Tamo, za neke ljude, davne 1998/99 godine objavljena je, po prvi put, moja priča naslova M.Š..

Priču su objavili vlasnici oglasnika PINK koji je izlazio u Mostaru, a ja ugledao njihov natječaj za kratku priču. Budući da su izlazili jednom mjesečno, onda je u konkurenciji bilo dvanaest priča, i dodjeljivale su se nagrade u novčanom iznosu, sada se ne sjećam kolikom.

Bavio sam se pisanjem poezije, do tada, jer me Kimeta Tarabar, nastavnica ondašnjeg sh/hs jezika u osnovnoj školi, kada sam joj donio na literarnu sekciju priču o mom djedu, pomnožila s nulom.

Moju fascinaciju djedom pokušao sam opisati na jednom i pol listu papira, jer djed je bio ljudeskara od dva metra, uvijek u odijelu, sa šeširom, prava lafčina, a onda se razbolio, smršavio, strah je bilo pogledati u njega. Zadnji susret s djedom bio je u dobojskoj bolnici, gdje je i umro. Umro je čovjek koji nikada na mene nije zagalamio, koji mi je uvijek kupovao lizala, koji je mojim roditeljima govorio:

– Ovaj mali će vam jebat mater. Sve konta i sve zna.

Danima sam poslije njegove smrti plakao, sam u sobi, da me nitko ne vidi. Otišla je moja podrška, moja autoritet i moja, iskrena, dječja ljubav prema tom čovjeku. Njemu sam bio posvetio, tu priču, koju sam donio na literarnu sekciju, pokazao je nastavnici Kimeti, ona je samo površno pogledala:

– Što će ti ovo? Kome još trebaju tužne priče? Nosi mi to! – da sam mogao, opalio bih je šakom po nosu. Povukao sam se kao mali psić kad gospodar galami na njega.

Od tada sam se ostavio pisanja priča, da bih tek, nakon više od dvadeset godina, napisao M.Š.

Kada je priča objavljena u oglasniku, preko reda, jer poslije su mi rekli kako je prije moje priče pristiglo njih desetak, te da nisam bio na redu za objavljivanje do iduće godine, ali su je vlasnici oglasnika prepoznali kao dobru i osvježavajuću za to vrijeme. Nekako je priča dospjela i do Radija Herceg-Bosne odakle su me pozvali u emisiju o kulturi. Emisija se, tada, emitirala nakon večernjeg dnevnika u 21 sat pa do 22 sata, a nakon toga se puštala glazba do ponoći. Međutim, emisija sa mnom, kao gostom, trajala je do 23 sata, iz jednostavnog razloga što je bilo telefonskih poziva slušatelja iz cijele BiH, ili barem s područja do kojih je dopirao signal Radija HB. Opušteno, uz pomoć priče M.Š., koja je potakla diskusiju i pozive, onda malo mojih stihova, malo nekog iskustva iz struke socijalnog radnika, razgovor je tekao, ni osjetio nisam protok vremena, voditeljica nije htjela kvariti ugođaj ni slušateljima ni meni. Poslije emisije mi je rekla da dugo prije mene nije bilo tako opuštene i dobre emisije i da će još, neko vrijeme, potrajati da se to ponovi.

Oglasnik PINK se ugasio nakon još jednog broja, proglašenje najbolje priče nije obavljeno, tako da je propao moj pokušaj uzeti neki novac na natječaju. Žena me zezala poslije kako sam ja za to kriv, jer da ja nisam poslao svoju priču, netko bi drugi dobio lovu.

Na neki čudan način, priču koja je lokalnog karaktera, koja obrađuje jedan moj životni događaj, jednu priču koju sam napisao za jednu noć, proslijedio sam u Zenicu, časopisu KRIJESNICA koji je izdavala ili hatica Hrvatska ili HKD Napredak, više se ne sjećam.

Ljudi u Zenici su objavili tu moju priču u jednom od svojih narednih brojeva, a da me nisu o tome obavijestili. Pokojnog brata su u Zenici pitali:

– Jel’ ti onaj Tomislav nešto u rodu? Dobra mu ona priča.

– Da, tako mi se zove brat. Koja priča? Kakva, gdje ste to vidjeli? – brat pojma nije imao da sam i napisao, a još manje da je objavljena.

Išao je po gradu i na jednom kiosku ugledao KRIJESNICU i kupio dva primjerka. Više ih nije ni bilo, tada, na tom kiosku. Jedan primjerak je dao našoj mami, a jedan je, po autobusu, poslao meni u Mostar.

Mati je priču pročitala, i mati k’o mati, odmah me pozvala telefonom:

– A, je li, klipane majkin, je li ono stvarno onako bilo? – suvišno je govoriti kako je poznavala M.Š., kako je s njom pila kavu, kako joj je M.Š. gledala u fildžan, kako su znale skupa zapaliti po cigaretu, jednostavno družiti se.

– Sve ti je ono fikcija – lagao sam majci, nisam htio da se nervira radi osoba koje više nisu među živima

Kontaktirao sam odgovorne u časopisu jer sam na prvom mjestu htio preuzeti još nekoliko primjeraka časopisa, naravno i uredno ih platiti, ali i da se raspitam za autorski honorar, jer priča je časopisu objavljena na pet stranica, a informacije koje sam imao su bile da se stranica plaća oko pedeset maraka.

– Kod nas autori koji prvi put objave svoje radove, ne dobivaju honorar, tek kasnije je to moguće.- dobio sam odgovor.

Naravno, časopisa više nema, a drugo objavljivanje mojih poslanih pjesama i priča nije se dogodilo. Moja žena me i tada zezala:

– Ne šalji više nikome! Vidiš da se gase, nakon tebe.

I hajde sada, prošlo je nekih 4-5 godina od tih događanja, kada sam s mojim bratom, sada pokojnim, šetao, jedne prilike Zenicom i susreo susjedu Ešefu, iz istog onog dvorišta o kojem sam pisao u priči M.Š.

– Dobar dan teta Ešefa. Kako ste? Kako su Fado i Nećko? – to su bili njezini sinovi s kojima sam skupa odrastao, s kojima sam igrao nogomet i sve druge igre u dvorištu, a ja pitam sretan što je vidim, nakon puno godina.

Ona me samo pogledala, onako, ispod oka i rekla:

– Ne prićam više s tobom – zabezeknut stanem i vidim da misli ozbiljno.

– Što teta Ešefa? Što sam vam uradio? Pa nismo se vidjeli ima sto godina. 

– Ne prićam s tobom – ponavlja ona i nastavlja – Što mene nisi metno u onu priću?

– Koju, pobogu? –  ja i dalje ne shvaćam.

– Što se praviš budala? Znaš ti dobro koju. M.Š., eto koju. – zinem i ostanem bez teksta.

Kako da objasnim teti Ešefi da ona nije bila dio tog događaja i te priče, ili kako ona kaže, priće. Bila je dio mog djetinjstva, kao i njezini sinovi, ali oni mogu biti dio neke nove priče, nikako M.Š. Ona je, već, nestala iz mog vidokruga, bez da mi je dala mogućnost objasniti joj poantu.

Stajala je tako priča kod mene sve dok je nisam poslao u časopis MOTRIŠTA Matice hrvatske Mostar, gdje je, također, objavljena. Postavljao sam je i na moj facebook profil. Davao sam je ljudima u mom okruženju na čitanje i pažljivo sam slušao primjedbe koje su imali, i pozitivne i negativne.

Priča je imala svoj život, lagan, ograničen, ali, ipak, čitana, što je, na koncu, i cilj svakoga tko nešto literarno stvara.

A onda, desi se preokret. Pošaljem je, i to dva puta, uvaženom književniku Miljenku Jergoviću da, ako želi i može, objavi priču na svom blogu Ajfelov most, naravno, ako zadovolji njegove standarde i koncepciju bloga. Tada se događa preokret. 

Priča ne samo da je objavljena, nego se i uvaženi Miljenko potrudio napisati par pohvalnih riječi o priči i autoru. Ubrzo zatim objavljena je i priča WINETOU. Počeli su se na Jergovićevoj facebook stranici javljati ljudi koji su pročitali priče, posebice M.Š., meni nepoznati, davati lajkove i pozitivno je komentirati, da sam bio iznenađen. Ali i razočaran.

Vidio sam tamo komentare i ljudi, iz mog okruženja, koje me poznaju osobno (Miljenka Jergovića ne poznajem osobno, samo preko romana i knjiga koje objavio, ne svih, naravno). Nekima sam, možda, i davao moje priče na čitanje, ali nisu našli za vrijedno dati mi komentar, izreći svoje mišljenje ili sugestije na moj rad. Onda, najednom, prateći Miljenkove portale i facebook imaju što reći. Te poznaju me, te dobar sam, te dobre su priče.

Shvaćam to kao potrebu ljudi da im netko poznat, moćan, s iskustvom, potvrdi ili negira stav koji već imaju.

U svakom slučaju hvala svima koji su objavili bilo koju moju napisanu riječ, ali i onima koji imali dovoljno vremena i strpljenja sve to i pročitati. Idemo dalje.  

