i u zrak odbacila granata koja je pala u blizini. Svjetleća raketa se u tom trenutku ugasila i upalila mrak, i dok nije zasvjetlila sljedeća, uspjeli su dopuzati i sakriti se iza jednog zidića na tridesetak metara od susjedne zgrade kroz koju se bježalo do sljedeće obrambene linije na sigurno. Svi iz podruma koji su počeli bježati prije njih ili su do tamo već stigli, ili su okolo ležali mrtvi. Gledao je i prepoznavao njihova lica obasjana fosfornom svjetlošću: među njima nije bilo njegove supruge i sina. „Možda su uspjeli.“

Nakon haosa ispunjenog zvukovima bjesomučnog trčanja, dozivanja, metaka, detonacija, vriskova i smrtnih hropaca odjednom je zavladala tišina koju je remetilo samo šištanje svjetleće rakete iznad njihovih glava. Pogledao je u tih tridesetak metara ispred sebe koje je trebalo preći da bi se došlo do spasa; izgledali su tako veliki, nepremostivi, i znao je da ne postoje nikakve šanse da pod tom svjetlošću stignu do zaklona, a da ne budu pogođeni. Tada je začuo klepetanje teškog dizelskog motora i metalne gusjenice tenka koje su orale asfalt dječijeg igrališta ispred njihove zgrade: igrališta u kojem je provodio sate i sate s njom koju sada nije imao hrabrosti ni pogledati, iako ju je osjećao pored sebe; iako je znao da ona njega gleda. 

Kada su se uselili u zgradu iz koje je sad bježao, njoj je bilo pet godina, a supruga je bila trudna s drugim djetetom. Obožavala je novo igralište ispred zgrade, lijepo uređeno, pravilnih istaknutih linija s ljuljaškama, ringišpilima, i klackalicama u jakim intenzivnim bojama, kockastim bazenom ispunjenim pijeskom, drvenim konstrukcijama za penjanje i lijepo uređenom zelenom površinom. Puno boja i puno djece, to je igralište svjedočilo život. Ili, barem, život kakav bi trebao biti. Sjetio se kako je ona najviše voljela da se igraju na narandžastoj klackalici s drvenim sjedalima u obliku kruške. On bi se spustio do zemlje i zadržao je visoko u zraku: tada bi ga svojim krupnim crnim očima uplašeno gledala s visine, ali bi se istovremeno smijala i vikala „Tata, spusti me“. A kad bi je spustio, jer bi dugotrajno zadržavanje u vazduhu smatrala izdajom, onda bi ga zamolila da je opet podigne. I tako iznova, i iznova, i iznova. Taj mali strah, nalet adrenalina, ju je beskrajno zabavljao; taj mali strah je unosio sjaj u njene tamne oči. Otkako je počeo rat nije više odlazila na igralište, morala je naučiti šta su granate, geleri, meci; morala je naučiti i spoznati šta su rat i smrt. Prihvatila je novu stvarnost i nije se bunila što nije mogla biti dijete. On je sjedeći iza zidića izbušenog mecima, koji je predstavljao ostatke nekadašnjeg života shvatio kako se njegov sin, za kojeg nije znao ni gdje je, ni da li je uopće živ, nikada nije igrao na tom igralištu. Čekajući kraj, uzdahnuo je i pomislio kako ništa više nema smisla; nije zapravo imalo smisla otkako je rat počeo, ali čovjek po navici trpi dokle god može. 

Tenk je bio sve bliže i sada je jasno čuo i zlokobne glasove vojnika koji su ga pratili: čuo je korake njihovih krupnih vojničkih čizama, čuo je njihove prste na obaračima, i njihove bajonete koji su se sinkronizirano klatili na širokim kožnim opasačima. Prostrijelila ga je misao kako je sad definitivno kasno da bježe i da više nemaju nikakvih šansi. 

„Niko neće nauditi djetetu, niko neće biti imun na nevine oči osmogodišnje djevojčice. Pustit će je, neće joj uraditi ništa. I oni su se spasili, osjećam to, ko zna možda i mene poštede“, uvjeravao je sebe u ono što nije bila istina. U tom trenutku zapravo se predao; izgubio svaku nadu – jer izgubiti svaku nadu ne znači prestati vjerovati, nego početi vjerovati u nešto potpuno iracionalno. I baš kada je želio da ustane podignutih ruku i pokaže se iza zidića gdje su se krili, osjetio je kako ga povlači za desnu stranu majice i doziva: „Tata, tata“. Smogao je snage da je napokon pogleda. U njenim pogledu je vidio strah, strah, strah, i izdaju. Tražio je u tim tamnim očima negdje u daljini tračak sjaja i nade da to ipak nije tako: da je otac neće izdati, da će je spasiti. Taj pogled rezao ga je poput oštrog sječiva koje para plućno tkivo u potrazi za dušom koja želi pobjeći van; daleko u nebo. A onda je ugledao obris sjaja koji je tražio. 

Čovjek trpi dokle god može, i kad pomisli da je kraj, shvati da može trpiti još malo duže.  

– Dobro, ljubavi, sada ćemo se utrkivati do one tamo zgrade, tačno do onog haustora, jel’ vidiš? Ali, moraš mi nešto obećati: da ćeš trčati najbrže što možeš i da se nećeš okretati bez obzira šta se desilo. Jel’ dogovoreno?

– Dogovoreno, tata.

Tone bezdušnog ubojitog gvoždža su se zaustavile, a onda se začulo cvileće škripanje metala praćeno elektronskim štimanjem nišana: kupola se okretala i osjećao je, iako nije vidio, da se velika duga cijev okreće prema zidiću iza kojeg su se krili.

– Dobro, ljubavi, na moj znak. Tri, četiri, sad!

Bljesak i prasak granate su bili toliko intenzivni da joj se učinilo da se cijeli svijet zaustavio u tom jednom djeliću sekunde. Milijarde sitnih komada stakla su letjeli po Spago restoranu, a razbacani stolovi i stolnjaci su bili prekriveni debelim slojem maltera i prašine. Ležala je na podu i nije čula apsolutno ništa, iako je na licima krvavih ljudi oko sebe prepoznavala grimase koje su ukazivale na to da vrište. Ali, ne, i dalje nije čula ništa, samo užasno zujanje u ušima i taj osjećaj da su se i svijet, i vrijeme zaustavili: kao da su svi oni bezbrojni svjetlucavi komadići stakla lebdjeli u zraku. Počela se okretati oko sebe: vidjela je krvlju premazanu plavu Samanthinu kosu koja je nepomično ležala pored nje. Staklo je i dalje lebdjelo u zraku. Pogledala je na drugu stranu i ugledala Bena kako leži i beživotno zuri u jednu tačku. Pored njega su bili razbacani polomljeni tanjiri, a iz bezbojne prašine koja je prekrila restoran virila je netaknuta kriška narandže. Bila je to jedina živa boja u tim krhotinama nekadašnjeg svijeta koji se odjednom raspao na nesklopive komadiće. U tom trenu kao da je neko uključio ton i sve je ponovo mogla čuti: čula je vrištanje i zapomaganje ranjenih ljudi i čula je do tada nepoznat zvuk tenkovskih gusjenica koje su bile odmah iza nje i drobile razbijeno staklo i užareni asfalt Los Angelesa. Potom je čula vojničke čizme koje ulaze u restoran, njihove glasne prijetnje i zastrašujući zvuk repetiranja automatskih pušaka. Osjećala je, znala je, da slijedi rafalna paljba koja će ih dokrajčiti, i počela je besciljno puzati kao da se imala negdje sakriti. Jedan od vojnika koji se prvi stvorio iza visokog kamenog zida uz koji je bio postavljen HDM trio uhvatio je s leđa klarinistu Dražena za kragnu i postavio mu cijev na potiljak. Za njim su ušli i drugi vojnici koji su se uperenih pušaka i zakrvavljenih očiju cerili gostima „Kamenih priča“. Svirka je stala, a zaglušujuća začuđenost je zavladala u mjestu za koje se do tada činilo da je izvan vremena i prostora. Ali gosti se nisu preplašili, nije bilo straha, samo zbunjenosti: bili su i dalje izgubljeni u trenutku, u ritualu, u teatru. To je bio vrhunac zapleta i sada su očekivali racionalno objašnjenje tog iznenadnog obrata, ali onda je vojnik koji je držao pušku na Draženovom potiljku ispalio metak: pucanj nije bio toliko stvaran, koliko zvuk beživotnog tijela koje se stropoštalo pred stolove prepune hrane i pića za kojim su sjedili ljudi na godišnjem odmoru. Magija je nestala, a „Kamene priče“ su se vratile u svijet, ako su iz njega ikada i izašle. Gosti su panično počeli bježati u svim smjerovima, ali su ih u tome spriječavali meci koji su razbijali čaše i tanjire, gulili patinu starog kamena i ispod otkrivale nebrušenu bijelu boju, pravili razderotine na lanenim košuljama i kidali ljudsko meso. Paolo je stao na drugi kraj balkona i ocjenjivao visinu s koje je namjeravao skočiti. Zvao je Valeriju da mu se pridruži i vikao da moraju skočiti dole na drugu stranu, da moraju bježati, da je to jedini put, ali ona je sjedila sa suzama u očima potpuno paralizirana. Dozivao ju je i dozivao; ona se nije pomjerala, kao da ga nije čula.       

A oni, oni su trčali jedno uz drugo najbrže što su mogli. Oko njih su fijukali nevidljivi meci, brži od zvuka, sporiji od svjetlosti. Posljednjih desetak metara otac je počeo posustajati, ali se ona nije osvrtala, baš kako je i obećala. Posljednjim atomima snage, koje je izvukla nada, želja ili duša – tijelo sigurno ne – uspjela je prva stići do haustorskih vrata i nakon što ih je dotakla svojom rukicom povikala: „Pobijedila sam!“ Spustila je ruke na koljena pridržavajući tako svoje izmoreno malo tijelo i okrenula se, sva zadihana, prema ocu. Njene crne oči su sijale od sreće, a kada bi uspjela doći do daha glasno bi se smijala pokazujući sve svoje zubiće. A onda bi ponovo duboko disala pokušavajući povratiti dah. On je zauzeo istu pozu kao i ona te glasno disao glumeći da je zadihan više nego što je zaista i bio. Opet je došla do daha, teško progutala suhu pljuvačku i rekla: 

– Pobijedila sam te tata. 

– Jesi Emma, pobijedila si. 

– Ali tata, moraš mi nešto priznati. Nisi me pustio, je li tako?

– Ne ljubavi. Tata te nikad ne bi pustio.   

Opet je evo došlo
Opet 

iz smrti u život udarilo
razbilo razvalilo razorilo
u svoju pustoš ponijelo

Opet
prognani uništeni ubijeni 

A rekli: nikad više

Opet mrtvima tako

Debela nezgrapna žena u televizijskom dokumentarcu o Bigfootu, imaginarnoj, u ljudskoj mašti trajno naseljenoj spodobi, čudovištu poput onog u jezeru Loch Ness, ili poput čudovišta iz naše balkanske, odavno već zamrle imaginacije, na novinarsko pitanje što bi trebalo učiniti s tim stvorenjima, ako kojim slučajem postoje, gnjevno odgovara: “Ubiti ih! Mogla bi ozlijediti nekoga.” Pisac bilježi njezin iskaz, zapisuje ga u svoju bilježnicu, ne krijući prijezir prema toj ženi (“debela nezgrapna ženetina koja ima više od stotinu kilograma”… “Nema ni trunke sumnje u izrazu nemilosrdnosti koji prelazi njezinim ružnim licem”…), a ja, dok ga čitam u knjizi “Mačka iznutra”, pomišljam kako ne bih volio biti ni Bigfoot, a bogme ni debela nezgrapna žena na koju se namjerio  William S. Burroughs.

