Ja sam uzaludnosti gledao u oči
I povjerovao u njen smijeh
Obećala mi: divno je sve što će doći
Potom znak za fajront i osuzen ceh 

Smrači se zdravstvenom stanju
I ko na traci putujem hodnicima ambulanti
Negdje valutu da li imaju, pa da se za ovu moju krvnu grupu
— O(beznađenost) negativna —
transfuzija plati? 

Vratim se u stan, tješim se umorom
I znam, tuš ne spira znoj nego tugu
Samoću prevarim zamorom
Zbog šetnje kamička u desnom bubregu

– – – 

Okupirani trotoari redovima ispred banaka
Ko na početku korone, ljudi kupuju ulje, brašno…
A moj prijatelj na ko zna koliko dana mora razvući pedeset maraka
Kaže: sit sam,
ljudi teško mijenjaju navike
moja je siromaštvo…

I ide razgovor, ko zdravica ispred porodilišta
On planira ispred svog položiti vijenac:
Gdje su drugi rođeni, ja sam umro… 

Namjesto lustera u dnevnom visi Treći svjetski rat
Pa pušim u mraku i gledam vijesti s ukrajinskog fronta…

– – – 

Ne znam jesu li ovo dvije pjesme, ili je jedna…
svakako su tebi, za vječnost!
Zar je u ovom svijetu ijedna pobjeda vrijedna, kad smo, kako mi pišeš,
planine nebitnosti u univerzumu?

Geoffrey Kabat: Slava Flesch – život i riječi jedne hrvatske Židovke, Profil, Zagreb 2021.

Slava Flesch bila je Siščanka, iz dobrostojeće trgovačke obitelji, koja je s mužom i djecom u travnju 1941. posljednjim Orijent ekspresom pobjegla pred Holokaustom. Ustaše su već preuzimale vlast kada su Fleschovi, s nešto zlata po džepovima i malo dolara na američkom računu, krenuli da preko Ankare, Bagdada, Basre, Karačija i Capetowna, krećući se nemogućim rutama, stignu u New York. Na tom su putu imali sreće, koja je iznevjerila tisuće i stotine tisuća europskih Židova, koji su u to vrijeme pokušavali pobjeći od sudbine koju su im namijenili Adolf Hitler i njegovi saveznici.

Slava i njezin muž Emil ubrzo su po dolasku slobodi i sigurnosti Sjedinjenih Američkih država žrtvovali jednoga svog sina. Poginuo je u ratu, boreći se s Japancima. Tim je događajem zasnovan njihov novi život, u drugome i drukčijem svijetu. U Holokaustu je do kraja bio opustošen njihov prethodni svijet, a njih dvoje su, pogotovu Slava, živjeli od pamćenja i od sjećanja. U njihovoj svijesti postojalo je sve čega više nije bilo, u njima je živio jedan mrtvi, umoreni svijet.

Geoffrey Kabat dječak je iz njihova susjedstva na sjevernom Manhattanu. Sretao ih je i pozdravljao na stubištu. Poslije je završio medicinu i postao epidemiolog karcinoma, te doktorirao na slavenskim jezicima i književnostima na Sveučilištu Columbia, i objavio knjigu o Dostojevskom. Kada se nakon godina i godina ponovo našao u starom kvartu, i kada ih je ponovo sreo, Slavi je bilo 79, Emilu 94. Počinje ih posjećivati i snimati njihove životne priče, onako kako ih Slava pripovijeda. Knjiga koju je tada Geoffrey zamislio do danas nije našla svoga američkog izdavača. Mnogo je židovskih priča, mnogo je svjedočanstava o Holokaustu i s margina Holokausta, i sve te priče nikad neće biti objavljene. Osim toga, priča Slave Flesch i njezina Emila ipak se mnogo, mnogo više tiče Hrvata i Hrvatske, a onda i cijele bivše Jugoslavije, nego što bi se mogla ticati Amerikanaca i Amerike.

Slava Flesch već trideset godina je mrtva. Emila je tri godina nadživjela. I možda od njihove priče ne bi ostalo ništa da Ivo Goldstein nekako nije došao do Kabatovog rukopisa, da ga nije preveo, uredio i opremio pratećim napomenama i fusnotama. Krajem prosinca 2021. knjiga je objavljena u suizdanju zagrebačkog Profila i Židovske vjerske zajednice Bet Izrael. Slava priča o svojoj i Emilovoj obitelji, o tome da je pred Bogom kriva što je u Sisku ostavila osamdesetčetverogodišnju svekrvu, umjesto da je vodi u Ameriku. “Do kraja ću biti užasno u strahu da će me moj Gospodar zbog toga kazniti. Zbog njezine sudbine moja savjest nije čista.” Pripovijeda Slava o izdaji svojih susjeda Hrvata katolika, ali i o prijateljici koja je svo vrijeme rata u Sisku čuvala i sačuvala obiteljsku zlatninu Fleschovih. Pripovijeda o obitelji, obiteljskim vezama, luckastim rođacima, junačnim precima. Njezina knjiga mogla bi vam biti zanimljiva ne samo kao jedno židovsko iskustvo iz Hrvatske, nego i kao jedno sasvim privatno hrvatsko obiteljsko iskustvo. U obiteljskim anegdotama ove snažne i vrlo duhovite žene prepoznaje se jedan hrvatski građanski svijet, prepoznaju se mnoge naše obiteljske priče.