Sve je počelo od jezera na gradskom trgu. Ipak stiže da pomisli: „Trg nije tako velik da se tu napravi jezero“, ali je galija već bila spremna da zaplovi. Crnokosa žena sa kojom  se držao za ruku, živnu i povuče ga ka brodu: – Ajde, dođi, požuri. 

Sunce se već uveliko popelo na nebo kada su zadihani i oznojeni, utrčali u galiju. Putnici su veselo otpozdravljali ljudima na keju, poneki istovremeno sa mobilnim na uvetu. Plovidba! Otvori se put ka nekoj mnogo većoj i dubljoj širi nego što je trg, većoj i od celog grada, a jezerce se pretvori u jezerište, ili bolje reći – more. Iznad njih, po nebu su kružili raspevani galebovi, što je u njemu podstaklo neku takoreći iskonsku radost: „Koliko je super na brodu! I na javi, i u snu!“. I ona je uživala u pirkanju podnevnog morskog vetrića sa galebovima, na palubi, mašući rukama uz glasan smeh, čak povlačeći ga za ruku da je zavrti u krug. Onda su se oslonili na ogradu i zagrljeni, gledali dole u penu iza brodskog propelera, dok bi se njena lanena bela košulja s vremena na vreme zaviorila na vetru. 

Ali je brod, otkako je završio svoj planirani obilazak (zar nije moglo duže, duže?!), rešio da se vrati u pristanište. 

“Pa ovo nije onaj isti trg sa koga smo pošli”, pomisli, ali ne stiže da odgovori, jer se odjednom, odnekud stvori kofer sa točkićima do njihovih nogu. – Da požurimo, čekaju nas da stignemo na svečanost – ona ponovo upotrebi glagol „požuriti“, mada je on želeo da joj kaže kako bi bilo bolje da malo predahnu, možda da na nekoliko sati odu do „Private“, njihovog omiljenog hotela i da bi bilo dobro da produže ovaj divni mediteranski ugođaj, čak je smislio i jednu dodatnu, nežnu rečenicu, „kao deca smo se tolko grlili i bili grljeni, a kao odrasli nemamo vremena za to“, ali ništa od toga nije uspeo da izusti. Već su žurili ka gradskoj Skupštini, sa koferom čiji su točkići troparali pločnikom. Bio je skoro siguran da su stigli u neki drugi grad, ali to kao da nije bilo važno. Žuto-narančasta Skupština, sa vatreno bronzanom kupolom koja je nadvisivala ostale gradske kuće kao okruglo svetleće ostrvo, i koja je ličila na italijanski Duomo, a očigledno nije bila katedrala, sa zastavama koje su se viorile zakačene na fasadi namećući svoju svetovnu, državničku važnost, sa otvorenim masivnim drvenim kapijama i crvenim tepihom koji je preko ulaznоg stepeništa produžavao  unutra, kao svečana staza što je vodila ka dugoj, veoma dugoj Sali, oivičenoj visokim prozorima do pola prekrivenim teškim bordo zavesama.  

Kada su ušli u salu, ona je već bila puna žena i muškaraca, većinom već posedalih, a nekolicina je još tražila mesta, zagledajući brojeve stolica i upoređujući ih sa listićima u svojim rukama. – Eto, stigosmo bezglasno na vreme – pokuša da se našali dok su se kretali sredinom sale po tepihu koji je prigušivao kotrljanje točkića na koferu, ali se ona brzim korakom uputi ka prvim redovima gledališta.

– Srce, ne uzbuđuj se toliko – razneženo će – uradićemo što treba. Ali ona očigledno nije imala vreme za kolebanje, dok su prilazili čelu sale, videlo se da je tamo podignuta bina sa izduženim stolom od tamnog hrastovog drveta za kojim su sedela petorica, ozbiljnih lica i opuštenih tela. A ispred njih, bronzana statueta krilatog Pegaza. – Članovi žirija  – obavesti ga ona, mnogo tiše od komentara jedne visoke devojke u skupoj crnoj haljini bez rukava čiji se glas izdvoji iz žagora publike: – Eno ga, laureat! Mahinalno joj uzvrati osmehom, shvatajući da je on ipak planiran za specijalnog učesnika ove svečanosti. – Izgleda, očekuju me – ponovi za sebe, uz izvestan osećaj važnosti,  ali se žena, bez da odgovori, zaustavi zajedno sa koferom na točkiće, e tu sam, četvrti red desno, izjavi ugledavši jednu praznu stolicu, očigledno rezervisanu za nju, brzo ga zagrli uz poljubac u obraz, sve će biti u redu, ohrabri ga i sa koferčićem se uvuče na svoje mesto. Za kratko, ostade sam, usred prepune sale dok ga saveznički žagor ne pogura prema bini. 

Kad se našao tamo, okrenut mnogobrojnoj publici, od siline gledališta za tren mu se zavrte u glavi, kao da je na otvorenom moru, ali ne onom sa voljenom ženom na sunčanoj šetnji, već  onom drugom, sa prevelikim talasima koji opasno bacaju brod kao orahovu ljusku. 

Tada (možda zbog prevelikog uzbuđenja) pričini mu se da se na suprotnom kraju sale, kod ulaza, nešto pokrenu. Nešto veliko. I to je počelo da se kreće, da se klati simetrično, levo pa desno po tepihu, pravo prema bini, dugim koracima i labavim zamasima ruku. „Lutka li je, šta li je to?”, pomisli za čas, ali, kako se stvorenje približavalo, lako i vešto za tako duge noge, sve je više ličilo na veliku marionetu, rukovođenu nevidljivim koncima, mnogo veću od predsedavajućeg i članova žirija, dominantna i zastrašujuća spodoba koja se kretala prema njemu. „Ako me zgazi, zdrobiće me!“, zabrinu se, ali Bigmen se zaustavi pred njim, pogleda ga sa visine plavim, kao staklo neprobojnim očima, hladno ga odmeri… glatko lice mu nije bilo od drveta, nego, Bože moj, sa pravom zategnutom ljudskom kožom! 

U međuvremenu, sa Bigmenovom pojavom u Sali, publika koja se do tada smireno raspoređivala, odjednom se poremeti, kao uznemireno stado, razdvoji se na delove, uz nepovezan žagor i međusobne oštre gestikulacije. Neki su poustajali sa stolica, čuli su se energični povici: – Šta se to dešava?! Ko je ovo?!. Primeti da je i žena takođe ustala sa svog mesta u četvrtom redu i šalje mu odande nervozne znake. Ali pred visokom figurom ovog stvorenja mogao je da joj odgovori samo mimikom, šireći dlanove u čudu. 

Onda se Veliki, nimalo uznemiren, okrenu publici i dozvoli joj još desetak sekundi da se smiri, pa im se obrati: – Drage gospođe i gospodo, poštovani predsedniče i članovi žirija (mada je ostao leđima okrenut njima): – Oprostite mi što sam ovako na prečac prekinuo vaš, kako da je nazovem (mala pauza) miting. 

Glas, za razliku od lika i odeće – visok bariton, može se reći metalan, „kao kod Čipole, Manovog mađioničara“, pomisli, iako po običaju, odmah dopuni bryopletu misao: „ali Čipola je Italijan, mnogo niži, sa brkovima nakalaisanim crnom mašću, a ovaj…“.  Bigmen produži ramnomerno svoj govor: – Dozvolite da napomenem da se ovde radi o ozbiljnom propustu. Ja, kao građanin, dugujem vam iskreno izvinjenje zbog moje zakasnele reakcije, ali ponoviću, upravo kao građanin podrazumevam dužno poštovanje prema komisiji (još uvek sa leđima prema njima) da bi imali dovoljno vremena da postignu naglašeno usoglašavanje  među svojim kriterijumima, te sam tek sada rešio da se nadovežem i reagujem na vašu odluku. Govorimo o nečemu što se po sebi razume, zar ne? 

Publika u iščekivanju, kao da ju je tih nekoliko rečenica Velikog Čoveka zaćutalo. A on govori nadmoćno, što je očigledno uticalo na ljude koji su ga slušali: – Ovu visoku nagradu treba da zasluži čovek koji se svojom ličnošću i delom suštinski ugradio u tkivo našeg nacionalnog poverenja! – tu je Bigmen podigao desnu ruku visoko i zamahao njome (prilično zastrašujuće s obzirom na njegovu veličinu), dajući još veći zalet svojim rečima: – U ovom hramu naše samobitnosti i opstanka okupili smo se da predamo orden, hoću reći nagradu za književnost, što se po sebi razume, ali i za neizmerni doprinos koji je nagrađena ličnost ugradila u našu kolektivnu sudbinu. 

U sali zavlada muk, čak i on, skriven u senci ogromnog govornika, napeto dočeka njegove sledeće reči: – Nego, hajde da se vratim na suštinski razlog za ovo moje obraćanje. Ja ne mogu da dozvolim da ovako visoko nacionalno priznanje mimoiđe onog koji ga zaista zaslužuje. Onaj ko i srce i dušu (tu položi svoj veliki dlan na grudi) daje bezrezervno za svoju otadzbinu! 

