Zimski raspust još traje. Svaku noć spavam kod bake Lucije i Srbina u stanu. Sinoć sam spavala s bakom u sobi, ali je previše hrkala pa sam otišla u dnevni boravak. Večeras ću tamo spavati. Kad spavam u dnevnom boravku, razvuku mi kauč, daju najveći jorgan i tri velika jastuka, ali je problem jer baka mora stavljati drva u šporet da i po noći bude toplo. 

Sinoć smo gledali film. Zove se “Schindlerova lista”. Baka je govorila da ja to ne gledam, da je film težak i da nije za djecu. Srbin je rekao da gledam ako želim, a ako se uplašim, da se sakrijem pod jorgan. Nisu za nju više crtani, govorio je, a baka je sjedila u trpezariji, kolutala očima i ponavljala da nije film za djecu jer ima puno zla. Srbin je zamolio da više ništa ne govori i da ne zaboravi da ima zla među djecom i to više nego odraslima. Zla djeca kada odrastu rade ovakve stvari, rekao je. Baka je nastavila kolutati i uzela čitati novi broj časopisa Gloria u kojem dođe ljubavni roman. Srbin joj svake srijede kupuje te novine jer zna da voli čitati ljubavne romane. Nekada čita novine koje se zovu Moja sudbina si ti. U tim su novinama uvijek neki problemi sa ženama ili djevojkama. Muževi ih varaju, momci ostave, ili se razbole, zakasne na avion, pa im ljubavne veze i brakovi propadaju. Ja se ne želim udati, rekla sam to još davno teti Branki u vrtiću. I dalje stojim pri tome. 

Iskreno, film baš i nisam shvatila, na momente je bio dosadan, ali sam razmišljala kako mi je lijepo kod bake i Srbina. Posebno što me škalje i ljube i grle kad me stave pod jorgan i govore ‘slatkice, slatkice’. Bilo bi nam još ljepše da se njih dvoje ne prepiru oko gluposti, ali oni su uvijek takvi. Nikad se i ni oko čega ne mogu dogovoriti, iako je, kako Srbin kaže, on ustrajan u dijalogu. 

Baka uvijek nađe razlog da se naljuti na njega i da mu nešto prigovara. Tako je bilo i sinoć kada mi je dao da jedem s njim iz smeđe šerpice s tufnicama. Jeli smo skupa, komadiće kruha polijevane mlijekom, ali svatko je imao svoju kašiku. Ona je govorila da ne smijem  jesti s njime, da je on star, galamila ga što mi nije dao paštetu, ili mi barem izvadio u posebnu zdjelicu. Srbin je samo mahao glavom. Baka se nepotrebno ljuti. I ona zna da je meni svejedno što jedem. Ustvari, nije mi toliko svejedno. Ne volim prasu. Od nje sva kuća smrdi i ne volim kad me Srbin tjera da popijem vodu u kojoj se kuhala. Ali, šta ću, volim Srbina i sve što radim s njime. 

Nakon što je film završio, pitala sam ga, tko je djevojčica u crvenom kaputiću, ima li baku i djeda, gdje su joj roditelji, zašto je sama, ide li u vrtić i tko će nju sada čuvati. Srbin je rekao da će se ili čuvati sama ili da će je čuvati Bog. Nije mi baš jasno zašto bi Bog čuvao samo nju jer je u filmu bilo još puno ljudi koje su neki drugi tukli, pa je mogao i njih sačuvati, Srbin je rekao da ću to morati Boga pitati. Ali, samo ako ga i kad vidim. On je malo polupao lončiće, nisam mu htjela reći, ali ne može se Boga vidjeti. Totalno se zbunio. 

Baka je šutjela i samo rekla: “Neće je nitko čuvati, ni nas nitko nije čuvao. Nije ni tvoju mamu nitko čuvao. Nismo mi stradali kao oni, ni blizu, ne daj mi Bože da poredim to s njihovom kalvarijom. Ali kad te jednom nanišane, meta si i mrtav.”

Oboje smo šutjeli na te bakine riječi. Film je završio, a vatra se nije ugasila. Poljubili su me za laku noć i otišli spavati svatko u svoje sobe. 

Dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o toj djevojčici. Na filmovima mnogo toga nije istina. Ne vjerujem da je ona postojala i da još nije imala roditelje i baku i djeda. Ona nije, izgleda, ni u vrtić išla. Ne znam kako se nije izgubila tako malena. Nije mi jasno ni kud je krenula s tim silnim ljudima i odakle ona uopće s njima. Mora da joj je, ipak, tata negdje bio blizu. Ili mama. Čudno mi je to da o njoj nitko nije vodio računa. Ona ima godina kao moj brat Leo i o njemu svi moramo voditi računa i opet neki belaj priredi. Ali nisam htjela puno ispitivati Srbina. 

Idućeg jutra smo bili u njegovoj sobi i na starim patikama me učio zavezati pertle. To je tako teško i naporno. Uopće ne shvaćam šta će mi pertle kad više volim da mi je sve na čičak. Dao mi je neku staru knjigu, sva je bila skoro žuta i smrdjela je na podrum. Srbin kaže da je to napisala djevojčica, malo starija od mene koja se zvala Anna Frank i živjela u dalekoj stranoj zemlji kad je bio rat. Nisam znala da je još negdje bio rat, mislila sam da je to samo kod nas. Ona se sakrivala po tavanima i podrumima. Tako su se sakrivale baka Marga i mama u Gučoj Gori dok nisu pobjegle. Srbin mi je rekao da pročitam, ali da nikome ne govorim za tu knjigu i posebno da ne smijem reći da mi je on dao na čitanje. Malo sam je prelistala dok je baka u Bestu kupovala gibiru. Ima najbolju prijateljicu i zove se Kitty. Ovo y je neko čudno slovo, u našoj ga abecedi nema. Čudno je i da se Anna piše s dva n. Mislim da ću i ja pisati dnevnik, moram samo reći Srbinu da mi kupi sveskicu s tvrdim koricama. I ja bih voljela imati najbolju prijateljicu kojoj pišem pisma. Ali, nemam je, i ne želim je imati u Bosni, jer su ove što su mi bile prijateljice bezobraznice sve odreda i rugaju mi se, najbolje onda da slažem učiteljici da sam ovog Božica pisala pismo svojoj prijateljici u Holandiji koja se zove Anna Frank. Oni sigurno nemaju pojma tko je to, a ne znaju ni gdje je Holandija. Ali opet, znam da se ne smijem lagati. To su mi mama i tata rekli sto puta, ali i časna. Iako, sjećam se da je časna jednom slagala. Pa onda imam i ja pravo jednom. 

Prvo pismo Anni: 

Draga Anna, 

Pošto si ti starija od mene i živiš u dalekoj stranoj zemlji, htjela bih te pitati nešto. Kada se komadići starog kruha poliju vrelim mlijekom, u njima kao da se nešto probudi, kao da zaigra. Tako zaigra u bebama kad ih svećenik krsti. Vjerujem da si se ti već pričestila. Mene zanima, kada se pričestim i pojedem prvu hostiju, hoću li je pokakiti ili ona ostaje zauvijek u stomaku? Sutra ću čitati tvoj dnevnik kada baba Marga bude gledala Esmeraldu, a mama i tata budu na poslu. Piši mi o Holandiji. Znam samo da je tamo neki sud i da smo jednom na misi molili za neke ljudi koji su tamo u zatvoru. Molili smo da ih se oslobodi jer su iz Bosne. Ima li u Holandiji još netko iz Bosne da ga znaš?

Kasno je proljeće 1992. godine. U mojoj zgradi zagrobna tišina. S ledom u srcima čekamo bat vojničkih čizama.

Čujemo ih, dolaze. Malo kasnije lupaju i na naša vrata. Mama otvara. Vojnik u maskirnoj uniformi s kalašnjikovom u rukama ulazi u hodnik i pita:”Ima li ovdje muškaraca?” Otac i brat izlaze iz sobe. Nisu mu interesantni: otac je stariji, brat premlad. “Ima li još neko? Nemoj da ja tražim po sobama, neće biti dobro!” Izlazim i ja. Vojnik okreće kalašnjikov prema meni: “Ohoho. Ti ćeš sa mnom!” Mami suze na oči, slabost u tijelo. Oslanja se na plakar da ne padne. “Nemojte ga, molim vas, voditi.” Muk. Vojnik šuti vječnost. Onda kaže: “Neću ga voditi.” Okreće se meni: “Ne izlazi iz stana, ne prilazi prozoru, sakrij se, nema te. Ja ću reći da u ovom stanu nije bilo muškaraca vojne dobi.”

Virim iza centimetar razmaknute spuštene roletne. Odvode naše komšije.

Ja sam sada samo duh. Sjedam na mali dvosjed u svojoj sobi, dolaze misli, pitanja koja ne mogu odagnati jer u meni nema prostora za drugačije: “Je li ovo kraj? Danas, ili narednih dana – je li ovo moj kraj?  Je li to – to? Snovi se neće ostvariti, sve maštarije, planovi, život sam, sve postaje apstrakcija, sve staje u dvadeset drugoj.”

