U maloj ulici na Bistriku koja se kao korito presahle rijeke provlači između načičkanih mahalskih kuća, žuti se i kuća Ram Jašara, koji je davnih dana iz kosovskog gradića Junika došao u Sarajevo. Na velikom žutom zidu njegove kuće, kao nakrivo zalijepljena markica, stoji broj sedam.

U uskoj sobici odmah do ulaznih vrata, na uskom vojničkom krevetu, svakoga dana od šest sati poslije podne pa do šest ujutro preleži Galjan Pašić, zvani Maljan.

– Galjane, Maljane – dobacivala su za njim mahalska djeca. 

Nije mu slučajno dat nadimak Maljan: od malog prsta na nozi pa do kose na glavi zarastao je u bujne crne malje. 

Prošlo je ravno šest mjeseci kako je ostavio selo Giljevicu, smješteno pokraj bistre krivudave Vape. Niklo tu na beskrajnoj pešterskoj visoravni, sa bijelim šiljavim krovovima, sa tri strane okruženo klečjem i brezama, dočekuje i ispraća surove pešterske zime, kao što se dočekuje i ispraća nemio gost, koji znao zasjesti pod prozorima pa nikad da ode. 

Ovo je vrijeme kada se dolje ispod sela žute strništa. Zna to dobro Galjan: tu je prvi put, još kao dječak, mahnuo kosom a za njim se stali naslagati jedri otkosi ječma. I tako godinama.

Nedjelja je, neradni dan. Napolju neumoljivo pada kiša. Nošena vjetrom, često zapljusne prozorska stakla. Niotkud ne dolazi graja mahalske djece. Niz oluk zveči voda. Veliki kuhinjski sat bije iz stare vitrine: tik, tak, tik, tak…

Galjan zabio glavu u mek jastuk. Pred očima mu majka – nosi mu kajmak u kalici. Sestra Fana pepelom pere štruglju. Babo na kladi šilji kolac.

Oktobar, najljepši mjesec na Pešteri; vode su čiste i hladne, a na Kujovoj česmi, svakoga dana s akšamom, toči vodu lijepa Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića iz zaseoka Jevreče. Danima je Galjan sjedio skriven u kamenjaru, nedaleko od vode, i netremice pratio svaki njen pokret. 

Ni sam ne znajući šta ga ponese – krenu. Izašao je pred nju i zaustio da joj kaže ono što je danima smišljao samo za nju. 

Ona spusti sudove. U prepunjenom bronzinu prevrtalo se zalazeće sunce. 

Čekala je, ali Galjana izda grlo. Ni riječ nije uspio izgovoriti. Sve što je Nafija čula bio je nerazgovijetan šapat, te ona ponovo zgrabi sudove i nastavi puteljkom prema katunu, gipkajući se u kukovima kao jabukov fildan na vjetru…

Galjan skoči iz kreveta koji zapišta kao ranjenik, pa ponovo sjede na tvrdu ivicu, uhvati glavu među ruke i petom stade cupkati u patos. 

Mrak i tjeskoba. U sobi vonja memla. 

„Proklet je ovaj grad“, razmišlja Galjan. „Kad ulicom idem – žene gledaju u mene kao u čudo, ja gledam u njih ko otkupljivač Sajka u Karajukića Bunarima u debelu jagnjad. Gledamo se, a ne progovaramo.“

Jest jednom jedna dugokosa plavuša nešto mu rekla dok su se mimoilazili na uglu kod samoposluge pod Bistrikom, ali, niti je razumje, niti joj šta odgovori… Kada se okrenuo da još jednom pogleda duge plave kose niz njena ramena – sretoše im se pogledi, te brže-bolje nastavi kud bijaše naumio.

*

Pričalo se u građevinskom preduzeću „Put“ da nikada nijesu imali snažnijeg i boljeg radnika od Pešterca Galjana. Nije se mogao umoriti. Jednoga dana, dok su tovarili cijevi na kamion, priđe mu poslovođa Harun Katica:

– Samo tako – veli mu – pa ću te dogodine poslati na kurs za mašinistu. 

Galjanu umalo ne ispade cijev iz ruku:

– Mašinistu?! 

Poslovođa Harun klimnu glavom i potapša ga po ramenima. – Samo ti radi – veli mu, pa izvadi notes i olovku, nešto pribilježi i ode.

„Vozit ću buldožer ko Džafer iz Pazara kad je probijao put kroz Pešter“, radovao se kao dijete.

Nijesu to više bile teške betonske cijevi, već tanki ljeskovi prutovi koje je Galjan sa još jednim, njemu dobro sličnim – Mato Fršula iz Kiseljaka – s lakoćom nabacivao na kamion.

*

O drvenom klinu na vratima visi njegova mala plava torba „Sport“. To mu je sve što ima u toj sobici i cijeloj kući.

Gazda je nekakav dobar i pošten čovjek. Pekar. Kad naveče dođe s posla, zamiriše pogača. Gazdarica Zahida je mnogo mlađa. Reklo bi se – koliko je od Galjana starija, toliko je mlađa od gazde Rama. A lijepa žena i držeća. Ima, kao jesenje nebo iznad Pešeri, plave oči. I često ga pogleduje. Kad god se Galjan po podne, u povratku s posla, kaldrmisanom ulicom primiče kući pod brojem sedam – sa prozora ga sretaju njene oči.

*

– Kuc, kuc, kuc – začu se na vratima Galjanove sobice. 

On skoči; slutio je čija to ruka kuca, ali ipak upita:  – Ko je? 

– Zahida je – začu se nježan i umilan glas sa druge strane. 

Galjan otvori. 

Tanka haljina pribijala se uz njene nabrekle buti. 

Napolju je stezala noć. Gazda Ram će tek za dva sata s posla. 

Prvo je ona sjela na krevet, a onda i Galjan. Ne usuđujući se da bilo šta progovori, gledao je tamo prema vitrini iz koje je udarao sat.

Čudno mirišu ove varošanke, kao da su im njedra puna kadifa. Na Pešteri kada sretneš djevojku – lijepo zamiriše jomuža.

– Šta ćemo, momak, za kiriju? – zacakliše dva plava oka u čiju je dubinu Galjan propao kao u more. Više nije razmišljao o Giljevici, o toru i ovcama – svuda po njemu bile su Zahidine ruke, nježne i tople.

*

Samo što se gazdarica vratila na sprat neko otvori kapiju. Bio je to gazda Ram. Kao pokošen, spusti se na prvu stepenicu: – Šteta, šteta… – vrtio je glavom i pljuckao ispred sebe. Svuda oko njega širio se miris pečenog hljeba. – Šteta – još jednom ponovi kada se, kao i svaki put kad bi začula kapiju, pomoli njegova Zahida.

– Hajde, bujrum, hadžija – začu se njen umilni glas, mek kao pamuk. 

– Šteta, šteta… – nije prestajao gazda Ram.

– Šta se desilo? – iskorači Zahida na hajat.

– Sada, tu na ulici, sretoh Zaima Šilja, pa mi reče da je danas umro Halim Gobeljić. Znaš, bili smo kao braća. A znao sam, čim sam sinoć sanjao da mi izgorješe i kuća i pekara, neki će golem belaj udariti.

Galjan je slušao u svojoj sobi i ćutao kao zaliven. 

Gazda Ram se peo uza stepenice, pridržavajući se za rukohvat. Za njim je, kao mačka, išla Zahida.

Donijela mu je bokalčić hladne vode i tablete. Iscrpljen i tužan, otišao je u krevet prije nego obično. Još jednom je ponovio: – Šteta… – a onda ga savlada umor.

Njegovo ujednačeno hrkanje spustilo se i do Galjanove sobice, te i on usni.

*

Sutradan, Galjan je ranije došao s posla. 

Na vratima ga, sva uplakana, dočeka Zahida: – Mom jadnom Rami pozlilo. Odvukli su ga na Koševo, nešto je oko srca.

– Štreta – dočeka Galjan i zamače u svoju sobu.

Za njim je ušla i Zahida.

*

Iste noći, negdje ispred zore, umro je Ram Jašar, pekar sa Čaršije. U cijeloj sarajevskoj kotlini nije bilo niti boljeg pekara, niti poštenijeg čovjeka. Ne kažem to zato što ga niko nikada više neće sresti, niti okusiti njegov hljeb. Kažem to istine radi, i hljeba koji smo godinama jeli iz njegovih ruku. 

Sutradan klanjana je dženaza. Skoro sva Čaršija izašla je na Alifakovac. I kada je imam Rahim Kozadra izgovorio: – Da mu Allah džellešanuhu podari lijepi džennet – džemat uglas dočeka: – Amin!

*

Na gornjem spratu kuće pod brojem sedam u maloj ulici na Bistriku, Zahida je danima držala otvorene prozore. 

I dok se na groblju na Alifakovcu polako slijegala Ramina humka, poslije četrdeset dana od njegove smrti, iznad vrata pekare gdje je pisalo Pekarska radnja „Junik“, vl. Ram Jašar, osvanuo je novi natpis: Pekarska radionica „Pešter“, vl. Galjan Pašić.

*

Iste jeseni, kad je umro gazda Ram Jašar, osušio se veliki kesten kojega je davno donio iz Junika i posadio tu, pod svojom kućom na Bistriku. Njegova široka krošnja bila je mali Ramin zavičaj. Pod njom je nerijetko sjedio, pio kahvu, pušio i pogledivao u njene grane kao u ruke koje se spremaju da ga zagrle.                          

*

Prosjak Adem nije bio na Raminoj dženazi, ali je nastavio dolaziti svaki dan u pekaru po svoj somun i bez zahvaljivanja izlaziti iz nje. Smatrao je da mu i dalje pripada ono na što ga bješe navadio pekar Ram. Adem je nekada bio imućan gazda na Čaršiji, ali mu kola okrenula nizbrdo. Za to su krivili konobaricu Rasemu iz kafane „Višegrad“, nju koja ga nije puštala dok zadnju paru ne iscijedi iz njegovog džepa. On nikog nije krivio. Polako bi ušao u pekaru, oslonio štap uz bank i čekao svoj somun. Promicao je Čaršijom pognute glave, ne primjećujući nikoga. Nije želio ni njega bilo ko da primijeti. Išao je naprijed, bez zaustavljanja. Išao ni sam ne znajući kud. Bio je otkinut list kojega je vjetar nosio čaršijskim ulicama. I malo je ko, od onih koji su ga sretali, znao da je taj, sada oronuli starac i siromah, bio jednom pojednom gazda.

*

Jedne večeri dok je padala jaka kiša i u oluku zvečala voda, kao one (večeri) kada je u njegovu sobicu ubasala gazdarica Zahida, Galjan umoran zaspa i usni čudan san: Nastupa noć. Zlati se vedro jesenje nebo nad Giljevicom i vjetar kao konjčić poigrava pešterskim poljima. Svici, razasuti na sve strane, sijevaju kao žarovnice. U barama Brajovog potoka krekeću žabe. U Kačarskim katunima – graja. Pjeva se i svira. Daleko na vidiku, prema Koštan planini, štrče vrhovi visokih breza, kao vojnici pod oružjem. On ide selom. Žuri svojoj kući. Na prozorima izviruju djevojke. Jedna mu trči u zagrljaj. To je Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića. (Noć, mjesečina, tišina i topli rumeni obrazi Nafijini. A onda kolo. Sviraju braća Brulići. Razigrani Pešterci savili šareni obruč i podvriskuju. U lijevom ćošku gornje kolibe – đerdek. Titra plamičak na fenjeru kao da namiguje. Sjene poskakuju kolibom kao zečevi. Na, samo za njih prostrtom dušeku, lijepa Nafija ko od majke rođena. Pred kolibom pjevaju djevojke: „Var se, var se, ne prevar se! Noćas će te poljubiti, sutra će te prevariti…“

A onda se san najednom lomi i vraća ga na Bistrik. Zahida se preudala za Hamu sajdžiju, onoga koji je često navraćao u pekaru i svaki put žalio za gazdom Ramom. 

Najednom vidi Zahidu kako leži uz Ramin mezar. 

Prosjak Adem i dalje dolazi po svoj somun. Svaki put u isto vrijeme.

Probudile su ga riječi Nafijine. – Ustaj, danas kopamo temelje za novu kuću!

Galjan otvori oči i brzo ih zatvori. Iznad njegove glave siktala je Zahida:

Diži se! Onako star i bolestan Ram bi već izbacio prvu turu, a ti još spavaš! Hoćeš hljeba s gotova?! E ne može! Ovo je grad! Grad je ovo, Pašiću!

Galjan polako ustade, bez riječi obuče isto ono odijelo u kojem je došao sa Pešteri, prebaci svoju torbu preko ramena i kao svaki putnik namjernik okrenu s konaka. Njegova široka ramena izašla su kroz kapiju i zauvijek zamakla niz usku ulucu na Bistriku.

*

Danima je na vratima Ramine pekare na Čaršiji – svi su je još uvijek tako zvali – visio žuti katanac. Danima je Zahida kao uramljena slika stajala na prozoru i, kao nekada, čekala da se Galjanova kovrdžava kosa pojavi na dnu ulice. 

Nije se pojavljivala. I Zahida se, jednoga predvečerja, vrati u njenu i Raminu sobu, smiješa Ramine tablete i od njih spravi lijek za svoju tugu.

U maloj ulici na Bistriku, u kući pod brojem sedam, što kao nakrivo zalijepljena markica stoji na žutom zidu, nikada više nije zamirisala pogača.

Fotografije treba opisati da bismo znali što se na njima nalazi.

Na prvoj, snimljenoj u dvorani za službene ceremonijale, ona sjedi s jedne, on s druge strane stola. Njezina je ruka ispružena prema njemu, on je drži, kao da joj izjavljuje ljubav ili kao da je stigla neka loša vijest, pa jedno drugom obećavaju da će usprkos svemu ostati zajedno. Žensko lice vrlo je lijepo i izražajno. Ostavlja dojam izmučenosti, teških briga i ozbiljnog života, kao što to biva na slavenskim i ponekom nordijskom licu svijetle puti, uokvirenom plavom kosom. Njegovo lice bezizražajno je lice muškarca u ratu. Oboje gledaju ravno u objektiv. Dvorana u kojoj se nalaze u kontroliranom je neredu. Na kafe stoliću iza njih, ili na stoliću za baklave, leži nekakav vrlo obiman spis. Na naslonu historicističke sofe, spremne kao za selidbu, dvije su crno-bijele fotografije. Na jednoj je on. Ne vidi se tko je na drugoj. Na zidu je pejzaž, proplanak, nebo i oblačići. Svjetiljka sa sjenilom je uključena. Ona baca jedino vidljivo svjetlo u prostoriji. Ostali izvori svjetla su skriveni. Dvorana je poluzamračena, kao da vlada redukcija struje. Svjetlo i dvije šake, muška i ženska, položene na stol, kao u zavjetu, sugeriraju ritam i smisao zbivanja.

Na drugoj fotografiji opet oboje sjede. Ona na rubu sjedala, on je grli desnicom. Šaka mu djeluje krupno i snažno. Ona je u pripijenoj tamnoj odjeći, haljini možda, ili u odijelu, ne možemo to vidjeti, ali opet vrlo lijepo izgleda. On je, kao i na prethodnoj fotografiji, u vojničkih hlačama i majici američkog marinca. Vrlo je sitan, što manje uočljivim biva jer na obje slike sjede. Ne vidi se gdje je ova fotografija snimljena, ali iz načina na koji je snimljena, iz svjetla, boje, savršene simetrije boja i oblika, izbija duh modnih editorijala. Ovo je slika od dvije slike: na jednoj ona, osviještena modna ikona, ikona stava, Penelopa naših dana, savršeno izvijenog tijela, prelijepih šaka, s licem ukrajinske svetice, iza čije ljepote stoje tisuće mrtvih dječaka, koji su izginuli braneći zemlju, a da nikada nijednu nisu ljubili, žena čija je odjeća savršena i kad je nevidljiva, dok je na drugoj fotografiji, koja kao da je snimljena u dvostrukoj ekspoziciji, on koji izbija iz pozadine, pojavljuje se kao zaštitnik, grli je, prihvaća njezinu noćnu moru kao svoju vlastitu stvarnost…

Na trećoj slici, modno najosvještenijoj, ispred uništenog aviona – donedavno najvećeg na svijetu, na kojemu se vide ukrajinske boje, među vojnicima razbacanim kao da su od kositra, kao da su ugašeni robokapovi, ona jedina je živa, u senzacionalnom plavom kaputu, vrlo jednostavnom, koji naglašava izvanrednu vitkost njezine figure. Ta vitkost na ovako dobroj fotografiji, s ovakvim kontrapunktom u ratnoj scenografiji, nije više samo fizičke naravi. Ta vitkost je metafizička, u njoj se, u toj vitkosti, očitavaju duh i životno iskustvo te žene, njezina briga za bližnje, za domovinu, za ljudskost u svijetu. Ovo je savršena modna fotografija. I kao takva, savršena je laž. Jer svaka je fotografija u svom zaustavljanju, usmrćivanju stvarnosti zapravo laž. Ništa nije kao na slici, premda je sve kao na slici. A laž nad lažima upravo je modna fotografija: na njoj se vidi nemoguć svijet. Kaput sa slike, naime, nikome neće stajati tako lijepo kao što stoji dami na fotografiji. Čak ni njoj u stvarnosti taj kaput ne stoji kao na fotografiji.

Četvrta je fotografija naslovnica magazina Vogue. Na njoj Olena Zelenska sjedi na stubištu ceremonijalnog objekta, uz historicističke stupove od mramora, između kojih je zaštita načinjena od vreća s pijeskom, samouvjereno je nagnuta prema naprijed, podlaktice je položila na stegna, ispreplela je prste, i gleda u objektiv pogledom koji više nije onako ranjiv kao na prethodnim slikama. Snažna i samosvjesna, ona je slika žene novog doba. U svakom vremenu, pri svakoj kolektivnoj tragediji, modni i lajfstajl magazini pronađu po barem jednu takvu ženu novog doba. Rat u Ukrajini prvi je, međutim, rat u ljudskoj povijesti, prvi u produženom našem dvadesetom vijeku, u kojem je vidljivo samo dvoje protagonista: Volodimir Oleksandrovič Zelenski i njegova žena Olena Volodimirivna Zelenska, rođena Kijaško. Svi drugi, uključujući tisuće, stotine tisuća ukrajinskih vojnika, ali i civila, građanki i građana po mrcvarenim gradovima i zaklanim selima, uglavnom savršeno su nevidljivi. U prvih pet mjeseci rata nismo upoznali još nijednog građanina Kijeva ili Harkiva. Zašto? Postoji razlog.

Ove četiri fotografije navele su republikansku političarku, vjernu sljedbenicu Donalda Trumpa, Putinovog prirodnog saveznika i prijatelja, da odnekud iz dubina te strašne američke provincije pravednički zagrmi kako bi odmah trebalo ukinuti Ukrajini svu vojnu pomoć. Jer gledajte samo što oni rade, slikaju se za Vogue! Nisu mnogo bolje bile ni reakcije velikih američkih medija. A i mi smo se, ovdje u Europi, počeli češati, kao da smo iritirani lošim sintetičkim tkaninama naše sasvim ne-vogueovske konfekcije. Nijedna fotografija rata u Ukrajini nije tako uznemirila publiku kao ovaj modno-ratnički editorijal Olene i Volodimira Zelenskih.

I možda je najbolje, kao i uvijek kada je o kolektivnoj nelagodi riječ, da govorimo o vlastitom doživljaju. Kada sam vidio te slike – Ana mi ih je pokazala čim su se pojavile – doživio sam vrlo snažnu senzaciju srama. Onakvog kakav neko skrušeno čeljade, pretpostavljam, osjeti pri pogledu na pornografsku sliku na kojoj se zbiva nešto za što ono nije imalo prethodne svijesti da postoji. Prvo što sam vidio bio je taj kaput. Ali od kaputa više me je iritirao izraz lica te žene. Patnja i zabrinutost ne pokazuju se u modnim editorijalima. Smijeh bi mnogo manje iritirao. I taj njegov čarličaplinovski outfit koji se nikad ne mijenja! Pa kako mu nije neugodno biti u toj krivotvorini vojne uniforme, pored nje koja je tako savršeno izdizajnirana i odjevena?