Publika otpoče sa tapšanjem. Prvo pojedinačno, ubrzo sve glasnije. U mnoštvu eksitiranih tapšalaca, žena mu se učini nekako zatečeno, što joj baš i nije bilo svojstveno, sa zbunjenim poluosmehom, okružena takoreći navijačkom podrškom koju je publika zdušno upućivala Bigmenu. A on, Veliki, sačeka da se aplauz  stiša, i pritom meko, samouvereno spuštajući ruku, izgovori: – Čovek koga ćete odabrati da bude nagrađen je čovek kojim ćete se ponositi. Sve po meri i zasluzi… Ali pitanje je… ko će to biti?! – Bigmen tu podiže glas, i svoju desnicu: – Ko?! 

– Vi!! – prepozna glas zgodne devojke u crnoj haljini. – Vi!! Vi!! – prihvatiše i drugi. Odnekud pritrča predsednik žirija koji se dotle nije ni video iza dominantne Bigmenove figure, držeći obema rukama krilatu figurinu. Sav oznojen i izgužvan, poče nešto da kazuje, ali zbog sveprisutnog aplauza ništa se nije čulo, nego se vidi samo kako otvara i zatvara usta kako riba na suvom. Pri uručivanju Pegaza Bigmenu, morao je da izdigne svoje debelo telo u izgužvanom odelu, podižući se na prste, dok su mu kapi znoja vidljivo orosile čelo, kao uplašenom kepecu pred dzinom. Pomisli kako u očima Bigmena ovaj takozvani predsednik žirija liči na karikaturu, ali to Bigmen ne ispolji nego sav ozbiljan, dostojanstveno prihvati figurinu i zahvali se, onda je pažljivo položi na tamni hrastov sto. 

Tada primeti voljenu ženu sa koferom na točkiće kako se izvlači iz ustalasane gomile dajući mu očajničke znake da siđe sa bine. 

Ali njemu se nije silazilo: „Ostaću još malo. Interesantno mi je“, pomisli, a Bigmenu, kao da mu je pročitao misli, licem (ljudskim!) se raširi srdačan osmeh, sagnu se i zagrli ga. Njegovi ogromni topli dlanovi obgrliše ga zaštitnički i nežno. I prepusti se, kao da se namah vratio u nemirne dane detinjstva kada je u snenim zagrljajimasamo dodir bio dovoljan da se zaboravi komplikovana stvarnost…  

Erich Kästner: Emil i detektivi, Nolit, Beograd 1931.

Jednog popodneva, početkom svibnja, u antikvarijatu Biblos u Palmotićevoj, na gomili još uvijek nepregledanih knjiga iz neke upravo otkupljene zagrebačke kućne biblioteke ugledam prvo naše izdanje knjige Ericha Kästnera “Emil i detektivi”. Objavljena kod beogradskoga Nolita, a u prijevodu Gustava Krkleca, dvije godine po izlasku njemačkoga originala iz 1929, knjiga me vukla da je kupim. Kao što me, uostalom, vuku sva predratna izdanja ovoga nakladnika, pa ih i kupujem ukoliko trgovac ne postavi bezobrazno visoku cijenu. Razlozi za ludovanje postoje: jer Nolitove su knjige iz tog doba u svakom pogledu, oblikovnom, uredničkom i prijevodnom, među vrhuncima južnoslavenske nakladničke povijesti. Svaka ta knjiga je zasebni artefakt, umjetnina poput slike i skulpture, a Kästner što ga pronalazim u Biblosu u savršenom je stanju, nedirnut, nečitan, a devedeset je toj knjizi godina. Srećom, Biblos je dobro mjesto, cijena povoljna, tako da kupujem “Emila i detektive”.

Nisam bibliofil, knjige mi, ipak, služe za čitanje. Ali događa mi se, eto, da zbog njihova izgleda, materijala od kojeg su načinjeni i zbog nekih izvanredno lijepih fontova u knjižnome bloku, kupujem stare knjige, koje onda ne čitam. I to zato što u pravilu imam nova izdanja istih tih knjiga. A čitalac sam prilično grub, pa bih staru knjigu svojim čitanjem mogao povrijediti ili, ne daj Bože, uništiti. Knjige stare kao što stare i njihovi pisci, papir biva krt i loman, popušta ljepilo u hrptu, rašiva se uvez. Čitanje ranjava knjigu, pa je bolje čitati ovu novu, u knjiškom i grafičkom smislu uglavnom bezvrijednu konfekciju, otisnutu na lošem papiru, koji će se, za razliku od starih Nolitovih izdanja, pretvoriti u prah.

Ali “Emila i detektive” nemam u novijim izdanjima. A najednom mi se čita ta dječja knjiga, koju sam – s oduševljenjem – više puta pročitao u četvrtom razredu osmoljetke. To će, dakle, biti prije četrdeset i šest godina. Sjećam li se ičega? Da, naravno. I tako vrlo pažljivo, kao da se rukujem s davno umrlim svecem, otvaram Kästnerovu knjigu, ali samo dopola, tako da mogu čitati, ali da ne ranjavam hrbat.

Ovakva je priča. Emil Tišbajn – pisat ćemo ga fonetski, jer je tako u ovom izdanju – frizerkin sin, đak realke, dvanaestogodišnjak, iz Najštata putuje u posjet baki u Berlin. Nosi joj sto dvadeset maraka, što ih je mama za nju uštedjela. I kao za nevolju Emil zaspe u kupeu, taman da ga izdžepari gospodin u krutom šeširu, Grundajs je rekao da se zove. Tek probuđen, istrčava na peron velikoga grada, i to na čuvenom kolodvoru Zoo, premda je trebao izaći na Fridrihovoj ulici, i daje se u potjeru za Grundajsom. Namah se sprijatelji s nekim berlinskim klincima, s kojima stupa u pravu malu, dobro organiziranu, a savršeno napisanu, policijsku akciju, koja će proslaviti ovaj roman i njezina pisca, i duboko obilježiti dugi niz uglavnom dječačkih generacija. Meni, koji nikad nisam osjetio pravi čar žanrovske literature, “Emil i detektivi” zauvijek će, vjerojatno, ostati omiljeni kriminalistički roman.

Pouka o dobru i o pravdi kojom je na kraju, ipak, obilježen roman “Emil i detektivi” danas vjerojatno djeluje pomalo naivno. Ali atmosfera velegrada, zvuk i miris Berlina, koja me je kao dječaka u romanu tako privlačila, jednako snažno djeluje i danas. Gustav Krklec knjigu je preveo srpskom ekavicom, i taj će njegov prijevod kasnije, u izdanjima zagrebačke Mladosti, u čuvenoj biblioteci Vjeverica, biti prepjevan na hrvatsku ijekavicu. Ne znam je li sam prevoditelj u tom prepjevu sudjelovao, ali njegov izvornik djeluje neusporedivo moćno.

Među detaljima koje sam nekim čudom svih ovih godina pamtio, ili sam ih se čitajući prisjećao, kao da iz dubine duše ispirem zlato sjećanja, ironična je pouka sa samog kraja romana: “‘Novac treba uvek slati samo poštanskom uputnicom’, progunđa baka i zakrešta kao limena kutija.” 

Genijalni grafički oblikovatelj ove knjige, urednik i suvlasnik Nolita Pavle Bihaly, Židov i komunist, strijeljan je od Nijemaca u srpnju 1941. Autor ilustracija u knjizi, rođen u židovskoj, češko-njemačkoj obitelji, Walter Trier, uspijeva krajem 1936. pobjeći iz Njemačke. Čuven po ilustracijama Kästnerovih knjiga, za britansko ministarstvo informiranja smišlja, crta i dizajnira letak “Nacistički njemački u 20 lekcija”, kojim je s visine zasipana Njemačka, ne bi li se Nijemci informirali o stvarnom, a izgubljenom značenju riječi svoga jezika.

Erich Kästner: Tonček i Točkica, Znanje, Zagreb 2011.

Ovaj roman još u moje je doba među djecom bivao popularniji od “Emila i detektiva”. Razlog jednostavan: nije to bio roman samo za dječake, nego još i više za djevojčice. Meni je bio manje drag, jer nije bio onako dobro napisan. Kao što ni nastavak pripovijesti o Emilu Tišbajnu, naslova “Emil i tri blizanca”, nije bio ravan prvoj knjizi. Obradovalo me je kada sam, upisavši naslov ove knjige u Google, otkrio da u Zagrebu postoji Frizerski salon za djecu Tonček i Točkica. Vjerojatno ne postoji nijedan frizerski salon za odrasle, kao ni uslužni obrt svejedno koje vrste, recimo kavana, restoran, prenoćište, koji bi imao naziv po nekom književnom djelu.

Marcel Reich-Ranicki: Moj život

Ova knjiga, na žalost, nikad nije prevedena na hrvatski, ali potražite je na srpskom, engleskom, ili na jeziku na kojem je napisana, na njemačkom. Reich-Ranicki bio je strah i trepet njemačke književne kritike, ili njemačke književnosti općenito. Pisce je uskrsavao ili sahranjivao. Strog, tvrdoglav i genijalan, ovaj rođeni Poljak, naravno Židov, nakon što je preživio koncentracijski logor odabrao je njemačku književnost kao jedinu svoju domovinu. S rijetkom je nježnošću i krajnjom blagonaklonošću u svojoj memoarskoj knjizi “Moj život” pisao o Erichu Kästneru. Čitajte Kästnerove knjige za djecu, pa ćete shvatiti zašto.

