(Evgenija Vorobjova r. 1973., Moskva, poznata ruska pjesnikinja, književna kritičarka i predavačica na katedri novije ruske književnosti pri Ruskom državnom humanitarnom sveučilištu/RGGU u Moskvi. Njezin je tekst pisan ubrzo nakon početka rata u Ukrajini i nije objavljen na ruskome jeziku. U njemu se govori o gubitku glasa, jezika i subjektivnosti ruskih intelektualaca–pisaca te se pojam denacionalizacije ruske oligarhije zamjenjuje imperativom dekolonizacije Rusije.)

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

“Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst” 

(Art–objekt Timofeja Radi, ruskog uličnog umjetnika, postavljen u Ekaterinburgu 2013. godine. Gradske vlasti su ga uklonile u lipnju 2021.)

Ovaj tekst pišem u situaciji u kojoj su temelji svakog razmišljanja klimavi, a samo razmišljanje kao da je etički problem. Ipak, okolnosti zahtijevaju djelovanje. Je li pismo takav postupak? Ili je – kako god gradili svoj govor i argumentaciju – sve ovo besmisleno drhtanje zraka koje ne može nadoknaditi posljedice uništenja i zaliječiti slomljene živote? Zašto i o čemu razmišljati i kamo će nas razmišljanje odvesti?  

 Prije rata smo živjeli u određenoj stvarnosti ili, drugim riječima, “življenom svijetu” prilično čvrsto zalemljenom, sašivenom nevidljivim šavovima; on nam se činio prirodnim – “dodijeljenim”. Svijet u kojem je naše pismo nastalo i bilo traženo bio je, u cjelini, sasvim prihvatljiv: unatoč recidivima bezakonja i mraka, ciljanim, iako sustavnim, progonima neistomišljenika, nasumičnim cenzurama i drugim “nedosljednostima”, izgledalo je da je taj svijet u skladu s oblicima života civiliziranog svijeta, činilo se da u njemu ne postoji konsenzus oko otvorenosti/zatvorenosti, već je, naprotiv, taj svijet sadržavao stabilan double bind, što je stvaralo opasnu iluziju normalnosti. Djelomice zato što smo se, unatoč sve više služećem medijskom kontekstu, nadali kompenzirati smanjeni institucionalni resurs publiciteta i stvoriti njegovu online zamjenu, kako bismo svoje mrežne račune pretvorili u nečemu što nalikuje nezavisnim profesionalnim medijima. 

Zato je naš svijet bio svijet temeljen na vrlo specifičnim efektima publiciteta: svaka radnja dobiva status tek nakon što je “objavljena”. U javnu riječ ili postupak, predan tržištu pažnje, umiješalo se nešto koristoljubivo. Takva je situacija prisvojila komunikaciju. U nju je neizbježno prodiralo nešto “salonsko”, neka vrsta osvrtanja unatrag, ma o čemu da se razgovaralo. Pritom ne govorim ni o kakvom “licemjerju” budući da smo bili iskreni i naše riječi, djela i misli nisu se razilazili. Ali pragmatika iskaza obojila je našu javnu riječ na specifičan način. 

Kada je počeo rat, svijet se promijenio. 

Ova izjava zvuči degenerirano i otrcano i treba je razjasniti. Ova nova situacija sve nas je pomaknula s mjesta. Doslovce nas je deteritorijalizirala. Na nezamisliv, šokantan način našli smo se u stvarnosti drugačijoj od one na koju smo navikli. Komunikacija po staroj varijanti je bila diskreditirana. To je vrlo precizno odrazila u svojoj izjavi Galina Rimbu, napisanoj na Facebooku profilu na samom početku rata: 

„Danas sam prvi put nakon nekoliko dana uključila računalo i želim vam reći da vaše ‘vruće’ pjesme o ratu, koje toliko žurite objaviti na svojim Facebook profilima, izgledaju – pa, onako, ne baš… Neugodne su za čitanje. Ne želim ih čitati… Barem ne još.

 A sama njihova objava danas se ne može čitati drugačije nego kao narcisoidna želja za brzim prisvajanjem i estetiziranjem tuđeg katastrofalnog iskustva (premda istodobno priznajem da je i u njima prisutan trenutak iskrene empatije, boli, bijesa, odgovornosti, da u njima postoji empatija geste i teksta). Ipak, uvjerena sam da i u najtragičnijoj, najviše uznemirujućoj i najtežoj situaciji svaka objava i javni–iskaz–baš–sada mogu biti polje autorefleksije: što vama sada znače takva gesta i tekst? Što želite da proizvedu? I što oni mogu u ovom trenutku proizvesti mimo vaših instinktivnih poriva, želja i volje?”

Mnogi nisu razumjeli i nisu prihvaćali njezin prigovor, ali, naravno, bila je u pravu. U biti, to nije bio prigovor, već izjava da su se narcisoidne komunikacijske metode koje su dominantno određivale našu stvarnost pisanja pokazale neprikladnima i diskreditiranima pred ovim novim iskustvom. Zamoljeni smo da promijenimo točku dislokacije govora. Govoriti s točke koja bi isključila registre naše ranije komunikacije, ali s koje bi se i dalje čuli naši glasovi, sada etički primjereni. 

To bi trebala biti takva točka govora u kojoj bi se svatko od nas susreo sa samim sobom kao s onim koji – u ovim novim okolnostima – ima pravo govoriti. 

Rat nas je odbacio od narcisoidnog povjerenja u naše pravo da govorimo prema krajnjoj neizvjesnosti, prema usamljenosti u sebi šutećem jer više zapravo ne znamo tko smo. 

