Zatekla sam ga ispred vrata. Ležao je na plastičnom otiraču zgrčenog tijela u kome je tinjao život. Po njemu je padao mokri, teški proljetni snijeg. Skupio se uz naša vrata. S druge strane se osjećala toplina. Da je bio čovjek, sigurno bi se nadao da će vrata jednom biti otvorena, a neka samilosna ruka spustit će se u njegov svijet i ugrijati ga, nahraniti.    

– Ustani! – povikala sam uplašeno. Zamahnula sam nečim što mi je u tom trenutku bilo u rukama. Polako se podigao, pogledao me, a onda okrenuo leđa i pogrbio se kao da očekuje udarac koji će sigurno doći. To nešto ispalo mi je iz ruku. On je i dalje čekao skupljen oko mekanih dijelova tijela koje je štitio, izlažući okoštali hrbat neminovnosti bola na koju je, izgleda, bio naviknut. U to pseće tijelo bile su utisnute oči čovjeka i gledale su u mene preko ramena sve dok se nisam osjetila postiđenom.

Zatvorila sam vrata. Obuzela me neka grozničava želja za iskupljenjem. Bacila sam se u potragu za starim dekama. Naslagala sam ih na terasi. Donijela sam mlake vode i zdjelu s hranom. Moje čupave kćeri bijesno su lajale. Dirala sam u njihovo. 

Dogegao se do terase. Oprezno sam spustila ruku na njegovu glavu. Dlaka mu je bila oštra, izbrušena hladnoćom, gruba i nenaviknuta na milovanje. Ispustio je zvuk nalik na ptičje grgutanje pomiješano s cvokotanjem. 

Noćima je, tako, spavao na našoj terasi. Snijeg je padao. Zima se baškarila ljubujući s vjetrovima. Tek ponegdje iz dimnjaka se ukazivao tanki bijeli duh kao znak da je u toj kući toplo i da u njoj žive ljudi. One prazne, zaključane, drugovale s u s mračnim stvorenjima i dijelile sablasti samoće, praznine, čekanja. 

Danju je drijemao na škrtom suncu. Lako ga je bilo zamijeniti za nešto drugo, neživo, mirno, pritajeno. Ponekad bi podigao  glavu. Činilo se da mu se  prikradaju neke uporne i teške misli, kao ptice u koštanoj krletki, gladne neba i slobode. 

Naše razmažene pseće kćeri su ga pokušavale potjerati. Skakutale su oko njega i bijesno lajale. On se podizao i odlazio tromim staračkim korakom.

– Ovaj pas je depresivan! Izgleda kao neko prastaro telence.

– Polomit će mi ruže! – ljutila sam se. On bi nastavio svojim putem kao da smo nevidljivi u tom njegovom svijetu. 

Ustala sam u ponoć. Noću u ogledalu čeka groteskni osmijeh Fredija iz Ulice brijestova, a ispod dunje u dvorištu nazire se tijelo s bijelom maskom na licu. Plaše me djetinjim strahovima koji stare uz mene. 

Svjetlo je odjednom bljesnulo i obasjalo dvorište. Senzor je ulovio pokret. Gipko veliko tijelo izronilo je iz živice. Mišići su se zatezali i preklapali sasvim nalik na lavlji hod kroz pustare u potrazi za plijenom. Stari, bijeli pas više to nije bio. Nestalo je tromosti, lijenosti i snatrenja. Činilo se da je sasvim razbuđen u trenutku koji upravo živi. Nikakvih sjenki, čežnji i nerazumnih uspomena nije bilo u blizini. Pregazio je travnjak tim začuđujuće novim, podmlađenim korakom i izgubio se u mraku. Onda je, iz te iste tame, zagrmio njegov lavež, dubok, opominjući, snažan. Nekoga je upozoravao da nešto čuva. Pomislila sam na trenutak kako bi bilo otvoriti vrata i krenuti u noć njegovim tragom. Nekakav se spokoj spustio na ogledala i prozore u mojoj kući. Vratila sam se u postelju i potražila ruke u čiji se zagrljaj usidrim noću. Već su tome godine kako ne umijem zaspati drugačije. Kada ih nema, vrtim se, okrećem i namještam kao dijete kome su oduzeli nešto bez čega san ne dolazi. Neko sam vrijeme osluškivala lavež koji se gubio preko polja. Sablasti su uplašeno šmugnule u svoje mračne, nestvarne priče. 

Spokoj je počeo izvirati iz zidova kao neka čudotvorna, topla, iscjeljujuća voda. Okupala me i očistila, uljuljkala u san. Vani je nezemaljska svjetlost okruglog mjeseca pratila trag velikog bijelog psa. I sva su polja, kuće i ljudi u toj čudesnoj noći bili njegovi. 

Julian Barnes: Čovjek u crvenom kaputu, Opus Gradna, Samobor 2021.

Evo jednoga najavljenog teksta. Jedan od posljednjih velikih jugoslavenskih bestselera bio je roman Juliana Barnesa “Flaubertova papiga”. Objavljen kod zagrebačkog Znanja, u biblioteci Hit, pod urednikovanjem i u prijevodu Zlatka Crnkovića, ovaj je roman krajem 1990. i početkom 1991. bio prikazan u svim važnim zagrebačkim, beogradskim i sarajevskim novinama. O njemu se pisalo ozbiljno i neozbiljno, oko njega rojili su se čitateljski kružoci, da bi ubrzo zatim “Flaubertove papige” nestalo u prvim krvavim senzacijama rata koji će nas konačno do kraja razdvojiti, razdijeliti i razbrojati.

Ali kako je čitateljstvu ostala vrlo snažna uspomena na “Flaubertovu papigu”, i kako se ljudima činilo da su uz rajsku melodiju Barnesovih rečenica 1991. tonuli u svoj pakao, sedamnaest godina kasnije zagrebački je Celeber objavio novo izdanje Crnkovićeva prijevoda. Trebala je to biti neka vrsta izlaza iz ratnoga pakla. Deset godina ranije, 1997, “Floberov papagaj” objavljen je već i na srpskom, u prijevodu Nebojše Palića. Taj prijevod će imati svoja beogradska i banjalučka izdanja.

Pomalo zahvaljujući i ovoj knjizi i njezinom specifičnom odjeku u sentimentima domaćeg čitateljstva, Julian Barnes, svakako veliki pisac, imat će povlašten položaj u našim kulturama. Mnogo će ga se prevoditi i objavljivati, premda u Hrvatskoj neće, na žalost, steći stalnog nakladnika i prevoditelja, nego će ga prevoditi tko stigne, a objavljivati kome se stekne. Ni jedno ni drugo nije dobro.

Knjigu “Čovjek u crvenom kaputu” na hrvatski je preveo Tomislav Zagoda, ali ja sam je prije toga čitao u izdanju beogradske Geopoetike i u srpskome prijevodu novosadskog profesora Zorana Paunovića, možda i najupućenijeg, ali i literarno najdarovitijeg prevoditelja s engleskog na prostorima naših međusobno razumljivih, te u govoru jednih na druge upućenih jezika. No, kako sam se i u hrvatski prijevod vrlo ugodno i glatko začitao, spremno i njega preporučujem.

“Čovjek u crvenom kaputu” elegantna je romaneskna reportaža iz Belle Époque, onog dugog predratnog doba na prijelomu stoljeća, devetnaestoga u dvadeseto, prije nego što će svijet postati svjestan vlastitog zla. Barnes prati životne priče nekolicine markantnih likova, čija će imena, svako na svoj način i u manjoj ili većoj mjeri, biti i danas poznata. Trojica među njima, sva trojica Francuza, protagonisti su i glavni junaci Barnesove reportaže, koja, međutim, ne proizlazi ni iz društvene i kulturne povijesti, ni iz sudbina pojedinih likova, nego iz jedne umjetničke slike. Nju pisac zaneseno, ali majstorski opisuje, da bi zatim iz slike proizašla pripovijest o vremenu.

Barnes ništa ne izmišlja, ovo je sa stanovišta opsjednutih žanrovskih puritanaca, nefikcionalna proza, ovo je fakcija. Ali kako je Barnes pisac, i to jedan od većih u našemu dobu, tako fakcija nužno biva objekt njegove imaginacije. Prolazeći kroz maštu pisca stvarnost ne prestaje biti stvarnost, nego upravo suprotno: stvarnošću biva više nego pod perom ili kompjutorskom tipkovnicom kakvog publicista, povjesničara ili povjesničara umjetnosti. Krajnji rezultat ne razlikuje se bitno od takozvane čiste fikcije. “Čovjek u crvenom kaputu” u jednakoj mjeri visokostilizirani je prozni tekst kao, recimo, i “Flaubertova papiga”. I ako biste ovog čitatelja upitali je li “Čovjek u crvenom kaputu” roman, odgovorio bi vam: jest, da šta je nego roman, ako su stil, forma i naracija ono što određuju što jest, a što nije roman. A da bi se ispričalo ono što se zbilja dogodilo, maštu, imaginaciju, fabriku za proizvodnju fikcije, nužno je mnogo ozbiljnije angažirati nego kada pisac iz sebe izmišlja priču. Izmišljati može svatko, a što se stvarno dogodilo, to pripovijedaju daroviti.

Thierry Thomas: Hugo Pratt – Portret perom, Vuković&Runjić, Zagreb 2021.

Mučim se hoću li i o ovoj knjizi pisati, pa nikako da se odlučim. Neka ova bilješka bude napomena o toj muci. Knjigu sam čitao u stalnom unutarnjem dijalogu s Alemom Ćurinom, mojim prijateljem među oblacima. S Prattom je Ćurin bliži nego itko od nas, pa bi knjizi koješta mogao prigovoriti. Je li na meni da prigovaram? To ćemo vidjeti, možda ovu knjigu u međuvremenu zaboravim. Iz nje sam naučio jednu novu, važnu riječ: filakterion. Filakterion je istovremeno oblačić u stripu i amulet, zapis, ceduljica koja donosi sreću.

Vladimir Anić: Veliki rječnik hrvatskog jezika 

Kad god nabijeđene jezikoslovke i jezikoslovci počinju divljati, kad god zazivaju policiju, suce i tužitelje da hrvatski jezik zaštite od njegovih govornika i pisaca, ja s nježnošću pomilujem ovu milu knjigu. Pamtim vrijeme njezina nastanka, upoznao sam njezina autora, prijateljevao s njezinim velikim pokroviteljem i zaštitnikom, a koristim je, zapravo, svakodnevno. Ponekad tako što u nju zavirim, pa ispravim svoje neznanje. Češće tako što se u mislima na nju pozovem kad neku riječ napišem po svome i na svoj način. Najrjeđe tako što svjesno iznevjerim ono što u njoj piše. Sloboda materinjeg jezika, kada se govori i kada se njime piše, podrazumijeva i pravo na herezu. Pjesnici su heretici jezika. Rječnik im je Sveto pismo. Anićev rječnik moga jezika.

Gledam Ukrajinu –
Vidim Bosnu,
Gledem Mariupolj –
Vidim Sarajevo.

Brada mi zadrhti
Ko zgrada obdaništa u Kijevu
Pogođena reketom
Iz ruke Putinove.

Dolazi draga iz druge sobe:
Šta ti je ?
Oči joj rastu.

Meni ništa,
Meni ništa,
Meni zaista nije ništa…

Pravdam se
Ko tek izvučen
Ispod ruševina.

Počelo je, naravno, s glazbom: u Zagrebačkoj filharmoniji zabranili su Četvrtu simfoniju u f- molu Petra Iljiča Čajkovskog, koja se u našim krajevima naziva i Simfonija sudbine, jer da je vesela, a u ratu nije primjereno veseliti se. A onda je na sastanku vijeća mudraca jednoga zagrebačkog lista odlučeno da se hrvatska riječ za Harkov zamijeni hrvatskijom riječju za Harkov. Time naše hrvatske novine pokazuju solidarnost s narodom Ukrajine i s ukrajinskim braniteljima. Redakcijski Vuk Stefanović Karadžić utvrdio je da “jezik agresora” ne može biti kriterij u pisanju ukrajinskih toponima. Naravno, nije on tu mislio na hrvatski, nego na ruski. A Hrvati su tu svedeni na skupinu divljaka, koji zahvaljujući ratu prvi put svojim kulturno-povijesnim iskustvom i jezikom spoznaju Ukrajinu, prvi put za nju čuju, i evo sada u svojoj redakcijskoj pećini odlučuju kako će i po kojim jezičnim kriterijima zvati ukrajinske gradove. Osim što je na takav način, a za potrebe novinskog senzacionalizma i sirovog šovinizma, prezrena vlastita nacionalna književnost, te u njoj na tisuće stranica prevedenog književnog teksta u kojima se pojavljuju i Ukrajina i ukrajinski gradovi – istina, pisani i izgovarani na jedan način, onaj koji će se ispostaviti manje hrvatskim – ovim se demonstrira i neznanje o Ukrajini i Ukrajincima, kao i popriličan sitnoplemenski hrvatski prijezir prema veličini i kompleksnosti ukrajinskog naroda. Te na kraju, da zaoštrimo po hrvatski – prijezir prema braniteljima. Naprimjer, upravo braniteljima Harkova ili Harkiva. Naime, velikom broju njih materinji jezik je ruski. Ukrajinski tek natucaju, govore ga slabo, ili ga uopće ne znaju. Ili govore jezikom na kojem, recimo, sjajni suvremeni pjesnik, romanopisac i prevoditelj Serhij Žadan često i piše, koji je nekakva lokalna mješavina ukrajinskog i ruskog. Za ovdašnje domoljubne pomamnike ruski možda i jest jezik agresora, kao što je to, uostalom, i srpski, ali iz perspektive života ljudi i jezika, ruski jedan je od dva jezika ukrajinskih branitelja. I nema u tome ništa naročito čudno. Engleski je jedan od dva irska jezika, i to onaj dominantniji, prisutniji i kulturno produktivniji irski jezik. U jednome drugom ratu njime su se jednako koristili agresori i branitelji. Nije li onda neobično da vijeće domoljubnih mudraca nije pisanje i izgovor irskih toponima u hrvatskome jeziku uskladilo s irskim jezikom, gaelicom, a ne da se služimo “jezikom agresora”? Ili to nije isto, jer jedan nam je agresor u ovoj stvari mio, dok drugi, eto, nije.

Ali i da nije tako, da je ruski samo ruski, da ruski nije i ukrajinski, da je to u ovom slučaju doista samo jezik kojim govori Putinova vojska, bi li to bio dobar razlog da zaratimo s ruskim jezikom i kulturom, kao što smo 1991. zaratili sa srpskim jezikom i kulturom, i da se u jurišu oslobodimo i Petra Iljiča Čajkovskog i svega onog što Rusija jest mimo Putina i mimo svih tirana u svojoj povijesti? Naravno, sve to u ime solidarnosti s Ukrajinom i Ukrajincima. Zapravo, u ime one nastrane erotske ugode koju šovinizam ljudima donese.

Nekako je i prirodno mrziti Rusiju. Riječ je o tradiciji koja se na različite načine u nas manifestirala u posljednjih sto i trideset godina. Najprije, u slavu Beča i onih malograđanskih sentimenata koji su klice hrvatske nacije nalazili među ružama i tulipanima, po habsburškim parkovima i perivojima, a ne u sveslavenskom bratstvu i Rusiji. Potom, nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sovjetsku Rusiju mrzilo se po novom malograđanskom obrascu: jer je kralju Aleksandru poubijala neke njegove rođake i jer su komunisti, dakle Rusi, bili protiv Boga i privatnog vlasništva. Od 1941. Rusiju se mrzilo iz rasnih i rasističkih razloga, te kao neprijatelja u svjetskome ratu. A od 1948. mrzilo ju se da se ne bi završilo na Golom otoku, jer je odnos prema sovjetskoj Rusiji ustvari bio odnos prema Staljinu. Kasnije, negdje od šezdesetih, Rusija je postala simbolični okvir socijalističkog sivila i siromaštva, antipod Zapadu i dobrom životu. Rusija je bila sve ono što mi nipošto nismo htjeli biti. U kolektivnoj percepciji običnoga svijeta Rusija je osamdesetih nalikovala našoj nevoljnoj prošlosti, koju smo svakako htjeli zaboraviti. A svo to vrijeme, od carske obitelji, preko Lenjina i Staljina, sve do Brežnjeva, Rusijom su vladali tirani, zbog kojih je lako bilo mrziti Rusiju. Samo u kratkim periodima Hruščovljeve i Gorbačovljeve vladavine Rusija se drukčijom pokazivala.

Premda je u ratu Rusija Hrvatskoj ilegalno dilala oružje – na sličan način i uz slične motive s kojima neke druge države dilaju kokain – negativna se predrasuda prema Rusiji u to vrijeme samo učvrstila. Zato što je tek tada metaforički do kraja provedena identifikacija Rusije sa Srbijom. Sve ono od čega se želimo očistiti kada je riječ o Srbima – jezik, pismo, vjera i kultura – živo je, samo još mnogo veće i rasprostranjenije, kod Rusa. Negativan odnos prema jednima nužno će proizvesti negativan odnos prema drugima. Srpska povijest istovjetna je ruskoj povijesti. (Sve do trenutka u kojem će naši ljudi u Putinu prepoznati sebi bliskog tiranina. Jer postoji, ipak, nešto čemu ne možemo odoljeti čak ni kada podsjeća na Srbe.)

Za razliku od Srbije koja je mala zemlja, koju samo mi možemo pronaći na karti svijeta – zato što nam je u susjedstvu, Rusija je tako ogromna da je blizu baš svakoj zemlji na svijetu, izuzev možda Novom Zelandu. Rusija je tako velika da joj je skoro svatko nadohvat, pod okom, i na puškomet. U teritorijalnom i u političkom smislu to znači jedno. Ali u kulturnom smislu znači nešto posve drugo. Primitivan čovjek, malograđanin, hejter opće prakse, domoljubni srbomrzac, općenito ovisnik o popkulturnim modama i ratnim sentimentima, bez Rusije će lako. Malo toga što se njega tiče iz Rusije je. Ako nešto i jest iz Rusije, njega se to ne tiče. Međutim, za iole pismeno čeljade, o čitatelju i dobrom govorniku vlastitoga jezika da i ne govorimo, bez Rusa i Rusije ne može se nikako. Lišiti se Rusije, iz svejedno kojeg razloga i s kakvim ciljevima, značilo bi lišiti se vlastite kulture i pismenosti. Kao što je Rusija, na žalost našu, toliko velika i strašna da je svakome blizu, tako je u kulturi svakoga kultiviranog zapadnjaka udio Rusije mjerljiv samo s udjelom njegove lokalne nacionalne kulture, i usporediv s ostatkom svijeta u cjelini. Još od gimnazije događa mi se da se netko pohvali da ne čita ruske pisce. Razlozi su, naravno, uvijek ispravni, pravednički i politički. Nekad davno, dok je antikomunizam bio nešto dobro i pozitivno, time su se hvalili oni koji su za sebe htjeli reći da nisu komunisti. Kasnije, ideološki okvir se mijenjao, ali uvijek je to proklamirano ignoriranje Rusije i Rusa imalo slobodarsku i demokratsku proklamaciju. Svaki put osjetio bih sućut prema čovjeku – kao da mi upravo kaže da je umro! – a onda bih pomislio da laže i da potajice, ipak, čita Ruse. Ne čitati Ruse gore je nego ne čitati ništa. Uvjerenje da je to način da se čovjek solidarizira s Ukrajinom i Ukrajincima, ili s bilo kojim drugim narodom ili skupinom ljudi koji su žrtva ruske tiranije, jednaka je uvjerenju da ćemo se s Ukrajincima, ili s bilo kim drugim, solidarizirati time što ćemo se vratiti na stadij divljaštva.

