Živjela je u maloj kući kraj rijeke, stotinjak metara udaljenoj od kuće moje tetke kojoj sam, za vrijeme školovanja u gradu, često dolazio. Sagrađena od bukovih direka i ljeskove čatme i oblijepljena limskom pržinom, Nurijina kućica je čučala na niskoj podzidi od kamenih ploča. Prozori su bili mali, četvrtasti i po cijeli dan otvoreni. Tiha kao užjak, rijeka je dolazila niz boljhaninsku ravan, provlačila se između rasovskih vrtova i pod Huzovom baštom ulijevala u Lim. Ispod prozora čatmaruše bilo je nekoliko širokih jazeva iz kojih su Rasovci odnosili pijesak, sitan kao toz. U tim vodenim trbusima, bosa i golokraka djeca lovila su ribice. 

Nurija je imala mnogo braće i sestara. Bila su to lijepa i napredna djeca. U maloj kući, sa hajatom prema putu, vrilo je kao u košnici. Po cijeli dan tu se ulazilo i izlazilo. U vrtu iza kuće nadirao je kukuruz kao gora, a između snažnih stabljika šarenjele su se krupne, krastave tikve. Kad pripekne, Nurijina majka Arifa otkine širok list i njime k’o čadorom zakloni tikvu, kao da je od očiju krije. 

Arifa je bila snažna i vazda nasmijana. Živjela je bez žurbe, ali nikad neuposlena. Nijeste je mogli sresti bez njenih dugačkih, sjajnih igala sa crvenim đinđusima na krajevima, igala kojima je neprestano hvatala bijelu, beskonačno dugu nit. Spremala se za zimu. 

Oca Smaja, u plavom radničkom odijelu, svakoga dana sem nedjelje mogli ste sresti u ulici od nikoljačkog mosta do pijace. Oko podne spusti kolica ukraj parka, sjedne na klupu pod starim orahom i odmota zavežljaj. I tako svaki dan. 

Nurija je završila osnovnu, dalje nije mogla. Tanak radnički džep mogao je školovati tek svako treće. Često se dešavalo, ne znam da li slučajno, da se zajedno uputimo iz grada. I baš jednom dok smo se tako vraćali širokom rasovskom džadom, ona započe: 

– Slušaj, reći ću ti nešto važno. 

Nenavikao na ovakav ton u njenom glasu, okrenuh se prema gradu kao da me neko otud zovnu, a grad, oivičen blještavilom Lima i velikim kamenim hatulama k’o polomljenim vilicama, porumenio pod tek upaljenim svjetlima kao sazrio čir. 

– Ona – reče joj ime – zaljubila se u tebe, a kad djevojka voli, znaj, to je kao da gori lučevina.  

U tom se iza jedne blage krivine začuše kopite i ispred sijenom natovarenog konja, izbi čovjek. Ispod dviju ogromnih bala fiktale su noge kao močuge. Glava koja je jedva virila iz tovara bila je raspolovljena bijelom crtom od sredine čela prema nozdrvama. Čovjek pred konjem mirisaše na polje duhana. Cigara mu zalijepljena za donju usnu, pa kao da mu svitac bješe sletio na usta. Sklonili smo se ukraj, ali, iako put bješe širok, nijesmo uspjeli izbjeći onaj dražesni dodir sasušene trave i opijajući miris planinskih cvjetova. 

Rastali smo se na kraju voćnjaka. Ona je otišla u svoju čatmarušu, ja – tetki Fati i tetku Mahu, šaljivdžiji kakvog ne bješe u cijelom Rasovu, na gornji sprat njihove kuće, odakle ću svunoć, pritisnut nesanicom, pogledivati u bašte okupane mjesečinom, kroz koje je promicala Boljhaninska rijeka, u kojoj se nemirno prevrtao mjesec. 
 
*** 
 
Istoga ljeta dogodila se tragedija: jednoga tihog julskog dana, kad je na rasovskoj ravnici sunce ležalo kao ćilim, utopiše se Nurijina sestra Ramija i njihov amidžić Rafet, koji bješe tek završio konobarsku školu i tih dana trebao na posao. Omamljena bjelasastim ribama koje su, ošamućene otrovima iz beranske fabrike celuloze, plutale nizvodno kao ljesa, Ramija se obrela u opasnom vrtlogu. Vidjevši da se našla u vodenom svrdlu, gdje su joj posljednji zamakli pramenovi duge kose, Rafet je skočio za njom. Osim sitnih staklenastih mjehurića u kojim su izašle njihove duše, ništa se drugo nije vratilo iz dubine. I kad se zeleno platno smirilo, a sitni mjehurići otplovili niz Lim, planula je obala. Narod je izbezumljen dotrčavao do vode i pred tom smrtonosnom branom zastajao kao okamenjen, bespomoćno gledajući u veliku zelenu plahtu što se lagano gipkala pod vrelim julskim suncem. Dolje duboko u svojim kamenim čeljustima, Lim je čvrsto držao Ramiju i Rafeta. 

Vijest se za tili čas pronijela Rasovom, pa kad je došla do Nurije, ona je prvo zatvorila oči i čvrsto stisnula majku Arifu, skoro joj dah predvojila. Preko usana joj se navukao plav obruč, a onda je pobijeljela i pala. Zalivali su je vodom, šamarali je i ona bi dolazila sebi ali bi opet padala. 

Maloljetnog Aliju, mlađeg Rafetovog brata, vijest je zatekla na putu u njegovom rodnom selu, iznad kojeg se dizala visoka hrastova šuma. Istoga časa sinuo je naprijed, pa se kao sumanut vratio nazad, sve dok se i on nije srušio na put i upomoć mu pristigao komšija Bajo Radović, koji bješe izašao iz svog mlina pokraj puta, da se protegne i odmori od tutnjave vodeničkog kamena, pa ugledao kako dijete posrće i poletio mu…

 Od tog kobnog jula Nurija je mrzela Lim i sve rijeke na svijetu. Grozila se kao da je njihovim koritima proticala krv. Od tada, klela se Ramijinom dušom i rijetko izlazila iz kuće. 
 
*** 
 
Ostatak ljeta prošao je u tuzi za utopljenima. Iz Nurijinih očiju iščezla je  radost, a duge crne kose izgubile sjaj. U njen kućerak kraj rijeke uselila se tuga i progutala joj osmijeh. Danima je plakala. Sve rjeđe smo se viđali, a i kad bismo se sreli ona je šutjela ili pominjala Ramiju. Ništa drugo za nju nije postojalo.

Jedne večeri stajao sam ispred tetkine kuće i uživao u neponovljivoj noći rane jeseni: žarkocrven mjesec prosuo se po okolišu, cijedeći svoje zrake kroz orahove grane što su padale u vodu, u kojoj su se srebrenkaste pastrmke caklile kao žarovnice. Svojim praskavim glasovima zrikavci su slagali sa svih strana, a gore visoko u vrhovima Vlaha odliježe jedan tanak, umilan glas. Žena koja je imala običaj da otvori prozor i kroz mjesečinu pusti svoju pjesmu i te noći je zapjevala.  

Nurija izviri napolje.  

– Kako lijepo mirišu kadife – veli kao za sebe i zaćuta. 

Nijesam se pomjerio s mjesta. Zaustavio sam dah i tako želio svu ljepotu i mirise ove čarobne noći prepustiti njoj. 
 
*** 

 A onda je, jednog proljećnog dana, u sami sumrak, gore u mom planinskom selu Sipanju poštar Ramo donio plavi koverat u kojem je bio poziv na moje ime. Svratio kod Alja u prodavnicu, zadržao se i odocnio, pa je tek uz prve lampe, podobro pripit, stigao u našu kuću. Na papiru je bilo lijepo odštampano, pisaćom mašinom, ime grada, broj vojne pošte i datum javljanja u kasarnu. Sviju nas je u kući obuzela nekakva tajna radost i, pošto sam bio najstariji od četvoro braće, dotad nepoznat osjećaj ponosa, mada sam sutradan, na vodi, zatekao majku kako plače dok se tanak mlaz Rajevače ulijevao u crvenu testiju. 