Poslije sam, međutim, shvatio da je problem u nečemu drugom. Meni, kao i priglupoj američkoj republikanki, smeta što su se Volodimir i Olena, to dvoje jedinih prepoznatljivih lica rata u Ukrajini, fotografirali u modnom editorijalu. To nam djeluje kao izdaja i prevara. Kao što prosjak mora biti odrpan i prljav, jer nitko neće udijeliti nekome tko se upravo okupao i obukao najskromniju, ali ipak čistu i pokrpanu odjeću, tako predsjednik napadnute zemlje i njegova supruga moraju izgledati kao da su u smrtnoj opasnosti. Ustvari, oni uopće ne smiju voditi računa o tome kako izgledaju. A ovdje je njezina frizura još uvredljivija od njezina savršenog kaputa. I u potpunoj je opreci s tim mučeničkim izrazom lica. Kao da je u svakom tom prolasku fen-četke kroz kosu stradalo po nekoliko stotina nevinih ukrajinskih dječaka, pokošenih sada ne više samo ruskim rafalima, nego i potezima frizera, koji se pojavio u trenutku kad friziranju nije vrijeme ni mjesto.

Promatrač tuđe nesreće je cinik. Čak i kada je prividno empatičan, čak i kad ne može da spava od tog silnog stradanja, i kad stradalniku šalje bogatu pomoć u hrani, lijekovima, higijenskim ulošcima i topovskoj municiji, i tada promatrač tuđe nesreće pomalo je cinik. Valjalo bi imati svijesti o tom cinizmu. Jer doista, cinično je očekivati od Olene Zelenske da bude ružna, raščupana i podbuhla, jer njezina zemlja nečuveno stradava i jer su upravo u ovom trenutku tolike ukrajinske žene sa stanovišta Voguea i sa stanovišta sviju nas, empatičnih zapadnih cinika, ružne, raščupane i podbuhle. Drukčije, naime, ne mogu biti po skloništima i podrumima, u podzemnim željezničkim stanicama i u skloništima, gdje se pokušavaju zakloniti pred ruskim napadima. Ružnim, raščupanim i podbuhlim čini ih, naravno, i to što žive u svijetu bez budućnosti, što čekaju hoće li im se sinovi, braća i očevi živi vratiti s linije, ili će umjesto njih stići sms-poruka, koja danas zamjenjuje telegrame koje je nekada slalo Ministarstvo obrane, glavni stožer, informativna služba, u kojima piše da je netko njihov hrabro i junački žrtvovao svoj život obrani domovine. Razlika je, međutim, u vrednovanju te činjenice. Naime, dok je za Vogue ružnoća, raščupanost i podbuhlost ratnih žrtava apsolutna diskvalificirajuća stvar, jer u svijetu Vogue estetike i etike ružnoće i raščupanosti ne smije biti, u svijetu empatičnih cinika ne smije biti Olene Zelenske koja sebi dopušta da ne bude ružna dok njezina zemlja strada. Problem je, međutim, što su upravo empatični cinici publika Voguea. A onda i što je zapadna civilizacija danas civilizacija Voguea. Zašto u ovih pet mjeseci rata nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca? Čak ni mrtvoga Rusa? Zašto nismo vidjeli nijedno gelerima granata ili rafalom izmasakrirano ukrajinsko dijete? Takvo prikazivanje rata je po svršetku rata u Bosni i Hercegovini strogo zabranjeno. I nema medija koji će prekršiti zabranu. Objašnjenje: na taj se način čuva dostojanstvo žrtve. Dostojanstvo duha koji je pribivao u onome izmasakriranom djetetu. Ili to, možda, baš i nije tako? Možda se tim sakrivanjem leševa, sakrivanjem ljudskih rana i krvi, pa čak i suza ljudskih, uspijeva sačuvati unutarnji mir i izvjesna emocionalna distanciranost građana naših zemalja u njihovom odnosu prema ratu u Ukrajini? Meni se, naime, čini da je upravo o tome riječ. Jer ništa rat u Bosni i Hercegovini nije na takav način moglo učiniti ratom svakoga onog čovjeka koji je na Zapadu taj rat gledao na svom televizijskom ekranu, kao sve te slike krvi, kasapljenja, mrcvaranje, ubijanja. Ništa kao prizori snimljenog masakra nije tako angažirao Amerikance i Europljane na reakciju. Da nije bilo tih slika i da nije bilo nekih hrabrih fotografa i snimatelja, koji su radili za velike agencije i televizijske kuće, žrtava bi nesumnjivo bilo mnogo više. Za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više su učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda. 

Ali takve slike iz Ukrajine ne dolaze. One su naprosto zabranjene. Pa zašto onda tako zazorno i uznemirujuće djeluju opisane fotografije za Vogue, na kojima su Olena i Volodimir Zelenski? Vjerojatno zato što te slike prikazuju neku skrivenu istinu. Uznemirujuće su samo fotografije koje prikazuju istinu. Većina drugih prikazuju laž, jer fotografija je, ponovimo to, medij koji je laž doveo do savršenstva. Fotografija je gotovo uvijek slika laži koja izgleda kao istina.

Moguća je istina da fotografije Olene i Volodimira Zelenskog, na kojima to dvoje ljudi izgledaju onako kako bi izgledali mnogi naši predsjednici i njihove žene, e da ih je naumio fotografirati neki dobar modni fotograf, predstavljaju jedinu opoziciju slikama krvi i razorenih ljudskih tijela, kakve su ranije dolazile iz ratom zahvaćenih zemalja. Dakle, ako ste preosjetljivi na jedno, onda biste trebali pokušati s drugim. I na kraju možete ustanoviti što vas više uznemirava: prizori masakriranih ljudi iz Buče – koji su snimljeni, ali nikad nisu pokazani – ili slike Olene i Volodimira Zelenskog – koji ovdje ne mogu biti pokazane, jer se moraju poštovati autorska prava? U načelu, trebala bi biti strašnija slika mrtvog djeteta od slike plavog kaputa na savršeno izvijenom i fragilnom tijelu jedne prekrasne žene. Koja, možda, i nije tako prekrasna, nego je samo majstorski snimljena. Ali može biti i obrnuto. Može lako biti da nam pri pogledu na fotografije iz Voguea najviše smeta upravo to što gledajući to dvoje ljudi zapravo vidimo sebe u zrcalu. Kao što lako može biti da nam čist, uredan i lijep prosjak nimalo nije mio, jer u njemu vidimo sebe i izglednu priliku da se nađemo na njegovom mjestu.

A onda dolazimo do onoga što je, zapravo, najzanimljivije: slike za Vogue snimila je Annie Leibovitz, jedan od nesumnjivo važnijih fotografa u povijesti, fotografkinja koja ne samo da ima pojam o angažiranoj fotografiji, nego ga je u velikoj mjeri i stvarala. A postoji i nešto još važnije: kao što je svojim fotografijama upravo intervenirala u rat u Ukrajini, pa je ta intervencija izazvala tako masovno zgražanje, Annie Leibovitz je prije skoro trideset godina na sličan način intervenirala u ratu u Bosni i Hercegovini. S fotografskom je kamerom doputovala u Sarajevo, pomalo i iz posve privatnih razloga, da obiđe svoju vrlo blisku prijateljicu Susan Sontag i da se uvjeri što ona radi u Sarajevu: je li to okašnjela fantazija jedne odavno istekle mladosti ili je živa i krvava, intelektualno upečatljiva stvarnost? U Sarajevu snimila je nekoliko vrlo lijepih Susaninih fotografija, poput one iz srušene Vijećnice, na kojima mi je oduvijek smetalo što obje na tim slikama, i umjetnica i njezin model, djeluju kao ratne turistkinje. A to uistinu nisu bile. Ali sve drugo što je u Sarajevu snimila i što smo kasnije mogli vidjeti – jer sve njezine sarajevske snimke naravno da nismo vidjeli – bilo je ozbiljno, potresno i vrlo istinito. 

Podsjetit ću vas na samo dvije fotografije. Na jednoj, koja je snimljena nasred Titove, tamo ispred ugašene Vječne vatre, gledamo dvoje kako se ljube. Ili on, nekom nježnom gestom, nju obujmljuje, od neba je štiti odakle stiže svako zlo, i poljubio bi je, a ona poluobamrla u nekom behutu krajem oka ugleda da ih Annie Leibovitz snima. Ulica je pusta, tek negdje u dubini vidi se auto koji se kreće u krivom smjeru – samo u ratu Titova bila je dvosmjerna ulica – ali sa svih strana, tamo iza njih dvoje, nadiru ljudi, na biciklima guraju kanistere s vodom, ili na onim kolicima za tržnicu. Svi koriste relativno mirno popodne za najvažniji posao građanina u opsađenom gradu, da odu po vodu, da kući donesu što više vode, dok se njih dvoje, eto, ljube. Ta oholost, taj osjećaj ljubavničke besmrtnosti i neranjivosti, i misao da ne postoji ništa na svijetu važnije od ovog trenutka, ono je što je Annie Leibovitz snimila na toj svojoj sarajevskoj slici. Tu je baš sve što treba biti, i više je na toj fotografiji žive stvarnosti i istine o jednome ratu, nego što će je biti u satima i satima snimljenih televizijskih priloga. Napokon, onome koji doista zna gledati, više je na toj fotografiji Sarajeva, rata i opsade, nego što je u svim ikad snimljenim slikama raskomadanih ljudskih tijela. Osim što je istinita, ova slika neka je vrsta manifesta ratne fotografije. Nema na njoj mrtvih, nema oružja, nema čak ni vojnika. A rat je, rat je, rat je…

Na drugoj slici vidimo poni bicikl položen na asfaltu, i oko njega taman, zamrljan trag. Sve sarajevske fotografije Annie Leibovitz su crno-bijele, pa tako i ova, ali gledatelj zna da je taj tamni trag, taj polukrug na asfaltu, unutar kojeg je još jedan malo svjetliji polukrug, da je to krv. I gledatelj u svojoj glavi stvara sliku koja je, za razliku od fotografije, u boji. On ne zna što se dogodilo. Ali nešto mu govori da se u životu jednog čovjeka upravo dogodilo sve. To je snimila Annie Leibovitz, ne snimivši ama baš ništa što bi bilo indiskretno. Ako već nije i sam pogled preživjeloga dovoljno indiskretan. Ta posrednost slike, koja pokazuje nešto što se ne može vidjeti, ali za što znamo da se dogodilo, a čemu je Annie Leibovitz u Sarajevu prisustvovala, stvara kod gledatelja vrlo čudan osjećaj da je i sam bio tamo gdje je bila i ona. Veća je njegova prisutnost na toj slici, nego na slikama masakriranih ljudskih tijela.

Kada je snimala svoje sarajevske fotografije, Annie Leibovitz imala je četrdeset i četiri godine. Upravo onoliko koliko Olena i Volodimir Zelenski imaju u trenutku u kojem snima svoje kijevske fotografije. Na sarajevskim slikama Annie Leibovitz nema državnika, političara, mučenika ni njihovih žena. Uglavnom sve samo neki privatan svijet. Mladi ljudi, građani. Većinu sam poznavao. Neke i danas poznajem. Raspuhana prašina jedne propuštene gradske mladosti.

Nešto se promijenilo u tih tridesetak godina koliko je proteklo od sarajevskih do kijevskih fotografija. Ne vjerujem da se promjena dogodila u estetici i doživljaju svijeta Annie Leibovitz. Nešto se zbilo sa svijetom.

Ljubko Dereš, Kult, 2001

Ako ste u dobi od šesnaest godina proglašeni wunderkindom neke književnosti, i to od strane najvećeg spisatelja iste, pred vama je budućnost koju se može proglasiti u najmanju ruku neizvjesnom. Hoće li se očekivanja ispuniti i wunderkind postati klasik, nešto je što, poput svakog oduševljenjem ispunjenog senzacionalnog događaja, ostaje u zvijezdama. Ljubko je Dereš debitirao u ukrajinskoj književnosti romanom Obožavanje guštera napisanim 2000. (autoru je šesnaest godina!), a objavljenim 2002, prvo u časopisu, a potom kao knjiga, istovremeno s romanom Kult o kojemu će biti riječi u ovome tekstu. Gore je spomenute riječi izgovorio nitko drugi do Jurij Andruhovič, nestor suvremene ukrajinske književnosti. Živjeti s takvim komplimentom nije mali teret. Zastoj u bibliografiji prijevoda na Zapadu (kao posljednji se Derešov na njemački preveden roman navodi Namjera iz 2008.) govori o tome da su očekivanja koja su postavljena pred njega, i ona koja je postavio sam pred sebe, ostala manje ili više neispunjena, bar što se tiče internacionalnih uspjeha. Ukrajinska Wikipedia sa svoje strane svjedoči o nastavljanju živahne spisateljske djelatnosti. 

Zašto je tomu tako? Prije svega, rekao bih, zbog iznimne ambicioznosti utkane u potku Kulta. Roman je to koji odlikuje gusta intertekstualna mreža. Ona je spletena od niza elemenata od kojih je literatura tek jedan, makar i najvažniji, dio. Sedamnaestogodišnji Dereš vatreni je obožavatelj žanra horora i njegovog glavnog predstavnika, američkog autora H.P. Lovecrafta (1890-1937). Lovecraftova se proza odlikuje generiranjem paralelnih svjetova koji naš dovode u opasnost. Njegov je opus standard „trivijalne“ književnosti (možda u istoj mjeri kao i Tolkienov), a pripovijesti u kojima se izgrađuje kompleksna mitologija Chtulchu i danas zrače utjecajem na književnost koja se bavi fantastikom i svjetovima iz snova. Upravo na toj podlozi Dereš izgrađuje paralelni svijet u romanu Kult. Njegov je junak lvivski student biologije Jurko Banzai koji se, nezadovoljan stalnim trvenjima ispunjenim životom s bakom i ocem, odlučuje na praksu u koledžu, zapravo provincijskoj školi, u mjestu Midni Buky – s kojom njegovo sveučilište održava kooperaciju. Fiktivno se mjesto nalazi u Zakarpatju. Već po samom dolasku glavnome junaku postaje jasno da nije riječ o običnoj sredini. Signali koji ukazuju na čudnovatost lokaliteta množe se, a donekle ih se ublažuje informacijama o tome da Banzaijevo psihičko stanje prije dolaska u novu sredinu nije bilo osobito stabilno.

No potencijal se strave unutar priče ublažuje idiličnim momentima, osobito romantičnom ljubavnom pričom u kojoj su protagonisti mladi nastavnik i njegova povučena učenica, Daria Borges, koja pati od proganjanja kojima je izložena od strane školskih kolegica. Obratimo li pažnju na imena vidjet ćemo da je već u njima ispisana intertekstualna matrica koja dominira knjigom. Daria je povezana s argentinskim fantastičarem i ocem postmodernizma, dok Jurko svojim prezimenom priziva tradiciju Dalekog Istoka, u japanskoj se tradiciji njime označuje bodrenje koje donosi sreću, ali je „banzai“ istovremeno i borbeni poklič samuraja. Realistički se sloj romana (a o njemu spočetka doista i može biti riječi) pojačava konstrukcijom u kojoj je fiktivni Midni Buky stiliziran poput petrificiranog provincijskog središta iz nestalog Sovjetskog Saveza. Dereš svoj jasni pro-ukrajinski stav do izričaja dovodi i u poigravanjima na jezičnoj razini u kojima negativno karakterizirani likovi govore ruski. „’Privjet’, počela je. / ‘Pryvit’, odgovorio je i nasmiješio se. Ako kod djevojaka nešto nije podnosio, bilo je to kada bi rekle ‘Privjet’ i ‘Diksazeka’“. To su dvije ruske riječi – „Zdravo“ i Diskoteka – pri čemu je ova druga još dodatno karikirana u transkripciji.

Fantastika u roman prodire na neusporedivo više razina i efektivno potiskuje realistički pristup. Prije svega radi se o snovima čija je glavna nositeljica Daria. Njoj se u snovima zbivaju stvari koje postupno razaraju stvarnost, prodiru u nju i čine je mjestom realizirane noćne more. Nositelj je destrukcije Roman Korij – lik koji se na početku pojavljuje u marginalnoj poziciji da bi sve više preuzimao centralnu ulogu i na kraju se očitovao kao zastupnik i sljedbenik Yog-Sothota (još jedna ličnost iz Lovecraftova fiktivnoga svijeta), Velikog Crva čiji je cilj preuzimanje vlasti nad našim planetom. Korij biva poražen u bici koja se vodi u podrumima ženskog internata u kojemu stanuju djevojke iz koledža. No ni Daria ni Jurko ne preživljavaju konačni obračun. Malo svjetlo optimizma pruža putokaz na kojemu stoji da se njih dvoje, u realnome životu mrtvi, nalaze tek 30 km udaljeni od mjesta koje se zove Utopija.

Pored literarnih asocijacija centralno mjesto Kulta čine glazbene. Ljubko Dereš iznimno dobro poznaje rok-glazbu koja je vremenski udaljena od njegove generacije. Kod Zhadana smo prepoznali poigravanje s elementima punka i ironiziranje elektro-popa. No mlađi se autor u potpunosti okreće britanskoj i američkoj tradiciji šezdesetih i sedamdesetih godina, s osobitim akcentom na progresivnom roku otjelotvorenom u liku Petera Hammila i njegove grupe Van der Graaf Generator, King Crimsonu i posebice u ploči Pink Floyda Piper at the Gates of Dawn. Soundtrack romana dopunjuju Jimmy Hendrix, Jim Morrison i Janis Joplin. I u tu se znakovitu zbirku glazbenika i glazbenica koji su obilježili jedno (moje!) doba upisuje fiktivni lik Satira – uličnog glazbenika koji Banzaiu služi kao vodič kroz svijet Midni Bukya, čovjek koji je dio života proveo u Americi, družeći se s džezerima i bluzerima, a sada istrajava u zakarpatskoj provinciji čijim pustim ulicama nudi zvukove svoje besmrtne gitare.

Ako mislite da je Dereš pretrpao svoj roman, djelomice ste u pravu. Svega tu ima. Mladost se ne kontrolira i teži da sve što zna podijeli s okolišem. No lektira se isplati. Iz nje je vidljiva čudesna vitalnost ukrajinske književnosti. Iz nje se može spoznati i zašto planovi kremaljskoga historičara i njegovih vjernih sljedbenika za brisanje te zemlje i njezine kulture s lica zemlje nemaju izgleda na trajan uspjeh. Imperijalni su projekti, zbog svoje inherentne megalomanije, osuđeni na propast. Prije ili kasnije. 