Bigfoot ne bih volio biti zbog istih razloga zbog kojih ne bih volio biti mačka, pas ni hrčak, a onda ni čovjek koji je jasno i nedvosmisleno markiran kao manjinac ili kao drukčiji, znači Židov, Srbin u Hrvatskoj, Hrvat u Bosni, Albanac u Srbiji, crnac izvan Afrike, musliman na Zapadu, jer tu oko mene u svakom trenutku postoji debela nezgrapna žena koja će sasvim slobodno, s punim uvjerenjem izgovoriti: “Ubiti ih! Mogli bi ozlijediti nekoga.” I postoje mladići spremni na akciju, patrioti i zaštitnici zajednice, koji će zatući, ili barem potjerati mačku, psa, hrčka, Židova, Albanca i crnca. Tako, naime, funkcionira zajednica. A žena koju opisuje William S. Burroughs – koja se, da ne bude nesporazuma, često pojavljuje i u muškom obličju – možda je i najzastupljenija figura zajednice. Sjećate li se, u vrijeme rata u Bosni, žena u crnini, tobožnjih ili stvarnih ratnih udovica, koje bi blokirale prolaz konvoja humanitarne pomoći koji su išli prema zaštićenim zonama, i onda im humanitarci i unproforci ne bi mogli ništa? Upravo o njima Burroughs piše, opisujući debelu nezgrapnu ženu koja bi ubila Bigfoota, premda Bigfoot niti ne postoji.

Ali William S. Burroughs postoji. Zbog njega ja nikako ne bih volio biti ta žena. Jer bi uvijek postojala ta opasnost da se nekim slučajem zateknem u njegovoj blizini. A Burroughs bio je često vrlo nasilan čovjek, dugogodišnji narkoman, koji je isprobao sve droge svoje epohe – i zapravo mu je svaka prijala – veći dio života iz hobija se bavio streljaštvom, tako da je jednom, drogiran, izigravao Wilhelma Tella, postavio je tadašnjoj supruzi jabuku na glavu, izvukao kolt i upucao je posred čela. Tako je ostao udovac. Ovaj događaj postao je opće mjesto popkulture, tako da su ga ljudi već odavno počeli doživljavati kao svojevrsnu fikcionalnu činjenicu, kao nešto što se zbilo izvan stvarnosti. Ali nije tako. Burroughs doista je bio ubojica, i bio je među zanimljivijim i markantnijim piscima dvadesetog stoljeća. Jedan od onih koji će izvršiti stanoviti utjecaj i na one koji ih zapravo nisu čitali. Burroughs je kreirao svijest pod utjecajem narkotika, koja ispisuje tekstove njegovih romana. On nije, kako se vjeruje, svoje romane pisao pod utjecajem narkotika. Takvo je pisanje mit. Ali ubojstvo žene nije mit. A to je razlog što se ne bih volio naći u njegovoj blizini nakon što sam rekao da bi Bigfoota trebalo ubiti, e da ne ozlijedi nekoga.

Knjiga “Mačka iznutra” nije karakteristična Burroughsova knjiga. Više je to dnevnik o mačkama, ili možda i kasna i zrela autobiografija o mački, pisana smirenom i utišanom dijarističkom gestom. Takve su knjige u zadnje vrijeme u trendu. Svi pišu dnevnike, svi pišu o nekoj svojoj stvarnosti. Elegantno, ljupko i dopadljivo. Burroughs je ovu knjigu pisao prije već četrdesetak godina, a ljubak i dopadljiv, srećom, nije bio. U nas “Mačka iznutra” izlazi u prijevodu, s bilješkama i pogovorom Voje Šindolića, u Bodoniju, još jednoj izdavačkoj kući Seida i Sibile Serdarevića, koja je započela s izdavanjem nekih vrlo lijepih, dobro sačinjenih i dizajniranih knjiga.

Bilješka o Bigfootu zapravo vrlo precizno sažima Burroughsovu ideju o mački i o drugome. Premda Bigfoot ne postoji, kao što svijetom u zbilji ne tumara nijedna od onih spodoba iz narodne mašte, pisac osjeti golemi gnjev i prijezir prema ženi koja bi ih ubijala. Najprije zato što pisac, kao ni čitatelj, po prirodi stvari ne osjeća potrebu da brani samo ono što u zbilji živi, nego, katkad i mnogo više, ono što živi samo u imaginaciji. A onda i zato što on zna da je taj nesretni Bigfoot u očima tog bešćutnog svijeta, nad kojim se “debela nezgrapna ženetina” nadvija kao njegova zaštitnica, ustvari isto što i mačka ili Židov. Mačku treba odnijeti kod veterinara i uspavati, jer bi mogla ogrepsti, mogla bi oči iskopati vašem tek rođenom djetetu, vjeruju sve te zaštitnice i zaštitnici našega svijeta. Otud hajka na pse tobože opasnih rasa, otud trovanje pasa po parkovima, progon mačaka, sumnjičenje migranata. Ali otud i vrlo rašireno, prostačko i agresivno uvjerenje, kojem svjedočimo kad god se tu negdje dogodi neko ubojstvo, da luđaci, psihijatrijski bolesnici i drukčiji ljudi ubijaju žene, djecu, starce, ljude. Istina je, međutim, da mačka neće ogrebati dijete u bešici, a da će ženu, dijete, starca i čovjeka mnogo, mnogo češće ubiti netko savršeno normalan i po svemu vama sličan. Luđaci ne ubijaju druge. Katkad ubiju sebe. Psi ne grizu ljude. Psećim čeljustima grizu njihovi poremećeni gospodari. Njihovi poremećeni ljudi.

Burroughs u ovoj dobro napisanoj i zanimljivoj knjizi pristaje na podjelu čovječanstva na – kako bi to u Beogradu kazali – mačkare i kučkare, a sam se, bez ostatka, određuje kao mačkar. To mi se, recimo, ne sviđa. Tu imam s Burroughsom ozbiljan problem. Nisam živio u svijetu u kojem mačke i psi funkcioniraju kao opozicije i antipodi. Ali je zanimljivo kako, s istinskom grožnjom, da ne kažem i mržnjom, Burroughs piše o psima: “Što se to toliko strašno ružno i pogrešno dogodilo domaćim psima? Čovjek je taj koji je oblikovao karakter domaćeg psa na svoju sliku i priliku, i to na najgori mogući način… pravedan koliko i rulja spremna na linčovanje, servilan i podmukao, prezasićen najogavnijim odlikama… jedna od njih je i da jedu vlastiti drek… i koja se to druga životinja privija uz vašu nogu i želi je poševiti? Pseće prisvajanje prava na našu sklonost i ljubav zaudara na isforsiranu i varljivu melodramatičnost.” Burroughs je, naravno, u pravu. Svaka riječ koju je tu izrekao o psima, u osnovi je vrlo precizna i istinita. Kao što je istina i to da pas, za razliku od mačke, sliči čovjeku. Ali zar ne vrijedi imati srca za tu pasju tragediju? Prijezir prema ljudima ima smisla, premda nipošto nije ni naročito uzvišen ni moralno ispravan, ali prijezir prema psima, zato što ljudima sliče, besmislen je i nekako nedostojan. Nije li pas tu pomalo onaj Bigfoot, a pisac debela nezgrapna žena, koja je prezrela Bigfoota, jer joj je Bigfoot sličan?

No, psi su ovdje epizodisti. Burroughs se bavi mačkama, bilježi njihove karaktere, reakcije i postupke. Divi se mačkama, a onda na trenutke, pomalo pseći, pokušava im sličiti. Greška koju pritom čini zapravo je vrlo svojstvena vlasnicima mačaka, njihovim ljudima, nama koji smo se s mačkama družili. On u njihovim postupcima krivo detektira ljudske nakane i reakcije. Vlastitu racionalnost i osjećaje nastoji preslikati na njih. Valjda to ljudima olakšava komunikaciju s mačkama. Istina je, međutim, da u njihovom postupanju nema ničega racionalnog. Mačje emocije razlikuju se od naših emocija. (Ali postoje! Bez ikakve sumnje mačje emocije postoje.) Mačji svijet nije ni nalik našemu svijetu. Za razliku od pasa, koji su domaće, pripitomljene, ljudskoj zajednici bliske životinje, mačka je divlja životinja na način lava, leoparda, tigra. Samo što za razliku od lava, leoparda i tigra neće svom čovjeku odgristi glavu. Ona to neće učiniti ne zato što to nije u stanju, nego zato što je čovjek, takav kakav jest, pojava iz njezine intimne divljine. Ali pojava koja joj nipošto nije nadređena. U pasjem panteonu Bog ima miris i lice njegova čovjeka. U mačjem panteonu nema čovjeka. Svaka mačka sebe ima za Boga. Zato mačka čovjeka može utješiti: zagledan u njezinog Boga, čovjek je na čas kao pred Kristom. Ali mačka, kao ni pas, nije ateist. U mačjem i psećem svijetu smrt ne postoji.

Pročitajte knjigu “Mačka izbliza” Williama S. Burroughsa. Bit ćete bolji čovjek, a Bog će vam se smilovati.

Pjesme o Sarajevu

Fatiha

Sa streha kaplje kišnica
kaplju naša pisma
ćirilica i latinica
hladna kap se zavuče ispod kragne
uzornih građana i natjera ih da ciknu
u nervozi uzmu mobitel, pročitaju
prvu vijest
i počnu sa jutarnjim terslucima
fildžani ostanu neispijeni
jezik i usne presahnu u gorčini

Na Švrakinom kašlju smrznute kuće, još uvijek je zima
samo na toj strani brda ostao je snijeg
po crepovima
Modri se Igman u daljini,
a u blizini djeca na trotoarima
pišu parole na bankinama

Na jednom zidu ćirilicom ispisano
НЕУЗУБИЛАХ
ispružim dlanove ka nebu
u obliku čontre, pokušavam da iščitam na njima
vlastitu sudbinu, pratim životnu liniju
i čekam pravu kap
koja će me na licu mjesta
opismeniti

Izlog
  ______  Stevanu Tontiću

U izlogu knjižare koja je
u Mula Mustafe Bašeskije
knjiga osvještana,
zakovan u nju zurim

“Sjaj i mrak – izabrane i nove pjesme”

Tramvaji koji tutnje
iza mojih leđa
slute sjajnu poeziju

O Gospode,
baci me pod šine
sad, prikuj me
Care,
anđele!

Umjesto ostvarene kletve
kapidžik se otvara
ulazim u knjižaru
kupujem knjigu i predajem se
stranicama,
cakli se oko i mozak se ledi.

Pred izlogom jedno dijete
smiješi mi se kao sami melek
iako odvojeni staklom shvatam
da pokazuje prstom na sat i govori:
“Otišao ti je posljednji tramvaj,
dragi!”

Džemre

Kada je udarilo prvo u zrak
ozelenjela rijeka, djeca na drvećima
propupala, laste sastančile da krenu ka sjeveru,
koštunjavo voće inje razdrmalo

Danas bi trebalo da udari drugo u vodu
da ne žeđamo, no umjesto
njega mraz sastavio, snijeg od sabajle pada
na istoku se zaratilo
oblaci tamni ko svešteničke mantije
vise nad nama
ikone mutne
suze sleđene

Petoga marta vele pući će treće
u zemlju
na koju se može sjesti ili u kojoj će nas
po svemu sudeći lakše zakopati
kada ašov u nju dekne
Oj zemljo, otvori se
progutaj me
živ ti ja!