Služio sam u kraju gdje se umjesto djevojaka sreću bivolice, gdje su dani topli a noći studene, gdje se zemlja rasteže kao žvakaća guma i gdje milicija do kasno u noć juri zaprege zbog saobraćajne nediscipline. Seljaci su bili tvrdoglavi i nijesu vješali fenjere ozada, a to je po državnim propisima bila obaveza.  

Ljubav tu bješe zabranjena, ali sam opet, u jarugama uz prugu, često zaticao žive kamare. Pruga je vodila kroz široka pšenična polja, kuda sam svaki dan, po zadatku, često i pješke, odlazio u mjesto Belaćevac, šest kilometara udaljeno od kasarne, gdje sam na tamošnjoj željezničkoj stanici popisivao cisterne u kojima se dovozilo gorivo za mlazne avione na vojnom aerodromu Slatina. 

Nedaleko od Belaćevca, na kraju širokih polja, bješe smještena industrijska varošica i kad bismo pogledali sa prozora spavaonice, sretali su nas sivi stubovi fabričkih dimnjaka iz kojih su vječito kuljali otrovnožuti oblaci i lijepili se za krovove kuća, dajući im žućkastosivu boju. Zbog toga niko u okolini nije sadio kupus. 
 
***  
 
Bilo je oko podne kada sam vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan je bio vruć kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam uskim puteljkom kroz Mahovu baštu, jedva čekajući da stignem svojoj tetki. Jabuke, obisle na tankim granama kalemaca, pucaju od jedrine.  

Na onom istom mjestu gdje sam se prvi put sastao sa djevojkom S. – skoturala se velika šarka. Zraci joj se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena. Opazi me pa se brzo odmota i nestade kroz travu, ostavljajući za sobom jezivo šuštanje od kojeg mi se čak i danas podiže kosa na glavi.  

Na širokim jazevima ispod čatmaruše, bosa i golokraka djeca bezbrižno hvataju ribice varajući ih crvićima vezanim na kraju dugih slamki. Prije nego sam zakoračio na drven mostić, napravljen od dvije neuglačene daske, jedna ženska prilika minu stazicom između kukuruznih stabljika i nesta za ćošak Smajove čatmaruše. Bježeći od mog pogleda odnijela je tanak repić napravljen od ostatka neopale kose. 

Bika Bisa, koja se upravo spuštala niz vanjske stepenice velike tetkine kuće, raširi staračke ruke skorušene kože i još jednom ponovi da ne žali što nema sinove kad ima ovakve unuke, sinove njenih kćeri. Slabo je čula pa razveza šamiju i otkri uši. Zagrlivši se s njom govorio sam u te žive mikrofone trudeći se da me što bolje razumije. 

– Gdje je Maho? – pitam je.  

– Otišao je na put, čak u Irak; evo mjesec sastavio. Djeca su na Limu. Strah me, sine moj – Lim je k’o vuk. Fata je kod Mahije; sa’će, samo što nije. Koliko je to sati? 

Kazah joj i smogoh snage da priupitam za Nuriju, grleći je objema rukama i moleći je time da mi ništa nevaljalo ne kaže. 

Bika Bisa prvo pogleda preda se, onda tamo prema čatmaruši, pa duboko uzdahnu, izvukavši mi tako i posljednju nadu da je Nurija na zdravim nogama.  

– Nema joj lijeka, snago moja. Otkako se Rafet i Ramija utopiše, svrnu joj pravo naniže. Ne pomažu ni doktor ni hodža, niko. Ubi je žalost za Ramijom i Rafetom… – Stara ugnu ramenima: – Mrav je od nje brži! Eto šta ti rekoh, mrav… Zaspi jedino pomalo u zoru. Dođe ponekad i ovamo. Evo, maločas je bila, pa veli: “Da idem, Biko, sve mi nešto kazuje neko će vam doći…” 

Utom jedan prolaznik zaustavi pretila dorata na prašnjavom putu iznad čatmaruše i majku Arifu upita ima li Nuriji boljitka, a mali žuti oblaci prašine krenuše od kopita prema sedlu. 

– Biće dobro, ako Bog da – odgovori Arifa i, svikla na ovako teška pitanja i ljuta na sudbinu, ne pogledavši u onog čovjeka gore na putu, okrenu u kuću. 

– Dobra moja Nurija. Nije željela da je vidim – prošaptah, siguran da me na uši otvrdla bijača nije čula. 
I svjestan da me otud iz male čatmaruše, kroz zatvoren prozor, gledaju dva topla crna oka. 

(esej o popravljanju pjesama)

Kada je sve počelo? Teško je reći. Možda tada kad sam stekao naviku da ponovo obljavljujem već objavljene pjesme. Pjesme iz prethodnih knjiga. Tada doduše još neizmijenjene, »osuđene« na svoj prvotni otisak. Moja je osnovna namjera vjerojatno bila da im dam veću težinu, kako knjigama tako i pjesmama. Da njihovoj dvostrukoj egzistenciji dodam svojevrsne akcente, podcrtavanja. Da uspostavim zračni most između dvije faze pisanja, ne razvoja, jer razvoj u umjetnosti ne postoji. Da ukažem na smjer odakle prema nama dolazi stranac, koji je blizak i ujedno potpuno nepoznat. No, to je bio tek predstupanj, nesvjesna priprema na ono što će uslijediti. Nešto što je podsjećalo na tinjanje. Na lagani kovitlac dima. Na slatku prijetnju. Na razlog za nesanicu koja ne dolazi. 

Kad sam postao svjestan toga i kad sam prvi put primijetio da određene pjesme imaju neiskorišten potencijal, obećanje koje se nikada do kraja nije ispunilo? Ispunilo u svim svojim urođenim, stečenim i istreniranim manifestacijama? 

Teško bih mogao prstom pokazati na sasvim određenu pjesmu, premda bi se to možda i moglo učiniti. Mnogo mi je lakše ukazati na nagomilanu zalihu iskustava, što su mi ih darovala čitanja, nesvjesno i bez namjere ustrajavanja u tome. Čitanja su oštrila pozornost. Odmicala zavjese i na suptilnijem, posve finomehaničkom nivou odmicala i koprene. Čitanja su mi pomogla otkrivati vrhunce, a još više pogreške. Otkrivati ponore. Ozlijede i sakaćenja. Najprije kod drugih. Što je, jasno, normalno i lakše, jer se u tim čitanjima ne miješaju biografske činjenice iz života onoga tko čita, kao što je to slučaj čitajući vlastite tekstove. Zatim i kod sebe. Vrlo je teško navići se da je poezija neosobna. 

Kad sam prvi put zasukao rukave s mišlju da potencijal, što sam ga više osjećao negoli racionalnim operacijama uma pronalazio na otisnutom papiru, pokušam dovesti do nekakvog ispunjenja? Do ispunjenja koje bi se podudaralo s mojim pjesničkim sposobnostima. Kad sam prvi put popravljao već objavljenu pjesmu? Pjesmu objavljenu u knjizi, što bi trebalo biti njezina konačna legitimacija, završetak njenog evolucijskog puta, finalno odašiljanje u svijet? Ne znam, no dotjerivanje je postalo moja željezna navika. 

Bio sam sretan i nekako rasterećen pročitavši i doznavši da to čine i da su činili i drugi. Ono što slijedi nije komparacija u kvaliteti, nego usporedba procesa rada, mitologija i određenih djela, određene usmjerenosti duha; to je činio Walt Whitman, to čini Charlie Simic… U našem prostoru i jeziku nema mnogo bijelih vrana. Znam da je to radio Lojze Kovačič. Ali to mi ne pomaže mnogo. Zato što je tu riječ o poeziji, a ne o prozi. 