A sada, kada mi se novim ratom vraćaju duboko potisnuta sjećanja, razmišljam o apsurdnosti situacije: vojnik koji me nikada nije vidio, ni mene niti bilo koga u mom stanu, možda nikoga u mojoj zgradi, u mom kvartu, dolazi da me vodi, u logor, možda i u smrt. Ja strahujem od nekoga, slučajno od ovoga vojnika, mogao je biti bilo koji drugi, nekoga čije se postojanje možda nikada u drugim okolnostima ne bi ukrstilo s mojim. Ili možda bi, možda bismo u neko drugo vijeme, prije nego što sam u njegovim očima bio dehumaniziran, prije nego sam postao uljez koji nema pravo na svoj grad, svoju zemlju, svoj život, mogli igrati košarku, bili na istom koncertu, popiti pivo u istom društvu. Mala je ovo zemlja, u iste staze stope utiskujemo.

Ali ne u ovo vrijeme.

On će sada pucati na nekoga koga ne zna, na njega će pucati neko ko njega ne poznaje.

Svaki bi rat iz ugla običnog, malog vojnika (vojnik je u ratu manji od zrna) trebao biti apsurdan.

U sredu uveče, 23. februara, moji prijatelji i ja smo otišli u bioskop u Kijevu da vidimo novi film ukrajinskog reditelja, lepo smo večerali i popili flašu dobrog vina, a zatim otišli u krevet. Legli smo u postelju kao uspešni ljudi srednje klase sa planovima mesecima unapred, kao građani bilo koje evropske zemlje. U četvrtak ujutru trebalo je da ustanem rano, obučem belu košulju, uđem u avion i odletim za Vilnjus da predstavim svoju novu knjigu na književnom sajmu. Ukratko, sasvim normalan život, poput onog stotina miliona drugih Evropljana.

Ali, u četvrtak rano ujutru smo se probudili u paklu. Kijev je bombardovan u mraku, psi su čas cvileli od straha, čas sumanuto lajali, gledajući u nebo. Na trenutak je sve izgledalo kao noćna mora. Zvuci eksplozija u daljini bili su kao nešto onostrano: kao kada zaroniš pod vodu u kadi i u ušima čuješ glasne otkucaje srca. Kao da su te eksplozije negde duboko u nama. Priznajem da sam se uplašio.

Od tada je prošlo šest dana tokom kojih su nam eksplozije i pogibije postale svakodnevica. Od mirnih i običnih ljudi koji koriste gadžete i šeruju smešne mimove na internetu, postali smo ljudski organizmi sa jednim jedinim ciljem: da prežive, zaštite svoje porodice, sačuvaju svoj dom i svoju državu. Pre nedelju dana bio sam jedini u svom društvu koji je verovao u početak ruske ofanzive, ali ni ja nisam mogao da zamislim da će gradovi biti bombardovani a ulične borbe vođene u glavnom gradu moje zemlje. Smatrajte me naivnim, ali sam mislio da je posle Drugog svetskog rata takav rat u Evropi nemoguć, da smo svi naučili bar jednu lekciju. Pogrešio sam.

Ovo nije samo rat, ovo je nešto mnogo gore – u Ukrajini se sada odvija masovno uništavanje ljudi. Ovo nije rat u kome se na bojnom polju susreću dve armije, ovo je zločin u kome ruska vojska na najpodliji način napada mirne ukrajinske gradove. Ruski vojnici oblače ukrajinske uniforme, otimaju ukrajinska vojna vozila, kao i vozila vatrogasne službe i hitne pomoći, i napadaju kao teroristi. Ruski diverzanti u civilnim odelima ulaze u mirne ukrajinske gradove i terorišu ih, bez oklevanja ubijaju civile i nastoje da poseju paniku. Zar je to rat? To je terorizam u poređenju s kojim čak i talibani izgledaju kao primer morala i ratničke plemenitosti.

Rusi se u našim gradovima pojavljuju u belim lekarskim mantilima, u uniformama naših vatrogasaca i spasilaca, stavljaju sebi na odeću i ratnu tehniku ukrajinske zastave, podmeću mine u civilne zgrade, zarobljavaju civile. Ovo nije rat dve armije već scenario novog nastavka filma „Alien“, kad neprijatelj skače na tebe iz svakog ćoška, kao zombi zaražen nepoznatim virusom. To nije samo zločin, nego i nešto užasno sramno, kukavičko i podlo. Uvek sam mislio da oficiri ne mogu biti tako podli, ali ispada da je u ruskoj vojsci pojam časti atrofirao. Kao i u ruskom narodu, koji ćuti i ne protestuje protiv ovog sramnog rata.

Usred ovog užasa postoji i druga realnost, realnost Ukrajinaca koji nastoje da sačuvaju ljudsko dostojanstvo i da pomognu. Stotine hiljada ljudi beže od rata, a milioni Ukrajinaca u drugim gradovima su se ujedinili kako bi ih dočekali, nahranili, ugrejali i dali im krov nad glavom. Ljudi otvaraju svoje skromne domove za druge ljude koje nikad ranije nisu ni videli; od jutra do večeri se bave volonterskim radom, opremaju sportske sale u školama kako bi primili izbeglice, kupuju lekove za gradove na frontu, pletu maskirne mreže za ukrajinske vojnike.

U ovom strašnom času vaspitači i psiholozi pokušavaju da se igraju sa decom izbeglica, a ljudi im donose igračke. Svi ti dobri ljudi se trude da ne zaplaču, donose humanitarnu pomoć i brzo se vraćaju u svoje automobile, kako bi se tek tamo prepustili emocijama. Mi ne dopuštamo sebi da plačemo jer se moramo držati i hrabriti jedan drugog. A svi bi želeli da zaplaču, od besa i od muke. Da zaplaču za prošlim životom, koji je pre samo šest dana bio normalan, ali više nikad neće biti takav kao ranije.

U ovom trenutku, dok Rusi granatiraju desetine malih i velikih ukrajinskih gradova, predsednik moje zemlje traži od EU da Ukrajini dâ perspektivu za članstvo. Nisam glasao za Zelenskog i važno mi je da to istaknem, jer ono za šta se mi borimo nije samo borba za Ukrajinu, već i borba za Evropu. Borimo se za demokratiju, za ljudska prava i dostojanstvo. Imamo različite političke stavove, govorimo različite jezike, molimo se ili se smatramo agnosticima, čitamo različite knjige i slušamo različitu muziku, ali danas smo svi ujedinjeni i spremni da poginemo za ovo pravo na različitost. Jer upravo ono predstavlja temelj Evrope, temelj poštovanja svih – tako različitih, ali podjednako lepih – ljudi. Rusija želi da uništi ovu raznolikost, hoće da uništi Ukrajinu samo zato što nismo kao oni, što imamo svoje mišljenje o svojoj budućnosti.

Zato toplo podržavam predsednika Zelenskog i apelujem na sve ljude dobre volje u Evropi: priznajte naše pravo da u budućnosti postanemo članovi EU, pošaljite nam signal podrške. Kasnije, posle rata, dogovorićemo se o uslovima i procedurama, a sada nam je potrebna jedna stvar: da budete naš svetionik, tračak svetlosti kao vodič u ovoj strašnoj tami. Danas je u najvećem deficitu nada, koja daje snagu i hrabrost. Dajte nam ovu nadu, pokažite nam da nismo sami.

Pisao sam ovaj tekst sat vremena – i bio je to sjajan sat jer nisam čitao vesti o bombardovanju i pogibiji. To je ono što danas mogu da uradim – da pišem. Zato što sam pisac, već imam takav posao, mada je sramota o tome govoriti u ovim uslovima. Pokušavaju da nas gurnu u pitekantropska, pećinska vremena, u kojima nije potrebna nikakva literatura ili pisanje. Ovo je borba sadašnjosti sa mračnom prošlošću, ratom 2022. i zombijima koji su bez razloga odlučili da nam unište živote.

Rat se nastavlja i šestog dana. Već šesti dan živim sa osećajem da smo svi zaronili pod vodu i čujemo otkucaje srca, iako su to u stvari eksplozije u našim donedavno mirnim gradovima. Pomozite nam da izađemo iz ove strašne vode. Ne dajte da se ugušimo.

1. mart 2022.

Andrij Ljupka (1987), ukrajinski pesnik, pisac i esejist. Završio je Vojnu školu u Mukačevu, ukrajinsku filologiju na Univerzitetu u Užgorodu i balkanske studije na Univerzitetu u Varšavi. Njegov roman Karbid uvršćen je među pet najboljih ukrajinskih knjiga godine po izboru BBC Ukrajine. Prevođen je na engleski, nemački, poljski, slovenački i srpski jezik. Živi u Užgorodu, a ovaj tekst pisao je u Kijevu, gde se zatekao na početku rata.

Preveo s ukrajinskog Andrija Lavrek

Peščanik.net, 03.03.2022.

Magdalena Blažević: U kasno ljeto, Fraktura, Zaprešić 2022.

Na ovom mjestu to moram prijaviti: Magdalena Blažević na drugom je mjestu, u mjesečniku BestBook, pisala o mojoj knjizi, pa bi ovo nekome moglo zvučati kao neumjesno hvaljenje hvaliteljice. Na vama je da procijenite sami jesam li dostojan hvaljenja i da u skladu s tim nastavite ili ne nastavite čitanje ovog teksta, kao autentičnog i istinitog, ili kao neautentičnog i lažnog.