Zašto u Zagrebačkoj filharmoniji vjeruju da bi cenzura Simfonije sudbine Petra Iljiča Čajkovskog mogla ohrabriti ljude u najtežim trenucima njihovih života, te ih uvjeriti da u malenoj Hrvatskoj netko misli na njih? I što se, zapravo, zbiva u glavi čovjeka koji misli da Čajkovski ima nešto s Vladimirom Putinom i ruskim državnim terorom? Na ovo pitanje nema odgovora, kao što ga nije bilo ni 1991, kao ni svih sljedećih trideset godina koliko traje hrvatsko čišćenje od natruha srpske kulture. Samo, dok se, možda, i može preživjeti bez Stevana Mokranjca i Miloša Crnjanskog, bez Čajkovskog i Dostojevskog, bez Prokofjeva, Šostakoviča i Josefa Brodskog, preživljavanja nema. Pogotovo u ovo zloslutno idiotsko doba mode kanceliranja, kada se iz tobož naprednih i moralno ispravnih razloga cenzurira sve što nije moralnopolitički podobno. Ili svi oni koji se jasno i nedvosmisleno ne ograde od Vladimira Putina. A dobro znamo da se ni Čajkovski, ni Dostojevski nisu ogradili…

Ali hajde, spustimo se još koju stepenicu niže! Iz razloga solidarnosti s Ukrajinom i njezinim narodom, ili da bi time naglasili vlastito sudjelovanje u neobjavljenom svjetskom ratu, onom koji se još uvijek vodi samo na kulturnom, sportskom i gospodarskom planu, komesari širom svijeta zatražili su očitovanje raseljenih Ruskinja i Rusa, ili tek ljudi ruskih imena i prezimena, o Putinovoj agresiji na Ukrajinu. Kao što je to bilo u Jugoslaviji 1948, kada su se svi slobodno opredjeljivali o rezoluciji Informbiroa, koja je u tom trenutku predstavljala uvod u agresiju Sovjetskog Saveza, dakle Rusije, na Jugoslaviju, tako je danas na Zapadu i kod nas za sve iole čuvenije Ruse: dužni su da se slobodno opredijele! Istina, ako bi se učinila greška u slobodnom opredjeljivanju, završilo bi se na Golom otoku. Kao što se i danas, u slučaju slične pogreške, biva kanceliran, isključen, prekrižen i poništen. O tome koliko je čovjeku poniženje biti doveden u situaciju da se oko bilo čega opredjeljuješ samo zato što si Rus, ili što ti je ime rusko, vrijedilo bi konačno promisliti, ako već nismo promislili 1991. Plemenitije ipak je bilo opredjeljivanje 1948: tada je svaki, baš svaki komunist morao reći je li za Tita ili je za Staljina, dok sada svaki, baš svaki Rus mora reći je li za Ukrajinu ili je za Putina. Komunist se postaje svojom voljom, a Rusom se, na žalost, rodiš. Kao i Hrvatom, Amerikancem, Armencem…

Ana Netrebko austrijska je državljanka. Njujorški Metropolitan ponudio joj je da bira: ili daljnji angažman u Metu, ili podrška Putinu. Rekla je da se “protivi ovom besmislenom agresivnom ratu”, ali odbila je izgovoriti da se odriče Putina. Isključena je, uz licemjerno žaljenje opernih rukovoditelja, koji su naglasili da “s Putinom koji ubija nevine ljude u Ukrajini nema puta naprijed”. Valeriji Gergijev, rodom Osetin, ruski je državljanin. Intimus Vladimira Putina, aktivist njegove partije. Prebrisan bez traga gumicom. Kao da mu je ime bilo ispisano grafitnom olovkom, nekom neobično lahkom rukom. Netrebko jedna je od najvećih opernih pjevačica našega doba, a Gergijev danas je ono što je Wilhelm Furtwängler bio prije osamdesetak godina. Obojica najveći dirigenti svoga doba, ili barem svaki svoje generacije, neće ni po čemu drugom biti upamćeni, osim po tome što su bili dirigenti. Kao što ni Ana Netrebko neće biti drukčije upamćena nego kao pjevačica. Ako još bude vremena nakon ovog u kojem mi sad živimo, ni Ana Netrebko, ni Valeri Gergijev neće biti pamćeni kao umjetnici koji su odbili osuditi Vladimira Putina, ali će, eventualno, biti pamćeni kao Rusi koji su primoravani da se opredijele. Pritom, genijalni Rusi. Je li njihovo isključivanje oblik podrške ukrajinskom narodu i Ukrajini, u njihovoj borbi protiv moskovskog tiranina i njegove vojske, koji im pokušavaju oteti zemlju, identitet i živote? Ili je, možda, ipak njihovo isključivanje način da se na mekan način disciplinira vlastita zajednica. Ne, neće oni završiti na Golom otoku, ali neće ni nastupati na Zapadu. Demokracija je ono društveno uređenje koje bez sankcioniranja dopušta suprotna mišljenja po pitanjima koja su najosjetljivija, a ponekad i najtraumatičnija po zajednicu. Od demokracije izuzeta su samo ona pitanja koja se tiču nepovredivosti ljudskog života i prava svih ljudi da budu ono što sami ustvrde da jesu. Dakle, ako se Ana Netrebko protivi “besmislenom agresivnom ratu”, koji je tačno razlog zbog kojeg treba da se izjasni o Putinu? Zato što se, kako čitamo u kulturnoj rubrici Jutarnjega lista, “šuškalo da je Putinova ljubavnica”? Pa kao što su talijanski partizani skupa s Duceom na trgu naglavce objesili njegovu ljubavnicu Claru Petacci, tako ima da visi i Ana Netrebko? Okej, možda može i tako, ali na koji to način pomaže ukrajinskoj borbi protiv invazije moskovskoga tiranina i u kakvoj je to vezi s vrijednostima koje se brane u Ukrajini?

Ideja da bi mržnja, ona najsirovija šovinistička, mogla pomoći u nekoj pravednoj borbi nije u našemu vijeku stara. Premda se nešto mora priznati: mržnjom se nije išlo na Nijemce u vrijeme kada se naš svijet borio protiv Hitlera. Tada su se vrlo pomno razdvajali Beethoven i Goebbels, u insistiranju da ta dvojica nipošto nisu isto. Kao što su isto Čajkovski i Putin. Čak ni Furtwängler, koji je u svoje vrijeme doista bio ono što je danas Gergijev, premda Furtwängler nije bio toliko blizak nacistima, ali ni Putinov zločin nije (još uvijek nije, a teško da će i biti, osim ako ne detonira planetu) usporediv s Hitlerom, čak ni Furtwängler, dakle, nije 1945. bio isključen i zabranjen. Načela proleterskog internacionalizma, kojim su bili vođeni komunisti, utjecala su tada i na Zapad, pa nije bilo dopušteno da se misli da su svi Nijemci isto što i Hitler. Na žalost, ovim nije spriječen poslijeratni progon njemačkih manjina širom Europe, u kojemu su uglavnom stradali nedužni ljudi. Ali zamislimo što bi se događalo da je mržnja prema Nijemcima bila dopuštena i poželjna, kao što je danas dopuštena i poželjna mržnja prema Rusima.

Naravno, Dostojevskog ili bilo kojeg ruskog pisca, uključujući i one koji su znameniti po svom nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, militarizmu, poput Zahara Prilepina ili Edvarda Limonova, i dalje može čitati tko god to želi. A Čajkovskog će se ovih ranoproljetnih tjedana izvoditi možda i više nego što bi to inače činili, sve da pokažu kako ono što je učinila Zagrebačka filharmonija (a što je najpodrobnije i najpreciznije objasnio Boris Dežulović u jednoj svojoj kolumni) nije bio prvorazredni šovinistički akt. Ali u ljudima je zametnuta klica nečega neprihvatljivog. Uvjerilo ih se da je ruska kultura za nešto kriva, da tu nije riječ o nekom određenom političkom režimu, nego je riječ o Rusiji kao takvoj. Nije riječ o tradiciji ruskih tirana, niti o tome da tom beskrajnom zemljom praktično oduvijek vladaju politički sustavi tlačenja susjeda, nego je riječ o Rusiji, o ruskosti, o bivanju Rusom. U jednome Putin i njegovi zapadni oponenti, uključujući i ovu našu telad, skoro da se slažu: nije ovo pitanje jedne vlasti, ovo je pitanje Rusije. I još nešto proizvela je aktualna zapadna propaganda: osjećaj da se diviš agresoru ukoliko se diviš velikoj ruskoj kulturi. Ako čitaš Dostojevskog i slušaš Šostakoviča, ti pomažeš agresoru. Istina je, međutim, da čak ni Zahar Prilepin nema veze s agresijom na Ukrajinu. Jednako kao što ni Riblja čorba nije imala veze s agresijom na Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu.

Da je netko ozbiljno mislio o kulturi, umjesto da se predaje vlastitom šovinizmu, da netko nije zlorabio strašno starozavjetno stradavanja Ukrajine za udovoljavanje svojoj mržnji prema Rusiji i Rusima, Ani Netrebko i Valeriju Gergijevu ne bi bio otkazan nijedan njihov angažman. Nego bi, kao što to i inače biva, bili prepušteni svojoj publici. Ta bi ih publika, možda, izviždala zbog Ukrajine. I to je u redu. Ili ih, možda, ne bi izviždala. Što je također u redu. Ali se nijedno ni drugo nikad ne bi našli u nekom pristojnijem društvu, u kojem se vodi računa o tome da se ne biva za istim stolom s tiranima, i da se za tirane ne svira i ne pjeva. Osim toga, nije li krajnje licemjerno da su ruski umjetnici – oni koji se odbijaju odrediti o Putinu, ili ga podržavaju – postali problem tek u trenutku Putinove invazije na Ukrajinu? U vrijeme akentiranja Krima i okupacije istočnih ukrajinskih pokrajina, nikakvih problema nije bilo. Kao što problema nije bilo u vrijeme kada je režim Vladimira Putina po Rusiji ubijao novinare. Ne radi li se, možda, o tome da problemi s tiraninom započinju tek onda kada tiranin počinje ugrožavati zapadne interese? 

Problem s Petrom Iljičem Čajkovskim i ruskom kulturom u cjelini, a onda i problem s ruskošću i s Rusijom, nije u tome tko će što slušati, niti tko će što čitati. Stvarni problem u tome je kako će se ovaj programirani i vješto dizajnirani kolektivni odnos prema svemu što je rusko odraziti na život ljudi. Nevjerojatno je što sve kolektivna šovinistička histerija, paranoja i lažni pravednički zanos mogu proizvesti. Primjerice, čitamo u našim novinama – i to bez ijedne riječi osude – kako je u Sutivanu na Braču napadnuta jedna kuća, za koju se vjeruje da je ruska. Čitamo, isto tako, s kakvim strahom predsjednica nekakve ruske udruge u Istri odbija reći koliko njezina udruga ima članova, nego samo ponavlja da oni nemaju nikakve veze s režimom u Moskvi. I to je samo ono što stiže do medija, koji su sami po sebi savršeno nezainteresirani za sentimente običnih malih ljudi, ako su ti ljudi Rusi. Da su kojim slučajem Ukrajinci, bili bi mnogo zanimljiviji. Premda se, pretpostavljam, mnogim Ukrajincima u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu, ovih dana i tjedana dogodilo da ih greškom zamijene za Ruse, da im sprejom šaraju po kući, ili da ih pitaju da se izjasne oko onoga što radi Vladimir Putin. Šovinisti ne umiju razlikovati Ruse od Ukrajinaca, i na tome im ne treba zamjerati. Nije lako razlikovati ni Srbe od Hrvata.

Može li se ovih dana voljeti Rusija? Ona imaginarna Rusija Vladimira Visockog, Bulata Okudžave, Andreja Tarkovskog, Elema Klimova, i ona stvarna Rusija koja se herojski buni protiv zlodjela svoga tiranina i očajnički nastoji da joj se glas čuje do Kijeva? Jedino građansko herojstvo ovoga rata i ovoga svijeta upravo je ono koje dopire iz Rusije. Upravo zato što je manjinsko, i upravo zato što ti ljudi, i samo ti ljudi, riskiraju svoju egzistenciju, a možda i svoje živote, buneći se protiv tiranina. Oni koji tu istu stvar čine ne zapadu, ne riskiraju ništa. I još se valjaju u blatu svoga pravedničkog samozadovoljstva, jer su uvjereni da su na pravoj strani. Odvratno je kad ljudi povjeruju da i njih obasjava krvava drama ukrajinskog stradanja, te da s Ukrajincima stradavaju i oni. Umjesto da vrlo ozbiljno razmisle može li se ovih dana voljeti Rusija, ali tako da čovjek ne izgubi dušu? Može li se voljeti Rusija, a svim srcem i do kraja braniti Ukrajina? Premda je ta naša obrana Ukrajine, mahom, nikakva, jer ju branimo mislima, riječima, pogrdama, i ponekom sitnom donacijom. Ali pokušajmo zamisliti da naše misli, riječi i pogrde imaju stvarnu moć, upravo onako kako naša mržnja u svakom trenutku naših života ima stvarnu moć. Da je nema, ne bi se tako strašno plašila ona ruska gospođa u Istri. Da mržnja nema moć, ne bi naši nogometni navijači, redom ultradesni huligani i neofašisti, po svojim tribinama vješali ukrajinske zastave, poganeći ih tako ideologijom koja je suprotna onome što Ukrajinci danas brane. Da mržnja nema moć, ne bismo ovih dana razgovarali o Čajkovskom. Naravno da se može voljeti Rusija. Nitko tu golemu zemlju ovih dana i ne voli kao one tisuće ljudi koji po ruskim gradovima svoju zemlju neustrašivo brane od Vladimira Putina. Jedini oni izvan Ukrajine brane Ukrajinu. Mi samo stojimo i kamenimo se u mržnji.

Komentar Bate Rafajlovića na neke tvdnje u knjizi PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA, autora, njegova sportskog kolege iz iste ekipe, profesora dr. Manojla ČALIJE, s nadimkom Čaljo.

Kad god sam i gde god sam naišao na ljude, koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na  ograničen um, nerazvijene sposobnosti,  tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost”               IVO ANDRIĆ      

Lični doživljaj i “promišljanje”

Napisati knjigu nije baš lako, pogotovo ako u tome nisi profesionalac – književnik, novinar isl. Tebi je to, Čaljo, pošlo za rukom. Napisa ti knjigu i to s namjerom “da sarajevska događanja ne bi ostala čista i časna, za jedne, a ponižavajuća za druge.” – kakao kažeš na str. 7 u uvodnom obraćanju uvaženom čitaocu. 

Pročitah i ja tu knjigu zvučnog i asocirajućeg naslova PROKLETA SARAJEVSKA ČARŠIJA s posebnim zanimanjem, rekao bih u jednom dahu, od korica do korica. Prvo, zato što prvi put imam pred sobom knjigu domaćeg autora, koji iz prve ruke opisuje kako je, iz ugla zatočenog Srbina u ratnom Sarajevu, izgledala druga strana sarajevske ratne medalje, čije naličje, ne samo muslimani, nego gotovo cijeli zapadni svijet, nisu željeli da vide. Drugo, što je autor te knjige „moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“ (ovim riječima si me, na str. 110 svoje knjige, predstavio u pasusu koji si meni posvetio). 

Na blogu Ivana Lovrenovića nalazi se vrlo lijep tekst pod naslovom „Miljenko Jergović, Sarajevski dnevnik Dragomira Ubiparipovića“ u kome, u prepisci sa svojim prijateljem, Svetislavom Basarom, Jergović piše:

”O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno. Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stradanju. Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija. Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima. Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere. Mi drugi – uključujući nas Hrvate – sitni smo u toj priči, jer su sva naša stradanja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.)

Dakle, i gornjim redovima jednog od najpriznatijih književnika današnjice sa prostora bivše Jugoslavije, Miljenka Jergovića, kome je nacionalna nepristrasnost njegov znak raspoznavanja, potvrđuje se sva tragika Srba i njihovo stradanje u opkoljenom Sarajevu, čiji si, Čaljo, i ti svjedok i hroničar i u to nema nikakve sumnje. Ono što si ti dživio i – na veliku sreću – preživio, vrijedno je svakog saosjećanja i razumijevanja i nije moguće da ni na tebi i u tebi nije ostavilo post-traumatske tegobe (PTSD – Post Traumatic Stress Disorder), karateristične za one koji su nešto tako strašno preživjeli. I vjeruj mi, Čaljo, da, i dok ovo sve pišem, imam to na umu. Jer, i jedan od tvoja dva recenzenta, Dušan M. Zurovac, na str. 236 tvoje knjige, ističe:

„U ovom rukopisu ima nedorečenosti ima formulacija koje su nesretno formulisane, ima i dosta jednostavnog promišljanja (podvukao BR), ali … se postavlja pitanje može li čovjek iz tog košmara govoriti i pisati tako drugačije nego sa prizvukom tog košmara.“

Na dvadesetak stranica tvoje knjige, pod podnaslovom KAKO JE ALIJA UBIO CACU, opisao si taj košmar i trajnu traumu, koju je na tebe i tvoju Gordanu ostavio tadašnji bistrički „bog rata“ Mušan Topalović – Caco. A, kako i neće kad si, kao komšija sa stanom nasuprot njegovog i samo dvorištem između njih, iz prve ruke svjedočio, ne samo njegve koljačke egzibicije pri likvidaciji nevinog srpskog življa, nego i likvidaciju nenaoružane, nacionalno mješovite ekipe MUP-a, poslate da ga privede na „informativni razgovor“. Nakon tog pokolja vlastitih suboraca protiv zajedničkog neprijatelja, biti u grupi talaca Cacinih – koji je očekivao svoje hapšenje i najavljivao njihovo smaknuće prije nego što ga živa uhvate – teško se može i zamisliti, a kamoli doživjeti, kao što ste to ti i Gordana doživjeli. 