Osobitost je pisanja i obrađivanja malih gredica na slovenskom jeziku ta da se tekstovi brzo odlažu iz ruku te se im ne pristupa s udaljenim pogledom, koji bistri vodu (za to su između ostalog odgovorni duh vremena i strategija preživljavanja). Poštuju li se ta pravila nevraćanja već napisanome (tu mislim prije svega na vraćanje već objavljenim pjesmama, ne na vraćanje onima koje nisu uistinu ugledale svjetlo dana te su bile prepuštene sudu malobrojne publike) zbog moguće mučnine koju izazivaju ponovni susreti s pogreškama? Događaju li se ta nevraćanja zbog zatvaranja očiju, guranja glave u pijesak, zbog potrebe za poricanjem? Događaju li se ta nevraćanja zbog kretanja prema neizvjesnosti i nijemog klicanja: to sam ostavio iza sebe kao što sam iza sebe ostavio i drage i manje drage događaje iz života i prošlosti? Događaju li se ta nevraćanja zbog transfera, preoblačenja nekih pjesnika u kralja Midu; sve što dotaknem pretvara se u zlato? Ili je to pak povezano s nesposobnošću udaljenog pogleda, s nesposobnošću prepoznavanja pogrešaka, s time da postajemo slični nekim kritičarima i tumačima umjetnosti; na osnovnoj razini (razini tehnike), na razini zapisa ne znamo odvojiti žito od kukolja i nismo sposobni vidjeti: gdje pjesme počinju pucati, gdje se stihovi gube u mrtvim rukavcima, gdje su slike i mjesta u pjesmama patetični do boli, gdje smo zalutali u serafinske prostore i sfere, gdje visoki skokovi u metafiziku znače samo popunjavanja, paljenje umjetnih vatri, i tako dalje? A to se ne odnosi samo na pjesme koje su možda loše, već ponekad i na pjesme koje u rukama drže ulaznice za lokalnu književnu vječnost a svoje su mjesto našle i u raznim antologijama. Ne znam. Na takva bi pitanja morali odgovoriti drugi. No, sumnjam da ih uopće postavljaju. A kamoli da traže odgovore na njih. 

Za sebe mogu reći da pjesme dotjerujem zato što vjerujem kako mi je dano vidjeti njihove nedostatke, a ujedno osjećam i nekako znam da neke pjesme, koje imaju neiskorišten potencijal – ako ga osjetim i ako ga, naravno, uspijem spasiti od brodoloma za koji smo odgovorni ja i vrijeme – mogu poboljšati, dovesti ih do svjetlijeg, primjetljivijeg života. Do nekakve prilagodbe na prošlost, sadašnjost i, bude li sreće, na budućnost. 

Sad sam tu. U svojevrsnoj hipotetičkoj situaciji. Naginjem se nad pjesmu koju sam napisao prije više desetljeća. Nagnut sam nad otvorenom knjigom. Koliko se sjećam, dugo sam se bavio tom pjesmom. Recimo da sam je u fazama dok još nije otišla u tisak, u fazama olovaka, kemijskih olovaka, ceduljica, rokovnika, u fazama pisaće mašine, kompjutora, u fazama listova koje izbacuje printer, mnogo puta opsesivno i do mentalne i fizičke iscrpljenosti čitao, premještajući stihove, bruseći detalje i mijenjajući oblik, sve to zato jer sam u vezi nje imao nekakvu slutnju koja je tamnjela; osjećao sam njenu neispunjenost. Osjećao sam da može biti bolja. 

No, rješenje kako bih je poboljšao stalno mi je izmicalo. Pjesma mi je bila preblizu. Nije se udaljila od mene, ili se pak ja nisam udaljio od nje. Bili smo međusobno slijepljeni. Nisam točno razlikovao podrobnosti od kojih je bila sastavljena. Nisam bio poput posjetitelja izložbe impresionističkih slika koji stane korak ili dva natrag, kako bi u moru kratkih i gustih poteza kista mogao razlikovati lelujave i mirne oblike. Nisam raspoznavao zastoje u njezinu unutarnjem mehanizmu, jer pjesma jest stroj. Nisam imao sposobnost rendgenskog pogleda. Nisam bio dovoljno vješt da bih joj produžio život, izvukao je iz njenog vremena, iz trenutne mode, iz tadašnje sadašnjosti. Pjesma je ostala ista. Pretvorila se u pjesmu s potencijalom, u pjesmu s mogućim obećanjem. U pismo iz boce, upućeno neizvjesnoj budućnosti, koje ima vrlo malo mogućnosti da stigne do nepoznatog primatelja.

Dok se određena pjesma piše, i kad je napisana, u njoj je, u svojevrsnom energetskom, kinetičkom obliku, pohranjeno mnogo od onoga što pjesnika u određenom trenutku okružuje i dopire do njega, opsjedajući ga. Tu je određeni duh vremena, duh okoline u kojoj pjesnik piše i živi, tu je njegov život i njegovo individualno raspoloženje; s kim se druži, s kim spava, kakvo je vrijeme vani, koliko je star, čime se hrani… a tu su, naravno, i neizbježna čitanja – hrana –, koja pjesnika dižu na određenu visinu, postavljaju u određen položaj. Tu su i oni pjesnički i nepjesnički (esejistički, prozni, filozofski, mistični…) glasovi što ih pjesnik iznova miješa, sastavlja, spaja, stavlja u lonac (pisanje je analogno kuhanju) pretvarajući ih, kao glavne začine, uz pomoć i uz dodatak vlastite senzibilnosti, u individualan i unikatan glas. Taj glas ujedno sadrži sve ostale glasove što se povremeno mogu čuti, osjetiti i prepoznati, no on u potpunosti ostaje svojstven. Taj je glas na izvjesnoj metafizičkoj razini patentiran, slično kao što je patentiran IKB; osebujna nijansa plave boje Yvesa Kleina.

Nakon nekoliko godina, zbog moje navike da se često osvrćem unatrag te mi pogled ponekad i zbog dosade zaluta na police s knjigama, bez nekog cilja ili možda baš s njim, uzimam u ruke knjigu koja kao da pripada mojem drugom životu, drugoj inkarnaciji, a tada se, ponekad, dogodi nešto neobično, nešto što graniči na čudo. Čitajući pjesme koje su se nakon njihovog nastanka pretvorile u pjesme s potencijalom, pjesme s obećanjem, u meni se nešto pomakne, razjasni. Distanca, iskustva, velika zaliha čitanjâ koja su ispunila vrijeme od prvotnog nastanka pjesme do trenutka kad sam im se ponovo posvetio, odjednom su mi posve automatski pomogli u rješavanju teškoća kojih sam ponekad bio svjestan, a ponekad uopće nisam znao da postoje. Spoznajem, uviđam i uvjerim se, ukoliko je moj um tako podešen da je neke pjesme s nekoliko poteza moguće spasiti od brodoloma. 

Kod popravljanja pjesama nije riječ o tome da se te pjesme napišu sasvim iznova. Da se od prvotnog otiska posudi samo nekakva inicijalna energija koja ga je poslala u svijet te se sve ostalo učini još jednom. Od samoga početka. Popravljanje je proces sličan pisanju krivotvorenog palimpsesta. Pjesme neće dobiti nove slike; njihov sadržaj, ako ga imaju, bolje rečeno skup asocijacija što ih transportiraju prema potencijalnim čitaocima, ostaje jednak. Pa i atmosfera koja je u njima zahvaćena, zapravo svojevrsni mirisi i boje kojima pjesme zrače, ostaju isti. Možda se mijenjaju samo u intenzitetu, u snazi, a i tu su češće posrijedi manje i gotovo neprimjetne modifikacije negoli one drastične, metamorfozama bliže promjene. Ono što se u tim pjesmama mijenja, to su detalji. Upravo detalji odlučuju o tome hoće li neka pjesma stajati ili će pasti, hoće li određena pjesma ostati pjesma s potencijalom, s obećanjem, ili će se, koliko je u pjesnikovoj moći, približiti optimalnom ispunjenju. Dali smo sve od sebe, vole ponoviti sportaši.

Zapravo su to dvije operacije: odstranjivanje i minimalno dodavanje. Češća je prva. Druge je manje, dodavanja su gotovo nikakva. Iz pjesama obično uklanjam slabije dijelove, šablone, sentimentalnosti, umjetne metafizičke dubine koje su najčešće u vezi s duhom određenog vremena i mladalačkom željom za postizanjem bezračnih prostora. Katkad ih usporavam, katkad malo ubrzavam, a katkad zaustavljam u ponekom grubom posrtaju. Ono što dodajem, to su osvježenja. Pogledi iz drugih i drukčijih zornih kutova i perspektiva. Ono što dodajem, to su jezične inovacije utjelovljene u neobičnim slikama. Bolje unutranje rime. Manje nalik rimama u popularnim napjevima. Generalno gledano, moj trud i naum usmjereni su prema samo jednom cilju – uravnoteženju teksta; pjesme.

