Posljednji broj tjednika Nacional donosi veliki članak o raspolaganju gradskim stanovima i prostorima u vlasništvu Grada Zagreba pod naslovom: “Tomašević kreće u reviziju gradske imovine – Prosperov Novak i Rafaelić moraju iseliti iz gradskih stanova”. 

Ma, senzacionalno! Bit će da su ljudi iz kulture najveće štetočine među korisnicima gradskih stanova pa će čišćenje svakojakih nepravdi, protekcionizma i klijentelizma na tom području početi upravo od njih. Ili su se uredniku među svim imenima spomenutima u velikoj analizi lošeg gospodarenja gradskom imovinom upravo ta dvojica učinila najtraktivnijima za privlačenje čitatelja. Pa da vidimo tko su ostali. 

Kontekst i povod bavljenju ovom temom objašnjen je u prvim rečenicama članka: 

“Nakon što je Nacional prvi objavio da je eskpresno nakon potresa obnovljen oštećen državni stan od 96 četvornih metara u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, koji od 2017. koristi Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda premijera, ponovno se u javnosti počelo raspravljati o tim kategorijama državnih i gradskih stanova. U Zagrebu se o gradskim stanovima počelo intenzivnije pričati i nakon što se uvidjelo da se Zagrepčanima koji su nakon dvaju snažnih potresa 2020. ostali bez krova nad glavom nema što ponuditi kao zamjenski smještaj.”

Prvi sugovornik kojeg navodi novinarka Tamara Borić je Željko Martijašec, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje imovinom i stanovanjem. Od njega saznajemo da Grad Zagreb upravlja s ukupno 6662 stana, od čega mu je na raspolaganju tek 3,9 posto. Zato je nova gradska uprava počela reviziju ove problematike u kojoj će se “pročešljati ne samo gradski stanovi, već i gradski prostori koje koriste razne udruge, političke stranke i slične organizacije”. 

Navode se problemi i neregularnosti poput nelegalnog korištenja gradskog stana čak i petnaest godina, davanja u najam stanova “po političkoj podobonosti, prijateljima i rodbini, kao i zaposlenicima gradske uprave”, ili davanje protekcijom dobivenih gradskih prostora u podnajam.  

Sugovornici Nacionala bili su još i Marin Živković, predsjednik Povjerenstva za davanje stanova u najam, inače član stranke “Zagreb je naš!”, i Rada Borić iz “Nove ljevice”, zastupnica u Gradskoj skupštini i članica Povjerenstva za davanje stanova u najam. Prema njima, a to je već odavno i opći dojam najvećeg dijela javnosti, upravljanje gradskom imovinom do sada je vođeno na štetu Grada, a u korist male grupe privilegiranih i moćnih, po klijentelističkom ključu.  

Kako reče za Nacional Marin Živković, “dosadašnje raspolaganje je bilo stihijsko i često se koristilo kao jedna od poluga moći za zadovoljavanje interesa bivše garniture”. Zbog svega toga osniva se radna skupina sa zadatkom da “revidira postojeće i predloži nove odluke i politike upravljanja stanovima i poslovnim prostorima i građevinskim zemljištem u vlasništvu grada”. 

No, da čujemo onda ime još nekog uzurpatora javnih dobara koji nezaslužeo zauzima prostor potreban socijalno ugroženim i potresom obezdomljenih sugrađana. Sudeći prema članku, citirani Nacionalovi sugovornici imenom i prezimenom su žigosali samo “takozvane zaslužne građane”. Spomenuli su Slobodana Prosperova Novaka koji, navodno, godinama nije plaćao ionako simboličnu povlaštenu stanarinu i Daniela Rafaelića, kojem nakon tri godine korištenja gradskog stana najam neće biti produljen jer “nije udovoljio kriterij da uživa u gradskom stanu” te uz njih još samo jedno ime kojem je u članku posvećena jedna rečenica: “Slična je situacija i s gitaristom Petritom Çekuom kojemu isto tako, saznaje Nacional, neće biti produljen ugovor o najmu gradskog stana”.

Diskusija o članku i temi nastavljena je, kako to već biva, na društvenim mrežama. U fokusu te rasprave nije više ni premijerov čovjek Frka-Petešić, ni mulj Bandićeve ostavštine, ni sugrađani pogođeni potresom koji još uvijek čekaju obnovu i kojima grad ne može pružiti rezervni smještaj, već je bijes javnosti usmjeren na “zaslužne građane” upitne zaslužnosti. Prosperov Novak se posljednih godina podosta trudio oko vlastite omraženosti kod mnogih koji su već krenuli likovati nad njegovim skorim iseljenjem. O povjesničaru filma Rafaeliću isti uglavnom znaju da je na čelu HAVC-a naslijedio Hrvoja Hribara, pa ni za njega baš nema razumijevanja. A Petrit Çeku? A valjda ni on nije plaćao stanarinu, kažu jedni, a drugi dodaju kako su čuli da je baš tako, dok je u članku citirana Rada Borić podijelila informaciju kako je ovaj slobodni umjetnik u međuvremenu dobio posao na Muzičkoj akademiji u Grazu, pa treba vidjeti ispunjava li još uvijek uvjete za gradski stan. 

A ja mislim kako ponajprije nije u redu da ijedan od njih za reviziju i, kako se čini, već doneseno rješenje o svom stambenom pitanju sazna iz novina, kao što je, a to pouzdano znam jer sam ga nazvao i pitao, o tome saznao Petrit Çeku. Sukladno proceduri dobio je uputstva što da priloži molbi za produljenje ugovora i to je i učinio. Uz novu preporuku Gradskog ureda za kulturu priložio je i impozantan popis svojih umjetničkih aktivnosti i postignuća, uključujući i niz dobrotvornih koncerata, u proteklom razdoblju, a isto tako i potvrdu od Fine o uredno podmirenoj stanarini i režijama za dosadašnje tri godine u gradskom stanu. 

“Mislim da nisam ništa krivo napravio – Grad daje stanove u najam po preporuci nadležne institucije, Gradskog ureda za kulturu, i ja sam se prijavio i dobio. Ako ugovor ne bude produžen jer moje zasluge nisu dovoljne, ja ću to poštovati i to mi nije uvredljivo. Ali ne razumijem zašto su me morali staviti u ovakav kontest u ovom članku”, rekao mi je virtuoz kojeg život nije mazio na putu od rodnog mu Prizrena do svjetskih pozornica. Na tom putu Zagreb i neki ljudi u njemu bili su Petritu od sudbinske važnosti. A danas Petrit Çeku Zagreb i Hrvatsku, baš kao i svoju prvu domovinu Kosovo, već godinama predstavlja u svijetu kao jedan od najizvrsnijih kulturnih ambasadora, umjetnika i uopće najboljih ljudi koje imamo. Mene sada u ovoj priči najviše zanima zna li i može li se, kada zabrlja, “Možemo!” i ispričati.   

Tiho je,
uzimam trenutak da ovekovečim svoje
disanje
u već utabani sneg, u otiscima
tuđih cipela
stojim i to suhomrazicu manje boli

Tiho je,
samo dživdžani što čekaju krušne
mrvice kapu mi od inja trišćem kroje
a na ramena mi kao perut
padaju borove iglice s otiskom smole

Da im se zahvalim
na veličanstvenim miomirisima šapućem im
poeziju Nikolić Vita:
“Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha
Drugovi vrapci – moje duboko poštovanje!”

Hans nije visok, ali je od one vrste kojoj mnoge nedaće, lijenost, ili svi poroci, godinama ne uruše bogomdanu lijepu pojavnost. Širokih je ramena, uskih bokova, sav uspravan. I sjena mu je vretenasta, gosposna. Takvo tijelo ne propada postupno, nego se, moguće, slomi odjednom, ako i kada za to dođe vrijeme.

Ogrnut duhanskim dimom, Hans se glasi vlažnim pušačkim kašljem, turobnim. Ruku stavi na usta, ne dižući lakat s visokog barskog stola. Na čas mu napor purpurno lice modro osjenča.

Smotan cigar, odložen, dogorijeva na rubu pepeljare, s kojeg će se uskoro rasuti u nježnom pepelu. Nadlanicom ovlaš otare nos, pa crvenom, ispucanom rukom nemarno uzima bocu i prinosi je ustima pokretom posvećene kavanske rutine. Otpije dug gutljaj piva. Pogleda Gorana, kao zatečen, pa trepne u znak nekog tajnog razumijevanja. Iskose se smeđe, uske oči, i nazre u njima blagost, ili privid blagosti, biće od sitne suze što frcne i skvasi podočnjake.

Rijetko, kad uopće razmišlja o svom izgledu, Goran bude malo zavidan. Pored Hansa je, čini mu se,  poput izlizanog kuglačkog čunja. Pomisli: krležijanska građa. Smijulji se rezignirano, razmišlja o tankoj crti koja se pojavila ispod sisa, rano otromboljenom pivskom trbuhu i guzici previše širokoj, bapskoj.

– Isto?

– Isto.

*

Šamar ne boli. Šamar je poniženje. A poniženje mladac, brz na zaboravu, negdje zaturi. Istina, još ne zna da će ga opet pronaći, kao zaboravljenu zgužvanu novčanicu u unutarnjem džepu kaputa.

Goranu neće nedostajati sivi upaljač na punjenje, s otisnutom reklamom Energoinvesta, koji su našli u kutiji cigareta. Otac ima još upaljača. Malo će pričekati, tek da se ne primijeti, i opet iz ladice uzeti jedan.

Uostalom, u žigicama je čudne slasti. Pucne crvena kapica, zasmrdi fosfor, a plamen oprlji obrvu. Goran dlanovima svlada vjetar i plamen ostane na životu. S naljepnica na kutiji uči o pticama.

Na mokrim, izlokanim basamacima, po kojima se utapa i truli opalo lišće, ostale su rasute desetine kaljavih sličica. I kao čudom, sve su okrenute na bijelo, tek jedna na sliku: mrk i ozbiljan u Gorana gleda najstariji igrač iz albuma, Časlav Jevremović, stoper tuzlanske Slobode.

 Hopa za bare, cike se ne vraćaju.

*

Šire se damari, s njima i misao, uzbudljiva, sva iskričava i slobodna, puštena do neslućenih granica omamljenosti. Buja tako u vazda istom žamoru, kroz krkljavu staru muziku iz zvučnika malog aparata, koju pušta dječak konobar okruglog lica, muzički starmal u razgaženim patikama, i zamornu priču glasnih pjevidruga stisnutih uz šank, na čijoj se mokroj plohi od podbuhle iverice kote boce, nove i nove.

Uskomeša Goran sjećanja, i vlastita i tuđa, i zaprepaštenom svatu do sebe, docirajući kažiprstom, citira Novalisa: Svako je sjećanje sadašnjost. U prvoj klonulosti, koja nastupi brzo i iznenada, Goran vidi Hansa, šutljivog i usamljenog u kutu, kako vrti ključeve na debelom svežnju, kao neku čudnu, veliku krunicu. I Hans tada postane naopaki Zoro, zaboravljeni snovid, osvetnik. U kadru je davnog večernjeg dnevnika, kao onaj Berkowitz što vraća šamare, upaljače i sličice, u grozničavoj uobrazilji mladog bića vruće mašte, a krhke volje.

Ne onaj Moshe Mickey Berkowitz, koji bi Skenderiju utišao elegantnim koševima, već Yossi Berkowitz, vladar mrtve straže uz bijeli zid, na kojem je masnom, plavom farbom naslikana zastava. Najljepši na Sinaju. Jak a krhak, stoji u kratkoj sjeni zida, rukave maskirne košulje zasukao je iznad snažnih nadlaktica i prašnjavom čizmom igra se hrpicama suncem spaljene trave.

Pušku drži lako, kao dijete olovku. Sunčane naočale skrivaju nevinost. Yossi je dobar, a jaši na zlu. Kući ga čeka zaboravljena draga.

Deset minuta prije isteka smjene, Yossija je iznad srca pogodio zalutali metak, a tamo negdje, 3229 kilometara daleko, u gradu na sjeveru, rodio se Hans.

Yossi danas živi u Yaffi. Umirovljeni je inženjer strojarstva.

Hans opet kašlje.

– Isto?

– Isto.

*

Detonacije su utihnule negdje pred svitanje. Mirno je. Goran se trkom spustio niz Njegoševu, žurno nastavio ulicom Kralja Tomislava, a onda skrenuo desno u Titovu. Tu je iznenada zastao, osupnula ga je golema tišina i neobično jaka svjetlost ranog jutra. Tišina i svjetlost usisali su sve mirise ulice.