Ja nisam čovjek ”od pera”, a nemam ni kvalifikacija za ocjenu literarne vrijednosti knjiga, ali, kao i svaki čitalac, imam svoj ukus i svoj lični doživljaj prilikom čitanja i nakon pročitane knjige. Tvoju knjigu su (pr)ocijenili i za štampanje preporučili mjerodavni recenzenti, valjda po tvom izboru. Tako isti recenzent kaže (str. 234):

„…Odmah treba istaći da je pisac mnogo uvjerljiviji kada bilježi same događaje, međutim, kada promišlja (podvukao B.R.) te događaje kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti i rukopis gubi onu gustoću…“

Dakle, osim svoje lične golgote, koju si u svojoj knjizi dosta detaljno i uvjerljivo zabilježio kao svoje lično iskustvo, upustio si se u promišljanja, kada si se dotakao i nekih imena iz tadašnjeg javnog života Sarajeva; prosvjete, politike, medija i sporta, od kojih veliku većinu lično poznajem, a ostale znam po imenu. Tako je, uz njih, i mene zapala ”čast” da mi posvetiš jedan pasus. A meni se ne dešava baš svaki dan da mi se ime nađe u nekoj knjizi,  koja još ima i časnu namjeru da pokaže istinu i da barem pokuša da otvori oči onima koji tada nisu željeli da vide i čuju ono što se dešavalo Srbima u opkoljenom Sarajevu izvana, a zablindiranom iznutra, a što si ti vidio i čuo pa i doživio. 

Vase Miskina

Tako, jedno od tvojih „bilježenja samih događaja“, izneseno u poglavlju ”Masakr građana u redu za hljeb” ima svoju potvrdu u iskustvu jednog mog jarana, kojeg sam viđao u ratnom Sarajevu, prije nego što ga je u jesen 1992. uspio napustiti. 

Naime, prije nekoliko godina doveo sam svoje momke koje treniram na gimnastičko prvenstvo Kanade u Vancouver. Tu me pronađe taj moj drugar i ispunjavajući uzajamnim pričama prazninu dugu petnaestak-dvajes’ godina, ja mu tako spomenuh i tvoju „Prokletu čaršiju” i nevolje koje su te pratile u opsjednutom Sarajevu. Kad mu spomenuh da si bio očevidac masakra u Vase Miskina i način na koji si ga ti dživio, on, nakon što me sasluša, reče: 

          ”Pa, znaš, i ja sam se tu našao kad se je to desilo”. 

          ”Znači, i ti si mogao biti bivši…” – velim. 

          ”Bome, Toba, umalo…” – odgovori pa, pošto sam izrazio jaku znatiželju za njegovu priču, on reče da o tome nerado priča jer se boji za vlastitu i sigurnost svoje familije. Dao sam mu uvjeravanja da ga zbog mene neće zaboljeti glava i on, nakon malo oklijevanja, kao da i sam osjeća potrebu da iskaže ono što je doživio, a što ga u tuđini još više tišti, nastavi. 

Kaže, kako taj, 27. maj 1992. dan masakra u Vase Miskina, neće nikad zaboraviti jer mu je starija kćerka samo dan ranije napunila 6 godina. Tog dana, idući da posjeti svoju ostarjelu tetku na Čaršiji, prošao je pored kina „Romanija“ pa „Vječne vatre“, a zatim pored JAT-ovog nebodera gdje je naišao na dugački red građana, koji se protezao od opustošenog ”Bosnafolklora” do prodavnice Feroelektra. Tu je, ustvari, red počinjao, pa je oko tog ulaza bila i najveća gužva. Jedan od prvih u redu za hljeb bio je neki njegov jaran, kojeg je pantomimom zamolio da i za njega kupi jedan hljeb. Međutim, čekanje se, kaže, toliko oduljilo da je odlučio da odustane i kada je odmakao blizu prodavnice Peko, stresla ga je strašna eksplozija. Ne mogu da se sjetim imena koja je spominjao niti svih detalja njegove priče, ali sam stekao utisak da se u dobroj mjeri podudarila s tvojim opisom tog događaja. Doduše, on je svjedočio tom masakru sa stotinjak metara udaljenosti, uplašen i ko zna šta je u tom košmaru straha mogao vidjeti i kako to doživjeti. 

Nakon ovog njegovog kazivanja, ja ga pitam:

       ”Pa, dobro, zašto se ti, makar i nakon toliko godina, ne bi, kao i Čalija, oglasio i javno posvjedočio sve ovako kako si i meni ispričao?” On me pogleda, kao da sam izvalio veliku glupost, pa odgovori: 

          ”Ma, jel’ ti to ozbiljno? Imam ja, ba, familiju. A znaš li ti da oni i danas imaju udbaše, a zna se šta su oni u stanju; našli bi oni mene i na kraju svijeta. Ti znaš da taj tvoj drugar Čalija i ja nismo u istim cipelama.”  Nakon kratke stanke, još dodade: 

          ”Da je u tom masakru, ned’o bog, neko od moje familije stradao ili kad bi se barem pokrenula detaljnija međunarodna i neutralna istraga pa tražili svjedoke, možda bih se tada i ja oglasio.”

Sigurno je, Čaljo, da, osim vas dvojice, postoji još poneki očevidac, koji bi slično posvjedočio. Ali, vrlo je teško, pogotovo s ove vremenske distance, povjerovati u takvu interpretaciju tog groznog masakra, pogotovo stoga, što nikada nije izvršena stručna i neutralna analiza tog događaja. Upravo ovakvi “neriješeni” događaji su “dušu dali” za kreiranje teorija zavjere. Jer, u tako dramatičnim situacijama, pojavljuju se različita svjedočenja, u kojima ljudi vide, ono što očekuju da bi mogli vidjeti, ono što žele vidjeti, ono što moraju vidjeti, jer ako ne vide upravo to, njihov život neće dalje imati smisla.

Mnogi događaji, koji su već bili ”kovertirani” i kao takvi već zagazili u kvazi-istoriju, čekajući svoj istinski epilog, polako izlaze iz ”koverte” i dobijaju pravo ime i stvarne nosioce. Dovoljno je „zaguglati“ i „prelistati“ youtube pa saznati ko je i po čijem naređenju izvršio neuspjeli atentat na Sefera Halilovića, ko je u Velikom parku ispod Doma milicije pobio zarobljene vojnike iz Dobrovoljačke, ko je ubio sarajevske ”Romea i Juliju”, ko je ubio francuskog unproforca i po Sarajevu odrađivao mnoge druge „prljave poslove“ za tadašnje vlasti, a sve njihove ”podvige” pripisivali srpskoj strani. Rekao bih – „Ševa je propjevala.“  Samo, taj se pjev nerado sluša.

Strah životu kalja obraz često…

Ono što si vidio svojim očima i doživio na svojoj koži ne može biti sporno. A, da li si ti, Čaljo, u spomenutom košmaru, baš sve što si čuo pa napisao, zaista dobro čuo ili dobro zapamtio? E, u to se ja ne bih baš zakleo. Da li si, možda, zbog ”umjetničkog dojma” tvoje knjige, štogod i dodao ili izmijenio? Pogađaš već; upravo se počešah gdje me zasvrbilo.

Nego, prije no što nastavim da se „češem“ tj. komentarišem, uglavnom dijelove knjige u kojima promišljaš, pa i sam pasus kojim si mene počastio, moram navesti u kom kontekstu si mi tu čast ukazao. Pa, na strani 109 ovako zapisuješ:

„Za mnoge Srbe moglo bi se reći da su opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima. One Njegoševe: – Strah životu kalja obraz često – mogli bi se mnogi postidjeti“. 

Pa, nakon ovog veoma snažnog, potcjenjivačkog i nadasve optužujućeg „šlagvorta“, „s gađenjem” (drugi tvoj recenzent Veljko Kojović: “…ponajviše zato o svojim bivšim prijateljima i o svom gradu piše mnogo više s gađenjem nego mržnjom“) nabrajaš:

-Prof. Dragu Kovača – tvoj daljnji rod, tvoja zamjerka: što je bio šef Kriznog štaba Mjesne zajednice Koševo. Ne razumijem, čega bi se to on trebao (po)stidjeti. Ta, to je njegova Mjesna zajednica, tu je njegov stan, njegova familija, njegove komšije i prijatelji…

-Sinišu Kovača, Draginog sina – tvoja zamjerka: sposobnost upravljanja tenkom u Armiji BiH. Zašto da čovjek ne brani svoj prag, ma ko da mu ga ugrožava? 

– Prof. Bogdana Maksimovića – ovdje moram citirati čitav pasus koji si mu posvetio:

«Uvaženi profesor DIF-a i sportski velikan Bogdan Maksimović zadrža predratnu funkciju predsjednika Udruženja Invalida BiH. U rijetkim susretima znao bi se pohvaliti kako uspješno radi na omasovljenju orgaizacije: ”Dok se u drugim organizacijama članstvo osipa, kod mene ono stalno narasta”. Usput bi mi savjetovao da se čuvam Srba, pa i njegovog kuma Đorđa Radojevića i Miša Pedala, saradnika iz Zavoda za fizičku kulturu, jer su uključeni u sve informacione sisteme Predsjedništva i ministarstava muslimanskih vlasti».  

Ovdje uopšte ne vidim bilo šta što bi Srbin, naročito tvojih svjetonazora, mogao zamjeriti ovom sportskom velikanu. Pa zar nije cilj granatiranja s Trebevića bio da u Sarajevu bude što više mrtvih pa, kao „nuz-produkt“, i invalida? I, zar za tebe, kao Srbina – koji se nije ponižavao, nego prkosio i ipak opstajao – nije bio od koristi savjet profesora Maksimovića da se čuvaš Srba koji ”nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka” sarajevske čaršije i koji su ”opstajali samoponiženjem i gubljenjem dostojanstva pred sobom i drugima”? Stvarno, ne kontam, zašto bi to za tebe, kao srpskog rodoljuba, njegov obraz bio ukaljan? Valjda, udarivši na velikana, želiš pokazati da si mu, u najmanju ruku, ravan. Jedna etiopska poslovica kaže: „Što je manji gušter, to je veća njegova želja da bude krokodil.“

Jednom prilikom, u to vrijeme, prof. Maksimović me je poveo da mi pokaže gdje, kako ti kažeš, ”radi na omasovljenju orgaizacije”. U podrumskom dijelu FISa, spajanjem nekadašnjih svlačionica 1 i 2, napravljena je povelika prostorija, koja je bila oskudno opremljena kao ”trim-kabinet”. U njoj nije bilo nikoga – valjda nije bilo ”radno vrijeme”. Ne znam kako i zašto je propustio da i mene upozori kojih Srba bih se trebao čuvati.   

          – Đorđa Radojevića i Mišu Pedala – koji su, po tebi, ukaljali obraz jer su osnovali redakciju novog časopisa fizičke kulture ”Sport”, ali – avaj! – zelene boje… i da su uredniku Sabahudinu napisali doktorat i pomogli mu da ga odbrani. 

To s doktoratom, ako je istina, stvarno nije u redu, ali si i ti, prema tvom kazivanju u samoj knjizi, a u cilju ostvarivanja povoljnijeg statusa u ratnoj čaršiji, činio autorske usluge. A ti znaš da, upirući prstom u nekoga, tri ostala prsta su uprta u tebe.   

          – Branu Crnogorca – poznatog džudistu (ne karatistu, kako navodiš) – čiji je „grijeh“ što ”postade Sekretar Sportskog saveza BiH zahvaljujući brzini učenja ‘bosanskog jezika’ i sopstvenom prešaltavanju sa maternjeg ‘nivoa’ na novokomponovanu ‘razinu’“.  

Brani, pored njegovih rezultata rada i drugih relevantnih referenci, zaista nisu bili potrebni nikakvi „nivoi“ i „razine“ da bi postao Sekretar SS BiH. U ratu sam u Fisu proveo 9 mjeseci sa Branom, ali ne primjetih ama baš nikakve promjene u njegovom govoru ili upotrebi jezika kojim se uvijek služio. Lično, ne vidim nikakav razlog zašto jezik, kojim se u BiH govori, Srbi ne bi zvali srpski, Hrvati hrvatski, jedino zamjeram što Bošnjaci taj isti jezik nazivaju bosanski, i to zamjeram samo iz razloga što istovremeno ne priznaju nacionalno opredjeljenje Bosanac. Bitno je, a i tačno, da svi žitelji BiH – pa i Hrvatske, Srbije i Crne Gore – govore istim jezikom, a kako će ga ko zvati – na volju im. 

          – Dr Milana Babića – koji se ”ponizi”, jer ga ”Dragan Vikić promovisa u predsjednika stručne komisije Olimpijskog komiteta BiH”. Ti, Čaljo, jedini znaš, a mi – čitaoci tvoje knjige – možemo samo, s velikim procentom tačnosti, da nagađamo, da li bi ti odbio ponudu Dragana Vikića da te, u ono guravo vrijeme, promoviše u prdsjednika Stručne komisije OK BiH. Jer, ne zaboravomo; junački si se borio da te Azra Jaganjac, kao Srbina, ne otjera sa funkcije savjetnika Pedagoškog zavoda, a još si i „ratnu obavezu“ imao da rovove kopaš. A predsjednik Stručne komisije, znaš i sam, jedna je od najviših funkcija u Olimpijskom komitetu jedne zemlje, pa tako i  BiH. S ove vremenske distance, bilo bi iluzorno, a i nefer s moje strane da špekulišem, šta bi, hipotetički uzeto, nakon Vikićeve ponude, bilo s tvojim nacionalnim ponosom i dostojanstvom. Priznajem, teško mi je povjerovati da bi ti tu ponudu odbio, ali nemam pravo da to kategorički tvrdim. Ostatak tvoje ”optužbe” za Milana Babića, meni je nejasan, jer je pisan najvjerovatnije pod uticajem tvog, već pomenutog, košmara i glasi (str. 110):

“… Za ukazanu čast on (M. Babić – BR) uzvrati programom rada koga na kraju završi sa, do tada neviđenom ponudom i kod muslimanskog stručnog življa, „Bujrum“ za sve trenere sportskih ekipa, koji namjeravaju stvarati olimpijce.“

          – Momu Dragičevića, humoristu – koji je, putem sarajevskih medija, dizao na trehu Srbe, koji su sa okolnih brda granatama i snajperima terorisali Sarajevo. 

Tebi, Čaljo (i ne samo tebi), nije smetao Risto Đogo, koji je sa tv kanala RS svojim humorističkim bravurama i gestikulacijama ismijavao i iritirao muslimane u blokiranom Sarajevu i tako uveliko doprinio da ostali zatečeni Srbi imaju upravo onakav tretman kako ga u knjizi opisuješ.

Ne smeta ti ni to što je Kusturica, svojom slobodnom voljom, napravio svoj izbor i kao zreo čovjek i svjetski priznat umjetnik, prigrlio pravoslavlje kao vjeru svojih pradjedova, ali grdno zamjeraš Momi, a i Jovi Divjaku, na njihovom slobodnom izboru. Mene ako pitaš, svi su pravo postupili, jer su im odluke bazirane na njihovoj čistoj savjesti, slobodnom izboru i jednoj od osnovnih ljudskih sloboda sadržanih u Članu 9 EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA, a to je Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti. Taj član počinje:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja…

„Moj vrsni gimnastički drug…“

Svoju listu Srba, koje „optužuješ da su u opsjednutom Sarajevu izgubili dostojanstvo pred sobom i drugima, k’o biber po pilavu, zaključuješ mojim imenom i posvećuješ mi ovaj pasus:

“Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Božo Rafajlović, okiti se svim mogućim gradskim akreditacijama: bedžom policije, Armije BiH (podvukao: BR), Hrvatskog vijeća obrane, Sportskog saveza BiH. Zaštitio se tako od svih samo ne od Srba, kojima će jednom morati da objasni mnoge okolnosti snajperisanja (podvukao BR) sa aerodromskog naselja a i značenje riječi koje mu izreče u pohvalu i priznanje Nalo Mehmed: Ti si, Božo, pravi.”

Dakle, istina je da sam bio vlasnik akreditacija: Policije BiH (gdje sam, uostalom, zaradio penziju), koju mi je obezbjedio tadašnji ministar MUPa Juka Pušina, a koga poznajem još kao inspektora za opšti kriminal iz bivšeg Gradskog SUPa; Hrvatskog vijeća obrane (dobio od mojih hrvatskih prijatelja) i Sportskog saveza (po prirodi posla), ali je blatantna LAŽ da sam posjedovao ili se, kako ti, Čaljo, kažeš, “okitio” akreditacijom Armije BiH. A da sam i do nje mogao doći, ne bih se ni časa dvoumio. Ali, imao je NISAM! Uz nju si mi u ruke stavio i snajper, kako bi me naši zajednički prijatelji i, uopšte, Srbi kao i ti sam, definitivno i bez tračka sumnje vidjeli kao izdajnika, poturicu, antisrbina i šta sve ne. I tu akreditaciju i snajper prikačio si mi k’o dva čička na leđa, jer one imaju najveću težinu i njih Srbin najteže može oprostiti drugom Srbinu. A čičak, pa još na leđima, zna se kako se teško skida. 

Nakon što sam ih pribavio, meni, na sreću, ni jedna od tih akreditacija u Sarajevu nije zetrebala. Ali, kada su me, nakon godinu i po dana, na Braču – što sam mogao i očekivati – uhapsili kao “pripadnika srpskih posebnih postrojbi“ (biva, srpskih specijalnih jedinica), ona ista akreditacija Hrvatskog vijeća obrane (HVO) mi je omogućila da izbjegnem siguran zatvor, mnoga maltretiranja i neugodnosti, ako ne i glavu spasila. Ipak bila je to 1994. u BiH još uvijek ratna godina.             

Spominješ nekakve Srbe kojima ću u neka doba morati “polagati račune” za ovo ili ono. Ma, bogati, Čaljo, po kom osnovu su to oni, koji su ustvari samo imaginarna zbirna imenica, nadležni i ovlašteni da ocjenjuju moje postupke i donose o njima presudu? Kojim to, konkretno, Srbima ja treba da se pravdam? Jesu li to neki pojedinci, grupa, nečiji predstavnici, udruženje, srpske vlasti, srpski državni, sudski organi… gdje, na kom području…??? Nemoj mi samo reći: pa, srpskom narodu; tek tada nisi ništa rekao. 