JOSIP GUNČEVIĆ – INDEKS ZABRANJENIH KNJIGA

Mostar, Hrvatska tiskara F.P. 1924. Svezak XIX i XX, Cijena 14 din.

Dodajem iz unutrašnje druge stranice: SAVREMENA PITANJA, Vjersko-znanstvena rasprava za naobražene krugove.

„Uredba je katoličke Crkve o zabranjivanju opasnih knjiga tako stara kao i sama Crkva, ali je indeks kao imenični popis pojedinih pogibeljnih djela mnogo mlađi. 

U prvo su doba krišćanstva običavali opasne knjige spaljivati. Pa kako su to bili rukopisi, bila je isključena opasnost, da će se moći nakon spaljivanja rukopisa opet do njega doći. Kad je izumljena štampa, postala je opasnost veća. Nije koristilo knjige spaljivati, kad se nije moglo do sviju istisaka doći. Zato se moralo odustati od ovoga fizičkog sprječavanja čitati zločeste knjige (spaljivanja), nego je valjalo obvezati u savjesti katoličke vjernike, da se čuvaju zločestih knjiga. Da vjernici uzmognu raspoznati zločeste knjige od dobrih, morala im je Crkva upravo kao kažiprstom pokazati, da znadu, što ne smiju čitati…

Prvi su indeksi potekli od svjetovne vlasti u 16. stoljeću. U god. 1526. izdaju Karlo V. i Hernrik VIII. popise zabranjenih knjiga, a Crkva tek 1559.

Proučavanje same ustanove o cenzuri i zabrani knjiga daje najbolji dokaz materinske skrbi katoličke Crkve prema svojim vjernicima. Crkveni su indeksi bili uvijek razboritiji od svjetovnih. I danas je crkveni indeks mnogo blaži i razložitiji od ma kojega državnog indeksa.“

Josip Gunčević, „Uvod u Indeks“

Udaljiću se sada malo od knjige koja umjesto da bude zaboravljena, jer je Indeks zvanično katolička Crkva ukinula 1966. godine. U suštini širi se gotovo na sve domene ljudskog stvaranja, ali ulogu crkve i države preuzimaju „svjesni“ građani, grupe izvan zvaničnih vlasti koje malo po malo diktiraju svoje radikalne ideje vlastima. Umjesto oslobađanja čovjeka na njega se spuštaju sve širi krugovi zabrana. 

Većina starijih čitalaca pamti vrijeme zabrana, cenzura, pa i hapšenja pisaca. U našoj socijalističkoj domovini sa ljudskim licem, kako je s ponosom nazivana, bdjelo se nad „zločestim“ knjigama ali i njihovim „zločestim piscima“. Knjige su povlačene sa tržišta a zločesti pisci završavali su ili na robiji ili samo u izolaciji, kao kužni putnici. 

Bila je obaveza izdavača da od svakog izdanja knjige dostavi po jedan primjerak u sud. Ne, dakle, u biblioteku, kao legal depozit, što mi prevodimo kao obavezan primjerak, koji ide u magacin da se čuva kao državno blago. To je bilo teško objasniti našim izdavačima, oni su uglavnom tražili da im se obavezni primjerci plate. A institucija obaveznog primjerka postoji od vremena kardinala RIšeljea. Legalni depozit bio je pamćenje države i naroda. Od svega toga, izgleda, ostao je samo narod.

Sedamdesetih godina, bio sam tek zakoračio u svijet izdavaštva, formirajući Izdavačku djelatnost u banjalučkom „Glasu“. Ali, ne lezi vraže, Nenad Radanović mi ponudi rukopis „Antologije poslijeratne priče u Bosni i Hercegovini“, što sam prihvatio sa zadovoljstvom, a Savjet je odobrio u cjelini izdavački plan. Tako je odštampana i navedena Antologija. I tu počinju tajno i javno opanjkavanje te knjige, jer je u njoj bila priča Đure Damjanovića „Golimjesto“. Širio se glas da je ta priča usmjerena protiv tadašnjeg predsjednika Skupštine Opštine Banjaluka, čije danas beznačajno ime neću spominjati. Sazvan je Savjet Izdavačke djelatnosti i knjiga je iskritikovana, ali ne od svih. Naročito je bio protivnik te priče jedan član Savjeta, a podržao ga je i generalni direktor „Glasa“. Solomonsko rješenje, knjigu treba poslati kao sekundarnu sirovinu u „Incel“ da se uništi. Neće biti niko proganjan, sud s tim nema nikakve veze, ovo je odluka izdavača koji na taj način pokazuje svoju budnost. Nije pomoglo ni moje pozivanje na značajnu nagradu „Isidora Sekulić“, knjizi priča „Magla u rukama“ u kojoj je objavljena antologijska priča „Golimjesto“. Protiv te ludosti javili su se tada mnogi poznati pisci, uključujući Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Iako od mene nije tražena ostavka, ja sam je podnio i vratio se u Poljoprivrednu školu kao profesor matematike. 

Istorija naših zabrana uglavnom je poznata. Od vremena  „Jeretičke priče“, Branka Ćopića“, koju je iskritikovao lično drug Tito, preko mnogo opasnijih osuda Đilasovih knjiga, do „Vunenih vremena“ Gojka Đoga. Zanimljivo je da je jedan od najžešćih kritičara Branka Ćopića bio lično Milovan Đilas, koji je, inače, na duši nosio brojne zločine. Zbog njegove kritike Isidora Seliuć je uništila drugi dio svoje „Knjige o Njegošu“. Ali ne treba zaboraviti ni „Magnum crimen“ Viktora Novaka, koja nikada nije zvanično zabranjena, ali je uglavnom osuđena od strane crkvenih krugova koji su vjernicima naložili da gdje god mogu uzmu tu knjiga i da je unište. To nije bilo nigdje obnarodovano, ali time stižemo gotovo do kraja ovog teksta o „Indeksu zabranjenih knjiga“, koji smo tek počeli, a u koji bi bila uvrštena sigurno i navedena knjiga Viktora Novaka. 

Kraja zabranama nema, pa ćemu se vratiti ovoj zanimljivoj knjizi. 

Autor prvo iznosi povijest Indeksa, koristeći dva mjesta iz Jevađelja, koja jevanđelista Matej pripisuju Spasitelju. Tu vidimo način interpretacije svetog teksta onako kako odgovara Crkvi kao instituciji. „Katolicima je bilo zabranjeno čitati pokvarene knjige već onda, kada je Spasitelj upozorio svoje sljedbenike: „Čuvajte se lažnih proroka, koji dolaze k vama u odijelu ovčjem, a unutra su vuci grabežljivci“. (Mt.7, 15) I još: „I ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se više bojte onoga, koji može i dušu i tijelo baciti u pakao“ (Mt. 10, 28). U „propovijedi Sv. Pavla u Efezu „mnogi sabraše knjige i spališe ih pred svima; i proračunavši nađoše da su vrijedile u novcu pedeset tisuća dinara“ (Dj. ap. 19, 19). Nažalost to su bile filozofske knjige koje će kasnije Arapi plaćati zlatom. Tako to ide do cara Konstantina, koji je naredio da se spali knjiga koju su osudile crkvene vlasti (Socrates. Hist. eccl. knjiga 1. pogl 6).  Od tog vremena dolazi do tijesne saradnje Crkve i svjetovne vlasti. Uskoro će oni koji su bili proganjani postati progonioci, pa će ubiti u Aleksandriji matematičarku i bibliotekarku Hipatiju, spalivši mnoge dragocjene rukopise iz čuvene biblioteke od koje je ostalo veoma malo vrijednih papirusa. Kasnije će se tvrditi da su to uradili Arapi, kada su zauzeli Aleksandriju u sedmom vijeku. Tada čuvene biblioteke više nije ni bilo. 