“U kasno ljeto” kratki je roman, u pet knjiga i u pedeset šest poglavlja. Pred početak, u posveti stoji “Stanovnicima sela Kiseljak, u spomen na 16. kolovoza 1993.”. Što se tog dana, i kome, dogodilo, lako je provjeriti na internetu. Premda, možda, nije potrebno. U romanu je zapravo sve napisano, premda nema nijednog amblema ni zastave, ne spomenu se narodi i nacije, zaraćene strane, nazivi vojnih formacija. Rat je u potpunosti i dosljedno definiran perspektivom žrtve, njezinim unutarnjim svijetom, onim što vidi, čuje, njuši i osjeća. Nikakvih dodatnih informacija tu ne treba biti.

O protagonistici odmah pri početku romana saznajemo da je mrtva. Ono što u romanesknoj sadašnjosti živi ustvari je konačno i nepromjenjivo definirano nečim što se u njezinoj budućnosti dogodilo. Ta okolnost naznačena je gotovo usput, kao nešto savršeno normalno i obično. Kao da i inače u tim siromašnim i opustošenim selima uz Bosnu, pokraj kojih se zagrebačka književna gospoda i rodno angažirane dame lagano provezu pri povratku s Bookstana, žive četrnaestogodišnjakinje, već ubijene u nekom budućem kolektivnom pokolju. To je i inače u načinu i u vještini Magdalene Blažević: sve je tako obično, čulno i siromašno. Ali u siromaštvu tog svijeta ne postoje naznake socijalne hijerarhije. Ne pozna se tu da igdje postoji bogati svijet.

Život se odvije oko babe i dida. Did: ‘“Kad ne loče, može ga se priviti na živu ranu.”’ Tako kaže baba. “A baba kao njiva rađa svake godine.” To je bilo nekad. Danas: “Plače ispred svadbene slike.” A na slici: “Stoji uz dida u fotografskoj radnji, vjenčat će se za nekoliko dana. Oko vrata joj zveckaju dukati posuđeni iz sela, bijela košulja šušti pod prstima. Didova je izrezana na prsima, ispod izviruje spaljena, oštra trava. Mnogo je viši od nje, čini joj se da na glavi ima krošnju i da je probila strop. Baba ne podiže pogled, ispod strmih nadstrešnica vrebaju je zelene oči, prijete široka čeljust i blještavi šiljasti zubi.”

Dida je život učinio strašnim i nasilnim. Babu je život opustošio. Teče priča u kojoj je rat samo nadogradnja svega što je ratu prethodilo. Rat ustvari nije ništa novo. Za djevojčicu život u ratu dugi je niz čulnih senzacija, koje čitatelja sasvim zanesu i zatrave. Malo tko je u povijesti naših suvremenih književnosti Bosnu tako intenzivno doživio i osjetio kao Magdalena Blažević. I na te je čulne senzacije sveden život jedne djevojčice. U toj povijesti pustošenja ne postoji mogućnost usporedbe: za drukčiji život ona nikad neće saznati. Kao što ni za njezin život nitko neće saznati. Lijepa i strašna knjiga o jednom ženskom svijetu, do kraja i dosljedno ispričana iz ženske perspektive. Lijepa i strašna bosanska knjiga, na kraju koje “izgažena su srca”. Sva.

Krava se teško teli. “Cijeli je dan mukala i goropadila se, pa je did privezao jedan kraj dugačkog kanapa za teleće noge što su virile iz Šarulje, a drugi kraj na našu crvenu ladu. Otac ju je upalio i pokrenuo, a did i stric vukli su koliko su mogli. Nije se znalo urliču li glasnije did i stric, Šarulja ili naša lada. (…) Bosna je mutna i brza, sve što potopi odnese daleko i prekrije ljigavom vodenom travom.”

Julian Barnes: Čovjek u crvenom kaputu, Opus Gradna, Zagreb 2021.

Dugo već želim pisati o ovoj knjizi, još od izlaska njezina srpskog prijevoda, kod beogradske Geopoetike, ali ne znam što me omelo. Kupite ovu knjigu, svejedno u kojem prijevodu, posudite je iz biblioteke, provjerite kako imaginacija velikog pisca stvara priču u kojoj baš ništa nije izmišljeno. Ništa nije imaginirano, a sve je imaginirano.

Miroslav Kirin, Boris Vrga: Banijska književna antologija, Zagreb 2021.

Da nije bilo potresa, da nije bilo nesreće, nikad ne bi nastala ova izvanredno zanimljiva i važna knjiga, kakvu bi, možda, i bez potresa, trebala imati svaka naša pokrajina. U pokrajinskim antologijama prepoznavao bi se duh mjesta i vremena. Iz njih bi nastajao privid cjeline hrvatske književnosti.

10.2. 1983.

Skopje

Mili Sašo. 

Dobili smo tvoju karticu, koja me je mnogo obradovala, a naročito jer si počeo da radiš u Institutu za slovenske književnosti. Pariz je lep i velik grad, a ti imaš celu godinu da u slobodno vreme vidiš i proučiš njegove znamenitosti. Ali sada je najvažnije da se predaš svom poslu što je i cilj tvog boravka tamo. 

Odgovaram na tvoju molbu da napišem nešto o tvom pradedi i mom ocu Kopetu. Iz ovih zapisa možeš da vidiš od kog roda si potekao. Treba da se ponosimo našim predcima. Ako poživim i odem u s. Kokino, možda ću uspeti da dopunim ova saznanja opširnijim podacima o plemenu Bukolovaca. Mogli bi da odemo zajedno. Ali, o tom potom, kad se vratiš iz Pariza. 

Moj otac Prokopija, koga su zvali Kope, jedan je od četvorice sinova Trajka Bukolovca. 

Trajko je bio prek čovek, uvek namrgođen, nosio je gunj preko ramena, i tako ljut je odlazio na pijacu u gradu Kumanovu, gde mu se sklanjalo sa puta i kaursko i tursko. Kao glava velike porodice Bukolovaca, Trajko je bio i čuvar amblema – magareće glave sa zvezdom na čelu, a pod glavom ukoso poređane dve sekire i dva duga noža – što je služio kao žig njihovog stada goveda, kojeg su pasli po kozjačkim planinama.  

Kao što vidiš, mili moj Sašo, tvoji predci Bukolovci bili su veoma preke naravi. Ti i ja smo samo ponekad takvi, ali i kod Bukolovaca je bilo blažih predstavnika. Tako pričaju da je Trajkov otac, a moj pradeda Ivan, bio prirodno bistar i prilično osećajan čovek, koji je doživeo duboku starost. 

Ali, da se navratim na mog oca. Kope je šezdesetih godina prošlog veka napustio svoj rodni kozjački kraj i odselio se u Kumanovo gde je otvorio mehanu i trgovinu žitom. Grad Kumanovo u to vreme bio je pun prašine, komaraca, Turaka i besnih pasa. Ali se Prokopija, snalažljiv i promućuran, za kratko vreme obogatio i postao čorbadzi Kope, kao takav izabran za azu код кајмакана, kao predstavnik hrišćana u Kumanovu i okolini. U vreme njegove slave, Svetog Arhanđela Mihajla, u našoj prvoj kući, koju i ti znaš, koja stoji još uvek živa i zdrava, na svom mestu, u centru grada, sakupljalo se mnogo gostiju, kao za Božić, tako i za Uskrs. Leti smo išli čak na Jadransko more u tadašnju Raguzu, sada Dubrovnik, i Spalato, danas Split. 

Posle dolaska na svet mog najstarijeg brata Manasa 1874., porodično prezime Bukolovci prestalo je da postoji za žive članove porodice u Kumanovu i produžilo se kao Prokopievi. Ja, tvoj deda Aleksandar, bio sam najmlađe dete mog oca Kopeta i moje majke Anđe. Imao sam tri starija brata – Manasiju, Đorđa i Borisa, i jednu sestru, Nataliju. Otac nam je posvećivao veliku pažnju sa željom da nas sve iškoluje  jer je smatrao da ćemo se kao školovani ljudi lakše probijati kroz život. 

Ponoviću ti par podataka o mojoj braći, iako ih ti možda već znaš. Manas je kao mlad bio učitelj nekoliko godina, a posle se posvetio trgovini, sve to po očevoj želji. Kao viđen građanin grada Kumanova, bio je izabran 1916. za predsednika kumanovske opštine, gde je na dužnosti bio više od godinu dana, a onda je dao ostavku i preselio se u Skoplje. U Novoj Mahali je kupio kuću u koju smo često išli u goste i u kojoj je kasnije živeo njegov sin, bate Ile sa porodicom. 

Đorđu, koji je bio naočit momak, od svih nas najlepši, posle završene progimnazije otac je dao kapital da otvori dućan sa mešovitom robom, tipičan turski dućan u kome se prodavalo sve, od katrana do gajtana. Đorđe je bio veseljak, boem i velika dobročina, voleo je i boze od loze, i šire od bire, ta su ga kao takvog iskorišćavali svakakvi vagabondi i trošili mu novac. Bio je naklonjen muzici i u trgovini nije postigao neki rezultat. Umro je dosta mlad od tuberkuloze. I treći brat, Boris, umro je još mlađi kad je počeo da se bavi trgovinom žita. 