Usta su mu suha, pokušava razmisliti, ne ide, glava je prazan balon i samo potmula bol kucka u potiljku. Udahnuo je i zažmirio, kao da će se nešto promijeniti kad otvori oči. Opipao je onda kartu u stražnjem džepu hlača, jučer mu je kartu ona tutnula u ruke. Komadić tankog papira istrgnut iz paragon bloka, na kojem su vrijeme polaska i odredište ispisani kemijskom olovkom, ni nalik ozbiljnoj karti. U nevještom rukopisu staničnog činovnika, slovima slabo vezanim, malo pisanim a više štampanim, u zamrljanom žigu prijevoznika u desnom donjem kutu i nečitljivom potpisu, Goran je ipak našao odluku. Zadanu, već prije donesenu, i sad gotovo uvredljivo zapisanu. Tuđa je, svejedno čija, njegova nije, i učini mu se divno lagana, bez težine, kao svaki privid. Krenuo je okraćenim korakom. Titovom ravno, pa niz Kranjčevićevu, sve do autobusne stanice.

*

Hansu je žao kose, rottenovske frizure.

Stupa strojevim korakom, iza visokog zida vojarne za obuku.

Borio se u najljepšem malom gradu. Za kratkih predaha, otvarajući konzervu goveđeg gulaša, uživao je gledajući odraz grada kako se ljeska u bistroj vodi.

Urušeni austrougarski hotel uz obalu, u kojem su noću znali piti, pušiti travu i mučan dan tjerati zaboravu, Hansu se sada pričinja poput stare dame, koja prezirno okreće glavu od gada. Iza, sa zgarišta zapaljenih kuća, i dalje dimi.

Djeca. Poznaje im leđa po imenu. Razaznaje jasno čak i tamne mrlje straha ispod pazuha. Ruke su im spojene na potiljku, sjede uz cestu. Nešto kasnije, stražari će im pred kamerom podijeliti cigarete. Više ih nikad neće vidjeti.

Buka sa mosta je zaglušujuća, prelazi ga maslinasta, željezna skalamerija na kotačima i gusjenicama.

Nije ovo nalik igri negdašnjoj, kad su još postojali vrtovi u sjeni betonskih kostura nastajućih novogradnji. Voće sa otežalih grana bilo je prašnjavo. Na mršavim tijelima, lijepo su im stajale tamno plave rebraste potkošulje i kratki zlatni lančići, dar pod jastuk, sa privjescima: križić, žilet ili horoskopski znak. U ranu bi večer na štapove nabili jeger  Vrtili su ga nad vatrom, zamišljeno gledajući u nebo obojeno crvenim sutonom, tek sluteći finale mišićavog djetinjstva. Netko bi vrhom patike, univerzalke, šutirao kolut zarđale žice i prekinuo tišinu.

Pazi da ti se želje ne ostvare.

U ledenoj vodi Hans stoji satima. Povremeno spava, pokriva se lopočem.

Na drugu je obalu prešao noću. Metak je bio samo kratki bljesak.

Osvijestio se, pokriven bijelim pokrovom, u bolničkoj mrtvačnici. Njegovo ječanje prestravilo je patologa i staru medicinsku sestru za rutinskog brojenja tijela.

Dugi rez iznad srca, pa beskrajna snomorica, zagušljiva soba, cjevčice zabodene u ruku, ikona na zidu boje kadulje.

Logor. Razmjena.

*

Goran je u autobusu, težak i tup, s obrazom uz smrdljivu prozorsku zavjesu, među časnim sestrama koje sjede straga na sećiji i loše pjevaju lijepe crkvene pjesme. Povremeno ih pokušava utišati nervozni kondukter, zamašne čekinjave podgrline.

Zadnji su prešli most iznad nabujale smeđe rijeke, ispraćeni grdnjama golemog vojnika.

Goran nije znao da je iz prije ušao u poslije.

*

Ovu priču ne umijem završiti. Znoji me, kao što se bolesno drvo smolom znoji, i lagano, ali predvidivo odumire. Njezini likovi me rastaču i slabe. Zato sam sebičan. Bolje je da nestanu, ali neka sami odluče, da bez tereta budem.

Znam da ću ih naći u buffetu.

Utvaram da sam badhen, divni onaj rothovski, zabavljač, luda, filozof, pripovjedač. Razveseljavam goste, izmišljam priče, slušam kako se gosti svađaju i razbijam si glavu beskorisnim stvarima. Ne shvaćaju me ozbiljno. A ipak sam najozbiljniji od svih ljudi.

Hansu i Goranu oprezno čitam napisano.

U vlažnim Hansovim očima na čas vidim porugu. Ili je sumnja. Potom se ipak nasmije, nepovjerljivo, poput ružne žene kojoj pakosno laskaju. Kima glavom, pa poseže za pivom, kao da se tako brani od neželjene fantazije.

Goran šuti, zagledan u svoje ruke, jednu pjegu i sitnu mrežu bora, paučinasto znamenje prve starosti. Razmišlja o svim prešućenim velikim riječima, čiji sadržaj ne želi pojmiti. Zna, doduše, da je vješt prolaziti kroz njih, kao da su riječi zidovi od vate. Lakše je.

Progutam malo zraka, s duhanskim dimom udahnem hrabrosti, pustim dim kroz nos, i nastavljam. Govorim im kako u priči obojica moraju umrijeti. Gledaju me iznenađeni.

Goranu predlažem smrt od karcinoma gušterače, a Hansu da se ubije, može i sam smisliti kako.

Goran se prvi javio, slaže se, čini mu se i logično i zanimljivo, iako slabo junački. Ironičan je.

Hans izgleda kao da se iskreno rastužio. Šapatom, gotovo prisnim, objašnjava da se ne želi ubiti. Neka pogine slučajno, čisteći oružje. Ozbiljan je.

Buffet gadno vonja po priči na samrti. Zovem konobara.

– Isto?

– Isto.

*

Hans i Goran ukopani su istog dana.

Goran je skončao u staroj, memljivoj gradskoj bolnici, na intenzivnoj njezi gastroenterološkog odjela. Bolovi bijahu jaki, ali srećom, nisu dugo trajali.

Hansa je u sobi, već ukočenog, među krvavim plahtama, našla majka. Pucanj nije čula. Metak je prošao kroz srce. Pištolj je majka uzela, zamotala u zelenu krpu i nježno položila na stari noćni ormarić. Nakon toga je više nisu čuli da govori.

Isti dan, u Jaffi je, 3229 km od grada na sjeveru, ukopan i Yossi Berkowitz, umirovljeni inženjer strojarstva. Nakdimon Lublin, seljak iz Metule, jedini preostali Yossijev rođak, mučio se pročitati kadiš, posrćući preko aramejskih riječi.

*

Bratija u buffetu žaluje. Tiše je nego obično, većina tupo, preko čaše, gleda kroz stakleni izlog, u ogoljele lipe i olovno sivo, nisko nebo. Snijeg će.

Tek dvojica zalutalih, dječurlija još, uporno, malim, raznobojnim strijelama gađaju svjetlucavi stup, koji se pogođen i ranjen javlja vještačkim, pjevnim jaucima.

Nečija ruka kruži iznad glava, konobar je vidi i pita samo očima.

– Isto?

– Isto.

Karakter/12/2021/Beograd

Svaki put kad dođem u Beograd, barem jednom dnevno prolazim Carigradskom ulicom. I pomislim da se ta ulica nekad zvala imenom Đure Strugara. Tu su, u zgadi koja danas više ne postoji, stanovali Nikolići, Momčilo i Mirjana, naši beogradski prijatelji. Adresa je zauvijek upamćena jer je to bilo vrijeme pošte i pisama. Mi telefon nismo imali, ni u Sarajevu, ni u Drveniku, a svi su u našoj kući voljeli pisati pisma, tako da se komunikacija s prijateljima, rodbinom i poznanicima u drugim gradovima i zemljama obavljala uglavnom na ovaj način. Postojao je, istina, i način za nedajbože, koji se primjenjivao uglavnom onda kada bi trebalo izvijestiti o nečijoj smrti. Jednom je Nono Nikolićima u Beograd slao telegram u kojem im javlja da ćemo mi u Drveniku biti od prvog septembra, pa da oni s tim, ako je kako moguće, usklade kalendare svojih dolazaka i odlazaka. Mirjana umalo što nije u nesvijest pala od straha kad joj je poštar s telegramom došao na vrata. Eto, kakvi smo postali ljudi, samo nam je nesreća na pameti!  Nakon toga jedni drugima nismo više slali telegrame.

Momčilo je rodom bio iz Brčkog. Rano penzionisani oficir, koji nikada nije govorio o razlozima svoga penzionisanja. Oni su se morali ticati politike, a iz mnogih razloga nikad mi nismo razgovarali o politici. Jak, crnomanjast čovjek, tankih klerkgebelovskih brčića, vozio je sivo-zeleni volkswagen 1600. Mirjana bila je Beograđanka, vrlo blaga, dobra i draga žena. Njih dvoje bili su socijalistička gospoda, kakvu danas nije lako opisivati. U Drveniku sagradili su, uz našu kuću, tojest kuću mog ujaka Dragana, relativno skladnu armirano-betonsku i ciglenu katnicu. Naša kuća bila je stara kamena ribarska kuća, a njihova je bila nova siva građevina, sasvim u duhu skromnog obilja jugoslavenskih šezdesetih, ali meni su, u mojoj mašti i mom pogledu na svijet, te dvije kuće činile savršeno skladnu cjelinu. Između njih sam, tu na dvoru, kako smo zvali betonirano dvorište, oko kojeg su rasli oleandri, bugenvilije i još neko grmlje kojem naziv više ne pamtim, naučio hodati. Prve korake sam, i to se pamti, učinio u proljeće 1967, prije navršene prve godine, držeći se za ruke tete Mirjane, a ne None, Noneta ili moje mame, koja je svakog drugog vikenda navraćala iz Sarajeva.

Nikolićima, teti Mirjani i barbi Momčilu, te njihovom unuku Momiru, posvećene su brojne stranice u knjizi Mama Leone. Tu knjigu priča premijerno sam objavio u Zagrebu 1999. Nekoliko godina kasnije izašla je i u Beogradu. U to sam se vrijeme potajno nadao da su teta Mirjana i barba Momčilo živi, i da će se javiti. Danas već sigurno nisu živi, jer bi oboje bili stogodišnjaci. Kada čovjek zađe u pedesete, mnogi s kojima je odrastao i koji su još do maloprije bili tu, a onda su negdje pošli i više ih nije bilo u blizini, pretvaraju se u stogodišnjake, ili u još davnije ljude, koji su se rađali još u pretprošlom stoljeću.

Osim što sam uz nju načinio prve korake, teta Mirjana je zaslužna za neka moja lingvistička, filološka, semantička shvaćanja. Od najmanjih nogu bio sam probirljiv u hrani, ali oblaporan i ješan, bio sam poguzija i bonkulović, volio sam dobro jesti. Užitak u jelu i danas mi je bliži i važniji od mnogih razvikanijih i proslavljenijih ljudskih užitaka. Teta Mirjana kuhala je skroz drukčije od None, druga jela iz drugog svijeta, a kuhala je, kao i Nona, genijalno. Već dugih pola stoljeća tragam za pasuljem, koji bi me makar podsjetio na njezin pasulj, i za prebrancem, koji bi barem bio sluga Mirjaninom prebrancu, jer ravan njemu sigurno ne može biti. I svaki put se razočaram kad negdje u nekoj beogradskoj kafani greškom naručim čorbast pasulj, u nadi da će opet biti ono čega više nema. Po čemu su se, makar u sjećanju, jer samo o sjećaju je ovdje i riječ, pasulj i prebranac tete Mirjane razlikovali od istoimenih jela u današnjoj Srbiji i u Beogradu, to bi bilo za još jednu priču. Onu u kojoj bi bilo riječi o jednoj privatnoj povijesti okusa, ali i o uzaludnosti čovjekovih potraga za davno izgubljenim okusima. No, ovo ću još reći: zahvaljujući Nikolićima naučio sam što je ljuto, i u ljutome uživam do dana današnjeg. U našoj kući do mene se nije voljelo ljuto. Feferoni iz Mirjaninog prebranca prvi su mi u životu. Nona i Nono sa strahom su gledali svoga trogodišnjeg unuka kako, nakon ručka, zagriza u živi feferon, koji mu je barba Momčilo iz šale ponudio. Samrtni znoj me je tad oblijevao, zajapurio sam se ko paradajz, ali sam uživao. Kažu da se djeca plaše ljutog. Moji strahovi bili su drugi.