Iz tvoje “optužbe” jedino jasno vidim da si pokušao, bez mog pitanja, da me strpaš u neki tor s određenom nomenklaturom, a pošto sam ti ja , Čaljo, bez tih nomenklatura – jalov ti pos’o. Po rođenju i nacionalnosti sam Bosanac i ništa drugo ne mogu biti. Po vjeroispovijesti sam kršteni agnostik; kršten, a da me niko nije pitao, a agnostik po vlastitom uvjerenju.

Isti oni, kojima vratne žile popucaše vrišteći kako žele jedinstvenu Bosnu, ne priznaju upravo naciju koja nosi njeno ime – Bosanac. Niko mi još nije dao odgovor na pitanje, kakva to Bosna može biti, pa još “jedinstvena”, bez njenih vlastitih žitelja u njoj – Bosanaca. Kao rođeni, a nepriznati Bosanac, sada sam BiH kopile, koje nema niti jedan BiH identifikacioni dokument (lična, pasoš, zdravstvena, penzionerska, mjesečna GSP-a i sl). Dugo sam dušom bio i dalje Bosanac, a tijelom Kanađanin sa svim potrebnim pismenim dokazima, pravima i obavezama. S godinama, duša mi stalno tražila svoje prirodno stanište i napokon u tijelu zauzela svoje staro mjesto.

Dakle, kad je u pitanju moja moralna odgovornost, ja – kao etnik i/ili kao vjernik, gdje me ti trpaš po nekakvom difoltu (by default) – nemam kome polagati račune. Kao ontološka jedinka, moralno (za šta me optužuješ) odgovaram samo svojoj familiji, prijateljima i onima s kojima dijelim zajedničke poglede na moralne i etičke standarde. 

Pa, evo, što može kraće, da objasnim tebi, Čaljo, lično, a ne – kao što sugerišeš – tamo nekim imaginarnim Srbima – “mnoge okolnosti snajperisanja sa aerodromskog naselja”:

Prije nego što su niški specijalci, u saradnji sa domaćim Srbima iz srpskog dijela Neđarića, nakon dva dana otpora, osvojili Naselje, u njemu je postojala kakva-takva “teritorijalna odbrana” sa svega nekoliko pušaka M-47 i dva-tri automata. Jednog je posjedovao neki bivši sitni kriminalac, nije mogao imati više od 20 godina, bez roditelja i, glumeći Ramba u maskirnoj uniformi, u više je navrata, zaklonjen iza kuća, ispaljivao rafale prema aerodromu. Srbi bi iz tog pravca svaki put uzvratili minobacačima na Naselje; naravno – uz mrtve i ranjene. Dvojica, stradalih na taj način, bili su sahranjeni na travnjaku ispod mog kuhinjskog balkona. ‘’Rambo” je nekoliko puta upozoravan od domaće Teritotijalne odbrane, a kad je nastavio i prekardašio, domaći su ga jednostavno – upucali. 

Eto, to je jedino “snajperisanje” tj. ‘’pucanje’’ iz Aerodromskog naselja, za koje ja znam. Ostaje jedino da mi kao ”grijeh” možeš uzeti to što sam, za vrijeme napada niških specijalaca na moje Aerodromsko naselje, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Naselja, s prve linije iznio nekoliko ubijenih i ranjenih. Nas dvojicu, koji smo to radili, kao i kolone žitelja Naselja, koji su praznih ruku ili samo s nekom kesom ili torbicom, u dugačkoj koloni, bježali u susjednu Dobrinju, niški profesionalci su imali k’o na dlanu i mogli su većinu nas pobiti kako su htjeli, ali očito nisu imali interesa. To sam shvatio kada sam ostao nepogođen prilikom iznošenja prvog ranjenika na nosilima zajedno sa još jednim teritorijalcem. Trčali smo pognuti sa ranjenikom preko čistine, leđima okrenuti napadačima. Od straha da možemo svaki čas biti pogođeni, nismo ni osjetili težinu čovjeka od bar 90 kila. U jednom trenutku, dok je pucnjava treštala, moj drugar, koji je nosila držao pozadi, pao je, a i ranjenik skupa s njim. Bio sam uvjeren da su ga strefili. Samo što sam, ležeći u travi, zaustio da ga pitam da li je pogođen, on tako sočno opsova svece i nebesa i ko postavi žicu provučenu kroz kočiće, koja nije visočija od 20-ak centimetara a služi kao ograda travnjaka. Pošto sam bio naprijed, ja sam žicu, mada je bila prekrivena nepokošenom travom, lako prekoračio, ali je on nije vidio. Ostale smo iznijeli gotovo bez straha. Očito, važno im je samo bilo da, zbog blizine aerodroma i strateškog značaja, osvoje Naselje i da pritom oni nemaju gubitaka u ljudstvu. Osim toga, u interesu im je bilo da mi iznesemo mrtve i ranjene, kako oni ne bi morali s njima deverati. Uzgred da napomenem, od devet poginulih u odbrani Naselja, kako sam čuo, četvorica su bili Srbi i jedan Hrvat – pokoj im duši! Da li je neko poginuo na strani napadača – ne znam.

Što se tiče Naline pohvale; fakat, kad smo se sreli negdje na Čengić Vili u ljeto 92, prilazi mi raširenih ruku, zagrli me i reče otprilike: ”Čuo sam da si bio k’o lav, noseći ranjenike, kad su vas četnici napali”. Imajući na umu kako je do tada u kafiću ”Bokačo” i svugdje okolo, uz moje ime, izgovarao isključivo – četnik, ja sam mu odgovorio: ”Ne vjeruj u te priče, Nalo, jer češće se o meni govori da sam četnik…” i produžio.

Uskoro, nakon toga, Čaljo, kad smo se ti i ja sreli ispred FISa, ja sam ti rekao za moje angažovanje u iznošenju ranjenika prilikom odbrane Naselja, kao i za moj susret s Nalom. Rekao sam ti i za moje akreditacije. Dakle, osnovne informacije za inkriminisani pasus o meni, dobio si upravo od mene. I samo na osnovu toga, naknadno, u svojoj knjizi si mi ”podario” još jednu akreditaciju (onu najjaču, Armije BiH) i u svom „promišljanju“ napravio scenario, u kojem si mi dodjelio ulogu snajperiste. Možda si znao da sam ranih 80-ih bio republički prvak Organa unutrašnjih poslova u gađanju vojničkim pištoljem, pa ne mogu ni biti ništa drugo nego ”snajperista”. No, ni po’ jada, da sam to bio na srpskoj strani. Sreća je da ovo moje dostignuće u streljaštvu u Naselju nije bilo poznato.

“Pokojnik”

Tvoja “optužba”, Čaljo, da sam “odgovoran za snajperisanje” iz Aerodromskog naselja, kod jednog broja “Crnaca” (članovi ekipe gimnastičara trenera V. Peleksća-Kekea) učvrstila je mišljenje da sam nekakav “antisrbin” koji je bio na ‘’muslimanskoj strani’’ i “pucao” (valjda se podrazumijeva na Srbe). Tako se, slično, kao što su se i za Josipa Pejakovića i Davorina Popovića pričale budalaštine, i o meni, među našim zajedničkim prijateljima u Beogradu, govorilo da sam vojnike JNA, zarobljene u Dobrovoljačkoj prilikom povlačenja iz kasarne na Bistriku i privremeno smještene u gimnastičkoj sali FISa, “isljeđivao“, “maltretirao“ i “slao“ u kasarnu ”Viktor Bubanj”. Kako je to moguće kad, u vrijeme kada sam, početkom jula 1992., iz Dobrinje prešao u grad, tačnije u FIS, u gimnastičkoj Sali, od koje sam imao ključ, tih vojnika više nije ni bilo; ja ih ni očima nisam vidio, jer „Dobrovoljačka“ se desila početkom maja te godine, dok sam još bio „hermetički“ zakovan u Aerodromskom naselju.

U podnaslovu svoje knjige MASAKR GRAĐANA U REDU ZA HLJEB, na str. 43, kažeš:

„Optužiše tako Srbe, a ne ponudiše ni jedan dokaz da je granata srpska. Niti jedan. Samo rekoše, a svijet izrečeno prihvati ‘Granata je srpska’. I to bi dovoljno.“

Kakav si to ti dokaz ponudio, da sam ja imao akreditaciju Armije BiH i da sam snajperisao sa aerodromskog naselja? Niti jedan. Ti „samo“ napisa, a raja napisano (a i izrečeno) prihvati „Bato je pucao na svoje“. I to bi dovoljno. 

A, pazi sad ovo, Čaljo!: 

Godina je 1992. u ratnom Sarajevu. Jesen je i ja se predvečer biciklom vraćam sa Otoke iz posjete mojoj mami. Vraćam se u prostorije Gimnastičkog kluba Bosna u Miss Irbinoj (FIS), gdje sam našao utočište i smještaj kao „izbjeglica“. Pored prostorija kluba je kafić Bordo i ja sam tu sa vlasnicima, Mirsadom i Branom Crnogorcem, praktično stalni „član posade“. Mirsada mi kaže, da me je 

„…danas tražio neki čovjek, ne sjećam se kako reče da se zove… uglavnom, nekako oprezno pita, jesi li tu. Ja ne znam čovjeka pa i ja oprezno velim da nisi. ‘A, kad ste ga zadnji put vidjeli?’ pita, a ja velim, ‘Jutros, a zašto pitate?’ On, s očitim olakšanjem, nastavi; ‘Dobro je, znači… živ je…’ ‘Do jutros je bio živ, kažem, a on veli: ‘ Znate, sinoć mi se javio kum iz Beograda i pita me, mogu li u FISu provjeriti ima li Bate, jer je čuo da je poginuo.“

Pitam Mirsadu, je l’ se čovjek predstavio kao Nikola, a ona, potvrdi: ‘Jeste, jeste, tačno – Nikola…’  

Godina je 1993. kraj juna i ja u Ljubljani već dva mjeseca pripremam gimnastičara Kenana Dženanovića iz Zenice za Mediteranske Igre. Odlazimo na prvo, i to međunarodno takmičenje u Maribor na provjeru njegove forme i tokom opšteg zagrijavanja takmičara, neko me s leđa zagrli, ja se brzo okrenuh da vidim ko je, i ispred mene se nađe ženska osoba s glavom oborenom na mojim prsima, ali ja ne mogu da vidim lice pa ne znam ko je; duga plava kosa i samo jeca, suza suzu goni. Kad, napokon, podiže glavu, ugledah plave suzne oči Gordane Popović, koja je trenirala djevojke u našoj sali u isto vrijeme kada sam ja trenirao dječake. Ona, i dalje jecajući, jedva izgovori: 

– Pa, Bato dragi, ti si živ… a ja te već oplakla… rekli mi, ti pogin’o…“  

Godina je 1996. i ja sam s porodicom već više od godinu dana u Kanadi. Doznajem telefonski broj Deje Gašića, Sarajlijama dobro poznatog, naročito ljubiteljima skijaškog sporta i Jahorine, pa zovem:  

               – Halo, dobar dan, Bato Rafajlović ovdje… je l’ to Dejo?’ 

               – Jesam, dobar dan, a ko je to?’ 

               – Bato Rafajlović. – Zatišje… kao da je veza prekinuta. Ali ja, za svaki slučaj, nastavih:

– Halo, halo! Je l’ se čujemo… halo? – Opet tišina i, kad već htjedoh spustiti slušalicu, tišinu naglo    prekide Dejin glas:

               – Ma stani, ba… je l’ reče, Bato…? Bato Rafajlović?! 

               – Ma, ja… 

               – Bato, gimnastičar…? Toba…?

               – To sam sve ja, Dejo… đe je, ba, zapelo?

               – Pa, Toba, jebote… tebe su proglasili pokojnikom; kažu, pogin’o ti u Sarajevu…

Dakle, Čaljo moj, i ovu vijest o meni da sam poginuo, neko je lansirao isto kao što si ti one, da sam pucao i da sam odgovoran za snajperisanje u naselju Neđarići. I dok je bila u opticaju, ta dezinformacija o meni „pokojniku“, očito je spadala u „dokaze“ tipa „svašta se o njemu priča“ i gotovo sam siguran da su svi oni, koji su čuli da se o meni svašta priča, morali čuti i priču o meni – pokojnom. Čvrsto vjerujem da ima i danas onih koji misle da sam pokojni, a poneko da je u međuvremenu i umro u uvjerenju da me je nadživio. U to vrijeme, u samom Sarajevu, nekoliko ljudi mi je reklo da su čuli kako sam bio teško ranjen, čak su me i u koševskoj bolnici tražili. I, valjda, dok je u ratnim uslovima vijest stigla do Beograda, „ranjenik“ je podlegao. 

I niko od onih, koji su novo-za-gotovo usvojili šuplje priče o meni da sam „pucao“, ni nakon što su se uvjerili da sam „oživio“, da se upita: pa, čekaj malo; zar i druge priče o njemu ne bi mogle biti izmišljene? Ali, jok; pitkije je sirćetli vino iz sumnjivih podruma, nego čista izvorska voda…

A šta me je opredijelilo da se uključim u odbranu Naselja (moram naglasiti: isključivo iznošenje ranjenih i mrtvih sa prve linije)?  

Prvo, u mom Naselju nalazi se moj stan, dakle – moje ognjište, a cijelo Naselje se sastoji od stotina drugih ognjišta, kao i mojih prvih i ostalih komšija. Složićeš se, Čaljo, sa mnom da je u srpskoj kulturi i tradiciji ognjište – svetinja! I sveta dužnost je braniti svoje ognjište od bilo koga ko nepozvan želi da ga ugrozi. Ponavljam, od bilo koga, pa zašto ne, u mom slučaju, i od niških specijalaca? Ja ih nisam pozvao da me od bilo kaga brane. A što su oni Srbi, meni je to bilo sasvim irelevantno, kao što mi nije bilo važno ni koje su nacionalnosti ostali stanovnici i branioci Naselja. Pa, zar vuk neće jednako braniti svoju jazbinu od potencijalnog uljeza, pa bio to medvjed ili vukov „sunarodnik“ – neki drugi vuk?  

Drugo, meni su preči moj komšija Hasan iz mog ulaza, jarani Nedžad i Mustafa – ma koliko oni bili Bošnjaci ili muslimani, zatim drugari Zvonko, Željko i Zdeno – ma koliko oni bili Hrvati i katolici, nego Momir, Vujadin i vojvoda Miloje, iz Niša – ma koliko da su oni Srbi ili pravoslavci… Skoro sam siguran da tebi, Čaljo, ovakav moj izbor nije baš prihvatljiv i mislim da je upravo to razlog što si mene u svojoj knjizi onako iskarikirano oslikao i što si u ratnom Sarajevu imao onoliko neprilika.

Treće, ali ne i manje važno; gotovo svi smo vjerovali da rata u Bosni ne može i neće biti. A kada je već počeo, njegove razmjere malo ko je tada mogao valjano procijeniti, pa sam, u punom kapacitetu svoje naivnosti, smatrao da će mi, nakon prestanka ratnih gadosti, valjati i dalje živjeti s mojim komšijama, ma ko i kakvi oni bili. Dževad Karahasan, književnik i BiH akademik, u jednom intervju-u (2016 g.) kaže:

„Boraveći vazda na rubu velikih carevina, stanovnici Bosne su shvaćali: dalekoj vladi svaka čast, ali je ona baš daleko. Komšija je mnogo važniji i bliži. Tako se razvio kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture. Komšija je kao brat. Taj kult u Bosni nije razoren.”

Upravo s takvim poimanjem komšija i komšiluka, ja sam se i uključio u Teritirijalnu odbranu moga naselja. Kada sam 1998 godine iz Kanade došao u Sarajevo, kako bih otkupio stan, koji se nalazio u onom nizu porušenih zgrada u Naselju, a koje je jedna njemačka humanitarna organizacija renovirala i osposobila za stanovanje, sreo sam ispred ulaza komšiju, s kojim se nisam vidio šest godina, od „pada“ Naselja:    

-Zdravo, Zajko, kako si? – upitah skoro s hladnom učitivošću, spreman na svaku varijantu njegovog odgovora. On me samo pogleda sa izrazom, koji je bio mješavina gađenja, prezira i mržnje: 

          – Meni tvoje „zdravo“ ne treba – odbrusi mi, sad već bivši komšija Zajko, koji je u međuvremenu zamjenio vrijednosti iz pomenutog citata akademika Karahasana, pa mu je nacionalna pipadnost i „njegova“ vlada ipak postala bliža nego komšija, a „kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture“, ipak je „razorio“. Ni po’ jada, da moj komšija Zajko – inače, desetak godina mlađi od mene – dok sam još, u velikom strahu, nosio svog prvog ranjenika na nosilima, a svoju glavu u torbi – nije među prvima zbris’o u Dobrinju. Doduše, nas dvojica i nismo bili baš prijatelji, tek komšije „zdravo za zdravo“, i on svakako ne može biti tipičan uzorak s kojim bih izašao s tvrdnjom da je „kult komšiluka u Bosni razoren“. Naprotiv, impozantna većina je onih, s njegovim „krvnim zrncima“, koji se prema meni nisu promjenili, naročito prijatelji i oni koji su me otprije bolje poznavali.

Kad je, čini mi se, sredinom juna 1992. godine, Naselje „palo“, i time oteto moje ognjište, ja sam se, zajedno s ostalim braniocima Naselja, povukao u Dobrinju, izgubivši tako svaki interes za bilo kakvu “borbenu” aktivnost i angažovanje na bilo čijoj strani. Tada sam obgrlio riječi Eugena Debsa, (1855-1926) – osnivača Socijalističke partije u SAD i pet puta predsjedničkog kandidata: „I have no country to fight for; my country is the earth and I am citizen of the world.“ (Ja nemam državu za koju bih se borio; moja država je planeta Zemlja i ja sam stanovnik svijeta.)

A, evo zašto i kako ja to nekako gledam:

Epicentar koncentričnog kruga mog života je moja najuža familija, žena i djeca. Sljedeći krug, prema perifriji, je moja šira familija, krug mojih prijatelja i komšija, pa moja radna i sportska organizacija (moglo bi to biti kulturno-umjetničko, planinarsko, lovačko društvo, ili bilo koje drugo udruženje), pa mjesna zajednica, preko opštine… pa sve dalje, koncentrično, prema periferiji do najviših državnih (da oprostiš) organa tj. vlasti. (Tek sada, kad ove redove ponovo čitam radi mogućih korekcija, primjećujem da u tim mojim „koncentričnim krugovima“ nigdje nisam pomenuo niti crkvu niti naciju. To, naravno, neću korigovati). 