Prije smo imali svoje “uloge”. Mislili smo da znamo što ćemo tvrditi i protiv čega se boriti u “našem” svijetu. Oni kojima je Rimbu uputila svoju poruku (nema smisla to nazivati ​​prijekorom) nisu predstavnici „patrijarhalnog“, počvennog i njoj (meni, nama) stranog svijeta stare književnosti koja teži kanonizaciji od strane postojećih institucija i koja je dakle (često, nažalost, nehotice) orijentirana prema vlasti – jer čak i kada se s njom ne slaže, prema njoj je okrenuta. Taj je apel bio upućen književnim istomišljenicima, onima koje bi se mogli nazvati predstavnicima “nove književnosti”, čiji je rad bio usmjeren na dekonstrukciju i dekolonizaciju naslijeđene (post)moderne književne paradigme. Njegov bitan dio bila je etička revizija po svome nastanku modernističke totalne estetske usmjerenosti koja je u umjetniku vidjela transcendentalno i logocentrično biće, opunomoćeno da se ne pridržava etičkih imperativa i okvira: oduzimali smo joj autonomnost, a samim time i neutralnost. “Književnost” – elitistička praksa moći koja zahtijeva “dozvolu”, preispitivana je kao “iskaz” i “svjedočenje” – podređenih, potlačenih, manjina, onih kojima je bilo oduzeto pravo glasa. Prije početka rata vodila se rasprava o autofikciji – pokazala se da je u tom pogledu napravljen određeni napredak. Nepotrebno je reći da su vodeću riječ u ovim pomacima imali kritička teorija i feministička optika… 

 Unutar same situacije nije bilo paradoksa. Došlo je do promjene paradigmi, elita, generacija. Postojala je uobičajena književna borba za redefiniranje književnosti i simboličkog kapitala povezanog s njom – između mlađih i starih, manjinskih i većinskih strategija i tako dalje i tako dalje. Odnosno, situacija je ponavljala, općenito govoreći, prethodno opisanu strukturu komunikacije: buntovne strategije su ionako zapravo bile “strategije”, antisustav se je odgurivao od sustava. Strukture moći kao takve (političke vlasti) u ovu su borbu bile uključene svakako samo ne izravno, kroz koncept “osobnog kao političkog” koji, naravno, nije isključivao izravno djelovanje poput “tihog piketa” Darije Serenko ili sudjelovanja mladih pisaca u političkim akcijama. No, pokazalo se da je glavni predmet politizacije bila sama književnost: doslovce tekstualne strategije. Politikom se u doslovnom – i starom – smislu više bavila starija generacija (što ih nije spriječilo da budu dio kulturnih elita, gdje se vodila neka vrsta igre dvostruke vladavine, koja je također bila normalna i općenito razumljiva). 

 Sve je to završilo 24. veljače 2022. jer su događaji otkrili naličje cijele ove situacije koja je pokazala da smo se, smatrajući da imamo osnove za prijenos dekolonijalnih vrijednosti u prostor ruskoga jezika, prevarili. Politika se s margina naših rasprava i nesuglasica preselila u središte. 

Odjednom smo upali u stvarnost s monstruozno arhaičnom, moćnom strukturom vlasti koja proistječe iz paradigme moderne, i svi smo, uključujući i veliki dio bivših oponenata iz redova liberala, izgubili subjektivnost, postali smo točkom primjene represivne moći države i sada se moramo boriti da tu subjektivnost vratimo. 

Ali, našli smo se i u ovoj poziciji: kao nositelji ruskog jezika i pripadajućeg državljanstva, sada smo za sve povezani s agresorom, “uvučeni” smo i “kontaminirani”, uključeni smo u ono što se događa na takav način da nam logika situacije govori da prihvatimo tu uključenost (slijedeći vlastite premise, čineći “političko” “osobnim” i “osobno” “političkim”). 

Tek nam predstoji da u potpunosti shvatimo što to za nas znači. Međutim, već je sada jasno da „dekolonizacija“, koju smo postavljali kao zadatak u odnosu na „druge“ koje smo vidjeli kao nama suprotstavljene (establišment, kanon itd.), sada postaje ne zadatak, već polazište, nova točka okupljanja vlastite kulturne subjektivnosti. Moramo postati izvan u odnosu na sve “svoje” i vlastito (književnost, kulturu općenito). Zapravo, bili smo previše usredotočeni na svoje, na sebe, na specifičnosti naših trauma i naše povijesti. Čak je i priča o “provincijalnosti” naše književnosti zaudarala na kolonijalizam i nosila je karakter ogorčenosti. Sada je zadatak vidjeti novi poredak stvari i postaviti se u njega. Ne postoji ništa “glavno”, ništa “jedinstveno”. Nema “središta”. Nema ni najmanjeg temelja za bilo kakvu strategiju resentimenta (čak ni onog obuhvaćenog frazom “nemamo ništa, ali barem imamo sjajnu literaturu”). Da bismo nešto izgradili, da bismo pronašli točku govora, moramo spoznati svoju tipičnost i običnost i naučiti kako o tome govoriti. 

Moramo se radikalno dekolonizirati. 