Ali o okusima ću, rekao sam već, u privatnoj povijesti okusa. Ovdje govorimo o riječima. O pasulju, o prebrancu, i o tome da je teta Mirjana svakoga drugog dana mijesila i pekla lebac. Kada bi preko prozora zamirisao taj njen svježe ispečen lebac, upravo izvađen iz rerne, ja bih istrčao na dvor, i trčao na čast. Naše prijateljstvo s Nikolićima bilo je takve vrste da se nismo jedni pred drugima sramili i snebivali. I nikoga nije uznemiravalo što dječačić trči u komšiluk da jede. Nona i Nono nisu inače bili oslobođeni tog oblika socijalne delikatnosti i zazora od prelijevanja intimnosti. Štoviše, moglo bi se reći da su bili trostruko blindirani sramom i obzirom: bili su starinska građanska čeljad, po prirodi posramljena, živjeli su po Bosni, u kojoj se tada vodilo računa o sramu pred drugima, i bili su na neki način ovisni o vlastitoj kuhinji, jer ni jedno ni drugo nisu bili kafanski ni restoranski ljudi. Ali s Nikolićima su stvari, eto, drukčije funkcionirale. Dijelom iz privatnih razloga – ipak su nam bili prijatelji, u do kraja ispunjenom značenju te riječi – a dijelom i iz mentalitetnih razloga. Bili su nam Beograđani, a pomalo su nam bili i Srbijanci – koliko god rodom bio Brčak, Momčilo nije bio Bosanac – pa su na neke svoje načine otvarali našu zatvorenost. Naravno, i mi smo nekako djelovali na njih, činili ih drukčijima, preobražavali ih, ali kao što Nikolići nisu bili svjesni toga da nas otvaraju – nisu oni imali pojma da je nezamislivo da naša djeca tako naokolo idu, ulaze komšijama i prijateljima u kuhinju, i tamo traže da jedu! – tako ni mi nikad nećemo saznati kako smo i čime smo utjecali na Nikoliće.

U mom dječjem idiolektu, u ličnom rječniku, koji je rastao i nastajao kao i u svakog drugog djeteta, riječ grah značila je jedno, a riječ pasulj nešto sasvim drugo. Prebranac je, razumije se, značio nešto treće. Netko mi je vjerojatno već tada objasnio da su grah i pasulj ustvari isto, samo što se ovamo govori jedno, dok se onamo govori drugo. Ali i jedni i drugi razumijemo obje riječi, samo što jednu riječ razumijemo tako što je izgovorimo, a drugu tako što je čujemo. Mnogo kasnije, u školi, naučio sam što su sinonimi. To su različite riječi koje znače isto. Naš jezik teško podnosi ponavljanje iste riječi, tako da su u našem jeziku sinonimi naročito dragocjeni.

Ali kako dvije riječi mogu biti sinonimi ako ne znače isto? Grah i pasulj jednome trogodišnjaku nisu bili isto. Jezik se ne uči iz rječnika, pravopisa i gramatika. Naročito se tako ne uči materinji ili maternji jezik. Njega dok smo učili, a učili smo ga svatko u svoje vrijeme, živeći jedni među drugima, nismo naučili samo riječi i to kako se riječi slažu u rečenicu, nego smo naučili svijet iza riječi i rečenica. Usvajanje tog prvog jezika je vrijeme prvih sjećanja i saznanja. Moja su sjećanja vrlo davna. Pamtim događaje iz vremena kada sam imao nepune dvije godine. I dobro pamtim to vrijeme kada su stvari bivale riječima. To što u službenim rječnicima naših jezika, ili našeg jezika, nigdje ne piše da su grah i pasulj riječi koje označavaju dva različita pojma, ne samo da nije razlog da u mom sačuvanom privatnom jeziku, koji više nije samo jezik jednog trogodišnjaka, nego je i jezik jedne književnosti, ne bude drukčije. U svijetu u kojem ne postoje sinonimi, nego svaka riječ označava nešto drugo, postoji više unutrašnjih razlika, nijansi, detalja i pojedinosti, nego u svijetu sinonima.

Mirjana i Momčilo imali su sina jedinca, Bobana. Svi smo ga zvali Boban, ali pretpostavljam da je bio Slobodan. Boban je bio debeo, vrlo rano se oženio, dobio je sina, i umro. Imao je dvadeset i koju. Sinu je dao ime Momir, po djedu. Tako su teta Mirjana i barba Momčilo dobili unuka, a ja sam prvi, te na neki način i posljednji put u životu osjetio svu žalost i tugu duboke ljubomore. I o toj sam ljubomori pisao u knjizi Mama Leone. Teta Mirjana je, međutim, bila toliko plemenita i pametna žena, pa je, bez obzira na gubitak sina, i bez obzira na svu brigu i ljubav prema unuku koji joj je za sinom ostao, činila sve da nekako utješi moju veliku žalost i da potkupi moju strašnu ljubomoru. Samo za mene pekla je lebac i pripremala prebranac. Poslije je Momir, čim je progovorio i prohodao, postao najbolji moj drvenički prijatelj. Bio je to vrlo zanimljiv osjećaj, kojeg i danas imam živog u sebi: dječak koji mi je samim svojim postojanjem nanio grdan jad, i koji mi je bio kriv za prvi veliki životni gubitak – gubitak jedinstvenosti u tom svijetu dviju kuća, koji je meni bio širok kao svemir, taj dječak postao mi je prijatelj, kojeg sam učio svemu onom čemu sam ga mogao naučiti. A mnogo je toga što malo veći dječak naučiti može malog dječaka.

Iskustvo Momirova rođenja i gubitka povlaštene i bezgranične ljubavi, za koju nisam imao pojma da se, eto, može i izgubiti, osim što će mi biti važna književna tema, koju povremeno variram, čini se da je bilo vrlo korisno u životu. Kada bih se razilazio sa ženama s kojima sam prethodno živio, i za koje sam prethodno vjerovao da ću s njima ostati cijeloga života, u sebi bih, negdje u dnu duše, prepoznavao onaj stari osjećaj iz vremena kada je na svijet došla beba Momir. I bilo bi mi lakše. Ne bih činio nikakve ludosti, ništa zbog čega će mi kasnije biti žao. Mnogo je lakše s osjećajima koje poznajemo, svejedno odakle ih poznajemo. I ako sam poslije, u životu, znao biti ljubomoran, ta bi se ljubomora svaki put gasila, a da se nije pošteno ni rasplamsala, pri prvom unutarnjem dodiru i prvoj usporedbi s velikom ljubomorom i tugom one ljubomore iz ranog djetinjstva.

A onda su, sredinom sedamdesetih, naši životi naglo ubrzali, pa se pokrenuli u sto suprotnih smjerova, da nas rastave i odvedu jedne od drugih. Nono je umro, pa mi više nismo onoliko dolazili u Drvenik, a Nikoliće su njihovi beogradski životi i brige vodili tko zna gdje i kamo. U međuvremenu smo u Sarajevu dobili telefon, pa bi se Nona i moja mati povremeno čule s Mirjanom, ali to je čuvenje, za čudo, bilo mnogo pliće i nesupstancijalnije od Nonetovih pisama. Ta  njegova pisma činila su našu čvrstu vezu s Nikolićima, vezala su nas za njih nekim intimnim i emocionalnim ugovorom dubljim i snažnijim od svih drugih ugovora koji postoje među ljudima. Momčilo je na Nonetova pisma odgovarao s jednakim unutarnjim angažmanom. Pamtim, premda maglovito, ta njegova pisma, i ne mogu prežaliti što su se negdje zagubila. Dok sam obavljao selidbu, opisanu u knjizi Selidba, seleći majku u grob, a cijelu porodičnu povijest u desetak kartonskih kutija, nadao sam se da bi se Momčilova pisma odnekud mogla pojaviti. Nije ih bilo.

Malo zatim, iznenadila nas je vijest da prodaju kuću u Drveniku. Da su postojala pisma, i da je Nono bio živ, Momčilo bi nam u pismu objasnio razloge prodaje. Da je znao koliko je sve to važno, i u što se, u kakvog arhivarskog monstruma pretvara ovaj dječak koji tvrdoglavo ustrajava u razlici između graha i pasulja, napisao bi on meni, u budućnost, pismo s objašnjenjem. Ali ovako, iz onih površnih i plitkih telefonskih razgovora, vođenih u doba kada su se međugradski razgovori skuplje naplaćivali, saznali smo da su Nikolići, eto, samo odlučili da prodaju Drvenik. Kako?, zašto?, čemu?, o tome nismo imali pojma.

Kuća je prodana preduzeću Metalorad, iz Turbeta, u centralnoj Bosni. Tu će, u kuću Nikolića, radnička klasa godinama dolaziti na odmor. Neki zabrinuti i umorni ljudi, kojima baš nimalo nije bilo do mora, i njihovi žene i djeca, koji bi prvoga dana izgorjeli na suncu, a onda bi do kraja ljetovanja liječili opekotine.

Naše prijateljstvo s Nikolićima je, kao i svako drugo prijateljstvo, ipak bilo uslovljeno vremenom i mjestom. Te dvije kuće u Drveniku, jedna uz drugu, bile su potrebne da budemo prijatelji. Za sve su drugo potrebni bili veliki trud i briga, za koje više nije bilo vremena ni načina. Nona je starila, majka je bivala sve luđa i sve upućenija na sebe i svoje demone, dok sam ja još uvijek bio dječak. Osim toga, oni koji me poznaju mogu potvrditi koliko sam slab u održavanju prijateljstava na daljinu. Da, održavam ih u svojoj glavi, ali ne telefoniram, ne pišem, ne komuniciram.

Mirjana bi ponekad nazvala, moja teta Mirjana… Momčilo je redovno ispisivao novogodišnje čestitke. Ali malo-pomalo gasili smo se jedni za druge. Kada je posljednji put nazvala? Iz koje godine je posljednja čestitka? Eto, ne znam ni to.

I tako dok prolazim Ulicom Đure Strugara, tog Crnogorca u Beogradu, komunista i revolucionara, koji svojim gestapovskim mučiteljima 1941. nije rekao ništa, pa ni svoje ime, ulicom koja je za većinu drugih ljudi odavno već Carigradska, zagledam u drvored, pa u rijetke preostale starije fasade, i zamišljam kako su ista ova stabla i fasade svojim očima gledali Nikolići. Njihove zgrade tu više nema. U stanu u toj zgradi od sviju nas bila je samo moja majka. Dvaput je dolazila. Prvi put, kada se razvodila od mog oca, išla je u Beograd u bračno savjetovalište. Stotinu puta mi je ponovila što su joj tamo rekli, ali nije mi nikad ispričala kakva je bila postelja kod Nikolića, čime su je pogostili, kako je mirisao haustor u njihovoj kući. Drugi put, sredinom sedamdesetih, u Ulici Đure Strugara noćivala je opet po nekoj administrativnoj obavezi. Puno su te, puno, puno, pozdravili teta Mirjana i barba Momčilo, rekla mi je, dok je iz putne torbe vadila, u kuhinjsku krpu zamotan, jučer ispečeni lebac. Silno sam se mu se bio obradovao. I to je, zapravo, bio kraj.

Nikad se u toj ulici nisam zaustavio, nikad prespavao, ali jedan dobar komad ovog mene iz ulice je Đure Strugara u Beogradu.

1.

Nova godina je, prijatelju, ali nije samo novo doba kalendarski, novo doba je ono što mi se otvara i u kojem mi se nameću nove odluke. Nužne, neizbježne, jer sve ove dosadašnje su me odvukle u krivom smjeru. U onom u kojem nisam vidio sebe, svoje i sve ono što sam napravio. Ideja o našem zajedničkom tekstu uhvatila me u trenutku kada sam donio odluku da ne pišem romane neko vrijeme. Ona mala crv-misao, koja se uvijek povremeno javljala, sada je prevladala. Možda privremeno, možda na neko vrijeme, ali sada to nije važno. Navodim je tek toliko da ocrta stanje u kojem me naš zajednički početak zatječe. 

Ali, ovo naše i nije književni tekst. Barem se time tješim. Ona je vrsta odgovora. Ako je ona crv-misao i nosila nekad pitanje ‘kome i zašto’, možda će je ovaj naš pothvat malo neutralizirati. To je ono što smo našli jedan u drugom, čitatelja. Jednog. Sasvim dovoljno. Za ulazak u Novu godinu. Novo doba. I za okončat ga. Ovo naše, za što nemamo imena, niti ću ga tražiti, može biti baš to, uzajamno čitanje. Ali, sve mi se čini, pa se povremeno toga i pribojavam, mi smo ustvari vrlo slični, ako ne i isti. Pa to čitanje jedan drugog nam dođe kao čitanje samog sebe. 

S pravom se pribojavaš da će odlukom da ovo što od sada radimo bude dio nečega većeg, neke cjeline, narušiti ono što smo do sada imali. Spontanost. Nesavršenost. Neposrednost. Između nas sada su zidovi kao filteri koji prerađuju naše misli i osjećaje. U jednakoj mjeri kao ushit, s druge strane se nalazi tuga što je tome tako. To se ne može izbjeći, s tim se moram pomiriti. Opet, to ne znači da nešto dodatno nećemo dobiti. Nešto što će se otvoriti na kraju. I za koje, opet, nemam nikakvo ime. Za sada, imam samo nadu da će se nešto takvo pojaviti. Ako i ne bude tako, na kraju ovog našeg puta, nema veze, bit će nam, kad se osvrnemo iza sebe, svejedno. I tako ćemo, na neki čudan način, biti na gubitku koji je dobitak. 

Da završim nečim konkretnijim; ja, Bosanac u Hrvatskoj, izmješteni travnički Zagrepčanin u Splitu, ničiji i svačiji, u doba svog zatvaranja i odsijecanja od ljudi, pozivam Tebe, beograđanskog i romskog Berlinca, da bacimo svoje komične i apsurdne sudbine kao kartu na kartu, i vidimo možemo li time pobijediti u barem jednoj partiji protiv besmisla i ništavila.