Topli mermer

Svake večeri zaustavio bi se na Skenderiji
sa strepnjom
čiji će duh u suton niz mahalu
kao farovi automobila
uz kocke kaldrme
sići u grad

Gazi Urjan-dede ili rođenog mu brata
Džebbar-dede
čiji su topli mermeri stražarili na Soukbunaru

Turbe prvoga derviša, Gazi Urjan-dede
poznato je u narodu kao “ljuto turbe”
jer rahmetlija nije volio da mu iko remeti
vječni mir
a turbe drugog, nasmijanog derviša
nakšibendije Džebbar-dede koji je u mahali insanima
ulivao radost nadijenuli su ime “turbe radosti”

Svake večeri pušio bi na Skenderiji
i u drhtavici posmatrao
farove na automobilima koji klize niz mahalu
u grad, cik-cak!
škiljio je ka Soukbunaru
a nur u očima bi mu odjednom postao
silno jak

Afera otpuštenog ministra Darka Horvata u našim je medijima prozvana “Ni po babi, ni po stričevima”. Povod da ju se tako imenuje u iskazu je Horvatove bivše pomoćnice Ane Mandac, koja je, kako tvrde dileri informacija iz Državnog odvjetništva, ovako rekla – radi razumijevanja konteksta odlomak citiramo u cjelini: “Svi su znali da će se dodatna sredstva dijeliti bez ikakvog kriterija, odnosno po babi i stričevima. Ministra i mene su stručne službe u više navrata upozoravale da je dodjela potpora bez ikakvih kriterija protivna zakonu, no unatoč tome Darko Horvat donio je odluku da se sredstva tako podijele.” Kako je Ana Mandac iz Banje Luke, i kako materinji jezik i njegove fraze u ovom slučaju poznaje mnogo bolje od onih koji njezin iskaz u Državnom odvjetništvu snimaju, zatim ga pretvaraju u stenogram, pa naokolo preprodaju, kao i od onih koji ga lijepe na stranice svojih skandal-tabloida, slobodan sam posumnjati da je ona uopće rekla ono što joj se pripisuje. Tojest, nije Ana Mandac to rekla, na način na koji svi oni misle da je rekla. Najvjerojatnije ona nije rekla bȁbi, nego je rekla bábi, što je u hrvatskome i u svim našim jezicima nešto sasvim drugo, jer riječ bȁba znači nešto sasvim drugo od riječi bábo. A kako u Državnom odvjetništvu nemaju blage veze što bi to bio bábo, nije nemoguće ni to da Ana Mandac uopće i nije rekla da su se dodatna sredstva dijelila bez ikakvog kriterija, odnosno po babi i stričevima, nego je, u ovom slučaju ispravnije, rekla da su se dijelila po babu i po stričevima. Riječ babo, naime, može se u hrvatskome jeziku deklinirati na dva načina, onako kako se dekliniraju imenice ženskoga roda, i onako kako se dekliniraju imenice muškoga roda. Uobičajenije je prvo, ali tačnije je, a možda i stilski elegantnije, ljepše, drugo. Drugim načinom živo se služe pisci i govornici hrvatskoga jezika iz Dubrovnika i Konavala, kao i govornici i pisci crnogorskoga jezika, kao i poneki Srbi i Bosanci. Drugi način dekliniranja mnogo je češći u epskoj i lirskoj poeziji naših naroda.

Riječ babo, koja u današnjoj Bosni, dok je nekad to bilo i šire, naročito među muslimanskim življem, kod dijela Bošnjaka, imenuje oca, onako kako među većinom govornika naših jezika, u moderna doba, oca imenuje riječ tata, u današnjem se hrvatskom jeziku ne koristi, ali bi je, u to nema baš nikakve sumnje, morao znati svaki obrazovaniji govornik hrvatskoga jezika. Nepoznavanje takvih riječi savršeno je precizan signal da govornik nema elementarnih spoznaja o književnosti ili o filmu, da ne čita novine i ne gleda televiziju. Nevolja s ovom vrstom neznanja u tome je što stvara nepremostive nesporazume, jer nas suočava s ljudima koji ne vladaju aktivno materinjim jezikom. Teško je sporazumijevati se s nekim tko ne zna svoj jezik. A tragično je kada se takav nađe u važnim službama Državnog odvjetništva, ili u medijima, kakvi god ti mediji bili i tko god u njima pisao ili govorio.

Bogatstvo hrvatskoga jezika, kao i svih drugih naših jezika, koji su sadržani u onom jednom policentričnom jeziku, sadržano je u bogatstvu riječi, sinonima i fraza. Naročito su tu zanimljive fraze, jer njihovim pustošenjem započinje jezično odumiranje. Iz njihova se pustošenja rađa nemoć jezika. Fraza “ni po bȁbi, ni po stričevima”, kako su je načuli i kako je zamišljaju u Državnome odvjetništvu i u našim medijima, ne znači ništa, ispražnjena je, tupa i besmislena. Kakva je to baba i čiji su to stričevi? I kako u imaginaciji, jezičnoj ili narativnoj, dovesti u vezu babu i stričeve? Kako baba i stričevi mogu funkcionirati u opoziciji, tako što je baba nešto što je suprotstavljeno stričevima? Nikako, brate, ama baš nikako!

Ali fraza “ni po bábu, ni po stričevima”, kao i njena manje dobra izvedenica, “ni po bábi, ni po stričevima”, itekako nešto znači. A onome tko poznaje podrijetlo fraze, onome tko frazu zna u dušu, u glavi slijedi nastavak: “Ni po babu, ni po stričevima,/ Već po pravdi Boga istinoga”. Imate li uho, odmah ćete čuti da su to dva deseterca. Dogodit će se da će mnogi upućen govornik pogriješiti, kao što pogriješe u tome čak i pisci i sastavljači knjiga, pa će umjesto riječi istinoga, upotrijebiti riječ jedinoga. Jednak je broj slogova, oba su pridjeva Božji epiteti, ali ipak treba Boga istinoga. Osim što je naprosto tako, nekako bolje i zvuči.

Ovako je to bilo: nakon što je dušom počinuo, tojest umro čuveni car Dušan Silni, u grdna su se vremena po carstvo njegovi zvani i samozvani nasljednici sukobili oko krune. Premda je stvar bila jednostavna: Dušana trebao je naslijediti sin njegov Uroš, koji će kroz povijest i narodnu pjesmu pronijeti ime Uroš Nejaki. Međutim, u moćnoj feudalnoj i već kraljujućoj porodici Mrnjavčevića javiše se ambicije za carstvom. Bivalo je toga u kasnom srednjemu vijeku, kao što biva toga i danas, samo na drukčiji način. Najčuveniji među Mrnjavčevićima bi kralj Vukašin, koji, nakon svega o čemu će u našoj priči biti riječi, na pravdi Boga izgibe u bici na Marici 1371. Vukašin imaše tri sina: Marka, Dimitrija i Andriju. Marko je i nama čuven: on je taj kraljević Marko. A imaše Vukašin braću Uglješu i Gojka.

I nakon što umrije car Dušan, nađoše se Mrnjavčevići svađati koji će od njih zauzeti prijestol. Pa kada se ne mogahu dogovoriti, jer oko takvih stvari dogovora ne može biti, poslaše glasnika u carski grad Prizren kod protopopa Nedeljka, koji je mudrošću, starošću i svetošću svojom zavrijedio da o pitanjima carstva presuđuje. Osim toga, on je Dušana na samrtnoj postelji ispovjedio, pa će znati kome je Dušan ostavio carstvo. Nedeljko, međutim, mudar bi, pa odbi Mrnjavčeviće, tako što ih uputi na kraljevića Marka, jer on će znati istinu na komu je carstvo.

Uzbudljiva je to priča, na način velike povijesne drame, a opet običnom puku tako bliska, jer tako kako se međusobno spopadaju braća Mrnjavčevići, svađaju se, te u osnovi lažu i nadlaguju jedan drugoga, natežući se oko krune koja im zapravo ne pripada, isto tako se oko zemlje, međe i oko kuće strica neženje svađaju, lažu i nadlaguju obični neki ljudi. Najčuvenija epska narodna pjesma koja govori o ovom možda stvarnom, a možda i sasvim izmišljenom događaju nosi naslov “Uroš i Mrnjavčevići”, a zabilježio ju je i u drugoj knjizi “Srpskih narodnih pjesama” objavio Vuk Stefanović Karadžić. Osim što je tako uzbudljiva i snažna, i što svoje čitatelje i slušatelje burno asocira na koješta iz vlastitih njihovih obiteljskih povjestica, pjesma “Uroš i Mrnjavčevići” veličanstveni je vatromet materinjeg jezika. Ili, precizno rečeno, vatromet je to nekoliko materinjih jezika, jer premda je riječ o srpskoj narodnoj pjesmi i srpskim vladarima, dijelom stvarnim, a dijelom i izmišljenim, ona pripada svima koji su je kroz svoju povijest pronosili i preko nje se svome materinjem jeziku učili. A takvih je kroz našu povijest bilo prekoviše. I moglo bi se reći da se u nepismena svoja doba hrvatski i katolički svijet u dalmatinskome zaleđu, ali i pri moru, te u Lici, Slavoniji, Bosni i Hercegovini, materinjem jeziku učio preko mitske srpske povijesti, njezinih junaka, i srpskih epskih narodnih pjesama. Dovoljno je obratiti pažnju na osamnaeststoljetnoga našeg fratra, rođena u Zaostrogu, Andriju Kačića Miošića, pa zaviriti u njegov “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”, tu vjerojatno najčuveniju i najpročitaniju hrvatsku knjigu u povijesti, pa poslušati kako, među ostalima, fra Andrija opijeva srpske junake i shvatiti što je bio, i koliko je značio, taj mitski svijet Kosovskoga boja svim kršćanima u našim krajevima, bez obzira na vjerozakon i na tad tekuću i budućnu, naravno slučajno odigranu, etničku samospoznaju. I tako, korak po korak, stižemo do još jedne osjetljive hrvatsko-srpske teme, koja nas na čas odvodi od ostavinske drame cara Dušana i braće Mrnjavčevića: nisu li srpske epske narodne pjesme, kao i srpska kosovska mitologija, dio hrvatske kulture i književnosti? Ako nisu, onda je Andrija Kačić Miošić u najboljem slučaju Jugoslaven, a nikako Hrvat i jedan od prototvoraca žive hrvatske književnosti. Ako jesu, uza sve moguće ograde i uvjetovanja, ne važi li neki sličan, premda modificiran princip, i za staru književnost Dubrovnika? I ne radi li se naprosto o tome da jednu književnost i kulturu od druge književnosti i kulture nije moguće mehanički razdvojiti između ostaloga i zato što su te književnosti i kulture znatno starije od modernih pojmova hrvatske i srpske nacije? 

Uostalom, koliko je nemoguće odvojiti dvije kulture i književnosti, ali i koliko je srpska narodna epska poezija duboko upisana ne samo u iskustvo hrvatske književnosti, nego i u sam hrvatski jezik i u njegovu frazeologiju, svjedoči iskaz Ane Mandac pred istražiteljima, a onda i naziv koji su aferi otpuštenog ministra Horvata nadjenuli skandal-tabloidi, kojima je nepoznat netko iz Državnog odvjetništva dilao stenograme. Da su znali da fraza ni po babu ni po stričevima ima bilo kakve veze sa Srbima, nikad zanikad ne bi tako nazvali svoju aferu.