Odnosno, ne sanjati o tome da postanemo–kao–značajni–drugi (sustići ga, prestići ga, zauzeti drugačije mjesto u hijerarhiji suvremene kulture), nego jednostavno postati jednim–od–mogućih–drugih. To znači drugačiju strukturu jezika, drugačiji osjećaj prostora i samoga sebe u prostoru. To znači i drugačiju konfiguraciju pamćenja i prošlosti. Kakvu? Kakvim bismo na kraju trebali biti? Sada se u različitim prilikama prisjećam Theodora Adorna, kao da bi njegova kritika “žargona autentičnosti” mogla biti odgovor na našu situaciju i naša pitanja. Međutim, ideologija kojoj smo suprotstavljeni, za razliku od one o kojoj je pisao Adorno, nije ni na čemu utemeljena, dapače, nema metafizičke temelje, ne zamara se takvim sitnicama kao što su opravdanje, isprika i objašnjenje, već masi nudi impulse koji su joj potrebni, korištenjem sofisticiranih tehnologija utjecaja dovodi ih do potpunog sljepila za činjenicu. 

Jezik te ideologije je čisti simulakrum. U njemu ne postoji ništa s čime bi se moglo boriti na filozofskom planu. 

Ali logika dekolonijalizacije govori i o nečem drugom. Taj histerični plač i kompulzivno ponavljanje naučenih formula koje opažamo kod onih s kojima je danas “nemoguće razgovarati” u suštini je nijemost, bezjezičnost. Ti ljudi tek trebaju pronaći svoj glas kada se ušutka televizija kojoj su dali status božanstva. Saznati kako su izgubili glas, kako su izgubili sebe, prepoznati sebe kao dio povijesti tog gubitka – samo su neki od najvažnijih ciljeva ruske kulture u njezinoj budućnosti. Ali prvo se treba vratiti iz 19. u 21. stoljeće i – na potpuno drugačijim temeljima – vratiti svoj glas i subjektivnost. 

Rusko društvo objašnjeno kroz šest strahova

Današnje društveno stanje u Rusiji nije jednostavno ukratko opisati, ali ću pokušati.

Riječ koja najbolje formulira opće psihološko stanje je “STRAH”. A to nije samo strah od Putina, ili bilo kakvih represivnih mjera, nego opći, totalni i svepokrivajući strah, svakome njegov.

Po mom sopstvenom viđenju, ljudi se danas dijele u 6 različitih grupa, već prema njihovom odnosu prema ratu. 

1. Homo-soveticus – većinom to su ljudi rođeni 1960-ih i ranije, oni koji uglavnom gledaju TV i žive u TV-u. Odrastali su i počeli svoje živote u SSSR-u i nisu se nimalo promijenili u viđenju zemalja i njihovih režima, te u psihološkom i društvenom stanju. Ovi većinom vjeruju onom što čuju na TV-u i misle da je u Ukrajini u toku neka “Specijalna operacija” protiv mnogobrojnih “nacista” i “narkomana”. Strah ih je da će doći neki Hitler iz bajke.

2. Imperijalisti – ljudi različitih socijalnih statusa i godina, s velikim interesom za historiju i dijelove politologije, s intelektualnim pretenzijama (često bezrazložnim i bez pokrića). Oni sebe smatraju braniteljima nekada nestale ruske imperije, u koju su uklopili i post-sovjetski revanšizam. Često su groteskno ruski pravoslavci i otvoreno podržavaju rat protiv Ukrajine, a posebno protiv Ukrajinaca kao, tako da kažemo, “neispravnih” Rusa, koji su izdali veliki “Ruski svijet” i prešli na stranu “LGBT-narkomanskog” Zapada. Na početku okupacije bili su veoma aktivni po socijalnim mrežama šireći memove o tome kako je Ukrajinska vojska slaba i glupa. Danas ta aktivnost razumljivo jenjava, za razliku od mržnje u njihovim glavama. Strah ih je da će Rusija u današnjem svom vidu prestati da postoji i da će “Gejropa” doći po njih. 

3. Birokrati i državni službenici – ljudi sasvim različiti po socijalnim ulogama i položajima, te po drugim ličnim karakteristikama, ali imaju zajednički momenat – sto posto zavise od državnih institucija. Rade u ministarstvima, državnim agencijama i sličnim organizacijama, školski su i univerzitetski profesori, liječnici u državnim bolnicama itd itd. Najčešće nemaju nikakvih posebnih stavova ni pozicija oko rata i ratnih pitanja, najčešće šute i uopće se ne miješaju u javne diskusije, jer se plaše, a strah ih je da im država može oduzeti taj skromni komad što od nje dobijaju i da će takvim činom upropastiti budućnost sebe i svojih porodica. 

4. Običnjaci – ovim terminom bih nazvao svu tu masu “prosječnih” ljudi što žive svoj život, bave se nekim malim biznisima, rade na običnim poslovima, najčešće nevezanim za državne institucije. Većini tih ljudi roditelji su “homo-soveticus”, a karijeru državnog službenika često vide kao uspjeh u životu, to može da bude al ne mora sasvim da znači. Oko rata oni su u određenom broju zombirani TV-om, s druge strane najčešće su apriori neutralni i ne žele nikakve sukobe, ne vole rat. Oni su najbrojnija skupina, ali i ona na koju se najviše može utjecati preko različitih medija. Ova grupa građana također se boji vlasti i represije, isto kao što se boje i osude komšiluka, da im šef ne snizi platu i tome slično. 