Nebojša

2.

Čitam tvoje reči „odlučio sam“ i stao da primenjujem na moj slučaj, tačnije proteklu godinu. Da li sam štagod odlučio i poduzeo? Eto, izmestio sam se u novi jednosobni stan dve tramvajske stanice bliže centru Kelna. Sa željom da se osamim, da proverim mogu li sam sa sobom da se porazgovaram, najpre o mojim pogrešnim navikama, mojem zdravlju i najposle o tome šta mi je činiti u ovoj nazovi novoj kalendarskoj godini. Tromesečno odsustvo interneta mi je očistilo i um i psihološku ovisnost od svakodnevnog čitanja vesti. Odlučio sam na osnovu tog godišnjeg odmora da ubuduće sve manje pristupam tim otrovima i da se empatišem sa tim „crvinjakom“. Ta ja sam otišao odande da se ne vratim, zašto bih se iznova umom vraćao tamo, to je pitanje koje sam postavio sebi. Želeo sam da tiskam knjigu odabranih pesama koje bi bile saobraznu vremenu koje živimo i onome koje će tek doci. Jedan odabir distopijskih destruktivnih pesama, ali i za mene značajnu jer sam barem rekao javno ono sto mislim. Ali to je nešto što je sada u drugom planu. I to je tiskano u najgore moguce vreme po knjige…

Prvih dana po seobi i instaliranju najosnovnijih stvari, dani u kojima sam fizički radio na sklapanju nameštaja i pakovanja knjiga u regale, sređivanju podruma i tome slično, dani, dakle u kojima nisam radio ništa posebno bili su bas sumorni i depresivni da sam se istresao vlagom na jastuku. Međutim, noći su bile veoma teže. U mraku, koji nije bio potpun, jer se kroz stakla prozora na dve vode, promicale okolne reklame i gradske svetiljke. Ostavljao sam radio uključen do zore, koja je takođe mračna i nakon 9 sati izjutra. Odabrao sam radio stanicu WDR 5 jer je tamo obilje govornog programa. Nedostajao mi je zvuk ljudskoga glasa, ali me sadržaj nije interesovao, jer oni čitavo vreme vrše propagandu trenutno odabranih agendi. Trebao mi je ljudski glas da me uspokoji i uspava.

Ja više nemam nikakvog odnosa prema porijeklu ili prema mojoj emigrantskoj poziciji. Sada osećam sebe kao otok, organizam u prostoru i vremenu koji naprosto nema ni posebnih želja niti nada kao misaonih bižuterija. Verovaćeš mi da čak nikakav odnos nemam ni prema svome minulom radu.

Ono sto činim, na moje prijatno iznenađenje, jeste veoma ozbiljno staranje o čistoći stana, o ličnoj higijeni, redovnoj gimnastici i šetnjama koje poduzimam sve duže i sve redovnije. Setio sam se pisma Lenjina svom bratu koji je negde bio zatočen. Savetovao mu je da u pismima da redovno vežba, da svakodnevno napreže svoje telo, jer i sam nakon slicnog ličnog opita osetio blagodati nakon rada i naprezanja.

Zapisujem u prazne sveske misli, ideje i razmišljanja. Ne poduzimam nikakav ozbiljniji spisateljski poduhvat unatoč tome da me čeka obilje neobrađenog materijala još od 2003 godine! 

Ali, eto vidiš kako si me gurnuo u pisanje pisama tebi. Tvoja ideja, i meni i tebi, nadam se, može otvoriti mnoge zatvorene kanale iz kojih može poteći sadržaj sa kojim se nismo hteli susresti licem u lice već mnogo godina. Tako da ćemo sve ovo moći smatrati zajedničkim Čistilistem ?! 

Verujem da ćemo imati volje da nastavimo.

Jovan 

3.

Ono zbog čega sam se upustio u razmjenu misli s Tobom, već mi se sada otvara (a smisao pisanja trenutačnog teksta mi se otvori nakon nekoliko godina ili nikada), na dvije vode se grana. Na jednoj je jasna spoznaja da nas toliko toga spaja da se mogu bez zadrške kladiti kako će uskoro naši odgovori početi nalikovati jedan drugome; više se neće znati tko što piše. Na drugoj je nejasan osjećaj da bih u tome mogao otvoriti pitanja, probleme, osjećaje, koje smatram skicom za ono što će nekada, ali najvjerojatnije nikada, biti napisano.

Recimo, to s ključnom riječi koja mi odzvanja nakon tvog pisma; otok. Kao ograđivanje od naslijeđa. Koliko je samo redaka posvećeno i krvi proliveno zbog nečega toliko slučajnog kao što je to naslijeđe. I toliko promjenjivog. U svakom trenu, kao šakom kada zahvaćamo vodu, oblik naslijeđa se mijenja i onda odmah brzo nestaje. Eto, sada me razmišljanje o tome hvata u trenu teške obiteljske svađe, koja je ustvari stalna, samo mijenja svoj intenzitet. To što drugi zovu Bosna meni je skup iracionalnih progona, neshvatljivih mržnji i slijepih osveta koje se tiču moje majke, a onda posredno i nas, toliko da su nam obilježili velik dio života. Jer, zna se što je u Bosni žena koja se usudi razvesti od muža… I sve to, što se ukupno u mom slučaju zove Bosna, evo sada posebno, tamni je talog, ustvari, kamen vezan užetom oko moga vrata koje nemam snage preprezati. I koje sada, nakon toliko vremena, postaje dio mene. Nemam ja tu kome da se vraćam niti što da tražim, kako ljudi inače traže krhotine svojih identiteta. Ja mogu samo da povremeno olabavim stisak. I to je sve.

Bilo bi lijepo biti otok.

Odrezati sve spone. To je neka vrsta umiranja, ali i oslobađanja. I, bome, samo ga i smrt čini mogućim. Do tada nam ostane bijeg u imaginaciju, u zamišljeno. Barem nam je to dano. Kao sada dok pišem, ja zamišljam da sam odsječen; nikome dužan, nikome podređen. 

Nedavno su me angažirali da izradim natuknicu o književnosti za Enciklopediju Bosne i Hercegovine. Možda je najpodmuklija stvar koju sam napravio u svom spisateljskom poslu ta što sam ostavio te ljude u uvjerenju da su unajmili čovjeka koji zna o čemu piše. ‘Svog’ čovjeka. Ništa ja o toj Bosni ne znam, osim crnila koje gore spominjem. U toj državi nema jednog jedinog čovjeka s kojim bih se osjećao blisko kao s Tobom dok ovo pišem. Znači li to da nas dvojica možemo osnovati svoju državu? Ima li još takvih ljudi? Možda sam pristao na taj posao u nadi da ću baš takvoga pronaći…

Naši otoci činili bi jedan lijep arhipelag.

I mogli bi ga zvati Domovinom.

Tvoj zemljak, Nebojša  

4.

Dragi moj prijatelju Nebojša, susjede na Arhipelagu otoka za odbegle od sveta. Dao si mi dobar šlagvort podsetivši me na Čedomila Veljačića, profesora na Zagrebačkom filosofskom sveučilištu koji se je još 1966. otisnuo na putovanja po Indiji i Tibetu i na koncu skrasio zaređen u monaha reda prosjaka pod imenom NjanaZivako na jednom otoku u južnom delu Šri Lanke. Odatle je naše prostore obogatio izvrsnim prevodima knjiga, eseja, članaka i, kao niko do tad, obogatio naša skromna znanja o budizmu. Njegova knjiga prevoda “Pjesme prosjaka i prosjakinja” je nešto najpotresnije što sam pročitao u svome životu. A uvodna pesma “Nosorog” svakako na vrhu moje lične antologije najlepših pesama napisanih ikada. Ako budeš našao dovoljno vremena i volje, možeš mnogo toga o njemu pronaći na pretraživaču. 

Dakle, to ti navodim kao asocijativni primer, jer mi smo vezani za obe noge i poreklom i Domovinom i upamćenim okruženjem “dobrih rođaka”, svih koje smo upoznali, a nakon toga naše najtešnje veze su sa porodicom koju smo odabrali i osnovali, sa najvećim naglaskom na djecu. Možda bih ovde mogao pridodati i zbir navika, profesionalnih i drugih ličnih odabira, također kao terete koji nas vuku svojom silnom snagom.

Ja sam rođen u Beogradu jer je tako odlučila moja majka (srpski dio moga podrijetla) bila Beograđanka. Nakon toga smo sestra i ja bili deo ručne prtljage na njihovim putovanjima po hotelima diljem Jugoslavije i živeli u hotelskim apartmanima te pohađali škole u Vrnjačkoj banji i tadašnjem Titovom Užicu. U Čačku smo se obreli 1962. na dedovini moga oca u velikoj, ali trošnoj, kući koju je otac dao renovirati. Ta kuća, stara već tada više od stotinu godina, bila je škola, kafana i kupleraj. Tada sam se sreo sa životom među Ciganima.

Svoj prvi egzistencijalni skok učinio sam 1981. Tada sam napustio čačansku provinciju jer sam uvideo da je boravak tamo put u ništavilo. Svejedno da je Čačak jedan neobičan grad koji je iznjedrio brojne pesnike, pevače i slikare, te dao preko pedeset košarkaša raznim reprezentacijama, kako se menjala naša rahmetli Jugoslavija. Tumačio sam to kao utjecaj geomantskih zračenja koja su i bila intuitivni izbor monaha koji su u ovčarsko-kablarskoj klisuri osnovali tzv. “malu Svetu goru” sa najvećom koncentracijom manastira verojatno u Evropi. U Čačku su postojala dva košarkaška kluba. U klubu Borac stasao je legendarni Radmilo Mišović , najbolji strelac svih vremena sa 29 koševa po utakmici kada nije postojalo trojki, a pogađao je gotovo sa polovice terena. Na gostovanjima publika u Zadru, Splitu, ustajala je na noge na pomen njegovog imena. 

No da ne bih pisao katalog o Čačku, želim da kažem da sam u Beograd doputovao sa, od susjede pozaljmljenih, 100 dinara. Autobuska karta me je stajala 97 i prispeo sam na Terazije sa 3 dinara u džepu (mogao sam se tek isprazniti u prvom toaletu za taj novac), ali sa strahovitom namerom u kojoj je ulog bio moj vlastiti život. Rekao sam sebi, potaknut jednom zen izrekom, “i ako umrem od gladi, umro sam na mome putu”. Ostalo je lična istorija. 

Zamišljam sada da mi se u tom bekstvu pridružuješ tvojim maratonskim trčanjem, koliko od zavičaja, toliko od istog pitanja – od čega i kamo? A, onda napokon i od pitanja ko je opalio signalni pištolj za tvoju trku koja traje i moje stiskanje sitnine dok putujem bez jasno ustanovljena cilja, ali sa nepokolebljivom Namerom odlaska, bekstva…

Sa izvrsnim pozdravom

Tvoj Jovan

5.

Ovim brojevima koji su te obilježili, druže, uspio si izvući iz mene jedine brojke koje pamtim: 15.4.1992. Te godine smo napustili Bučiće kraj Novog Travnika i došli u Zagreb, majčinoj sestri i njenom mužu Zagrepčaninu, u njihov rezervni stan, misleći da dolazimo svojima. Brzo su nas razuvjerili. Tog dana cijela ta ulica pred zgradom Voltino 34 je beharala nekakvim crvenim šljivama, spajajući nakaradno prekrasan gradski prizor i smjesu najcrnjih osjećaja. Za nama je pao neki most; istraživao sam neko vrijeme, koji, kada. U obiteljskoj predaji je to ostala neka vrsta predaje, mi smo prešli i odmah je pao most, a danas sve više mislim da je to bila metafora.

U tom stanu, s nedovršenom renovacijom, jednom neupotrebljivom prostorijom i kupaonicom u kojoj su virile cigle i cijevi, proveo sam više dana na podu, nego na krevetu. Kroz taj stan je u tri ratne godine prošlo tridesetak ljudi; rođaka, poznanika, zemljaka. Svi u privremenoj stanci od par dana dok čekaju izradu dokumenata koje su platili na crno. Njih smo smještali na krevet, a mi spavali na podu, kako je i red, prema mojoj majci. Kao da smo mi bili domaćini u tom tuđem gradu. Brzo su išli dalje. I da, nikada se više poslije nisu javljali ni zahvaljivali. Nekada mi se javi misao da bi o tim danima i o tim licima trebalo napisati knjigu. Jedan od njih bio je Mijo, uvijek je govorio da je imao sreću što je bio ranjen. Geler mu je otkinuo dio donje čeljusti, zbog čega je njegov osmijeh izgledao pomalo strašno. A smijao se puno. Uživao je provocirati i naslađivati se mojom mukom. Njegov kratki boravak poklopio se s curenjem vijesti o mojoj simpatiji koja je tada napravila, za ono vrijeme, nedopustivu grešku. Nazvala me na kući telefon. Tu se dogodio sljedeći nakaradni spoj. Zamrzio sam i njega i nju tada zbog tog ismijavanja. I danas, kada se treba prisjetiti prve osnovnoškolske ljubavi, ja se sjetim Mijinog strašnog osmijeha.