Volim Slavinu religioznost. Ona se sažima u dvije rečenice ove knjige: “Bog nas treba koliko i mi njega. Da Ga ne obožavamo, On ne bi bio ništa.” Tojest, da ispravim prevoditelja: “Da Ga ne obožavamo, On bi bio ništa.”

Biblija

Prije nekoliko dana u Ljevakoj knjižari jedan bi dječarac kupio Bibliju. Ne zna ni koje izdanje, ni čiji prijevod. Gledam ga, i mislim se: a što će tebi, sine, Biblija? Ako je za religijske potrebe, za to ti je ova knjiga suvišna. Dovoljni su molitvenik i katekizam. Civilu Biblija treba iz dva razloga. U njoj stanuje materinji jezik. U njoj stanuju naše priče. Ako kupujete Bibliju, savjetovao bih vam da odmah kupite dvije. Takozvanu Zagrebačku Bibliju, pod uredništvom Jure Kaštelana i Bonaventure Dude, koju možete naći u izdanju Kršćanske sadašnjosti. U svakom pogledu ona je najpouzdanija. I Sveto pismo staroga i novog zavjeta, u prijevodu Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića. Njihova je Biblija možda i najljepša jezična tvorevina u hrvatskom i u bratskim i sestrinskim jezicima.

Barbara Yelin: Irmina, VBZ, Zagreb 2019.

Ovu grafičku novelu, ili crtani roman, trebali biste pročitati i ako niste dosad čitali stripove. Irmina će biti odličan početak. Vrlo nježna i ubojita knjiga pripovijeda o postepenom potonuću u nacionalsocijalizam jedne dobre i drage osobe, autoričine bake. Ne bojte se, ništa tuđe ni ubojito ne vreba iz ove knjige. U njoj je sigurno netko tko vam je blizak.

Rat

Od kada sam tamo bio
gdje god je počeo
meni je na vrata udario

2022. Nemir. Nemoć. Nevjerica. Nesanica. Grč u stomaku. Suze u očima. Vraćaju se potisnute slike.

1992. Bartolomejska noć, crna od straha i neizvjesnosti, nevjerice, mitraljeskih rafala, pijanih urlika, eksplozija, slomljenog stakla, spaljenih kuća, podignutih zidova, srušenih snova; zatim jutro, tmurno i teško, sivo od vojničkih uniformi, od laži i licemjerja, od odvraćanja pogleda, od spoznaje da niko više nije kakvim se juče činio i da je život kakav smo živjeli zauvijek završio; potom dani mučnih šetnji kejom i gradom, pokušaji da zauvijek u sjećanja pretočimo boju i miris Une, upamtimo gradske ulice, jer nas neće ovdje više, odlazimo uskoro, možda zauvijek; pa odlazak, kao pogreb; onda negdje daleko gubimo sebe, slijede godine sizifovskog traganja za identitetom, konačno spoznaja da je potraga uzaludna; ipak i dalje tražimo Unu u nekom njemačkom gradiću, u nekoj floridskoj rijeci, “zavirujemo u gomilu, promatramo svijet”, tražimo u ljudima drugih gradova lica sugrađana, tražimo i sebe među njima i u sebi, no ne nalazimo ih, niti nalazimo sebe. Sjećanja gube boje, sve fotografije postaju crno bijele i svuda smo stranci.

Nakon epohe lupeža, u hrvatskom nakladništvu krajem drugoga i u trećem desetljeću nastupa epoha entuzijasta. I to je, možda, ključ svakoga biznisa u hrvatskoj kulturi: lupeži se izmjenjuju s entuzijastima, uz asistiranje ponekog kretena, koji je političkim dekretom od holivudskog portira avanzirao u čelnika vodeće nacionalne ustanove. A vrag će ga znati koliko je vremena proteklo otkako je netko posljednji put pokušao od temelja sagraditi ozbiljnu izdavačku kuću. Ljude koji imaju novac u Hrvatskoj nije briga za knjige, dok su ljudi koji bi se bavili knjigama siromašni kao crkveni miševi. Pa tako onda nastaju isključivo mikronakladnici, koji godinama životare tiskajući između tri i deset knjiga, sve dok ih knjižarski lopovluk ili kakav Algoritmov i Profilov avatar ne dovedu do kraja i do konačnog odustanka.