Prve osude knjiga i ljudi kretale su se oko onih koji su stvarali različite hrišćanske sekte, ali su kažnjavani i svi oni koji su čitali Talmud i razne knjige „demonskoga misticizma, vračanja, nekromantije, zazivanja duhova. „Prvi spis (katalog) zabranjenih knjiga (libri non recipiendi) nalazi se u „Dekretum Gelesianum“, koji je uvršten u „Decretum Gratiani“,  potječe iz godine 496. Sadržaje ove knjige: apokrifna djela apostola Andrije, Filipa, Petra, Tome; apokrifna evanđelja: Jude, Tadeja, Tome, Barnabe, Bartolomeja, Andrije…“

Pronalskom štamparstva, počinje pomama za „zločestim“ ili „pokvarenim“ knjigama jer to pada u vrijeme podjela u samoj katoličkoj crkvi. Protestanti se služe novim metodom koji može da odštampa tako brzo knjige u mnogo primjeraka da ih se više ne može sve spaliti. Crkva se dosjetila i počela da pravi svoje spiskove zabranjenih knjiga, idući iz krajnosti u krajnost. Papa Pavle IV naredio je da se izda prvi zvanični popis zabranjenih knjiga 1558, da bi ga revidirao i izdao pod svojim imenom 1557. Od tog vremena Indeks postaje značajna institucija unutar Vatikana. Izdanje Indeksa na kojeg se oslanja i ovaj o kome pišemo datira iz 1922. Autor citira Leona XIII:  „…da su rimske pape uvijek o tome vodili brigu, da krive nauke i pokvareno ćudoređe, tu dvostruku nesreću i propast država, koja se obično rađa i  širi zlim knjigama, od ljudskoga društva odbija. I taj njihov trud nije ostao bez ploda, doklegod je kod uprave državne određivao vječni zakon, što se ima zapovjediti a što zabraniti i dok se državni vladari sa duhovnima bili istoga mišljenja.“ 

U drugom poglavlju, autor piše o Indeksu u istočno-pravoslaavnoj crkvi. Pošto su sve do devetog vijeka obje hrišćanske crkve bile skupa, boreći se jednako protiv krivovjerja, nikakvi posebni indeksi tu nisu bili potrebni da se nešto zabrani. Tek će u devetom, a naročito desetom vijeku biti objavljeni spiskovi zabranjenih knjiga. Naročito je bio važan „Indeks Nikona Crnogorca“ koji je bio objavljen u njegovom djelu „Taktilon“, a koji, kako piše Gunčević: „temelj je i rasadište svih slovensko-ruskih izdanja. On je pisan grčki, pak je brzo izdan u izdanju bugarskom, poslije ruskom i napokon srpskom (XVI. stoljeće)…Kolijevka je istočne sistematski obrađene bogoslovije Rusija. Mitropolit kijevski Petar Mogila (1596-1647.) sustavno obrađuje u knjizi Orthodoksos homologia (Pravoslavno ispovijedanje) nauku pravoslavne crkve, koji je i danas temelj vjerovanja u cjelokupnoj istočnoj crkvi. Isti pisac izdaje i popis crkvenih zapovijedi…U najstarijem tekstu tih Mogilinih zapovijedi glasi peta ovako: peta zapovijed zapovijeda da ljudi, nevješti u Sv. Pismu i nauci, ne čitaju knjige koje su napisali krivovjerci, ne slušaju njihovog bogohulnog učenja, ne upuštaju se s njima u razgovor, ne stupaju s njima u nikakav saobraćaj…“ 

Sve ove crkvene zapovijedi, kojih je bilo deset na našem prostoru spominje prvi put 1727. godine mitropolit Mojsija Petrović, a one Mogiline arhimandrit Jovan Rajić 1774. Na osnovu toga je sinod u Karlovcima 1774. godine izdao pod sedmom zapovijedi da „jeretičke knjige ne čitati“. Šta Gunčević zamjera ovoj zapovijedi?  Da „manjka zabrana nećudorednih knjiga, (koje bi mogle biti zabranjene naravnim pravom) i tačna oznaka za pojam  jeretičkih knjiga. Istočni patrijarhe i sinodi zapustili su, da zapovijed o zabrani pogibeljnih knjiga izvedu u svim konsekvencijama, ali je indeks ipak svojina i istočno-pravoslavne crkve.“

Ovdje je Gunčević propustio da kaže kako je obrenovićevska Srbija uz pomoć Crkve zabranjivala djela koja nisu odgovarala ni Crkvi ni državi. Tako je Pelagićeva knjiga „Narodna prava ili Naše neodložne potrebe“, koja je bila vezana za čuvenu zaječarsku pobunu 1883. godine, po naredbi mitropolita spaljena u Beogradu na Slaviji 8. marta 1890. godine. Beogradska slobodna štampa uporedila je ovaj čin sa srednjovjekovnom španskom inkvizicijom. Zaista, to je bilo prvo zvanično spaljivanje jedne knjige na našem prostoru. Pelagić će uskoro biti i zatvoren, odakle neće izaći živ. To je zapravo bila suština tadašnjih, jednako kao i današnjih zabrana knjiga i njihovih autora. Najčuveniji pisac tog vremena, Lav Nikolajevič Tolstoj bio je izopšen iz Ruske pravoslavne crkve. Zato se ne treba čuditi najvećem sovjetskom diktatoru, Staljinu, što je pobio najviše intelektualaca, posebno pjesnika, nego bilo koji diktator u istoriji novog doba. 

Gunčević detaljno izlaže koje se knjige i zašto zaboranjuju, jednako one koje zadiru u crkvenu dogmatiku, kao i ostale, one „zločeste“ ili „pokvarene“. Zatim slijedi popis zabranjenih knjiga od 1600. do 1800 godine, a poslije tog datuma uključene su i one knjige koje su „osuđene“. To je zaista zanimljiv popis. Dominiraju, dakle knjige koje zvanična katolička Crkva, što znači Vatikan, ne prihvata kao lektiru svojih vjernika, nego na njih baca anatemu. Pored njih tu su i knjige publicstike i beletristike koje vrijeđaju javni moral. Nas danas zanimaju svjetovne knjige, mada je zanimljivo da se na ovom spisku nalaze i sva djela Bleza Paskala, vjerovatno samo stoga što je bio blizak jansenistima, a ima bar desetak knjiga vezanih za Jansenijusa koje su zabranjene. Ali Paskalova privrženost vjeri je bila tako moćna i ubjedljiva da je njegovim odstranjivanjem počinjena unutrašnja greška. Ali takvih je „grešaka“ u ovom Indeksu mnogo, jer je sam Indeks greška. 

Dobar dio Indeksa sačinjavaju objašnjenja načina na koji se Indeks stvara, na koga se odnosi a ko ima prava da se koristi zabranjenim knjigama u naučne svrhe. 

Pogledajmo sad neka djela, nama poznata, i njihove autore, popisane abecednim redom, date etimološki, neke s prevodom djela, neke bez prevoda, pa ću ja unijeti neke prevode da bi se prepoznao autor. U zagradi je godina kada je djelo došlo na indeks. 

Balzak, „sve ljubavne pripovijetke (1841, 1842, 1864),

Bergson, Henri, uglavnom sva djela, posebno „Stvaralačka evolucija“ (1914)

Bruno, Đordano: Sva djela (1600)

D‘Alambert, Jean Le Rond: Enciklopedija (1759), Razna literarna djela (1767)

D‘Annunzio, Gabriele: Sve ljubavne pripovijetke (1911), Sva dramska djela (1911), Izabrana proza (1911)

Descartes, Renatus (Rene): Rana djela (1663), potom 1720.

Didrot: već navedena Enciklopedija.

Dumas, Alexandre Stariji: Sve ljubavne pripovijetke (1863).

Dumas, Alexandre Mlađi: Sve ljubavne pripovijetke, Pitanja razvoda (1880).

Feydeau, Ernest: Sve ljubavne pripovijesti (1864).

Flaubert, Gustave: Madam Bovari (1884), Salambo (1864).

Foscolo, Ugo: Ilustrovana Danteova Komedija.

France, Anatole: Sva djela (1922).

Heine, Heinrich: O Njemačkoj (1836), Slike sa putovanja (1836), O Francuskoj (1836), Nove pjesme (1845).

Hobbes, Tomas: Sve djela (1703).

Hugo, Victor: Notre-Dame de Paris (1834), Jadnici (1864).

Hume, David: Sva djela (1827).

Kant, Immanuel: Kritika čistog uma (1827).

La Fontain, Jean de: Priče i novele u stihovima (1804).

Lamartine, Alphonse de: Jocelyn, épisode (1836), Uspomene, impresije, misli i krajolici tokom putovanja na Orijent (1832-1833, 1836), Pad anđela (1838).

Larousse, Pierre: Grand dictionnaire universel du XIX vijeka (1860).

Loche, John: Esej o ljudskom razumijevanju (1734), Fragmenti iz jedne engleske knjige (1734),obje je lično papa stavio na indeks. 

Maeterlinck, Maurice: Sva djela (1914).

Mill, John Stuart: Načela političke ekonomije (1856).

Montaigne, Michel de: Eseji (1676).

Montesquieu, Charles de Second de: O duhu zakona (1751), Persijska pisma (1762)

Pascal, Blaise: Misli, sa bilješkama gospodina Voltera (1789), Pisma u provinciju (1657).

Proudhon, Pierre-Joseph: Sva djela (1852).

Rousseau, Jean-Jaques: Gotovo sva njegova djela (1762, 1766, 1806m 1867).

Sand, George: Sva ljubavna djela (1863)

Spinoza, Benedictus: Posthumna djela (1690), Teološko-politički traktat (1679).

Stendhal, Henri Beyle de: Sve ljubavne priče (1864).

Sterne, Laurence: Sentimentalno putovanje (1819).

Taine, Hippolyte-Adolphe: Istorija engleske književnosti (1866).

Voltaire, François Marie Arouet: Sva njegova djela, uključujući i djela drugih pisaca koje je on pripremio za štampu (od 1752.  do 1804.)