Kada Ti spominješ rodni kraj, onda ne vučeš traume, ne odaješ se staromodnoj retorici krvi i tla, nego pričaš o košarkašima. To mi se neko vrijeme vrti u glavi. Košarka. Da je barem kod svih tako; zbog košarke se ne vode ratovi. Od sportaša, iz našeg kraja jedino potječe Ćiro Blažević. Osim njega, nema tu velikih priča, samo mali, na sitnice potrošeni, životi. A Ćiro je volio biti dobar sa svima; sa svakom vlašću, sa svakim sugovornikom, u svakoj situaciji. Uvijek jednako udvornički veseo. To je ono što očekuju od Bosanca. Što očekuju i od mene. Mrzio sam ga zbog toga jer nisam mogao udovoljavati tim očekivanjima. Sportske rezultate ne pamtim, nego samo to. 

Sjećanje je nevjerojatna igra. Sport bez pravila. A utakmicu smo, evo, već zaigrali.

Tvoj N.

Putujemo da bismo stigli kući. Tako sam i ja više puta putovao u Ukrajinu, do gradova u kojima nikad nisam bio, da bih tako došao kući. Istina, formalni razlog putovanju bio je drugi: išao sam da sudjelujem u predstavljanjima ukrajinskih prijevoda svojih knjiga. Bio sam važan i pažljivo čitan pisac iz nekoga dalekog svijeta, koji iz perspektive goleme Ukrajine, čije zemljopisno tijelo zauzima maltene pola Europe, djeluje jednako velik i beskrajan, kakav je i iz perspektive mojih malene Hrvatske i još manje Bosne.

Ono čega ću se sad prvoga sjetiti jest višesatno putovanje kombijem prema kijevskom aerodromu. U Vinici sam, lijepom i zagonetnom gradiću od četiristotinjak tisuća stanovnika, položenom uz rijeku Južni Bug, koja je pomalo nalik na naše panonske gradove, Osijek, Suboticu, Novi Sad, Pečuh, ali s onim specifičnim, za nas neopričanim i zastrašujućim viškom povijesne sudbine, i koji sat po ponoći krećem prema obližnjem, 260 kilometara udaljenom Kijevu, da stignem na jutarnji let prema Frankfurtu i Zagrebu. Autoput je širok, sovjetski, tako da se niz njega, u oba pravca može mimoići nekoliko kolona tenkova. Uz put nema zaštitnih ograda kao na Zapadu, i ulaza na autoput mnogo je više nego na zapadu. Premda je noć, mimoilazimo neka čudna vozila, ljude koji usred noći hodaju uz autoput, i nalikuju očajnicima iz F. M. Dostojevskog, i samoubojicama. Svud naokolo leže strvine pregaženih pasa. Asfalt je razrovan kao da se, doista, ovuda barem jednom tjedno mimoiđu kolone tenkova. U jednom trenutku vozač, neki jak i moćan mladić, zaustavlja kombi. San mu pada na oči, mora da odspava petnaestak minuta. Navije sat, petnaest minuta spava, budi se, i nastavljamo dalje. Trebalo bi mi puno više prostora da dočaram što mi se sve na ovom putovanju dogodi, i koliko je u toj noćnoj vožnji po pedlju Ukrajine mnogo upravo Ukrajine, te goleme, lijepe i začudne zemlje, i koliko sam se samo na tom putovanju intenzivno vraćao kući. Godinu ili dvije kasnije u Kijevu, Katerina mi kaže da je mladić koji me te noći vozio nekoliko mjeseci kasnije poginuo. Zaspao za volanom.

Obišao sam samo tri ukrajinska grada: Vinicu, Kijev, Lavov. U blizini Vinice Hitlerov je bunker. Mjesto iz kojeg je kanio zaposjedati beskrajnu Rusiju, koja se kao neko nepregledno geografsko čudovište prostrla preko pola globusa. Da je izrezati Rusiju, moglo bi se od nje iskrojiti albansko keče, a možda i čitav zapadnjački šešir. S Rusijom je iz viničkog bunkera nakanio zauzeti i niz anonimnih zemalja, čija se imena nije potrudio zapamtiti, pa ih onda ne pamtimo ni mi. Čine nam se nevažne, i čine nam se tako ruske, a nimalo svoje, sve te od nas veće i tragičnije ukrajine, bjelorusije, armenije i gruzije. No, dok Hitler nije bio svjestan veličine i neosvojivosti Rusije, mi nismo svjesni da se u svakoj od ovih zemalja, počevši s Ukrajinom, ogleda naša sudbina. Zemlje su to iz naših podsvijesti. Zato je Ukrajina, u kojoj sveukupno nisam proveo ni dva tjedna svoga života, tako često prizorište mojih snova. Zašto sanjam Ukrajinu?

U Vinici vidio sam veličanstveni vodotoranj, promenadu, šetalište i zastakljene paviljone s pogledom na beskrajni travnjak. Sreo sam duhove zanesenih ukrajinskih anarhista, ludih državotvoraca i pobunjenika, nestalih Židova, čiji je nestanak tako strašno temeljit, a tragovi su im i danas tako jasno vidljivi, da čovjeka uhvati jeza, i da mu se na čas učini da bi tako i on preko noći mogao postati Židov, a godina da bi mogla opet biti 1941. i 1942.

Ali samo 260 kilometara prema istoku i sjeveroistoku prostire se Kijev, beskrajan i svoj, a na ulazu u Kijev širok Dnjepar teče, tako širok i toliko Dnjepar, da čovjeku suze grunu na oči. Takvoga grada, koji će mi na grudnu kost leći, pa kad god ga se sjetim kao da dišem s Kijevom na grudima, ja, moram priznati, nisam vidio. I nijedan me grad nije tako strefio. Najprije ono što je paradoksalno i u svakom pogledu izazovno: Kijev je u suštini velik kao Rusija. U Kijevu se, uostalom, prema ruskom nacionalnom mitu – koji je, kao i svaki nacionalni mit, u ratu kao i u miru, važniji od povijesti – rađala Rusija. Tu se rađala ruskost. Kijevsku lavru kad s brijega gledate, a iza nje širok Dnjepar, lako ćete se zamisliti u kakvoj ludoj ruskoj glavi koja u tom prizoru vidi Rusiju. Pa onda Majdan nezaležnosti, pa onda Hotel Ukrajina, ta strašna predimenzionirana građevina, slijepa kao staljinizam. A naokolo ulice, avenije, trgovi, beskrajni, katkad urbanistički nejasno definirani prostori grada, građevine iz različitih epoha i iz različitih imperija koji su preko Kijeva protutnjali u proteklih tisuću godina. Ali svaka ta kuća, zgrada, crkva, makar sasvim malena i ruševna, sugerira da je Kijev velik i moćan, i da svijet nije vidio doba u kojem Kijev nije bio velik i moćan. A onda se najednom zateknem u staroj tatarskoj, muslimanskoj četvrti Kijeva, koja kao da je iskinuta iz Istanbula, Burse, Izmira. I učini mi se kao da sam se u snu našao u nekoj bosanskoj kasabi, u šeheru, mnogo većem i moćnijem od šehera u kojem sam rođen. U toj golemosti Kijeva golemo je čak i ono iz čega sam i sam potekao. Ali, ipak, u Kijevu će me najsnažnije ganuti spomenik Mihailu Samueloviču Panjikovskom, trećem sinu poručnika Šmita. Ne znate tko je poručnik Šmit? Ne znate ni tko je Šura Balaganov? E pa, moram vam onda reći da vi ne znate ništa. Eto razloga da se zaputite u Kijev i da se u Kijevu, mimo svih formalnih procedura, susretnete sa samim sobom. Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, imao je, kao i Joe Biden, pomalo i senilni predsjednik Amerike, tu nevolju da je u Kijev putovao formalno-proceduralno. A vjerojatno ga nisu prethodno obavijestili ni tko je Šura Balaganov, ni gdje je spomenik Mihailu Samueloviču Panjikovskom. A eno ga, spomenika, na dva minuta od Majdana. (Na kojemu se, sasvim neprikladno, fotografirala ona plavuša, koja i odjevena djeluje kao da je gola, ko od majke rođena… Godi joj pornografija tuđe krvi i patnje.)

Petstotinjak kilometara zapadno od Kijeva nalazi se Lavov. A od Lavova do Luganska, ukrajinskog grada u kojem nisam bio, i koji se nalazi na istoku zemlje, pod neformalnom ruskom okupacijom, 1300 je kilometara. To je dosta važan podatak, jer je od Lavova do Zagreba 920 kilometara. Osim što je u klimatološkom i zemljopisnom smislu Zagreb Lavovu znatno bliži od Luganska, Zagreb i Lavov snažno su povezani i u kulturološkom i u kulturno-povijesnom smislu. U državi u kojoj smo živjeli prije samo sto i dvadeset godina, Lavov je bio sjeveroistočna tvrđava urbaniteta, kulture i ljepote. Licem prema Istoku, Aziji i Rusiji, taj je Lavov pokazivao ono najljepše i najprivlačnije lice Zapada, kojim se naš svijet udvarao Istoku, nastojeći ga pridobiti za sebe i osvojiti. Zagreb u isto vrijeme bio je posljednja postaja prema Balkanu, Bosni i onom tamnom i dekadentnom Orijentu, koji je stoljećima mrtvovao pred našim vratima. Sarajevo u tom je rasporedu, prije sto i dvadeset godina, bilo grad u nastajanju, koji se istovremeno rađao na Zapadu i umirao na Istoku.

U današnjem Lavovu, koji sam ovih dana obilazio i u njega se smrtno zaljubljivao, nalazeći u njemu koješta od onog što su moji preci bili, ili što su samo kanili biti, a što je za nas u međuvremenu bespovratno izgubljeno. S pogledom na Lavov, taj možda i najliterarniji, najopjevaniji naš grad u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, pisao sam u “Rodu”, “Selidbi” i “Sarajevu, planu grada” o svojim gradovima i svojoj obitelji. Da nisam bio u Lavovu, sve bi nužno bilo drukčije. I da u Lavovu nisam vidio žive figure i persone Habsburškog imperija, kakvih odavno nema više u Beču, niti u bilo kojem drugom gradu.

Eto, to je Ukrajina, viđena pogledom jednog čovjeka, i u nekoliko posjeta toj zemlji, koji su se odvili u posljednjih petnaestak godina. Unutar sebe različita i vrlo raznolika zemlja, Ukrajina vjerojatno je među upečatljivijim licima Europe. Ali, što je mnogo važnije od toga, Ukrajina jedno je od onih lica Europe u kojima se osobno, sa svojim životnim i porodičnim iskustvima, te kao zajednica, narod, ali i poluotok zavađenih naroda, zrcalimo najjasnije. Malo nama mogu značiti, ako nam išta znače, iskustva Belgije, Nizozemske, Švicarske ili suvremene Austrije, ali su iskustva Ukrajine, Poljske, Bjelorusije s nama fatalno i sudbinski povezana. Pritom, ta sudbina baš najmanje ima veze s iskustvom komunizma, jer to njihovo iskustvo doista nije i naše. Intenzivnije je i važnije ono što je upisano u našu izmiješanost i u osjećaj da nam prijeti neki strašan, kao noć crn i leden znamen, netko tko je istovremeno od nas nemjerljivo veći, a s kime smo povezani krvlju i limfom.

Ne znam s kime se i zašto predsjednik Republike Zoran Milanović obračunavao govoreći ružno o Ukrajini i ustvrdivši da je “Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu”. Vjerojatno je to bilo upućeno premijeru Plenkoviću i njegovoj ministarčadi. Ali dvostruko me je njegova izjava ojadila i ponizila. Najprije, nije u redu da se itko danas u Hrvatskoj s ikim obračunava preko Ukrajine. Ta zemlja je ugrožena, a plemenito je biti na strani onog tko je ugrožen. Pritom, ta zemlja je istodobno nezamislivo manja i slabija od onih koji je ugrožavaju, i nezamislivo veća i moćnija od zemlje onog tko bi se s drugim preko Ukrajine obračunavao. Na kraju, jadno je, najjadnije, glupo je, najgluplje kada predsjednik Hrvatske za bilo koju europsku zemlju, ili za bilo koju i bilo čiju europsku vlast govori da je korumpirana. 

I drugo, meni možda i mnogo važnije: nije lijepo ružno govoriti o Ukrajini naprosto zato što je to nekulturno. Predsjednik Republike kao da mi se u prolazu iseknuo na rever kad je rekao ono što je rekao. Ono što je uslijedilo: tabloidna preseravanja o tome da je Milanović sad ugrožen, jer ga je na svoj spisak stavila nekakva ekstremistička ukrajinska skupina, kao i ruska zabrinutost za zdravlje našeg predsjednika, dodatno ponižavaju. Ne daj Boże da dođeš u situaciju da ti Rusi štite i brane predsjednika. To je gotovo jednako pogubno i smrtonosno kao da ti predsjednika štite Amerikanci.