Ali vratimo se mi našoj velikoj drami. Nakon što je skandal njegova oca i dvojice stričeva stigao do kraljevića Marka, on im je održao bukvicu, koju bih, da nisam ovakva lijenčina i ignorant, znao napamet, a od koje mi se baš ovih dana ježi svaka dlačica, jer Markove riječi više ne zvuče kao da ih upućuje babu Vukašinu i stričevima svojim Uglješi i Gojku, nego zvuči kao da ih gromkim glasom izvikuje prema istoku i Moskvi, u pakao ovoga strašnog rata. Čitajte, pa se kamenite:

„A moj babo, Vukašine kralju!
Malo l’ ti je tvoje kraljevine?
Malo l’ ti je? Ostala ti pusta!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
A ti striče, despote Uglješa!
Malo l’ ti je despotstva tvojega?
Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
A ti striče, vojevoda Gojko!
Malo l’ ti je vojvodstva tvojega?
Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
Vidite li, Bog vas ne vidio!
Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
Od oca je ostanulo sinu,
Đetetu je od koljena carstvo.
Njemu carstvo care naručio
Na samrti, kad je počinuo.”

Eto, tako je Banjalučanka Ana Mandac posvjedočila u istrazi, ali se čini da je istražitelji nisu ništa razumjeli, jer su im se krenule priviđati nekakve babe. Da su, pak, znali o čemu je tu riječ, da je znao i ubogi Darko Horvat, znali bi svi skupa i što znači, i kakvo prokletstvo donosi ono: “Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!” U jeziku spas je od bezumlja. U jeziku i u velikoj poeziji. Bezumnici nisu ludi, kao što se obično vjeruje, nego su nemušti u jeziku. Zaboravivši jezik, oni bezumno postupaju, jer sva im je pamet ostala u izgubljenom jeziku. Pameti za čovjeka izvan jezika nema. Izvan jezika Bog su i kompjutor. Pa tko zna što to znači, i tko je Marka kraljevića mogao čuti kako viče: “Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!”, neće dirati u ono što nije njegovo.

U Beogradu, 5. marta 2022.

Mi, pripadnici ruske dijaspore u Srbiji stojimo uz Ukrajinu i protiv rata i diktature za koje se zalaže Vladimir Putin.

Za nas kao i za većinu naših sugrađana je protekla nedelja bila noćna mora iz koje svi želimo ali ne možemo da se probudimo.

Dok mi uživamo u lepom balkanskom vremenu, Vladimir Putin VAZDUŠNIM BOMBAMA, ARTILJERIJOM I RAKETAMA uništava grad Harkov.

Harkov je grad skoro veličine Beograda, na samoj granici Rusije i Ukrajine. U Harkovu žive brojni Rusi, a Rusi i Ukrajinci u tom regionu se nikada nisu delili po etničkoj liniji.

Razgovarao Branko Rosić

objavljeno u beogradskom Nedeljniku od 3. marta

Nova knjiga Miljenka Jergovića “Trojica za Kartal” ima podnaslov “Sarajevski Marlboro remastered”. I on je opravdan jer se pisac vraća u istu “scenografiju” njegovog čuvenog “Sarajevskog Marlbora” – dakle sam rat i opkoljeni grad. Tako da taj pozajmljeni muzički termin “remasterizovano” zaista stoji.

I stoje u knjizi nesvakidašnje scene, događaji, ljudi… Iako je sve fikcija, deluje blisko, stvarno i stravično. Ali ovo nisu priče na prvu loptu, žickanje teških emocija na račun same strahote ratnog užasa, a i sam autor će i u razgovoru reći da ne voli “ratnu prozu”. Ovo su iznad svega priče o ljudima kojima je rat prekinuo nekadašnje olimpijade, radne akcije, nade i očekivanja i sve to stavio nasuprot liniji fronta i samog života.

U biografiji srpskog izdanja knjige „Trojica za Kartal“ stoji „oseća se dužnim gradu iz kojeg je došao u grad u kojem je proveo najveći deo života“ Da li i zbog toga ova knjiga o Sarajevu, ratnom Sarajevu? 

– Zapravo, nije. Nikad tu vrstu duga nisam namirivao pišući prozu. Moji romani i knjige priča, pripovijetki i novela lišeni su svih dugova, naprosto zato što prozu, barem meni se tako čini, nije moguće pisati iz takvih motiva. Dugove prema Sarajevu namirivao sam u novinama, novinskim člancima, esejima i određenom vrstom javnog i privatnog aktivizma. Činim li to i danas? Ne znam, možda i činim, a da toga nisam svjestan. Ali Sarajevo je danas grad u jednakom položaju kao Zagreb, Beograd, Skoplje, grad koji se istovremeno razvija i propada, biva Evropom, a istovremeno za tom Evropom sve više zaostaje, tako da ne postoji razlog da se na bilo koji način osjećam dužnim tom današnjem Sarajevu. Gradovima ste dužni samo dok gradovi stradavaju. Sve drugo bilo bi šminkanje vlastitog lica, i parazitiranje na kojekakvim pravedničkim sentimentima, na ljudskim stradanjima i nesrećama. Za ovo posljednje nemam razloga, ne samo zato što sam u gradu pod opsadom odživio solidan komad rata, nego i zato što su mi roditelji cijeli rat proživjeli u gradu, i što je skupa s njima sve moje tada ostalo u Sarajevu. Danas, njih dvoje dva su sarajevska groba.

U prvoj priči „Učiteljica“ njen bivši muž ima na reveru značku Željezničara, a ispod značke ostalo je trunje, mrve, život.“ Šta je tebi ostalo od Sarajeva, ispod neke tvoje „značke“?

– Pa recimo: djetinjstvo, mladost i Jugoslavija. To je meni ostalo od nekoga mog stvarnog Sarajeva. Jugoslavija je u toj priči možda i najzanimljivija. Naime, ja mislim da u sjećanjima i sentimentima pojedinih ljudi, naravno ako ti ljudi umiju govoriti istinu, ili ako se ti ljudi ičega iz vlastitih života sjećaju, ako nisu bespovratno kolektivizirali svoja intimna sjećanja, Jugoslavija nije konkretna iščezla država, niti je to neka izgubljena ili ukradena domovina. Jugoslavija u sjećaju uvijek je samo jedno određeno mjesto na kojem je čovjek bio dijete i na kojem je čovjek bio mlad. Za mene, to mjesto je Sarajevo. Bez obzira na to što sam i u vrijeme te države putovao naokolo, što sam ljetovao, ili što sam petnaest mjeseci uludo potrošio na služenje vojnog roka, gdje god sam u to vrijeme bio, ja sam bio u Sarajevu. Međutim, postoji i jedno drugo Sarajevo. To je grad koji sam izmislio, stvorio, opričao, načinio iz teksta. Taj grad nema veze s konkretnim Sarajevom, premda mnogi ljudi misle da je upravo on neko prošlo konkretno Sarajevo. Ali i to se tiče samo ljudske sklonosti da vlastita sjećanja organiziraju po logici priče, pripovijesti, pa na kraju i književnog teksta. Samo je sjećanje rudimentarni oblik književnosti. Sjećanje je materijal od kojeg književnost nastaje, čak i kada se piscu čini da je sve izmislio.

Jedna od najbitnijih stvari u ovim pričama da jeste rat, ali to nisu obične priče i ta tuga je dublja od onih uobičajenih ratnih tuga. Jer tu su gradske usedelice, majstori, nekako pokušaj simulacije života pod granatama ali tuga da se jedan bivši život raspao, kao u Lastavici? Ili se vešto plete kao da su ljudi živeći u kotlini od Sarajeva poludeli od magle pa se počeli penjati na brdo u pucati. Ništa nije onako na prvu loptu od čega boluje ratni žanr? Taj nestanak bivšeg života je najbolniji?

– Mene je zapravo oduvijek najviše zanimala razlika između načina na koji isti događaj dožive različiti ljudi. Iz toga, vjerujem, proizlaze i mnoge fatalne razlike u njihovim postupcima. Ali i razlike u načinima na koji se istog događaja sjećaju. Opsada Sarajeva sjajan je način da se ovo u hiljadu varijacija provjeri. “Trojica za Kartal” pored svega drugog je knjiga u kojoj sam pokušao predstaviti perspektive vrlo raznolikog spektra likova sučeljenih s granatama i snajperskim mecima. Da bi ona velika priča, koja sve priče zaokružuje, mogla imati smisla, morali bismo razumjeti perspektive i razloge baš svakoga od njih. Idealna knjiga o opsadi Sarajeva bila bi napisana od tristotinjak hiljada priča. Toliko je, procjenjujem, moglo biti ljudi unutar opsade, kao i u obruču koji je tvorio opsadu. Recimo, imate čovjeka koji je s dva kanistera krenuo po vodu, jer u gradu nema vode. O njemu biste trebali ispričati priču. Ali imate i drugog čovjeka, koji ga snajperom nišani i ubija. O njemu biste također trebali ispričati priču. Ta dvojica ljudi međusobno su povezani, premda se nikada nisu sreli. Jedan je žrtva, koja nikad neće biti dostojno ožaljena, drugi je ubojica, koji nikad neće biti osuđen. Ali za književnost zanimljivije je nešto drugo: možda su obojica bili dobri i dragi ljudi. A možda i nisu. Možda je jedan uz jedva mali zaokret sudbine mogao biti na mjestu drugoga. E, sad zamisli tristotinjak hiljada likova, koji su u toj vrsti međusobnih odnosa, međusobnih uslovljenosti, a sudbinski su ucijenjeni istim, posve inpersonalnim velikim događajem kakav je rat. To bi bila prava knjiga. Pritom, morale bi to biti vrlo kratke priče, nijedna duža od tri kartice. A svejedno bi u njoj bilo devetsto hiljada stranica, i nijedan je čovjek ne bi mogao cijelu pročitati. Nemoguća knjiga, ali zanimljivo je o njoj misliti. I još nešto da ti kažem: to nije ratna proza! Ne volim ratnu prozu, ako je ne pišu Mihailo Lalić ili Vasilij Grossman.

Sećam se da si kada je izašla ona čuvena knjiga Nika Hornbija „Stadionska groznica“ o fudbalu i Arsenalu i ti napisao tvoj tekst o tvojoj stadionskoj groznici i odrastanju uz fudbal. Ali da ostavimo fudbal,  odrastao si u Sarajevu i tadašnjoj Jugoslaviji u jedno zanimljivo vreme za sve nas tadašnje klince. I bile su i Zimske olimpijske igre, i Kirk Daglas, i Jure Franko, ali i i pank, i novi talas, i omladinska štampa… Jesi li slutio ili se slutilo da je moguće posle svih tih stvari doći da se kopa rov za nekog Cucu ili da se kao u priči „Ludo srce“ balansira na krovu popravljajući crep dok okolo idu snajperski meci?

– Nije Cuco, nego je Caco. Iako, nešto je tako tragično naše, jugoslavensko i mirnodopsko u tome što jedan strašni i bešćutni ubojica biva poznat po tom gotovo djetinjem nadimku – Caco. Zašto je to važno? Zato što ti je lako zamisliti da je taj Caco u nekim drugim okolnostima i u neko ranije vrijeme ljudima bio drag. Jer ako nije drag, kako ćeš ga zvati – Caco? Pitaš je li se nešto slutilo. Ne, dragi Rosiću, nikad se ništa ne nasluti. Naslućivanje je mit. Nešto što je izmišljeno da čovjek ne bi neprestano premirao od straha.