Osim što je među nekolicinom najzanimljivijih i najostvarenijih živih južnoslavenskih pjesnika i vjerojatno najupečatljiviji pjesnik ratova iz devedesetih, Marko Vešović je – čemu sam prije jedanaest godina posvetio esej tog naslova – neusporediv “tumač pjesništva”. Time se nekoć bavio kao sveučilišni profesor u Sarajevu, ali takav kojemu nije bilo pretjerano stalo do akademske discipline, hijerarhije u napredovanju i naučnih zvanja. Radio je i kao urednik u izdavačkoj kući te srednjoškolski i gimnazijski profesor, ali što god da je radio, talentom je, uvjerenjem i snagom uvjerenja prednjačio ispred svakoga građanskog i činovničkog samoostvarenja. Naprosto, ništa on nije umio raditi samo zato da bi nešto radio i da bi on i obitelj mu imali od čega živjeti. To je do potpunoga izražaja došlo u ratu, kada se pisanjem, esejističkim, proznim i pjesničkim, pamfletističkim, suprotstavio kao građanin u gradu pod opsadom ne samo neprijatelju i njegovoj ideologiji, nego i vlastitome podrijetlu, rodu i zavičaju, učinivši to do posljednje konsekvence i pod svaku cijenu, tako da je u Sarajevu i na svijetu ostao posve sam. Od onih kojima se suprotstavio na takav se način uzrazlikovao da nije više mogao imati ništa ni s onima u ime čijeg se stradanja suprotstavljao. Vešović je neusporediva figura svih naših ratova, možda i cjelokupne naše kulturne i književne povijesti dvadesetog stoljeća, jedan od onih nekoliko – uz Gorana, Krležu ili Danila Kiša – prema kojima ovaj čitatelj i suputnik Markov kroz život i povijest ima bezrezervno divljenje.

Almin Kaplan (1985.) tačno je četrdeset godina od Marka mlađi. Pjesnik, pripovjedač i romanopisac, Stočanin, koji je kao dječak prošao iskustvo koncentracijskog logora, srednjoškolski profesor u Mostaru, skućen u jednom nacionalno mješovitom selu na Dubravskoj visoravni, i jedan od nesumnjivo najostvarenijih južnoslavenskih pisaca u desetim i dvadesetim godinama novoga stoljeća. Poput Vešovića, vrlo snažno ukorijenjenog u njegov crnogorski zavičaj i u crnogorsku srčiku jednoga velikoga zajedničkog jezika (ili jezika svih štokavskih jezika), Kaplan je ukorijenjen u svoj hercegovački mikrokosmos i identitet, u jezik koji koliko god da je blizak Vešovićevom, od njega se dramatično i supstancijalno razlikuje, i koji je i u Kaplanovom slučaju uključiv u odnosu na neku naslućenu, književnošću i životom usvajanu veliku cjelinu. Premda ih dijeli četrdeset godina života, i premda su se rađali u zapravo vrlo udaljenim povijesnim epohama i državno-pravnim i kulturnim okolnostima, njih dvojica vrlo su bliski. Obojica ljudi sa zemlje, pisci iz sela, iz kamena i iz roda. Obojica vrlo osamljeni i distancirani prema etnonacionalnoj skupini i kolektivnu kojemu bi dužni bili pripadati.

Knjiga “Razgovori s Markom” Alminov je više eglen s Markom, više je pričanje i raspitivanje kod Marka o njegovome životu, nego što je intervju dvojice pisaca. Razgovaraju prvih tjedana i mjeseci rata u Ukrajini, tako što Kaplan Vešovića posjećuje u Sarajevu. Premda bi se čitatelju moglo učiniti da je osnovna tema pjesnikov život, crnogorsko odrastanje, studij i život u Sarajevu, a zatim rat, istina je da njih dvojica svo vrijeme razgovaraju o poeziji i o onome što može biti građa za poeziju. Pripovijedaju o jeziku, što može značiti koja riječ i kako se što kaže u jednom i u drugom kraju, s tim da se Kaplan uvijek postavlja kao onaj mlađi, pa se raspituje, saznaje. “Gdje vam žive braća?”, raspituje se Almin, poput slučajnog suputnika u vlaku. “U Beogradu, obojica. Moj brat od tetke Mišo poslao mi je devet paketa za vrijeme rata iz Beograda. U posljednjem poslao nam velike paštete, a kako nismo imali frižider, kad ih načnemo, morali smo ih pojesti. U posljednjem paketu bilo je pismo u kojem je pisalo: ‘Ovdje više ničega nema, ni brašna, ni kafe, ni ulja, ima samo vođe i njegove stranke.’”

Marko pamti da je paketa bilo devet, nije ih bilo ni osam ni deset, jer se ne zaboravlja tko ti je i kad slao pakete u opsađeni grad. Većeg i dragocjenijeg dara nisi u životu primio. Njegov odgovor nesvjesno je strukturiran poput narodne priče, poput bajke. U posljednjem od devet paketa je, kaže, bilo pismo, a u pismu potvrda da “ovdje više ničega nema”, ono čega je bilo, to smo i poslali. Ostali su samo vođa i njegova stranka. Marko pripovijeda kako su se stvari događale, ali to čini na način koji izlazi izvan okvira pukog izvještaja ili administrirajućeg odgovora na postavljeno pitanje. Njegov odgovor je već na pola puta do pjesme. Ili do priče. U svakom slučaju do teksta koji je konačan, urezan u kamen, i od kojeg nema dalje u jednome ljudskom životu. Tako Marko pripovijeda, ali takav je bio i pjesnikov život. Život osamljenika i čudaka u tuđemu paklu.

Otac njegov stradao je po Informbirou. Zatukli su ga u zavičaju i bacili u jarak. Dječak je odrastao s materom, u izolaciji i bojkotu skoro cijele obitelji. Samo jedan im je rođak ulazio u kuću. “Ponekad bi majki dojadilo jer niko ne dolazi u našu kuću, pa bi me poslala po Novaka Bećova. To je lijepa priča. Majka mu tad pravu kafu napravi, ne onu divku, već pravu. Poslije Novak popije jednu ili dvije čaše rakije i izvadi kožu od ovnovskih (ovnujskih) mošnji u kojoj je čuvao duhan. Još pamtim kakvi su mu bili prsti i kako bi rastresao škiju, motao je pa polako pušio i pričao. Novak ispuši dvije deblje cigare i ode. A majka naredi da zatvorimo vrata i prozore da taj dim ostane kao dokaz da nam je čovjek bio u kući.”

Može biti da netko ne povjeruje u ovo da su se negdje zatvarala vrata i prozori ne bi li se sačuvao duh onoga jednog koji je unatoč općoj zabrani i ideološkoj karanteni ulazio u okuženu kuću. Ili može biti da neko, pročitavši ove Markove riječi, pomisli kako je riječ samo o metafori, o efektnoj pripovjedačkoj dosjetki. Može se misliti i tako. Metafora nije laž o stvarnosti, metafora nije razblaženi ni naglašeni oblik onoga što se stvarno dogodilo. Metafora je jedina forma iz koje ne hlapi bit nečega što se dogodilo. Metafora je pouzdanija od svakog ljudskog sjećanja, a pogotovu od povijesti. Međutim, postoje životne prilike u kojima se dramaturgija stopi s metaforom, i u kojima se ljudska nesreća i tragedija odvije u obliku gotove metafore. Dakle, ako je to još kome važno: bojkotirani su zatvarali vrata i prozore da sačuvaju duhanski dim onoga jedinog koji ih je posjećivao. Ovo je, kako to u književnosti biva, pripovijest o jednome životu, u kojoj su sabrani i mnogi drugi životi.

Marko Vešović objavio je desetak knjiga poezije, nebrojene pjesničke prijevode s ruskog, engleskog i francuskog jezika, na kojima je radio sam ili u kolaboraciji s drugim prevoditeljima, jedan biografski roman (o djedu svome Simeunu Pavlovom Tapuškoviću), te niz esejističkih knjiga, polemika, pamfleta, kronika. Najvažnije njegove knjige, one koje bi bilo dragocjeno pročitati svakome zainteresiranom čitatelju i govorniku naših jezika jesu ove: “Poljska konjica”, knjiga pjesama, izrazito narativnih, pisanih u Sarajevu u vrijeme rata, “Smrt je majstor iz Srbije”, esejističko-pripovjedni tekstovi, proza velikoga Markovog obračuna s Karadžićem i inim ideolozima primijenjenoga velikosrpskog poduhvata, s kojom je on sam zaratio protiv kolektiva kojemu jednim dijelom, ili jednim od svojih identiteta, Marko pripada, te “Jezik u poeziji Radovana Zogovića”, knjiga s minimalno prerađenim njegovim doktoratom, dragocjena kao dokument Vešovićeve umjetnosti i umijeća tumačenja poezije. Predmet njegova interesa otpočetka je bilo pjesništvo svih južnoslavenskih jezika i književnosti, kao što se i Markovo pjesništvo nalazi negdje između, na granicama svake od njih. Crnogorac bez Crne Gore, Sarajlija bez Sarajeva, čovjek koji je bio svoj na svome, potpuno srođen sa zajednicom, samo u vrijeme opsade grada, kada je svoju patnju i patnju svojih bližnjih uložio u iluziju pripadanja. Umio je pripadati samo onima koji su patili. Čim su prestali patiti, nije više bio njihov. I vrijeđali su ga, jer da on vrijeđa njihove svetinje. Tipičan slučaj na Balkanu.

Kaplan je u nekoliko mjeseci sačinio knjigu razgovora s Markom, i opremio je dobrim i nepretencioznim predgovorom. Knjigu je objavio Buybook, upravo pred svoj festival Bookstan 2022. Tamo je i promovirana, ali bez Marka Vešovića, koji se snašao pa izbjegao promociju i slavljenje kojemu bi bio izložen. Vjerojatno je za sve to već pomalo kasno. Knjiga će, prema doživljaju ovog čitatelja, možda i najbolje proći kod ljudi – kakvih će, nadajmo se, biti! – koji ne znaju ni za Marka, ni za Almina. Tek oni će, možda, doprijeti do onoga najuzbudljivijeg, začudnog sloja u razgovoru, do te višnje običnosti, svakodnevnosti, prolaznosti jednoga običnog života, koji se kroz jezik i karakter čovjekov uzdiže visoko. Kaplanovo majstorstvo, koje se najednom prepoznaje vrlo sličnim Vešovićevom majstorstvu, upravo je u tom neponovljivom daru za obično. Vešović, premda je stvaran čovjek, neobičan, moćan i važan u našim književnim i privatnim biografijama, kroz ovu knjigu je poput Kaplanovog Mehe, iz istoimenog romana, poput junaka iz “Dubravskih priča”, poput ljudi koje čovjek slučajno jednom sretne, i oni mu trajno obilježe život.

Priča Marko o svom djedu: “Simeun sastavio spisak ljudi kojima treba poslati obavijest kad on umre. Čita Momčilo (Markov brat, op. M.J.) imena sa spiska i pita đeda: ‘Ima li, Simeune, iko živ od ovih.’ A on se nasmija, imao je lijep i osmijeh i smijeh: ‘Ne, bogami, niko, jedini ja što još jedem govna.’” Onda ga Almin pita za njegovo rodno selo, mitski toponim njegove književnosti. “U Papama sad nema niko?”, raspituje se on. “Tamo nema niko i ništa. Jednom sam poslije rata prolazio kroz Šaoviće, gledao Pape, i ništa nisam osjećao. Gledao sam ih kao nešto potpuno tuđe, i poslije o tome napisao tekst.” Ovim se riječima knjiga završava. Zatim slijedi galerija fotografija. Volio bih da i sam naučim rodno selo gledati “kao nešto potpuno tuđe”. Tako bih se, vjerujem, mogao odmoriti od sebe. Premda mi slučaj Marka Vešovića ne sugerira kako je riječ o odmaranju. Dok je bez njega na Bookstanu trajala promocija knjige razgovora s njim, on je, kažu tako, u svome pustom stanu, negdje na kraj Sarajeva, igrao šah protiv svog kompjutora. Tipična Vešovićeva gesta: sam sa sobom, protiv višestruko nadmoćnog protivnika.

“Jeste li sadili bostan?”, raspituje se Almin, koristeći riječ koja je njima dvojici svakako bliža, nego naša riječ – lubenica. A Marko će mu odgovoriti stvarajući zbrku i koristeći još jednu riječ, koja kod nas znači nešto drugo, riječ – dinja. “Imali smo baštu jedini mi u Papama. Papljani su poznati kao ležači, a o čemu sad neću govoriti. Tu baštu smo imali tamo gdje je nekada bio tor ovčji – što znači da je zemlja bila čista crnica. I tu je rađao bostan. Sjećam se, to sam upamtio, majka uzme dinju i objesi je na čekiju (ručna vaga) – po 8 kila je mogla da baci. Dolazili bi da kradu Papljani. Mi smo se ljutili jer su svi imali ovce i svi su mogli imati svoje povrće. U našoj bašti je sve uspijevalo: paprika, paradajz… Od svega bi majka donijela sjeme pa bi ga zasijala i zalijevala. Sve je bujalo u ruci Darinkinoj – a to je bio rezultat rada. Ja se sjećam kako bih ponekad uzeo komad kukuruze, ponio u krpici malo soli, učupao mladog luka i najeo se u tom vrtu. U toj bašti su rasle neke specijalne paprike. Majka je znala po punu kacu ukiseliti paprika i zelenih paradajza. A u drugu kacu kupusa. Kako bi inače ostali živi preko zime da to nije radila. Sjećam se da je strina Sava u pepelu čuvala šljive koje bi se o Božiću jele, do tada bi se one tako u pepelu ušećerile. Ponekad bi s tavana strina Sava skinula za mene šljive i ja sam to meračio. Kako pepeo sačuva šljive do Božića, ja to ne znam, ali one se takve jednostavno tope u ustima.” I to je taj raj, što čini protutežu svakome paklu. O tome, pomalo, govori ova knjiga. O tome govori književnost.

(Zapisi iz požutjelih hartija 1977.-1978.)

Ušao sam u tridesetu  

Vrijeme nezadovoljstva, samovanja koje se ne podudara sa mnom. Iznakažen pismima, fotografijama, poezijom, bilješkama. Prizivam u sjećanje beznačajne datume, brojim godine. Ušao sam već u tridesetu. Možda me to pomalo zbunjuje, ali ne može biti razlogom osjećajne otupjelosti i duhovne obamrlosti. Ledeno rominjanje kiše prožima me čudnom tjeskobom. Naprosto ne umijem podnijeti večer sam sa sobom.

Strašno je htjeti i ne htjeti u isti mah, a možda je izgubljen predmet htijenja. Možda je već davno sve izgubljeno. Trebalo bi se božanski smijati, a ja se još uvijek zamaram takozvanim stavom i strogim rastojanjem prema božanstvima. Zašto radije ne razmišljam o bezbrižnoj djevojci koja ne sumnja u moje riječi o skoroj ženidbi. Ah, zar je doista riječ o braku? To me nimalo ne veseli, iako vjerujem da bih bio bolji prema ženi negoli sam prema sebi. Primoravam se na zapisivanje, kako bih se jednog dana mogao slobodnije veseliti ili zadovoljnije stidjeti.

13. siječnja 1977.

Pao na ispitu iz svjetske književnosti 

Pao na ispitu iz svjetske književnosti. Živio ispitni promašaj u naučnom pristupu fenomenu umjetnosti! Svetinja ipak ostaje u meni. Indeks prepuštam naučnoj proždrljivosti. Nije li evolutivni razvoj čovječanstva tužna opsjena, očovječeno lakrdijaštvo duha? Čista golotinja kojoj se duh podruguje.

Razvoj ljudskog roda praćen je nostalgijom. Budućnost čezne za prapočelima. Duh prevladava, podsmjehuje se razvojnom skoku od glave do ruku. Čovjek je postao radnikom i sramotno se  odrekao prevlasti duha. Ali duh ipak vlada mojim snovima, uvodi me u sva zastranjivanja, uvjerava me da je Crkva lukavija od ostalih pobornika smrtonosnog zavaravanja. Crkva je zavodnica, jao čovjeku koji se oslobodio od njene napasti! Neće se tako brzo umiriti. Nijednoj sredini neće se moći prilagoditi. Ako ne pribjegne snovima, njemu će suditi trijezni zanesenjaci. U ime čovjeka, u ime ocjenjivačkih odbora, u ime svih misaonih napora koji ne dopiru do sna. San je utočište prognanika.

27. siječnja 1977.  

Rascjep koji jesam

Uzalud nastojim zaboraviti diplomu iz teologije. Osjećam sve strašniju podvojenost istine i namjere. Svaki značajniji događaj zbio se protiv moje volje. Srećom ne i protiv mene. Volja pripada budnosti, osiromašenoj strani života. Hoću li pobijediti avet koja me progoni iz snova? 

Budim se u strašnoj lomnjavi moždane kore. Baštinik neopisivih prizora ljubavnog krvarenja, užarenih jezika, pobunjenih duhova, zanosnog spaljivanja istina. Godinama već traje silno razaranje unutar glave. Živim iz vlastite pakosti, ali čemu to ponavljati, zašto već jednom ne shvatim da mi nikakvi ispiti i objavljivanje radova neće pomoći u usklađivanju spoznajnog sagorijevanja i emotivnog pobolijevanja. Zaražen društvenim zbivanjima i smrtonosnim željama. Rascjep koji jesam slavim svoje uništenje. I nitko od poznanika ne može prepoznati žrtvenog bika, svatko me radije naziva službenikom žrtvenika. 

29. siječnja 1977.

Pošao sam od groba naovamo

Radomir Andrić nagovorio me da pođem s njim u Kruševac. Ne znam hoće li me putovanje prilagoditi zanosu koji se ponekad javi u meni. Znadem kakve bih stihove morao pisati, stihove koji su jedino moji, koje itekako dobro naslućujem, često ih izgovaram u snovima, ali nikako da ih zadovoljavajuće prenesem na papir. Možda želim više nego smijem. Nisam li smrtno zaražen fikcijom stvaralaštva? Ne bih li u slučaju zadovoljavajuće napisanih stihova sedmerostruko izgubio na snovima? Olupljen do posvemašnje ispraznosti više ne bih mogao razgraničiti spavanje od smrti. Krećem se i probijam unutar tuđih smrti, putujem i prijateljujem sa sjenama koje zavrjeđuju moje budno divljenje i povlađivanje. 

Ne stidim se svojih svakodnevnih poslova, iako ne zaslužuju veću pažnju od prezira. Radim kako dolikuje spavaču posvećenih snova. Pošao sam od groba naovamo, služim se ljudskim govorom, svjestan podvojene zbilje, polazne i završne točke uobražene krivulje. 

1. veljače 1977. 

Litica niz koju se sam strmoglavljujem

Jučer rano ujutro krenuo sam s Radomirom u Kruševac. Sunčan dan u gradu podno brda Bagdala. Redakcijski savjet istoimenog časopisa za književnost nije bio sav na okupu. Razgovarao sam s Mišom Petrovićem i dvojicom njegovih suradnika. Zadivila me otvorenost i jednostavnost radišnih ljudi. Poslije završene sjednice razgledao sam galeriju, muzej, crkvu, temeljne zidine dvorane u kojoj su navodno večerali junaci cara Lazara. Sveta mjesta srpskog naroda. Poklonih se „ostatku ostataka“ – ruševnoj osmatračnici odakle je moguće sagledati svu tragiku, raspjevanost, junaštva i muke srpskog naroda.

U Beograd smo se vratili navečer. S autobusne stanice krenuli smo u Francusku ulicu, ne bismo li u Klubu književnika zatekli kojeg zagrebačkog pisca. I zaista, u prvom ćošku, za prepunom trpezom, ugledah Alojza Majetića i Kemala Mujičića. Žderu i piju po ustaljenoj navadi. Upitao sam Majetića što je s tekstom kojeg sam mu poslao prije tri mjeseca. Odgovori mi da ga, nažalost, još nije pročitao. Pljunuo bih mu u lice, ali bilo mi je žao bogate trpeze.

Popio sam s Andrićem litru graševine, spreman na najbezobrazniji duel sa zagrebačkim žderonjama koji su u međuvremenu nestali iz kluba. Uz dobru klopu u dnevnicu je uračunata i seksualna naslada. Pio sam sve ogorčeniji na sebe, ili kako Andrić reče, „na književno ispaštanje, liticu niz koju se sam strmoglavljujem“. Postoji dobro uigrana prijetvornost književnih emisara. Nikad nisam mogao podnijeti njihov osmijeh hrvatskog izdajništva. Hrvatske nema, Postoji Matoševa „Gospa Marija“, zloglasno ponašanje pobožno nevjernih sinova. Carstvo magaraca u književnoj raspodjeli životnih dobara.