Pojava Petrinih knjiga, izdavača iza kojeg stoji poduzetnik Ante Šerventić, vlasnik nečega što se zove Adrija grupa d.o.o., a registrirano je za djelatnosti u svemu i svačemu, i ostvaruje vrlo pristojne prihode, spada u red hrvatskih kulturnih senzacija. Pogotovu ukoliko pretpostavimo da je gospodin Šerventić suvisla i relativno obaviještena osoba, pa zna da izdavanje knjiga u Hrvatskoj ne samo da neće povećati njegovo materijalno bogatstvo, nego da će mu godinama stvarati samo dodatne troškove. Neće mu u tome mnogo pomoći ni lijep naziv – možda i najljepši u hrvatskom izdavaštvu, ni odličan dizajn biblioteke (rad Marka Jovanovca), ni to što je za urednika pridobio Zorana Maljkovića, koji je godinama vrlo uspješno urednikovao u Mozaiku knjiga, nakladniku proizašlom iz ljubljanske Mladinske knjige, kojeg cijenimo po nepresušnim inovativnostima u načinima prodaje, mnogo više nego po važnim naslovima. Može biti da se Maljković i umorio od tog koncepta izdavaštva kao nužnog zla u kompulzivnom trgovanju knjigama.

U prvom, najavnom krugu Petrine knjige pojavljuju se s pet knjiga. Četiri aktualna, umjereno komercijalno atraktivna beletristička naslova, i petim klasikom. Svih pet naslova je na knjižarskim policama i u izlozima istoga dana, što za hrvatske prilike djeluje neobično. Upečatljivo grafičko oblikovanje, dobar materijal od kojeg su knjige izrađene, uniforman izgled biblioteke, s likovnim reprodukcijama na omotnici, sugeriraju snažan nastup i, opet za hrvatske prilike, izvanstandardnu privlačnost Petrinih knjiga. Još od vremena Crnkovićevog Hita, u onom izvornom oblikovanju Alfreda Pala, nije u Hrvatskoj bilo ovako koherentno zamišljene i ostvarene edicije. Maljković je, čini se to ovom čitatelju i knjižarskom njuškalu, imao ambiciju da stvori Hit za novo doba. U tome će i uspjeti bude li gospodin Šerventić vrlo strpljiv, materijalno izdašan, mudar i nepovodljiv. Bude li onakav kakvi u Hrvatskoj nisu ljudi koji su imaju novce. (I to je osnovni razlog bijede hrvatskog društva i žive kulture.)

Toliko o Petrinim knjigama. Sad o Stefanu Zweigu i “Noveli o šahu”. Ovaj neveliki tekst prvi put se na našem jeziku pojavio 1952, u maloj biblioteci zagrebačke Zore, čija se izdanja često nađu po antikvarijatima i u starim kućnim bibliotekama. Prevoditeljica bila je Zorica Vinković, a knjigu je uredio i pogovor napisao – ako me pamćenje ne vara, jer primjerak nemam uza se, pa da provjeravam – profesor Ivo Hergešić. Nakon toga “Novela o šahu” ili “Šahovska novela” izlazila je u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu u podužem nizu prijevoda. Kako tekst nije dug ni pedeset kartica, novi izdavač bi uvijek naručio i novi prijevod, pa su se na “Noveli o šahu” izvježbali brojni germanisti, profesionalni prevoditelji i diletanti, daroviti pisci i kradljivci tuđih prijevoda. U proteklih sedamdesetak godina “Novela o šahu” objavljena je u nebrojeno mnogo verzija, u samostalnim izdanjima i u zbirkama Zweigovih novela, te u kojekakvim izborima i antologijama austrijskih, njemačkih, europskih i svjetskih novela i pripovijetki. “Novela o šahu” među onim je kanoniziranim književnim tekstovima, koji su se stjecajem različitih okolnosti ucijepili u kulturnu memoriju i predstavljali su svojevrsno opće mjesto u književnom, kulturnopovijesnom i narativnom saznanju brojnih poslijeratnih generacija. Jedna je to od onih priča nad pričama, legendi našega vijeka, od kojih bi generacija naših roditelja, koji su se rađali prije Drugoga svjetskog rata ili za njegova trajanja, započinjali neke svoje osobne priče. Zatim se, u naraštaju koji se rađao šezdesetih, “Novela o šahu” pomalo gubila, da bi, s planetarnim opadanjem popularnosti šahovske igre, koje je nastupilo s padom komunizma, ili još prije, sa saznanjem da će šahisti s europskog istoka i iz Rusije zauvijek biti bolji od šahista iz Sjedinjenih Država i sa Zapada – ovu činjenicu neće uzdrmati ni Bobby Fischer ni Magnus Carlsen – Zweigov tekst gotovo sasvim izblijedio iz memorije vijeka.

U središtu priče naš je čovjek. Seljačić i neotesanac, civilizacijom nedotaknuti južnoslavenski genij, rodom Banaćanin, iz neke anonimne varoši. U osnovi subinteligentan i socijalno neadekvatan, s lukavošću kakvog čobanina, Mirko Čantović postaje svjetski prvak, koji se udjene negdje između Capablance, Aljehina, Laskera i Tartakowera, usred te predelektrične ere mitskih šahovskih prvaka. Premda je Čantović fikcionalni lik, iz ničega stvoren imaginacijom Stefana Zweiga, on je unatoč veličinama Milana Vidmara, Svetozara Gligorića, Ljubomira Ljubojevića, najveći južnoslavenski šahist svih vremena. “Novelu o šahu” Zweig je napisao 1941, kao šezdesetogodišnjak, dok je spašavao živu glavu od nacista, bijegom preko oceana. Sljedeće godine, lišen svake vjere i nade, Zweig odustaje od života, a novela prvi put biva objavljena 1943.