          Potpuno isti je redoslijed po kojem bih se bio spreman žrtvovati. Kao što vidiš, u mom životnom okruženju, državne vlasti su moj posljednji prioritet, jer vlast smatram odlično (pre)plaćenim servisom, koja, demokratski izabrana, treba svom “demosu” (narodu – odakle riječ demokratija i potiče)  da služi kao i svaki drugi servis, a ne da taj “demos” truje mržnjim, zavađa i huška na međusobno ratovanje i ubijanje. S tim u vezi, hoću da navedem jednu definiciju rata, francuskog poete i esejiste, PAUL VALER-a (1871-1945), a u slobodnom prijevodu glasi:

“RAT JE MEĐUSOBNO UBIJANJE (massacre) ONIH KOJI SE NE POZNAJU, PO NALOGU (for the profit) ONIH KOJI SE POZNAJU ALI MEĐUSOBNO NE UBIJAJU.”

Nacionalni ponos i patriotizam

„Ako čovjek ne može ništa dobro reći o sebi, a želi nešto da kaže,

on počinje da govori loše o drugima“ – Mihail Litvak – ruski psiholog

Tvoja knjiga, Čaljo, je prepuna opisa strahota koje su zaista bile realnost u tadašnjoj sarajevskoj zbilji. Već na samom početku, u obraćanju uvaženom čitaocu (str. 5) zapisuješ:

„Na Sarajevo se pucalo, ali se i iz Sarajeva pucalo. I ne samo pucalo. U Sarajevu se zatvaralo, premlaćivalo, ubijalo, kidale se glave, domaćini izbacivani živi kroz prozore višespratnica, silovalo.“

O Srbima koji, nakon zatvaranja obruča s unutrašnje strane Sarajeva, nisu uspjeli ili nisu htjeli da ga napuste, ispisuješ (str.58, 59):  

«Ostali su Srbi da ispaštaju svoju sudbinu bespomoćnih i nezaštićenih… ostali su da u čaršiji ispaštaju i svoje ime i svaki neuspjeli muslimanski napad i doživljeni poraz… Za sve su uvijek bili krivi preostali Srbi, ”peta kolona” koja dojavljuje i otkriva njihove namjere. Na njima se iskazivala ratna vještina i junaštvo, trenirala ratna odlučnost i strogoća, nadoknađivala slast pobjede i pobjednika»

A ovako opisuješ strepnju za svoj život (str. 112): 

«… i svako jutro koje ugledam, proslavim što sam živ. Oko mene kupe, odvode i kolju». 

«Nedovoljne su spisateljske moći ovog profesora fizičke kulture da barem približno opiše sve laži, podmetanja, maltretiranja, zatvaranja, premlaćivanja, ubijanja, klanja i silovanja». (str.52) pa dalje (str. 53) : «Ko je izašao – izašao je i spasio se. Mogao je negdje da krene i bez unaprijed tačne adrese staništa. Sve je bilo bolje i svaka neizvjesnost je bila izglednija vani, nego ostati u gradu koga strahom zabetoniraše iznutra». 

Veoma je bolan tvoj opis brutalne likvidacije tvog kolege po struci, Radivoja Boškovića, samo zato što je zamolio ”oslobodioce” da, zbog sigurnosti djece iz iste zgrade, manje pucaju na srpske položaje (str.99-100): 

«…Upališe baterijsku lampu. Nakon nekoliko koraka, svjetlo nađe mrtvo tijelo. Njegova vindjakna, farmerke, patike i sve drugo što tijelo nosi na sebi. On je. Prema zaklanoj glavi nikada ga i ne bi prepoznala. Unesoše ženu bez svijesti u kola, pa nazad kući među djecu bez supruga i oca.

Trebalo je imati dosta sreće pa ne doživjeti ovakvu ili slične sudbine. Svakome se moglo desiti stradalaštvo i bez nekog materijalnog posjedovanja i naročite pameti. Dovoljno je bilo biti Srbin…»

Na 93. str. kažeš: 

„U Sarajevu je najteže bilo Srbima. Takvu težinu života i opstanka, svakako, nisu imali oni rijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka: u Predsjedništvu, ministarstvima, ”Armiji BiH”, policiji… Za sve druge Srbe koji u zatočeništvu sarajevske čaršije ne zaboraviše – ko su i šta su,  ostade da traže odgovor na pitanje: …kako opstati, a ostati Srbin?» 

Na istoj strani daješ i odgovor na to, zaista složeno pitanje, pa kažeš: 

«…Na svaku provokaciju domaćih trebalo je adekvatno odgovoriti – njih zadovoljiti, a sebe ne uniziti da bi se postidio pred sobom. Trebalo je govoriti, a ništa ne kazati. Često prećutati. Što češće zaćutati ili progovoriti, ali nikada ne protivriječiti… Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života» (podvukao BR). 

Pa, Čaljo, zaboga, zar svi “…oni rijetki Srbi koji se snađoše i nađoše utočište u nekoj od mirnijih luka…“ (tu si, očito, i mene svrstao), nisu bili – kako ti to formulišeš – “…ono što Srbinu ne priliči…“ upravo u ime i zaradi života. I sam kažeš da se to moralo.

Pa, kako onda možeš, nakon svih opisanih iskustava, da zamjeriš Srbima, koji su na sve moguće načine tražili priliku da izbjegnu ono što je, nažalost, tebe snašlo, a mnogima i dohakalo?!? Upravo si, evo, TI sugerisao kako je u toj „prokletoj čaršjiji“ trebalo postupati i „…opstati, a ostati Srbin“; ovo su tvoje riječi:

„Trebalo je, u stvari, biti ono što Srbinu ne priliči, a što se moralo u ime i zaradi života.“  

Prema tvom ”promišljanju”, svaki Srbin, koji se u ”prokletoj sarajevskoj čaršiji”, kako kažeš, ”snašao” i kraj rata dočekao živ, trebao bi da se (po)stidi, bez obzira što ni metka nije ispalilo, a kamoli nekoga ubio. Za takve Srbe daješ čak ovu kvalifikaciju: 

«Tako su oni nanijeli više zla Srbima u ovom ratu nego sva mašinerija muslimanske vojske.»

Jesi li uopšte svjestan, Čaljo moj, šta si ovim rekao, a što u tvojoj knjizi – čiji je izdavač ‘Zavod za udžbenike i nastavna sredstva’, s očitom pretenzijom da ima i udžbenički karakter – osta neizbrisivo. Pa, i sam si opisao svoje jezive susrete sa zloglasnim Mušanom Topalovićem zv. Caco i Kazane na Darivi, odvođenja, klanja, ubijanja i silovanja – da dalje ne govorimo o kasarni Viktor Bubanj i da je u gradu bilo ”stotine privatnih zatvora koje niko ne kontroliše” (str. 98). A da, također, ne spominjemo koliko je, među cjelokupnim stanovništvom Sarajeva, stradalo Srba od ”prijateljske vatre” (friendly fire) sa Trebevića i okolnih brda (Tuci po „Velušićima“, tamo je manje Srba – Gen. Mladić). 

I ti, Čaljo, tako vehementno tvrdiš da smo mi, koji smo tražili i uspjeli naći načina da izbjegnemo, ne samo ono što je tebe snašlo, nego čak i goru sudbinu, nanijeli Srbima više zla nego ”ratni lordovi” tipa Cace, čije si koljačke ”egzibicije” i sam svjedočio i, u poglavlju od 20-ak stranica, detaljno opisao. Bez da tome dodam ”brižnu zaštitu” preostalih Srba od neselektivnih granata sa Trebevića. Mi, koji smo se ”snašli” i koji smo, kako kažeš, ”bez dostojanstva”, barem nismo nikoga ubili niti uništili ni jedan objekat. A to bi, priznaćeš, trebao biti golem kriterij pri ocjeni količine „zla nanijetog Srbima u ovom ratu”.

Kako drugačije protumačiti te tvoje optužbe upućene onim ”rijetkim Srbima koji se snađoše…” nego da bi ti i mene i te svoje bivše kolege po struci, od kojih su nekoliko njih bili tebi profesori, radije vidio odvedene u kasarnu Viktor Bubanj na ‘bubanje’ ili raskomadane i bačene u jame na Kazanima ne zaboravljajući ko smo i šta smo, nego da, nakon što ”…uđe brzo sarajevski srpski živalj u nepodnošljivost postojanja” (str. 164), pokušamo prije svega da sačuvamo goli život, pa makar i po cijenu da ”zaboravimo ko smo i šta smo” – koje ponašanje ti opisuješ kao „samoponiženje“ i „gubljenje dostojanstva“.

Mi smo, znači, trebali uzdignute glave marširati čaršijom pa, kad nas presretne Cacin ”borac” i traži ličnu kartu, ne kaljajući obraz, uzdignutog čela mu je predati, ne gubeći dostojanstvo, razdrljiti košulju na grudima i, ne zaboravljajući ko smo i šta smo, teatralno uzviknuti: 

         ”Pucaj, balija, jebo te Alija!!!…” 

E, tada bismo bili pravi Srbi s pedigreom, a to što bismo bili još i pokojni, ne garantuje i da bi nam se čak ni za grob znalo, a kamoli da bi nam se još uklesale riječi ”oni nisu zaboravili ko su i šta su“. A misliš li ti, Čaljo, da si i ti – ne d’o Bog – završio u jamama na Kazanima, kao što ti je bilo namjenjeno, da bi ti podigli spomenik s natpisom: ”…vile će se grabit o vjekove / da vam vjence dostojne sapletu”? (Njegoš).

Izvini, Čaljo, ako ti se sva ova analogija čini pretjeranom, ali me tvoje ”promišljanje” neodoljivo potstaklo na to, kako bih  ukazao na apsurd tvog ”gađenja” prema onim Srbima, koji ne dijele tvoje patriotske i nacionalne svjetonazore. 

Nepostiđen, priznajem da mi je draže što sam se ”snašao” i ”zaboravio ko sam i šta sam”, – a da nikom nisam rekao ni ”potamo se” – i ostao živ, nego da se nisam ”snašao” i, „ne gubeći dostojanstvo“, našao se među onima, koji su „selektivno“ tukli po Sarajevu i pri tom „selektivno“ rušili, a neselektivno ubijali. Ili, još gore, da sam se, gluho bilo, našao među onima, kojima se uz prigodne godišnjice oksimoronski uzvikuje: „Živjeli pali borci!“

Nisi li i ti, Čaljo, prema sopstvenom kazivanju u tvojoj knjizi, našao ”utočište” i to u Republičkom pedagoškom zavodu, gdje si imao radnu obavezu, a što bi trebalo da te zaštiti od, kako kažeš, ”ratne obaveze”? Ne ulazim sada u to šta je trebalo, a šta ti se stvarno dešavalo s Azrom Jaganjac i ”ratnom obavezom” – ali si ”mirniju luku” i ti tražio i našao. A što se u njoj nisi do kraja i zadržao, to si uvaženom čitateljstvu nadugo i naširoko obrazložio u poglavlju svoje knjige ”Azra Jaganjac – pedagoški Karađoz” i u svojoj drugoj knjizi ‘Pomozi sebi dok imaš sebe“.

Aršini

Još nešto, Čaljo. Vrlo si kritičan i sarkastičan prema mojim ratnim akreditacijama, koje sam dobio na sasvim legalan način (osim akreditacije Armije BiH, koju si izmislio) kao i prema “snalaženju“ Srba, koji su time – po tebi – izgubili dostojanstvo i zaboravili ko su i šta su. A, s druge strane, kao bravuru srpskog rodoljuba predstavljaš tvoje prepravljanje tj. falsifikovanje tuđe lične karte, kao i zloupotrebu memoranduma i pečata Studentskog sportskog saveza Sarajevskog univerziteta.

Tako na str. 72 opisuješ: 

“Nađoh privremenu i dosta sigurnu zaštitu u tuđem imenu i prezimenu. Naime, pred ovu ratnu nepogodu kupio sam “renoa 4“ od svog dobrog prijatelja sa Fakulteta fizičke kulture, Vlade Šabića. U stvari, od njegovog oca Ivana. Dade mi njegovu legitimaciju, kako bih izvršio prenos na sebe. Ne obavih prenos, desiše se ove neprilike, a legitimacija ostade kod mene. Pade mi na pamet u ovoj nevolji, da napravim krivično djelo s korisnim predumišljajem. Sa njegove legitimacije skinem sliku i postavim pažljivo svoju. Srećom, poklopiše nam se i otisci žiga na krajevima. Sve njegovo samo moja slika… Nastavih “život“ već umrlog Ivana, Bog da mu dušu prosti, s velikom zahvalnošću što mi pomože da na desetine puta izbjegnem raciju na Principovom mostu i drugim mjestima u gradu.“

A na strani 221, ne gubeći dostojanstvo, pišeš: 

“Od prije rata ostali su mi memorandumi i pečat Sportskog studentskog saveza Sarajevskog univerziteta. Odlučih se za zloupotrebu. Otkucam sam sebi Rješenje o saglasnosti za izlazak. U potpisu upišem predsjednika Enesa Terzića. Potpišem. Otisnem pečat. Predam, pa šta mi Bog podari.“

Naravno, i jedno i drugo, falsifikovanje ličnog dokumenta i zlouptreba pečata i memoranduma, u normalnim okolnostima su ne samo nemoralne radnje, nego su i krivična djela. Ali, pošto se sve to dešava u ratnim i svirepim okolnostima opsjednutog Sarajeva, ja tebi, Čajo moj, skidam kapu što si se i na takav način “snašao“, tim prije što ti je ta “zlouptreba“ pečata i memoranduma ipak “upalila“ i omogućila da se dočepaš slobode. Ipak, u mojoj glavi ne mogu baš sve da posložim. Pokušavam da odgonetnem, barem kada smo samo nas dvojica u pitanju (da ne spominjem ostale Srbe koje si također anatemisao, a koje sam ranije već spomenuo), kojim aršinima u ratnim uslovima mjeriš vrstu i stepen “snalaženja“ da bi ono dobilo sintagmu “ukaljan obraz“ ili “gubljenje dostojanstva“? 

Ja, nakon jednog iskustva sa legitimisanjem, koje ću kasnije opisati, na sasvim legalan način pribavim tri akreditacije i ti me svrstaš u one, čijem je životu “strah ukaljao obraz“ i koji su “izgubili dostojanstvo“, a ti, iz istih razloga kao i ja, falsifikuješ dokument i zloupotrebljavaš pečat državne ustanove i to tvoje je „krivično djelo s korisnim predumišljajem“ – akrobacija, koja “Srbinu priliči“ i svjetla obraz. Još jednom; neka si se ti “snašao“ tj. falsifikovao i zloupotrijebio (ja bih radije rekao “dobro-upotijebio“) pečat i memorandum svoje ustanove u teškim ratnim uslovima, jer i sam rat je, kako reče Hemingvej, krivično djelo. (Never think that war, no matter how necessary, nor how justified, is not a crime. – E. Hemingway.  (Nemoj nikad misliti da rat – bez obzira koliko je potreban i opravdan – nije kriminal.) Ali ne mogu da shvatim da moje postupke „snalaženja“, koji su sasvim benigni u odnosu na tvoje, postavljaš na stub srama, dok svoje, s ozbiljnim elementima krivičnog djela, predstavljaš kao promućuran potez oštroumnog, snalažljivog i dostojanstvenog bosanskog Srbina. 

Strah životu kalja obraz često…

Mislim, Čaljo, da si većinu čitalaca ove tvoje knjige uspio uvjeriti da je, u onim zaista teškim ratnim danima, bilo malo takvih Srba kao ti, koji nisu bili ”ono što Srbinu ne priliči”, da si bio Srbin koji “…hoda podignute glave, što mu pogled nije spušten, što umjesto kajanja i stida, čak i sa ponosom zrači.“ (str.100) No, na sreću, nekako i ti ostade živ. Doduše, s veoma gorkim iskustvom, nažalost, ali ponosan što nisi ”ukaljao obraz” i ”izgubio dostojanstvo pred sobom i drugima”. 

Međutim, neki redovi u tvom ispisivanju upućuju na zaključak, da si i ti od krvi i mesa, da i tvoja hrabrost i nacionalni ponos mogu izdati, a dostojanstvo se toliko raspršiti da se, lebdeći i lagano lelulajući, spusti do samih stopala; samo još da zakoračiš i – da ga pogaziš. Pa, u dijelu knjige, gdje spominješ komšinicu Džemidžić i opisuješ atmosferu u podrumskom skloništu prilikom ”zbora stanara”, kako duhovito nazivaš obavezan silazak u podrum zgrade nakon sirene za uzbunu, kažeš (str. 62): 

 «Klela je i psovala upućujući pogled na mene. A pogled joj težak i opasan. Bježao sam svojim pogledom svugdje uokolo da se ne bih s njenim sreo. Ja izbjegavao. Ona ga uporno tražila i sustizala. Spuštao sam glavu i pogled, kako je moja uzdignuta glava ne bi provocirala, i kako ne bi vidjela moj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao i dizao, isprobavao tako sve što bi je moglo barem malo umiriti. Skupljao sam se da bih izgledao manji, i radio sve drugo, kako bih izgledao jadniji i nesretniji.»

Kako bi to izgledalo kad bih ja sada tebe – samo na osnovu ovog tvog pasusa, služeći se tvojom retorikom i rečeničnom konstrukcijom, kojima si uvaženom čitateljstvu mene predstavio – ”optužio” Srbima, ovako ”promišljajući”:

”Moj vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trideset godina, Manojlo Čalija, prepade se jedne obične ženturače, jezičare. Prepade se njenog pogleda, od kojeg je okretao glavu kako bi sakrio svoj prkos, otpor i protivljenje. Spuštao je glavu, skupljao se da bi izgledao što manji i radio sve drugo, kako bi izgledao jadniji i nesretniji. Zaštiti se tako od Džemidžićkinog pogleda, ali ne i od Srba, kojima će jednom morati da objasni okolnosti kaljanja srpskog obraza i gubljenja dostojanstva pred sobom i drugima. Umjesto da joj, ne zaboravljajući ko je i šta je, opali šamarčinu i dostojanstveno vikne – zaveži već jednom, kučko balijska, i prestani da bleneš u mene k’o zmija u omađijanog miša!” 

Priznaćeš, Čaljo, da ti to ne bi bilo pravo. Zato, ja ovako nešto za tebe nikad ne bih napisao. A i da jesam, ne bih ništa slagao, jer sam doslovce naveo tvoje vlastite riječi… i samo malo – promišljao. 