O sebi sam ti pričao i ranije. Mnogo sam mlađi od svoje braće, takoreći vršnjak sa bratancima. Završio sam trgovačku gimnaziju u Svištovu i eksportnu akademiju u Zagrebu. Opredelio sam se za bankarstvo i otvorio sam akcionersku banku u Kumanovu. Sa tvojom bakom Rodnom smo sagradili kuću, treću Prokopievih u Kumanovu, žutu sa lepim vrtom, u jednom sokaku blizu stare kuće. Čudno je što sve te kuće, posle toliko godina, još služe za život i još uvek su izgledom lepe, a ljudi iz porodice nema ih više tamo. 

U toj tada našoj žutoj kući, rodili su se tvoja tetka Olivera i tvoj otac Svetislav. U kuću sam doneo i telefon, doneo sam i  gramofon sa ručicom, kao i veliki pajton sa kojim sam se vozio do Skoplja i nazad. Ali, došla je ta kriza. Ljudi postadoše gramzivi, a uplašeni, sve su pokljucali kao čavke. Ostavio sam banku i preselio se u Skoplje, gde sam se zaposlio kod poznate framcuske firme“La National“ kao njihov zastupnik za Južnu Srbiju, Kosovo i Metohiju. 

Baš mi je dobro došao ovaj zadatak da ti napišem nešto o porodici da se malo razmrdam. Inače, ovde u Skoplju vreme je hladno i ja po kući nekako sam pospan, ništa mi se ne radi, ni da čitam, ni da slušam radio, pa ni televiziju da gledam. Jedino još što popijem kaficu u „Metropolu“. Počeo sam zanimaciju sa biranjem fotografija  za porodični album, od onih od tate Kopeta i majke Anđe pa do naših dana, a ima ih zaista mnogo. 

Želim ti puno uspeha i da postigneš sve zbog čega si otišao u Pariz. Ništa ne pišeš o susretu sa Paskalom, da li ti je nešto pomoglo od vašeg upoznavanja? Kako te je primio? 

Čuvaj se ondašnje klime. Zime su tamo, u Parizu, mnogo hladne i kišovite. Budi mi dobro. I mi smo svi dobro, a što je najvažnije, otac ti je zdrav i počeo je da ide na posao. 

Ljubim te, mili moj Sašo, 

Tvoj deda Aleksandar 

Pismo mi je stiglo u sanduče u College Neerlandais, bd. Jourdan 61, nekoliko dana pošto je moj deda Aleksandar napunio 90 godina. Koristio je bastun više za ukras, da bude u skladu sa filcanim šeširom i sivim kaputom. Podupirao se njime tek na dvadesetom koraku. Sami zimi, na poledici, bastun je preuzimao svoju funkciju, da podupire put, ali i tada deda nije posustajao, već je odmerenim korakom stizao da svakog podneva popije svoju „gorku, do srednju“ kafu u „Metropolu“, sa prijateljima penzionerima, u proseku po petnajest godina mlađim od njega. Kada sam se na leto vratio u Skoplje, on je i nadalje redovno išao na promenadu do „Metropola“, samo što je umesto onog šešira tada nosio slamnati žirado, a umesto sivog grombi kaputa – krem odelo od lana. Do kraja svog života, deda Aleksandar je izlazio na duge šetnje po istoj šemi i bez nepotrebnih pauza. 

Nismo pošli u Kokino kako što je želeo, ali, kao što je obećao, album je napravio. Prva u njemu je fotografija Prokopija ispod koje je deda Sande ispisao godine rađanja i smrti: 1856 – 1911. Izduženo, glatko lice pravilnih crta sredovečnog muškarca gleda nas malo zamagljenim pogledom. Fes se uzdiže nad kratkom, već pobelenom kosom, u kontrastu sa tamnim, esnafski podkresanim brkovima, koji pokrivaju gornju, i onako tanju usnu, dok donja dominira, izbačenija, ali čvrsta. Krzneni (verovatno od lisice) okovratnik kaputa kao namerno da svedoči o bogatom, uspešnom čorbadjiji. Pod kaputom se vidi bela košulja bez kragne. 

Kog uzrasta je bio kad je fotografisan? U  četrdesetim (većina Prokopijevih je obelela mlada)? Upravo sam to pitao u pismu spomenutog bate Ileta, sina Manasova, unuka Prokopija, kada smo pravili četrdesetdnevni pomen deda Sandi. Kao priznat hroničar roda Bukolovaca i porodice Prokopiev, bivši advokat, bate Ile (tako smo ga u porodici, mada pola veka mlađi, svi zvali), dugu porodičnu povest je obogaćivao podacima još iz vremena osmanlijskog vojskovođe Lala Šahinija, prema zapisima istoričara Pastuhova (prezime koje, priznajem, nisam proverio, ali koje je zvučalo sasvim u skladu sa predmetom njegovog interesovanja – invazijom turskih osvajačkih horda). 

Zagleda se bate –Ile za minut, dva u fotografiju i potom referiraše: – Ovde je snimljen oko hiljadudevetstote, kada je kupio još jednu kuću na trgu, naspram stare. Deda Kope je želeo da bude viđen, ali se nije razbacivao odećom kao njegovi sinovi. Celog života je radio na tome da uveća imanje i novac je neprestano prebrojavao. Jednom, kad sam bio dete, u dvorištu naše stare kuće, u nužniku, pod daskama, našao sam kesu punu para. Deda ih je tamo čuvao! Odvezao sam kesu i uzeo nekoliko zlatnika i sledećih dana sam ih trošio na kolače i bombone. 

Sladio se tako mali bate-Ile, dok ga jednog popodneva uzrujan glas njegove majke nije pozvao da smesta uđe u kuću. U velikoj gostinskoj sobi, pred okupljenim sinovima, snajam i unucima, Kope je, sav crven od besa, vršio istragu: „Koj mi gi ukraja parite, lopovi lopovski? Koj mi je zemaja šest zlatnika od kese? Ajde s’ga svi pred mene, da vidu što imate po dzepovi. Ed’n po ed’n!”. I svi su morali pred njim da isprazne “džepove na kanabe”, a gazda Kope je ljuto pretraživao po izvađenim stvarima. Jadni grešnik Ile, svo to vreme se preznojavao očekujući da ga uhvate, ali na kraju ipak nije izdržao. Iako desetogodišnjak, od straha se upišao u gaće. 

Mislim da bate Ile nije preterivao. Kao ondašnji novobogataš, Prokopija je skladirao prvobitni kapital brižno i sebično, ali sa jasnom idejom da će poslušiti sinovima da idu nadalje. Od svih mojih pradedova, jedino Prokopija Bukolovski nije patio od jake patriotske dužnosti (čitaj: vernost Organizaciji). Pradeda hadzi-Vaskov bio je ubijen od atentatora na stepeništu svoju kuće, pred očima svoje desetogodišnje ćerke. Pradeda Sečkov kao mladić je ležao na Rodosu, a kao sredovečan u Kuršumlihanu, gde je na zidu ćelije urezao svoje ime i prezime. Pradeda Gičev pripremao je sinove da dođu do cenjene profesije, da postanu svoji ljudi, a istovremeno da se obezbede dovoljnom hrabrošću kada bi ih sudili i osudili ih, te su oni kao zanatlije ili kao studenti, trunuli po zatvorima i podnosili batine od strane raznih vlasti.   

Prokopija, kao što sam već rekao, nije imao takve sklonosti. Znao je on da pripada gradu i otažbini, ali ne samo njima. Još kao dete predosećao je da ako pređeš granice, van i unutar čoveka, čekaju te mogućnosti. Kao desetogodišnje dete, jednog jutra pretvarao se da je bolestan i ostao u postelji, a dok su ukućani bili napolju, sa stokom, on je sa naramkom pošao iz Kokinog pravo u Kumanovo. Kada je otac Trajko video da ga nema, zajašio je konja (prema bate Iletu odmah je znao gde je), i negde na pola puta ga je sustigao. – Što majku tražiš tamo? – viknuo je (mogu da zamislim koliko strašno je izgledao onako od gore, na konju, možda i s nagrnutim gunjem i „dugim nožem za pojasom“). Ali Prokopija, po pričanju bate Ileta, odgovorio mu je neustrašivo: – Tatko, idu kude ćičo u meanu u grad Kumanovo. Ke mu pomagam i ke stanu trgovec. – Ti?! Vidi ama si malečak, dzivdzan ed’n! – Tatko, ja te tebe poštuju. I ti treba mene da me poštuješ. Sakam da živu u grad Kumanovo i da stanu poznat trgovec. Da imam mnogo pare, da napravu golemu kuću i da si školuju deca. 

Ovo sa školovanjem dece sada mi se čini malo prejako, ali tada, kao desetogodišnjak, slušajući i gledajući dramatićne gestikulacije bate Ileta, sve mi je izgledalo jasno i ubedljivo kao na dlanu. 