Priča teče upravo na prekooceanskom brodu, kojim Čantović plovi iz New Yorka prema Buenos Airesu, i na kojem su, među putnicima, ljudi različitih sudbina i životnih priča. Svima je za potiljkom Adolf Hitler i strašno, premda izbjegnuto iskustvo nacističkog progona. “Novela o šahu” Zweigov je književni i životni testament, ali to je i vrlo neobičan autobiografski tekst. Moglo bi se reći da je Zweig doživio sve što se zbivalo na brodu, osim što nije plovio sa šahovskim šampionom, nego je, tako ploveći, imaginirao Mirka Čantovića. Ali nije Čantović glavni lik “Novele o šahu”. Njezin protagonist je doktor B, odvjetnik poraženog carstva, mučen od Gestapoa na način koji nećemo otkrivati, koji ga proizvede u šahista koji može pobijediti svjetskog šampiona, ali nije u stanju igrati šah. Premda je pisana upravo u trenucima kada se hitlerovsko zlo tek bližilo svojim vrhuncima, “Novela o šahu” bez sumnje spada među najuzbudljivije i najsnažnije pripovjedne prozne tekstove o nacizmu. U mojoj privatnoj antologiji “Novela o šahu” u istoj je nepostojećoj, imaginarnoj knjizi, u istome mom jednako tako imaginarnom i nenapisanom eseju o toj knjizi, zajedno s Andrićevom pripovijetkom “Bife Titanik” i čudesnom pričom “Slika” Ćamila Sijarića.

Stefan Zweig bio je karakterističan pisac s kraja habsburške epohe. Sin bogate obitelji židovskog tekstilnog industrijalca, sekularnih pogleda na život i svijet, koji je za svoje roditelje govorio da su slučajni Židovi, ali se vrlo ponosio svojim bečkim građanstvom, bio je, poput Karla Krausa, istaknut novinski pisac. Istodobno bio je pjesnik, pripovjedač, feljtonist i putopisac. Često je putovao, odlazio je, vraćao se i dolazio, neprestano se selio u potrazi za avanturom i za duhom epohe. Za Velikog rata bio je uvjereni pacifist, nisu ga mobilizirali, nego je dobio posao u državnom vojnom arhivu. Nakon rata se, užasnut stradanjima kojima je svjedočio, ali i raspadom velikoga multinacionalnog imperija, iz Beča seli u Salzburg, gdje vrlo intenzivno pokušava u svome književnom radu pobjeći od onog što ga je tako uznemirilo. Postaje narodski pisac, jednu za drugom niže romansirane biografije slavnih ljudi, i sudjeluje u stvaranju tog u međuratna doba vrlo popularnog žanra, koji će, kao i svaki popularni žanr, više biti pamćen po svojim trivijalnim dosezima, nego po svojim vrhuncima. Kada se neki popularni žanr s vremenom demodira, gotovo u pravilu bivaju zaboravljeni svi njegovi vrhunci, pa i pojedina remek-djela, ako ih je bilo. Zweigove biografije Marije Stuart, Erazma Roterdamskog, Magellana, Josepha Fouchéa bile su vrlo čitane i komentirane knjige kućne biblioteke na Sepetarevcu, te sam ih sve vrlo rano, nekako oko dvanaeste godine, sve pročitao. Uzbudljivije i od najboljih avanturističkih romana, Zweigove su mi biografije kao dječaku bile zanimljivije i privlačnije od Julesa Vernea, Daniela Defoea i od drugih svjetskih klasika našega dječaštva, te bi se moglo reći da mi je, dvanaestogodišnjaku, Zweig uz Marka Twaina bio najmiliji svjetski pisac. Još jedna stvar bila je tu važna: njegove biografije čitali smo svi u kući, i Nona, i mama, i nedorasli ja.

Naravno da sam kasnije zaboravio na Zweiga. Sjetit ću ga se opet kada za naših ratova devedesetih prvi put – to znači: dosta kasno – budem čitao “Jučerašnji svijet” i “Novelu o šahu”. “Jučerašnji svijet” memoarska je, u velikoj mjeri i komemorativna bečka i habsburška autobiografija, bez sumnje književno najznačajnija Zweigova knjiga, i jedna od markantnijih knjiga europske književnosti dvadesetog stoljeća. U ta ozbiljna predsmrtna doba, kada se pisac pripremao za odlazak, ne vjerujući da je za njega takvog na ovome svijetu još ostalo mjesta, on je sav svoj golemi dar, rječit i vičan da priču do kraja ispripovijeda, ali i da je ispripovijeda tako da svakome bude razumljiva, uložio u temu nad temama našega dvadesetog stoljeća. Dok je prije toga pisao da bi ga što više ljudi čitalo, sada je pisao bez vjere da će ga čitati više itko. Ali pisao je na jednako osvajajući, magičan i magnetičan način. Od Zweiga se ne može odustati nakon što se njegova knjiga jednom uzme u ruke.