Da se razumijemo: situaciju, u kojoj si se u podrumu toliko puta našao, i tvoje lično psihološko stanje, opisao si upečatljivo i ja ti vjerujem da je upravo tako i bilo. Vjerovatno bih se i ja tako osjećao i kao ti reagovao, da sam bio na tvom mjestu. Trebalo bi zaista imati tvrdo srce pa ti to zamjeriti. 

Prema tome, morao si i ti, Čaljo, imati malo više razumjevanja za nas koji nemamo tu tvoju „hrabrost“, patriotsku svijest, te ”naglašeni nacionalni ponos i preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo” (voliš Andrića kao, uostalom, i ja). 

Skrušeno priznajem: od moje nacionalne oznake, a pogotovo patriotizma i nekakvog nacionalnog ponosa, daleko mi je važnije, ne samo da sam Živ, nego da sam Čovjek, Otac, Muž, Prijatelj, pa čak i Diplomirani ekonomista…

Na strani 233 kažeš: 

„… prvi put sam mirno prespavao cijelu noć kada sam se našao među svojima.“ 

Tebi je, dakle, trebalo da izađeš iz Sarajeva da bi bio među svojima, a ja sam se među svojima – ukoliko izuzmem familiju, koja je već bila na Braču – našao kada sam se uspio prebaciti iz Dobrinje do FISa. Smjestio sam se u prostorije našeg gimnastičkog kluba „Bosna“, u magacinu na podu napravio ležaj i tu spavao, a preko dana, ako nisam bio kod brata na Alipašinu ili kod mame na Otoci, vrijeme sam provodio u kafiću „Bordo“, od kojeg prostorije GK „Bosnu“ dijeli samo hodnik, a koji su – kao i danas – držali supružnici Mirsada i Brane Crnogorac. Skladišni prostor u kafiću Mirsada i Brane su adaptirali za spavanje jer im je stan bio na Grbavici. Sam kafić je cijelo vrijeme rata bio stjecište sportske, estradne pa i političke „kreme“ ratnog Sarajeva i ponekog Srbina, koji je „izgubio dostojanstvo“ i „zaboravio ko je i šta je“… 

Očito je, Čaljo moj, da se nas dvojica bitno razlikujemo upravo kada je riječ o patriotizmu i nacionalnom ponosu i u svemu što uz to ide. Dok ti živiš, dišeš i promišljaš srpstvo, patriotizam i nacionalni ponos, ja sam podaleko od toga. Valjda zato što sam još od malih  nogu do svojih prvih tinejdžerskih dana rastao i odgajan u dječjim domovima za ratnu siročad, gdje su nam za malena ugradili antinacionalne čipve i u glavice nam utuvili bratstvo i jedinstvo. A pogotovo i zato što mi je mama Desa, kao petnaestogodišnjaku, na pitanje kako mi je otac poginuo (igrom slučaja, na isti dan kada sam rođen), potanko objasnila, a zatim debelo naglasila: 

„… i zapamti, ubistvo tvoga tate ne treba tumačiti kao da ga je ubio musliman po nalogu drugog muslimana i to zato što je bio Srbin, nego kriminalac po nalogu drugog kriminalca, zato što je kao žandarmerijski kaplar, po nalogu lokalnih vlasti, obavio svoju dužnost i zatvorio kafanu, na koju su se mještani stalno žalili.“

Meni, ni vrijeme prpovedeno u ratnom Sarajevu, ni događaji u njemu – međusobna ubijanja upravo na vjerskoj u nacionalnoj osnovi – nisu poremetila mamino tumačenje razloga smrti moga oca, niti su za trenutak pobudila želju za osvetom. I do neba sam joj zahvalan, što me je naučila da pripadnike jedne nacionalnosti ne gledam i ne procjenjujem kroz njihove iskvarene i zabludnjele otpadnike. 

A što se tiče nacionalnog ponosa, smatram da čovjek treba da bude ponosan samo na ono što je sam ostvario svojim radom, talentom, sposobnošću, naporom i zaslugom, a ne na ono što ga je rođenjem zapalo i na što nije imao nikakvog vlastitog voljnog uticaja. Može nam biti drago, možemo biti zadovoljni, pa čak i sretni što nam je, da kažem, sudbina bila naklona pa smo rođeni u imućnoj ili poznatoj familiji ili smo rođeni s nekim posebnim darom, da smo naslijedili neki pozamašan imetak, ali ne možemo reći da smo ponosni na to. Kao kad bi neko rekao, da je ponosan što je dobio na lutriji. 

Tvoji stavovi, Čaljo, po ovim pitanjima, direktno ili indirektno, ali sasvim jasno su izraženi u ovoj tvojoj knjizi, a poznati su mi i iz naših ličnih kontakata, dok moja shvatanja tih pojmova direktno korespondiraju sa mišljenjima nekih ”tipova” izraženim u njihovim izrekama. Pošto ja nemam ni dara ni obrazovnog usmjerenja da se tako sažeto i elokventno izražavam, onda pribjegavam citiranju onih sa planetarnom reputacijom, koji to itekako znaju, a izražavaju i moje mišljenje i svjetonazore. Jaku podršku mojoj naglašenoj sklonosti, da koristim izreke poznatih ljudi, nalazim u izreci francuskog renesansnog pisca i filozofa Michel de Montaigne-a: „Citiram druge samo da bih se bolje izrazio“. S tom namjerom je i ovih nekoliko citata o PATRIOTIZMU:

“Najjeftiniji oblik ponosa jeste nacionalni ponos… Svaki jadnik koji ništa drugo na svijetu ne posjeduje na što bi mogao biti ponosan, koristi ovo zadnje sredstvo, naciju kojoj pripada, da bi mogao bar na nešto da bude ponosan…”  Arthur Shopenhauer  

“Patriots always talk of dying for their country but never of killing for their country.” Patrioti uvijek govore o umiranju za svoju zemlju, ali nikad o ubijanju za svoju zemlju.”  Bertrand Russell 

Pa, s tim u vezi: “Ako si ‘pravi’ patriota, spreman si da umreš za svoju zemlju čak i kad je ona agresor. A ako si na to spreman, nemoj mi reći da nisi spreman i ubiti za svoju zemlju. A kad ubiješ, tad si već – ubica! Dakle, patriota je potencijalni ubica, kome je dovoljna samo komanda ‘dresera’ – “Drž’ ga!” (Autor citata mi je nepoznat)

“You’ll never have a quiet world till you knock the patriotism out of the human race.” Nikad nećeš imati mir u svijetu dok ne izbiješ patriotizam iz ljudskog roda. – George Bernard Shaw

Every nation ridiculs other nations, and all are right. (Svaka nacija ismijava druge nacije – i sve su u pravu.)  Arthur Schopenhauer

Jevrejska opština

U poglavlju pod naslovom ”Jevrejski konvoji spasa” podrobno opisuješ svoje mnoge očajničke pokušaje da se izvučeš iz proklete sarajevske čaršije i iz zindana dočepaš slobode. Naravno, u pravu si kada kažeš da je iz tog sarajevskog pakla skoro svako želio da izađe, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Tačno je i to da se Sarajevo, osim iz političkih razloga (formiranje imidža Sarajeva kao grada mučenika), držalo u blokadi iznutra i kako bi se, kroz prodaju švercovane robe i debelu naplatu izlaska iz Sarajeva, od građana izvukla i zadnja marka i minđuša. Tome u prilog najbolje svjedoče riječi tadašnjeg gradonačelnika  Muhameda Kreševljakovića, koje si naveo u poglavlju ”Gradonačelnikov odgovor” (str.83).

 ”Sarajevo će biti deblokirano onoga trenutka kada se i posljednjem građaninu istjera i psljednja marka iz džepa.” 

S obzirom da ste ti i Gordana svakodnevno bukvalno bili na domaku Cacinog handžara ili kuršuma, nije čudo da ste tražili i najmanju priliku da se na bilo koji način ‘ispalite’ iz Sarajeva. Znam da je najsigurnija varijanta bila preko Jevrejske opštine tj. konvoja, koje su oni povremeno organizovali. Međutim, imali su određene, vrlo stroge, interne ktiterije, jer su se morali  pridržavati i izričite zabrane sarjevskih vlasti da građani napuštaju Sarajevo. Naravno, u njihovim autobusima za napuštanje Sarajeva nalazili su mjesto i mnogi, koji nisu ispunjavali te kriterije, dakle – bilo je ‘štela’ i veza. I ja sam pokušao i, mada su me nekolicina članova Jevrejske opštine dobro poznavali, ljubazno sam odbijen uz razumno obrazloženje.

Sasvim mi je razumljivo da si se u Jevrejskoj opštini gotovo svakodnevno pojavljivao, a često i više puta dnevno, ”udvarao” im se – kako kažeš – čestim istovaranjem i unošenjem svakojake robe, stavljao 

”na provjeru ranije poznanstvo sa veoma uticajnim Jakovom Fincijem, kome se često najavljujem, a koga najčešće nema kada ga tražim.” (str. 194) i ”…uporno i nadalje dolazio i tako davao do znanja kako mi je životno stalo da bježim” (str. 195).

Nakon što ti je uticajni Jakob Finci, navodno, konačno dao obećanje da će tvojoj Gordani omogućiti da njihovim autobusom napusti Sarajevo, razumljivo je bilo tvoje razočarenje kad to obećanje nije ispunio, uz obrazloženje ”da on ništa ne zna, da nije ništa obećao, da je to teško, da ne ide to tako.” (str.196) Pa zatim nastavljaš:

”Da ne ide tako, ja sam znao i znam. 

Znam ja kako to ide. I cijela čaršija zna, kako to ide. Mi računali na čovjeka, na minulo školsko i gradsko drugovanje, ljudsku solidarnost u nevolji. Vrijeme očigledno nije za razumijevanje, saosjećanje i ljudskost. Vremena su teška i nemilosrdna. U njima je čovjek izgubio čovjeka. I sve bih razumio, razloge i izmišljene poteškoće zbog kojih naš Jakov neće i ne može da pomogne, ali kako razumjeti i objasniti da ju je pozvao (Gordanu – BR) i da o tome ništa ne zna. E, to baš, ne mogu. I ne samo da ne mogu objasniti, već ni zaboraviti ne mogu.”

Tako si izrazio svoj gnjev na uticajnog pojedinca Jevrejske opštine, a zatim nastavio po kolektivu, gdje si često – kako kažeš – gladan čekao „jevrejski ostatak hrane“ (str. 196):

”Na televiziji slušam Davida Kamhija, predsjednika «Jevrejske opštine», kako ubjeđuje sebe i sve oko sebe o tome kako su Jevreji dali snažan otpor agresiji i odbrani grada. Slušam, i u tom kazivanju ne nalazim ništa čudno… Zašto bi javno obznanili da su svoju i dosta druge mladosti narasle za rat, odvezli iz grada i na takvoj ”odbrani” mnogo i zaradili.

Nastavi Jevrejska opština i nadalje jevrejski organizovati konvoje izlaska iz grada, kako bi odbrana grada bila efikasnija a opštinski standard bogatiji.”

Objektivno, Čaljo, ti i Gordana ste bili u daleko bezizlaznijem položaju nego ja, ali moja želja da se izvučem iz Sarajeva nije bila ništa manja od vaše. Kao što sam već napomenuo, i ja sam se samo jedanput, obratio i to lično Jakobu Finciju s molbom za istu uslugu. Nakon što mi je dao slično objašnjenje, da to nije baš jednostavno, da postoje kriteriji i da su pod stalnom prismotrom muslimanskih vlasti, koje ne dozvoljavaju ‘bježanje’ iz Sarajeva, meni se to obrazloženje, i pored mog velikog razočarenja, učinilo sasvim racionalnim.  Činjenica, da sam sa Jakobom (Jakob, a ne Jakov) Fincijem godinu dana pohađao Energoinvestovu Školu za spoljnu trgovinu i da smo radili u istoj firmi, daje mi donekle za pravo da uobrazim da je moj stepen poznanstva, čak i prijateljstva s njim, nešto jači od tvoga, ali to mi ne daje za pravo da na njega budem kivan, a još manje da ga anatemišem i vrijeđam zbog njegove nemogućnosti i poteškoća (koje ti nazivaš ‘izmišljenim’) da mi izađe u suret. A da i ne govorim o tvom derogativnom i sarkastičnom karakterisanju same Jevrejske opštine, koja je u ta grozna vremena bila, možda i jedina institucija u gradu, koja je koliko-toliko ‘normalno’ funkcionisala. Tebi, Čaljo, meni i mnogima nije bila od koristi, ali bi trebalo čuti i one iz svih nacionalnih korpusa, kojima su toliko dobra učinili i kojima su i živote spašavali.

U cijeloj ovoj priči, meni se neminovno nameće samo jedno pitanje: U slučaju da ti je Jakob uspio (ili, kako kažeš, htio) barem Gordanu izvući iz Sarajeva, da li bi i tada o njemu i Jevrejskoj opštini pisao s istim gađenjem i tako uvrjedljivim riječima?

Odgovor na ovo pitanje uveliko bi objasnio razlog zbog čega ti je tvoj recenzent, gosp. Zurovac, ‘prigovorio’ rekavši da u tvom rukopisu ima nedorečenosti i jednostavnog promišljanja te da si mnogo uvjerljiviji kada bilježiš same događaje, ali kada te događaje promišljaš, kazivanje gubi na težini i uvjerljivosti… Uostalom, toliko si puta u opisivanju tvojih ratnih nevolja, spomenuo kopanje rovova, nošenje vreća s pijeskom i druge „inženjerske radove“ na prvoj liniji kao tvoju „ratnu obavezu“, ali ni jedan konkretan detalj s tim u vezi u svojoj knjizi nisi zapisao. Time ostavljaš zlim jezicima otvorenu mogućnost da (ne)opravdano posumnjaju u tvoju „ratnu obavezu“. A nije, zar, da iz rovova nije bilo ni jednog dogadjaja vrijednog pomena? Tako ti i isti recenzent na tome „zamjera“ (str.236): 

„Meni je prosto krivo što pisac nije ostavio više prostora kopanju rovova, jer je poznato da su sarajevski Srbi upravo tamo mahom stradali, bilo kao živi štit bilo kao žrtva osvete.“

Epilog

Želio bih, Čaljo moj, na kraju ovog mog komentarisanja dijelova tvoje knjige, koju sam, kao rijetko ko, dobro iščitao, da još jednom istaknem kako duboko s tobom saosjećam zbog zaista golemih nevolja, koje su te pratile, napora pa i poniženja, kojima si bio prinuđen da se izlažeš, kao bi kao Srbin opstao i živu glavu iz „proklete sarajevske čaršije“ iznio. A koliko si sam tome doprinio, i to se da sasvim jasno iščitati iz tvoje knjige. I sam kažeš da ti je tvoj prijatelj, Đuro Svrdlin, rekao: “Znam da imaš dug jezik, da ne možeš prećutati.” A ja znam da si se u ratnom Sarajevu s Nalom naklapao oko toga ko je „prvi počeo“, ko u gradu koga snajperiše, hapsi i ubija i pri tome konfrontirao svoju nacionalnu pripadnost njegovoj. Pa onda nije nikakvo čudo, što te on, koji je, kao i ti, patriota “po zanimanju” sa svojim nacionalnim ponosom, proziva na ulici kao četnika.

Čitajući tvoju drugu knjigu POMOZI SEBI DOK IMAŠ SEBE, vidim da tvoja sreća, kad si konačno zbrisao iz proklete čaršije i „… prvi put mirno prespavao cijelu noć kada si se našao među svojima“, nije baš dugo trajala i da je, u tvom slučaju, ona narodna „ko će kome, k’o svoj svome“, našla svoju pravu primjenu. Pa, na str. 6, obraćaš se čitaocima:

„S ništa manje bolnih posljedica ispisujem neprijatnosti koje doživljeh i preživljeh kao Srbin među svojim Srbima. Ona su, istina, manje surova da bi prijetila životu, ali su više bolna, jer dolaze od svojih i na svom prostoru. I, još uvijek, dok ispisujem ove redove, razmišljam o istim terapeutskim efektima potiranja ovih ružnih prisjećanja.“

Naglasio si, da ti je pisanje i jedne i druge knjige poslužilo, ne samo da javno izneseš SVOJU istinu o ratnim i poratnim prilikama i tvojim ličnim doživljajima, nego da je bilo još važnije što ti je njihovo ispisivanje poslužilo kao terapeutska praksa, kojom si se konačno oslobodio trauma i noćnih mora iz ratnih dana i neprospavanih noći zbog nepravde i neprijatnosti od „svojih“ Srba nakon rata. Pa, i sam Andrić kaže: ’’Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.’’

Treba poštovati, da svi mi imamo SVOJU istinu, pa tako, Čaljo, i ti TVOJU i nju niko nema pravo da dira ili osporava. Nju ne treba ni dokazivati; dovoljno je da ti sam u nju vjeruješ. Ali, ako želiš da TVOJU istnu plasiraš kao opštu, neospornu i JEDINU, onda je trebaš neosporno i dokazati. A to nije nimalo lako.

Na str. 157 kažeš:

„Jedno je sigurno, dok ovo stavljam na papir, osjećam prijatne vibracije tjelesne nirvane. Pisanje mi, tako, postaje vrijedan Eliksir duševnog očišćenja od svega što je doživljeno kao neugodno i bolno… da je pisanje, kao javno izjašnjavanje djelotvorno sredstvo unutrašnjeg mira i spokoj.“

I dobro je da si to učinio. Ako si stvarno, Čaljo, nakon svega što si u ove dvije knjige ispisao, našao svoj unutrašnji mir i spokoj, meni je, zaista, jako drago, a ako je tome bar malo doprinijelo tvoje

„promišljanje“, između ostalih, i o meni, onda, neka ti je od mene – Bogom prosto! Jer, što neko reče, „Između bolnih agonija, život je tako nježna navika.“ 

I da zaključim, kako drukčije nego opet jednim citatom, koji izreče Ibn Zafar – arapski pisac i filolog: „Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj po prstima svoje bližnje.“

Tvoj „vrsni gimnastički drug iz druženja sa gimnastičkim spravama više od trdeset godina“,

Božidar Bato Rafajlović

U Kanadi, II decenija  XXI vijeka

Saša Filipenko, Bivši sin (2014)

Zgroženi pred osvajačkim ratom koji već tri tjedna razara Ukrajinu skloni smo zaboraviti da je prva žrtva ruskoga neoimperijalizma Bjelorusija. Tom nesretnom zemljom već dvadeset osam godina vlada bivši oficir KGB-a i direktor sovhoza Aleksandar Lukašenko, a način na koji on suzbija svaku opoziciju nadmašuje Putina i njegov FSB. No sve do pretprošle godine, kada je zbog krivotvorenih rezultata izbora došao pod iznimno snažan pritisak izvana i iznutra, bjeloruski je diktator držao određenu distancu prema kremaljskome. Kada je postalo jasno da je njegova moć supstancijalno ugrožena, a da popularnost pobjednice Svetlane Tihanowske sve više raste, jedini je izlaz vidio u pozivu za bratsku pomoć koju mu je promptno poslao povjesničar amater, u vidu jedinica zloglasne policije OMON. U tome je trenutku Saša Filipenko već daleko od St. Petersburga u koji se prvobitno sklonio bježeći od sovhoznikova terora, u njemačkome i švicarskom egzilu. 