Pjesme nastojim oteti određenom duhu vremena i modi koju je to vrijeme iziskivalo, nastojim ih opteretiti, stabilizirati i ispuniti nečime, dakako minimalno i jedva primjetno, što  bi trebalo biti danak i dug prema inicijalnoj energiji koja ih je začela. Ujedno im tim punjenjem, stabiliziranjem i opterećivanjem nastojim dati čistu iluziju, obećanje opstanka, upute za putovanja u drugo vrijeme. A to drugo vrijeme istodobno su trenutna sadašnjost i neizvjesna budućnost. Nastojim postići da pjesme budu univerzalne. Uravnotežene kao što je bila savršeno uravnotežena klackalica na kojoj smo moj prijatelj i ja kao dječaci sjedili namjestivši se na njoj tako da nije dodirivala tlo već je lebdjela u zraku, dok su visoku travu nadlijetale krijesnice a nas darežljivo lizali jezici tople ljetne noći. 

Jesam li pri tom dotjerivanju, stegnut u vlastitim navikama, zanimljiv i uspješan? Je li posrijedi samo moje zadovoljstvo? Napinjanje mišića pred ogledalom? Osvajanje svijeta iz kreveta? Ili se time samo tješim, nagrađujući se osjećajem da činim nešto korisno kad već ne pišem nove pjesme? Jesam li zbog toga ipak samo control freak koji se u želji za potpunim nadzorom nipošto ne može pomiriti s time da u svijet šalje poluproizvode, za koje je katkad znao da su poluproizvodi (pjesme s obećanjem i potencijalom), a katkad ih doživljavao kao čista prosvjetljenja i otkrovenja? Zar zaboravljam kako sam u jednoj knjizi odabranih pjesama citirao Andreja Tarkovskog – »Ne poznajem nijedno umjetničko djelo koje bi bilo bez mane, koje bi bilo savršeno bez nedostataka«? Da li ta poboljšanja, o kojima sam ponekad čvrsto uvjeren da to jesu, dok ponekad tek sramežljivo priželjkujem da to budu, ili u to čak silno sumnjam, primjećuje itko izvan veoma male zajednice čitatelja poezije, čiji je broj jako daleko od Enzensbergerove konstante, koja govori kako će poezija uvijek imati 1354 čitatelja, bez obzira na veličinu kulture u kojoj je nastala? Pa ipak, svemu unatoč, i dalje mislim kako je poezija najvažnija ljudska aktivnost na ovome svijetu, kao što sam mislio i kad sam bio mladić. 

Iskreno rečeno: Ne znam. Znam samo da, ukoliko ne pišemo za ladicu – a tko danas, u svijetu instantnih i ekspresno brzih potvrda i zadovoljavanja, još uopće piše za ladicu? – onda pjesma jednom mora dobiti svoj konačni oblik. Jednom ju je potrebno dati od sebe, bilo da se radi o prvom pokušaju ili poslije više godina, kad se površina izbistri, pa će se one pjesme, koje u sebi nose izvjesno obećanje, od svjetlucavih larvi, kao kod krijesnica što leže u travi, ili od masnih i naizgled ružnih gusjenica što puze po listovima, možda pretvoriti u leptire. Ne one živih boja, šarene i egzotične nalik pijanim vatrometima, već u one obične, domaće leptire što nas prate od djetinjstva. One žute, koji su u svojoj jednostavnosti gotovo klasični.

Sa slovenskog preveo Edo Fičor

Milovan Tatarin: Zvijezda baruna Beckersa, Matica hrvatska, Zagreb 2019.

Nekad davno profesori su i u nas znali biti zanimljivi pisci. Našlo bi se među njima vrijednih i dobrih prevoditelja – besmrtan je Švejk Ljudevita Jonkea, žive i danas po antikvarijatima genijalni prijevodi Ive Hergešića – bilo ih je dobrih beletrista i pjesnika – tko bi danas rekao da su Slamnig i Kaštelan ustvari bili sveučilišni profesori, kao i Pavao Pavličić, uostalom – a gotovo svaki je ozbiljniji sveučilišni predavač u ta davna vremena umio napisati dobar i zanimljiv esej, novinski članak ili nekrolog. Kada bi šezdesetih i sedamdesetih, pa i osamdesetih godina prošloga stoljeća umro neki čuven ruski, američki ili njemački pisac, novinski bi se urednik premišljao između barem pet-šest rusista, anglista ili germanista sa sveučilišta, ako na prvu već ne bi odigrao na nestora naše rusistike, anglistike ili germanistike, koji bi stolovao na svojoj katedri kao kakav prosvijećeni i sveznajući faraon, besprijekoran u stilu i svet u poštivanju sebi zadate obaveze da do kraja svijeta i vijeka na zemlji zastupa jednu kulturu, književnost i jezik. A danas? Kako je danas?

Ali ipak, prije godinu-dvije, ili se to zbilo baš pred ono prvo kužno zatvaranje, s police one knjižare Matice hrvatske, u zagrebačkoj ulici koja se isto tako zove, premda odiše policijskom sveprisutnošću, privukla me je knjiga jednoga sveučilišnog profesora. Relativno mladog, da ne kažem suvremenog. Pa još iz Osijeka, upravo s onog sveučilišta koje će postati čuveno po svesrdnoj obrani doktorata Vice Mihanovića, u kojoj će, svatko na svoj način, sudjelovati veliki dio tamošnje akademske zajednice! Profesor je Milovan Tatarin (1965.), knjiga nosi naslov “Zvijezda baruna Beckersa”, s podnaslovom “Sentimentalna povijest Nutarnjega grada”. Dugo sam, s nogu listao ovu tešku (1 kg i 400 grama) i obimnu (skoro 800 stranica) knjigu, najprije da pokušam doznati što je doista u njoj, a zatim se premišljajući oko njezine kupovine. Cijena (250 kuna) nije me toliko odbijala, koliko pomisao da je nikad neću pročitati. Nije dobro gomilati u po svojim policama i na podovima soba i zahoda knjige koje zapravo nećeš čitati. Čovjeka to učini smrtnijim nego što jest. Ali Tatarinove rečenice bile su tako lijepo stilizirane, što nije tako često u današnjih profesora, naročito na studijima književnosti i jezika. A činilo se da piše o nečemu što ne samo da je važno, nego je i njemu osobno važno. Bila je to autobiografija napisana kroz biografiju grada. Knjiga upravo za ovog čitatelja. Gradove cijenim onoliko i onako koliko i kako cijenim pisce koji su ih napisali.

Sljedećih četrdesetak dana, kada se po odluci sanitarnog stožera uglavnom nije izlazilo iz kuće i živjelo se u intenzivnoj predpomornoj atmosferi (što mi je sve skupa vrlo prijalo), proveo sam u intenzivnom čitanju Tatarinove knjige. Profesor je, s nemalo grizodušja i akademskih skrupula, pisao nešto što je, zapravo, neispisivo: povijest osječke Tvrđe, utvrde i grada izraslog na njezinim predziđima i zaziđima. Dokumenti, istina, postoje, ali iz njih jedva da se išta da saznati o životima i osjećanjima ljudi koji su Tvrđu zamišljali, projektirali, zidali i doziđivali. A to je ono što pisca, zapravo, najviše zanima. Na kraju, to je ono što i jest najvažnije ako čovjek pokušava pisati biografiju grada, e ne bi li pisao autobiografiju. Tatarin je bio primoran imaginirati živote svojih junaka. Posao za pisca, noćna mora za profesora. Srećom, pisac je.