6. veljače 1997.

Živimo pod navodnicima

Morao bih zapisati kako mi događaji izmiču. Ili se ništa ne događa. Sjećam se navodnih znakova iz semantičke teorije, iskrivljenog lika profesorice. Zamalo da nisam pao na ispitu zbog namjerno citirane Supekove rečenice: „Semantika nam nije pružila ništa osim malo formalističke gimnastike“. Živimo pod navodnicima. Između navodnika i zavičajnog groba ipak postoji razlika. Mogu li je uskladiti, mogu li se sam izbaviti?

Urednik Savremenika dr. Pavle Zorić već mi mjesecima izravno laže i laska kako nema problema glede objavljivanja moje dnevničke proze. Ali ona se ipak ne pojavljuje u spomenutom mjesečniku. Čemu to akademsko zavaravanje? Ili naprosto nemam pravo na nadu, je nada razara, uništava svaki pokušaj prepoznavanja.

Spavati, spavati, ponavlja dublje Ja u meni. Život je sitnica koja tek u snovima dobiva svoju svjetlucavu vrijednost. Zar ne spominjem u snu imena nepoznatih lica? Zar se ne budim uvijek u graničnim situacijama. Zaboravljam na praiskonsko Ja koje ne dopire do budnog stanja, društvenog izigravanja, akademskih predavanja, ispita, ispitnog vrednovanja. Tko izmisli tu igru zlopamćenja i dobrih namjera?

O, kako je mučna radost jutarnjeg cvrkuta! Točno znam kako ću izdržati do sumraka. U Narodnoj biblioteci provest ću polovicu dana, ostalo vrijeme pripada profesorima i izlozima knjižara. Učit ću, ne znam po koji put, latinsku književnost i Dostojevskog u svjetlu religijsko-filozofskih tumačenja.

18. ožujka 1977.

Ništa se riječima ne može izboriti

Treća zbirka pjesama treći put odbijena. Bez obrazloženja, iako je njeno objelodanjivanje bilo službeno najavljeno u dnevnim novinama. Ne postoje nikakvi izgledi za javno afirmiranje, dapače, valja izbjegavati mogućnost otvorenog komuniciranja. Nipošto skidati paučinu. Strpljivo promatrati kako se ose hvataju u nju. Živjeti u sebi. Ništa se riječima ne može izboriti osim sumnje i klevetničke osvete. Što mogu, kad se nisam rodio u kući slučaja. Ali zato sam popio kavu s književnim  kritičarem i njegovom prijateljicom, kćerkom slavnog generala. Pozvala nas k sebi na kolače, gatala nam iz pozlaćenih šalica za kavu. Prostrana terasa roditeljske vile na Dedinju. Sav posramljen pozdravio sam se s Generalom. Možda zato što je moj otac bio u domobranima. Neosporna je činjenica da se nisam udobno osjećao u dubokoj fotelji. Suveniri iz Indije, Japana, južne Amerike… Čudne li prijateljice, koja se unatoč svoj raskoši nada još većem i ljepšem stanu. Zašto ne, to je sasvim u skladu s biblijskom izrekom „Tko ima, dat će mu se“. Ali čemu stalne aluzije na posrtaje između životne istine i vjerske dogme. Tek sada, nakon katoličkog djetinjstva, školovanja i odmetničkog sazrijevanja slučaj je na mojoj strani. Nadovezuje se na zamršenu knjigu snova.

Duž beogradskih ulica oprezno se osvrćem po drveću, ne bih li među gavranima spazio zaboravljenog Grala. Ništa se ne mijenja ulaženjem i izlaženjem iz sveučilišnih knjižnica. Čudim se, zašto uopće naručujem knjige koje me ne mogu više čak ni ozlojediti. Mom misaonom naprezanju nedostaje zluradosti. Ili je život izgubljen u njenoj posvemašnjoj prevlasti? Uzalud tražim smislene rečenice. Pa ipak… Navečer se bezglavo vrtim po sobi amo-tamo, kao u kavezu, nemoćan da posjednem sa sobom ijednu želju koju bi valjalo ostvariti.

27. ožujka 1977.    

Upoznao Petra Gudelja 

Sinoć smo do kasno u noć slavili momačku večer pjesnika Ivana Šarolića. Na tom slavlju upoznao sam Petra Gudelja, uvaženog hrvatskog pjesnika u Beogradu, čiju sam pjesničku zbirku Pas, psa, psu s velikom pažnjom pročitao prije nekoliko godina. Privukao me naslov zbirke. Nije u njoj nije bilo nikakvog lajanja ili režanja. Iznenadilo me praiskonsko odzvanjanje kratkih i odsječnih stihova. Plahovito nasmijan pjesnik sinoć me prijateljski oslovio, potapšao po ramenu i čestitao mi na pjesmama koje je pročitao u beogradskim književnim časopisima. Razgovarali smo u društvu književnih tvrdoglavaca i bili nadglasani njihovim hvalisanjem ili osporavanjem. Nasićivali se slanim ribama i nalijevali crnim dalmatinskim vinom. Pojedinci se licemjerno naslađivali mojim istjerivanjem iz bogoslovije te zbijali šale na moj račun.

Licemjerje nije kršćanska zasada, kršćanstvo ga je uzdiglo i posvetilo u problematičnost čovjekova izbavljenja. U meni je možda poprimilo ironičnu snagu neobazrivosti. Snagu kojom mogu odbaciti religiju, ali ne mogu izbjeći ljudsku zajedljivost. Ne mogu se odlučno vratiti samom sebi. Živim udvoje ili utroje sa samim sobom. Egzistiram kako ne valja, iza vidljiva i opipljiva obzorja, s one strane tjemena, ali i na vrškovima prstiju i jezika.

Susreti s Brankom, djevojkom iz Brezika podno Zvijezde planine u Središnjoj Bosni, čine me doduše radosnim, ali ne i poletnijim u ostvarivanju književnih ili obiteljskih zamisli. A što ako se doista uzmemo? Ona je svakako spremna za žrtvu i vjerujem da će me strpljivo podnositi. Međutim, nisam li se prkosno odrekao svakog prinošenja obrednih žrtava? Nisam li duboko uvjeren  da takvo žrtvovanje nema smisla? 

Uzalud se rastjelovljujem u skučenosti europskog filozofiranja. Ne vidim izlaza iz ove paučinom zastrte dvorišne sobice u Zahumskoj ulici, odmah iza Vukova spomenika. Svaki je izlazak tjelesna varka u neshvatljivom dosluhu zanosa kojeg ne mogu opravdati plahovitim pokretima. Nikakva avet ne krije se u meni. A tako bih volio da me legija đavola oslobodi obazrivosti i poraznog iščekivanja.

2. travnja 1977.

S Milovanom Vidakom i Mirom Glavurtićem

Susret i upoznavanje s Milovanom Vidakom u njegovom stanu na Bežaniji. Znao sam da je kao maloljetnik sudjelovao u partizanskim bitkama na Neretvi i Sutjesci, da je iz rata izašao bez jednog oka, da je u poratnim godinama počeo slikati te se pridružio slikarima, piscima i filozofima koji su prije dvadeset godina osnovali grupu „Mediala“. Ta je grupa njegovala beskrajnu ljubav prema umjetnosti i vjerovala u njenu moć. Promatrajući njegove slike velikih formata, uočio sam u prvom planu duhovnu zaleđenost koja se može pravilno sagledati jedino u svemirsko-kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. Pričao mi je o svom etičkom i umjetničkom kodeksu. Pozorno sam slušao i tek ponešto razumio. Možda i pogrešno shvatio.

U popodnevnim satima pridružio nam se Miro Glavurtić, također član, ali i jedan od glavnih teoretičara grupe „Mediala“. S nepovjerenjem je sjeo do mene, znajući da sam istjeran iz zagrebačke bogoslovije. Dugo nije skidao kapu s glave niti raskopčao mantil. Riječima nam je pokušao dokazati kako se brojem može dokučiti tajna postojanja. Nastavio je zanosno pričati o magiji ekstrema, odgojno-obrazovnim labirintima, o kataklizmama pojedinih civilizacija. Složio se s Vidakovom primjedbom kako valja razmišljati geometrijski, kako su piramide najuzvišeniji model društveno-intelektualne stvarnosti.

24. travnja 1977.

Raskol između duhovnog prkosa i tjelesne žudnje

Raskol između duhovnog prkosa i tjelesne žudnje samo je biografska obmana kojom se popunjava ispraznost prizemnog vremena. Ali to nije bolest koju bih mogao izliječiti. Primoran sam raskolnički živjeti. Imam li pravo na slobodu odlučivanja? Zavisi li odluka za koju stranu ću se opredijeliti isključivo o meni? Nije li isto neprijateljstvo prema duhu i prema tijelu?

Odnos prema roditeljima još uvijek je u znaku podčinjavanja. Seksualni poriv ne podređujem stvaranju, već ga nasilno suzbijam ljubavnim naslućivanjem. Zašto već godinama ne mogu odoljeti pojmu ljubavi? Nije li ljubav jača od vjere? Što su pitanja naivnija, stvarnost je zamršenija. Gdje, kako i u čemu tražiti rješenje? Možda u izbjegavanju sebe, ali onda sam opet na području religije…

15. svibnja 1977.

Pod težinom Kierkegaardovih pitanja

Ne budim se doduše pod težinom Kierkegaardovih pitanja: Postoji li Bog i kako se žena  može podati, ali se zato utoliko manje budim u život. Sanjarim. Gledam kakvo je vrijeme i žalim što se ne mogu sjetiti svih događaja iz svijetlo-tamnih snova. Kontrasti su neuhvatljivi. Uz džezvu kave popušim tri cigarete ili se to još uvijek guši trojedini bog u meni? Čitavu mladost proživio sam u obrednim ritualima, možda upravo zato ne mogu postati žrtvom, niti opravdati bilo koje žrtvovanje.

Ne mogu razgovarati s profesorima koji se dive iskrenosti i profinjenom stilu mojih tekstova, ali me ipak upućuju na školničko pisanje seminarskih radova. Studij je također, kao i osjećajno navezivanje, obmana kojoj već godinama ne mogu odoljeti. Gdje je klica nesporazuma? Možda u očevoj silnoj želji za školovanjem. Teško je zaboraviti roditelje, pogotovo ako ne pruže djetetu ništa drugo do svojih neispunjenih želja. Evo me na pravom tragu mojih uzaludnih htijenja. Naime, osnovnu očevu želju da postanem službenikom oltara nisam ispunio. Ali zato studiram i u svojoj tridesetoj godini. Primijetio sam da ga i to donekle raduje. Kad već nisam „sluga Gospodnji“, neka barem budem gospodin. Tako otprilike odzvanja prva neispunjena želja. Ali odzvanjanje ne može biti dugotrajno. Ne vjerujem da bih mogao posve raskinuti s roditeljima, iako bi to bilo mnogo povoljnije za moje osamostaljivanje. Kategorija izgubljenosti čini mi se obuhvatnijom od egzistencije. A što je najvažnije, u njoj se nema više što opravdavati, ne podliježe znanstvenom pristupu, očituje se jedino u umjetničkom prepoznavanju.

Nije li moj raskid s Brankom posljedica prezrivog straha pred životnom uglađenošću? Bojim se da ne počnem žaliti to ljupko stvorenje iz Središnje Bosne, koju sam upoznao na hodočašću u Olovu. Ona je puna uzavrele ljubavi, ali ja nisam više hodočasnik. Izigrao sam sva svetišta u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Odražavam se u sazviježđu škorpiona. Putujem u nepoznatom pravcu i jedino me glavobolja podsjeća na mogućnost povratka.

19. svibnja 1977.

Studentica medicine iz Sombora

Djevojka koju sam nedavno upoznao, studentica medicine iz katoličke obitelji u Somboru, ipak se odazvala mom pozivu i posjetila me u dvorišnoj sobici iza Vukova spomenika. Satima smo razgovarali, bilo je i teških priznanja, a najteža je bila šutnja i šutljivo milovanje ruku. Preboljeli smo jedno drugom nimalo utješnu prošlost i ostali nijemi pred pred budućnošću. Nije na nama da odlučujemo. Mogli bismo samo narušiti sudbinsko naslućivanje.  

Otpratio sam je na ulicu. I ne znam zašto sam automatski spustio ruku, ugledavši na ulici dva crkvena lika? Kao student teologije strahovao sam od susreta s djevojkama. Ali te su godine daleko iza mene. Znao sam da će studentica tu automatsku gestu pogrešno shvatiti. Problem je u tome što je ni samom sebi ne mogu objasniti. Zamolio sam je za ruku (pomalo smiješna manira u današnje vrijeme). I gle, način na koji mi je pružila desnicu ispunio me tolikim zadovoljstvom da nisam osjetio nikakvog prohtjeva za daljnjim očitovanjem ljubavi. Mladi se ne znaju više rukovati. Odmah se ljube, kao da su usta vrjednija od ruku. I onda se čude ako slijepa strastvenost početnih poljubaca ubrzo pređe u ljubavno mrcvarenje. Volio bih da naše rukovanje urodi trajnim usavršavanjem, da nam ljubav ne bude šablonska, već sudbinski naša.

Poslije rastanka na ulici produžio sam na željezničku stanicu po cigarete te usput ohrabrivao sebe. Samo da mi je diplomirati! Kao da će se time išta izmijeniti. U svakom slučaju ugodno je slušati najavu vlakova na polupraznim peronima. Na izlazu iz perona ugledao sam kola hitne pomoći. Nekom je putniku pozlilo i umjesto u hotel morao je u bolnicu.

6. lipnja 1977.

Živim od ivice do ivice praskozorja

 Daj da ostanemo prijatelji!, predložila je studentica medicine iz Sombora. Nije me iznenadila, zato joj se nisam ni suprotstavio. Saslušao sam njen način razmišljanja, opomenuo je na neke nedosljednosti i brzopletosti, predložio da ostavimo sumnje po strani, da ne budemo već na samom početku previše kategorički. Kategoričnost je suprotna sudbini, prkos koji je preblizu razumu da bi se čovjek njime mogao preporoditi.

Moralne kategorije dobra i zla izgubio sam zajedno sa svojim djetinjstvom i dječaštvom. Preostala mi gola činjenica življenja koju ne valja sitničavo osmišljavati. Možda se  ljupka studentica neće moći sa mnom složiti. Ona je zbog kršćanske poslušnosti spremna nekome služiti. Nije li to pretežak kamen spoticaja u našem međusobnom upoznavanju? Duboko me pogodilo njeno pitanje da li bih mogao podrediti poziv za pisanjem obiteljskom zajedništvu. Poteškoća nije u podređivanju, radi se o životnom ispunjenju postojanja. Nipošto se ne mogu  niti smijem odreći sebe. Jesam koji postajem. Živim od ivice do ivice praskozorja, iz noći u noć. 

Uz večernji kolač, u slastičarnici na Slaviji, moja se sugovornica žustro okomila na filozofe i ostale intelektualce koji sebi umišljaju da će svijet preokrenuti. Svi su oni egoisti, nastavila je, jedino egoistički mogu prkositi čovječanstvu. Naravno da se nisam mogao složiti s njenim tvrdnjama. Prekinuli smo razgovor, nedokučivu provaliju nadomjestili osmijehom. Misaonu razdaljinu svladali tjelesnom blizinom. Način ljubljenja preuzeli od Eskima, nos u nos, dok nismo zajedno prasnuli u smijeh. Ali smijeh nije bio rješenje. I dalje ostaje otvoren problem vjere, rada za čovječanstvo, pronalaženja sebe i vlastitog osmišljavanja stvarnosti. Može li se čovjek u potpunosti realizirati, a da to u jednom ili drugom vidu ne izgleda egoistički?

Ne, ne mogu razložno pomišljati na brak. To je zajednica u malom. Prihvatim li je u klasičnom smislu, značit će pravu nakazu u usporedbi s vjerskom zajednicom koju sam sudbinski napustio. Priznajem da je studentica medicine posljednjih dana znatno oslabila moju moć prepoznavanja sebe samoga. Svojom ljupkošću izmamila je od mene  obećanja koja ne mogu sebi jasno obrazložiti. Svjestan da nasilno ugrožavam vječni nemir u sebi. Mirni obiteljski kutak, o kojem smo pričali, pretvorio se pomoću sna u svježe iskopanu grobnu jamu koja doduše ne zaudara po truleži, ali me samrtno prožima svojim ispraznim zijevom u obliku pravokutnika.

17. lipnja 1977.

Moram iseliti iz Zahumske ulice 

Prije nekoliko dna neugodno me iznenadilo pismo mog stanodavca koji živi u Vrnjačkoj Banji. Javio mi da moram iseliti iz podstanarske sobice u Zahumskoj ulici. Stvari sam ostavio kod poznanika i sutra putujem u Hrvatsko zagorje gdje ću ostati do rujna. Prevodit ću za Maticu srpsku izabrana novele Josipa Jurčičao te odlaziti na kupanje u Rogašku Slatinu ili Krapinske Toplice. Rado bih u Ljubljani posjetio Edvarda Kocbeka kojemu su nedavno objavljene Sabrane pjesme u dvije luksuzno opremljene knjige s opširnim i temeljitim pogovorom Andreja Inkreta. Namjeravam prevesti izbor  Kocbekovih pjesama te ciklus pjesama Vene Taufera za emisiju Poezija naglas urednika Danijela Dragojevića.  

Nadam se da će mi Sekretarijat za unutrašnje poslove u Krapini izdati rješenje kojim se uvažava moja molba za dopunu prezimena iz Brezinščak u Brezinščak Bagola, budući da se već više godina služim tim pseudonimom te su ispunjeni svi potrebni uvjeti za promjenu ili nadopunu prezimena sukladno Zakonu o osobnom imenu.

24. lipnja 1977.

Podstanar u Ustaničkoj ulici na Konjarniku

Po povratku u Beograd tražio sam i za dva dana pronašao novu podstanarsku sobu u dvosobnom stanu na drugom katu nove zgrade u Ustaničkoj ulici na Konjarniku. Gazdarica Fanika, Slovenka po rođenju, a Beograđanka po vjenčanju, pobožna udovica sedamdesetih godina, primila me s velikim poštovanjem, budući da sam na vrata njenog stana pokucao s preporukom Petra Taševa, mog poznanika iz gimnazijskih dana, upravitelja crkve sv. Ćirila i Metoda u Požeškoj ulici na Čukarici. Soba je trostruko veća od sobice u Zahumskoj, a mogu koristiti i balkon s pogledom na kafić preko puta. 

28. rujna 1977.

Obradovalo me pismo iz Ljubljane 

Na ovogodišnji BITEF  (Beogradski internacionalni teatarski festival) došao je moj ljubljanski urednik Veno Taufer sa suprugom Jasnom. Na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana razgovarali smo o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom kojeg sam ponudio redakciji Prosvete. Veno mi obećao da će razgovarati i preporučiti me uredniku Miodragu Pavloviću. I zaista, danas me obradovao pismom iz Ljubljane: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati. Drugo, sreo sam Vuka Krnjevića, novog urednika Književnosti koji mi reče da je voljan objaviti ciklus mojih pjesama u izvorniku i Vašem prijevodu. Bila bi to odlična stvar i za mene i za Vas, jer će svatko moći uočiti da ste zaista vrlo dobar prevodilac.“ 

25. listopada 1977.