U svakoj priči su nove različite epizode, iz istog okoliša rata, ali sasvim druge tuge i žanra tuge. Od udovice, gospođice koja skuplja metalni novac, pa učiteljice koja strada od učenika… Koliko si ti upoznao tih junaka kojima je rat dao nesvakidašnje priče? Da li si se zatekao na onim ključnim epizodama Sarajeva pred rat, kao Yutelov koncert, ali i onim prvim jezivim epizodama ratnog Sarajeva?

– Vodi računa o tome da nije riječ o svjedočenju. To što čitaš je fikcija. Većinu tih likova sam, da oprostiš, izmislio. Ali izmišljajući, nastojao sam da ti kao čitalac povjeruješ da su stvarno postojali. Nije to imperativ pri pisanju fikcije. Ali postoje fikcionalni tekstovi za koje je važno da čitalac povjeruje u njihovu potvrdu u stvarnosti. Ne, nisam bio na Yutelovom koncertu. Na živce su mi išle kolektivne manifestacije, tojest manifestacije većinskog raspoloženja. Kao što mi i danas, uostalom, kolektivne manifestacije i većinstvo idu na živce. U vrijeme o kojem govoriš mirotvorstvo i jugoslavenstvo veoma su bili u modi. Yutel je bio stanje svijesti, one većinske. Taksisti su, nekoliko stotina ili već koju hiljadu njih, ukrug oko grada vozili za mir ili u čast nekakve pobjede jugoslavenske fudbalske reprezentacije. Ne sjećam se više šta je to bilo. Ali nimalo mi se nije sviđalo. I nisam se iznenadio kada je iz pomame tog mirovnjaštva i jugoslavenstva s početkom rata izbilo neko skroz drugo raspoloženje. Nikakve velike kolektivne manifestacije nisu u našim krajevima nikad donosile nikakvo dobro. I nikad nisu značile da je većina prihvatila neku dobru ideju. Rulja je uvijek rulja, i nikad nije vođena idejom, nego je uvijek vođena emocijom. A ja bježim od te emocije kada je u sebi slučajno prepoznam. 

Ima onaj deo u „Okupaciji u 26 slika“ kada mirni sused hrani golubove a već uskoro će seći jezik. U tvojoj knjizi i rečenica „najpre su stradali oni koji su komšijama najviše verovali.“ Ovde bi se trebalo plašiti komšija?

– Nemoj se hvatati za tu rečenicu. Ona je u funkciji priče. Nimalo ona ne izražava ni stav autora, pa čak ni duh priče. Negdje su, to je istina, najprije stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali. Druge su, opet, iste te komšije spašavale. Ne postoji nikakvo pravilo, osim jednog pravila: zločinci, ubojice, hejteri uvijek i posvuda ostaju zaštićeni. Prije nego što nastupi poraz, ili prije nego što slučajno naiđe pravda, ubojice se sklone, i nastupa vrijeme osvete nad onima koji su ni krivi ni dužni. Tako je znalo biti u ovim našim ratovima, a upravo tako bilo je i 1945. Nakon tog strašnog rata, pred naletom novoga svijeta sklonili su se baš svi koji su prethodno činili zlo. Od takvih možda je postradao samo netko tko je bio spor, pa su ga Englezi zaustavili na Bleiburgu i predali partizanima. Ali čak i na Bleiburgu, u toj masi ustaša, domobrana, četnika, Hrvata, Muslimana, Srba, Crnogoraca i možda pokojeg Albanca, najmanje je, po mom najdubljem uvjerenju, bilo zločinaca. Zločinci se ovdje prvi sklanjaju. Nikad ih se ne uhvati. Ama, niti slučajno. Luburića je atentator stigao u Španjolskoj. Prethodno se mirno šetao svijetom. Didu Kvaternika, strašnoga psihopatu i zločinca, naravno nisu stigli. Živio je mirno, bogato i sretno u Argentini, sa ženom i troje djece, da bi 1962. on i jedanaestogodišnja kćerka poginuli u saobraćajnoj nesreći, koju su, u istome autu, preživjeli Kvaternikova žena i dvojica sinova. Pazi Rosiću, taj tip, koji je bio među najgorima, ne samo da je živio nekim normalnim građanskim životom, pritom razočaran u politiku i u sve što mu je politika u životu donijela, nego je u miru i blagostanju pravio djecu. Sva su mu se rodila u emigraciji! A savjest? Ako i povjerujemo da savjest u ljudima stvarno postoji, onda ćemo se u Kvaternikovim memoarima susresti s ovom rečenicom: “Bio je to grijeh uzrokovan mojom mladenačkom i neograničenom vjerom u rodoljublje i sposobnost dr. Pavelića.” Tim riječima Kvaternik opisuje svoje ravnanje Ustaškom nadzornom službom, te policijom i organima sigurnosti u NDH, tokom prvih sedamnaest mjeseci njezina postojanja, kada je u NDH nestalo Jevreja, kada je proveden glavni dio genocida nad Srbima i kada je u unutrašnjem teroru pobijen neustanovljiv broj ljudi drugih vjera i nacija. Kvaternik ti je samo jedan primjer. A šta se dogodilo 1945? Čitaj, ako nisi čitao, fascinantni “autobiografski roman” Lasla Vegela, naslova “Nesahranjena prošlost”, u kojem, između ostalog, opisuje i partizanski pokolj mađarskih muškaraca, onih koji nisu pobjegli s hortijevcima. Zašto nisu pobjegli? Pa zato što su bili savršeno nedužni! Krivci uvijek pobjegnu. Pritom, problem je što su se uvijek, pa je to do danas ostalo, masovne grobnice jednih žrtava komemorirale s primjernim pijetetom, dok su se masovne grobnice drugih žrtava držale u tajnosti, negirale ili su se pretvarale u odlagališta životinjskih strvina. Nakon naših ratova u devedesetima stvoren je model prema kojem svaka strana komemorira i priznaje postojanje samo svojih žrtava. Druge žrtve ili ne postoje, ili su posljedica kolateralnog stradanja i izoliranog slučaja, a ne politike i vojne strategija. Ja mislim da u ratovima devedesetih nije bilo žrtava iza čijeg stradavanja nije stajala jasna i nedvosmisleno izražena nacionalistička politika i vojna strategija. Nigdje nisu postojali odmetnuti ubojice ljudi. Svi su bili pod formalnom ili neformalnom komandom. I u tom smislu sve žrtve su nesumnjivo jednake.

Na koricama srpskog izdanja „Trojice za Kartal“ u tvojoj biografiji piše „da si gradu u kojem si proveo najveći deo života (Zagrebu) najviše pripadao prvog dana po dolasku.“ Da li zbog sreće što si kao u hororu zatvorio vrata (ratnog) pakla i stigao u mir? Kako je izgledao dolazak u Zagreb? Kako si izašao iz Sarajeva?

– Iz Sarajeva sam izašao vrlo komotno, onako kako su iz grada izlazili novinari. Imao sam međunarodnu press iskaznicu, koja je bila potrebna za izlazak iz grada, i za koju su se tada očajnički borili mnogi koji nikad nisu imali veze s novinarstvom, a znam ih i koji su izgubili glavu ne došavši do tog spasonosnog plastificiranog kartončića, koji je, barem u moje vrijeme, zaista mogao dobiti svatko tko je stvarno radio za neke novine, radio, televiziju. U oklopnom transporteru UNPROFOR-a stigao sam, zajedno s još jednim kolegom, koji zapravo i nije bio novinar, nego univerzitetski profesor, na aerodrom. Legitimirali su nas u objektu zaštićenom vrećama pijeska. Tu sam, poželivši biti turist, za pet njemačkih maraka kupio značku norveških pripadnika međunarodnih snaga, a zatim su nas ukrcali u utrobu velikog teretnog Herculesa. Dok se taj teški i vrlo bučni avion dizao u zrak, što se činilo nemogućim poduhvatom, jer kako bi uzletjelo nešto što izvana izgleda kao džinovski tenk, iznutra kao fabrički kontejner, a zvuči kao stonitu FAP-ovih kamiona dok u isto vrijeme turiraju motore, preko desnog sam ramena, kroz sitni prozorčić, posmatrao zemlju koju napuštamo. Iako sam tada vjerovao da ću se vratiti za dvije-tri sedmice, budući da sam planirao da se tek nakratko odmorim od rata, prizor koji sam ugledao, i koji ću posmatrati dobrim dijelom leta prema Splitu, djelovao je poput oproštaja. Nikad to nisam opisao niti u jednoj pjesmi ili priči. Ne znam kako bih to učinio. Ali iz zraka, Bosna je izgledala neobično lijepo. Bilo je to proljeće 1993, odavno je sve već bilo zazelenilo, a zelenilo bosanskih planina je najtamnije zelenilo koje možeš zamisliti, tko je i na suncu neka nevjerojatna crno-zelena boja, bližilo se ljeto, ali još uvijek sunce nije stiglo spaliti zemlju i boje učiniti svjetlijima. I dok sam tako s visina gledao, nigdje se nije vidjelo ni traga ratu. Koliko god da je krvav i s ljudske tačke gledišta tragičan, sa zemaljskog i Zemljinog je stanovišta rat neki nevažan površinski fenomen. Rat ljudi je nešto što jedva da uznemiri svo to drveće i travu, te planine i tu geološki postavljenu, rijekama podijeljenu vječnost. S tog odmora od rata nikad se više nisam vratio. Zašto? Zato što sam se tek u okolnostima savršenog mira, najprije u tri dana u Splitu, a zatim u Zagrebu, suočio s idejom o vlastitoj smrtnosti. Koji je u tom trenutku mogao biti konkretan razlog da žrtvujem život? Iz današnje tačke gledišta, tog razloga naravno nema niti u tragovima. U ono vrijeme nešto je postojalo. Recimo, postojala je u meni ideja apsolutnog sjedinjena s gradom koji strada, s asfaltom moje ulice, sa stanom na Sepetarevcu, s baštom pod našim prozorima, s onom neživom materijom koja me je blisko okruživala i od koje sam bio sačinjen, jer je bila utisnuta u moje iskustvo, u moj pogled. Postojali su, naravno, i ljudi. Ali većina ih je željela otići iz rata. Neki to nisu htjeli. Ali ja, kada sam se jednom našao izvan obruča, nisam znao jesam li od onih koji žele, ili od onih koji ne žele. Postojala je i treća vrsta ljudi, moji roditelji, recimo. Oni svoj život nisu željeli zamišljati izvan onoga što ih je okruživalo. I junački su se privikavali na sve okolnosti grada pod opsadom. Njihovo junaštvo danas me više zanima od bilo čijeg junaštva. Junaštvo tog građanskog sloja kojem su pripadali moji majka i otac. Svako na svoj način, jer su odavno bili razvedeni, i živjeli su na dvije udaljene lokacije unutar opsade.

Ti se godinama osvrćeš na fenomene, ljude, događaje, od šou biza do politike a teme su sa ovog prostora. Pratiš stvari na celom prostoru a tada? Kako si tada pratio događaje? Recimo fenomen ratne muzike i eksploziju turbo folka koji stiže i ispod tezgi u Zagrebu. Pa prvi Dragojevićevi filmovi u Zagrebu?