Zola, Emile: Sva djela (1898).  

Mi znamo, ako želimo da znamo, da se knjige zabranju i danas, na raznim stranama svijeta. Znam da su se i u ovom ratu spaljivale, bacale u otpad. Ali knjiga više nije tako opasna. Naravno, ona nikada nije bila opasna. Opasni su bili ljudi koji su imali vlast. U Sjedinjenim američkim državama biblioteke u južnim državama imaju svoje indekse još uvijek. U njima ni Fokner nije bio omiljen pisac. Američka bibliotečka asocijacija (ALA) skoro pa svake godine diskutuje o tome. Zanimljivo je da se nekada popularne knjige, poput „Čiča Tomine kolibe“ sklanjaju s polica. Nije im drag ni Džek London. Dovodi se u pitanje i „Tom Sojer“. U vrijeme Makartijevog ludila i progona stradale su mnoge knjige i njihovi autori. 

Priča o Salmanu Ruždiju, čija je glava bila ucijenjena od strane ajatolaha Homeinija, zbog njegovog romana „Satanski stihovi“, najbolji je pokazatelj čovjekove bijede. Dok je bio u izgnanstvu, Homeini je uživao podršku i zaštitu demokrratske Francuske. Znamo šta je sve bilo kasnije. Kada je ta fetva donesena, na knjižari u Banjaluci, osvanuo je grafit: „Ruždi laže“. Moć koju i dalje imaju diktatori i vjerski poglavari proteže se i na knjige i na časopise. Znamo, takođe, kako su postradala francuska humoristička glasila. Samo što negdje zbog knjige ubijaju autore, a drugdje sklanjaju knjige s polica i bacaju ih u otpad. Mržnja koja tinja u svijetu primordijalna je. Ništa tu ne može ovih dana da pomogne ni Dostojevski, koji je svoj grijeh odrobijao unaprijed. Valjda mu je to pomoglo da stvori svoje genijalno djelo.  Indeks se danas stvara ad hoc i prenosi se bilo usmeno, bilo putem moćnih medija. Kao i mržnja.  

Pogovor knjizi Hajke, psovke i ostalo: dosije o napadima na Žene u crnom (Beograd: Žene u crnom, 2022.)

Donositelji loših vijesti nikada nisu bili omiljeni. To u još većoj mjeri važi za one koji su zajedno s lošim vijestima donosili i zahtjev zajednici da se preispita i da prihvati svoj dio odgovornosti za zla koja su se pojavila ili će se tek pojaviti.

A u posebno velikoj mjeri to važi za donositeljice loših vijesti. Magijska moć koja se u narodnim vjerovanjima pripisivala ženama (racionalno objašnjiva time što žene stvaraju život) u kombinaciji s patrijarhalnom neravnotežom moći rezultirala je proganjanjima onih žena koje su na bilo koji način iskakale iz patrijarhalnih obrazaca: najpoznatiji oblik takve represije nad ženama očitovao se u višestoljetnom progonu vještica, koje se na zapadu Evrope proteglo do 18. stoljeća, a na Balkanu i do 19. stoljeća.

Evropska civilizacija zna za represiju nad iznimnim ženama od samih svojih tamnih početaka: Trojanski rat obilježava i lik Kasandre, donositeljice loših vijesti. Linija represije seže od nje (kćeri Prijamove i Hekabine, koja je predvidjela propast Troje te bila proglašena ludom, a nakon ostvarenja njezinog proročanstva i okrutno kažnjena), pa sve do Hanne Arendt (optužene čak i za antisemitizam) i, da uzmemo u obzir i ovdašnje prilike, „vještica iz Rija“ (koje su denuncirale zločinačku prirodu balkanskih nacionalizama, da bi bile optužene kao izdajnice hrvatskih nacionalnih interesa). Patrijarhalno ustrojena zajednica (a onda na osebujan način i zajednica obilježena truležom patrijarhata) ne trpi žene koje donose loše vijesti i pozivaju zajednicu da se sabere i preuzme svoju odgovornost za zlo koje se zbilo, zbiva ili će se tek zbiti. Takve tradicionalno definiranim rodnim ulogama neposlušne žene postaju predmetom sumnjičenja, prezira, mržnje i represije.

Ako sve ovo što je rečeno imamo u vidu, onda bi moralo postati jasno da represija nad Ženama u crnom, o kojoj svjedoči knjiga Hajke, psovke i ostalo, nije ništa novo u historiji naše civilizacije (a ta se civilizacija u tom pogledu nipošto ne razlikuje od drugih patrijarhatom obilježenih tradicija i civilizacija).

Što su to Žene u crnom učinile i što to čine da su na sebe navukle nevolje o kojima je u ovoj knjizi riječ?

Od samog početka djelovanja (godine 1991. koja se, nipošto slučajno, podudara s godinom u kojoj su počeli ratovi što su doveli do raspada bivše zajedničke države) one su počele unositi nemir u zajednicu, koja je trebala biti homogenizirana na nacionalnom konsenzusu stvaranja Velike Srbije. I koja je to u značajnoj mjeri i bila! Sjetimo se samo cvijeća kojim su ispraćivani tenkovi Jugoslavenske narodne armije (koja je upravo prestajala biti jugoslavenskom) na putu za Vukovar!

Nasuprot konsenzusu zasnovanom na militarističkoj nacionalnoj suverenosti, Žene u crnom su javno osporavale šablone rodne, rodbinske i etničke normativnosti. Umjesto da – kako je to u patrijarhalnoj zajednici red – oplakuju isključivo svoje žrtve, žrtve vlastite zajednice, one su iskazivale političku nepokornost time što su iskazivale (i sve do danas) iskazuju žaljenje za svim žrtvama, posebno za onima koji su postali žrtvama zahvaljujući aktivnostima usmjerenima na stvaranje Velike Srbije, dakle za žrtvama koje bi po normiranom nacionalnom konsenzusu trebale biti ili zanemarene ili proglašene kolateralnom štetom na putu oživotvorenja nacionalnog projekta („svi Srbi u jednoj državi“, „Karlobag-Karlovac-Virovitica“, „Srbija do Tokija“).

One su, nadalje, uspostavljale mreže komemorativne solidarnosti i prijateljstva sa zajednicama onih „drugih“, sa zajednicama koje je nacionalni konsenzus označio kao neprijateljske, kao i sa skupinama „drugačijih“ u vlastitoj zajednici, postajući tako i same drugačije, izdajnice i neprijateljice te zajednice, one koje narušavaju jedinstvo i priželjkivanu sabornost srpskog nacionalnog bića. Nasuprot onih koji stvaraju i održavaju takvo jedinstvo (a to su redom: „nacionalno svjesna inteligencija“, neostaljinistički i neokvislinški politički akteri, klerofašistički krugovi, ali i obični muškarci i žene koji su podlegli medijski posredovanom uspostavljanju nacionalnog konsenzusa), Žene u crnom subverzivno razaraju to jedinstvo. Ženama u crnom nije oprošteno i ne oprašta se što su tim narušavanjem sabornosti unijele razdor u zajednicu i što, poput Kasandre, upozoravaju na zlo koje dolazi a koje se ne želi vidjeti i s kojim se ne želi suočiti, upozoravaju na nužnost suočavanja sa zlom i zločinima počinjenima u ime vlastite zajednice („Ne u moje ime!“, „Ne dajmo se prevariti od naših, ali ni od onih drugih!“).

Kao što je u svojoj knjizi Borbena žalost to lijepo sistematizirala Athena Athanasiou, Žene u crnom su uspostavile antitezu nekrofilnoj militarističkoj kulturi smrti, uzdrmale temelje žalovanja na kojima počiva podobnost žene kao majke u nacionalistički ustrojenoj zajednici, žaleći nepodobne, druge i drugačije, a to znači: žaleći neprijateljske žrtve i njihove majke, žene, sestre, kćeri; Žene u crnom su izgradile saveze s onima koji su denuncirani kao suvišni i nepotrebni, te su nadmašile puko humanitarnu dimenziju aktivnosti time što su je nadopunile kritičkom emotivnošću i aktivnom uzajamnošću. Ženama u crnom ne oprašta se ni ustrajavanje na tradicijama antifašizma i na vjerovanju da su oni u Jugoslaviji neostvareni potencijali multikulturnog suživota i dalje prisutni i da je moguće živjeti s onu stranu etnonacionalističke čistoće i fiksnosti zadanih identiteta i uloga. Ne može im se, konačno, oprostiti ni aktivna podrška pobunjenicima protiv rata, dezerterima i prigovaračima savjesti.

Njihovo zauzimanje javnih prostora mora izazivati otpor onih koji ustrajavaju na onom već spominjanom nacionalnom konsenzusu i na homogeniziranoj sabornosti. Unoseći u zajednicu drugost, one nailaze na odbojnost protagonista homogenizacije, a budući da su ti protagonisti nositelji moći i vlasti, ta se odbojnost pretvara u komplementarnu represiju državnih i nedržavnih aktera: represiju nad Ženama u crnom vrše organi koji se nalaze pod (formalnom ili neformalnom) kontrolom državog aparata, ali i onaj dio društva koji je podlegao sirenskom zovu utvare nacionalne zajednice.