Nakon što sam knjigu pročitao, dugo sam se pripremao napisati za Express esej o njezinom čitanju. Ali već je u zamisli taj esej za novine bio predug. I bilo je u njemu neke neprilične izdaje. Čitatelj je dužan knjizi koju je pročitao. Esej na kraju nisam napisao. Imam samo presavijeni list papira, sa sitno ispisanim bilješkama uz čitanje, sve s brojevima stranica i citatima. A na pameti imam preporuku za svakog tko ima svoj grad da pročita Tatarinovu knjigu. Kad smo kod kuge: ako sam dobro vidio putujući u taj grad, postoji u Osijeku spomenik svetome Roku.

Molitvenik, Istina, Beograd-Zagreb-Šibenik 2020.

Nisam od molitve i molitvenika. Barem ne od molitve kojom se drugi mole, na mjestima na kojima se drugi mole. Ali pri ruci imam barem jedan molitvenik, izdala ga je Izdavačka ustanova Pravoslavne Eparhije dalmatinske, skupa s Pravoslavnom Mitropolijom zagrebačko-ljubljanskom. Molitvenik je veoma lijep, kao i sve knjige koje posljednjih nekoliko godina izlaze u nakladi Istine, i spadaju među grafički najljepše i najbrižnije oblikovane knjige hrvatskoga nakladništva. Milina je ovaj Molitvenik imati u rukama. Otvara ga nekoliko citata, od kojih mi najmiliji ispisuje Ava Antonije ili sveti Antun Pustinjak, zajednički naš predraskolni svetac: “Jer ako smo stekli brata, stekli smo Boga; a ako smo sablaznuli brata, Hristu smo zgrešili.”

Boris Maruna, Ograničenja, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona 1986.

Ovo jedna je od najdragocjenijih knjiga na koju povremeno možete naići u hrvatskim antikvarijatima. Odmah je kupujte, ne pitajući zašto. Do danas, to je najbolja, najdovršenija i najostvarenija Borisa Marune, jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika uopće i jedinoga stvarnog pisca među onima koji su se 1990. vratili iz emigracije. Ne znam hoće li itko ikad objaviti sabrane Marunine pjesme, u knjizi s ozbiljnom piščevom biobibliografijom, ali za tu bih knjigu pješačio na kraj Hrvatske.

Dvadeset i prvi je dan invazije na Ukrajinu,
Govori novinarka u vijestima HRT-a
Otac sjedi u Zagrebu i tiho govori
Dvadeset i jedna godina
Trebala je da na HRT-u bude vijest
26 godina od progona Hrvata Travnika
Šutim
Pita me, plaćaš li pretplatu
Kažem, plaćam, moram
Govori mi,
Samo plaćaj
Bit će vijest o nama iz Bosne
Samo ako opet zarati
Ali i tada ćemo mi biti krivi
Kao i prvi put
Kao i uvijek što smo krivi
Mi smo njima daleko
A ceste su loše
Signal se prekida u kanjonu Vrbasa
Lašvanska dolina
Belfast
Tu ti je to negdje
Šutim
Otac kaže,
Gdje ti je daljinski da prebacim?
Eto ti ga u ruci, kažem. 

***

Alija je govorio da je Vlašić kapa Bosne
Karadžić da je kapa Republike Srpske
Samo Mate Boban ništa nije rekao
Nije znao gdje smo
Nije ga, valjda, zanimalo
Kad smo došli gore
Mi k’o Indijaci
Praćke i strijele
JNA granatira Travnik
Bio jedan Musliman
Smije nam se
Viče ‘budale ste, pa ratujte’
Onaj mu pokojni govori
Kuću branimo i svoju i tvoju
On šuti
Nije prošlo malo
Zapalilo Franji Lujanovića Mirka Mišćeta kuću
A jes’ je i obranio

***

Sranje je ovo u Ukrajini,
Teško će narod izdržati
Doduše, civili su im iza leđa,
Kao što su i nama bili
Govori otac
Šutim
Samo da im ne bude k’o kod nas
Kad je sve završilo
Tako malo dobrovoljaca
Tako puno generala
A tek penzije, kažem
Da je nas bilo u pola toliko
Kao što ih mirovinu ima
Do Venecije bi uzeli
Vratili bi i one vaze i saksije i slike
Što su nam pokrali ’45. 

O zašto ste zabranili maske
Po prodavnicama i apotekama
Javnim kućama i diskotekama

Vi ljudi moći, nauke i znanja
Večito pravite golema sranja

Sada su oko nas neka druga bića, sa orlovskim nosevima
Nabubrelim usnama, sa kojih kaplju suze
Srebrnim protezama, brkovima do ramena

To više nisu moje komšije
To više nisu moje prodavnice
To su neke druge, sisate kasirke
To više nije moj grad
To više nisam ja

O ljudi moći, nauke i znanja
Naredite ponovo maske
Da prekrivenog lica
Čovek može u miru da sanja

U kasno ljeto kužne 2020. godine jedna je srpska filmska ekipa snimala na Hvaru. Baš nimalo to ne bi naše zainteresiralo da se u ekipi nije našao i Žarko Laušević. A za njim, uglavnom ni krivim ni dužnim, postoji tradicionalni interes u našim žutim novinama, žućim portalima i najžućim televizijama. Tako je Žarka, čitali smo, ugostila pjevačica Nina Badrić, a novinarčad ga je po otoku vijala (hrv: gonila, lovila…) da nešto izjavi. Koliko se sjećam, nije izjavio ništa. Za sadržaj filma koji se na Hvaru snimao nije, međutim, bilo većeg interesa, premda je HAVC manjinski producent i premda je značajan dio ekipe iz Hrvatske.

Godinu i pol potom, kuga još nije prošla, ali je izbio veliki rat koji će preobraziti planet i preusmjeriti naše živote, ja u kinu jednoga beogradskog tržnog centra gledam film “Leto kada sam naučila da letim”. Film je klasificiran kao dječji, pa tog petka, u tri popodne, u kino ulaze roditelji s malom i jedva malo većom djecom. Nas dvoje jedini smo u kinu bezdjetni odrasli. I onda poteče sljedeća priča – naravno, ja ću je malo reorganizirati za potrebe teksta – žena s otoka jednom se davno, u neka bistrija vremena, udala u Beograd. Živjela je sretno, rodila kćer, ljeti bi se s obitelji vraćala na otok, pazila se s bratom i sestrom. A onda je, kao i kroz tolike naše obitelji, rat prošao kroz dušu, rascijepivši usput i obiteljsko stablo. Brat, koji je izgubio sina, branitelja, više nije htio znati za sestru u Beogradu. Pale su one strašne riječi iza kojih ostaju ranjeni i nezacijeljeni svjetovi, puste obitelji kojima zauvijek jednako nedostaju mrtvi i živi. Brat je amputirao sestru, sestra je amputirala brata, i tako su oboje nastavili živjeti jedno bez drugoga. Činjenica, međutim, da je sestri, koja je u ratu ostala bez živa brata, na otoku, ipak, preostala sestra, navest će da se još jednom vrati na Hvar. I tu započinje priča… Ili njezin tobože odrasli sloj.

Dječji sloj potekao bi ovako: dvanaestogodišnja Sofija htjela bi s ekipom na logorovanje. Vrijeme je to prvih poljubaca, uglavnom imaginarnih, i prvih smrtnih zaljubljivanja, pa se to logorovanje čini najvažnijim događajem u životu. Ali avaj, kad nije onako kako bi trebalo biti i kako Sofija planira, nego je onako kako odrasli hoće. Tako umjesto na logorovanje, ona ide s bakom na Hvar. Sofija je, naravno, pomalo svjesna – jer pametna je to cura – da postoje i neki odrasli razlozi zbog kojih ju se šalje s babom na Hvar. Recimo, da ona toj šašavoj babi bude stanovit uteg u stvarnome životu, da ne odleti u neke svoje čudne identitarne i porodične somnabulije, koje, opet, Sofiju niti najmanje ne zanimaju. Ona je ta generacija: nema pojma o ratu koji je završio prije njezina rođenja, za Hrvate je nije briga taman koliko ni za Srbe, ona bi samo htjela da se ovog ljeta prvi put poljubi, da nađe neko cool društvo, pa da ekipi iz škole može slati fotografije s ljetovanja. Njezine ambicije su istovremeno vrlo ozbiljne, ali beskonačno udaljene od isto tako ozbiljnih ambicija njezine babe. (Da, baba u beogradskom govoru ima nešto mekši i familijarniji prizvuk nego u hrvatskim govorima. Baba je baka koja te veći dio vremena nervira, ali je ustvari voliš.)