Video, nevideo, tatko Trajko je popustio pred nepokolebljivošću sina Prokopija, koji je čvrsto rešio da postane svoj čovek. U hibridnom bate-Iletovom jeziku, kako i kod deda Sandeta (koji je pak francuski govorio bez greške) protezala se otporna nit kumanovskog dijalekta (iako je u Skoplju živeo od svoje desete godine – sva deca iz bate-Iletovih priča su imala deset godina!), ali kada je kazivao prokopievsku istoriju u direknom govoru „aktera“ obavezno je koristio kumanovski. A sada, govoreći o hrabrosti malog Prokopija, on se i sam citirao po kumanovski: – Još od malecak beše za čorbadziju. Znaeše što treba da napravi i kako toj da ga postigne.  

Ako bi deda Sandu uporedili s njegovim ocem, na prvi pogled imao je suprotan karakter: Prokopija je bio tvrd čovek, namćor i škrtica, a njegov sin – dobrodušan, pričljiv i rasipnik. Ali, ako na prethodnu epizodu iz života deda Prokopija nadovežem jednu mnogo kasniju, iz života starog Aleksandra, vidi se da genetska povezanost postaje očiglednija. 

Deda Sande je celog života putovao, a posebno otkad je postao udovac i penzioner. Svakog leta, ponekad u društvu bate Ileta, autobusom ili vozom, prokrstario je Balkan uzduž i popreko. Grad po grad, državu po državu, posetio ih je sve, osim jedne. One Čaušeskua Drakuleskua. U to vreme sedamdesetih, sa yu- pasošem lako se putovalo po svetu. Ali u Bukurešt i Rumuniju retko, osim da se prošvercuju farmerke i „Vegeta“. Ali deda Sande, i pored protivljenja mog oca i tetke, tog leta je rešio da ode u Bukurešt. I to pravo u Studentski dom. Kao penzioner računovođa na Univerzitetu, bio je ubeđen da iskoristi blagodeti međunarodne studenske saradnje. Nekako, samo je on znao kako, našao je telefonski broj studenskog doma u Bukureštu. Veoma lako, na francuskom, šarmirao je preko telefona sekretaricu doma i rezervisao tamo boravak od 15. jula do 15. avgusta. 

Spakovao je kofer. Među uredno poređanim košuljama i pantalonama smestio je kutiju sa lokumom, „starovremenska, sos slika na istočnjački dvorac, okolo čiji stupovi se penjev ruži“. I još jednu kutiju, sa hulahopkama. Poklon za ljubaznu sekretaricu studentskog doma. 

I ode. I veoma se lepo proveo. 

Gostovanju Berlinske filharmonije prethodio je, kako to već u nas biva, trijumf nelagode. Na jednoj vrlo zanimljivoj fejsbučnoj platformi, u grupi “Zagreb – kakav je nekada bio”, gdje digitalni entuzijasti objavljuju fotografije, snimke, dokumente iz prošlosti glavnoga grada, davne i nedavne, i čine to uglavnom bez ideoloških primisli i ispada tako karakterističnih za društvene mreže, netko je, ponesen viješću o skorom gostovanju slavnog orkestra u Lisinskom, objavio deplijan za koncert Berlinske filharmonije, održan u Zagrebu 15. listopada 1943. Na stranici “Zagreb – kakav je nekada bio”, koja funkcionira kao svojevrsni opći arhiv, iz kojeg izbijaju slike, prizori i podaci iz malih i velikih povijesti, uokvirenih državama onakvima kakve su one već bile u našim krajevima i za naših života i života naših djedova i baka, u faksimilu koncertnog letka iz 1943. nije moglo biti ništa skandalozno. Ustaški grb u zaglavlju dokumenta, kojemu se kočoperi veliko dvadeset sedmo slovo abecede, kreirano u prijetećem fontu epohe, na tom je mjestu samo svjedočanstvo našega povijesnog bremena, ali i jedne minule svakodnevice. U skoro svakoj će se urednijoj građanskoj kući, bez obzira na ideale ukućana, i danas naći takvih grbova, otisnutih po nekim starim knjigama, u obiteljskim dokumentima, na nježnim uspomenama nekoga davno minulog djetinjstva. Taj grb gorki je podsjetnik na to što smo sve bili, ali on odavno već nije živo zlo, sve dok se ne pojavi u živome kontekstu. 

Međutim, netko bez pameti, ili s pameću kojoj dobrota nije od pomoći, plakat je s platforme grupe “Zagreb – kakav je nekada bio” prenio na službenu fejsbučnu stranicu Lisinskog. I najednom se dogodila promjena: nije to više bio dokument iz neizbježne prošlosti, nego je najednom to bila živa tradicija na koju se pozivamo i kojom se na svaki način ponosimo pred gostovanje Berlinske filharmonije, koje treba biti održano u subotu 19. veljače 2022. Istog časa, zahvaljujući tom iznenada aktualiziranom deplijanu s ustaškim grbom iz listopada 1943, postaje nam bjelodano što uprava Lisinskog, ili je to nekakva marketinška služba, radi kada nas prethodno podsjeća da je Berlinska filharmonija kod nas prvi put gostovala 1941, a posljednji put 1943. godine. Svjesno, ili posve nesvjesno, oni nas postavljaju u kontekst jednoga vremena iz kojeg smo prethodno željeli iskočiti. I iz kojega su neki od nas, barem privremeno, i iskočili. U tom su vremenu vladala neka posve druga pravila. Primjerice, u publici ni na prvom ni na drugom koncertu nije bilo Židova. Na prvom ih koncertu nije bilo, jer bi njihova nazočnost po zakonima države bila protuzakonita. Na drugim koncertu Židova u publici nije bilo, jer je Zagreb pregalaštvom koje je stajalo iza grba na deplijanu 15. listopada 1943. već mjesecima bio Judenfrei ili Judenrein.

Premda je fejsbučna stranica Lisinskog važna samo publici priredbi koje se odigravaju u ovoj koncertnoj dvorani, vijest o objavi starog deplijana, kao i seljenjem Lisinskog iz jednog u drugo vrijeme i iz jednoga u drugi vremenski tok, tijek i slijed, munjevito se raširila eterom, i stigla sve do Berlina. Što se tada dogodilo, ne znamo. Ali postoji legenda, koja je možda zasnovana na stvarnosti, prema kojoj je koncert bio pred otkazivanjem. Naime, za razliku od Lisinskog, koji je sebe i svoju publiku tako nevino izveo iz jednoga u drugo vrijeme, dovodeći nas u svijet bez Srba i Židova, u kojemu smo, međutim, i mi dio kulturne Europe, što se vidi i po tome da nam svake druge godine u goste dolazi Berlinska filharmonija, Berlinskoj filharmoniji iz 2022. nije bilo ni na kraj pameti da, makar i načas, učine takav iskorak. Tamo gdje smo mi tako lako i često, njih nikako ne može biti. Zašto je tomu tako? Zato što Berlinska filharmonija ustvari nije Berlinska filharmonija. Dva orkestra isto se zovu, ali jedan ni na koji način ne čini tradiciju drugoga. Premda je vrlo intenzivno ugrađen u njegovo sjećanje. Ali to sjećanje je negativno. To sjećanje isključuje bilo kakvu mogućnost putovanja u paralelnu vremensku sferu, onu u kojoj 1943. biva moguća u 2022. Današnja Berlinska filharmonija, istina je i to, ima svoju publiku i u 1943. Ta publika odlazi u nebo kroz dimnjake krematorija. Ta publika plovi niz Savu, zaklana, maljem usmrćena. Oni doista sviraju za tu publiku.

Dana 15. listopada 1943. bio je petak. Koncert je održan u 17 i 30, a ne u 19, kako bi to u mirna doba bio red, da nije redarstvenoga sata. Berlinska filharmonija nastupila je u Velikom kazalištu Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu. Na programu bile su Četvrta i Treće simfonija Ludwiga van Beethovena. Vedra i poletna, ispunjena nekarakterističnim optimizmom zaljubljenog čovjeka, Četvrta je u sumorni Zagreb iz Berlina trebala prenijeti pobjednički zanos jednoga u se sigurnog, biološki i duhovno superiornog europskog čovjeka. Nakon stanke, koja će potrajati, kao i u današnja doba, petnaest do dvadeset minuta, slijedi uozbiljenje: Treća simfonija, čuvena Eroica, da obodri, ponese i sa smrću idealno sljubi taj anonimni hrvatski i zagrebački svijet, koji je u jesen 1943, i nakon nedavnog pada Italije i iskrcavanja savezničkih snaga u prvome susjedstvu, bio odan novome europskom poretku i njegovome vođi Adolfu Hitleru. E, da mi je čuti tu zagrebačku Eroicu od 15. listopada 1943, volio bih više nego išta, pa napisati još jedan u nizu romana o jednoj jedinoj mojoj obitelji!