U velikoj dvorani Kolarčeva univerziteta

U velikoj dvorani Kolarčeva univerziteta nastupili su elitni jugoslavenski književnici, od Desanke Maksimović do mlade slovenske pjesnikinje kojoj umjetničko dokazivanje tek predstoji. Te ljude od pera više sam promatrao negoli slušao, jer me od slušanja obično zaboli glava, a ovako me rashlađuje njihova slava. Čudi me zašto u tom zboru nije nastupila Vesna Parun. Da nije možda namjerno ustupila mjesto Goranu Babiću, koji je strpljivu publiku gnjavio više od deset minuta? Bilo je srećom mnogo uglađenijih pjesnika od njega, poput Cirila Zlobeca i Dragutina Tadijanovića. Uvijek sam pomalo zavidio Zlobecu na njegovom pjesničkom uživanju. Pjeva o svom rodnom Krasu i stalno je na dobrom glasu, sva urednička mjesta stoje mu na raspolaganju, ne zazire od prokušane politike, čak je i delegat republičke skupštine!

Sjećam se kako mi je prošle godine, jednog srpanjskog popodneva, Vesna Parun slično, razočaravajuće duboko, pričala o hrvatskim pjesnicima Krklecu, Tadijanoviću i Cesariću. Sva trojica uživaju u poeziji, daleko od pjesničke tragičnosti. Tadijanović je imao sreću da pobjegne sa sela u grad, a kao pjesnik gradi svoj pjesnički opus baš na tom bijegu i lažnoj čežnji. U njegovim pjesmama nema nikakvih sumnji, dilema, traženja. Krklec je samo drugi vid tog uživanja, estetski dekadent i pravi gospodin u burnim vremenima. Cesarića također ništa ne zasijeca uživo. Za njega je priroda samo aleja, voćnjak, prozor, zapravo mrtva priroda. Sva trojica su pjesnici po rođenju. I čitav život uporno bdiju nad svojim pjesmama. Gledano sa sociološkog aspekta, u najvećim društvenim previranjima bili su posve nezabrinuti, stvorivši od sebe ikone. U njihovim djelima ne odražava se duša vremena, već čisti artizam u vremenu.

Mnoge suvremene artiste u našoj književnosti promatrao sam navečer u lokalu Udruženja književnika, sretan što mi je poznanik profesor platio teleću čorbu.

27. listopada 1977.

Družim se s pogrešnim ljudima

Imendansko slavlje u Surćinu kraj Beograda. U raspjevanom društvu, za prepunim stolom, osjećao sam se izgubljeno. Izgubljenost je bivala to strašnijom, kad su se neki od uzvanika pozivali na mene kao pjesnika, tražili da im čitam stihove i pričam golicave viceve. Koje li sprdnje! Ispočetka su s moje desne strane sjedile dvije djevojke. Zbog moje prkosne šutljivosti brzo su zamijenile mjesta. Na njihova su sjela dva nacvrckana i raspjevana studenta. Nisam mogao pjevati, nisam ni pio. Sjedio sam i jedva čekao kad ćemo se razići.

Družim se s pogrešnim ljudima. Njima odgovara moja smušenost, iako se u stvari radi o zaprepaštenju. Nije to izvorni način življenja. Plašim se svog zabavljačkog djelovanja.

Danas mi je Kajka Gavanski, skretarica redakcije Matice srpske, poslala  na potpis ugovor o prevođenju rukopisa Začinjavci, odabrana djela slovenskih pisaca od Trubara do Linharta po izboru urednika dr. Jože Pogačnika, tako da mogu računati na prvi malo veći honorar. 

4. studenog 1977. 

Trideseti rođendan u posvemašnjoj neimaštini

Trideseti rođendan ljudi obično slave kao vrhunac životne oformljenosti, materijalne i duhovne samostalnosti. Da, slavim ga i ja, ali na sebi svojstven način, u posvemašnjoj neimaštini i životnoj nedoumici. Nesmotreno očekujem neće li mi možda tkogod čestitati. Na čemu? Na broju godina koje se mogu jedino oduzimati.

Ah, moji rođendani… Sjećam se tek ponekih. Nekako najprisnije urezuju se u sjećanje oni iz ranog dječaštva, s meko kuhanim jajetom umjesto poklona. Magla se ne bi cijelog dana dizala, tako da nikad nisam jasno razlučivao prelazim li zaista iz nezapamćenih snova u novu godinu života.

Ali danas sam zakoračio u tridesetu. Jasno znam i stid me svih proljeća, ljeta, jeseni i zima, jer ostaviše u meni samo godove, brojeve dotrajalosti. Mnogo se toga izmijenilo, prebolio sam groznicu strašnog životnog izgleda, navikao sam se na svoje izgladnjele oči, u tridesetoj sam najzadovoljniji u samoći.

Preda mnom je vrijeme javnog djelovanja. Vjerujem da je priprema dobro obavljena. I zato pitam I činga: U kakvim duhovno-materijalnim konstelacijama, društvenim stanjima i osobno životnim prilikama započinjem javno djelovati? Koja je to svemirska ura? Hoću li izdržati? Na što trebam najviše paziti? Moram li živjeti povučeno ili u kakvoj zajednici, pa čak i onoj bračnoj? Kineska knjiga mudrosti mi odgovara: Pazi da ne podlegneš egoističkim i sebeljubivim pojedincima.

9. studenog 1977.

Svratio u Studentski kulturni centar

Pogledao sam film „Ne naginji se van“. Nije me zadovoljio. Glumci Gregurević i Šovagović odlični, ali scenarij senzacionalno ishitren, doživljajno površan. Scena s Filipom i Vericom ne djeluje uvjerljivo. Ostali događaji su previše realistički naglašeni, ponegdje odvratno prenapeti. Na izlazu iz kinodvorane prožimao me čudan osjećaj nostalgije za proživljenim dogodovštinama koje nisam umio zapisati ili sam se toga plašio. Što je natjeralo narod u „gastarbajterstvo“? O tome je opasno razmišljati. Narod je iluzija koju političari koriste kao obmanu.

Pogoduje mi nezapaženost na ulici. Svratio sam u obližnju knjižaru i kupio roman Tunel Ernesta Sabata. Čudno, kako me neka djela privuku baš u pravo vrijeme. Nezadovoljan sam sređivanjem svog romana. Još uvijek sam previše osjećajno nezasitan, radnju svodim na ponavljanje, premda sam svjestan svih doživljaja u ime stvaralačkog preobražavanja.  Događaje treba ispisati u doživljajnoj uzavrelosti. Možda se premalo oslanjam na mogućnost riječi, jezika. Kao da se još uvijek radi o njegovoj podređenosti krvnim sudovima, glavobolji i osjećajnoj praznini.

Kasno navečer svratio sam u Studentski kulturni centar da čujem razgovor o mladoj slovenskoj poeziji. Prikazivali su se filmovi ljubljanskih avangardnih autora. Može li se danas uopće još govoriti o avangardi? Uglavnom same igrarije, više-manje složene, za razliku od igre kakvu sam očekivao od mlađih autora. Promatrao sam oko sebe tu hipijevski pjesničku mladost prepun gađenja, odvratne su te izlizane maske mladenačkih naličja. Umalo da nisam kriknuo od bijesa, čuvši kako žabac-stihoklepac posprdno spominje Novalisa. Naposljetku, pjesnik i književni kritičar Denis Poniž, koji je trebao govoriti o slovenskoj poeziji, nije došao, tako da sam s olakšanjem napustio zadimljenu dvoranu. 

19. studenog 1977.

Na večernjoj misi u Makedonskoj ulici

Ne znam zašto sam poslije ručka krenuo u stan ljupke i pobožno odvratne djevojke. Nestrpljenje me zanijelo, ali brzo sam postao svjestan bezizlaznog sjedenja u njenoj sobi. Nastojao sam djelovati smireno i zadovoljno. Čak sam pristao da gledamo jedno drugome u šalice za kavu. Bezrazložno, možda ne i beznačajno. Smijao sam se, razgovarao kao obično, domogao se njene bilježnice sa stihovima i čitajući bivao sve zaprepaštenijim. Uglavnom stihovi posvećeni određenim mladićima, a među pjesmama nalazi se i biografski podatak o meni. Jedna je pjesma posvećena mladom župniku iz crkve u Makedonskoj ulici, koji me uvijek zbunjivao svojim prisustvom u njenim mislima. Pitala me zašto sam se uozbiljio. Nisam joj mogao odgovoriti.  Zatvorio sam bilježnicu i počeo hvaliti njenu frizuru, mašnu na bluzi, privjesak na lančiću. Odlučio sam poći s njom na večernju misu kod župnika kojemu je posvetila svoje pobožno bljutave stihove. Strašnog li pothvata! Prisustvovao sam ponovno jednom „ljudskom, suviše ljudskom“ obredu čeznutljiva zapomaganja. Sjela je nekoliko klupa ispred mene. Daleko, zaista daleko jedno od drugoga. Poslije mise nismo više razgovarali, gledali smo televizor u župnom dvoru, šalio sam se s jednim od svojih zemljaka i sve žustrije osjećao višemjesečnu zabludu.

21. studenog 1977.

Dirnula me gazdaričina priča

Nietzscheova knjiga S onu stranu dobra i zla pogađa me mnogo intimnije od Zaratustrinih govora. To nije više knjiga zanosa, već iskrenog priznanja patnika kojemu je ponestalo izazovnog prkosa. Zašto me čitanje ispunilo tugom i čudnim osjećajem? Zar me Nietzsche razočarao? Jesam li se prevario u njemu ili u sebi? Pogledao sam tv-program, zabavnu emisiju i neku američku seriju o detektivu, pa tek potom završio s čitanjem knjige. Nietzsche je to previdio. Moja glavobolja svjedoči jednako o moći zabavljanja kao i o moći ispaštanja.

Dirnula me gazdaričina priča o ženi koja je dolazila da vidi samca – mene. Sjećam se te večeri, čitao sam u svojoj sobi i osjećao strašnu potrebu za razvratnom ženom, ne znajući da se takva nalazi baš u to vrijeme u kuhinji tetke Fanike. Žao mi je što se nismo upoznali, što se nije usudila ući u moju sobu, a sam se nisam sjetio na mogućnost društvenog prilagođavanja. Jadnog li Nietzscheova nadčovjeka!

8. prosinca 1977.

Na književnoj večeri u Čačku

Dan uoči katoličkog Božića sudjelovao sam na književnoj večeri u Čačku, zajedno s Gojkom Đogom, Rajkom Petrovim Nogom, Acom Sekulićem i drugim sudionicima. Publike je bilo malko više od nas pisaca. Među njima većina frustriranih diletanata koji se upravo nameću sugovorniku napamet naučenim stihovima, što je samo dokaz više da je istinsko stvaranje strano svakom nakazno profinjenom „duhu zajedništva“. Pa ipak, boravak u Čačku značio je pravo osvježenje. U autobusu kojim sam se dovezao iz Beograda upoznao sam apsolventicu ekonomije i cijelim putem razgovarao s njom. Ženska znatiželja i ljeporječivost smilovanja u suosjećajnom stilu. – Baš lepo što smo se upoznali, meni je umetnost takođe bliska, nekad sam jako puno čitala, a i sada bih čitala da imam vremena… Na moje iznenadno pitanje je li slobodna, odgovorila uljudno zbunjeno. – Pa, nisam baš, imam verenika, ali mogli bismo ostati prijatelji, zaista bih rado češće razgovarala o umetnosti…  Na autobusnoj stanici pokazala mi je smjer kojim ću najbrže stići do Doma kulture, nasmiješila se i pružila mi ruku. 

Nisam se osjećao napuštenim, dapače, na književnoj večeri sjedio sam donekle pobjedonosno, promatrajući proždrljivost u očima i ušima nekolicine slušatelja. Slijedila je večera u hotelu Beograd. Sjedio sam s Rajkom Petrovim Nogom s kojim sam te noći dijelio i dvokrevetnu sobu. Zbilo se opet ono što sam mogao očekivati. U društvu poslije večere našla se djevojka bezazlenog osmijeha, držeći za ruku ispijenog mladića, pravo naličje njene bezazlenosti. Njen osmijeh i žar u očima zapalili su krv u mojim venama. Pogledavali smo jedno drugo, ona kao da me molila kako bih je zapravo trebao osloboditi od rugobe-zaštitnika, a meni je brada prikrivala  divljinu požude i spremnost na sve. 

Na kraju smo ostali u hotelu samo ja i Nogo, odvukli se u sobu, popušili još po jednu iz njegove „muštike“, zatim je on otpočeo sa svojim velikosrpskim lamentacijama i srećom brzo zaspao, onako u odijelu. Mene je uspavala glavobolja. U usitnjenim moždanim ćelijama svi su se događaji ponavljali u iskrivljenim ogledalima, svaka mogućnost usitnjavala se u nezapamćene prizore. Ništa od svega! 

24. prosinca 1977.

Jarac anđeoskih krila

Cjelodnevna znatiželja i strepnja u iščekivanju najavljene posjete. Tek navečer primio sam telegram od Branke koja mi javlja da ne može doći. Oplakujem sebe zbog seksualne povodljivosti. Jarac anđeoskih krila! Nikako da nadvladam cmizdravo raspoloženje u sebi, da prestanem patnički žudjeti za ženskim mirisom kao bolesničkim pomazanjem.

Obris konobarice preko puta djeluje ponižavajuće. Spustio sam se tako nisko da me i najmanji privid izruguje. Umjesto da u ovoj mirnoj i udobnoj sobi silujem vrijeme! Da stvaranjem zastrašim sebe. Samo što u meni nema dovoljnog zaleta. Glava me sve rjeđe boli. Patnju je zamijenila sjeta, dekadentna tugaljivost, samotinja koja zaudara po izmetu i ne zna za iskonski proplamsaj duha. Šetam sobom amo-tamo, pušim i pijem kavu iz navike, prisjećam se raznih mogućnosti upoznavanja, ispaštanja bez opraštanja, smionosti na granici ludila. 

Ne odlazim čak ni na ručak u grad, hranim se kao medvjed u kavezu, paštetama umjesto živog mesa. Nema krvi u mojim žilama, u njima kola voda, očito ne izvorska, već voda iz gradskog vodovoda, klor. Zar stvarno ne mogu pocrvenjeti zbog sebe? Naljutiti se na sebe? Učiniti zaokret u smislu stvaralačke osvete? Osvećivati se svom snagom raspadanja, a ne ovako pokajnički zaudarati po posteljini i noćnom preznojavanju. U jalovoj osami previše seciram pritajene porive, umjesto da se upustim u silno glumljenje, da se domognem zadivljujuće maske i zakulisno osobne stvarnosti. Sadašnje stanje je užasno, čak toliko užasno da ne može završiti samoubojstvom. U svojim udovima osjećam plijesan.                                               

26. prosinca 1977.

Razgovarao s Miodragom Pavlovićem 

Jučer točno u podne primio me u uredništvu Izdavačke kuće Prosveta Miodrag Pavlović, pjesnik koji je svojom prvom zbirkom pjesama označio definitivan raskid s estetskim i ideološkim dogmama socrealizma. Primio me očinski srdačno. Iznenađen je i oduševljen mojom prozom. Upoznao me s urednikom Vidosavom Stevanovićem, koji je moj rukopis zadržao kod sebe. Možda je konačno osvanulo vrijeme objavljivanja? Dogodine namjeravam urediti knjigu pripovijedaka i eseja. A obećao sam i novu pjesničku zbirku na slovenskom jeziku Tonetu Pavčeku, uredniku Cankarjeve založbe u Ljubljani. Trebao bih je sređivati usporedno s prevođenjem slovenskih „začinjavaca“ za Maticu srpsku.

Sretan sam što se Miodrag Pavlović, siva eminencija u Prosveti, ali i u suvremenoj srpskoj književnosti, pohvalno izjasnio o mom rukopisu i čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika. Potaknuo me da nastavim s traganjem za samim sobom, jer je to nešto najuzvišenije. Ustao je sa stolice i čvrsto mi stisnuo ruku, što sam smjesta protumačio u svoju korist, da će rukopis biti uvršten u izdavački plan.

30. prosinca 1977.

Na predavanju Marka Stranda

Ja koje ovo zapisujem i Ja koje je sinoć progovaralo iz mene možemo biti samo neprijatelji. Budim se u najosobnijoj mržnji. U sjećanje prizivam svoj sinoćnji lik. Sjedio sam s čovjekom kojeg nimalo ne cijenim, a ispričao mu baš sve ono što takav čovjek ne zavrjeđuje. Čak sam ga u znatnoj mjeri i zabavljao. Ali, kako? Nisam li najprije krenuo u veliku dvoranu Saveza književnika Jugoslavije i slušao američkog profesora, pjesnika i prevoditelja Marka Stranda. Govorio je o svojim europskim nadrealističkim uzorima, o njihovoj čistoj osjećajnosti, arhetipskim slikama i modelima neracionalnog, egzistencijalnog nemira. Nisam li se na povratku u stan prekoravao parafrazom Ginsberova stiha. „Božidare, jebi se sam sa sobom!“ 

Je li moje upropaštavajuće Ja ženskog roda? Otkud žena u meni? Koji tako strastveno čeznem za ženskim tijelom na ulicama ili skupovima, takoreći na svakom koraku, ali nikako da se ženama približim. Sputava me pakosnica u meni, moji pomiješani osjećaji, razorna moć u suvišnoj spermi. Da, to sam ja, čovjek bunila, dvostruka utvara, zavodnik i zavedeni, otrovna buba na rubu kreveta.

14. siječnja 1978.

Ipak smo već jednom živjeli

Kakvo mrtvilo budnosti, a kako živi snovi! Prva slika: otac je doživio srčani udar. Odnio sam ga u sobicu, ali on se ne miri sa sudbinom. Hodao je na jednoj nozi, izopačen u licu, a ipak blago nasmijan. Druga slika: u dnevnoj sobi mati ma mrtvačkom odru. Pogledam tetku i ostale ukućane. Učini mi se da nešto nije u redu. Pogledam mater na odru i primijetim kako polako otvara oči. Primaknem se bliže, upitam je kako se osjeća, je li se naspavala. Pohitam s odvezivanjem bijelog rupca kojim su joj pritegnuli donju čeljust. Ukućanima dajem znak da brzo prekriju raspelo i pokupe svijeće, jer probuđena pokojnica ne smije vidjeti žalost u kući. Mati me u čudu promatrala, pitala me što se to zbiva, je li zakasnila, zar je već prošao Božić, ah, neka je, barem ne mora po snijegu na polnoćku.

Nakon snova o roditeljima, koje sam zapisivao oko tri sata ujutro, negdje pred zoru obasja me san o davnom postojanju. Vozim se osobnim kolima kroz sela Hrvatskog zagorja. Krapina i sjetna plahovitost pračovjeka. Privlači me njegovo skrivanje u špiljama. Zaustavih se ispred crkvice jedne svetice koja je bila štovana još u starom Egiptu, samo što je u ono vrijeme bila slavna zbog svog herojskog preljuba, a u kršćanstvu je proglašena mučenicom svete čistoće. Izgovorio sam njene egipatske zasluge, ali nikako da se sjetim njenog imena. Jedno je sigurno, poznavali smo se u doba faraona, opisivao sam mjesta na kojima smo se sastajali. Dakle, ipak smo već jednom živjeli!

23. siječnja 1978.

Ljudi ne znaju što govore

Čitam suvremen filozofe i spopada me jeza nad tako brojnim naslovima i čestim ponavljanjima. Kad se uz to svake večeri provede nekoliko sati ispred televizora, u gnjavaži sa samim sobom zbog pojedinih scena u filmovima ili tv-dramama, onda je ubitačnost življenja doista opravdana. S pravom se u ovoj sobi radujem jedino snovima i prekoravam sebe zbog lijenosti u zapisivanju.

Zašto se u Heideggerovoj filozofiji pojavljuje pojam krivnje? Nema obrazloženja. Krivnja, jesam li je ikad osjetio ili umom dokučio? Ne, uvijek se radilo o krivici. Ontološki zasnovana krivnja ne pogađa me u nikakvoj neprilici. Prije bi se moglo govoriti o tugaljivosti, o otužnom stanju vlastite propasti, unatoč intuitivnom nemiru.