Pripovijest filma “Leto kada sam naučila da letim” derivirana je iz istoimenog romana Jasminke Petrović (1962.), beogradske spisateljice za djecu i mlade, za koju bih, premda nisam do kraja upućen u suvremene naše književnosti za djecu i mladež, s popriličnim uvjerenjem mogao reći da je najbolji post-jugoslavenski dječji pisac s temama iz suvremenog, tojest iz živog života. Roman je objavljen 2015, prije ekranizacije doživio je već šest izdanja, našao se u dopunskoj lektiri za osnovne škole u Srbiji, i postao je svojevrsni tinejdžerski hit. Što je sve skupa neobično i neočekivano s obzirom na temu knjige. Osim što se bavi razlikama između Srba i Hrvata, koje ponekad, eto, načine rascjep u obitelji, “Leto kada sam naučila da letim” suptilna je priča o bliskoj prošlosti, o povijesti koja možda nije tvoj život, ali jest život tvojih bližnjih. Potom, to je priča o jeziku i jezičnim nijansama, o različitim oblicima nerazumijevanja, o tome kako preko onoga drugog, bliskog jezika najednom drukčije počinješ razumijevati svoj jezik. I na kraju, “Leto kada sam naučila da letim” roman je o pomirenju. Jasminka Petrović piše jednostavno i razumljivo, ali bez onog naivističkog trivijaliziranja, karakterističnog za naše pisce kada bi da se užive u dječje uloge. Ona ima onu gotovo ćopićevsku uvjerljivost, koja onda i odraslome omogućava da s razumijevanjem i interesom pročita njezinu knjigu. “Leto kada sam naučila da letim” premijerno je, i u prvih šest izdanja, objavljeno kod Kreativnog centra, najozbiljnijeg i najambicioznijeg postjugoslavenskog nakladnika za djecu i mlade.

Radivoje Andrić, redatelj filma, i njegova scenaristica Ljubica Luković, težište priče drukčije su postavili nego što je u romanu. U prvome sloju, ili na prvi pogled, ovo je eskapistički dječji film, nešto poput Bauerove “Družine Sinjeg galeba” iz 1953, za generaciju iz 2022. Samo što ovo nije dječački, nego je izrazito djevojčički film. Doista, ovo je film o prvom poljupcu. U drugome sloju, ili na odrasli pogled, za koji djeca nipošto nisu slijepa, ovo je film o smrti. U trećemu sloju, koji ujedno objedinjuje sve priče, i stvara priču svih u filmu ispričanih ili samo naslućenih priča, ovo je film o pomirenju. Ovo je prvi postjugoslavenski film o pomirenju. Snimljen je dvadeset i sedam godina nakon završetka rata.

Ali naravno da tu nije riječ o pomirenju Srba i Hrvata. Radivoje Andrić previše je mudar autor, ali i čestit čovjek, da bi takve filmove snimao. Pomirenje Srba i Hrvata nije, naime, ni filmska, a ni književna tema, nego je politička tema, s minimalnim unutarnjim i golemim inozemnim potencijalima. Ovdje je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem, dubljem i opasnijem, o pomirenju unutar obitelji. I koliko god se obiteljski rat ticao rata između Srba i Hrvata, ni obiteljski rat, ni moguće pomirenje ne mogu se metaforizirati u odnose među narodima. Osim kod nacionalista i kod onih filmskih autorica i autora koji snimajući filmove o martirstvu vlastitih naroda uspješno zadovoljavaju domaće i međunarodne potrebe za angažmanom u kolektivnoj patnji. Radivoje Andrić odveć je darovit i odgovoran za takvo što. Ozbiljan je čovjek, pa je nakon komedija iz suvremenog života snimio i dječji film. Za koji bismo, upravo kao i za filmove ovoga žanra koje je snimio Branko Bauer, mogli reći da je dječji film za odrasle. (Što je, opet, mnogo veće od odraslih filmova za djecu, kakvima je danas preplavljen Hollywood. Naprimjer, Plenkovićev “Don’t Look Up” odrasli je film za nedoraslu djecu…)

Ono što je u ovom filmu dodatno zanimljivo, a što je, makar i kao zametak, postojalo već u romanu, jest razvoj legende o identitetu. Osim što se na Hvaru prvi put poljubila, Sofija se u više pogleda izmijenila i preobrazila. Između ostaloga je, sasvim neosjetno, postala onaj Drugi. Osim što je živo sudjelovala u dva preobražaja kroz dvije smrti, jednoj kojoj u filmu ne prisustvujemo, i drugoj koju kao gledatelji vrlo snažno doživimo, Sofiju dočeka nešto što je veoma važno. Za nas djecu, koliko i za nas odrasle. U sebi ona osjeti da razumjeti drugoga u velikoj mjeri znači postati drugi. Moram govoriti ovako, pomalo u šiframa, pomalo poput kakve antičke proročice, jer bih inače mogao razotkriti radnju. A pred ovakvim bi filmom to doista bio grijeh.

Radivoje Andrić s filigranskom je preciznošću ispratio filmsku priču. Sam scenarij će gledatelju koji ga nije čitao djelovati impresivno. S jedne strane, doista, kroz jedan odličan dječji film poteče jedna od najsnažnijih u posljednjih tridesetak godina ispričanih filmskih priča za odrasle, a s druge strane, jedna vrlo kompleksna i bogato razvedena naracija u svakom je trenutku svome gledatelju do kraja jasna i razumljiva. Sve priče koje u filmu započne, Radivoje Andrić i dovrši. Ni preko čega ne pređe olako ni površno, a pritom – što je najveća pohvala koju ovaj gledatelj može zamisliti, kako u prozi, tako i na filmu – Andrić s maksimalnom pažnjom vodi računa o onom jednom idealnom gledatelju. Recimo, onom koji će moći ispratiti babinu delikatnu jezičnu transformaciju između Beograda i Hvara, koju Olga Odanović maestralno odigra. I koji će do kraja ispratiti svaku riječ, gestu i grimasu između babe i njezine sestre, koju Sofija po upoznavanju zove nona, a odigra je jednako sigurno i moćno Snježana Sinovčić. Osim što je riječ o odličnim, premda u svojim matičnim kulturama prilično skrajnutim glumicama, i Olga Odanović i Snježana Sinovčić morale su u svakom trenutku ovoga filma vrlo precizno znati što da rade, što da misle i što da osjećaju. Kao što je i veliki Žarko Laušević morao odigrati onaj svoj tremor u kojem su u isto vrijeme i muka oca koji je u ratu izgubio sina, i brata koji je svojom voljom izgubio sestru, i čovjeka koji se odriče utjehe u mržnji, da bi živio i da bi uskrsnuo svoje mrtve i izgubljene. Nije nimalo čudno da je Radivoje Andrić za ovu ulogu odabrao upravo Žarka Lauševića, i što su baš njih dvojica stvorili figuru pravednički povrijeđenog i ucviljenog hrvatskog oca, neusporedivu u cjelokupnoj hrvatskoj kinematografiji. Osim što je za takvo što potreban talent, gotovo da je nužnost da figuru vaja Drugi.

Ne znam, ne mogu niti naslutiti kako će u Srbiji u kinima proći film “Leto kada sam naučila da letim”. Jer u tom filmu postoji paradoks, koji se već naslućivao u romanu Jasminke Petrović, a Radivoje Andrić ga je dodatno naglasio, i onda preko njega prešao s elegancijom velikog autora: naime, ovo je produkcijski i autorski gledano srpski film, ali suštinom je svojom hrvatski film. Nevolja je tu karakterističko hrvatska, a hrvatska je u filmu i patnja. O patnji i nevolji Radivoje Andrić govori na vedar način, jer Andrić je takav autor, uvijek vedar, s onom dozom osvajajuće nepretencioznosti. I kad tako govori o patnji i nevolji, svaki osjećaj samo biva naglašeniji. I biva istinitiji. “Leto kada sam naučila da letim” film je s čijom će se pričom identificirati mnogi u Hrvatskoj, čije je obitelji rascijepio rat. Što će ta identifikacija donijeti, ni to ne znam. Jer ovo je dječji film, a takvi filmovi ne zadobijaju auru moralne ispravnosti, niti donose katarzu odraslima. Ili, možda, nisam u pravu. Možda ćemo ovaj put očima djeteta vidjeti ono što nismo vidjeli kao odrasli ljudi. Sofiju je odigrala beogradska djevojčica Klara Hrvanović, tako da je uspjela jednako superiorno iznijeti i dječju, i odraslu priču. Još od Morena Debartolija u “Ocu na službenom putu” nisam u našim kinematografijama vidio tako jako dijete.