5. Progresivci – skupina ljudi rođenih 1975-2000, većinom su obrazovani stručnjaci, moderna inteligencija, ljudi koji su prethodnih godina često putovali u inostranstvo, znaju kako živi Evropa, Amerika, imaju dovoljno interesa da analiziraju ono što vide tamo i to da uporede s realnošću u Rusiji. Nisu baš toliko zainteresirani za politiku, ali na svim mogućim izborima i u još nekim sličnim prilikama glasaju za opoziciju ili ostaju neutralni, t.j. ne daju podršku današnjoj vlasti. Budućnost vide u međunarodnim integracijama, urbanitetu i “zapadnom” načinu života. Strah ih je da Rusija svakog dana biva sve zatvorenija i zatvorenija, sve bliža i bliža Sjevernoj Koreji ili Iranu. 

6. Opozicioneri – prema današnjem sistemu najradikalnije određena kategorija ljudi, faktički je istovjetna kategoriji pod brojem 5, samo što ju sačinjavaju oni koji su odlučili da se bore. Novinari, predstavnici društvenih organizacija, različitih fondacija i kulturnih skupina, studenti, pa čak i srednjoškolci, ponekad penzioneri, umjetnici i inteligencija. Jedan dio njih već je u emigraciji, skoro svi predstavnici opozicionih medija rade iz inostranstva, par glavnih medija u Rusiji zatvoreni su početkom rata 2022. Ovi ljudi su već donijeli odluku da se bore i ako treba stradaju, samo da Putin ode. Nije sve što kažu i rade idealno i pozitivno, često mogu biti prekritični i hiperemocionalni, ali da budem iskren, samo u ovim ljudima sada živi vatra bilo kakvih promjena. Strah ih je da naša zemlja, koja već jeste bila outsider, postaje globalni izopćenik s reputacijom fašiste. Također se boje izgubiti šansu za radikalne promjene u okviru današnje krize vlasti u Rusiji. 

Eto, tako sad, bar iz moje perspektive, izgleda rusko društvo. Naravno, sve što sam ovdje rekao nije 100% tako i naravno da ima nekih drugih ljudi s posve drugim životnim ciljevima, ali većinu stanovništva sam pokušao opisati.

Miro Petrović: Spomenar, naklada Planjax komerc, doo, Tešanj, 2021.

Poslao mi Miro Petrović svoj Spomenar s posvetom napisanom u Mostaru u srijedu 02. veljače 2022. godine. Čitao i čitao sve do današnjeg utorka 29. ožujka 2022. godine. Na pročitano se vraćao više puta: što je to i tko je to tako mudro među korice smjestio? Je li to onaj cvitak od čovjeka, stalno osmjehnut, rječit i u šutnji koliko i u govoru, glasan i kad ne govori, tih i kad govori, s brkovima i bradom i kad je obrijan. Odnekud mi poznat taj čovjek. Susretao ga stotinu puta prije rata u Sarajevu ispred nove zgrade i u Klubu knjige Svjetlosti najčešće. Znam tog čovjeka u dušu, a sad me svaka stranica njegove knjige uvjerava da ga uopće ne znam. 

Otkriva mi, gle čuda, Miru Petrovića s više lica, nekog mnogoznačnog eruditu koji prosipa stihove kao iz rukava. I to kakve stihove. Možeš ih zakačiti na rever kao cvijet ruže, kao grozd trešnje, rasjeći kao lubenicu u čijim režnjevima stanuju sjemenke neke buduće lubenice. Ti njegovi stihovi mirišu na ružmarin i prezrelu dinju, puni su sjemena kao narovi. Govore o pisanju, o gradu, o nekom nevidljivom spomeniku, o neumornom graditelju, o kolu bosanskohercegovačkom i hrvatskom u kojem nitko ne govori ni s kim. Govore i o cipelama bez kojih čovjek ne može nikud. 

Što je to i tko se to iza svega opisanog krije? Kakav čovjek i kakav pjesnik? Kojim to jezikom on svom čitatelju otkriva ovo i ono?

Eee, njegov je jezik šifriran, taj  jezik treba znati čitati. Može biti da ti njime besjedi o ovom a ti uvjeren da to čini o onome. Možda i o nečemu trećem, možda o svemu na ovom dunjaluku odjednom i o jednom trošku. I prevariš se. Na koncu zaključiš da je ta višeznačnost, da je ta višeslojnost njegova pjevanja jedina prava vrijednost Spomenara. Čas filozof, čas šeret, čas mudrac, čas kritičar; čas smijeh, čas podsmijeh. Smjenjuje se sve to na svakoj stranici ove knjige kao kap vode od koje će nastati nešto veliko, neočekivano. Možda i ocean. Pjesnik snažne poante, velikog iznenađenja. Od najobičnijeg, od najprofanijeg otkriva svom čitatelju veličanstveno. Sve šifrirano se otvori kao latice ruže, zamiriše i opije. Njegove pjesme, recimo, nastaju iz ničega. Kaže Nedžad: Miro, Bajram je, on od toga odmah pjesmu. Sve nevidljivo proglašava spomenikom s imenom Bogića Bogićevića. Svemu vidljivom daje značenje posve novo. Dok mnogi zaboravljaju prijatelje, neće ni da znaju za njih, on pjeva o prijateljima.   

U ratu sam sanjao njegov krompir iz fojničkog vrta njegove Angele. Pričao mi školski drug Ilija Šimić o tom krompiru bajke. Umjesto krompira jednog ratnog dana donijela mi novinarka Angela Šimić u Napretkov Stećak njegovu novu knjigu s pjesmom Cviće moje. Dirnula me ta pjesma više od vreće krompira, sve grubosti rata gurnula u stranu. Eto, takva je snaga svake pjesme pjesnika Mire Petrovića. Kad on svojom pjesmom nešto pogodi u sridu, čovjeku se život omili. Zavrti mu se u glavi od miline. Zanebesa mu se sve pod nogama. Ako nije u cipelama njegovog stiha, ne može ni korak naprijed. Ostaje u mjestu s velikom nagradom u duši. Iako zna da je njegov život kratak, nekako mu se učini vječnim, ispuni ga punim smislom. I ne treba ti ništa bolje od toga. I sit si i napojen si. 