– Rat je prekinuo veze. To sam najprije osjetio u gradu pod opsadom. A zatim na neki posve drugi način i u Zagrebu. Međutim, te veze nikad nisu bile potpuno prekinute, niti su gradovi i društvene zajednice bili hermetički zatvoreni. Ljude u Sarajevu veoma je zanimalo što se zbiva u Beogradu. Na neki ih je način to možda više zanimalo nego što ih zanima danas, kada postoji neka normalna fizička, ali i digitalna komunikacija. S jedne strane, vapili su, žudjeli su za dobrim vijestima iz Beograda, za svakom stvarnom ili izmišljenom pričom o tome kako je neki čuveni glumac, pjevač, intelektualac u Beogradu iskazao makar i najsitniju simpatiju i solidarnost s ljudima u Sarajevu, a s druge strane upijali su sve dokaze o izdaji dojučerašnjih prijatelja, drugova i poznanika, lica s naslovnih stranica, omiljenih rock zvijezda. Ovo drugo im je bilo potrebno da i sami nauče živjeti u nekoj vrsti omraze, antipatije i mržnje, koja će im, mislili su, pomoći da prežive sve užase opsade. Pritom, moraš i to znati, bio je to još uvijek neki nacionalno vrlo temeljito izmiješan sarajevski svijet. I u tom načinu na koji se kroz zidove i kroz opsadu gledalo prema Beogradu, da bi se vidjelo što se tamo događa, nije bilo nikakvog političkog diktata, niti ideoloških primisli. S diktatom kolektivne svijesti i s ideološkim primislima susreo sam se u Zagrebu. Tamo polovinom 1993. većina nije više htjela znati šta se zbiva u Beogradu. Ljudi nisu htjeli znati, ili su željeli vjerovati da se u Beogradu zbiva samo neko zlo. Osim što im je bilo lakše živjeti ako vjeruju da je baš tako, nad njima je bila vlast, koja je preko službenih medija aktivno proizvodila sliku o Beogradu i o Srbima u Srbiji, kao o neprijateljima i izvoru ultimativnog zla. Međutim, ni to nije bilo apsolutno tako. Osim što su tada već postojali vrlo jaki opozicijski mediji, koji su insistirali na nekoj drugačijoj slici, i preko kojih se nastojalo vidjeti čega to novog ima u Beogradu i u Srbiji, te 1993. već je na urednoj i lijepoj beogradskoj ekavici usred Zagreba bio objavljen “Dnevnik apatrida” Bore Ćosića, jednog od najbeogradskijih pisaca uopće, a, recimo, jedan je tadašnji mladi novinar Radija 101, danas novinar Jutarnjeg lista, svake sedmice putovao u prvo pogranično mjesto u Sloveniji, i tamo preuzimao paket primjeraka novoga broja beogradskog nedeljnika Vreme, koje je zatim preprodavao svojim abonentima po Zagrebu. A takvih je, potencijalno, bilo mnogo više nego što je on mogao iz Slovenije primjeraka prošvercati. I to nije bila naročito tajna ni konspirativna stvar. Na neki način, u jednom ne baš tako uskom društvenom sloju, pomalo je bilo i stvar ugleda da si jedan od onih koji kod Kreše kupuju Vreme. Uskoro su, još prije kraja 1993, meni počele stizati prve knjige iz Beograda. A prva o kojoj ću u novinama za koje sam tada radio napisati veliki tekst, bit će upravo Arsenijević roman “U potpalublju”. Taj tekst izašao je nekoliko dana nakon što mu je dodijeljena Ninova nagrada. Sve o čemu ti dalje govoriš dolazi kasnije, već u vrijeme kada ponovo postoji normalna komunikacija. Turbofolk se vratio u Hrvatsku mnogo prije nego što se u Hrvatsku vratio prvi izbjegli Srbin. Uostalom, da tragedija bude potpuna, u vrijeme Oluje, srpski turbofolk već je carevao po prigradskim noćnim klubovima, po kojima su pili i uživali uglavnom veliki domoljubi. Srpski turbofolk značajan je element identiteta hrvatskih nacionalista. To sam već mnogo puta ponovio, pa mi je glupo opet o tome govoriti. Iz vremena Oluje pamtim novinsku ispovijest jednog hrvatskog tenkista, koji je odgovarao na nečiju primjedbu kako je neprimjereno to što on i njegov drug iz posade u tenku slušaju muziku jedne i tada, a i danas čuvene turbofolk pjevačice, a ne, recimo, hrvatske patriotske pjesme, ili bilo kakve druge hrvatske pjesme. Tip je s karakterističnim prijetećim gnjevom naših ratnika odgovorio da bi u tenku poludio da mu nije te pjevačice i njezinih pjesama. Jer kad znaš da te svakog trenutka može spaliti protuoklopna raketa, ne foliraš i ne lažeš. Znači, za tog čovjeka, koji baš i nije djelovao kao neki hladni i profesionalni vojnik, nego je više bio prilično tipični pregrijani Balkanac, junak svih naših ratova i svih naših vojski i armija, to je bila jedina prava i neisfolirana muzika. I tu, dragi moj Rosiću, stvarno nema zajebancije. Muzika koju je taj tenkist u stanju slušati u trenutku smrtne opasnosti konačna je i krajnja istina o njegovom kulturnom identitetu. Žao mi je jedino što ti ne mogu reći o kojoj je pjevačici riječ, jer je žena i danas živa, premda nije više naročito aktivna. Ali ne bih htio da joj sad kvarim posao. Iako, ona sigurno zna za taj novinski intervju, netko joj je sigurno rekao. E, vidiš, za razliku od tebe i od mene, kojima su srpski i hrvatski novovalni i pank bendovi samo jedan mali dio naših pomiješanih kulturnih identiteta, tom je hrvatskom tenkisti i nacionalisti jedna srpska turbofolk pjevačica sve. Razmislimo i o tome kad govorimo o našim kulturnim vezama i o potrebi njihovog ponovnog uspostavljanja. Kakve, bolan, veze Rosiću? Pa nikakve tu veze nikad nisu prekidane.

Nekako ovaj poslednji rat dugo traje. U Jugoslaviji se nekako brzo odlučilo i bilo je jasno ko je bio ko na ratnim stranama. I zaboravili smo rat i mogli da „slušamo ploče“ i zapravo našu generaciju je manje zanimalo bilo šta iz NOBa od nove ploče Pankrta, Šarla, Idola… Ali ovaj rat i dalje traje. Klinci su ceo Beograd ispisali sa Ratko Mladić, i dalje se u kontakt emisijama pita o Srebrenici, pa čak i kandidati opozicije se zbune i meškolje šta će reći. U Hrvatskoj bude ponekad vruće oko sinjske alke, kalendari sa Gotovinom. Zašto ovde rat i dalje nije okončan pa da „slušamo ploče.“

– Zato što ovdje nijedan rat nikada nije završen. U vrijeme kad smo ti i ja bili klinci, nadobudni pubertetlije i balave budale koje su vjerovale da im je svijet pod nogama i da žive u predgrađu Londona, a London je ustvari jedna velika prodavnica gramofonskih ploča, u to vrijeme Drugi svjetski rat, Nijemci, ustaše, četnici, ali i partizani, od nas su se činili dalekim tačno onoliko koliko su danas od nas daleko Isus Krist, apostoli, evanđelisti, sveti Pavle, Pilat i događaji u onovremenoj Palestini, uključujući i ono što se zbilo na Golgoti. Četrdesetak godina kasnije, dakle danas, 1941. ne samo da je tu, možeš je osjetiti u plućima i bubrezima, razgovaraš s njezinim protagonistima, živiš u tadašnjim gradovima, bježiš po brdima i šumama, nego je i jedan od najboljih srpskih romana u posljednjih dvadesetak godina, onaj čudesni zebaldovski roman Milenka Bodirogića “Po šumama i gorama”, šokantan upravo po tome što se u njemu vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje sjedinjuju u jedan i jedinstven tok. Kao da smo sve ono što je sada već doživjeli u vremenu prošlom. A nismo, brate,  jer smo i ti, i ja, i Bodirogić rođeni šezdeset i neke, i sve donedavno nismo ni znali kako je bilo 1941. Sad odnekud znamo. Vrijeme se u međuvremenu skupilo, godine su se približile. Kao što se, uostalom, približila 1914. Samom sebi čudio sam se pišući o Gavrilu Principu i drugovima. Pa otkud najednom da ja njih tako dobro poznajem? Jesmo li išli zajedno u školu? Zapravo jesmo. Ali o tome osamdesetih nisam imao pojma. Tada je sve to bilo nepodnošljivo daleka prošlost. Kad spominješ Ratka Mladića i nesvršenost rata iz devedesetih, to je već neka druga stvar. Taj rat smo doživjeli i preživjeli, i u njemu smo, svaki od nas iz svoje perspektive, vrlo krvavo i učestvovali. Ali čudno je to da je on na neki način danas negdje iza, da je negdje prije vremena 1941. i 1914. Ne, ozbiljno ti to govorim! Iako smo ga doživjeli na svojoj koži, taj rat pripada nekom prethodnom, vrlo udaljenom mitskom vremenu, koje za mnoge kao da se nije ni dogodilo. To dobro možeš da osjetiš upravo na toj nanovo otvorenoj priči s Ratkom Mladićem. Najednom, njega se počinje tretirati kao što bi se nekad davno tretiralo vojvodu Putnika ili vojvodu Stepu. Kao da Srebrenica nije nešto stvarno, ali i kao da ubijanje Sarajeva nije nešto stvarno. Recimo, gledam i slušam Zdravka Ponoša kako gotovo nevino na Mladiću pokušava osvojiti simpatije nekog imaginarnog patriotskog glasačkog tijela. Hvali on haškog osuđenika, upravo kao da hvali vojvodu Putnika, pa o ratu u Bosni 1992. govori kao o nečemu velikom i časnom, što je, eto, tek u srebreničkom finalu pokvareno i ukaljano. Moram priznati da se ne bih tome čudio, ne bih to ni primjećivao, mislio bih o Ponošu ono što mislim o onim srpskim političarima kojima je na srcu životno djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i mirna Bosna. Ali pazi, Rosiću, taj isti Ponoš vrlo je lijepo i gospodski, ne vodeći mnogo računa o tome što će nedostojni o tome da misle, govorio o svojim zagrebačkim godinama, ne dopuštajući da itko pomisli da bi on mogao zatajiti ili prešutjeti to vrijeme i svoje onovremene stavove i emocije. Nije on o tome morao govoriti, ali je ipak govorio. Kao što je jednako elegantno izbjegao kompromitaciju činjenicom da ima konzumirano ili nekonzumirano pravo na hrvatsko državljanstvo. I baš ga briga za glasove! Da mu je bilo do glasova, mogao je indignirano ustvrditi da se u Zagrebu uvijek osjećao kao krme u Teheranu, a da hrvatski pasoš ne bi ni mrtav koristio. Ali ne, jer on vjerojatno i nije takav čovjek. Pa kako onda, majka mu stara, ovo s Mladićem? I kako baš on, general, da ne primijeti da je Sarajevo prethodilo Srebrenici, i da je još u proljeće 1992. nad tim Sarajevom Mladić izgovorio riječi po kojima će i regionalno, i planetarno ostati upamćen, najčuvenije svoje riječi, u kojima je sadržana njegova vojnička strategija: “Velušiće tuci, i Pofaliće, tamo nema srpskog življa mnogo!” Ovo ti napamet citiram, jer sam to slušao u podrumu svoje kuće na Sepetarevcu, i urezalo mi se u sjećanje vrlo snažno. Uključujući i tu Mladićevu pogrešku, jer nisu Velušići, nego su Velešići. A s vojničke strane, koju Ponoš kod Mladića tako hvali, na Velešićima i Pofalićima civilnog življa je bilo mnogo, a vojničkog življa, baš i ne. A u tom civilnom življu Srba je, po prilici, bilo procentualno onoliko koliko i u cijelom Sarajevu. Ako ne i malo više, jer su Velešići i Pofalići na koje je Mladić upućivao svoju artiljeriju bili noviji dijelovi grada, koji su nastajali i rasli između dva svjetska rata, s industrijalizacijom Sarajeva. Te dijelove grada naseljavali su dojučerašnji seljaci iz okolice Sarajeva, koji su na taj način prelazili u radnike i proletere. Među njima, srpskog življa zapravo je bilo strašno mnogo. Sa stanovišta dobrog vojnika, nije uzorno osuti artiljerijskom vatrom po civilnom življu. A sa stanovišta srpskog vojnika na kojeg je, vjerujem, mislio Ponoš, sasvim je ludo osuti artiljerijskom vatrom po civilnom srpskom življu. I otkud onda ta lakoća s kojom predsjednički kandidat dijela demokratske opozicije, bivši general srpske vojske, koji na vrlo gospodski način tretira i svoju hrvatsku domovinu i svoje zagrebačke sentimente, skuplja poene na Ratku Mladiću? Pa, meni se činí i otud što se njemu, kao i većini našeg svijeta, čini da je 1991. bila mnogo prije 1941, pa i 1914, i da o 1991. ne možemo govoriti kao o nečemu što se stvarno dogodilo, nego su sve to odjeci nekih dalekih mitova i nekih davno prošlih bitaka. Ali zašto je sve to tako, duga je priča, koju ćemo, vjerujem, drugi put nastaviti, jer se u međuvremenu neće mnogo toga promijeniti, osim što će sve u razumnoj mjeri biti još mnogo gore.