Koncert u današnjem HNK trajao je 15. listopada 1943. skoro u minutu koliko će trajati i koncert ove druge Berlinske filharmonije 19. veljače 2022. Dirigirao je Hermann Abendroth, “glavni glasbeni ravnatelj” i jedan od najvažnijih i najprisutnijih njemačkih dirigenata poprilično duge glazbene i društvene epohe. Te 1943. bio je šezdesetogodišnjak, s filharmoničarima je kao snažna i utjecajna propagandna figura Reicha muzicirao po okupiranim teritorijima Europe i u poniženim i hipnotiziranim malim podlim saveznicima Hitlerova režima. Kasnije, njegovo će ime blijedjeti u glazbenoj i kulturnoj povijesti, naprosto zato što će njegova uloga u društvenoj povijesti i u onoj velikoj povijesti nacionalsocijalističkog režima biti prejaka. Pritom, Abendroth nipošto nije bio jednostavna, ni jednoznačna osoba. Niti je bio prost i prostodušan suradnik zločinačkog stroja. Opirao se pa pristajao. Bježao je pa se vraćao. Hermann Abendroth bio je u tome mnogo sličniji svom prvom prethodniku, koji je u Zagrebu dirigirao 1941, Hansu Knappertsbuschu, nego drugom koncertnom dirigentu iz 1941. Lovri von Matačiću. Dok su Abendroth i Knappertsbusch bili povremeno zgranuti društvenim kontekstom vlastita muziciranja, naš je Von Matačić bio čisti esteta. Nimalo zabrinut nad time što na njegov koncert mogu samo arijevci i što u njegovom orkestru mogu muzicirati samo arijevci. Moglo bi se reći da je časni naš Lovro idealan lik u tradiranju deplijana iz 1943, na koje je Lisinski tako lahko pristao, a današnjoj Berlinskoj filharmoniji toliko je odurno da umalo što nisu otkazali koncert.

Tog 15. listopada 1943. na samo 124 kilometra cestovne udaljenosti od Zagreba, u isto vrijeme kad je u Velikom kazalištu Abendroth dirigirao Eroicu, u Plaškom su donošeni zaključci Drugog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Pod predsjedavanjem Vladimira Nazora ZAVNOH je, pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje, potvrdio ranije donesenu Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih teritorija Hrvatskoj. Izabran je Izvršni odbor ZAVNOH-a, koji je od tog dana praktično obavljao ulogu Hrvatske vlade. Beethovenova Eroica je, pod ravnanjem Hermanna Abendrotha, tako u povijesnome vremenu mogla funkcionirati kao istovremeni ironični komentar sloma jedne i uskrsnuća druge Europe u jednoj maloj i naizgled beznačajnoj i beznadežno tupavoj Hrvatskoj. Samo naizgled, kažem. Samo naizgled.

A iz privatne perspektive, iz očišta jedne u nizu malih i tragičnih porodičnih povijesti, bilo je ovako: Istog tog petka, kako svjedoči jedna dopisnica odaslana iz Broda na Savi i dnevnička bilješka Franje Rejca, sastavljena nekoliko dana zatim, moj djed putovao je u Slavoniju, u promičbu, ali i još jednim važnijim poslom. Promičba riječ je kojom se naš gladni i siromašni gradski svijet tad rugao državnoj politici i njezinom službenom jeziku. Odgovarajući na ustašku promičbu (propagandu), naši su gladni djedovi i prastričevi tih opasnih mjeseci 1943. vlakom putovali u Slavoniju, da od tamošnjih seljaka kupuju hranu. Jaja, mršave kokoši, užeglu mast i slaninu kupovali su za obiteljske dukate i zlatninu. Rasipali su obiteljsku tragediju da bi spašavali živote, svoje i svojih bližnjih. Ali moj djed Franjo Rejc tog petka u Slavoniju putuje važnijim poslom, koji je učinio da se ne plaši ni vlastite smrti, koja mu u tom vlaku vreba za vratom: on ide u Kopanicu, pa u Andrijevce, da prvi put obiđe grob svoga nedavno stradalog sina, i da u malenoj drvenoj škatulji ženi u Sarajevo donese zemlju sa sinovljeva groba. Njegov sin, moj ujak, poginuo je, kao što sam već toliko puta ponovio, u vojsci u ime čijih je ideala Hermann Abendroth dirigirao Beethovenovu Eroicu. Moj djed, moja baka, moja tada tek rođena mati, kao i moj mlađi ujak koji se kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac tada već počinje skrivati od novačenja, dio su priče o zagrebačkom gostovanju Berlinske filharmonije 15. listopada 1943. Bilo bi tako i da nije te gotovo nepodnošljive slučajnosti, djedova putovanja u Slavoniju, u promičbu i u posjetu grobu svog sina, mrtvoga Hitlerova vojnika.

Stižemo, skoro sat vremena ranije na koncert Berlinske filharmonije, kojom dirigira samozatajni, u se zatvoreni Kirill Petrenko, Rus, rođen negdje na sjeveru Sibira, u obitelji intelektualaca. Dok ga s leđa gledam, slušajući preludij za veliki orkestar Bernda Aloisa Zimmermanna, naslova Photoptosis, pomišljam da je, možda, njegova privatna i obiteljska povijest također jedno od mogućih zrcala Eroice Hermanna Abendrotha, u Zagrebu 15. listopada 1943. Naravno da to Petrenku nikad neće na um pasti, jer njegov je kontekst drukčiji nego moj. Za njega Berlinska filharmonija nešto je posve drugo nego za mene. Slušam Photoptosis, lako i bez nelagode koju suvremena umjetnička glazba zna stvoriti u nezrelu uhu. U toj muzici vjerojatno ne čujem ono što bih trebao čuti, nego čujem, naročito u udaraljkaškim naletima, vrlo jasne i prisutne odjeke džeza. Zatim slijedi Prva simfonija Witolda Lutosławskog, Zimmermannova skoro vršnjaka. Pet godina je Lutosławski bio stariji. Bilo mu je dvadesetšest kada je Njemačka 1939. provalila u Poljsku. Prethodno je studirao matematiku – što je ozbiljna preporuka za skladatelja umjetničke glazbe dvadesetog stoljeća – pa je prešao na Muzičku akademiju u Varšavi. Najprije je svirao violinu, da bi zatim nastavio s klavirom. Te 1939. već je bio akademski pijanist, s dovršenim studijem kompozicije, poljski vojnik, koji je kao podoficir uspio izbjeći njemačkom zarobljeništvu. Zimmermann će u to vrijeme, godine 1940, upravo dok Lutosławski negdje skriva uniformu svoje poražene vojske, navući uniformu Wehrmachta. Podignut je iz Kölna, gdje je studirao muzikologiju i kompoziciju. U vojsci ostaje pune dvije godine. Ne znam je li stigao do Poljske i do Varšave, gdje se Lutosławski izdržavao tako što je po kabareima i varijeteima muzicirao za klavirom. Ali očito je da nije povjerovao u ono u što je njegov njemački naraštaj tih godina vjerovao. Godine 1942. Zimmermann je otpušten iz vojske, “zbog teške kožne bolesti”. Što je to teška kožna bolest, ne znam. I ovog trenutka, dok slušam Prvu simfoniju Vitolda Lutosławskog, koja se savršeno nastavlja na Zimmermannov preludij, ja to ne mogu, a zapravo niti ne želim istraživati.

Zatim slijedi stanka od petnaest do dvadeset minuta. Sa zanimanjem promatram publiku. Ovo je prva prigoda da se nakon epidemije zateknem u dvorani ispunjenoj skoro do posljednjeg mjesta, i usred mnoštva ljudi različitih generacija, a možda i raznolikog socijalnog položaja i kojekakvih životnih i političkih uvjerenja. Poneki dječačić i djevojčica s mladim roditeljima, sredovječni muževi u vječno preuskim odijelima i bijelim košuljama koje samo što se ne raspuknu na njihovim drobinama koje kao da žude za ratnim dijetama i velikim povijesnim prevratima, mlade dame, lijepo, premda ne i prenaglašeno sređene, te gospoda i gospođe u vrlo kasnim godinama, odjeveni u savršene kostime neke bolje, uveliko nedoživljene epohe. Odavno nisam vidio ovako dobru i lijepu publiku. Ljude naročito lijepim čine njihove maske, te nepotpune, ali savršeno zatvorene medicinske burke, koje skrivaju izraze lica, omraze i suvišna prepoznavanja. Možda bismo trajno jedni drugima trebali ostati pod maskama.

Drugu Brahmsovu simfoniju u D duru, koja će biti izvedena nakon pauze, označavaju kao vedru, skoro pastoralnu, pa se obično spomene, ne bi li se time proizveo zgodan paradoks, anegdota s pismom koje Brahms šalje izdavaču, govoreći mu da se čuva melankolije koja izbija iz tih nota, jer da on, Brahms, nikad još nije napisao nešto tako nepodnošljivo tužno i sentimentalno. Sklon sam vjerovati, i dok slušam ovu izvedbu koja nadraste i nadmaši ne samo ono što sam u stanju čuti i slušati, pa kao more do vrha ispuni dvoranu Lisinski, nego mi se učini da je ono što čujem cjelovitije i organski mnogo čvršće od mene samog i od svih nas koji po ovoj dvorani sad kao srdelice plivamo i plovimo, da se Johannes Brahms to zafrkavao sa svojim izdavačem. Ili da mu je bilo pomalo kao i neugodno kada je pred njega izlio svo to more vedrine. Postoji nešto što je prije tisuću-dvije godina duboko izobličilo i preobrazilo čovjeka našeg doba: veselje se u glazbi, kao ni u književnosti, ne podnosi lako i bez trunke ironije. Čak se i komedije zasnuju na nekom nesretnom događaju. A veselje u glazbi proizađe iz ruganja ili djetinjenja. Brahms se ne ruga, a je li Brahms dijete, to ja danas ne mogu znati.