“Novela o šahu” istodobno je najbolji prozni komad koji je napisan o šahu, ali i novela o ljudskoj prirodi, te o prirodi i stvarnom podrijetlu čovjekove genijalnosti. Čantović je bio veliki šahist, jer nije bio ništa drugo. Doktor B je bio veći šahist i od svjetskog prvaka, zato što je to bio jedini način da preživi. Prema časnom ljudskom preživljavanju treba imati poštovanja. Jer takvo je preživljavanje veće ne samo od svakoga drugog čovjekovog umijeća, nego je na neki način veće i od samog života. Samo tako ima smisla preživjeti, vjerovao je Stefan Zweig, pa se toga držao u životu i u književnosti.

Vrijedi imati “Novelu o šahu”, u izdanju Petrinih knjiga. Vrijedi je barem posuditi u knjižnici, kada se tamo pojavi. Pritom, valja voditi računa o sljedećem: nije svaki prijevod jednako dobar, a prijevod Branke Grubić je odličan. I još nešto, kako su autorska prava na Zweigova djela istekla sedamdeset godina po smrti pisca, danas se baš svatko može poduhovatiti njihova prevođenja i objavljivanja. Tako se ovog časa na hrvatskom tržištu nalazi i još jedno izdanje, u diletantskom prijevodu i u još gorem grafičkom prijelomu teksta. Iz poštovanja prema Stefanu Zweigu, to izdanje zaobiđite.

(Zapisi, skice i dnevnici)

Oktobar u vagonu

(2020)

„- Plašim se, drugarice Efron, da ovde sve više ima…
(šapatom) Jevreja, Jevreja i Litvanaca.“

M. Cvetajeva

U šest i deset izjutra u Öresund-vozu. Ulazi kondukter, kontroliše karte. Stranac, brkat, kovrdžave kose, naličan Markesu. 

I otac je, za mladosti, bio kondukter. S prva na liniji N. Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd (a docnije, kad je njegov direktor počeo da trguje i mulja s radnim mjestima, izgubio je te linije i prebačen na lokalne). 

Dva-tri puta sam putovao s njim na tim linijama. Sjećam se, išli smo za Beograd. Negdje u Dolini jorgovana, autobus se zaustavlja, pauza za ručak. Na jednoj padini, krhka, drvena kafana, sa dva dolapa ispred u čijim se koritima mogu vidjeti pastrmke. Jeli smo te ribe i njihov ukus moja nepca još uvijek pamte. Prvo viđenje Beograda, glavnog grada naše otadžbine, zgasilo se. Osim obale Dunava ili Save, na koju smo sišli. Bijeli pijesak, crno granje; nepregledna voda, mutna poput glavobolje. Kamene zidine (Kalemegdan) pod lišajem i kameno stepenište koje silazi u džombu, u tamni vilajet.

Zatim, most u Ivangradu. Tu smo se slikali. Ja imam vunjen džemper i somotne pantalone (braon boje sigurno, samo su mi takve kupovali), a otac ima konduktersku šapku na glavi i konduktersko odijelo. To mi je jedina slika s ocem iz djetinjstva, drugih nemam. 

*

Prije lijeganja prepisati iz dnevnika E. Norlinda zapis o boravku R. M. Rilkea u Borgebiju (zamak u blizini Lunda), njegov susret sa slikarkom Torom V. Holstrom, a i onu zgodu kad se nađe ispred bika, tovljenika. (“Golemi breg sa grmljavinom u nutrini”). Prepisati boje i pejzaže iz Orfej. Euridika. Hermes. Tu veliku pjesmu, eksperti se slažu, Rilke ovdje nije napisao. Ali je možda dodavao završnu glazuru. Onu stazu i ono veliko, sivo, slijepo jezero/što visi iznad svog dalekog dna/ko kišno nebo iznad krajolika, nije vala mogao vidjeti u Rimu, odakle je u ljeto 1904. stigao ovamo.

Nagonim se da obiđem Borgeby, eto imam i novi bicikl, ali ova mrzna pandemja a i ovo jesenja mrklina od puta me odbijaju.

(8. 10.) 

Pokisao sam na Videdalu i ponovo na Centralu. Na Triangelu briše nizak, leden vjetar. Ovo je nedjelja u kojoj će listopadi nijemo, kao logoraši, svući svoju krpež i vući se uokolo golokraki. 

*

(14. 10.) 