Premda se osim u srpskim film već prikazuje i u kinima Bosne i Hercegovine, “Leto kada sam naučila da letim” navodno će hrvatsku premijeru doživjeti tek u Puli. Šteta.

U ratno nedjeljno poslijepodne u zagrebačkom uredu Associated Pressa zazvonio je telefon. Dežurni iz londonskog ureda pita me koliko brzo ekipa iz Zagreba može stići u Banju Luku. Tamo se nešto događa, a on je na karti vidi da je nama Banja Luka mnogo bliže nego ekipi iz Beograda. 

Eh, blaženi trenuci kad se mi u dalekoj provinciji možemo osjetiti nadmoćnima nad velikim Londonom, Bečom ili Washingtonom. Nadmoćnima u našem nesretnom znanju i iskustvu za kojeg bi bolje bilo da ih nemamo, nad onim tamo nesretnim dežurnim novinarom velike svjetske agencije koji nema pojma o tome kako stvari stoje na terenu. A stvari stoje tako da nema šanse da mi iz Zagreba odemo u Banju Luku, kao što nismo mogli ni u Petrinju, Glinu ili istočno predgrađe Karlovca.  

Morao sam se potruditi da londonski kolega ne čuje u mom glasu tu nadmoć dok sam mu objašnjavao kako između Zagreba i Banje Luke postoji jedna crta koja se zove fronta i da će ipak morati zvati Beograd. 

Doduše, ja sam za vrijeme rata bio u Banjoj Luci, ali još krajem jeseni 1991. kada u Bosni i Hercegovini još nije bio rat, ili se meni naivnom samo tako činilo, pa sam dva dana proveo u zatvoru u banjalučkoj kasarni JNA, pod sumnjom da sam špijun s akreditacijom AP-a. Prije nego što će me pustiti, oficir KOS-a mi je vrlo nadmoćno, jer je imao znanje koje je bilo moć, rekao: “Vidim ja da ti nisi nikakav špijun, nego obična budala koja još uvijek misli da može kud hoće i kad hoće”. 

Osjećali smo se u ratu jako važno mi lokalci koji smo za strane agencije i njihove reporterske zvijezde na terenu bili sve: fikseri, prevoditelji, vozači, producenti, dopisnici, fotoreporteri, snimatelji… Jer i bili smo važni. Imali smo svoje kontakte, poznavali puteve i mentalitet naših zaraćenih naroda i ljudi. Uglavnom su nas slušali, odnosili se prema nama s poštovanjem i uvažavanjem. Oni su mogli računati na nas i mi na njih. A godili su i znakovi pažnje. Nikad neću zaboraviti veliki drveni sanduk napunjen umjetnom slamom u kojem su do nas u Gornjem Vakufu, za Božić 1992. od londonske centrale stigle delicije iz Harrodsa. Mislite na to ako znate i imate ikog svog u Ukrajini. A i onda kada uplaćujete ili šaljete pomoć nepoznatim ratom pogođenim ljudima. Pažnja tamo život znači.  

Znao bi naići i poneki arogantni tip koji bi mislio da uvijek i o svemu zna više i bolje od nas.  Jednom takvom smo sredili intervju sa zapovjednikom vojnog aerodroma pokraj Tuzle, a on je počeo bjesniti kada nas je domaćin najprije pozvao u ured da popijemo kavu. Nije on došao u Bosnu piti kave nego raditi svoj posao. Glupan. Takvi su ipak bili rijetki. Nama odavde bilo je dragocjeno iskustvo raditi s prekaljenim veteranima mnogih ratova, fotoreporterima i reporterima, snimateljima. Ili samo gledati novinarske kapitalce iz konkurentskih agencija i medija. Iz sjećanja mi tako, u svom uvijek istom gotovo bijelom odijelu usred bosanskog blata, izranja Martin Bell, legenda BBC-a.   

Redovito smo komunicirali i s našim kolegama koji su isti posao za iste agencije radili s druge strane bojišnice. Informacije koje smo razmjenjivali bile su nam dragocjene. Imali smo znanje koje je značilo i moć, koliko ona neželjena i prokleta bila i koliko god bi bilo bolje da je nikad nismo morali iskusiti. Kao ni taj prokleti rat. 

Od svih njih iz slobodnog demokratskog svijeta, s kojim smo mi tek počeli hvatati priključak, učili smo što su novinarska objektivnost i profesionalno poštenje. Usred rata koji je ipak bio naš, i nama prvi, mnogo više nego što je bio njihov i njima tek jedan u nizu.

I sada gledam kako se sve to naučeno ruši u pepeo u prah, i to ne samo iz Putinove Moskve, nego i iz slobodarskih i demokratskih Bruxellesa, Londona, Washingtona… 

Ima iznimaka, ima profesionalnih reportera. Reći ćete da se bavim nebitnim nijansama dok ljudi ginu i jedna je europska zemlja na pravdi Boga napadnuta i izložena agresiji moćne Rusije. Ali, o niti te nijanse visi čitava novinarska profesija i njen smisao. To je ona nijansa koju, primjerice, čujem u svakom izvještaju reporterke Al Jazeere Nadine Malićbegović iz Ukrajine. Čak i onda kad uživo, bez napisane pripreme govori u kameru, kolegica ne propusti ni uz jednu tvrdnju o stanju na terenu navesti izvor informacije, ono formalno, ali vrlo bitno “kao što kažu te i te vlasti, taj i taj političar, ta i ta vojska…”. Nažalost, previše reportera i komentatora samo što nije počela govoriti “mi” – Ukrajinci, Europljani, slobodni demokratski zapadni svijet, i “oni” – Putin i Rusi. 

Da, televizijski kanal Russia Today je velikim dijelom propagandno sredstvo ruskog režima. Ali isto tako i jedina televizija na kojoj sam mogao čuti i vidjeti išta što se događa na drugoj strani, u Donjecku i Lugansku, na teritoriju odmetnutih i od Rusije jednostrano priznatih republika. Ali, trenutak kad se na ekranu mog televizora na RT kanalu pojavilo samo crnilo, bio je udarac svim onim principima koje sam naučio o novinarstvu u našem ratu od iskusnih i prekaljenih kolega sa Zapada, kojem mi ionako nikada nećemo pripadati. Utoliko više što je RT zabranila Europska unija. 

Nepojmljivo mi je da velike svjetske agencije, novine i televizije, koje su u vrijeme našeg rata uvijek imale ekipe s obje strane, sada nema nikoga ni u Donjecku, ni u Lugansku. Možda ih ruska vojska i lokalne proruske vlasti tamo i ne puštaju, ali to se onda jasno kaže i to bi bila još jedna mrlja na licu ruskog režima. 

Strani koja od mene traži da joj slijepo vjerujem i da ne smijem ni čuti, ni vidjeti što govori i radi i što se događa kod druge strane, ja vjerovati ne mogu i neću. Pa ni onda, ili pogotovo onda kada je ta strana moja. Jedno su napadnuta zemlja, žrtve i patnje njenih stanovnika. A nešto sasvim drugo su moćnici koji su godinama i desetljećima sladostrasno valjali rat na jastucima svojih jezika sve dok zmija nije snijela i u naše dvorište. Nama već drugi put. A ja sam, učeći u ratu od novinarskih uzora sa Zapada, povjerovao kako će histerije i mržnje razjarene u službi gole moći ostati iza nas, u prošlosti. Na to danas kao da čujem onog kapetana KOS-a iz Banje Luke kako mi govori: “Nisi ti nikakav novinar, ti si obična budala”. 