Napokon sam odlučio kako neću više uopće da pišem
u onome smislu u kojem pisati znači htjeti da se oblikuje
od vidljivog svijet drugačiji, a nejasan pri tom bivajući i
onima štu su kao i ja nadneseni nad hartijom, iscrtavajući
zavodljive arabeske svoje mašte lelujave, neprozirne
za me kao što su već i moje njima. Jalovom i izlišnom
posvema grafija je uvijek bila, gubio sam dragocjeno
vrijeme u čežnji da kroz umišljene prispodobe i figure
stila bar namigne istinitost nevidljiva, koju nerazumno
vapih.

Neopozivo sam odustao, i sad samo revnosno bilježim
svijet pojavnosti, forme što ih zapažaju oči, ne zapitkujući
o smislu im i svrhovitosti. Te pišem i pišem, vidim crva
i crva zapišem, pas je protrčao i odmah je na moj papir
i taj stvor notiran, za njime još jedan, pa je još jedanput
pas napisan, a prolaze ljudi i ja pišem: čovjek je, i čovjek
i čovjek, te čovjek, auto je, pa automobil i automobil,
za njim limuzina, te automobil, u parku je stablo i uz
njega deblo i opet je drvo, i drvo je, drvo, splele im se
krošnje, strpljivo ih bišćem, na njima su ptice, to je lasta,
i lasta je, lastavica, i golub je, golub je, i golub, jato ih
je cijelo, čuči vrana malo izmaknuta, i vrana još jedna
i vrana se crni, a nad njom je svraka, i žuna je odnekuda
usamljena doletjela, a dolje su klupe, oko njih su cvjetovi
i trava, bilježim ih pomno, razlistavam vlat od vlati, zatim
uđem u kafanu i pišem kafana, šank je, na njemu je flaša,
tu je čovjek, pod njim je stolica i stol pred njim stoji,
jedna mala i još jedna veća čaša, grčevito žutu stišće,
u drugoj je voda, skrenem pogled i sve isto opet vidim,
pa ulijevo i udesno, i naprijed, i nazad, opažam i svaku
cigaretu, i pepeljaru također, premda njime do suza su
nagrižene – zjene na čestice bijele razlažu i oblak dima,
pa ih crnim zapisujem…

I rat opet kad otpočne, bilježit ću puške, topove i avione,
sve rakete i granate, razvaline, ubijene, truplo mi ni jedno
promaknuti neće, svaki smeđi grob ću zapisati i leš koji
nepokopan truli, niko se od mene u masovne grobne
jame neće moći skriti, oslovit ću svaku otkinutu i nogu
i ruku, iskopano oko i presječen grkljan, narikaču u crnini
i dijete koje nijemo jeca, starca što svoj prazni pogled
k nebu je digao, riječ političara, i političara, dječaka u
uniformi i gordoga kaplara i generala, svećeničku mantiju
i ahmediju, srušene gradove i spaljena sela, do u detalj
svaki kataklizma bit će zapisana cijela…

Tako pišem – pišem – pišem, sretan kako nikad nisam
bio i ponesen kao pjesnik niti jedan prije, oslobođen svih
pitanja, jer sam rolu svoju razumio. Gomilaju se listine:
krcate su sve sobe u kući, na tavanu prostora već nema,
u podrum se od njih ne može ni ući, a Tvorcu se više za
svijet drugi i ne molim, već samo da ovdje trajem dok
stvarčicu svaku i zvijer i životinjicu i biljčicu i baobab
afrički, kapljicu u moru i na plaži zrnce pijeska i čovjeka
ponaosob i vlas svaku na njezinoj glavi spomenuvši u
versima ne ovjekovječim, jer Njegova volja tad će biti
ispunjena, a misija posvećenog evidentičara božanskoga
djela, u čudu pred misterijom, besprijekorno izvršena!

Beograd. U pustom caffeu konobarica razgovara s gostom. Mi slušamo s galerije.

… došla im teta u goste, pa ga pita:

– A je li, zlato, imaš li ti u obdaništu simpatiju?

– Imam, Dušana!

Tanja Maljarčuk, Zaborav

Tanja Maljarčuk (1983, Ivano-Frankivsk) ukrajinska je spisateljica s mjestom boravka u Beču. Osim romana i pripovijedaka na ukrajinskom Maljarčuk publicira članke i kolumne na njemačkom. Zaborav je roman koji je na izvorniku objavljen 2016. Njemački prijevod, prema kojemu nastaje ovaj tekst, publiciran je 2019. pod (što je u Njemačkoj čest slučaj) unekoliko zbunjujućim naslovom Plavi kit sjećanja.

Maljarčuk koristi pripovjednu strategiju koja se bez većih problema može povezati s postmodernizmom. Roman paralelno pripovijeda dvije priče, jednu iz sadašnjosti, drugu iz prošlosti. Prva je vezana uz jednog od najznačajnijih boraca za ukrajinsku nezavisnost između dva svjetska rata, Vjačeslava Lipinskog, dok se druga koncentrira na pripovjedačicu u prvom licu koja u trenutku pripovijedanja piše roman o njemu. Iz takve se konstelacija rađaju preplitanja, kako pripovjednih razina tako i ljudskih sudbina, a deklarirani je cilj pripovjedačice da pronađe „dodirne točke“ između sebe i osujećenog nacionalnog heroja. Rezultat je te potrage oskudan. Nalazi tek „dvije prostorne i jednu vremensku.“ Vremenska je, pri tome, važnija makar zasnovana na slučaju: oboje su rođeni istog datuma.