Filipenko (1984) jedan je od najmoćnijih glasova mlade bjeloruske književnosti. Pišući na ruskom on nijednoga trenutka neće dovesti u pitanje autohtonost i autentičnost vlastite kulture ili nacije. I to je svjedočanstvo o blagotvornoj višejezičnosti nepravedno zaboravljenih krajeva Europe. Bivši sin je roman koji pripovijeda o šesnaestogodišnjem učeniku glazbene gimnazije u Minsku Franzisku Lukitschu koji nakon nesreće izazvane masovnom panikom na stanici podzemne željeznice pada u komu. Iz nje se ne budi deset godina, a o njemu se požrtvovano brine baka. Njezin je zadatak da s njim priča, prenosi mu novosti, čita knjige, ali i animira prijatelje i prijateljice da ga posjećuju. Baka umire i dva dana nakon njezine smrti Franzisk se budi iz kome. Ostatak je romana posvećen njegovome ponovnom integriranju u društvo, a završava se sljedećim traumatskim događajem, eksplozijom u stanici podzemne željeznice 2011., neposredno nakon krivotvorenih izbora 2010. i demonstracija protiv njih. Tako uokviren pripovjedni tekst dopušta samo dva izlaza: bijeg iz zemlje ili smrt. Nakon samoubojstva najboljeg prijatelja Franzisk se opredjeljuje za prvi i napušta Bjelorusiju u pravcu Njemačke.

Pripovjedna je strategija uokvirivanje. No i ono što se nalazi unutar okvira nosi snažan semantički i aktualno-politički naboj. Prije svega, koma u kojoj se nalazi Franzisk, kao i težina buđenja iz nje, mogu se pročitati kao simboličko predočavanje rasapa bjeloruskog društva u uvjetima teške diktature. Sve dublje propadanja, sve veća bezizglednost, sve teže preživljavanje pod pritiskom znaci su bezizglednosti i eliminacije budućnosti. Bjelorusija u ovome romanu stagnira u vječnoj sadašnjosti. No to nije sve. Kao Žadan ni Filipenko se ne zadržava na pukome pripovijedanju o onome što se zbiva njegovome junaku, već dopušta svome pripovjedaču (doduše nešto skučenije i površnije od ukrajinskoga autora) ekskurze koji se urezuju u povijest Bjelorusije i u njezine alternativne interpretacije kojima se dokazuje samostojnost te nacije i razbijaju velikoruski mitovi. Glavni junak ime je dobio po univerzalnome znanstveniku Franzysku Skaryni (1470-1552) koji je prvi tiskao knjige na jeziku regije i za kojega se ne može sa sigurnošću utvrditi je li bio katolik ili pravoslavac, u naborima se teksta pojavljuje Wassil Bykau, spisatelj koji je u pedesetim godinama prošloga stoljeća objavljivao pripovijetke na bjeloruskom jeziku, od osamdesetih se zalagao za nezavisnost zemlje te stoga živio u egzilu; nastavnik povijesti Semon Wasilewitsch dovodi u pitanje mit o komunističkome karakteru partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, i to tako što na školskome satu pušta pripadnika pokreta otpora da svjedoči o svojim iskustvima: „Borili smo se protiv svih. Danas nam to nitko ne vjeruje, vele, nije moglo biti tako. Ali bilo je tako, djeco, bilo je tako, čak i ako mnogi misle da sam lud. Grubo rečeno, bilo je ovako: ujutro smo se borili protiv pomoćne policije, navečer protiv crvenih. Da, točno, protiv svih. Nismo vodili sveti oslobodilački rat. Nismo prodirali od istoka na zapad ili obratno. Ne. Stajali smo ovdje. Na mjestu. U svojoj zemlji.“ 

Bivši sin roman je o nemogućnim pokušajima stjecanja domovine kroz ponovno otkrivanje njezine kulture i jezika, zapostavljenih u dugim stoljećima tuđe dominacije; o kolonijalnim pritiscima kojima je ta, nominalno nezavisna, zemlja sve intenzivnije izložena; o borbi za jezik (na pitanje školskih drugova zašto govori bjeloruski Franzisk odgovara: „Jer taj jezik smatram, jednostavno, prekrasnim. Jer sam s njim drukčiji od drugih. Jer ne želim govoriti jezikom onih koji su nam poslati kao nadglednici.“) To je dio borbe za slobodu koja se danas u Ukrajini i Bjelorusiji vodi protiv „nadglednika“. Izgledi za pobjedu su neizvjesni. Što ne znači da treba odustati.  

Duško Trifunović (Sijekovac kod Bosanskog Broda, 13. rujna 1933.-Novi Sad, 28. siječnja 2006.)

Imam jednu malu fotografiju sina Duška Trifunovića, Severina, iz vremena kad mu je otac počeo pisati pjesme i za rockere. I njegov momčić je tada, tek dvije-tri godine na nogama, na toj fotografiji s vlastitim rockerskim instrumentom: otac ga slikao s gitarom. Ne sjećam se tko mu je darovao taj instrument, od mene i Ljilje dobio je bubnjeve. U Novom Sadu je 1996. u Prometeju objavio svoj prvi roman Manuel (u poraću sam ga pročitao, podsjetio me na Hesseova Siddharthu), 1999. i drugi, Samuel. Sin se vratio literaturi, umjetnosti svog oca, s kojim je nakratko, kao prognanik, živio u tom gradu, kasnije se pridružio majci i sestri u Sloveniji. (Sve sam ovo saznao od njegove majke Danice (Dane), u poraću, na jednom ručku, jedući janjetinu.) Preveo je s engleskog i objavio dvije knjige, na slovenskom piše pjesme (kaže mi: samo za svoju dušu). Živi i radi u Ljubljani. a ima ga i na Faceu. Odavno gotov čovjek, rekao bi Duško, s kojim sam se godinama i godinama, gotovo svakodnevno, navečer sastajao u njegovom stanu u ulici Ive Andrića, gdje nam je njegova Dana uvijek na stol donosila tanjure ispunjene raznim „zezervatima“. Njihovo prvo dijete, Anu, iz porodilišta na Koševu iznio sam ja, čim je pošla u školu i počela pisati svoj dnevnik u njemu smo bili i teta Ljilja i ja kao njezini „najdraži prijatelji“.

Prvim književnim kritikama koje sam napisao pripada i ona o Duškovom Tumaču tiranije, koju sam objavio u banjalučkim Putevima. Tada ih je uređivao profesor dr. Branko Milanović (B. Luka, 25. IV. 1930.–B. Luka,16. I. 2011.), osnivač tog časopisa.

U vremenu kad sam sebe počeo podsjećati na svoj slikarski dar, portretirao sam u ulju na platnu njegovu Danu, olovkom u boji nacrtao Severina i Anu. U ratu je sve nestalo, vlasnici nisu ponijeli sa sobom ništa, nisu imali vremena i za to. Nepoznate nove stanare, vjerojatno i vlasnike, nikada nisam upoznao, nikada ih nisam upitao jesu li te moje mazarije i crtarije uopće i zatekli u tom Duškovom stanu.

Prve godine mira, u društvu supruge, slučajno sam susreo njegovu Danu pred Higijenskim zavodom, djelovala nam je nekako izgubljeno i nesigurno, kao da nije stigla u svoj grad. Možda je osjećala stid što se s nama prije odlaska u Sloveniju nije stigla čestito ni pozdraviti, možda je bila i previše sretna što je na nas neočekivano nabasala pa je ostala bez daha i za takvu priču.  

Duškovu poeziju sam počeo čitati od prvog dana studija u Sarajevu. Cijenio sam u njoj Duškov jezik, motive i teme, njezin narodski duh i filozofiju s kojima me je vraćao i zavičaju. O njegovom poznavanju povijesti naših krajeva nisam nikad s njim raspravljao premda me je ponekad pokušavao uvući i u tu temu. O njezinim prostorima imao sam drukčija saznanje od njegovih, izbjegavao sam s njim svaka sporenja.  

Ljetovali smo zajedno (jednog ljeta na Hvaru), slavili novu godinu zajedno (jedne zime s Berberom i njegovom Adom u Dubrovniku). Bili smo, dakle, vrlo bliski od mojih prvih studentskih dana u Sarajevu, sve do neočekivanog razlaza u neočekivanom ratu.

Kad je nacionalistička retrorika započela opisivati i zapišavati oružjem svoje prostore u Ravnom i Bosanskom Brodu, naše večernje sjedeljke u stanovima su se brzo prorijedile, zamijenili su ih telefoni… Kad su i oni umukli, ostala su sjećanja i pitanja gdje su, jesu li zajedno s djecom u jednom mjestu ili su se podijelili u dva… 

Kad se u Sijekovcu, kod Bosanskog Broda, nakon ulaska HOS-a iz Hrvatske i Armije BiH 26. i 27. ožujka 1992. i sukoba sa srpsko vojskom, dogodio pokolj civila, nazvao sam Duška i upitao ga zna li uzrok i motiv tog sukoba. Izgovorio je samo jednu rečenicu: 

– Neki ljudi bez duše pobili civile… 

To je bio naš posljednji razgovor, četiri dana nakon te tragedije započeo je rat. Nije mi se niti jednom javio tijekom rata, nije to učinio ni kad je rat prestao. Dakako, znao sam da je u Novom Sadu, nisam znao da je sa sinom Severinom, i ta informacija došla mi je iz nepouzdanih izvora. Nisam znao gdje su Dana i Ana, to sam sve saznao iz najpouzdanijeg izvora, od Dane. Tek u miru, u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća, došao sam do proturječnog podatka stradalnika u njegovom Sijekovcu i Bosanskom Brodu (po jednima 20, po drugima 47, po trećima 60 Srba). A uzrok i motiv? Hrvatsko-bošnjačka vojska samo je odgovorila na pokušaj srpske paravojske da zauzme savski most, važnu poveznicu s Hrvatskom… Bošnjačko-hrvatska vojska samo je branila jedan bh. grad, ali, i dandanas sve je to upitno i kontroverzno… Civili slučajno umiješani u sukob, civili slučajno i stradalnici (?)…   

Duško je izbjegavao pogrdne riječi u svom govoru i u najtežim životnim situacijama, bio je pjesnik i u ljutnji, i u radosti. To je bio i kad mi je ukratko onom jednom rečenicom objasnio stradanje civila u njegovom rodnom mjestu.

Nikada nisam utvrdio što je bilo ključno za naše prijateljstvo u kojemu sam kratko vrijeme, kao beskućnik za sve vrijeme studija, bio i podstanar u njegovoj momačkoj garsonijeri na Višnjiku, u blizini stana mog profesora crtanja Dobrivoja Beljkašića. Bio je tužan čovjek i kad je naizgled bio veseo i nasmijan. Uman i kad je o nečemu govorio uzgred. Njegova poezija je bila prva poveznica svega ostalog, to su sigurno i jezik i toplina njegovog stiha, mala udaljenost njegovog Sijekovca od moje Tramošnice. Cijela Bosanska Posavina je naš zajednički zavičaj, njezin đeram, njezine rode na dimnjacima, njezina biciklistička promenada na svim prometnicama također. 

Duškovi stihovi posjeduju i mudrost i naivnost, slave prostodušnost, ljubav i tugu čovjekovu i kad on gubi i kad dobiva („I pad je let“, Indexi), jednostavnim jezikom govore o svemu što nam život daje i uskraćuje.

Cijelo vrijeme rata odvajala me je od njega informativna blokada, iako sam jedno kratko vrijeme uređivao Napretkovo informativno glasilo Stećak. Bio sam strašno nesretan zbog toga, navikao sam se bio na našem sjedeljke, gotovo svakodnevne sastanke. Nisam tada u uredništvu Stećka, kao glavni urednik, imao niti jednu novinu, pa ni sarajevsko Oslobođenje. U svim ostalim medijima vladala je propaganda i cenzura, i u pisanim i u elektronskim. Slučajni susret s njegovom Danom (šminkericom TV Sarajevo) u poraću koncem 2005. ispred sarajevskog Higijenskog zavoda otklonio mi je sve enigme o ratnoj stvarnosti Duškove obitelji. Već sutradan, uz bogat ručak u restoranu u blizini Rimskog mosta s povratnicom u Sarajevo smo se Ljiljana i ja uz janjetinu s ražnja čestito ispričali o svemu. Ona nam je nekoliko mjeseci nakon tog susreta, koncem siječnja 2006, nažalost, prva javila da je Duško u komi u jednoj bolnici u Novom Sadu i da mu je u posjet iz Slovenije krenula kći Ana. Zatekla ga je živoga, ali nije ju prepoznao, umro je 28. siječnja u toj godini. Nisam mogao otići na sahranu, bio san svjež rekonvalescent. Moj oporavak od prvog infarkta bio je u tijeku, nisam smio krenuti na put.

Nije mi se dopadao Duškov bijeg rockerima, to sam mu više puta zamjerio, međutim, kad danas čitam njegove tekstove za Bregovića, u mnogim otkrivam sve osobine vrhunskog pjesnika. S tim tekstovima on je također postao i narodni pjesnik, čemu su prije njega, težili mnogi, naši najugledniji klasici. On je taj spoj s konzumentima rocka svih uzrasta postizao spontano, bez velikog truda, jednostavno, punim srcem i dušom, ne mijenjajući pjesničke alatke s kojima je stvarao pjesme za tzv. ozbiljnu publiku.      

Popularnost je prolazna, a on je, ako to ovdje itko jest, prije napuštanja Sarajeva bio izuzetno popularan. Je li i danas? Kao pjesnik, punio je svugdje velike dvorane sam. Na estradi je bio car. U Sarajevu je utemeljio pjesnički maraton, na televiziji je ostvario vrlo simpatičnu seriju emisija za djecu. Rat ga je iz Sarajeva pokrenuo kad je bio na vrhuncu slave i kao tekstopisac rokera i kao tzv ozbiljni pjesnik i tv stvaralac. Dobitnik je 1967. godine Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Zaboravljen je u ratu, zaboravljen je i u miru. Nitko ovdje ne objavljuje njegove knjige, iako ima pjesnički opus koji nam govori da je gotovo saznao sve o životu. Ali nitko ga u ovom gradu (n)eumrlih pisaca danas i ne spominje. Prebrzo došlo neko drugo vrijeme koje se kao neka velika voda, u konačnici svega što je pokupila na svom putu, već slila u onu ujezerenu u njegovim finalnim stihovima iz pjesme Tempo secondo od kojih je Mersad Berber (Bos. Petrovac, 1. siječnja 1940.-Zagreb, 7. listopada 2012.) stvorio izuzetan crtani film:

Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana — ima pravde
i samoodbrana — nisam odavde!

Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima

a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ecce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO

Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, među njima je i Duško Trifunović. Jedan i jedini kao on. Mudrac, veseljak, osobenjak, pričalica, zabavljač, šarmer, gotov čovjek, osvajač svih srca svih generacija, suvereni vlasnik tvornice stihova i za ekskluzivnu, vrhunsku, i za široku potrošnju. A sâm, sâm, uvijek sâm, i kad pjeva i kad je uronjen u šutnju… Nekada moćan stanovnik Sarajeva, danas u njemu zaboravljen, izbrisan iz ulice Ive Andrića na Alipašinom polju, u a fazi, gdje je stanovao blizu nove zgrade Televizije sa svojom Danom, tv šminkericom i u Sloveniji, sa svojom Anom, radoznalom svjetskom putnicom u društvu svog muža Talijana, i svojim Severinom, romanopiscem, pjesnikom i prevoditeljem, vegetarijancem naklonjenim indijskoj kulturi… Zaslužio je naš Duško Trifunović sjećanje grada u kojem je ostvario sve i postao gotov čovjek za sva vremena. I u narodskom i u vrhunskom akademskom smislu.

Moj prijatelj Vanja Albahari bio je dobar i težak čovjek. I jedno i drugo u starinskom smislu tih riječi, s tim da je ovo prvo bio daleko više, a drugim je, koliko sam mogao vidjeti, štetio uglavnom sam sebi.

O Vanji kao glumcu i javnoj ličnosti, u rodnom Sarajevu i šire, ne mogu govoriti jer njegov rad i taj dio života ne poznajem dovoljno. Bili smo londonski prijatelji, pa je moj uvid, takav kakav je, neizbježno ograničen kontekstom i vremenskim periodom – nakon što je uradio sve to svoje javno. Mogu samo reći ponešto o čovjeku kojeg sam poznavao.

Jedna od više Vanjinih kontradikcija ležala je u raskoraku između stvarne i vanjske pojave. Bio je suštinski ozbiljna osoba, koja je većinu stvari pomno promišljala i vagala, a na koju su svijet i život istresli vreću problema. Stoga je prvi utisak bio pomalo u neskladu s tim, skoro pa neprimjeren. Pamtim ga gotovo uvijek vedrog, s karakterističnim pogledom kao da je na rubu smijeha. Neobično mladih očiju. Brzog na riječima, i spremnog na šalu i svakoliko druženje. Dalo se vremenom naslutiti da iza zatvorenih vrata nije uvijek bilo tako. Ali, pogotovo pri upoznavanju ili u povremenom druženju, ostavljao je dojam da se radi o relativno opuštenom čovjeku, koji zna kako guštati, barem u svakodnevnim sitnicama.

Volio je ljude i gledao kako im ugoditi, i to svakome, bez kalkuliranja, pa i na svoju štetu. Uživao je u društvu, a posebno se veselio posjetama. Volio je organizirati sjedeljke, bio vješt i iznimno susretljiv domaćin. Svjedočio sam toliko puta kako je voljan podmetnuti se, žrtvovati vremena i truda da pripazi prijatelje. Nekad je to bilo razgovorom, nekad hranom (jedan od Vanjinih talenata bio je kulinarski), ili nekom drugom pažnjom. A ako je posrijedi bio problem o kojem se povjeravalo i teško govorilo, znao je reagirati samonametnutom, taman dugačkom šutnjom suosjećanja. Ovo je pomagalo kao neki mistični, istočnjačko-hipijevski trik.