Finale prođe bez bisa. Ozbiljni orkestri ne sviraju na bis. Ne postoji kraj poslije kraja. Malo sam toga tako intenzivnog uživo doživio kao što je ova Brahmsova Druga simfonija, u Lisinskom 19. veljače 2022, u izvođenju Berlinske filharmonije. Vjerojatno je to isto netko mogao reći i za Beethovenovu Eroicu, 15. listopada 1943. I onda bih ja na to rekao: ali što s ljudima koji baš u tom času odlaze u nebo kroz dimnjake krematorija, ali što s ljudima koje baš u tom času maljem u potiljak skupa s Beethovenom šalju u ništa, što s mojim djedom koji upravo u tom času po Andrijevcima traži svoga mrtvog sina? Razlika između jednog i drugog vremenskog toka, a onda jedne i druge Berlinske filharmonije, kao i razlika između Hermanna Abendrotha i Kirilla Petrenka u tome je što današnja Berlinska filharmonija očajnički pokušava biti ispravna i u odnosu na vrijeme koje je prošlo, i u odnosu na vrijeme koje traje. Sa stanovišta publike, to ne može biti jednostavno, jer se ne tiče samo glazbe. Glazba se nikad ne tiče samo glazbe. Dok moj djed vlakom putuje u promičbu i u obilazak jednoga groba, ja idem na koncert Berlinske filharmonije, u Lisinski, s mišlju na mog djeda, koji vlakom putuje u promičbu i u obilazak jednoga groba.

Tekstovi su objavljeni na web stranici https://www.colta.ru/articles/society/28777-redaktsiya-kolty-sotsseti-ukraina-voennye-dni 27. 2. 2022. pod naslovom „Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom stoljeću. Probudit ćemo se izvan njegovih granica“. 

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

Marija Stepanova, spisateljica 

(r. 1972., Moskva; pjesnikinja, esejistica i prozna spisateljica; roman “Sjećanja, sjećanja” objavljen je u Frakturi 2021. godine)

Od jutra ne mogu doći do svoje prijateljice – otputovala je u Harkov prije tjedan dana kako bi se brinula o svojoj majci. Majka ima Covid, ima više od 90 godina. Kad je L. trebala otići, njezina kći je plakala: mama, nemoj ići, bit će rata. Ja sam joj, budala, razumno rekla da rata neće biti – i da sigurno neće stići do Harkova. Sinoć smo se dopisivale, od tada nije otvarala WhatsApp, ne javlja se na telefon. Sjedim i gledam svoje stare fotografije iz Odese. Dragi gradovi, voljeni prijatelji, strašno mi je zbog vas (i da, sram me je, sram). Ne radim za državu, ne podržavam Putina, rekla sam i kažem sve što mislim – ali osjećaj je kao da je zrak potpuno blokiran, a sve oko nas je kao lijevano željezo. Ne vjerujem u kolektivnu odgovornost, ovo je dobar način da se krivnja podijeli među svima, što olakšava život onima koji su stvarno krivi – ali osjećaj da se do prijatelja u Ukrajini ne može doći ne nestaje. No još uvijek smo blizu. 

 * * *

Čudno da se ljudi koji (tuđi, naš) život stvaraju na temelju popularnih pamfleta o Drugom svjetskom ratu i igranih filmova o njemu, stilizirajući invaziju na stranu zemlju slikama o ratovanju koje su zastarjele prije pedesetak godina, ne sjećaju ili ne shvaćaju da po svim zakonima izgradnje sižeja i zdravog razuma onaj koji gleda (i Onaj koji gleda) mora biti na strani onih koji se brane. 

 * * *

Cijelo ovo vrijeme nisam mogla doći do svoje prijateljice u Harkovu. Tamo ima devedesetogodišnju majku s Covidom – došla je prije tjedan dana da se za nju pobrine. Upravo smo razgovarale.

Oni bombardiraju. Stan se nalazi na drugom katu petokatnice. U sklonište se ne spuštaju – majka mi je jako slaba, a onda – kaže L. – ako ništa drugo, bit će manje pregrada iznad nas. Oni bombardiraju. Zidovi se tresu. Mama se ujutro probudila uz ove riječi: kćeri, je li ovo rat? Mama ima devedeset, sjeća se rata.

Ne znam kako sve ovo objasniti, L. govori: stojim uz prozor, oni bombardiraju i osjećam mučninu u rukama – čini se da nateknu od prstiju do lakata i loše mi je.

Otišla sam, kaže, u sklonište, to je u našem podrumu, malo sam pomela – inače je puno golubljeg izmeta i ostalog. Mama i ja nećemo u sklonište, ali neka bude čišće.

Gledam kroz prozor, kaže, ljudi sa zavežljajima, koferima, tko može – bježi. Mi jednostavno nemamo kamo, kaže.

Mikhail Ratgauz, filmolog i teatrolog

(r. 1966., predavač pri Centru dokumentarnoga filma u Moskvi; autor knjige o tihoj revoluciji u berlinskoj školi filma, bavi se književnošću njemačkoga ekspresionizma i ruskom književnošću modernizma) 

Razmišljam o tuzi. O ovoj tuzi, koju još uvijek možemo podijeliti s drugima. Razmišljam i o tome da nije svaka tuga takva, da se tuga može dijeliti, ali može i ujedinjavati. I da se u tom ujedinjenju ne nalazi sloboda ili volja, ali barem može ponuditi ublažavanje boli, barem utjehu… Nadam se da je tako. 

Gleb Morev

(r. 1966, Lenjingrad, književni kritičar, teatrolog i novinar; urednik knjige o Mihailu Kuzminu i autor knjige o ruskim disidentima, član povjerenstva za dodjelu nagrade „Velika knjiga“) 

Putin je započeo svoj noćni govor riječima upućenim Zapadu kao “carstvu laži”. Mislim da to nije bila šala onoga tko je taj govor napisao. To je bila potpuno osviještena referenca na poznati Reaganov govor o „carstvu zla“. Čini se da cijeli Putin postoji samo u povijesnim projekcijama i unutarnjem polemičkom dijalogu s traumatičnom prošlošću. Taj prostor je nespojiv sa svakodnevnom političkom racionalnošću. Odatle možda i dolaze nelogičnosti i iracionalnosti u njegovim postupcima, što su svi primijetili. 

 * * *

U novom videu Zelenskog iza njega su četrdesetogodišnjaci, čelnici Ukrajine. Kakav kontrast s našim starcima. Mrtvi hvataju žive, doista.

 * * *

Često se rade paralele između operacije NATO-a u Jugoslaviji s ratom s Ukrajinom.

Ali postoji velika razlika.

Operacija NATO-a bila je u svojoj srži “post-povijesna” – to su bili ciljani zračni napadi na infrastrukturu (s upozorenjem da to čini i Izrael). Bez uvođenja živih ljudi, što je sigurno znatno povećalo gubitke.

Putin demonstrativno slijedi najarhaičniju varijantu. U Ukrajinu je ušlo tisuće vojnika i tenkova, vode se ulične borbe.

Nijedan rat danas nije moguć bez medijske projekcije. NATO operacija je u medijskoj projekciji izgledala (namjerno) „vegetarijanski“. Ruševine poslovnih zgrada i tvornica nikoga posebno ne pogađaju.

Druga stvar su ulične borbe u gradovima i tenkovi na ulicama. Upravo se ta slika danas širi cijelim svijetom, pretvarajući Ruse u robove.

Taj je aspekt ovoga rata potpuno zanemaren. Osoba koja donosi odluke u Rusiji danas živi u duboko arhaičnom svijetu. 

 * * *

Medvedev piše histeričan post u kojem se u istom iskazu spominju Tolstoj i vraćanje smrtne kazne.

* * *

Čini se da je protiv Rusije izveden “post-povijesni” nuklearni udar. Ne smijemo zaboraviti da je atomska bomba sve što Ruska Federacija posjeduje. (…)

* * *

Upečatljiva je potpuno mistična uloga Ukrajine u modernoj ruskoj povijesti: Ukrajinci su 1991. zapravo uništili SSSR odbijajući potpisati savezni ugovor, koji im je Jeljcin predložio; 2004. Putina su traumatizirali prvim Majdanom; 2014. – drugim, a sada po cijenu vlastitog života konačno dokrajčuju fantoma carstva.

Nadja Plungjan, povjesničarka umjetnosti

(r. 1983., Moskva, povjesničarka umjetnosti, kustosica, feministica) 

Slika Anne Leporske “Tri figure”(1932-1934, Tretjakovska galerija) s naslikanim očima. 2021

© The Art Newspaper Russia

Gledam vijesti i ne mogu ne pomisliti da je priča o slici Anne Leporske bio pravi znak vojnog raspleta, kolapsa postsovjetskog režima, koji je povezao sve njegove dijelove.