***

Zabranjeno je urednicima portala da uzimaju ovaj intervju, ili njegove dijelove, da bi ga lijepili po svojim platformama kao vlastiti sadržaj 

Nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo, proživjelo i preživjelo. Europa i Balkan, Hrvatska i Zagreb, Bosna i Bihać – tu gdje sam – kao da gledam rusko-ukrajinski ratni film iz prvog reda i ne mogu mu se oduprijeti, topi se prostor između filmskog platna i partera, film me usisava i postaje moja zbilja.

* * *

Prvoga dana rata u Ukrajini bio sam u Zagrebu. Cjelodnevno opsesivno-kompulzivno praćenje vijesti iz Ukrajine prekinuo sam tek predvečer kad sam krenuo prema klubu Močvara, gdje se imalo odviti muzičko-razgovorno predstavljanje novog albuma čačansko-beogradske braće Teofilović, Element, nedavno objavljenog u Zagrebu. 

Nemalo se ljudi okupilo, ali vlada topla, gotovo obiteljska atmosfera. Braća dvoglasno odgovaraju na pitanja koja im postavljamo Emir Fulurija, Miljenko Jergović, Dubravko Jagatić i ja, no svako malo i zapjevaju. 

Miljenko skreće pažnju na započeti rat, ali i svi mi drugi osjećamo strepnju i ne možemo umaći paradoksu, srazu anđeoske ljepote bratskog pjeva Teofilovića i krvavih vijesti koje su nam tog dana zagadile misli.

Mene je najviše razgalila, jer me je najviše iznenadila, njihova izvedba slovenske narodne pjesme „Lipa zelenela je“, što je bio njihov odgovor na moje pitanje namjeravaju li u svoj repertoar uključiti i neke pjesme koje nisu iz naših južnih krajeva (Makedonije, Kosova, Jugozapadne Srbije, Bosne i Dalmacije), recimo, iz Slovenije i Međimurja.

Lipa zelenela je tam v dišečem gaju,
s cvetjem me posipala, d’jal sem, da sem v raju.
Veje raztezavala k nebu je visoko,
meni pa je do srca segala globoko.

Baš tako: ova „Lipa“ pružila je svoje grane visoko u nebo, ali je također dosegnula dubinu mog srca. Melodija prvih stihova podsjetila me je na jednu drugu pjesmu koju Teofilovići redovno pjevaju, dalmatinsku „Zaspalo je siroče“, ali muzikologija mi nije omela doživljaj – bila je to unikatna pjesma u unikatnom momentu.

* * *

A drugi dan i nekoliko narednih dana rata u Ukrajini proveo sam u Krajini. U Bihaćkoj krajini, u Bihaću, gdje je posljednji rat bio veoma okrutan i njegove su posljedice još uvijek vidljive, čujne i opipljive. – Trideset godina nakon što se izrodio, taj rat je još uvijek živahan. Ustvari, u najboljim je godinama: nije više dijete kojemu treba stalna skrb, nije više ćudljiv i nepredvidiv mladić, neće tako skoro postati nemoćan starac. Zreo je, stabilan, brine sam o sebi, ne namjerava nikuda otići. Spremno prihvaća rat u Ukrajini i živi s njim, štoviše, taj suživot daje mu dodatnu snagu. 

Zato ponavljam: nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo i proživjelo. Je li ga preživjelo? Ako grad čine ljudi, živi i mrtvi, koji održavaju njegov „duh“ – ono što taj grad kontinuirano rekreira i što ga čini, kao prvo, gradom, a onda specifičnim u odnosu na druge gradove – Bihać je preživio, opstao je. 

No, ako „preživjeti“ znači prevladati, pregorjeti – odgovor je niječan. Rat se u Bihaću i Bihaćkoj krajini još uvijek preživa. Koincidiranje početka rusko-ukrajinskog rata i tridesete obljetnice početka našeg rata samo odmaže, i produžava taj proces na neodređeno vrijeme, ako uopće ima nade da mu ima kraja.

* * *

Atmosfera u Bihaću asocirala me je na onu 1991. i 1992. godine. Čudnovata kombinacija duboke zabrinutosti – one koja se uvlači u sve, nijemo rovareći – i lakomislenih nada koje se začas mogu raskrinkati kao puko samozavaravanje.

Nakon što je rat prošao kroz Sloveniju, poharao Hrvatsku i počeo nagrizati Bosnu i Hercegovinu, u proljeće 1992. u Bihaću su se mnogi još uvijek nerazumno nadali da će rat zaobići naš grad ili se zaustaviti na prilaznim cestama i okolnim brdima prije nego što navali. Nadali se i dok je gorjela Bosanska Krupa, na pola sata vožnje od Bihaća.

Silovitost i bešćutnost agresorske ruske vojske, iznenađenost Ukrajinaca onim što se dugo pripremalo, kaos na terenu i još veći u medijima, slike mrtvih na ulicama i svjedočanstva očaja živih u podrumima, neuvjerljivi izrazi sućuti svjetskih moćnika i gospodarâ ratova, uvjerljivi izrazi solidarnosti običnog svijeta… Sve nam je to dobro poznato. I Vladimir Putin, dok cinično obrazlaže „specijalnu vojnu operaciju“ kao nužnu, izgleda mi kao da se narodu i svijetu obraća u programu neke od jugoslavenskih televizija 1991. i 1992.

Kao i onomad, u našoj kući, kod mame, televizor je upaljen cijeli dan. Vijesti se vrte ukrug i tek svakih nekoliko sati pojavi se neka nova vijest, kap-dvije goriva za neumornu mašinu. Nije bolje ni u štampi koju, po običaju, kupujem na kile. Zaboraviti rat na istoku Europe, makar na čas, nemoguće je. A nisam siguran ni da bih to želio.

* * *

Rat onaj i rat ovaj provijavaju kroz svaki privatni razgovor i kroz svaki javni govor. 

Na proslavi Dana Grada Bihaća, 26. februara, dodijelila se priznanja mnogim vrijednim, što mlađim, što starijim kulturnim i društvenim radnicima te znanstvenicima, među njima i ponajznačajnijem Bišćaninu, turkologu i prevodiocu Ekremu Čauševiću. Ali kao i svake godine, priznanja su se dodjeljivala i ličnostima koje su se istaknule u trideset godina starom ratu, a i tri dana star rat, onaj u Ukrajini, bio je prisutan u dvorani bihaćkog Kulturnog centra.

Tako bje i na dvjema priredbama koje su, u Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a, organizirali mahom mlađi povjesničari i historiografski entuzijasti iz udruženja Naša Krajina – naša baština i Veritas historiae. Kako na promociji knjige bihaćkog povjesničara Franje Jurića, Stopama povijesti Bišća, koju je uobličio tipograf i dizajner Almir Ami Kurtović, tako i na predavanju zagrebačkog povjesničara Damira Stanića o Bihaćkoj kapetaniji u 16. stoljeću, referiralo se na rat 1992.–1995. i rat 2022.

Naumpada mi ono Sidranovo (i Kusturičino) pitanje iz Oca na službenom putu: „Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?“ Ako je historia magistra vitae, onda se ne možemo nadati tome, jer ni kulturna povijest Bihaća i Bihaćke krajine, ni povijest svakodnevice od Japoda do današnjih migranata ne bi se mogle napisati izvan okvira vojno-političke historije, bez ratova, nasilja i neželjenih seoba stanovništva. 

Naš je kraj natopljen poviješću. O događajima od prije sto, dvjesto, četiristo ili sedamsto godina priča se kao da su bili jučer. Zato nije iznenađujuće da nam je i godina 1992. – godina koja se vraća, da parafraziram naslov one knjige Slavka Goldsteina o godini 1941. I zato nije čudo da nas rat u Ukrajini tako i toliko pogađa. Kao da je u Bosanskoj Krupi. 

* * *

Prijatelji. Većina su i ratni drugovi. Je li to posebna vrsta prijateljstva ili se može podvesti pod jednu od Aristotelovih odredbi: prijateljstvo radi užitka, prijateljstvo radi koristi i savršeno prijateljstvo kao prijateljstvo radi dobra? O tome razmišljam tek kasnije. Dok sam s njima, samo drugujemo i prijateljujemo. 

Ida i Hari: rijeke važnih tema koje se ne mogu obuzdati, pa na neke bitne teme dolazimo tek u sitni sat, na Harijevu noviju poeziju, spremnu za objavljivanje, i plan za novi maštoviti performans. S Asmirom u komšiluku, u Riveru: tabirimo muke po obrazovanju i kulturi, ali ne fali nam ni stvari koje preskaču preko mukâ i raspiruju optimizam. Kod Dade u ateljeu: novi radovi, jednako dobri kao i oni raniji, i priprema dviju novih izložbi u dva tjedna, jedne u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak, a druge u obnovljenoj bihaćkoj galeriji Una. Irfo i njegovi suradnici u kulturno-društvenom centru KRAK: oživljeni prostor umrle tvornice Kombiteks u Hatincu, koji bi se sasvim dobro uklopio i u neki njujorški, berlinski ili tokijski kvart. 

Toliko dobrih stvari, svježih ideja, pozitivne energije. U nekoj drugoj sredini to bi stvaralo čuda, a ovdje je, čini mi se, čudo da toga uopće ima, jer dok se drugdje kreće iz plusa ili barem od nule, ovdje se svatko kome je stalo do kulturne nadgradnje mora izboriti za nulu i tek onda vidjeti kako dalje. 