Jutros dođem busom nr. 170 do Videdala i krenem onom kraticom ka školi. Još je mrklo, nema nikog. Onda primijetim kako neki auto hmili iza mene. Pa polako pored mene. Mislim traži parking, čeka na neku skretnicu. Nije, nego policija. Otvore prozor, jedan me pita šta radim ovdje. Idem, odgovorim. I idem, oni voze uporedo, pita onaj ponovo jesam li iz naselja, nisam kažem. Odakle dolaziš, kuda si krenuo? Dolazim iz Lunda, idem u školu Granbacken, tamo radim. Idem, voze, šutimo. A gdje ste vi pošli?, pitam. Dobro, dobro, kaže jedan, dodaju brzinu i odlaze. Bilo im je krivo, šta ću. Ali, vrijeme ide na njihovoj strani. Ne desi li se kakvo čudo u Evropi, sljedeći put kad me sretnu, neće morati ništa da pitaju, već me mogu smjesta upucati. 

(19. 10.) 

Bio vikend, težak. Dole, kod kuće, svi bolesni. Majka najgore, upala pluća ili covid. A nigdje pomoći. Bolnice rasturene, lijekova nema, osoblje drsko, slaba znanja. Z. je u najtežem položaju. Drži na leđima svoju porodicu i oca i majku. Gledam ih jučer na viberu, ne znaš za kim prvo da počupaš kosu s glave. M. srećom bio u N. Pazaru do subote. U petak je, kaže, majka bila u najtežem stanju. U nedjelju dobila prvu infuziju i osjeća se malo bolje. 

Njena zla sudbina, njeno samovanje, njena borba od fabrike Raške (1962.) pa nadalje. Da je snage, da sam Cvetajeva, pa to opisati.

(22. 10)

Onaj mladi i pretili Danac, lider rasističke stranke Stram, koji je, čini mi se, u junu, tražio dozvolu da u Malmöu javno spali Kura’n časni, pa je nije dobio niti mu je dozvoljen ulazak u Švedsku, premda je akcija poslije uspješno izvedena i jedan primjerak knjige prvo spaljen u nekoj posrednoj ulici, a drugi, na Adolfs-trgu šutiran nogama, sad je (Syd svenska, vikend izdanje) dobio švedsko državljanstvo i moći će nesmetano da planira i lično predvodi naredne akcije. 

Inače, kad smo kod spaljivanja Kura’na, on se spaljuje i na kućnim balkonima. Atmosfera je intimnija, knjiga gori među cvijećem, a kad nema vjetra s Öresunda, plamen se diže čisto, skoro vertikalno. Šire se fotografije i video snimci po mrežama, biraju se najbolji prilozi. 

(30.10.)

U magacinu biblioteke u Malmöu, pronašao knjigu o torbarima, trgovcima stareži. Većinom su iz Nodena, sirotinjsko/jevrejskog naselja u Lundu.   

Taj Noden, to je bila neka močvarna parcela u današnjem centru, malo ispod kafea Arimana i knjižare Glerups. Otkupio je negdje sa početka XX vijeka, neki preduzimač i onde podigao red niskih i jeftinih kuća. Tu je potom živjela lundska sirotinja. Kada su se Jevreji pojavili (bježeći od pogroma u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji), te su kuće iznajmljene njima. Tako je formiran jedini šetl – geto na prostru Švedske. (Te kućice, udešene kao dževahir-kutije, danas su skuplje od vatre i u njima živi ovdašnji adamluk.)

Ljudi iz Nodena nisu mogli naći čvrstog posla. Bavili su se onim koji nije htio niko. Jevreji su uglavnom trgovali na sitno – torbarili. Nosili su svoju robu na leđima. Prvo po bližim, a kad bi bilo dopušteno, i daljim mjestima. 

Kako nisu imali svojih bašti, uzimali su pod zakup kolonije na Hojeu i ondje zeleniš sadili. Mora biti, ubjeđujem sebe, da su neke od onih starih i ničijih voćaka ti torbari kalemili i sadili. Na drugome mjestu takvih voćki nema. Autohtone rase jabuka na severu kiselog su ukusa, dok su ove na Hojeu slatke poput naših petrovača i šimširki. 

I ja (evo druga će godina) bištem po knjigama sve u nadi da ću za to moje ubjeđenje naći kakvog neupitnog pisanog dokaza.  

(31.10)

Pozni vozovi sve su žalosniji. 

Prije dvije večeri, taman smo napustili minijaturnu stanicu u Okarpu, kad je voz počeo smanjivati brzinu i na kraju stao. Stajao je tako 20-25 munuta, dok je razglas ponavljao kako su se negdje ispred, na otvorenom kolosijeku, našla neovlaštena lica i kako će se vožnja nastaviti čim se dotična uklone.

Evo, i ovaj večerašnji (Hilly – Malmö C – Lund C, 21.45) dreždi na nekoj ledini. Stoji, da vidim, već sat i po. Opet se neovlašteno lice na pogrešnom mjestu pojavilo, pristigla je policija, hitna pomoć, kontrolori iz regionalne putne službe. Tako svakih pet minuta vrte ne razglasu. 

Saputnici sjede šutke, bulje u mobile (ja u iPad) ali kada u vagonu ozbiljno zahladi, čuju se i prvi šapati. 