Struktura se romana razvija skokovito, osobito kada je riječ o njegovom „suvremenom“ dijelu. Kronološke se linije ne slijede dosljedno, pripovijest o Lipinskom i pripovijest o naratorki razvijaju asocijativne nizove čiji je cilj obilježavanje psihičke deteriorizacije, kako jednog tako i drugog lika. No dok se u suvremenome dijelu romana može pronaći tračak optimizma (markiran već samom činjenicom da je roman uopće i napisan), u onome se povijesnom takvo razrješenje ne može očekivati. Ishod je, kako u slučaju Lipinskog tako i u slučaju ukrajinske nezavisnosti, poznat: oba su projekta osujećena. Wjatscheslaw (Wacłav) Lypynskyj (Lipiński, 1882-1931) bio je ukrajinski političar, publicista i povjesničar poljskoga plemićkog porijekla koji se tog porijekla odriče i odlučuje se, na zgražanje obitelji, za ukrajinsko. Obilježen bolešću (tuberkuloza) i nesretnim brakom s pripadnicom osiromašenog poljskog plemstva, on luta u potrazi za identitetom kojega ne nalazi ni u ukrajinskome posjedu kojega nasljeđuje od bogatog ujaka, ni u Krakowu, ni u Ženevi, da bi život okončao, razočaran, u austrijskim Alpama, napušten od svih. Najdublji se izraz njegovoga razočarenja pronalazi u sljedećem citatu: „Došao sam do zaključka da Ukrajinci nisu sposobni živjeti u državnome savezu. Oni su anarhistička nacija.“

Pripovjedačica započinje svoju nekronološku povijest pričom o studiju ukrajinistike na kijevskome sveučilištu, nastavlja je skokovito vraćajući se u djetinjstvo provedeno s voljenim djedom na selu, prisjećajući se propalih ljubavnih veza s plavokosim muškarcima koje kulminiraju u depresiji, mentalnome propadanju i blokadi pisanja. Samim ispisivanjem romana o zaboravu, pod imenom Zaborav, blokada se prekida, Lipinski, osuđen na boravak u prikrivenim kutovima povijesti u „trbuhu plavetnoga kita“, metafora kojom pripovjedačica pokazuje kako je taj kit progutao i nju i njezinog alter ego-a, vraća se iz prošlosti, skupa sa nekoć zabranjenim i ismijanim ukrajinskim jezikom (sjetit ćemo se slične teme kod Bjelorusa Filipenka) i zauzima svoje zasluženo mjesto u povijesti ukrajinske kulture: „U Ruskome je Carstvu postojala zabrana tiskanja spisa u „maloruskom dijalektu“, skrivanje jednog od rijetkih ukrajinskih rječnika izjednačavalo se s revolucionarnom djelatnošću i kažnjavalo zatvorom ili progonstvom. Zbog upotrebe ukrajinskoga aristokratske su obitelji mogle izgubiti privilegije. I tek su malobrojne obitelji unatoč opasnosti upotrebljavale ‘seljački dijalekt’.“ 

Da se to stanje ne bi vratilo iz prošlosti, upravo je tome posvećena knjiga Tanje Maljarčuk posvećena – prevladanome – zaboravu.  

Ti su vijugavi pramenovi smaragdni,
končasti organi sušti
u avlijama na Alifakovcu
u večitoj žudnji da uspinjući se
naprave čovjeku hlad
u čudu stali
miruhom svojim u zraku
napravili strehu
od oblih grozdova
modrih

Bio je to trenutak
kada se nad gradom
nadvilo gnijezdo
i stvorilo brončano jutro
bio je to trenutak
pred veliki rat

Uspinjale su se vitice ka Bogu
u žurbi jasnovidca
da iz visina svojim žilicama
prenesu poruku od angela
poklonicima sunca, skrivenim
od stida u memli na dnu bunara,
koju ni jedna mržnja na svijetu
ne može ukinuti…
“salām”
“Mir na vas!”

Nitko ne zna gdje živi i što zapravo radi Miro Petrović. Navodno je, pričaju ljudi, ljeti u Fojnici. U bašti Angeline rodne kuće skuplja krumpirove zlatice u teglu, pa onda s njome trijebi mahune. Iza Gospojine, kad je već u Fojnici navečer hladno, boravi u Klobuku. Svijet je pričao da sjedne na kamen pa broji koliko je neba ‘u metrima’ između Hercegovine i Zagore. Dok je živio u Sarajevu, navodno je jeo samo grah, i to onaj iz konzerve sa saveznim književnikom Ilijom Ladinom. Kada je živio u Tuzli, Miro Petrović ništa drugo nije radio, nego tražio sol u zemlji na brdu Gradovrh. Zadnjih godina, najviše vremena, priča narod, večeri provodi sjedeći ispod Starog mosta i pokušava izmjeriti koliko vode zaista proteče između Carinskog i Lukačkog. Jednom ga je neki čovjek vidio da se ljestvama penja na Forticu i odatle baca ogromnu ribarsku mrežu na brdo Hum. 