Večer nakon promocije knjige, u Paviljonu sa Franjom, Dadom, Ivanom, Markom, Amijem, Lejlom, Husom i Ekremom. Da netko popiše tko smo, odakle smo i čime se bavimo, postavilo bi se pitanje tko nas to sastavi. Naravno, zanemarimo li da smo u Bihaću i radi Bihaća. A jutro nakon toga, u Podroomu, kod Dine, sa Sanelom, Mensurom, Šejlom, Suzanom i Murisom, šulkolegama iz famozne gimnazijske maturantske generacije ’92./’93. Nije da ne tjeramo šegu i da se ne smijemo, ali svako malo, eglenisanje se navraća na rat, onaj naš. Bile su to ipak najbolje godine naših života, kao i najgore. 

* * *

Nekoliko mjeseci prije odlaska u Bihać i u Bihaću čitao sam poeziju velikog irskog pjesnika Patricka Kavanagha. Točnije, borio se s njom, zbog njezine slojevitosti i mog nedostatnog engleskog, ali sam u toj borbi i uživao. 

U njegovim Sabranim pjesmama – koje mi je, kao i mnoge druge ranije neotkrivene i dragocjene knjige, poklonio moj kanadski prijatelj Michael George – na jednu sam se pjesmu stalno vraćao, a to je pjesma „Beyond the Headlines“, koju je Kavanagh napisao u Dublinu 1943. godine. Nije mi dala mira, takva irska i engleska, pa sam je prepjevao na naš jezik, pazeći na izvorni ritam i rimu, ali čitajući je sa svoga gledišta, ratnog. Evo što sam otkrio iza naslovâ o ratu u Ukrajini:

Vidjeh tad let gusaka divljih
k Mariupolju, u jasnom jatu V-stila,
i znadoh tad: taj let izmara ratna krila,
a laž gubi bitku od misli dobrih, življih.

Ni strah, ni smrt – kažem duši to.
Metežno doba tek je zveket prazne kante,
jer ti sudiš nam, dušo, komandante.
Tek oni Bogu vraćeni spašeni su.

Možda bi za bolje razumijevanje ove Kavanaghove pjesme bilo važno to da se „divljim guskama“ (wild geese) u Iraca naziva one irske vojnike koji su se od sedamnaestog stoljeća nadalje borili u raznim ratovima na strani francuskih, austrijskih, španjolskih, poljskih i ruskih armija, ali ja sam tu notu sasvim utišao u prepjevu. Moje divlje guske su ptice koje zamasima svojih krila mogu razmahati razne metafore i alegorije. 

Budući da je riječ o prepjevu, a ne o prijevodu, moje divlje guske 2022. godine lete u ukrajinski Mariupolj, a ne u irski Inchicore kao Kavanghove divlje guske 1943. godine. Što mi se pritom dalje slučilo neka svatko dalje imaginira na svoj način, iz svoje perspektive, jer ta pjesma zapravo nije više ni Kavanaghova, ni moja. 

Međutim, ipak bih dodao nešto (o) ovoj pjesmi. Već u prvom čitanju, a osobito kad sam je prenosio u hrvatski jezik, zadnji stih podsjetio me je na završne stihove pjesme „Čovek sa mesecom u očima“ Đorđa Balaševića, koja mi je od 1993. godine najdraža, ako je to prava riječ, a svakako najpotresnija ratna i antiratna pjesma koju sam ikad pjevanu čuo:

Ne znaš ti, nema oslobođenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj prvi pogođeni,
a svi su drugi večni taoci košmara.

Rekoh: najdraža, najpotresnija. A rekao bih i da je najtočnija, jer u ovoj strofi Balašević točno opisuje ono što sâm nisam nikad umio opisati, a što me prati ravno trideset godina, od 19. lipnja 1992. godine, onog dana kada sam u Bihaću preživio smrt.

Kavanaghov je stih daleki odjek toga: Only they who fly home to God have flown at all. Samo oni koji se utječu Bogu utekli su skroz. Ili, rečeno na divljiji, guščji način: samo oni koji lete natrag k Bogu uspjet će posve odletjeti.

* * *

Baveći se Kavanaghovim guskama, sjetih se da su guske imale određenu ulogu i u povijesti Bihaća. Dok su Rim guske spasile, Bihać su, izgleda, uništile, odnosno doprinijele jednom od njegovih uništavanja.

Riječ je o legendi kojom se, uz čvrste fakte, objašnjavalo osmanlijsko osvajanje dotad habsburško-hrvatskog Bihaća 1592. godine. U kultnoj knjizi Bihać i Bihaćka krajina, objavljenoj 1890., Radoslav Lopašić to je opisao ovako:

„Pisci, koji su o dogadjajih ovoga doba u Hrvatskoj što zabilježili, kao što su: Ištvanfy, Megiser, Valvasor, pripoviedaju kao o nekom čudu, kako je god. 1587. doletjelo nad Bihać neizmjerno jato divljih gusaka i pataka, tako, da se njimi sva Una napunila i obližnja sela pokrila. Medju pticami nasta ljuti boj i pokolj, te ih je mnogo tisuća zaglavilo. Gladno žiteljstvo u Bišću dobije tako mukte dobre hrane, dok iza nekoliko dana na jednom dignu se i guske i patke u jedan mah poput oblaka u vis i odlete bez traga. Ovo se tumačilo kao neko zlo i da će Bihać do skoro pasti. Po svoj prilici, da su kobne guske i patke bile i ponešto krive, da se iza toga opet, kao što g. 1578. stalo razmišljati i razpravljati kod krajiške uprave o napustu Bišća, dok konačno ne prevlada struja, da se Bihać i nadalje brani i stara tvrdja i pored žestokih turskih navala ne napusti.“

* * *

Ne mogu se pohvaliti da sam načitan ukrajinske literature. Izuzev Tarasa Ševčenka i Gogolja (kojega svojataju Ukrajinci i Rusi), nisam čitao gotovo ništa ukrajinsko. Ali mogu reći da sam se naslušao ukrajinske muzike, prije svega ukrajinskih narodnih pjesama u sovjetskim i američkim izdanjima. Opterećen ukrajinskom žalošću, izvukao sam ih iz svoje fonoteke i slušao ih, ne bi li mi razblažile gorke vijesti. 

Za uho mi je zapela jedna pjesma koja mi se i ranije sviđala, ali mi je sada, kad sam pronašao i izučio stihove, zazvučala drugačije i važnije. I zbog Kavanagha, i zbog ornitološko-militarističkih razloga. Чуєш, брате мій, „Čuješ, brate moj“, koju se naziva i Журавлі, „Ždralovi“:

Čuješ, brate moj,
dragi druže moj,
odletio sivim tragom
vrtlog ždralova. 

Nisu divlje guske, nego su ždralovi, ali poletjeli su u istom smjeru.

* * *

Kada se nekome sve povezuje i spaja ili mu se pojavljuje previše „slučajnosti koje ne mogu biti samo slučajnosti“, to može biti znak određenog psihičkog poremećaja. Ali zapisat ću još nešto, pa neka svatko primi to kako hoće.

Kad sam odslušao sve svoje ukrajinske narodne pjesme, i to nekoliko puta, zavrtio sam na Youtubeu nešto modernije ukrajinske muzike, uglavnom iz sovjetskog perioda. I na što sam naletio? Evo, opet na divlje guske: 

Odletjele divlje guske,
odletjele u nedjeljni dažd…

Pjesma Ой летіли дикі гуси nije narodna; stihove je 1969. napisao Jurij Ribčinski, a uglazbio ih je 1972. Igor Poklad. Ali narodnom je, rekao bih, postala jer, vidim i čujem, pjevali su je mnogi u raznim prilikama. Meni se najviše dopala izvedba Nine Matvijenko iz 1979. godine, koja kao da je ispala iz onodobnog krapinskog Festivala kajkavskih popevki ili ilidžanskog Festivala narodne muzike. Pjesma je, očito, u Ukrajini i drugim zemljama bivšeg SSSR-a bila i ostala popularna, a meni je postala, takoreći, hit. 

* * *

Sedmicu dana nakon zagrebačkog nastupa braće Teofilović i početka rusko-ukrajinskog rata – opet u Zagrebu – istražujem onu slovensku „Lipu“, jer me pomiluje barem jednom dnevno, pa bi bio red da je izbliza promotrim. 

Probijam se, koristeći se raznim pomagalima, kroz šumu informacija i na prvom proplanku nalazim da „Lipa“ nije narodna pjesma, nego je te stihove napisao slovenski pisac, kompozitor i političar Miroslav Vilhar (1818.–1871.), a uglazbio ih je Davorin Jenko (1835.–1914.), skladatelj slovenski, ali i srpski, jer je, poslije Beča, radio u Pančevu i Beogradu, gdje je, među ostalim, u sklopu kazališne predstave „Markova sablja“ uglazbio pjesmu Jovana Đorđevića „Bože pravde“, koja je postala, a i danas je srpska himna. (Nije li interesantno, u kontekstu naših jugoslavensko-postjugoslavenskih historija, to da je himnu Srbije komponirao Slovenac te da je hrvatsku himnu „Lijepa naša“ komponirao Srbin, Josif Runjanin?) 

A onda nailazim na članak slovenske novinarke Ane Svenšek, u kojem ona izvještava o koncertu ljubljanskog Akademskog pevskog zbora 12. prosinca 2021., kojim je obilježena osamdeseta obljetnica najvažnijeg koncerta tog zbora, onog održanog 12. prosinca 1941., u vrijeme talijansko-fašističke okupacije. Na tom zadnjem koncertu prije raspuštanja zbora, pred publikom koju su velikim dijelom okupili aktivisti Osvobodilne fronte, otpjevana je i „Lipa“, a Bogo Gorjan, tadašnji đak, kasnije je zapisao:

„Koncert je potekal v čudovitem vzdušju, ljudje so bili ganjeni in navdušeni. Vsaka pesem je bila pospremljena z mogočnim aplavzom. Dokler ni na koncu zbor zapel ‘Lipa zelenela je’. Takrat je v dvorani zavladala neverjetna tišina. Ljudje so ob zvokih te pesmi dobili solze v oči, molčali so vse do konca. Ko je zbor končal to pesem, je sledil ganjen aplavz in pozdrav. Vse skupaj je izzvenelo v mogočno slovensko politično, uporniško in kulturno manifestacijo ter istočasno demonstracijo proti italijanski okupaciji. Šele pozneje smo se zavedali, da je bila to kot poslovilna pesem pred kulturnim molkom.“

Ta je izvedba, nasreću, skrivećki snimljena, pa se može i danas poslušati. Slušam je, zamišljam onu naelektriziranu dvoranu i one Ljubljančane i Ljubljančanke nabujalih srca i očiju punih suza te se ježim kao što sam se ježio slušajući Teofiloviće 24. veljače 2022. 

Spavaj, spavaj, ljubica, večno ne boš spala,
nova pomlad zelena nov bo cvet pognala.
Zopet bodo ptičice, ptičice vesele
pesmi nam prepevale, pesmi žvrgolele.

Ne znam je li pjesnik Vilhar htio u lijepe slike utkati ikakvu alegoriju. Znam, pak, da pjesme imaju vlastitu sudbinu, mimo pjesnika i pjevača. Tako je jedna nježna, benigna, pastoralna pjesma, u samo nekoliko minuta 1941. godine, postala borbena pjesma. Tako se i meni, u samo nekoliko dana 2022. godine, u strepnji pred ratom i čežnji za mirom, „Lipa“ pretvorila u borbenu miroljubivu pjesmu – odletjela iz Ljubljane i Zagreba, preko Čačka i Beograda, u Krajinu i Ukrajinu, skupa sa ždralovima i divljim guskama. – Rat je neizbježan.