Zašto sam ujutro ispunjen radošću, a plašim se večeri? Ništa se nije dogodilo u gradu. Promatrao sam mladića koji je prkosno odolijevao vjetru na Terazijama, imajući na sebi samo podlogu bunde bez rukava. Bio je napola gol. Što li je htio? Nisam se mogao smijati, gledao sam njegovu naježenu kožu, zagledao mu se u oči, ali nosio je naočale. Produžio sam do kioska, kupio četkicu za zube, ručao u studentskom restoranu i opet se vratio na ulicu. Svratih u redakciju Književne reči da vidim ima li što nova, ali svugdje isti način susretljivosti: zdravo, kako si, hoćeš li uskoro što objaviti, jesi li pročitao onu stvar, itd. Ljudi ne znaju više što govore. Uostalom, kao da je važno znati. Jezik je nadvladao svako znanje. Shvatio sam to, ali ne umijem se pokoriti, uklopiti u igru. Komunikacija mi prebrzo dozlogrdi. Ne ohrabruje me ni ovo zapisivanje, premda se još uvijek, čak u mnogo znatnijoj mjeri, osjećam pri sebi. 

26. siječnja 1978.

Sveopća galama u trolejbusu

„Književnost se javlja najpre kao vrsta razonode ili krvarenja“ (Clude Roy, Imaginarno, nekažnjeni porok). Znao sam to, ali se o tome nisam usudio pisati. Rečenicu sam pročitao u autobusu. Bio sam toliko osupnut njome da sam promašio jednu stanicu. Sjećam se da se istovremeno zbivalo pokraj mene nešto jezivo. Iza mene sjedilo je dijete s naočalama. Jedna usiljena gospođa prisjela je tom šestogodišnjem dječaku, na što se on podigao sa stolice. Kad je to primijetila njegova majka, mlada žena, glasno je opsovala svog sinčića zato što je ustao, zar ne zna da mora paziti na naočale, da ne smije stajati… Prijetnju je zapečatila glasnom zaušnicom pred svima, čime je izazvala sveopću galamu u trolejbusu. Putnici se žestokim komentarima okomili na nju. Starija žena stala joj dokazivati kako to ne valja, kako će je dijete zamrziti. I začudo, pobudila je kajanje u uzrujanoj majci te je ona blagonaklono pomilovala svoje dijete koje je opet sjedilo na istoj stolici, ispričavajući se kako nije htjela… Između krvarenja i dječačkog rumenila osjetio sam tajnu književničkog prijestupa. Da, to je porok, nekažnjeni, i što je još gore, ne povlači za sobom mogućnost kajanja.

28. siječnja 1978.

Druženje s Ljubišom Jeremićem

Ustajem u pet poslije podne. Mamuran. Gledam kroz prozor. Vjetrovito. Znači ipak se nešto dogodilo. Jučer smo slavili nečiju diplomu. Govorili su da sam u formi, održao sam navodno čak i zdravicu. Što li sam govorio? Zašto me zaboljela glava djevojke s kojom se godinu dana nisam viđao? 

Kasno navečer netko me kolima prebacio u centar grada. Sjedio sam u Šansi na Tašmajdanu i pričao s Ljubišom Jeremićem, profesorom na katedri svjetske književnosti i književnim kritičarem, autorom zapažene knjige Proza novog stila. Pričali smo o franjevcima i Andrićevim ranim pjesmama od kojih su neke bile napisane za vrijeme pjesnikova boravka u Krapini. Uz ljuto piće profesor me uvjeravao kako on nije estetičar beogradske kaldrme, već zaljubljenik u Dostojevskog i Andrića, kako je njegova  duša ozarena pjesmom Franje Asiškog. Ja bih mu na to šaljivo odgovarao kako bih rado što prije posjetio manastir Hopovo i poklonio se igumanu Teodoru koji je omogućio Dositeju Obradoviću put u Zagreb te je ovaj na neki način vratio dug Hrvatu Jurju Križaniću. Šaljivost bi tu prestala i Ljubiša mi je očitao pravu lekciju o Hrvatima: „Vazda ste naginjali krajnostima bez konkretne pronicljivosti. Zamisli, Križanić podnosi Moskovskim vlastima predstavku o potrebi ispravljanja slavenskog jezika. Koje li umišljenosti, da ne kažem drskosti, i neupućenosti u tajne pravoslavlja! Dositej je bio mnogo lukaviji od Križanića. On je zagovarao narodno jedinstvo Južnih Slavena bez obzira na tri različite veroispovesti. Razumeš me, zagovarao je narodno, a ne crkveno jedinstvo! Onaj tko doista poznaje pravoslavlje iznutra, iz liturgije kao duše narodne, taj će mudro da zaobiđe crkveno ujedinjenje. To je Dositej naspram Križanića, srpski prosvetitelj naspram hrvatskog zanesenjaka, narodni vožd naspram sibirskog prognanika.“ Oko pet izjutra napustili smo Šansu, a u pola šest se već otvorio buffet Zlatibor, gdje smo popili još po dvije lincure za dobro jutro. 

29. siječnja 1978.

Poniznost sam pretvorio u manu

U autobusu za Konjarnik pozdravio sam se s Miljurkom Vukadinovićem koji također stanuje u tom kvartu. Pozvao sam ga kod sebe i zajedno smo popili ono malo travarice uz razgovor koji mi se nakon njegova odlaska čini suvišnim. Iako je mladić pun životnog poleta. Napamet mi je izgovorio čak nekoliko svojih uistinu osvježavajućih stihova. Vjerujem u njegovu pjesničku nadarenost, drago mi je što smo se pobliže upoznali, pa ipak, odakle taj osjećaj suvišnosti, ta tjeskoba ponovljenih riječi? Nije li mi previše pričao o sebi? Nisam li uživao u svojoj poniznosti? Nisam li poniznost pretvorio u manu?

Nisu li me noćas u sni upozoravali profesori teologije da je moja poniznost u tuđoj sredini daleko od vrline? Mislio sam čemu ta upozorenja u snovima. Pošao sam u grad da vidim ima li kakvog sniženja za proljeće. Kupio sam grejpfrut, ne znam što se dogodilo s prodavačicom, klela mi se u napuklu kost i govorila kako voli umjetnost. Slušam je i uvjeravam sebe kako nisam za ženidbu, dovoljno mi je nešto malo golotinje i pola kilograma svinjetine.

4. veljače 1978.

Jaspers i granične situacije

Obrati pažnju na „prozu u trapericama“ i vidjet ćeš koliko si zaostao, dobacuju mi bučni kritičari. Zašto ne pokušaš pisati za televiziju, zašto ne potražiš ljude koji bi te mogli proslaviti? Znaj da je uz talent potrebna i lukavost!

Shvaćam, a ipak ništa ne poduzimam. Hranim se i dalje u studentskom restoranu, odlazim sa starim znancima na ekspres kavu. Mjesecima već nisam napisao nijedan stih. Čemu u izmišljenom životu pisati stihove? Izmišljen sam, kao što je i bog izmišljen. Snebivam se. Ne palim svjetlo u sobi, škorpion u krevetu, ne mogu se otrovom uništiti, pravi je otrov u meni. Budim se, otvaram prozor. S druge strane ulice vinula se pod oblake žena u spavačici. Jaspers i granične situacije: brijanje, izdaja, ubijanje. Spenglerova Propast zapada i nimalo sporedno prisjećanje tetke Fanike: – Božidare, mladi ste, doživjet ćete vi posljednje dane, zapamtite dobro tisuću devet sto devedeset i neke… Pokušao sam gledati ratni film Tvardovskog, ali nisam izdržao. Pošao sam u sobu, pogledao kroz prozor. Konobarica s druge strane ulice sklanja stolnjake, prošlo je njeno radno vrijeme. Namjerno ne navlačim zavjese. Uspavljujem se. Nije svijet za mene. Noć me svjetlom obasjava. U potpunosti shvaćam Camusovu filozofiju revolta. Smijem se sebi na drugoj strani, smijem se ali ne domahujem. Ne želim jednoličnost iskustva. Uostalom svaka je želja suvišna u punini sna. Pisanje nije ništa drugo do predigra dubokog sna.  

8. veljače 1978.

Svojim očima ubijam i razaram

Tonny iz filma Čovjek s ožiljkom poubijao je sve svoje takmace, pa čak i najboljeg suradnika, zato što ga je zatekao sa svojom sestrom. Ljubomora ili prkosno dostojanstvo? Sestra s pištoljem u ruci upada u njegov stan s namjerom da ga ubije, ali ne može. Završetak djeluje dosta uvjerljivo. Razmišljam o filmu. Nije mi svejedno zbog milicijske smrti tipičnog gangstera. Plinska bomba, kašalj, silazak niz stepenice, molba i vapaj da ga ne ubiju, a u svemu tome pokušaj bijega, dok ga na vratima ne pokosi strojnica. Tonny nije opomena, još manje obmana. Nije ni zločinac, pravi zločinac sjedi pred televizorom. Svojim očima činim sva ta zločinstva, ubijam i razaram, držim političke govore, glasam uvijek za drugoga, pravovremeno me spašava nečije jamstvo, milicija mi ne vjeruje, kažu da nemam ožiljka, ali stvar je utoliko zamršenija. 

Ne mirujem. Na ulaznim vratima djevojčica. Čujem kako ispituje gazdaricu za samca-podstanara. Ulazi u moju sobu i moli me da joj nacrtam njenog djeda. Pokušala je sama, ali joj je nastavnica rekla da to nije on. Čudno, pomislim u sebi, odakle toj nastavnici ideja za takav domaći zadatak. Uvjeravam djevojčicu da ne znam crtati i odmah primjećujem kako sam je razočarao. Ja, Tonny… 

Nalazimo se u filmskoj situaciji. Preskačemo umjetne ograde. Skoknuo sam u trgovinu. Za tezgom s mesom crna prodavačica uvjerava blondinku kako su sve žene kurve. Pritom se muški češala po guzici. Zatražio sam tri para kranjskih kobasica. Kolegica na kasi bila je mnogo pristojnija. I sve to unutar jednog jedinog filma. Scene mogu biti bezlične. Ali veoma osobne. Donio sam vino za gazdaricu, ali ona se već peta dana ne može isprazniti. Ne sjeća se što je pojela, niti vjeruje da Tonny stvarno postoji.

9. veljače 1978.

Kod Milana Tabakovića na Čukarici

U stanu na osmom katu stambenog bloka na Čukarici prevodilac Milan Tabaković priča mi o diletantu, bezobraznom mladiću iz Splita koji ga je ocrnio pred izdavačem. Slušam i pomišljam na profesora u Zagrebu kojemu sam u nekoliko navrata, uz pivo i pljeskavicu, preveo pjesme slovenskog pjesnika Kajetana Koviča, a on ih objavio na radiju pod svojim imenom. Prevodilac  Tabaković uvjerava me da nije to ništa u usporedbi s ostalim krađama u jugoslavenskim književnostima. Nismo zalazili u pojedinosti. Skoknuo sam u obližnju samoposlugu te kupio nekoliko piva i čajnu kobasicu. Dok smo jeli i pili, on se odjednom sjetio da mora nazvati Smilju, neku napola Ruskinju, koja prekosutra putuje u Moskvu da vidi svoju majku i sinčića. Muž joj je navodno napisao nekakav dobar scenarij, odlično zaradio, napustio Rusiju i sada je negdje u Australiji. Eto, ona će prekosutra u Moskvu, da uzme sinčića, zatim će avionom do Singapura, o odande za Australiju gdje će ostati godinu dana. Zanimljivo, kolega je pričao o tome kao o nečem sporednom. U međuvremenu se javio i svojoj strini, ženi proslavljenog slikara i keramičara Ivana Tabakovića, koja nakon muževljeve smrti ne zna kamo će s tolikom lovom, tako da se jadnica razboljela i mogla bi svakog dana poludjeti. Izgovorio je to dosta pritajeno, ali s izrazito naglašenom željom. Ispratio me do lifta. Na hodniku ga susjed, mlađi čovjek, upitao ima li kakav novi porno film. Nasmijao se i rukom mu dao do znanja da će svratiti kod njega na piće. 

U liftu sam jedva još znao za sebe.

Prijateljstvo – kakvog li otrova! Otruješ se ili pogubiš, u najboljem slučaju osmisliš sebe u tramvajskoj karti. Svejedno je na kojoj ću stanici izaći. Da, centar grada. Evo me na književnoj tribini. Tri kritičara biraju najbolju knjigu pjesama u prošloj godini. Suvišno je postavljati bilo kakvo pitanje. Riječ je o Raši Livadi, o intelektualnosti studentskih domova koja uvjerljivo provjetrava njegovu poeziju. Sjedim li na svojoj stolici? Dosađuje mi stihotvorni mladunac koji je jednom rukom zagrlio djevojčicu-vjevericu. Zajedno se podsmjehuju kritičarima, mladić je čak glasno izgovarao svoje primjedbe. Toliko me izgnjavio da sam ga pozvao za šank, što naravno nije mogao prihvatiti, budući da je s djevojkom hitao u Dom omladine gdje je gostovala poznata pop grupa iz Slovenije.

Krenuo sam prema lokalima u kojima obično piju filmski mladunci. Ali sam se predomislio. Zašto da ne odem u Australiju? Zar je zato stvarno potreban scenarij? Okrenuo sam se. S desne strane primijetio kiosk s kobasicama. Da pojedem dva para u ime Posljednje večere! Trg Republike, Knez Mihajlova, Maršala Tita. Zaustavio sam se na ulazu zgrade koja je bila predviđena za rušenje. Da li da pođem kod studentice koja me iz dna duše prezire? Njen prezir me ohrabruje. Stojim u hodniku i zavidim Hainrichu von Kleistu. Nije li on nasjeo religiozno sumanutoj ženi? Ne, šapuće mi polumračnim prizvukom, ne nasjedaj pismenoj ostavštini, mi smo se ubili u ljubavi koju ne možeš dokučiti, uživamo u sjeni samoubojstva, ali sjena pripada tebi! 

Čujem li dobro ili me polumrak prerušava u spomenik Dimitrija Tucovića na Slaviji? Danomice promatram jednu te istu saobraćajku ispred sebe, kako službeno širi ruke, upozorava prolaznike svojom zviždaljkom. Htio bih joj šapnuti kako to nije normalno, ali ona se ne obazire na brončano poprsje. I tako me drži na spasonosnom rastojanju.

10. veljače 1978.

Prerastam u žabokrečinu

Priznajem da sam mnoga djela površno pročitao. Mnoga čitanja ubrajam u svoja nedjela. Vjera, ljubav, zavjera – to troje ide uvijek u prilog drugima: bogu, voljenoj osobi ili narodu. Prebivam u pisaćem stroju. Kućno zvono. Na vratima stoji čovjek. Kaže da popisuje građane socijalističke Jugoslavije koji imaju pravo biranja na predstojećim izborima. Zapisao je moje ime i prezime. Iako nisam prijavljen u Beogradu. Zašto me to zapisivanje iznenadilo? Očito nisam spreman za izbore. Iako je mnogo lakše birati druge umjesto sebe. 

Razlog je mnogo dublji. Htio bih se vratiti svome izvoru, ali u sebi nalazim samo močvare. Prerastam u žabokrečinu: pozdravno kreketanje na ulici, u autobusu ili u redakciji. Mulj budućnosti. Sjedim i prevodim. Glavobolja me podsjeća na slobodu volje. Uzimam tablete. Odlazim na tuširanje. Uvijek isto ispiranje, a nigdje prljavštine. Bjelina asketskog poriva. Da, asketski poriv je moja katolička baština. Dotjerana do same mučnine vremena. Čemu uopće sat na noćnom ormariću. Budilica koja se u tančine poklapa s mojim  propustima. Ukoliko sam uopće mogao išta propustiti? Zar doista vjerujem u sudbinu, umjesto da je živim? Ili sam život nesvjesno podredio udesu? O presudnim stvarima ne razmišljam duboko. U ovoj sobi trebao je stanovati Crnac iz Zaira, priča mi tetka Fanika, te usput spominje neku susjedu koja s razvela s mužem, direktorom iz Kikinde, samo zato što im se rodilo crno dijete. To su svakako mnogo zanimljivije priče od moje besanice. Kad ću već jednom pobjeći od sebe? Pobjeći, ali nipošto na izbore. Birao bih iz straha da opet ne završim u sebi.

11. veljače 1978.

Pozvao me urednik Milan Savić

Nelagodnost u crijevima. Hranim se takozvanim prijateljima. U snu mi ispala plomba. Čitam Hartmannovu Estetiku, ne prija mi cigareta uz kavu. Sve teže čitam, a bojim se izaći u grad. Naposljetku ipak izlazim. U redakciji Književne reči ne osjećam se suvišnim. Zvonjava telefona, dogovaranje književnih priredbi, listanje novina. Glavni urednik Milan Savić zamolio me da prevedem esej Tarasa Kermaunera. Shvatio sam to ozbiljno, prkoseći osobnoj suvišnosti. Izašao sam na ulicu s nadobudnim pjesnikom, koji je navodno prenatrpan obvezama, a eto, sada mora u poznatu izdavačku kuću da se dogovori oko antologije erotske poezije. Slušao sam ga sve do ulaznih vrata. Tu su slavodobitno ćaskala još trojica stihoklepaca.  Čudim se odakle mi toliko licemjerje te sam se sa svom trojicom nasmiješeno rukovao. 

Filozofija egzistencije nije samo ispitna gnjavaža. Očekujem zalazak sunca, sjedeći u Nacionalnoj biblioteci. Osvježen blagim sumrakom. Vraćam knjigu, razgovaram sa starijim bibliografom, primjećujem čitateljicu koja me začuđeno promatra. Literatura je utopija, jesam li dobro shvatio pritužbu bibliografa? Napustio sam zgradu, odnio na poštu pisma nekim izdavačima. U predvorju pošte grupa vojvođanskih piljarica, posjedale na dugi radijator i paze da ne uprljaju svoje široke suknje. Narodna nošnja, narodna pošta.        

16. veljače 1978.

Restoran Bosna u Ulici Majke Jevrosime

Nedjelja, pada snijeg. U četiri poslije podne izašao sam u grad. Da li da pogledam film o drogama ili da odem na ručak u lokal što ga je nedavno preporučio urednik Savić. Zašto da ne jedem kao čovjek dostojan svog zalogaja? Restoran Bosna u Ulici Majke Jevrosime. Ulazim. Svi stolovi lijepo razmješteni, sa strogo raspoređenim priborom, ali nijednog gosta. Daleko ispred mene sjede za stolom poslužitelji, konobar i dvije konobarice. Snebivam se nasred lokala, dok mi ne pristupi garderobijer i u staračkom polusnu zaželi dobrodošlicu. – Može li se ovdje ručati? – Kako da ne, samo izvolite! 

Sjeo sam za stol i naručio pljeskavicu, miješanu salatu i pivo, više u nedoumici negoli iz stvarne želje za izabranim jelom. Prvi put sjedim u tom lokalu koji se nalazi u samom centru grada, a tako se izgubljeno osjećam u njemu. Baš izgubljeno, budući da ne oskudijevam s novcem. Jeo sam uplašen samim sobom. Konobarice se  povremeno okreću, nagađaju jesam li stranac, što me to kod njih dovelo. Nastojao sam što prije popiti pivo, uz jednu cigaretu, zatim sam dostojanstveno platio, premda je ispalo sve naopako. Konobar me upozorio da sam zaboravio cigarete, garderobijer me podsjetio na plaćanje garderobe, vrata sam gurao prema vani, a otvaraju se prema unutra, samo da mi se što prije osloboditi, pomislih na ulici. 

Što li sve pričaju o meni, po svoj prilici da sam se posvađao sa ženom ili djevojkom, a možda sam bio u nekakvoj akciji te još uvijek nisam došao k sebi, djelovao sam rastrojeno, mada profinjeno, možda sam agent, možda nisu smjeli preda mnom svašta pričati… Tako pričaju ugostitelji dok žurim Nušićevom, u pothodniku pripaljujem cigaretu, gužva u dragstoru, izlazim na drugoj strani, ne zaustavljam se pred knjižarom, ne odlazim na kavu, već pravo na autobusnu stanicu. 