Sudbina Ukrajine doista jest sudbina Europe. Tako će biti ako bude rata. Tada će, uglavnom na korist Amerikanaca, a možda i Rusa, Europljanima biti jako loše. A Ukrajincima mnogo, mnogo gore. Pakao na zemlji koji će tada nastupiti za nekoga će, međutim, kao i svaki dosadašnji pakao na zemlji, biti raj. Ne postoji scenarij po kojem bi Europljanima mogli biti dobro nešto što će Ukrajincima biti loše. A mi smo s Ukrajincima povezani mnogo čvršćim sudbinskim vezama nego ljudi sa zapada Europe. Sa svakom ukrajinskom žrtvom nestaje i našeg svijeta. Stvarno i metafizički.

Naravno da hrvatski vojnici ne trebaju ratovati u Ukrajini. Kao što nisu trebali ratovati ni u Afganistanu. Da hrvatski vojnici nisu ratovali u Afganistanu, mi danas ne bismo bili među onima koji su zbog američkih državnih interesa, vođeni jednim narančastim idiotom, a onda i senilnim starcem koji je idiota zamijenio, izdali Afganistan. Da bi se bilo solidarno s Ukrajinom, nije nužno za Ukrajinu ratovati. U našem slučaju solidarni s Ukrajinom jedino tako i možemo biti. Imajmo svijest o tome da je od Zagreba do Lavova mnogo bliže nego od Lavova do Luganska. I da sjena Ukrajine pada preko cijeloga našeg svijeta. Padne li Ukrajina, past će po svima nama.

Ne pamtim dan kada sam je prvi put vidio, taj je trenutak zauvijek izgubljen, ali pamtim spoznaju nakon koje je moj život počeo nalikovati jednom amorfnom i haotičnom stanju u kome više nije bilo meni raspoznatljivog smisla. Od tog trenutka, moj je život počeo gubiti slatkoću svakodnevnog užitka. Njeno lice, oblo i bijelo, od tog se trenutka počelo pomaljati i u snu i na javi, ali više nije donosilo mir i radost nego, isprva neko neodređeno osjećanje gubitka, a zatim i osjećanje potpune nervne rastrojenosti. Shvativši da moje prisustvo u životu te žene ništa ne znači i da nabore na šarenim haljinama više nikada neće popravljati, razmišljajući kako će taj jedva primjetni znak međusobne intime djelovati na mene, pojačavao je u meni osjećaj besmislenosti.

Od tog sam trenutka i njeno ime počeo doživljavati kao nešto daleko i nejasno, a ne više kao riječ za svakodnevnu upotrebu i što sam više i češće ponavljao tih šest slova spojenih u jednu riječ, to sam bivao svjesniji da je Hasiba za mene zauvijek izgubljena. Pitao sam se često kako je ljubav mogla nestati, kako se moglo desiti da postane toliko očito ravnodušna na moju prisutnost i što sam više postavljao pitanja slutio sam da nikada neću dobiti odgovor koji će zadovoljiti moju luđačku znatiželju. Nisam mogao ni nazrijeti razloge zbog kojih je odbacila moju nježnost i moju bezgraničnu naklonost i kada je konačno obznanila da odlazi, bio sam zatečen njenom odlučnošću i nepokolebljivošću.

Nemiri koji su uslijedili izbacili su na površinu moje svijesti slike za koje sam vjerovao da su zauvijek izgubljene u bunaru prošlosti. Tek kada je otišla shvatio sam koliko je Hasiba bila centar oko kojeg sam gradio vlastiti život i nedugo nakon njenog odlaska obrisi mog pojavnog života počeli su mijenjati konture. Najvidljivije se ta promjena ukazivala u svakodnevnoj rutini, koja je izobličena i narušena, počela da se pomalja kao nesavladiv ponor. Dok bih sjedio sam za trpezarijskim stolom, slijedeći očima trag mirisa koji je kafa ostavljala u prostoriji, nazirao sam mjesta na kojima je bila očita odsutnost njene ruke. Raznobojne begonije zasađene u saksijama na balkonu počele su gubiti boju i životne sokove pretvarajući se u zapuštenu i zakržljalu travu, po slikama i knjigama počela se nakupljati vidljiva prašina, iz kuće su nestali svi zvuci; bat koraka bosonoge žene, melodični zvižduci, odlučno pomjeranje pokućstva.

Očekivao sam da će se javiti kada dozna da sam obolio, mislio sam da će bolest promijeniti njenu odluku i prvih sedmica sam s nestrpljenjem pogledavao prema bolničkim vratima nadajući se da će se iza hodničke graje ukazati njena pojava. Očekivao sam da će sjediti pored mene, da će me držati za ruku, da će me bodriti i tješiti biranim riječima. Zamišljao sam je kako poginje glavu malo ulijevo i kako joj se lice mijenja u blag izraz neskrivenog suosjećanja. Kada sam u potpunosti izgubio snagu i kada je agonija moga stanja došla u fazu da su mi se sva čula pomiješala u osjećaj gađenja prema svijetu, prestao sam okretati glavu u pravcu hodnika.

Od tada, moje su oči prikovane na jedan isječak pejsaža, na nekoliko ozelenjelih grana breze i jedva vidljivu traku Babine rijeke. Kada sam smiren, zamišljam da šetam obodom njenog korita niz Crkvice sav obuzet iščekivanjem da vidim kako se u svom ušću sudara sa ustreptalom Bosnom. U danima kada me obuzmu crne misli gledam umiruće ljude koji me okružuju u bolničkoj sobi, slušam njihove neutješne jauke, pokušavam razdijeliti u njihovim vapajima kletvu od molitve. I tada najjasnije ćutim da je moja ljubav mrtva kao što su mrtva i njihova raspadajuća tijela i tada se pokušavam utješiti mišlju da me je nekada, na početku našeg poznanstva, Hasiba možda i voljela.

U mom dvorištu, kod teretne stanice u Zenici, bilo nas je sedamnaestoro djece iz pet kuća. Sve su to bile radničke obitelji s jednom ili dvije plaće, te s posebnom stranicom u bilježnici trgovca Agana-Age, koji bi uredno zapisivao što se kupovalo tijekom mjeseca na veresiju, a plaćalo se kad se dobije plaća, što bi se danas reklo: na teku.

Plaće su stizale redovito, u Željezari sedamnaestog, u Rudniku dvadesetprvog, u Bolnici desetoga u mjesecu. Ago je bio stari, predratni, trgovac, uvijek s kapom francuzicom na glavi i čokanjem rakije pokraj kase. Ne sjećam se da sam ga vidio kako sjedi, uvijek je bio na nogama, a nas djecu je znao u glavu čiji smo. Kako i ne bi kad su naši očevi redovno kod njega svraćali na meku rakiju, brlju, a majke tražile naše očeve kad bi im ponestalo novaca ili strpljenja da kod kuće čame i čekaju njihov dolazak, jer rođaci dolaze ne sijelo.

Dvorište kao dvorište, bilo je malo i tijesno, jer nas je bilo puno. Srećom, u školu se išlo u dvije smjene.pa smo, uglavnom, subotom i nedjeljom bili najglasniji, najbrojniji i najratoborniji. Odmor od naše vriske i galame bio bi u prvim ljetnim mjesecima kada bismo išli na Janjićku adu ili Bistričak. Nosili smo paradajz, krastavce i paprike, faširane šnicle i obvezatno polovku rakije, Brke. Ja sam imao i loptu gumenjaču, pravu buba-maru.

Dvorište je za suha vremena bilo prašnjavo tako da smo vazda bili prljavi. Dodatni belaj bilo je i to što u stanovima nismo imali vodu niti kanalizaciju, nego je bila zajednička veš-kujna s betoniranim koritom i četiri česme i po jedan WC čučavac na dva stana, pa je pranje i kupanje bilo rijetko i vratolomno.

Rekoh već o jednom WC-u na dva stana, jedino je na našem, koji smo dijelili s bricom Milom, bilo tri kuće. Treća kuća, tj. sobičak u kojemu je živjela M.Š. bio je dozidan na zid stolarske radionice.

Sobičak je bio mali, s niskom vratima i malim prozorom koji bi s padanjem prvoga mraka bio prekriven šarenom dekom koja je sprječavala zavirivanje unutra. Struja je bila dovedena iz stolarske radionice, a kad bi se tamo uključila pila ili blanja, žarulja u sobičku počela bi žmirkati, a onda bi se vani čulo promuklo i glasno, onako prijeteći:

– Gasi, hajvanu!

Kao što sam rekao, u sobičku je živjela M.Š. Tako smo je zvali mi djeca, ali i naši roditelji jer je na svojoj šupi napisala bijelom masnom bojom svoje inicijale preko metar visoke, kako se ne bismo zabunili čija je to šupa. Šupe su bile s desne strane dvorišta, ravno preko puta njezinog sobička.

Pod u sobičku bio je sklepan od dasaka koje su bile prekrivene ručno rađenim ponjavama. Lijevo od vrata stajao je stari tiš šporet na drva i ugljen, koji smo svi krali s vagona koji su iz Rudnika išli na separaciju u Lašvu, i mali električni rešo

Na malom stoliću kraj šporeta stajao je, nekad bijeli, bokal za vodu i ulubljeni lavor nad kojim su se prale ruke i umivalo lice. Iznad lavora visjelo je zrcalo, po rubovima već načeto i oguljeno. Uza zid preko puta vrata bio je stari kredenac. Gornji dio imao je dva stakla koja su se pomjerala lijevo-desno, iza koji su bile složene čaše i čašice, šalice, zdjelice, sve kičeraj i imitacija kristala.

Na kredencu je stajao i radio „TESLA“ koji je u gornjem desnom kutu imao zelenu lampicu, kao znak ima li dovoljno napona. Kada bi lampica bila samo do polovice zelena dolazilo bi do miješanja radio postaja. Pa bi uz ozbiljan glas spikera koji govori važne vijesti iz nesvrstanih zemalja, često išla glazba ili smijeh s nekih drugih programa.

U desnom kutu, bliže prozorčiću bio je krevet a uz njega mali stolić i dvije fotelje. Na stoliću stajala je uvijek spremna duga muštikla, „DRAVA“ bez filtera i vječito prljava pepeljara.

Na krevetu bi sjedila M.Š. prekriženih nogu sebi u krilu. Imala je bistre, zelene oči, koje su se stalno radoznalo igrale i ocjenjivale sve i svakoga. Usta su joj bila namazana jarko crvenim ružom, čiji trag bi se teško prao i brisao sa čašica i fildžana.

Nokti su joj bili lakirani onom istom nijansom boje kao i ruž, ali malo, izdajničko, crnilo ispod nokata nije se dalo sakriti.

Smijala se uvijek glasno, ponekad i preglasno, promuklo. Rijetko smo je viđali da izlazi, ali je ona zato znala sve o nama, našim obiteljima. To je bilo zato što su naše majke, krišom bez znanja naših očeva išle kod M.Š. na gatanje u karte i gledanje u fildžane, a očevi su, opet, bez znanja majki, išli na rakiju, cigaretu itd….

M.Š. je jednoga dana, iznenada, na čudan način, nikada zaboravljen, ušla u moj dječački život.

Igrali smo nogomet u dvorištu, „na male“. Od kanti za smeće napravili smo golove, a lopta nam je bila namjerno probušena kako bi manje skakala. Ne videći od silne prašine, nerijetko smo umjesto lopte pogađali tuđe noge što bi dovodilo do spominjanja uže i šire obitelji u negativnom kontekstu, propraćeno i psovkama kojih ne manjka u jezicima naših naroda i narodnosti.

U jednoj prigodi lopta se odbila od kante, tj. stative i kao da ima oči uletjela kroz otvorena vrata u sobičak u kojemu je živjela M.Š. 

Kako sam bio najbliži, potrčao sam za njom, jednom rukom pokucao na dovratak, a pogledom sam već tražio loptu po sobičku. U trenu dok su mi se još oči privikavale na polutamu, ugledao sam M.Š. kako sjedi na krevetu, nogu, kao i obično, prekriženih i pućka dimove iz svoje duge muštikle. Sljedećeg trena brzo je podigla suknju, a ja sam u međunožju ugledao nešto crno. Već su mi se oči privikle na polutamu sobička, tako da mi se svaki detalj urezao duboko u sjećanje i mali mozak, kao i ono što je rekla tada, svojim umornim, promuklo teškim glasom:

– Štas’ zino! Pod stolom je, jebla te ona! – pokazujući na loptu nemarno je i polako spustila suknju s izrazom dosade i razočarenja što u sobičak ne utrča netko stariji.

Zgrabio sam loptu, brže-bolje istrčao u dvorište i ostatak igre odigrao zbunjen i uplašen, kao u bunilu.

Predvečer, kad je otac došao kući, ja sam ga čekao prekriven do grla, a on je smrdeći na rakiju i suho meso, samo upitao:

– Stara, jel’ sve u redu i na broju?