Malo je poznato i ovo: kada je Miro Petrović bio dječak, na njegova se leđa sručio vrgorački Matokit i taj teret nosi kamo god da krene. Zato, valjda, i ne piše pjesme tako često i intenzivno. Nije Miri Petroviću lako: ima on i olovku i obje ruke, prave, zdrave, ali ne može ih izvući od tog kamenog bloka na ramenima i leđima. Miro Petrović je čovjek koji nikada nije osjetio da mu zrak puše za vratom. A i kako će? Pa na vratu mu je veliki Matokit. Zato se on nikad i ne može do kraja ispraviti i gledati u nebo. Zato gleda u zemlju, u cviće, u travu, u tu krumpirovu zlaticu. 

Kad su mu pjesme hvalili Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Mile Stojić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Petar Gudelj, on to nije mogao pročitati. Sve te njihove pisanije bile su na najvišim policama u kući i šta će, Miro Petrović, to nije mogao dohvatiti, a ni pročitati. Jest njemu svijet govorio da mu hvale pjesme i pišu da je dobar, ali Miro Petrović nije vjerovao. Ne vjeruje ni danas. Nikome nije palo na pamet da spusti te njihove pohvale na pod da bi ih Petrović mogao pročitati. I tako je skoro već 50 godina: i nedavno mu objave novu knjigu pjesama „Spomenar“ i piše Petar Gudelj recenziju, i zovu ga novinari da im da intervju, da kaže nešto više o tome, da se organizira predstavljanje knjiga. Miro Petrović ne može u Kosaču jer tamo ima puno stepenica, a kad nosiš toliki kamen za vratom i leđima, normalno je da ne možeš. Ne može ni na televiziju jer ne može s tim kamenom u studio, a ne može ni dati intervju za novine i portale jer nema smisla objavljivati bez njegove portretne fotografije. A Miro Petrović se ne vidi od tog kamena. I zato je on, navodno, rekao da se ne može hvaliti, a ni kuditi. Miro Petrović je povučen čovjek. 

Onaj mu se kamen s leđa povukao u utrobu, u dušu. Iz tog kamena on piše.

Subotom uvečer kuća nam je puna gostiju, otac i majka me nemaju kad dovoditi u red i tjerati u krevet pa bezbrižno krstarim između dječje sobe, hodnika i trpezarijskog stola gdje je veselo društvo zasjelo. Često ih čujem kako se glasno cerekaju, ali mi nikada ne žele reći šta je smiješno. Odmah se uozbilje, kao da samim pitanjem pritišćem taster što gasi svu radost, kažu da sam još mali za razumjeti. Koliko god se želio nasmijati, iz iskustva znam da moljakanje neće dati rezultat, a osim toga – dosađivanjima u taj kasni sat skrećem pažnju na sebe i riskiram biti otpremljen na spavanje. Neki put ne mogu odoljeti želji da saznam o čemu razgovaraju, pogotovo ako mi se učini da u njihovom kazivanju ima nečega strašnog, skandaloznog ili neprikladnog za moj uzrast. Ispred vrata dječje sobe se naslanjam na ugradbeni ormar gdje im nisam pred očima a sve dobro čujem. Kako ih ne vidim, njihove priče iz trpezarije djeluju apstraktno, poput nestvarne radio emisije koju je voditelj napustio pa brbljivi gosti u studiju pričaju šta hoće jedni drugima upadajući u riječ. Kasnije se pokazuje da dječak skriven iza ormara najbolje pamti te razgovore koje nije ni trebao čuti.

Otac priča o ljetovanju s ferijalcima u Dubrovniku, stariji je razred osnovne škole po čemu danas procjenjujem da je početak pedesetih. Cijeli dan su presporim vozom iz Sarajeva putovali prema moru, a nisu im dozvoljavali izlaziti iz vagona kada bi se kompozicija zaustavljala na stanici. Prije polaska mu je moja nena u novinski papir brižno umotala neku užinu, očev glas se uvijek raznježi kada spominje majčinsku pažnju u vremenu poslijeratne neimaštine. Nije imao dovoljno vode, a putni obrok je bio poprilično slan, satima je u vrelom vagonu skapavao od žeđi. Pošto su i druga djeca u istoj situaciji, unatoč stalnom nadzoru i rigoroznim ferijalnim propisima, uspijevaju negdje usput iskočiti na peronu i u triler završnici natočiti vode što ih je umalo koštalo kašnjenja na voz. Dio koji objašnjava način na koji su izigrali stroge ferijalne vodiče, ispričan je povjerljivo tiho i popraćen glasnim smijehom tako da nisam uspio čuti kako im je to točno uspjelo. 

Tog ljeta se otac u ferijalnom domu nije razdvajao od dvojice najboljih prijatelja iz razreda. Cijeli dan provode na plaži kupajući se, što im poslije nekog vremena prestaje biti interesantno. Odrasli ih nisu pretjerano pažljivo nadgledali jer su, od kada znaju za sebe, sva trojica ljeta provodili na bazenu Bentbaša i bili dobri plivači. Otac se počinjao zagrijavati za ideju da otplivaju do obližnjeg ostrva koje mu se, preko puta plaže, učinilo blizu.

Tek kada ga više nema i sve teže mi se sjetiti njegovog glasa, pokušavam osvijetliti taj period očeve prošlosti i utvrditi o kojem je otoku riječ. Ako su te godine sarajevski ferijalci bili smješteni u samom Dubrovniku, a ne u širem području dubrovačke regije, prema mapi se mogućim kandidatom čini otok Lokrum, udaljen oko kilometar od dubrovačke plaže Sveti Jakov. Postoji mogućnost i da se radilo o manjim otočićima, kao što su Daksa i Grebeni, do kojih bi se moralo plivati barem pola kilometra sa najbližih kupališta na Babinom kuku. Ukoliko tog ljeta nije bio u samom gradu Dubrovniku – ne vrijedi ni nagađati odakle je krenuo i do kojeg ostrva, otočića ili samo morskog grebena pokušavao stići. 