Saši i Anđeli

„Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o ….“ što bi pjevao Đorđe Balašević. 

Uvijek je lijepo i ponekad korisno sjetiti se dana djetinjstva. U mom dvorištu u Zenici bilo nas je nekoliko dječaka približno istog uzrasta i istih godina. Danima smo tjerali loptu dižući crnu prašinu, prašinu od zagađenja zraka i od blizine teretne željezničke stanice na kojoj se tovario ugalj za separaciju u Lašvi. U igri smo glumili Jocu i Renu (Josipa Lalića, spojku, polutku i Alojza Renića, centarfora zeničkog Čelika, koji su kasnije igrali u zagrebačkom Dinamu). 

U dvorištu je živjela i s nama se rijetko igrala i jedna lijepa, umivena, mirišljava djevojčica Jasmina. U nju smo potajno svi mi, musavi, prljavi, puni modrica na nogama od ne baš nježnih utakmica, padova, a ne smiju se zaboraviti ni batine, kojih nitko od nas nije bio pošteđen, bili zaljubljeni. Jasmina je za nas bila ideal ljepote, čistoće i urednosti. Naša koljena bolje je bilo ne gledati. Jasmina je jedina od nas imala WC i kupatilo u stanu, uvijek je mirisala na sapun od jorgovana, koji nam je ostajao u nosnicama uvijek kad bi prošla pored nas. Roditelji su joj bili stara zenička obitelj, privatnici, stolari. 

Mi, djeca radničke klase, smo imali jedan WC, čučavac, na dva stana i zajedničku, dvorišnu veš-kujnu u kojoj su naše majke prale rublje, mi ponekad noge, a na umivanje nismo trošili ni vodu ni vrijeme. 

U dvorištu se nalazio jedan stari mercedes, onaj kakvog je vozio Prle u Otpisanima. Svaki dan smo ga vozili, naravno u mjestu, jer nije imao kotača. Onaj tko bi bio za volanom taj dan, bio je glavni frajer. Mogao je toga dana, u svom svijetu mašte, voziti ostale u autu tamo gdje je on htio. Ja sam uvijek vozio raju u Doboj, u kojem sam provodio sve ljetne i zimske raspuste, sve dok jednog dana moj susjed Zoki, iz stana iznad mog, nije izašao iz auta i rekao: 

– Jebo te Doboj! To je, ba, selendra, hajmo u Kakanj! 

K’o to mu je neki velegrad, a selendra ko i Doboj.

Ali, glavna nam je fora bila igranja Vinetua i Old Šeterhenda. (Znam da se pišu Winnetou i Old Shatterhand, ali mi smo ih tako zvali). 

Naravno, glavni za taj dan bio je onaj koji je bio Vinetu. 

Pravili smo si lukove i strijele, meni je stari donio plastičnu vinčesterku i raj je bio blizu. 

Najsmješnije je bilo to što smo se svi češljali k’o Joca, s razdjeljkom na strani, a pušku smo nosili preko ruke k’o Vinetu. Mene su uvijek gurali da budem Old Šeterhend, jer sam imao pušku, a ja sam ga mrzio iz dna duše. Pušku, ipak, nisam davao nikome u ruke, samo Zokiju, ali sam mu za to uzeo pet jednobojnih klikera. Pos’o je pos’o. 

To je trajalo sve dok jednog dana nama u posjet došao moj stric Trle iz Doboja. 

On je, kao seljačko dijete, znao praviti lukove i strijele, kolibe i logore od pruća, kakve mi nismo mogli ni blizu.

Našao je dobru granu, napravio luk i dvije strijele, i dao ih meni. Taj moj luk mogao je izbaciti strijelu najviše u zrak i najviše u daljinu. Konačno sam i ja mogao biti Vinetu. Pušku sam, naravno, ostavljao u kući, a raji govorio da se pokvarila. 

Tri sam dana nosio luk preko leđa sa špagom preko prsa, a dvije strijele iza leđa u majici. Nažalost, ta tri dana nije bilo lijepe Jasmine da me vidi. Njena majka nam je rekla da je nešto bolesna, valjda vodene ospice. 

Moja najvažnija tri dana, a nje nema. 

Idila oko Vinetua i mog luka i strijela trajala je tri dana, dok se Trle nije vratio u Doboj, a Zoki, koji me uvijek marisao, rekao: 

– Haj’ mrš! Nema te ‘ko više branit’, sad sam ja Vinetu. 

Dok sam ovu priču pričao svojoj djeci, iz druge sobe, moja Ljubav zove: 

– Dobro te ba Vinetu, haj’ kuhaj kavu! 

Uvijek ima neki Zoki. 

(povodom rata u Ukrajini)

Javio sam svojim poznanicima da me ne traže na mojoj adresi, jer ću neko vreme biti u hotelu. Naime, Vučić je proglasio da smo spremni za doček izbeglica iz Ukrajine, i da će oni dobiti hotelski smeštaj (za razliku od Sirijaca, Avganistanaca i dr. nižerazrednih izbeglica, koji su otišli u obične prihvatne centre). Međutim, problem je što tih izbeglica iz Ukrajine u Srbiji nikako nema. I da se Srbija i predsednik ne bi osramotili, ja sam, kao i srpski i ukrajinski patriota, rešio da se prijavim kao ukrajinski izbeglica. Pošto nisam probirljiv, ići ću u prvi hotel sa pet zvezdica u koji me pošalju.

I dok se ja budem baškario u hotelu s 5 zvezdica, jedan Jevrej će možda uskoro biti u grobu, a drugi, nešto kasnije, u zatvoru. Reč je o dvojici predsednika, ukrajinskom i rosijskom. Razlika između njih je u tome što Zelenski ne krije da je Jevrej, pa se na ukrajinskoj vikipediji, između svega ostalog (ne uvek pozitivnog) može pročitati i njegova izjava: „Ja sam Jevrej, svi znaju da sam Jevrej, i ipak sam ukrajinski predsednik, što znači da u Ukrajini antisemitizma nema”. S druge strane, kad su ruski novinari prokljuvili da je Putin Jevrej (što nije bilo teško), i kad su ga direktno pitali o tome, on je odgovorio: „Ja sam Rus, ja sam Inguš, ja sam Čečen, ja sam Jevrej….” i tako dalje, dok nije nabrojao valjda sve narodnosti u RF. To jest, izbegao je da odgovori na pitanje. Što mu nije smetalo da drugom prilikom podseti da je Zelenski Jevrej, naravno, proprativši to rečima da to nije ništa tako posebno loše, ali, eto – Zelenski je Jevrej. Zna Putin da Rusi ne obožavaju Jevreje, i da treba vlastito jevrejstvo kriti, a protivnikovo naglašavati.

…90-ih su se Srbi okomili na Gorbačova, optužujući ga da je uništio SSSR. Gorbačov je, zapravo, svojom (mirnom) perestrojkom pokušavao da spase SSSR. Putin svojom (ratnom) perestrojkom pokušava danas da spase Rosiju. Da  ne bude rezultat isti?

Andrija Lavrek/Andrij Lavrik

RUSKA OČAJANKA 

Mi, od danas i ovdje, ne služimo
Ruski čaj – obavještava nas
Hamo

Ranoranioci kažu: amin jarabi

Ja zurim
Kroz prozorče, nijem
U lapavicu na ulici – snijeg

U lokvu čajenu zakrvavljenu
Ispred kasapnice

Vrelina je u kahvi
A ja ne znam zašto ko miš zebem

(2022)

GRIJATI LJUDE

Prvi sam put čuo da gradovi
Gradovima znaju bit
Svojta, s daleka

To mi je kazala
Rođaka Kijevčanin
Ika, fabrikuša i samica

Najmlađa radnica u pakirnici
Rukavica za izvoz u SSSR
Iz Pazara u Kijev –

Grčeći u krilu bone ruke
Hvalila se mojoj nani:

Zamisli ti:
Sad ovi moji prsti
Po svijetu rasuti, griju ljude

(2022)