Ja sam ga tada jedini mogao nešto upitati jer sam bio najmlađi i njegov mezimac. Polako sam mu ispričao što m se tog popodneva desilo i pitao ga što sam ono vidio kod M.Š. između nogu. On je slušao, onako na pola uha, žaleći što se on nije našao tamo umjesto mene. Zbog umora, omamljenosti rakijom i skorodolazećeg sna, misleći kako bi me umirio, bez suvišnih pojašnjavanja, on mi u pola glasa reče:

– To je, bolan, bio ben, madež, pulja!

Pretpostavio je kako ću ovo pulja najlakše razumjeti jer sam i sam na desnoj nozi imao veliki ben, koji sam kao sasvim mali zvao pulja, jer nisam znao izgovoriti riječ prljavo.

Zahvaljujući mom ocu, svojoj dječačkoj naivi i M.Š. dugo vremena sam vjerovao u to da sve žene između nogu nose veliki ben. To je trajalo sve do četvrtog osnovne kada je jedan moj drugar na satu tjelesnog odgoja izvadio novine „ČIK“ koje je ukrao od neopreznih roditelja. Objašnjavao nam je, kao veliki znalac glupanima, što je što na ženskom tijelu.

Tada sam bio još zbunjeniji nego onda, kada sam, onako iznenada vidio međunožje kod M.Š.

Bilo me je sram priznati drugovima svoju dugogodišnju zabludu i neznanje, ali sam ujedno bio ljut i na oca što mi nikada kasnije nije niti probao objasniti što sam to uistinu vidio.

Odavno sam se već odselio iz starog dvorišta. M.Š kao i svoje stare susjede gotovo i ne viđam, i bio sam skoro izbrisao iz memorije taj događaj iz djetinjstva, kada sam jednoga dana, lijepog proljetnog, u šetnji Kamberovića poljem u Zenici, s mojom suprugom, sinom i kćerkom, slučajno susreo M.Š.

Ja sam nju prepoznao u trenu, a ona mene po sličnosti s mojim, tada već pokojnim, ocem.

– Pljunuti Zvonko! Ko da ti je on ćaća, jebo sliku svoju! Oklen ti žena, balo mali? Vidi koliko si, a ovo su ti žena i djeca? Uh, što se ostarilo, a znam te kad si jezikom sline svoje lizo! Slušal’ on mlada, djeco, sluša li vas ćaća, ako ne sluša još ga ja mogu i smijem opaliti po guzici! Djeca su ti lijepa, na ćaću, jel’ de mlada, ti valjda znaš ko im je ćaća! – gurkala je zavjerenički moju ženu laktom i rafalno pitala sve o meni i mojima.

Ni ja ni žena nismo stigli reći ni pola rečenice, a ona je već bila na petoj.

Ionako je sve znala.

Kada je htjela poći, uzela je mene pod ruku, odvela me malko u stranu, namignula mi, lopovski, i upitala:

– Hoš’ opet da vidiš ben? – nasmijala se opet kao nekada, prije nekih dvadeset godina, iskreno i promuklo.

Otišla je mahnuvši mojoj ženi i djeci, a meni se smijući, iz naših života onako kako je i ušla, iznenada.

Nakon nekih pola godine umrla je, kako sam čuo, onako kako se i smijala, promuklo i iskreno.

Ja sam, gledajući je kako odlazi, stajao savladan, spuštenih ruku kao bokser u ringu kad primi više točnih direkta u glavu.

Nisam vidio ni suprugu, ni djecu, ni rijeku Bosnu. Vidio sam samo sobičak, dvorište, pokojnog oca i podignutu suknju. Zamišljao sam kako su se moj otac i M.Š. slatko smijali skupa dok joj je on govorio o meni i mom iskustvu i neka me svašta ne uči jer je još rano.

A je li moj otac provjeravao je li ono doista bio ben, ta tajna je otišla s njima.

                        Velji Pavloviću

u Venecueli žena ubila muža u muzeju.
koristila kameni nož iz neolita.

u Meksiku brat blizanac zamenio brata
u zatvoru. umesto dvadeset za ubistvo, ležaće dve godine
za prevaru. naslov: jedna nula manje.

Rožaje u Crnoj Gori ima najviše drvne građe
u Evropi, ali u tom gradu niko ne prodaje vrata.

prosečan čovek pojede količinu hrane
petsto puta težu od njega samog.

sekta u Indiji hrani pacove verujuć da u njima
borave duše predaka. na fotografiji: debeli pacovi
penju se uz bele brade mršavih staraca.

Pol Pot, vođa Crvenih Kmera,
osumnjičen za smrt dva miliona ljudi,
umro je na današnji dan, tiho, u snu.

U posljednjem, nedovršenom romanu Mirka Kovača, u autobiografskoj mistifikaciji naslova “Vrijeme koje se udaljava”, negdje pri samom početku, u jednom od poglavlja u kojima opisuje snalaženja glavnog junaka u velikom gradu, visprenog dječarca pristiglog iz istočne Hercegovine, postoji scena u kojoj opisuje dunavske čarde, iz kojih će u naše vrijeme izniknuti cijela jedna ugostiteljsko-estradna supkultura, zbog koje našim je ljudima tako milo putovati u Beograd: “Nakon te kratke avanture kroz divljinu, dočekao me dašak civilizacije, ugledao sam sojenice na drveću, šatore, mnogo izletnika i dima, te i dugačku pješčanu plažu, ali ono što me najviše obradovalo bila je prekrasna čarda na dijelu obale gdje pristaje skela. Čarda je jednim svojim krakom zadirala u rijeku, tu se oslanjala na debele potporne balvane, dok se veći njezin dio nalazio na kopnu. Bio sam gladan, pa sam pohitao u čardu, iako još ne bješe vrijeme ručka. Bilo je dvoje-troje gostiju, stojeći su pili rakiju blizu kotlića koji su iznad vatre visjeli na verigama. Sjeo sam za stol lijevo od podija gdje su stajali glazbeni instrumenti. Na lamperiji uza sami stol bilo je uokvireno nekoliko fotografija poznatih pjevača i muzičara, svih onih koji su navečer gostovali u ovoj Adi čardi; među njima je bio i moj kavanski znanac s velikim ustima i zlatnim prstenom pečatnjakom na ruci Zvonko Bogdan; njegovu pjesmu Na Dunavu ima čarda, volio je Antonio, Romeov brat. Kuhar s kotlićem u ruci zastao je pokraj mene i rekao da je taj stol navečer rezerviran za umjetnike, a ja sam odmah uzvratio da je sada podne i da ne kanim ostati do navečer. On mi je poturio kotlić pod nos, pomiriši, rekao je i smijući se udaljio prema kuhinji.”

Samo na tom jednom mjestu u knjizi Kovač spomene Zvonka Bogdana, ali opis je upečatljiv: velika usta i zlatni pečatnjak. Doista, tako je izgledao mladi Zvonko, koji je sredinom sedamdesetih, praćen orkestrom Janike Balaša, osvajao ekrane naših ustitralih crno-bijelih televizora. Novogodišnji program započinjao je u osam, nakon posljednjega televizijskog dnevnika u godini, potrajao bi do kasno u noć, a onda se reprizirao sutra i prekosutra, da bi se još dugo kroz godinu njegovi fragmenti emitirali umjesto intermeca i predaha, kao međutci između emisija i kao svojevrsni metafizički podsjetnici da živimo u vremenu Zvonka Bogdana i tog malenog i okruglog madžarskog primaša, koji našu socijalističku svakodnevicu ispunjavaju pjesmama o našoj imaginarnoj prošlosti, punoj kočija i kočijaša, konja, djevojaka i mladića, čardi, krčmi i kafana u kojima već stari i nemoćni ispovijedamo svoje redom nesretne ljubavi, propuštene prilike i prokockane živote. Kao i u svakoj drugoj socijalističkoj zemlji, potekloj iz njedara velikoga Sovjetskog Saveza, naglašena je bila važnost folklora i narodne kulture. U folkloru bila je šifra sklada među narodima i prava svake nacije da ima sebe i da pamti svoje korijene. Ali ono što je pjevao Zvonko Bogdan nije se doživljavalo kao folklor, jer nije, u toj projekciji kolektivnog duha, činilo razliku među narodima. Starogradska pjesma, kako se to tada zvalo, tretirana je kao svojevrsni pra-šlager, ili kao muzika svih tih ravničarskih varoši, gradova i gradića od zapadne Slavonije preko Srijema, pa sve do sjevera Bačke i istoka Banata. Dok su se po selima, u brdima i planinama, kroz krv, suze, znoj i folklor rađale naše zbratimljene nacije, dok su po predgrađima radnici, s primišlju na Marxa i Lenjina, snivali da jednom postanu vlasnici sredstava za proizvodnju, te da uspostave diktaturu proletarijata, s kojom će započeti odumiranje države i tako će nastupiti i kraj povijesti, u tim se ušorenim varošima, na kaldrmama zaostalim od Turaka, u obijeljenim prizemnicama, u čađavim mehanama, među starim gradskim tvrđavama, odvijao jedan  izvanhistorijski proces. Nastajala je tamo povijest srca, koja će zatim biti opjevana u starogradskim pjesmama. One će svoj smisao i sadržaj naći u glasu i karakteru Zvonka Bogdana. Da nije bilo njega, ili da ga je život odveo na drugu stranu, možda bi se starogradska muzika drukčije danas zvala i možda bi – ili sigurno bi bila razdijeljena i raspoređena među različitim nacionalnim folklorima. 

Zvonko Bogdan uzdigao se u mitskog pjevača jedne kulture, u gospodara svih njezinih pjesama. Katkad bi, istina, u tom novogodišnjem televizijskom programu zapjevao sevdalinku, ili bi na izvorniku, u duhu bratstva i jedinstva, pjevao madžarsku pjesmu, ali nekim čudom i one bi, čim ih Zvonko Bogdan pjeva, bivale starogradskim pjesmama. I još nešto bilo je tu zanimljivo: dok se u folkloru naših naroda i narodnosti uvijek jasno razlikovalo takozvano izvorno stvaralaštvo od novonapisanih i novokomponiranih, te samim tim manje vrijednih pjesama, kod Zvonka Bogdana bivalo je nekako isto i jednakovrijedno i ono čemu se autor u vremenu izgubio, i ono što je živ čovjek napisao jučer. Interpretacija je te pjesme činila vječnim i starogradskim, takvim ih je činio njegov način. U tom je smislu Zvonko Bogdan naš Frank Sinatra. Pjevač nad pjesmama.

Mirko Kovač će, gledajući fotografiju na zidu čarde, ustvrditi da je na njoj njegov “kavanski znanac”. Međutim, mogli su se susresti i na beogradskoj dramskoj akademiji, gdje je pisac studirao dramaturgiju, a pjevač glumu. Premda je to malo vjerojatno. Kovač je, ipak, bio četiri godine stariji. Ni jedan ni drugi nisu se predugo na akademiji zadržali. Ponio ih je život, ili su to bili njihovi talenti, na različite strane. Istina, Kovač se dramaturgijom bavio, u kazalištu, na filmu, u književnosti, dok je Zvonko Bogdan dugo stasavao u onoga pjevača kojeg znamo. Da bi se ispomagao, na studiju počeo je pjevati po kavanama, što baš i nije bila najbolja preporuka pri preobražaju u akademskog građanina. A nakon što je zapjevao u Unionu, čuvenom prijeratnom beogradskom hotelu i okupljalištu probrane boemske i intelektualne klijentele, bilo je jasno da od njega neće biti glumca. S početkom sedamdesetih započinje Bogdanova autorska i diskografska karijera, koja će ga vrlo brzo učiniti neusporedivim na cjelokupnoj domaćoj sceni. Od 1971. redovito je, uz Orkestar Janike Balaša, nastupao na Petrovaradinskoj tvrđavi, učinivši to mjesto kultnim. Trideset i tri Isusove godine kasnije, nakon što mu srcem i utrobom protutnji vrijeme trideset i tri puta intenzivnije, prevratnije i krvavije nego što su trideset i tri obične ljudska godine, Zvonko Bogdan na Petrovaradinskoj tvrđavi nastupit će u sklopu Exit festivala. Tom gestom jedna je mladost pokušala uspostaviti vlastiti kontinuitet s nekom boljom tradicijom, a Zvonko Bogdan dobio je možda i najvažnije priznanje za ono što je u životu radio, ali, jednako tako, i za ono što nije radio.

U osamdesetima neprestano je snimao i nastupao. Osim što je bio amblematska pojava jedne subkulture, one koja se u televizijskom programu smještala između narodnog folklora i zabavne muzike, i bila je narodna na neki posve nejunački i urbani način, Zvonko Bogdan bio je jugoslavenski pjevač. Kada se 1991. zaratilo, učinio je što zapravo nije nitko drugi. Prestao je nastupati, iz poštovanja prema vlastitoj publici. Reći će da nije bio raspoložen za rad. I žalit će se na pirateriju: tko bi u takvim uvjetima pisao pjesme i pjevao. Uzmicat će pred velikim riječima i logikom nove epohe, te će, umanjujući vlastiti značaj, činiti sve da ostane pjevač sviju kojima je ranije pripadao. A pripadao je svima kojima je i pjevao. Do tog cilja, koji je za većinu drugih ostajao neostvariv, da ostane svima drag i pred svakim jednako velik, Zvonko Bogdan kretao se obilaznim i vrlo gospodskim putem, s krajnje neizvjesnim šansama da ikad tamo stigne.