Sama slika prikazuje dvije mlađe figure koje su počele jasno vidjeti, а koje se nalaze na dvjema stranama u odnosu na središnju, slijepu figuru: one gledaju u nas, tridesetogodišnjake i četrdsetogodišnjake – u one koji nisu imali ni pravo glasa ni društveni položaj u 2000-ima i 2010-ima. Oči im je olovkom nacrtao ratni invalid prvog čečenskog rata, koji je igrom slučaja preživio kao gotovo jedini iz svoje pukovnije: on je bio stražar, još jedan nevidljivi čovjek, a njegov čin uznemirujuće rezonira s današnjim krvavim događajima.

Potrošači i korisnici marke “ruska avangarda” zahtijevali su ili linč ili zatvaranje prostaka koji je upropastio skupi predmet kao neki školarac (…).

Kontekst je bio komercijalni brand same “avangarde”, koji je tijekom pola stoljeća preplavljivan mutnom vodom lažnjaka i okružen snažnim kordonom stručnjaka, koji pak pozorno brinu da se očuva razlika između običnih ljudi i elite.

A negdje iznad svega toga, na vrhu, nalazi se sam glas umjetnosti koji zvoni poput anđeoske trube – nježno, nadrealno vizionarsko pismo usmjereno u budućnost iz Staljinovog Lenjingrada.

Iz vremena kada su sve nade padale kroz led, ali je riječ mogla razbiti prozor, Crni kvadrat je otvorio nepoznatu nadljudsku dimenziju, suprema se pretvorila u Zemljin satelit.

Poruka je to koje stiže u ovom crnom momentu. Poruka koja se razotkrila na nebu.

Trebali bismo shvatiti da imamo svoju budućnost, poput riječi i djela Maleviča, Filonova, Leporske, Ermolajeve. Otvorimo oči i jasno pogledajmo stvarnost koja nas okružuje. Rat mora prestati. Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom stoljeću. Probudit ćemo se izvan njegovih granica.

Denis Bojarinov, glazbeni kritičar

(glazbeni kritičar, jedan od osnivača nezavisnog internetskog portala colta.ru)

U vrijeme Sovjetskog Saveza u Ukrajini je postojalo mnogo glazbenih sastava koji su pjevali na svom materinjem jeziku, ali prva koja je stekla sovjetsku, pa čak i svjetsku slavu bila je „Kobza“.

Grupu su krajem 1960-ih oformili studenti kijevskog konzervatorija, a predvodio ju je Aleksandr Zuev, koji je studirao za skladatelja. Isprva je grupa svirala instrumentalne obrade ukrajinskih narodnih pjesama, a zanimljivo je bilo to što su ih izvodili na elektrificiranim bandurama i kobzama – vlastitim modifikacijama narodnih instrumenata. Godine 1971. “Kobza” je pozvana da prati pop zvijezdu Valentinu Kuprinu, koja je trebala snimiti ploču u studiju Melodija u Kijevu. Nakon toga je grupi predloženo da snimi vlastiti album, koji je postao prvi stereo LP na ukrajinskom jeziku objavljen u SSSR-u.

Veliku je popularnost “Kobza” doživjela 1973. godine, kada je ansambl zauzeo treće mjesto na Svesaveznom festivalu pjesama u Minsku. Prvo su mjesto zauzeli bjeloruski “Pesnyary” koji su, kao i “Kobza”, spojili narodnu glazbu s rock and rollom. Kijevska grupa, koja je u to vrijeme svojim izvedbama dodala i električnu gitaru, prikazana je na središnjoj televiziji i počela je održavati koncerte po cijelom Sovjetskom Savezu. Godinu dana kasnije, umjetnički direktor i skladatelj Aleksandr Zuev napustio je grupu, a “Kobza” je krenula putem tipične sovjetskog vokalno-instrumentalnog ansambla. Nastavili su pjevati pjesme na ukrajinskom uz narodne instrumente i u vezenim košuljama, ali se narodna komponenta u njihovom zvuku sve više stanjivala, ustupajući mjesto zapadnim trendovima, poput disko basa i električnih klavijatura. Godine 1982. “Kobza” je postala prva sovjetska grupa koja je otišla na komercijalnu turneju u Sjevernu Ameriku, odnosno Kanadu, gdje je imala posebno veliki uspjeh među ukrajinskom dijasporom. Inače, “Kobza” je postojala do nedavno, i to u nekoliko verzija – postojala je službena postava na gradskom proračunu Kijeva i “originalna”, koju su sastavili glazbenici iz originalne postave.

Meni je bio najzanimljiviji debitantski album “Kobza”, snimljen 1971. – prvi u stereo formatu, na kojem još nema električnih gitara, a najviše je narodnih pjesama. No ima u tome i dosta globalnih utjecaja: glazbenici sviraju električne bandure i bossa novu, i nešto poput psihodeličnog rocka. I što je najvažnije – kako pjevaju! I predlažu da pjevamo zajedno s njima: “Možda smo vam mi, gosti, dosadili, jako dosadili pa i previše već. Doći ćemo sutra i utješiti vas. Bolje da vas utješimo, bit će veselije”. 

Molim vas, zaustavite rat u Ukrajini!

+ + +

prodao sam kalašnjikov
nekom talijanu koji se vrzmao među nama
taj je kupovao sve što je stigao
ako si imao ratni plijen
znao si da ga njemu možeš uvaliti
dao mi je petsto maraka za kalaš s crveno ofarbanim kundakom
plijen iz moje zadnje akcije
godinu dana kasnije u lokalnom kafiću
vidio sam na televiziji prilog o terorističkom napadu na jugu italije
neka militantna grupa ili mafija
(nisam razumio tko i zašto)
podmetnula je granatu
i upala u neku zgradu
mrtvih civila na sve strane
kad ono
u jednom kadru, ispod ruševine
između prašnjavih i krvavih tijela
viri kalašnjikov s crvenim kundakom
dovršio sam piće, otišao na pišanje, oprao ruke i umio se
potom sam pozvao konobara i rekao mu
neka svima toči piće dok se ne popije za petsto maraka
sutra ću mu donijeti lovu
znamo se

+ + +

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
u dugačkoj i tankoj haljini od lana
kako se usred kafića ustaje na prvi takt
i luda za ovaj svijet
gipko pleše
želim da me zaslijepi sunce
kroz njezinu gustu, tamnu kosu
da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova
da joj se zavrti u glavi
s noge neka joj ispadne sandala
neka klone natrag u stolicu
smijući se još dugo nakon toga
želim da zaboravi
kako joj otac leži u nekoj ubožnici
sam, posran i zapišan
i jedina briga da joj bude
s koliko će se radosti večeras okružiti
želim vidjeti sve to
dvadeset godina od sada
jer sada
dok ležim na krčevini između panjeva
sam, posran i zapišan
i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje
rado bih zaplesao
kao krvava lanena gaza
koju mi vjetar bezobrazno otima s lica
samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice
i natrag obuo čizmu
lijevu na desnu
desnu na lijevu
svejedno je

+ + +

budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriše na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti

+ + +

lijepo ti stoji vjenčanica
pogrbljena stara ženo
svatovi bez glasa što nas prate
šutke pjevaju pjesmu
koja krv natiskuje kroz uši
zagonetan ti je osmijeh nevjesto
zamrznut u vremenu
razbijen i pokupljen
sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo
začepio je svaki pokušaj
da opet budem čovjek
zavodljive su ti ruke mladenko
srce mi trne od njihovog dodira
mraz u miraz donosiš
i njime ga umivaš
pa sve što kroza njega teče
u čudu zastaje
i opčinjeno te gleda
prazan ti je pogled zaručnice
propadoh u njega pa se zatekoh
u okrugloj sobi bez prozora i vrata
tvoje su oči dva zabravljena okna
spušteni zastori i navučeni kapci
mladost moju iza njih si skrila
i vatru davno izgubljenu
stisnula pod skute
proplamtjet ćemo skupa
u zadnjoj bračnoj noći
raznijet će me vjetar
kao pahulje pepela
nad sve one vode
koje nisam preplivao

+ + +

kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore-dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i makar nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to

I OPET RAT

Opet se,
tamo negdje,
vodi rat.

A zapravo,
tutnji u mom dvorištu.

Jer,
gdje god na zemaljskom šaru
ispale hitac u čovjeka,
pogodi srce moje kćerke.

Čemer zavežljaja
svakog izbjeglice
natapa suza
još nerođenog djeteta.

Gdje god šrapnel bezumlja
prosvrdla bezazlenost
šumskog jutra,
nađe smiraj
u glavi moga brata.

Gdje god se rasprsne granata,
neki njen djelić
pogodi u grobu
dušu moje majke,
dok pred anđelima
i sad
oplakuje sinovljevu smrt.

28. 2. 2022.

SIZIFOV KAMEN

Kako si, Sizife?
pitali ga jednom.

Da nije ovog kamena,
bilo bi lakše.

Ali – stavi prst na čelo –
da nije kamena,
ne bi bilo ni mene.

25. 2. 2022.