U autobusu četiri ciganke. Dvije svečano odjevene, a dvije s mališanima u zavežljajima. Burnog li razgovora o djeci, krpama i kolibama na Adi Ciganliji. Nikakve samilosti nisam osjetio prema njima, sjetivši se da me mama u djetinjstvu uvijek zastrašivala ciganima. Najcrnija između njih bila je čak u neku ruku privlačna. Promatrao sam ostale gospođe kako prezrivo podnose njihovo nerazumljivo pričanje. I sjetih se kako me neku večer, dok sam u Klubu inžinjera čekao Petra Gudelja, luckasto zaskočila pričljiva konobarica pitanjem što mislim o knjizi Sto godina samoće. Pošto sam joj odgovorio da nemam svog mišljenja, ona se pobjedonosno nasmijala uz primjedbu: – Naravno, knjigu uopće niste čitali, zašto mi to ne biste otvoreno priznali, kao da je grijeh neku knjigu ne pročitati… Srećom na vratima se pojavio uvaženi hrvatski pjesnik, prema kojemu je posluga u Klubu imala poseban respekt, te smo nas dvojica mogli u miru popričati o svemu na čemu radimo i što namjeravamo objaviti.

19. veljače 1978.

Gnjavim se dotjerivanjem pjesama

Slušao sam predavanje o romanu Herzog Saula Bellowa. Problem starenja, stajanja na mrtvoj točki, u sivilu velegrada. Herzogova pisma. Pisao je sve do Boga, imajući u vidu povijest kulture, staro i novo lakovjerje. Pozdravio sam se s predavačem dr. Ljubišom Jeremićem. Zamolio me da mu se javim telefonom, trebam mu nešto objasniti, neke katoličke obrede. Traje to već godinama. Objašnjavam, rukujem se s ljudima, suosjećam s glavnim junacima određenih književnih djela, filmova i tv-serija. Vraćam se u stan bez predrasuda, spavam poput bijelog miša koji nikad sebi sreću ne udijeli.

U snovima me posljednjih noći zabavljaju pojedini likovi iz raznih bogoslovija. Zašto još uvijek sanjam o njima? – Da, prošao si mnogo bolje, bio si istjeran i sada uživaš, a mi već deset godina jedno te isto…, ponavljao mi neki redovnik u lokalu između gradske bolnice i kasarne. Nisu to snovi za pamćenje, već paprat u kojoj se gubim.

Gnjavim se dotjerivanjem pjesama. Stalno nešto mijenjam, preokrećem, a u biti strepim nad riječima. U zapamćenom snu htio sam odrezati cvijet mimoze, međutim prodavač knjiga za priručnim štandom uperi prst u mene te nisam znao prijeti li mi zbog mimoza ili je prepoznao u meni čovjeka kome mora nešto priopćiti. Prodavao je knjige malo podalje od grma, čovjek pedesetih godina. – Dakle, mislio si zbog mimoza, ha-ha-ha, protrnuo si zajedno sa škarama, ali nije to bitno, teško sam te prepoznao, brada i sve ostalo na tebi. Radiš za gospodina Turkovića, mimoze za gospođu. A sada pređimo na stvar. Ništa od tvoje knjige pjesama. Čitao sam je, nije loše, čovjeka neki stihovi dovode u nepriliku, izvrsno, samo tako nastavi, imaš dara i dubok si, vjerujem u tebe… Srećom kraj mene se odmah našle tri sluškinje, razigrano ljubazne. Legli smo  na travu i promatrali prodavača knjiga. Vidio sam da je pravi gospodin. Ustao je i uputio se našem gazdi ili zakonodavcu, ili dragom bogu, uglavnom nepoznatom gospodinu Turkoviću, koji se navodno razbolio i upravo stižu kola hitne pomoći. Probudim se i osjetim blagu rastrojenost svojih misli. Kao da lebdim i svjestan sam lebdjenja.

22. veljače 1978. 

Veljko Barbieri vojnik u Beogradu

U Beogradu je na odsluženju vojnog roka Veljko Barbieri, hrvatski književnik iz Dalmacije. Sinoć sam se upoznao s njim na večeri i piću kod oženjenog studentskog kolege Ante Matića iz Duvna. S nama su na večeru bili pozvani još pjesnici Petar Gudelj i Ivan Šarolić. Gušter Veljko, vojnik bez iskustva na ratištu, pričao je zanimljive storije vezane uz franjevački samostan i franjevce u Makarskoj, djelomično objavljene u njegovoj knjizi Novčić Gordiana Pia. Pričali smo, jeli i pili, sve do jutra. Gudelj me obradovao priznanjem da je s velikim užitkom čitao moj pjesnički rukopis, rekao mi da je zbirka izvrsna i mogu je slobodno predati izdavačkoj kući Nolit, iako je ondje siva eminencija Vasko Popa koji se plaši svake izvornije konkurencije. S velikom pozornošću sva trojica smo, dok nas vino nije ošamutilo, pratili Gudeljevo umjereno pripovijedanje o dalmatinskom kršu, otocima i bujnoj vegetaciji, o tome kako smo Hrvati ipak kontinentalni, stočarski narod, kako su se kuće sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća gradile malo dalje od obale, s velikom smo pozornošću pratili sve dok nas vino nije ošamutilo i mi se raspjevano razišli.

23. veljače 1978.

Razočaran filmom Michelangela Antonionija

U čemu me to Michelangelo Antonioni razočarao svojim filmom Noć? Zar samo buržujskim propadanjem, izgubljenošću, frazama i nervozom za vrijeme gledanja filma? Uglavnom. Voljeno lice, književnik na samrti, trijezan i priseban pomoću morfija, ostaje i nestaje na samom početku filma. Njegov prijatelj, doktor i pisac Bantano ni izdaleka ne opravdava njegov nestanak. Još manje uspijeva to Lidiji, koja plače za bolničkim zidom, odlazi s mužem na svečanu večeru povodom izlaženja njegove knjige te pobjegne od tog naduto ispraznog društva, prisustvuje tučnjavi na mrtvo ime, promatra dječake koji puštaju rakete, završava u nekom svratištu, odlazi kasnije s mužem u neki bar, potom u vilu bogatog industrijalca, bježi u nepoznatom pravcu s nepoznatim čovjekom, dok muž luduje za kćerkom bogataša, pred zoru međusobno ispovijedanje i smiješno priznanje: ne volim te, više te ne mogu voljeti. Izgleda da se Antonioni zadovoljio minimalnim, blijedim sukobom osjećajnih nemoći. A ipak me film nagoni na zapisivanje. Uostalom riječ je o književnicima, a to uvijek izaziva u meni razračunavanje. Film s mnogo likova, ali bez osobnosti. Mogao bih i drukčije zapisati: književnici, nipošto svjedoci. Svjedočenje ne smatram u moralno-pravnom dosluhu. Volio bih i sam doživjeti bogatu noć u raskošnom propadanju, čitavo vrijeme bio sam pomalo zaljubljen u Lidiju, premda me njeno ponašanje razdruživalo i činilo nervoznim. U određenim trenucima u meni se pobunilo nebrojeno potomstvo. Uskoro mogu umrijeti u bolnici, uz pomoć morfija. Pogađa me scena povratka u stan i zabrinuto spavanje ispod prozora. Gospodin doktor  je popularan i slavan pisac, ali i prava karikatura umjetničke postojanosti. Vraćam se u sobu, zatvaram prozor.

24. veljače 1978. 

Svako me pričanje danas usrećivalo

Na Terazijama mi došao u susret pjesnik Gudelj. Otišli smo u Klub inženjera i tehničara. Naručuje kavu, pozdravljaju ga poznanici, rukuje se sa svima, prema svima jednako nasmiješen. U razgovoru sa mnom zanosno otvoren. Više se napokon ne osjećam početnikom, pjesnikom na kušnji. Ne znam što je u ta dva sata bilo značajnije, njegovo pripovijedanje ili blagotvorno osjećanje svojskosti. 

Ispunjen prisnim susretom produžio sam na fakultet, da provjerim kad polažem ispit iz estetike. Na hodniku fakulteta sretnem kolegu koji se vratio iz Bosne i pričao mi o danima provedenim u šumi, na njivi i vinogradu. Svako me pričane danas usrećivalo. Mogu to donekle čak i shvatiti, ali čemu shvaćanje kad je riječ o poeziji. Nikad nisam bezbrižnije ušao u foto-atelje. Ženu koja je upravo završavala s jednom mušterijom upitao sam da li rade. Čudno me pogledala te se smjesta opametim, ta zar bih mogao ući i vidjeti je u radnom mantilu da ne rade? Postupio sam kao da se odavno znamo, pokazao prstom veličinu fotografije i pitao može li biti gotova za tri dana. Žena je slegnula ramenima, skoknula u drugu prostoriju da pita šefa i vratila se s potvrdnim odgovorom. Sjeo sam na stolicu, reče mi da skinem jaknu, doda kako bi mi bolje pristajala košulja, za razliku od dolčevite,  na što sam odvratio da je to najmanje važno. Namjestila mi glavu, upalila reflektore, zamolila me da budem malo veseliji i škljocnula. Dakle, ipak malo veseliji…     

6. ožujka 1978.

Pismo tajniku Branimiru Bošnjaku 

Prije sat vremena saznao sam da je došlo do kadrovskih promjena u Društvu književnika Hrvatske. Odmah sam se pismeno obratio novom tajniku Branimiru Bošnjaku. „Dragi kolega, u tajništvu moraju negdje ležati tri moje dosadašnje molbe za prijem u članstvo. Samo mi je na prvu odgovorio tadašnji tajnik Vjeran Zuppa – da je odložena do daljnjega. Na ostale dvije nisam dobio nikakvog odgovora. Nije mi jasno zašto se moja molba stalno odlaže. Zar možda zbog toga što mi je druga zbirka izašla u Ljubljani i što će mi treća ove godine izaći u Mariboru? Ili zato što privremeno živim u Beogradu, te objavljujem u listovima i časopisima širom zemlje? Zaista ne shvaćam, ali opravdano sumnjam u osvetničke poteze pojedinaca. Nažalost, još uvijek su pojedinci jači od ustanova. Kod zagrebačkih izdavača već se dvije godine povlače dva moja rukopisa, rukopis pjesama Nijednog đavla među nama i rukopis dnevničko-meditativnih zapisa Traganje za samim sobom. Sve pjesme i gotovo svi dijelovi proze objavljeni su u radijskim emisijama i časopisima, ali zagrebačkim izdavačima nije stalo do štampanja unatoč povoljnim recenzijama. Možda iz nekog nadnaravnog obzira?! Oba rukopisa poslao sam prošle godine na natječaj Fonda za kulturu, ali do danas nikakve obavijesti. Vjerujem da ćeš mi brzo odgovoriti. Trenutno ne mogu nikud iz Beograda, budući da u lipnju namjeravam diplomirati.“

27. ožujka 1978.

Bjegunac svete uspomene

Noću se često budim iz dionizijsko pesimističkih snova, vjetar udara o prozorska stakla, buka autobusa i teretnih kamiona s ulice, probavne smetnje. Nevjerojatni detalji doprinose mom jutrošnjem osjećaju apokalipse. Sanjao sam doduše o poznatim stvarima: u nekom selu dječak na smrt pijan, zabrinuti roditelji i suseljani spašavaju ga, ali samo što je došao k sebi opet je tražio alkohol, razgovarao s ocem kao sa starijim drugom i nudio ga pićem… U drugom prizoru žurim uskom uličicom, na drvenoj kapiji ugledam staricu Lepu, koja me prepoznala unatoč puštenoj bradi, sva zaprepaštena pokazivala mi rukom da netko nedostaje, da nema čika Miloša. Vjetar i dalje lupa prozorskim staklima.

Ovog tjedna trebao bih doznati jesam li primljen u Udruženje književnika. Ne nadam se povoljnom glasanju. Uzalud sam telefonski nazivao Jeremića, Gudelja i ostale prijatelje. Nikoga ne mogu dozvati. Jučer sam namjerno svratio u redakciju Književnih novina, ali sekretar se posprdno nasmijao  kad sam mu spomenuo komisiju za prijem novih članova. Popeo sam se stepenicama na prvi kat, u tajništvo Udruženja, ali vrata zaključana, ženski glas iznutra govorio je da se ne mogu otvoriti, neka izvolim okolo, okolo, ali gdje je to, kuda, kroz koje prostorije, nikako da se snađem. Poletio sam niz stepenice, poletio krvavo usplahiren. To je ponovljena scena. Nije li se isto dogodilo prije deset godina u Ljubljani? To nije strah, još manje stid pred ljudima, to je najobičnije bježanje, bježim jer sam to htio, svjesno ili nesvjesno, bježim i bježeći svjedočim o sebi, bjegunac svete uspomene.

13. travnja 1978.    

Primljen u Udruženje književnih prevodilaca Srbije

U deset sati nazvao me drug Krneta, sekretar Udruženja književnih prevodilaca Srbije i javio mi da sam postao njihovim članom. Stručnu ocjenu mog prevodilačkog rada napisala je docentica na Filološkom fakultetu dr. Marija Mitrović koja je između ostalog konstatirala „da odlično vladam slovenačkim jezikom, da u prevedenim tekstovima nema materijalnih ogrešenja o original, da prevod lepo teče, da pazim na ritam, dijalektalne osobenosti i određenu kvalitetu teksta, da se odlično snalazim pri prevođenju logički nepovezane a metaforički i asocijativno bogate lirike“.  

Dakle, primljen sam, ipak nekome pripadam!, uskliknuo sam duboko u sebi, iako sam se osjećao prilično potištenim. S takvim osjećajima upoznao sam sarajevskog pjesnika Stevana Tontića, dobio na poklon njegovu knjigu Hulim i posvećujem, odlučio napisati recenziju, ali mi to ne polazi za rukom. Pokušaj pisanja recenzije zasjenile su vijesti o Bliskom istoku. Izraelci oklopnim jedinicama prodiru u južni dio Libanona. To je osveta za terorističku akciju Palestinaca u Tel Avivu. U Rimu se dogodila otmica Alda Mora, lidera demokršćanske stranke. Ubijena su sva četiri tjelohranitelja. Otmicu su navodno izvršili pripadnici skupine Baader-Maynhov, što je uostalom sasvim svejedno. Terorizam je historijski na djelu. Ali u ime koga, za koga, čemu?

3. svibnja 1978.

Tri dana ubitačnog iščekivanja

Moj boravak u Beogradu počeo se približavati svom kraju. Poslije obavljenog pismenog dijela diplomskog ispita na hodniku Filozofskog fakulteta zaustavio me profesor dr. Mirko Zurovac i s osmijehom na licu priopćio mi da sam zamijenio temu, da sam pisao o subjektu u estetskom doživljavanju svijeta, a ne o subjektivizmu kao ekstremnoj struji. Njegovo objašnjavanje me razočaravajuće zbunilo, ali na oglasnoj ploči nađoh se među onima koji su položili pismeni ispit i najavljena je usmena obrana pred tročlanom komisijom. 

Preostala su mi tri dana ubitačnog iščekivanja. 

Prve večeri zaboravio sam otići u Klub književnika, premda sam Ljubiši Jeremiću zasigurno obećao doći. Sutradan sam nakon jutarnje kave krenuo u Nacionalnu biblioteku da se malo bolje upoznam s estetskim subjektivizmom. Bezvoljno sam naručio nekoliko knjiga, neke pročitao, neke samo prelistao, na stepenicama srdačno popričao s prevoditeljicom Biserkom Rajčić, napustio biblioteku te krenuo u studentsku menzu na posljednji ručak.

27. svibnja 1978.

Položio diplomski ispit na Filozofskom fakultetu 

Na crkveni blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1978., točno u devet sati i trideset minuta polagao sam usmeni dio diplomskog ispita pred tročlanom komisijom:  dr. Dragan M. Jeremić, dr. Mirko Zurovac i dr. Relja Novaković. Položio sam s vrlo dobrim uspjehom, na čemu mi je predsjednik komisije dr. Jeremić od srca čestitao. 

Diplomirao sam, dakle, na isti onaj dan na koji sam prije pet godina trebao biti zaređen za svećenika. Je li to slučajnost ili sudbina?

Nisam se dugo zadržavao na fakultetu. U sekretarijatu fakulteta uzeo sam uvjerenje o završenom redovnom studiju i položenom diplomskom ispitu te krenuo u Knez Mihajlovu i kod Grčke kraljice popio ledeno hladno pivo. Sam, za svoju pamet i dušu! Sretan zbog svega što sam doživio i proživio u Beogradu, što sam se duševno i tjelesno uspio izvući iz posvemašnje napuštenosti, kako u budnom stanju tako u snovima. 

29. lipnja 1978.

Četrdeset godina jednog od najvažnijih albuma domaće rock glazbe

Dok sjedim, usred najgore vreline srpnja, u zaškurenom miru našega pulskog stana, puštam ploču na gramofonu i pregledavam omot i u njemu bogate dodatke upravo reizdanog albuma grupe Idoli “Odbrana i poslednji dani” (Croatia Records, Zagreb 2022.), ja se zapravo nalazim u vremeplovu, na specijalnom zadatku dešifriranja znakova jedne visoko postavljene, zakrinkane i višestruko šifrirane mladosti. Takav je bio novi val, koji nas je dočekao u zenitu naših puberteta, takvi su bili naročito njegovi intelektualniji predstavnici, prvenstveno Haustor i Idoli. Ovi drugi pojavljuju se na Beograd paket aranžmanu, s dvije čudne, krajnje delikatne pjesme: “Amerika” bila je repetitivna himna, mantra ničemu, praznini pod imenom Amerika. Možda je bilo riječi o Kafki, možda o korporativnom kapitalizmu, šarenilu izbora i unutarnjem dizajnu popkulturne duše, a možda je to, naprosto, bila jedna od onih pjesama, kakvima je epoha bila ispunjena i kakvu je, barem po jednu, imao svaki punk i novovalni band koji je držao do sebe, u kojima se varirala, od ranoavangardnih praksi preuzeta, poetika monotonije. Druga, još čudnija, “Schwüle Über Europa” poigravanje je, u to vrijeme tako privlačno, kao igranje napunjenim revolverom, premda u biti bezazleno, Hitlerom i estetikama nacionalsocijalizma. Pred kraj te divlje pjesme, dok Srđan Šaper glasom gnjevnog luđaka drži govor na nekakvom izmišljenom njemačkom, među omladinom bi se, u zatamnjenim i zadimljenim studentskim klubovima, uvijek našao poneko tko bi digao desnicu ruku, imitirajući nacistički pozdrav. Ili se hrabreći pred milicijskim uhodama i špiclovima, učenicima i studentima iz pasivnih krajeva, koji su volontirali u Službi državne bezbjednosti i koji će se u sljedećim epizodama naše životne tragikomedije pretvoriti u Tuđmanove hercegovačke obavještajce, potom ugledne zagrebačke povjesničare. Vrijedilo bi provesti istraživanje duše našega vijeka o tome kako se imitacija nacističkog pozdrava iz 1981. ili 1982. za dvadesetak godina pretvorila u pravi nacistički pozdrav i u posvetu krvavih ruku jednoga novog rata.