Poziv na kolektivnu odgovornost uznemirava sve one koji bi najradije zaboravili nedavnu prošlost obilježenu zločinima počinjenima i s naše strane (ili čak prvenstveno s naše strane), a još više one koji su skloni relativiziranju tih zločina ili ih pak opravdavaju, smatrajući njihove protagoniste nacionalnim herojima. A na pitanje hoće li taj poziv pasti na plodno tlo ili će biti ugušen velom ignoriranja odgovor će dati budućnost. No, jedno je sigurno: samo ona zajednica koja prihvati taj poziv te se suoči s mračnim stranama svoje prošlosti i svoje sadašnjosti ima šansu da preživi. Drugima je zajamčena sudbina Troje.

Kraljeve, kraljevi, paževi, gnomi i ptice rajske,
Je li boja cimetova ili pak ciklama bl’jeda?
Oslobađa strah se iz ostave k’o iz pupka majke,
Ordija čedomorna uskrsava čovjeka iz geta?

I izgubljeni mesija, kredom dopisan do boga,
Na krstu se batrga u nedogledi mita zgonjen,
Pitam: ima li boje kad oči stonu u san smoga
I federvajs se utisne u zid koji je znojen
Ledenom suzom bitanginom i brzim obaračem,
Bajkom koja ne traje, al’ niko kraj joj nikad ne ču,
Rukom još i ledenijom koja zid od zida krade –
Kad nestane golubova u varoši Drohobiču?

Gledam ih s tavanice – to pršti eros, tatski hrle jugu
U hladni smiraj Novog sv’jeta – tanatičnome demijurgu.

Serhij Plohi, Černobil. Povijest jedne tragedije (2018)

Serhija smo Plohija upoznali kao autora jedne od najintrigantnijih povijesti Ukrajine, knjige Kapija Europe. Pored tog kapitalnog i sveobuhvatnog pregleda Plohi se bavi i ispisivanjem povijesti mikro-događaja koji su ostavili neizbrisiv trag u svijesti kako pojedinaca tako i čitavih kolektiva – osobito svojom tragičnom snagom sposobnom za generiranje trauma. Jedan je od takvih događaja nedvojbeno katastrofa koja se 26.4.1986. zbila u atomskoj elektrani u ukrajinskome gradu Černobilu. Oko nje Plohi plete priču koju se djelomice može čitati i kao najnapetiji triler. No ona nije samo to. Ono što je izdiže iznad uspjele publicistike jest pogled povjesničara sposoban da obuhvatno izvještava o sociološkim, političkim, psihološkim – u jednu riječ ljudskim elementima koji priču čine onim što jest: zakazivanje kontrolnih društvenih struktura uvjetovano nerealnim ekonomskim očekivanjima ideologijom zadojenih vlastodržaca, herojsku borbu pojedinaca, isprva nesvjesnih da je ono što se odvija pred njihovim očima dotada neslućena kataklizma, nakraju juristička nepravda učinjena u procesu traženja žrtvenih jaraca, ali i dalekosežne posljedice po samu državu u kojoj se nesreća zbila. Pa pođimo redom.

Iz Plohijevih temeljitih istraživanja zasnovanih na izjavama svjedoka, arhivskom radu, uvidu u dokumente kao i pregledu tiskanih i drugih medija (u Sovjetskom Savezu i na Zapadu) sklapa se integralna slika jednog u svakom pogledu epohalnog zbivanja. Knjiga je konstruirana kronološki, njezina dramaturgija slijedi ključnu riječ iz podnaslova – tragedija. Vještom gradnjom u uvodnome se poglavlju progovara o izvještajima o prvim sumnjivim mjerenjima radioaktivnosti koji ne dolaze iz Sovjetskog Saveza već iz Švedske. Time se želi ukazati na dvije stvari: opasnost kojoj je izložena cijela Europa i neodgovorno prikrivanje istine u postupku tipičnom za sovjetske vlasti – bez obzira na to tko se nalazio na njihovome čelu, navodno liberalni Gorbačov ili aparatčici tipa Brežnjeva. Nakon tog prologa slijedi istinska priča o katastrofi, u kojoj se pojavljuju živi ljudi njezini akteri, protagonisti i žrtve. Prije svega rukovodioci same atomske centrale, njihovi suradnici i, ponajprije, vatrogasci koji su bili prvi na mjestu nesreće i bili izloženi najžešćem zračenju – što je dovelo i do neposredne smrti njih dvadeset devetorice.

Plohiju je važno rekonstruirati biografije onih koji su se našli u situaciji u kojoj je preuzimanje odgovornosti bilo neminovno. Tako upoznajemo direktora Černobila Viktora Brjuhanova, glavnog inženjera Nikolaja Fomina (njih dvojica bit će glavnooptuženi u procesu koji će se voditi zbog nesreće), ili njegov zamjenik Anatolij Diatlov. Tu su i vatrogasci, ponajprije Volodimir Pravik čija je junačka smrt predočena u jednoj od najdirljivijih mikro priča Plohijeve knjige. Na drugoj se strani nalaze negativni junaci čiji su nesposobnost i oportunizam na odlučujući način doprinijeli katastrofalnome razvoju situacije. Plohi u tu kategoriju prije svega svrstava rukovodeće partijske kadrove čija je nekompetencija, u njegovome predstavljanju, gotovo zastrašujuća. Dva su osobito prominentna negativna junaka te tragične priče šef ukrajinske Komunističke partije Volodimir Ščerbicki i republički ministar energetike Anatolij Maiorec. Nasuprot njima nalaze se tri ekstremno važne ličnosti u procjeni čije je uloge Plohi daleko diferenciraniji i kojima posvećuje puno više mjesta. To su Jefim Slavski i Anatolij Aleksandrov. Titula prvoga bila je ministar za izgradnju srednjih strojeva, iza kojeg se tajanstvenog naziva krio tajni plan stvaranje sovjetskih atomskih reaktora koji se postupno kretao od vojnog prema civilnom korištenju atomske energije. Drugi je bio najugledniji sovjetski fizičar, akademik, direktor Kurčatovljevoga instituta i kreator upravo onog tipa reaktora koji je eksplodirao u Černobilu. Njih su dvojica do posljednjega trenutka, braneći sebe i svoj znanstveni ugled, poricali da bi do nesreće moglo doći zbog greške u konstrukciji. Njima se suprotstavio Valerij Legasov, designirani nasljednik Aleksandrova, koji je zbog svoje iskrenosti i otvorenoga pristupa, degradiran i, nakraju, doslovce otjeran u samoubojstvo. Plohi na ovaj način čini povijest pripoviješću, on se ne libi upotrebe dramatskih elemenata kako bi je predočio u svoj njezinoj tragičnosti kao ulančavanje niza nesretnih odluka, nesposobnosti jednih i ignoriranju sposobnosti drugih aktera.

Pri tome je važno naglasiti da Plohi ne dovodi u pitanje glavni razlog same eksplozije, a to je nedvojbeno nestručno provedena proba isključivanja reaktora. No ostaje i činjenica da je neuspjeh probe bio u dobroj mjeri ovisan i o greškama u konstrukciji samoga reaktora. Nju se u ovoj knjizi ne zanemaruje – takvo što bi bilo proturječno povjesničarskome etosu i zavjetu istinitosti koje Plohi ne zanemaruje. Još jedan bitan kritički element čine i pretjerivanja u izvještajima kolportiranim u zapadnome tisku – osobito ona koja se odnose na broj žrtava i njegovo besmisleno uvećavanje. I taj je segment priče izložen jasnoj i nepristranoj kritici. 

Izvorna priča, pak, posjeduje i nastavak. Tek je eksplozija reaktora u Černobilu i reakcija centralne vlasti (kako političke, tako i znanstvene i gospodarske) u Moskvi na nju ukazala kolika je ovisnost Kijeva od tih institucija. Ta je svijest dovela do porasta samosvijesti. U Ukrajini su nastali prvi ekološki pokreti u Sovjetskom Savezu. Iz njih je nastalo i poimanje nužnosti o vlastitome putu koji će u budućnosti zemlju učiniti otpornijom prema izazovima takve vrsti. Od ekologije prema političkoj volji za samoopredjeljenjem – bio je to dugačak i trnovit put. Ako je černobilska nuklearna katastrofa u sebi imala išta dobroga, bila je to spoznaja da se samo autohtonim i autonomnim strukturama može izboriti protiv arogancije, zanemarivanja i oholosti navodne više vrijednosti. Koliko je cijena takvoga otpora skupa pokazuje i današnja situacija u Ukrajini, zemlji kojoj se iznova iz centralistički organiziranih struktura moći pokušava oduzeti pravo na samostalnost – pod kojom se podrazumijeva i pravo na samostalno mišljenje i djelovanje. Učeći od Serhija Plohija čitateljstvo može sagledati nevjerojatnu mjeru isprepletenosti različitih socijalnih faktora koji agiraju u jednome okružju. Odijeliti pozitivne od negativnih posao je koji se kod nas zove odvajanjem žita od kukolja. Suvremena Ukrajina u ovim danima vodi tu tešku borbu. Pomoći joj možemo i tako što širimo vlastite spoznaje o njoj.            