S druge strane, kao osoba bio je preosjetljiv, ponekad i do iscrpljujuće mjere. Kao emotivan čovjek koji je godinama živio sam, proveo je nesrazmjerno mnogo vremena izložen sebi i svojim mislima. Kako onda zna biti slučaj, okolnosti su dodavale urođenoj osobini, pa je mnogo toga u vezi sa sobom uzimao preosobno, ili stvarima pridavao značaj koji objektivno nije postojao. Reagirao bi na riječ izgovorenu u neobaveznom razgovoru, na nečiji površni trač, kada je branio svoje mišljenje, na sve i svašta što nije bilo lako predvidjeti i zaobići. Ako se radilo o dugotrajnijem problemu koji ga je ozbiljno žuljao, vrtio bi se u frustrirajućem krugu nerazumijevanja i nemoći da stvari promijeni, a sebe nije znao pripaziti tako dobro kao druge.

Bio je prevashodno emotivac, ali do jedne mjere i do određene teme. Nakon toga bi se u trenu pojavili naglašena racionalnost i praktičnost, koji su iznenađivali jer se radilo o velikom kontrastu u odnosu na ono što je bilo do maloprije. Ova impresivna karakterna crta ukazivala se opetovano, godinama. Nasuprot tome stajala je određena naivnost koja mu je pravila probleme. Čini se da ili nije razumio, ili je namjerno ignorirao sitne ljubomore dopremljene iz bivših života u novu sredinu. Niti da je u dovoljnoj mjeri pojmio razmjere šovinizma i šikaniranja, recimo zbog stava koji je nekome bio programirano odbojan i neprihvatljiv, a njemu očigledan, po osjećaju pravde i osnovne ljudskosti. Nije uvažavao da su okolnosti dovele do novih odnosa među ljudima, a posebno nije očekivao sporadično iskazanu tupu a ostrašćenu nadmoć pojedinaca koji su u novoj sredini snašli, kojima su stvari došle na svoje tek nakon kataklizme. Ono što je u tim situacijama iskusio vrijeđalo ga je i zbunjivalo, pa se lako moguće zato dobrim dijelom i odbio od većine bivših sugrađana i zemljaka u novome gradu.

Nije se lako otkrivao u dubinu, a i kada jeste to je bilo kratkotrajno. Onda bi govorio o tadašnjim, veoma konkretnim, brigama za svoje najbliže, ali bez želje da se o tome razgovora nadugačko ili nameće kao tema – skoro uz ispriku. Gledajući unazad, o tome sam u našim druženjima trebao voditi više računa i dovesti na pravedniji omjer.

Bio je izrazito nadaren za pripovijedanje i razgovor. Mislim da se radilo o urođenom talentu a ne nečemu što je došlo kao nusprodukt posla kojim se bavio. Kada bi pričao svoje brojne i raznovrsne anegdote (u sarajevskom žargonu, provale), komičarski tajming bio je za čistu desetku. Ponekad su te priče bile slojevite, sadržavale koloplet likova, pa čak i pripadajućih glasova, što je već moralo biti rezultat glumačke profesije. Pri dobrom raspoloženju i u društvu koje mu je odgovaralo, Vanja bi na neko vrijeme postajao centar zabave i smijeha. Poslije bi i te momente pohranio, kao kakav kolekcionar ili vrijedni glodar, i od njih stvarao nove anegdote za neke nove ljude. S tim u vezi, još jedna od kontradikcija bio je Vanjin smisao za humor. U isto vrijeme soficistiran, kako i priliči inteligentnoj i obrazovanoj osobi, i izrazito infantilan. Ali uvijek jako smiješan.

Bio je svjež duhom i volio se družiti s mlađima od sebe. Osim ako bi pričao o vremenima kojih se ne sjećate, nikada u takvom društvu nije odudarao. Uopće niste imali osjećaj da ste s osobom koja je generacijski usporena, kojoj fali razumijevanja za moderni svijet, za trendove, ili koja bilo što spočitava novim naraštajima.

Volio je, poštovao i branio svoj glumački poziv. Branio ga je od omalovažavanja i trivijaliziranja, na koje je par puta nagazio u ovome dijelu života. Govorio je kako mu smeta kad netko sazna čime se bavio, pa mu traži da nešto odglumi. Poredio s vodoinstalaterom i kako bi to izgledalo da vas zamole da popravite slavine. Možda i zato, zbog osjećaja da je na neki način omalovažavao svoju profesiju, nije rado govorio o projektima koje su on i kolege radili sa strane – kao dodatni izvor prihoda ili iz ljubavi, pa po tome nekad bili i poznatiji. Vanja je sinkronizirao crtane filmove.

Najpoznatiji je bio kao glas Eustahija Brzića, najbrže plave zmije na ovome svijetu, za koju mi je rekao da mu nitko nije sugerirao kako da ga interpretira i da je sve sam osmislio. Pričao mi je da se, kad je ujutro išao na posao, djeci ispred svoga haustora znao obratiti Eustahijevom uzrečicom: “Zmijoljupci, zdravo zdravo!”. Djeca bi ostajala paf i komentirala dok je odlazio: “isti Eustahije”.

Nakon što sam ga, u napadu entuzijazma, skoro pa izravno pitao da preda mnom oživi plavu zmiju, obećao je da će drugom prilikom, što je zvučalo kao pristojan izgovor i ja sam ga prihvatio kao takvog. Mjesecima kasnije, na žurci negdje u Londonu, u gluho doba noći, prozvao me s drugog kraja polumračne dnevne sobe. Siguran sam, i sasvim je u skladu s Vanjinim karakterom, da je ovo isplanirao i odabrao trenutak. Za svoj gušt, a možda i za anegdotu. Čim sam se okrenuo, obratio mi se Eustahije, koji ovaj put nije bio plav i duguljast, nego šeretski nasmijan i pomalo pripit Vanja, koji je ipak točno znao što radi, kontrolirao situaciju i znao moju reakciju. Jedino što nije mogao znati je da ga je tada, u jednom kratkotrajnom, raspolućenom trenutku, gledao i mladić od dvadeset i pet i dječak od desetak godina. Mladić je bio impresioniran tajmingom i izvedbom, pa malo sjetan, dok je dječak bio blaženo sretan, na tren vraćen na tepih pored tatine fotelje, odakle je najbolje gledati crtane. I poput djece pred haustorom na Čengić vili pomislio: “isti Eustahije”, pa se začas pribrao i još jače smijao.

Vanja je volio iznenaditi ljude. Jednom je na prepad pozvonio na vanjska vrata kuće u kojoj sam stanovao. Nisam ga uopće očekivao jer London je prevelik za slučajne susrete, a mi smo živjeli podaleko jedan od drugog. Došao je s prijateljem, gostom iz Sarajeva. Išli su u zoološki vrt pa im bilo usput. Dok sam ga gledao kroz prozor, imao je izraz lica kao te noći kad je bio Eustahije, a on se smijao, sretan kad vidi da ste mu se obradovali.

Iako je između nas samo jedna generacija, pomogao mi je spoznati ponešto o rodnome kraju. Stvari za koje sam mislio da ih samo naslućujem, a zapravo sam ih, poput Tolstojeve Nataše, oduvijek imao u sebi. Dogovorili smo se jednog dijasporskog kolovoza da dođe u stan mojih roditelja, u kasno popodne, na kavu. Takav je bio dogovor. Vanja se javio i čuo sam kako se telefonom još par puta naglasilo i potvrdilo da je u pitanju samo kava, bez ikakvih rituala. Obradovala me jednostavnost i praktičnost svih uključenih. A onda je moja mama spremila večeru, a Vanja došao s bocom dobroga vina. Ja sam nekako znao i očekivao takav rasplet. I bilo nam je super, tako srođenim sa sredinom i običajima.

Sarajevo je izrazito volio, i bio jedan od prvih koji su došli odmah nakon rata, čim se moglo. Putovao je silne sate vlakom iz Zagreba. Nakupio utisaka i poneku provalu. Idućih godina dolazio je što je češće mogao, da bi na kraju većinu vremena i provodio tamo. Sarajevo je bila jedna od rijetkih tema gdje razum nije igrao, gdje je emocija dobivala s velikom razlikom a detalji nisu bili bitni. Stoga se bojim se da bi danas, iz najboljih mogućih namjera, svim srcem bio uz one koji dodatno rasturaju ono Sarajevo i onu Bosnu koje je Vanja tako volio.

Jedan od naših zadnjih kontakata bio je kad mu je preminuo blizak prijatelj, isti onaj s kojim je išao u zoološki vrt. U to vrijeme nije pokazivao veliku želju za interakcijom i ja sam to poštovao. Tako se naše druženje privodilo kraju.

Mislim da je Vanja svima koji su ga dobro znali predstavljao nešto pomalo drugačije i posebno. Meni je bio dobar i vjeran prijatelj, zasigurno jedna od važnijih i zanimljivijih osoba koje sam upoznao. Pomalo na svoju ruku, slobodan i čestit čovjek, prefin za okolnosti u kojima smo se našli. Bio je imponirajući glas nekadašnjeg Sarajeva i dobri duh zapadnog Londona.

Noć je, rat u Ukrajini.

Bez cipela sam, bos na pustoj gradskoj ulici, u strahu od policije, od toga da ne naiđe netko nepoznat.

Uto se pojavi vozač koji me jednom davno vozio iz Vinice do kijevskog aerodroma, krupan i visok mladić, jak kao zemlja. Malo nakon te vožnje poginuo je, zaspao za volanom. Pitam ga otkud ti. On kaže, mobilizacija je, predsjednik je najprije pustio zatvorenike iz zatvora, a onda je pustio i nas. 

Dobro je tako, kažem mu. On se smješka, neugodno mu je priznati da je nešto dobro dok je rat u njegovoj zemlji.

Kaže, odvest ću te na željezničku stanicu u Poljsku. Ali uslugu da nam napraviš, da poneseš Ukrajinu.

I pruža mi plastični zeleni kofer.

Jako je lagan.

Samo ga ni za živu glavu ne otvaraj, govori mi. Nastradali smo ako ga otvoriš.

Uto smo na željezničkoj stanici u Poljskoj.

Njega je nestalo, a ja sam sa plastičnim zelenim koferom.

Ne izdržim, otvorim ga: iz kofera u čas izlete stotine leptirova.

Uplašen, hvatam ih i vraćam u kofer. Po prstima boja s njihovih krila. Mrtvi leptirovi u koferu. Žive pokušavam uhvatiti. Spasiti ono što mi je povjereno.

U tom se užasu budim.

Nekoliko dugih trenutaka ne uspijevam shvatiti gdje sam.

Zatim osjetim olakšanje.

Ali osjećaj krivnje ostaje. I nešto od užasa, jer sam otvorio kofer i ubio Ukrajinu.

Tuga.

U možda najranijem sjećanju, mutnom i nejasnom, vidim sebe kao malog dječaka pored njega na starom stadionu Slobode, onom uz put ka Urijama, gdje je sada škola Dobrila Grubor, ako se još tako zove. Čini mi se da sam još jednom bio s njim na tom stadionu kada su veterani Slobode igrali neku utakmicu. Ili sam to sjećanje izmaštao gledajući stare, crno-bijele fotografije? Sjećanja na njega javljaju se nasumice. Recimo danas, porezao sam se dok sam se brijao, i u momentu se sjetih da je na poličici ispod ogledala imao onu kredu za zaustavljanje krvi. Onda se sjetih njegove četke i aparata za brijanje s kojima sam se i ja prvi put obrijao. 

Jutro je počinjao džezvom crne kafe koju je pio iz fildžana, obavezno uz šećer u kocki. Cigarete je nizao jednu na drugu, čim bi jedna bila pri kraju, palio je drugu na nju. Sjećam se da je pušio Kent, pa nišku Drinu, pa plavi Ronhil. Uz prvu je kafu obvezno čitao Oslobođenje i Sportske novosti. Ili Sport ako nema Sportskih novosti. 

Obavijen oblakom dima cijelu noć pregleda učenicke zadaće. Pričali su mi da nije bilo lako odgovarati kod njega. Da bi cijeli čas ispitivao jednog ili dva učenika i sve vrijeme bilježio nešto u neku svoju teku. Tefter pun neizvjesnosti. Završio je studij srpskohrvatskog jezika i književnosti, te ruskog jezika u Zagrebu. Novljani su tada gravitirali Zagrebu, bio je bliže nego ijedan akademski centar u BiH. Nisam od njega naslijedio talenat za nogomet. Ljubav prema književnosti jesam. Stan nam je bio pun knjiga: bile su na ormarima i u vitrinama, u ladicama i na onim visokim, teško dokučivim policama na kojima je svaka knjiga tajanstvena i posebna (takvih nema u običnoj školskoj ili gradskoj biblioteci, ove knjige čitaju samo povlašteni), uz krevete, na stolu u dnevnoj sobi i onom u trpezariji. Posvuda. 

Šale su mu bile originalne, maštovite, spontane. Sjećam se kako je jednom na vikendici, poslije par čašica, nekim ljudima pričao kako je u doba neimaštine poslije Drugog svjetskog rata, kada je bio student u Zagrebu, iz Vidorije do novske željezničke stanice, a ima tu i dva kilometra, hodao na rukama da ne bi prljao i derao cipele jer ih je čuvao za hodanje po Zagrebu. Ljudi su mu povjerovali; ozbiljan čovjek, srednjoškolski profesor, vjerovatno su mislili, ne bi ovako nešto izmišljao. Čuo sam da je jednom po povratku sa ekskurzije u Rusiji, u kafani (kod Agana čini mi se) pričao ljudima kako je iz Rusije donio ruksak u kojem se može kuhati gulaš, paprikaš, pa čak i bosanski lonac. Kada bi krenuo u ribu, na leđa bi stavio ruksak u kojem su bili svi sastojci potrebni za bosanski lonac (koje bi naravno pripremila mama) i dok bi on hodao uz Unu i lagano ribario, lonac se krčkao na leđima. Taman kad bi se umorio i izgladnio lonac je bio kuhan i mogao je napraviti pauzu, sjesti uz Unu i ručati. I to su mu neki povjerovali i čak je i uzimao narudžbe za ruksak za kuhanje. Ko ga nije poznavao, ove će mu šale vjerovatno djelovati bizarno. Ko ga je poznavao, zna o čemu pricčm. Znam da se nije šalio kada je pričao kako je kao student mijenjao bonove za dnevne objede u studentskoj menzi za par cigareta. 

Volio sam kada mi je, u sparne floridske noći uz hladno pivo, pričao o životu u selima u kojima je počinjao život prosvjetara. U jednom od njih, uz riječicu Japru, prijatelj Luka ga je naučio ribolovu. Uz tu sam Japru kao dijete hodao uz njega dok je on gazio vodu i na leptirić „čupao“ mladice i klenove. Sjećam se i mrenova koje je na dno pecao na kuglice napravljene od kruha i zdenka sira na Uni preko puta žute obale. Pa velike plotice koju je u sumrak izvukao u Matijevićima preko puta Ograda, ne vadeći cigaretu iz usta. Štuke koju je upecao na Uni u Javorniku na isti leptirić na koji je na Japri lovio mladice. 

Ili kada je pričao o mladosti i danima u Slobodi. Kako je u Kulen Vakufu za opkladu preplivao kao zmija ledenu Unu, a odustao kada su mu ponudili dupli ulog ako je prepliva nazad. Vratio se preko podalekog mosta, bila je preledena i za dupli ulog. Kako su u Drvaru, Glamoču, gdje li, jedinom igraču Srbinu u tadašnjoj postavi Slobode igrači lokalnog tima opsovali balijsku majku, a on njima uzvratio psujući im vlašku. Kako je voz koji je vraćao igrače s utakmice stao u nekom selu u gluho doba noći, zbog kvara, križanja, šta li, i tu trebao ostati satima; neki mještanin im nudio rakiju da njome prekrate vrijeme, ali nije imao flašu (a tada do flaše nije bilo lako doći kao danas), pa su nagovorili otpravnika vozova da im da bocu u kojoj je držao tintu, u nju natočili i te noći pili plavu rakiju. 

Sjećam se sijela sa čika Izom, tetkom Esadom, Halidom, priča koje sam kao dijete prisluškivao i pokušavao razumjeti, gromoglasnog Jusinog smijeha, komšijske jutarnje kafe sa čika Žikom koji je stalno pričao nedovršene viceve jer bi se sam u pola vica toliko zasmijao da bi plakao od smijeha i nikada ga nije uspio do kraja ispričati. 

Uvijek je puno čitao, u penzionerskim danima u Americi naročito. Spomenuh Oslobođenje i Sportske novosti, one predratne novine velikog formata od kojih su ostajali crni otisci na prstima, pa potom na internetu Vreme, Dane, naročito Feral i E-novine. Tu su nam se ukusi umonogome poklapali i volio bih da posjedujem makar malo njegove političke razboritosti. Imao je neku moć kritičke analize, urođenu pronicljivost, šta li, pa je uvijek zbivanja tumačio na pravi način, bez ostrašćenosti, van ideologija. Rijetko sam nailazio na ljude koji su tako dobro razumijevali političku svakodnevicu. Nagovarao sam ga da piše, da komentariše tekstove. Nije bio vičan tipkanju na računaru i nikada nije napisao komentar. Volio bih da jeste, da imam sačuvana barem neka njegova razmišljanja. 

Kada sam počeo pisati, pokazao sam mu svoje prve tekstove. Bilo mi je stalo do njegovog mišljenja. Ne zato što mi je otac; nisam tražio roditeljsko odobravanje i ohrabrenje. Naš odnos nikada nije bio patetičan i zato ne želim ni da ovo što o njemu pišem zvuci patetično i nadam se da sam to i uspio izbjeći. Jednostavno sam ga smatrao za široko obrazovanog čovjeka, naročito u sferi pisane riječi, i cijenio njegovo mišljenje. Tekstovi su mu se svidjeli. Nastavio sam pisati ne tražeći dalje pohvale i ohrabrenja. Imao sam pečat koji mi je bio potreban. 

Pamtim ga i dok hoda novskim korzom blago pogrbljen sa rukama na leđima, dok pije vinjak kod Avde u “Starom gradu”, dok karta kod Bega. Ili dok duboko uvlačeći duhanski dim zamišljeno gleda kroz prozor i sluša starogradske pjesme na malom crnom kasetofonu:“ Pod prozorom vjetar. Nad prozorom luna / obletjela jablan sjajnog srebra puna…“ 

Poslednja knjiga koju je čitao bila je „Priče sa Kolime“ Varlama Šalamova, priče o običnim ljudima, njihovim smrtima zarad besmislenih viših ciljeva, totalitarnim režimima, apsurdnom žrtvovanju.