“Odbrana i poslednji dani” ustvari su prvi album Idola. Prije njih postojao je mini-album, ploča sa šest pjesama i šest hitova, koja je, zajedno sa živim mini-albumom Filma u Kulušiću predstavljala vrhunac generacijske zabave. Bio je to savršeno derivirani pop, ništa naročito mudro ni pametno, osim što je donosilo važan element jedne kulturne i subkulturne poetike i estetike. Naime, novi val se, u svoj svojoj protežnosti, stilskoj, medijskoj, žanrovskoj i međužanrovskoj, dakle ne samo kao muzika i mladenački stil, nego i kao književnost, film, televizija, kazalište i likovnost, prostirao od avangardnih ludorija i filozofstvujućeg hermetizma, preko bunta, revolucije (ili kontrarevolucije) i pobune protiv vladajućeg jednopartijskog sistema, do šarenila ljetnih haljina, pop hedonizma i budalastih dječjih udvaranja. Najzanimljivija u tome bila je pozicija Idola: oni su, prvenstveno zahvaljujući stvaralačkom geniju Vlade Divljana i Srđana Šapera, a onda i pratećoj sljedbi intelektualaca, ton-majstora, video-artista i fotografa, pokrivali cijeli taj raspon od blesavih i tendenciozno nepretencioznih pop pjesmica do avangardnih i krajnje pretencioznih glazbeno-poetskih radova, koje će, na posve nevjerojatan i nečuven način dovršavati vrijeme u svom nepredvidljivom protoku.

Omot, dakle, s kojim su partijski komiteti imali ozbiljnih problema: zelenkasto-žuti ornamenti, izvedeni iz križa, a podno njih ćirilični natpis, izveden u fontu Miroslavljevog jevanđelja. Miroslavljeno jevanđelje (ili evanđelje) iluminirani je rukopis iz dvanaestog stoljeća i iz vremena humskog kneza Miroslava, koji je pred osmanlijskim nadiranjem sklonjen u srpski pravoslavni manastir na Hilandaru, pa ga danas Srbi smatraju jednim od najvažnijih dokumenata svoje duhovnosti, pismenosti i kulture. U ono vrijeme, 1982., partijski komiteti nisu bili najsretniji što im se ćirilica pojavljuje na artefaktu omladinske subkulture, koja je po nekoj tradiciji bila – latinična. Ali još im je veću nelagodu stvarao taj čudni oblik slova. Ako i nisu znali iz kojih su se i kakvih srednjovjekovnih manastirskih pisarnica i prepisivaonica izrodila ta čudna slova, svakako su imali svijest o tome da je u njima nešto opasno crkveno i klerikalno. Mi smo, pak, i omot i ta slova 1982. gledali u kontekstu svih onih čudnih i provokativnih omota koji su činili tradiciju rock kulture, a naročito njezina posve radikaliziranog, sasvim prema provokaciji okrenutog punkerskog i novovalnog odjela. U biti, provokacija s fontom – koji će, i to recimo, tek naknadno biti nazvan po Miroslavljevom jevanđelju – podsjećala nas je tada na fontove izvedene iz gotice, koje su, također u provokativne svrhe, koristili mnogi britanski i američki bandovi. 

I na tome bi cijela stvar završila, ali onda je, nakon Idola i nakon punka i novog vala, došlo neko drugo, mračno, retrogradno, a onda i krvavo vrijeme, u kojemu će font Miroslavljevog jevanđelja postati font onoga najprimitivnijeg i najagresivnijeg srpskog klero-nacionalizma, te na neki način i font klanja i ubijanja u izvedbi Karadžićevih, Mladićevih, Arkanovih zločinaca. Font nekih novih četnika, ponešto u estetici drukčijih od onih iz Drugoga svjetskog rata. Tako je jedan znak – a oblik slova samo je znak, kao što je i slovo zapravo znak; oblik slova je nad-znak znaka – tako je, dakle, jedan znak pridobio značenje i smisao koji su danas, vjerojatno, već okamenjeni i nepromjenjivi. Nitko više ne može upotrijebiti font Miroslavljevog jevanđelja na način na koji su to učinili Idoli. Nevino i čisto ne samo od ljudskih suza, stradanja i krvi, nego nevino i čisto od svake suvremenosti.

Na albumu je trinaest pjesama, koje u velikoj mjeri funkcioniraju kao trinaest zagonetki. Nismo tad znali o čemu Idoli pjevaju, ali bilo je privlačno i magično. Album nazvan po romanu Borislava Pekića s tim romanom, danas to znamo, nema nikakve veze, niti je njime mogao biti inspiriran. Čak je sasvim moguće da ga Idoli prethodno nisu ni čitali. Ali naslov danas jednako potpuno i sigurno natkriva testamentarnu pripovijest, izjavu pred sudom, šezdesetogodišnjeg emigranta iz Pekićeva romana, i ovih trinaest pjesama tematski krajnje neobičnih i šifriranih, među kojima tek dvije ili tri djeluju kao sablasno vedri ljubavni hitići, iz kojih gotovo da izbija nekakav samrtni eskapizam. Ostale ili pripovijedaju drame nekih izgubljenih narodnih epova, koje bi trebalo rekonstruirati na osnovu fragmenata koji su preživjeli apokalipsu i protok vremena, ili se u njima miješaju i sukobljavaju drama duha i drama tijela. Recimo, ona veličanstvena “Moja si”, zajednički rad Divljana i Šapera, koja bi danas, da postoji ikakav odnos prema tradiciji, ili barem da postoji elementarno čitalačko i slušalačno znanje, bila jedna od naših queer ili LGBTQ himni. Pjesma, naime, govori o rodno-emocionalnoj, spolnoj, spolno-identitetskoj transgresiji, a teče u nekom vedro-sumornom ritmu, sve s pripjevima u kojima kao da ima nešto crkveno ili barem kazališno. Pritom, gotovo da se nimalo nije promijenila u ovih četrdeset godina. Kao šesnaestogodišnjaku, “Moja si” bila mi je pjesma potpune slobode. Veoma važna. Možda jedna od formativno najvažnijih pjesama cijeloga punka i novog vala, koji su za moju generaciju, ili za mene pogotovu, imali veću odgojno-pedagošku važnost od kompletnog samoupravnog socijalizma, skupa s njegovom propagandom, u koju ubrajam i cjelokupno naše školovanje. Na kraju, nisam se oblačio u ženske haljine (premda, kažu, nikad nije kasno…), ali sloboda da to mogu raditi, koja je proizlazila izravno iz pjesme i iz uživljavanja u nju, bila mi je i ostala strašno važna. Slušam je sad u izvanredno efektno remasteriranoj verziji, i čini mi se da “Odbrana i poslednji dani” ne samo da nije ništa izgubila u ovih četrdeset godina, nego kao da je sazrijevala i starila skupa sa mnom. Ovo je, možda, najpretenciozniji album jugoslavenskog novog vala, koješta su tu Divljan i Šaper pridopisivali što ni sami baš najbolje nisu razumjeli, ili što je tek služilo nekom efektu, ali je vrijeme na čudesan način svemu davalo smisao. Krajnje proturječan, uznemirujući neki smisao.

Bila je to ploča bez hita. I bilo je to vrijeme kada su se slušali albumi, a ne pojedine pjesme. Ali “Kenozoik” je na neki način bio najčešće emitiran na radiju, pa ga se moglo nazvati hitom. U remasteriranoj verziji Mauro Širol kao da je ritmu dao zraka i prostora, pa me “Kenozoik” raznosi po ovoj sobi visokih stropova, i tko zna što bih sad radio da Ane nije tu. Ovako ne mogu, da se ne uplaši. Jer objašnjenja, zapravo, nemam. I opet ti stihovi koji su u četrdeset godina mijenjali ili zadobivali smisao: “Uzalud me budiš u pola šest/ Nema nigde nikog i nemamo kud/ Svetosavska blaga ruka kaže put/ Avgustovsko plavo sunce pubes luks…” Čuj, “svetosavska blaga ruka”! Transformacija pojma kroz vrijeme dovodi nas pred važno pitanje naših života: na koju je stranu vrijeme poteklo? Unaprijed ili unazad? I je li svaka budućnost dijelom posuđena iz fundusa prošlosti? Što više prošlosti, to veća je nesreća. A “pubes luks”, što bi to bilo? Svjetlost unutrašnjeg svijeta, onog koji je zatvoren među nogama tvojih šesnaestogodišnjih ljubavi? Avgustovsko plavo sunce, među njenim nogama, jednog ljeta u Sarajevu, prije četrdeset godina. Eto, tako!

“Odbrana i poslednji dani”, album grupe Idoli, danas je bolji nego što je bio u vrijeme svog nastanka. I našao bi se na mnogo višem mjestu na mojoj imaginarnoj listi najboljih muzičkih albuma u povijesti naše kulture, nego što je bio prije trideset-četrdeset godina. Razlog leži u tom vremenu koje ga je na začudan način dovršavalo. Statua Indijanca u Wisconsinu vajarsko je djelo prirode! E, tako i genijalnost “Odbrane i poslednjih dana” vajarsko je djelo prirode. Naravno, ne sasvim, čak ne ni mnogo, ali ipak jest. 

Vlada Divljan, jedini mrtav među živima, bio je sjajan, iznimno kreativan muzičar i autor. Dobar pjesnik, te onaj koji je u sebi imao taj golemi stilsko-estetski raspon, od pop-pjesmice do mračne himne o ništavilu. Srđan Šaper ustvari i nije muzičar: mladić s imaginacijom, interesima i znanjem, intelektualac u rock’n’rollu, dobar i do kraja neostvaren pjesnik, kasnije se bavio marketingom i modernim kapitalističkim načinima zamagljivanja suštine svijeta. Bio je aktivan za vrijeme vladavine Demokratske stranke i Borisa Tadića. Poslije se, vrlo mudro, počeo praviti da je nevidljiv. Vrlo zanimljiv lik. Ne zna se, i dobro je što se ne zna, tko je od njih dvojice važniji u projektu Idola.

Nebojša Krstić Šaperov je drug u propagandi Demokratske stranke. Kasnije, neoprezno glasan, isprazan i sve običniji i banalniji propagandist Vučićeve vladavine, često prisutan po opskurnim beogradskim televizijama. Čovjek koji je trošio svoju pojavu, sve dok nije postao neprisutan. Voljele su ga djevojčice, jer je bio lijep među Idolima. Visok s gitarom. Čežnja generacije današnjih šezdesetogodišnjaka. Kasnije, pod kraj Jugoslavije, stažirao je kao liječnik na Visu. Šteta što nije tamo ostao. Šteta što nije patio od sociofobije ili što nije umislio da će ga ubiti svako uključivanje kamere. Jer ga je na kraju i ubilo.

Zdenko Kolar, kažu da je upravljao tramvajem. 

Danas dok ih gledam na fotografijama iz raskošne knjižice uz ovaj album, koje je snimila Goranka Matić, genijalna kroničarka najvećih naših fascinacija, i dok slušam ploču na svom pulskom gramofonu, na tom estuariju svih svojih mladosti, rekao bih da smo kao generacija, ipak, imali sreće. Premda smo i tu sreću poslije plaćali jednim krvavim ratom, kojemu nikad neće biti kraja. Mir dođe kraju. Svaki naš rat zauvijek traje.

MIRSAD, RABIJA I HARIS

“Mirsadeee, kakve su ti hlače?”

“Dobre po dužini, al’ tisne oko pasa..”

“A košulja?”

“I ona potisna.”

“Hani, nemoj izlaziti, doniću ti ja veće.”

Godina je 1997. Mirsad je u kabini za presvlačenje u popularnoj američkoj prodavnici Kmart. Rabija je tridesetak metara udaljena od kabine, među policama i stalcima s robom, prebire i traži hlače i košulju za Mirsada. Dovikuju se na sav glas kao da nikoga mimo njih u prodavnici nema. Možda u njihovom svijetu i nema. Desetak metara od nje oko stalaka s robom trči njihov sedmogodišnji sin Haris i imitira zvuk trkaćih auta:”Rrrummm, rrummm, arrrrr!!!” I Mirsad i Rabija i Haris su krupni, golemi rekli bi negdje. Kod mene u Krajini bi rekli teretni. I Mirsad i Rabija (a valjda samim tim i Haris) su Krajišnici. I to iz onog dijela Krajine gdje se govori ikavica. Pa je tijesno tisno, a potijesno potisno. A “hani” ne znači medu, dušo, nego stani, čekaj.

Kada su moji došli u floridski gradić, bilo je tu tek nekoliko bosanskih familija, pa su se svi sa svima družili. Kasnije, kako su pristizali novi, došlo je do raslojavanja i pregrupiranja po interesima, sklonostima, geografskom porijeklu. Devedeset sedme još je malo naših porodica, ali novi ubrzano pristižu. Mirsad, Rabija i Haris su starosjedioci, tu su od devedeset šeste. Prvi put sam susreo ovu porodicu kod mojih roditelja na sijelu, nedugo po dolasku u Ameriku. Mirsad mi je govorio da ne pristajem na posao tamo gdje nema baja. Kaže, ako okolo ne hodaju baje, znači da su potrovane, to je čista hemija, tu nije dobro ni za ljude. “Ne idi đe nema baja.” Rabija klima glavom i govori: “On zna, on je hemičar.” Navodno je pohađao neku hemijsku tehničku školu, kako sam kasnije saznao. A da malo odlutam, podsjeti me to na jednu anegdotu. Jedan kaže: “On je pametan, školovat čovjek, on je biohemičar.” A drugi odgovara: “Šta je mene briga što je on bio hemičar, važno je šta je sad. Eno ga sad vuče daske po pilani k’o i ja.” No, da se ja vratim našim prijateljima, mali Haris je nemirno i bučno dijete, stalno trči okolo, imitira zvuke automobila i ruši sve pred sobom. Tako i tu noć, trči po stanu, viče: “Rrrummm, rrrummmm…”, zapuca u sto za kojim su ostali sjedili i prosu im kafu.” Rabija mu odmah opali šamar, a Mirsad zagalami na nju: “Rabija, pa jesi ti normalna? Znaš da su mu jutros stavili plombu u zub, ne udaraj ga po glavi, ho’š da mu ispadne plomba?”

Mirsad je radio kao kamiondžija, pa ga kao nekoga ko bi se trebao razumjeti u auta moj brat jednom upita: “Mirsade, curi mi ulje u autu. Vidio sam onu tečnost koja se dospe u motor da zaustavi curenje, bi li to valjalo staviti?” Mirsad bez razmišljanja odgovori: “Ti ako si budala, ti stavi.” A ja ga povedoh da pogleda auto koji sam htio kupiti. Dobro se sjećam, prodaju ga muž i žena, Poljak i Brazilka. Ona čim je čula da sam iz Bosne, pita za Međugorje. Elem, ja ostajem s vlasnikom auta, a Mirsad će provozati auto. Na hladan motor dodaje gas do daske, auto stenje, cvili, ja da bilo šta kažem, u neugodnoj situaciji pitam vlasnika kakve su kočnice. Utom Mirsad u punoj brzini svom snagom staje na kočnicu, gume škripe, ostavljaju crni trag na cesti. Vlasnik odgovara: “Bile su dobre dok tvoj prijatelj nije sjeo u auto.”

Vraćamo se na početak, u Kmart.

“Rrumm, arrrr..” Haris udara okrugli stalak s košuljama i stalak se ruši, košulje rasute svud po podu. Rabija galami na Harisa, sprema se na novi šamar, vjerovatno mali taj dan nije bio kod zubara. Utom se čuje Mirsad, viče iz kabine (Mirsad je teretan, teško mu napraviti korak-dva da proviri šta se dešava van kabine u kojoj su mu svake hlače koje proba “tisne” ili “potisne”): “Rabija, šta je to bilo?”

“Mali srušio stalak s košuljama.”

“Neka je, nisu tvoje košulje. Pokupiće ove što rade u prodavnici, to im je pos’o.”

“Kakve su ti te hlače.”

“Bolje, al’ i ove potisne.”

“Neka su, bolje da su tisne neg’ da vise. Doniću ti još da probaš.”

“Rrrummmm, rrrummm, arrrr…”

ADO I MIRA

1. Ado i Mira dobili posao u istoj firmi, ja prevodim razgovor s uposlenikom personalnog.

Kaže: ”Imate pravo na životno osiguranje u iznosu godišnjih primanja, kome dajete taj iznos u slučaju vaše smrti?”

Ado kaže: ”Njoj, naravno.”

“A vi gospođo?”

“Pola materi, pola sestri. Njemu ništa. Da umrem, sve bi potrošio na kafanu i na kurve.”

Ado gleda snuždeno, ne govori ništa. Izašli van, sve kako treba, posao dobili, počinju raditi u ponedjeljak.

Sjedamo u moje auto. On džentlmen, otvori joj prednja vrata, a sam sjede pozadi. Onda veli: “Mirče ljubavi, haj’ ti kući malo odmori, odspavaj, stresno je ovo bilo, a Meša i ja idemo na po jednu, da proslavimo što smo dobili posao.”

Pita mene: ”Može, Meša?”

“Ma može”, rekoh.

Mira me prostrijeli pogledom. “Jesam ti rekla”, veli ona. “Nama’ u kafanu. A i ti odma’ – “može”. Svi ste isti, ‘ebo vas ćaća.”

Nikad nisam naučio vozit biciklo
I vjerovao sam da je to
Nemoguće –

Kazuje mi Omer, brat:

Sjećaš li se
Kako nas je svjetovao otac –

Sine,
Sam samcijat
Uspneš se i pustiš,
I gledaš pravo, u daljine

E, sad, da li
Ovo što ti pričam, Šabo
Sa još nečim ima veze – ne znam

(2022)

*

Južinom su u kuću
nahrupile muhe
Posvuda pogane zuje
Slijeću i po rubovima čaša,
na koje ćemo usne prislanjati

Bijesan odložim muholovku,
pa ih listom ubrusa
kupim sa poda
mrtve
Ja, osloboditelj

*

žao mi bacati sitnice
spiskove kupljenih namirnica
minijaturne staklenke od pekmeza
uginulo nalivpero
restlove kartonskih ljepenki
svakovrsne papiriće
komadić daske
etikete s odjeće
sačuvane po nedočitanim knjigama

*

Kasno je ljeto i nečujno se
rašivaju niti nostalgije

Mojim bivšim sugrađanima,
začas okračao zavičaj

Odmori su pri kraju i
za par dana, on će odletjeti

preko okeana

Prebiramo po dragim mjestima
na kojima smo, prije rata

skupa odrastali

Spomenem mu, kako se s prozora
jednog stana u centru čaršije,

za rane jeseni i ranog jutra
u blagoj sunčanoj izmaglici vidi

djelić 42. ulice, Manhattan

Sažaljivo me pogledao,
pa u nevjerici promijenio temu

*

Za nešto više od dvije marke
kupio sam danas, u pošti
štopak svijetlozelenih
koverti

Lijepe su mi
Neka ih

*

Na ruševini u dnu naselja,
među dječijim grafitima i mazarijama,
pogledima svakakvim izložen,
leprša potpis moje kćeri

Sačinjen od zaobljenih inicijala
i dva dodana ticala,
njen je potpis

obris leptira

I savršeno joj pristaje

EB

Goran Batalija jedini je naš
Koji je rat proveo u zraku 

Čuvao nam nebo
Jedino što smo imali
Jedino što je bilo
Na našoj strani 

Goran Batalija jedini je naš
Koji je rat proveo u zraku
Ovi što su bili na zemlji
Nikad mu se neće dovoljno
Moći nazafaljivat’

Batalijin je helikopter
Prevozio ranjenu djecu i vojsku
Oružje nije smio sve i da je htio

Kad Batalija sleti negdje između Viteza i Novog Travnika
Ne ostane duže od 120 sekundi
Ostao bi on, izišao, malo prohodao, zapalio
Ali ne može 

Ovi što ih treba voziti do splitskih Firula
U takvom su stanju
Da ako Batalija izgubi sekundu dvije
Dok kihne
Ili se nakašlje
Odoše u nebo i to dok su u njemu 

Goran Batalija sletio je prvi u Knin 1995. godine
Tada im bio važan
I mi im bili važni
Čitav jedan dan 

To je jedini njegov let koji su cijenili
Tog dana
Čitavog dana