Neko se, na žalost, ponovo ubio. Ponovo muškarac. Žene su, znači, i u tome temeljnije i hrabrije. Pripremaju se, biraju. A muškim se čini da je ovo najjednostavniji i najmanje mučan način. 

Pa i jeste, kad bolje razmisliš. I to valja držat u pameti. 

O svakoj zvijezdi – omča
Blijedi, neispavani, gledamo
svako uz svoj konopac.
Bogom osuđeni,
Čekamo.
Posljednju komandu.
Bez tla.
Tijela upredena
Da se otegnu.
I ako punu vjetrovi
Nećemo se

Zanjihani

Sudarati.

Adam Zagajewski: Asimetrija i Pravi život, VBZ, Zagreb 2021.

Malo što me istovremeno tako rastuži i učini me nemoćnim kao kad od nekog čujem: znaš, ja ti ne volim, ne razumijem, ne čitam poeziju. Odmah se sjetim svog nastavnika glazbenog odgoja iz osnovne škole, Ismet Pilav se zvao. On je bio uvjeren, ruku u vatru bi za to stavio, da ne postoje nemuzikalni ljudi, nema nemuzikalne djece. Samo gluhi nemaju sluha, govorio je Pilav. A ni to nije posve sigurno. I onda je svoj radni vijek utukao u to da čovječanstvo uvjeri u to, i da svakoga svog đaka nagovori da lijepo zapjeva. E, tako bih i ja, kad mi netko kaže da ne voli, ne čita i ne razumije poeziju. Ali nisam kao nastavnik Pilav. Ja se samo s puno razumijevanja smješkam, povlađujem sugovorniku i ne pokušavam ga razuvjeriti. Premda ne postoji nešto što bi se na takav način moglo nazvati poezijom da bi sad netko mogao reći da to ne voli, ne razumije i ne čita. Lakše bi se moglo reći da čovjek ne voli, ne razumije i ne čita – slova. A kad slova ne čitaš, tada, sasvim logično, ne možeš čitati ni poeziju ni nepoeziju.

Razumljivo je, međutim, da netko ne voli, ne razumije i ne čita poeziju koja tonom i jezičnom ceremonijalnošću djeluje kao poezija. Uostalom, postoje načini pisanja, uključujući i načine nekih velikih i besmrtnih pisaca, i postoje poezije koje ni sam ne volim, ne razumijem, pa onda ni ne čitam. I nije mi, ponekad premda ne uvijek, daleka ni misao da je najbolja ona suvremena poezija koja djeluje kao da uopće nije poezija. To je ono kad se čitatelju učini da pjesnik pjeva, da svoje pjesme piše upravo onako kako govori. Za takvu poeziju baš i ne možeš reći da je ne voliš i ne razumiješ, pa da je i ne želiš čitati, jer je poezija. Takvo što da kažeš bilo bi kao da govoriš da ne voliš ljude koji lijepo govore, i svojim govorenjem slikaju svijet i pripovijedaju život.

E, upravo takav bio je poljski pjesnik Adam Zagajewski. On kao da je pisao poeziju za ljude koji ne znaju što govore kada kažu da ne vole poeziju. U njegovim je pjesmama iskustvo života i vijeka, jedna poljska i osobna povijest. Zagajewski je među najvažnijim europskim pjesnicima nakon Drugoga svjetskog rata. Jedan je od onih malobrojnih, doista velikih pisaca čije ime više nedostaje Nobelovoj nagradi koju nikad nisu dobili, nego što Nobelova nagrada nedostaje njima.

Prevoditeljica ove knjige na hrvatski Đurđica je Čilić. Profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, polonistica i društvena aktivistkinja, spisateljica čija je prva knjiga postala vrlo popularna i čitana. Đurđicu čitali su s oduševljenjem i zanosom mnogi među onima koji će reći da ne razumiju poeziju. Ona je, pak, postala čuvena po svojim objavama na fejsbuku, koje su zatim izrasle u vrlo dojmljivu prozu i u prvu njezinu knjigu, te po tome što bi prevodila pjesme poljskih pjesnika, među njima i Zagajewskog, i objavljivala ih kao statuse na fejsbuku. Tako plasiran Zagajewski znao bi izazvati oduševljenje kod onih koji su prethodno mislili da ne vole poeziju.

Knjiga koju vam ovdje predlažem za čitanje sastavljena je od dvije kasne zbirke Adama Zagajewskog. Prijevod je odličan. Velika poezija koja kao da i nije poezija. A u stvari jest, jer poezije i nije ono što su vam u školi slagali da jest.

Elena Ferante: Elena Ferrante, Mračna kći, Profil, Zagreb 2021.

Vi ne razumijete i ne čitate poeziju, a ja, eto, ne razumijem i ne čitam knjige Elene Ferante. Pokušavao sam više puta, stizao s mukom do pedeset i neke stranice, i nisam mogao dalje. Ali ne odustajem, ponovo ću pokušati. Knjige Elene Ferrante su među važnim zrcalima našega vijeka. Zato bi bilo važno pročitati barem jednu. A upitate li se kako se usuđujem pisati o knjizi koju nisam čitao, mirne ću vam duše reći da je takvo što dopušteno samo ukoliko pisac prizna da knjigu nije čitao. Nije sramota nešto ne pročitati, sramota je lagati da ste nešto pročitali tako što ćete se koristi onim što ste o nekoj knjizi čuli.