Ivan Lovrenović: Pripadati i ne pripadati, Ex libris, Rijeka 2021.

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.) bosanskohrvatski je esejist, romanopisac i kroničar, nekadašnji urednik u jednoj od najuglednijih onodobnih jugoslavenskih nakladničkih kuća, te nesumnjivo najupućeniji sugovornik u svakom današnjem razgovoru o Bosni i Hercegovini, njezinoj budućnosti, sudbinama i identitetima njezinih ljudi. Kada bi u hrvatskoj javnosti doista postojalo zanimanje za položaj bosanskohercegovačkih Hrvata i za funkcionaliziranje zemlje u kojoj žive i koja im, kao i drugim dvama narodima, pripada, Lovrenović bi danas bio cijenjeni komentator najuglednijih hrvatskih novina, kojemu bi se priređivale specijalne emisije na HTV-u, kad god valja artikulirati ili barem utišati blebetanja vodećih hrvatskih političara na bosanske teme. Kako tako nije, i kako je i svaka briga Zagreba oko Bosne i bosanskih Hrvata već trideset godina lažna, samo što se forma laži transformira u skladu sa smjenjivanjem hrvatskih poglavica i promjenama hrvatskog položaja u Europi i svijetu, tako valja uvijek iznova ponavljati tko je Ivan Lovrenović, zašto je Bosna i Hercegovina Hrvatskoj važna, tko su, gdje žive i što rade bosanski Hrvati…

Knjiga “Pripadati i ne pripadati”, objavljena krajem 2021. kod riječkog Ex Librisa, istodobno jedna je moguća kulturna povijest Bosne i Hercegovine, izložena i ispripovijedana kroz nekoliko markantnih orijentacijskih tema i figura, bosanski kulturno-identitetski bedeker za upućene i neupućene, te diskretna Lovrenovićeva bosanska autobiografija. Knjiga je dijelom nastala fragmentiranjem i montažom nekih ranijih njegovih tekstova, ali u biti je nova i za vrlo pomnjive Lovrenovićeve čitatelje. U njoj je, gotovo do savršenstva, autor razvio umijeće ispisivanja bosanske i bosanskohrvatske početnice, koja se usput transformira tako što se u skladu s promjenama globalnih i lokalnih političkih prilika pomiče kut gledanja, mijenja se rakurs, ali bit ostaje ista. Svaka Lovrenovićeva knjiga o Bosni, tako i ova, snažan je čin autorefleksije, ogledavanja u vlastitoj sudbini, osobne i općenarodne samospoznaje. Kada bi pisac doista mogao biti glas jedne zemlje i njezina naroda, Bosna i Hercegovina bi, zahvaljujući Lovrenovićevim knjigama, bila velika zemlja po snažnoj svijesti o sebi, svojoj prošlosti i svim svojim krivnjama, odgovornostima i samoranjavanjima.

U prvom dijelu knjige “Pripadati i ne pripadati”, naslovljenom “Rub kao dom”, pisac se bavi bosanskim kulturno-religijskim obrascima. U tekstu “Bosanska soteriologija”, recimo, pripovijeda o tome kako je izgledala vjerska svakodnevica ljudi koji su pripadali različitim, međusobno sukobljenim, religijama i vjerskim ustanovama. Valja pročitati: da se izbjegnu iritantni stereotipi o harmoničnom svijetu sačinjenom od sve samih međusobnih komšijskih božićnih i bajramskih dragosti, ali i da se izbjegnu isti takvi, samo suprotni, stereotipi o vječno zaraćenom i mržnjom ispunjenom svijetu vječno zaraćenih vjerskih ustanova.

U drugom dijelu, naslova “Koji Buenos Aires”, riječ je o načinima na koji posljedice Drugoga svjetskog rata utječu na bosanske živote, načine mišljenja i djelovanja. Autor se bavi kompleksom i mitom Bleiburga, ali i nacionalističkom hajkom koja se, tobože u ime antifašizma, svibnja 2020. vodila iz bosanskohercegovačkog PEN kluba, te iz dijela sarajevskih medija. Tu su i tekstovi o pjesniku Iliji Jakovljeviću, jasenovačkom mučeniku, žrtvi komunističkog terora, građaninu i vjerojatno najpouzdanijem svjedoku ustaškog divljaštva i pogube hrvatskoga nacionalizma, te o ratnom dnevniku fra Josipa Markušića, jednog od posljednjih u nizu velikih povijesnih figura među bosanskim franjevcima, onom koji je svoju zajednicu, Crkvu, te što je najvažnije – svoj puk, nakon 1945. pokušao izvesti iz povijesne krivnje na slobodu.

U trećemu dijelu, nazvanom “Tema Andrić” Lovrenović piše o Bosni najvećega njezinog pisca, ali i o tome kako se u njegovom djelu, te u načinu na koji to djelo nacionalisti principijelno diskvalificiraju i odbijaju, ogleda sadašnjica njegove zemlje. Andrić je pisac sve Bosne, svih njezinih obrazaca, identiteta, naroda…

Knjiga “Pripadati i ne pripadati” dragocjena je u ova zla doba svijeta, kao književna umjetnina i kao uputstvo za djelovanje.

Telefonski imenik

Jedna je od temeljnih knjiga civilizacije fiksnih telefona, kojoj su se, iz nekog čudnog razloga, ljudi obično rugali, ironizirali je. Kada bi netko imao savršen pjevački sluh i maniru, govorilo bi se da tako pjeva da bi bio u stanju otpjevati i telefonski imenik. S pojavom mobilnih telefona, ili još malo ranije, telefonski imenici, obično vrlo debele knjige velikog formata, s mnoštvom reklama između blokova s imenima i brojevima, prestali su se izdavati. Danas, te knjige dragocjene su kao vrela socio-kulturnih podataka o stanovništvu grada u jednoj epohi. Stari telefonski imenik temeljni je roman o gradu. Šteta što je postojao običaj da se stari imenik baca nakon što se novi unese u kuću.

Red vožnje

U vrijeme Jugoslavije redovito su se, svake godine, tiskali redovi vožnje Jugoslavenskih željeznica, knjižice mekih korica i manjeg formata, ali u dobrom uvezu i, u bolja vremena, od vrlo tankog, biblijskog papira. Te knjige sadržavale su rasporede kretanja vlakova, koji su sadržavali vrijeme dolaska i polaska, kao i nazive svih međustanica, s planiranim vremenima polaska za svaku od njih. Za razliku od telefonskog imenika, kojem su se ljudi rugali, red vožnje bio je predmet neizrečenog divljenja. Matematički savršeno ustrojen sustav i najbolja knjiga o vremenu koju je ljudski um uspio sastaviti i ispisati. Kada se Jugoslavija raspala, mreža željeznica toliko se smanjila da bi i najtanja knjižica bila predebela za red vožnje Hrvatskih željeznica. Danas, s neproglašenim slomom putničkog željezničkog prometa u nas, hrvatski željeznički red vožnje cjelokupan staje na jedan list papira.

Ispred Vojne bolnice
Na dijelu ulice između brijačnice
I samoposluge
Juna devedeset druge
Snajperista sa Zlatišta
pogodio je, dok je trčala,
Salkunu Aganović u taban.

Na tom dijelu ceste
Gledano sa Zlatišta
Između nišana i ljudi 
pogled mu nije zaklanjalo ništa.

Na jednoj nozi
Do kapije bolnice
Salkuna je doskakutala
I tu od samog straha pala.

I danas kad tim dijelom ulice prođe
prihiti
I kos pogled baci na Zlatište
A onda sve do kapije bolnice
Nahramljuje na onoj davno izliječenoj nozi
Ponavljajući kao da je sama u cijelom gradu:
Allahu pomozi, Allahu pomozi…

S kruhom pod rukom prelazi most po kojem danju i noću pucaju snajperisti. Osvajači medalja sa svjetskih prvenstava u streljaštvu, muškarci i žene ledenih srca, osvetnici i očajnici, pucali su na svakoga tko bi naišao, i ubijali, ravno u srce ili u glavu.

Jedino na njega, mršavog šezdesetogodišnjaka, sijedih brčića, u sivom kancelarijskom odijelu, s dvije šarene štipalice na nogavicama, dok uspravan, s kruhom pod rukom, lagano pedalira na drugu stranu, svakoga dana oko pola četiri, ne opali nitko.

Strah, praznovjerica, kako pucati u biciklista s kruhom pod rukom, ili dojam da taj čovjek nije iz ovoga vremena, i da se ne može pucati u prošlost ili u neko paralelno vrijeme, što god od toga bilo, ostaje da već dva i pol mjeseca, drugoga ratnog ljeta, prelazi on most, posjećuje dementnu sestru, u strahu je da će ga ona zaboraviti, a pod rukom mu maketa kruha, načinjena od stiropora. Uzeo ju je još prvoga mjeseca rata iz razbijenog izloga pekarnice. Znao je da će nečemu poslužiti.

A što će stiroporna vekna u izlogu ako u pekarnici više nema kruha.