Oni kojima se čini da čovjekova čast nužno uvijek ima neke veze s novcima, reći će da Zvonko Bogdan nije bio siromašan i da mu se moglo i ne pjevati. Naravno, u pravu su. Cinici, pak, primijetit će da mu s takvim imenom i prezimenom nije u svakom trenutku ni bilo preporučljivo pjevati u Srbiji. Možda su i oni u pravu. Ali ono što je vječitim siromasima i cinicima, možda, već teže shvatiti jest da neki ljudi, eto na primjer Zvonko Bogdan, ponešto čine i slobodni od zvuka i smisla svojih imena i prezimena, a da druge nikakvo materijalno bogatstvo ni svi novci ovoga svijeta ne bi zaustavili da ne pjevaju kad pjevanju, možda, nije vrijeme ni mjesto. Nakon što su prošli svi ratovi, Zvonko Bogdan opet je zapjevao. Ali svima je zapjevao, ljudima s obje strane rova, koji je počeo zarastati u travu, i na obje obale Dunava, te naše granične rijeke, što poput arterije teče niz Europu, dijeleći njezino zavađeno tijelo.

Kada sam imao osam godina, u domu na Sepetarevcu dugo se vijećalo jesam li za muzičku školu, jesam li za klavir. Kućni konzilij, naime, što su ga činili moja mati, Nona i Nonin brat Rudolf Stubler, zvani Nano, izvrstan violinist, koji je između dva rata nastupao svirajući uz nijeme filmove, nikako se nije mogao usaglasiti da li bi to za mene bilo mučenje, jer nisam dovoljno muzikalan, ili bi, kao i svi moji pređi, trebao da naučim taj barem jedan instrument, jer sam više nego dovoljno muzikalan. Problem se sastojao u tome što bih, zapjevam li po nalogu, zvučao jadno, jedva za prolaz. No, kad bi pjevao za sebe, što sam kao mali dječak često činio, pjevao bih vrlo lijepo i tačno, te, što im je također bilo neobično, i vrlo glasno. Tako je odlučeno da se potajno, tako da ja ne saznam, u goste na Sepetarevac pozove profesor Mladen Pozajić, čuveni naš profesor i dirigent, inače pacijent mog oca, i da me on posluša i odluči može li me se dati na klavir. Do dana današnjeg, možda i najveća mi je životna blamaža, najveći moj sram i nešto što prešućujem sve ove godine, to da sam pjevao pred Mladenom Pozajićem. Oni su sjedili u dnevnom boravku, pili kavu i kobajagi razgovarali, a ja sam se u sobi igrao, pričao sam sa sobom, i u toj priči sam, kao što sam obično činio, i zapjevao. Pjevao sam Crvene makove, ali prestao sam čim je profesor kročio u sobu i ljubazno mi se obratio. Predložio mi je da zajedno pjevamo. Gledao sam ga zaprepašteno. Kao da mi hoće nešto jako ružno učiniti. I onda je nesretni Pozajić zapjevao pjesmu Zvonka Bogdana o kočijašu Jagri, a ja sam ga samo gledao i duboko ganut slušao, ali kada je profesor u, možda, malo preniskoj intonaciji stigao do onog “kasao, zastao, sa dušom se rastao, moj verni konj riđan”, nisam mogao izdržati, nego sam zaridao. Na što je Mladen Pozajić pobjegao glavom bez obzira iz moje sobe, a njih troje koji su svo vrijeme stajali iza vrata utrčali su unutra, sve vičući: Miljenko, šta ti je? Nije mi ništa, rekao bih im da sam znao i mogao, ali na tu pjesmu bi i kamen proplakao nakon što ju je jednom otpjevao Zvonko Bogdan. (To što nije moguće naći Zvonkovu snimku ove pjesme, i što se ni sam pjevač ne sjeća da ju je ikad snimio, ne igra nikakvu ulogu. Ovdje sam ja taj čija se sjećanja računaju, a njegov je glas u onoj pjesmi u kojoj ja čujem taj glas.)

Nije se nesretni Mladen Pozajić nakon toga naživio. Umro je 1979, a ako me se, sišavši sa Sepetarevca, ikad više sjetio, vjerojatno je sa žaljenjem pomislio da nisam normalan. Ali ne zato što nisam htio s njim zapjevati. Na kraju svih krajeva, odbio sam ići na klavir, i nikad više nisam zapjevao. Osim na satovima muzičkog i u školskom horu, u koji sam na žalost dospio.

Ta pjesma o fijakeristu i njegovu konju bila je karakteristična za onodobni repertoar Zvonka Bogdana. Pisao sam o njoj, posvetivši svojedobno Zvonku Bogdanu jednu Subotnju matineju, ali prešutio sam cijelu priču o čuvenom našem dirigentu i sarajevskom profesoru Mladenu Pozajiću. Preveliki je bio sram koji me s tom pričom oblije. Ni danas nije taj sram manji, ali kako je ovih siječanjskih dana, godine 2022, veliki Zvonko Bogdan navršio osamdeset, dobar je povod da svoj sram udomim u priču, pa da ga konačno nestane.

Ali imao je on mnogo poznatijih, a onda i mnogo važnijih pjesama. Pritom, valja znati da kod velikih pjevača važne pjesme baš nikad nisu i poznate. Zar je ikom važna Sinatrina izvedba “My Way”? Takva, vjerojatno najpoznatija, premda baš nimalo važna, pjesma je “Osam tamburaša”, koja, otkako ju je Zvonko Bogdan prvi put otpjevao – a bilo je to, bit će 1975. ili 1976. – zvuči kao jedna od onih narodskih himni i evergrina s drugarskih večeri, koje se oduvijek pjevaju, odvazda postoje, i napisao ih je narod lično. I to neki narod koji živi na Petrovaradinu. Istina je, međutim, da je tekst “Osam tamburaša” napisao crnogorski slikar, nastanjen u Vrbasu, u Vojvodini, Ratko Šoć, a pjesmu je uglazbio drugi rođeni Crnogorac, odavno već pokojni kompozitor Milorad Minja Vučetić. Ali od te pjesme možda ništa ne bi bilo, ili bi i dan-danas postojala kao što postoje tolike druge jednom ispjevane pjesme koje više nitko ne pjeva, da je nije otpjevao Zvonko Bogdan, i da kroz njegov glas i um ta pjesma nije odmah postala ono što je i danas: aktefakt jedne epohe i njezine svakodnevice, materijalno kulturno dobro jedne kontinuirane civilizacijske propasti. Refren je to koji, vjerujem, znaju malte ne svi govornici ovoga jezika: “Zaustavite Dunav i kazaljke stare/ To je pesma moja i pesma moje drage/ Nek me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša s Petrovaradina”. Pri posljednjoj inkantaciji i čaranju, usporivši melodiju, Zvonko Bogdan diže onu ruku s pečatnjakom, zamahuje njome prema svome primašu i mijenja posljednje riječi refrena: “Nek me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša Janike Balaša”. A Janika, mrtav je već skoro trideset i pet godina, uopće nije Balaš, kako ga cijeloga života zovemo, nego je Balaž, ili preciznije i po madžarski, on je Janika Balázs.

Što se tiče važnih pjesama Zvonka Bogdana, izbor tu je širok i vrlo osoben. Mogao bih ići od čovjeka do čovjeka, među ljude koji su mi važni, pa svakoga pitati isto: koja je tebi najvažnija pjesma Zvonka Bogdana. Među tri najvažnije meni dugo je “Već odavno spremam svog mrkova”. Kao, uostalom, i ona, već spomenuta, kojom me, dječaka, rasplakao profesor Pozajić. Sve to i nekako, ali kad Zvonko Bogdan zapjeva “Vino pije Dojčin Petar, varadinski ban”, meni srce namah staje, i ja se od derta kamenim. U toj pjesmi, kad je Zvonko Bogdan pjeva, sažme se sudbina čovjekova, kao u cijelom romanu. I to velikom romanu. Pritom, riječ je o pjesmi koja posve izvan je onog što smo nastojali objasniti pod pojmom starogradske pjesme. “Vino pije Dojčin Petar” pjesma je šaljiva, muška i prilično glagoljiva. Od naše je kajde, sva čežnjiva, ali nije od naših krajeva. A onaj posljednji stih u pjesmi, koji se i ne mora otpjevati, ali se zna, zvuči kao da je oduvijek i kao da će sad iz njega poteći priča. Ovako Dojčin Petar odgovara kralju Matiji Korvinu: “Ne karaj me, kralj Matijaš, zemlje gospodar,/ da s’ ti bio u krčmara u koga sam ja,/ popio bi više dukat nego što sam ja,/ jošte k tome cjelu Peštu i po Budima/ jer su ljepe Peštankinje, Bog ih ubio!” Ali kako se drama teksta razlikuje od drame pjevane pjesme, koja je i kraća i jezgrovitija, tako će Zvonko Bogdan otpjevati nešto drugo, a sve Peštankinje, koje Dojčin Petar melankolično zaziva, ipak svesti na jednu. Ali jedno je što on pjeva, a nešto sasvim drugo što slušatelj u pjesmi čuje…

Premda je zašao u godine kada se svode računi, i kada muškarci njegovih godina kunjaju po akademijama, ili se griju uz peći na drva, rješavaju križaljke i prepravljaju oporuke, Zvonko Bogdan nastupa kao što je nastupao i osamdesetih. Na sve strane ga je: tamo gdje se zaslužnim estradnim starinama odaju počasti, u koncertnim dvoranama u kojima, uz koncerte umjetničke glazbe i simfonijskih orkestara nastupaju samo oni koji su zadužili nacionalnu kulturu, ali i po salašima i privatnim sijelima, na svadbama, rođandanima i u malim seoskim dvoranama, gdje pjeva nekom običnom svijetu kojemu je najveća životna želja i ostvarenje svih ambicija da mu jednom Zvonko Bogdan privatno zapjeva. Odavno on nema nikakve egzistencijalne potrebe, ako ju je ikad i imao, za takvo što. Vlasnik je nekih vinograda i nekakve vinarije, pod njegovim se imenom prodaju dobra vina. A još donedavno sudjelovao je i u kasačkim utrkama, imao je, a možda i dalje ima, svoje konje. U pjesmama Zvonka Bogdana zapravo najviše je konja. Mnogo ih je više nego ljudi. Te pjesme snažno su amblematsko obilježje međusobno zavađenih naroda i nekih otužnih, sjekirom rascijepljenih zavičaja. On čini cjelinu slavenskoga dijela panonske ravni, tu između četiri velike europske rijeke: Dunava, Drave, Tise i Save.

Negdje sam pročitao da je državljanin Srbije i Madžarske. Prije nekoliko godina, za redovitih sezonskih prijepora oko bunjevačkog identiteta i podjele ljudskih duša između Srba i Hrvata – jer svaki čovjek na Zemlji mora biti ili Hrvat, ili Srbin – Zvonko Bogdan izjavio je da on nije Hrvat, nego je Bunjevac, a Bunjevci su po njegovom osjećaju poseban narod. Srbima to bi milo, jer što je Hrvata manje, to je srpskog čovječanstva više. Hrvate to je zapeklo, jer ako se čovjek ne osjeća Hrvatom, to znači da su ga Srbi posrbili, te su na putu da posrbe cijeli svijet. I tada sam, s nekom dubokim žalom, pomislio da smo upravo ostali bez Zvonka Bogdana, jer će ga se sad kao izdajnika nacionalne stvari u naše ime odreći. Ali nije se dogodilo ništa. Ili se dogodilo nešto što se u nas ne događa: oni koje je zapeklo u trenutku su se presabrali, pa su shvatili da bi odričući se Zvonka Bogdana ostali bez nečega što je mnogo veće od jednog čovjeka i njegovih građanskih opredjeljenja. Ostali bi bez sebe, velikog dijela svoje kulture, svojih uspomena i svoga života. A zašto? Samo zbog simbola, amblema i zastava. Samo zato što čovjek na različite načine osjeća svoje pripadnosti, svoje prisutnosti i odsutnosti, samo zato što mu sadržaj riječi mi, moje, naši stalno izmiče, dok ga on uzalud pokušava ušarafiti u dušu. Nije duša od čelika, pa da se u nju nešto zašarafljuje. Ispada to, rasipa se i mijenja za jednoga života. Ali ono što se ne može promijeniti jest da sam sebi određuje što je njegovo. To mu ne određuju drugi. I ono što je još nečije, to je i moje. Po tome se kultura, po tome se na koncu i sama pjesma, razlikuju od zemlje, zida, kuće i avlije. Nikada ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja, niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam, ali ne tako što se u ime fantoma nacije odričeš ovoga ili onoga. Tako je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije na um palo da se odrekne Zvonka Bogdana.