Javier Cercas: Vladar sjena, Fraktura, Zaprešić 2021.

E, ovu sam knjigu čitao. O njoj sam naširoko pisao. Potražite taj moj tekst, mogao bi vas zainteresirati. A zasad samo ovoliko: osim što je genijalan pisac i veliko ime današnje ujedinjene Europe, ovaj Španjolac iz Katalonije, koji se vrlo hrabro i izazovno sučeljava s vlastitim identitetima, u romanu “Vladar sjena” bavi se nečim što je trauma golemog broja ljudi iz naših krajeva. Ako ste imali djeda, strica ili ujaka u neprijateljskoj vojsci, ako je netko vaš skončao na Križnom putu ili na Bleiburgu, ako je kao oficir JNA ratovao 1991. u Hrvatskoj, ako jutrom pomislite da je netko vaš bio pravednik, a s večeri da je bio zločinac, “Vladara sjena” naprosto morate pročitati.

Miševi su stvorenja koja svijet grickaju, uporno i sa rubova. Zato miševi ni svijetu ni sebi ne naziru početak ili kraj i zato se o miševima mogu pripovijedati samo mrvice. Zamislite, na primjer, pripovijest o slonovima: epski troma i sveobuhatna, jasna kao visoki pogled iznad kljova koji pamti sve.

Sa miševima je drugačije: gric tamo, gric ovamo i miš je već zaboravio odakle dolazi i kud ide. I kako onda pripovijedati o miševima, stvorenjima iz uglova, iz sjenki, s rubova svjetova koje naseljavaju oni sa stanarskim pravima, koji onda postavljaju mišolovke i otrove?

N. je živio s ćaćom i materom u malenoj staroj kući napravljenoj od onog što se našlo iza onog rata. Radio je u željezari i na imanju. Nikad se nije oženio. 

U tvojoj su familiji N. i njegov ćaća bili čuveni upravo po tom životu u maloj poratnoj kućici. Dok su svi tvoji obarali staro i gradili novo, dizali zidove, pokrivali krovove, pobijali ograde i sprovodili elektriku, N. i njegov ćaća ispušili bi svečeri po cigar na starom neuglednom ganjku i onda se uvukli u ponjave pod bijednim krovom. 

Mogli su makar koliko većina – nisu izgleda, htjeli, i to je u narodu miševa izazivalo ljutnju; to usuđivanje da se život samo živi, da se ništa ne osvaja, da se na njega gleda sa trošnog ganjka, a nikad sa krova, preko novog crijepa.

Jednom su N-ovog ćaću pitali zašto je to tako i dokle njih dvojica, sad još u snazi, misle tako živjeti uprazno, bez gradnje i zidanja.

Pa je stari rekao da oni ne vide smisla u gradnji kad će “jopet bit rata”. 

I onda se to naširoko prepričavalo, uvijek sa smijehom, kao najoriginalnije pravdanje sopstvene lijenosti – pazi neće krov popravljat jer će ionako bit rata! 

Bile su to vedre godine u kojima je kukuruz jedro šumio, a šunke mirisale kad zazimi i kad su stare žene samo očima o nekim datumima progovarale o mrtvoj djeci po jamama – pa je zaista bio smiješan taj stari čovjek, lijenčina uludo ostarjela. Najgora budala je stara budala, pričali su.

Onda je došao rat, popadali su iznova crepovi i zidovi, podavile se u blatu ograde. Svi su napustili svoje kuće koje je neočekivanom brzinom pojela šuma. 

I N. je otišao u izbjeglištvo. Tamo je dobio rak, od sveg tog pušenja na starom ganjku, valjda, od nečeg je morao, medicina još ne priznaje da se rak dobija samo od jada.

Neko tvoj ga je pred sam kraj posjetio i vratio se iz tog posjeta sa zašutjelim očima. Tek poslije nekoliko dana je rekao da N. već danima samo leži, okrenut licem ka zidu sobe u izbjegličkom centru, širom otvorenih očiju. 

Ko bi znao šta je u tom duvaru vidio. Neki, koji o miševima ništa ne znaju, mudro zbore da ako gledajući u zid ne vidiš prozor, onda sigurno u njemu vidiš ogledalo.

N. je imao izbjegličku sahranu, a o takvim bi se sahranama, da je riječ o slonovima a ne o miševima, dali romani napisati.

Niko se nije sjetio starog ćaće koji nije zidao čekajući rat; sitnih ruganja i podbadanja. Svi su, uostalom, bili prezauzeti razmišljanjem o crijepu i miješalici za beton, čarobnoj spravi iz koje se stvaraju svjetovi.

Rijetki, poput N. i njegovog ćaće, izgleda znaju da je podjednako važno poznavati spravu iz koje se ruše. 

Tamo, iza zida, ona melje li melje.