Poslije nekoliko dana, u kojim se avanturistički raspoložen trojac poprilično dosađivao, otac ih konačno uspijeva nagovoriti da otplivaju do otoka. Konačno, od kako su stigli i prvi put ga vidjeli, taj komadić kopna u jadranskom plavetnilu ih je poput sirene zazivao sa pučine. Pošto je svaki dan ferijalnog ljetovanja imao istu rutinu, bili su sigurni da niko do ručka neće ni primijetiti da ih nema, možda i do samog povečerja.

Tog jutra je more bilo mirno, malo su se odvojili od grupe i zaplivali prema otoku u momentu kada niko na njih nije obraćao pažnju. Otac napominje da je od važnosti za priču naglasiti da nikome nisu rekli gdje idu, strahovali su da bi se neko od djece mogao izbrbljati ili ih prijaviti ferijalnim vodičima. Sve je izgledalo da bolje ne može i brzo su napredovali, tek povremeno praveći pauze za odmor plutajući u moru. Problemi nastaju kada vremenom postaju umorni, a otok se i dalje čini udaljenim. Razmatraju da se vrate, ali su u tom trenutku već predaleko otišli pa se cilj čini bližim od startne pozicije. Odlučuju da nastave energičnije naprijed s manje stanki strahujući od morskih struja koje ih možda, kada misle da plutaju u mjestu, zapravo bočno odguruju prema otvorenom moru.

Ocu je teško ocijeniti koliko je grčevita borba sa plavim Jadranom trajala, na kraju se posljednjim snagama uspijevaju dočepati otočke uvale. Neko vrijeme su samo ležali, čvrsto grleći majčicu zemlju, polumrtvi od umora kao brodolomnici. Uskoro se ispostavlja da je ostrvo samo iz daljine naličilo mediteranskom raju. Pošto nisu imali obuću, odredište se pokazalo potpuno neprohodnim kamenjarom oštrog stijenja. Osim toga, mada je otok sa distance izgledao kao kakvo pitomo zeleno izletište, zapravo je bio surova golet obrasla podivljalom bodljikavom vegetacijom kroz koju se nemoguće probiti. 

Vrlo brzo se suočavaju sa ozbiljnošću situacije jer ih počinje moriti žeđ, a komadić hlada koji su pronašli ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od sunca i vreline. Preumorni su da bi plivali nazad, jedva su izgurali put i u jednom pravcu. Drugo, nijedan brod ili čamac nisu vidjeli, nemaju nikakvu sigurnost da će neko plovilo naići i primijetiti ih prije nego pocrkaju od žeđi. Na kraju, ni kada u ferijalnom domu njihov nestanak bude zapažen, spasioci neće znati gdje da ih traže jer nikome ne rekoše gdje su pošli. Svako bi prije pomislio da se sarajevski fakini skitaju po dubrovačkim ulicama nego da su sumanuto daleko otplivali i zaglavili na pustom otoku. 

Prolazi vrijeme, a oni i dalje nemaju pojma šta da rade, žeđ postaje nepodnošljiva i radi napornog plivanja čini se puno gorom čak i od one koju su svega par dana ranije osjećali u vozu. Ispucale su im usne, a koža od sunca postala potpuno crvena i bolna na dodir.  Otac se osjeća posebno loše jer je cijela ta ludost njegova ideja. Ljuti su pa im oprezno predlaže, ne usuđujući se više unositi previše entuzijazma u nagovaranje – da što prije plivaju nazad! Smatra da ih niko neće spašavati, brodova u blizini definitivno nema, vremenom će im plivački pothvat biti sve teže izvesti zbog izloženosti suncu i dehidracije. Zaključuje da, koliko god bila zastrašujuća pomisao na povratak u more – drugog izbora nemaju!

Ništa mu nisu odgovorili, bez riječi se počeše zabrinuto spremati za povratak.

Prvo su se neko vrijeme razgibavali i masirali bolne mišiće, onda otkinuše nekoliko trnova sa bodljikavog rastinja i, pošto nikakvih džepova nisu imali, pričvrstiše ih probijanjem za kupaće gaćice. Kako su odvažnu trojicu plivača još ranije počeli hvatati grčevi, srećom tek pred sami cilj inače bi se utopili, na povratku su mislili trnovima ubadati ukočene ruke i noge. Navodno se tako može zgrčeni mišić ponovo učiniti funkcionalnim.

Još neko vrijeme su odlagali neizbježno, jer je pred polazak otok sve manje negostoljubivo izgledao, a onda pade obećanje da se neće razdvajati i zaplivaše nazad.

Otac ne zna koliko je pothvat trajao, činio mu se kao čitava vječnost. Zbog umora su ovaj put puno sporije napredovali i bili prinuđeni svako malo praviti pauze. Da im se nije posrećilo sa morskom strujom, koja ih je nosila prema odredištu i za vrijeme čestih odmora dok su plutali na površini – otac je uvjeren da bi se zasigurno utopili. Drhtavih ruku i nogu konačno stižu do obale u kasno poslijepodne; crveni kao rakovi i gotovo nesposobni za hodanje. Dugo piju toplu vodu iz nekog prljavog plastičnog crijeva za zalijevanje vrta praćeni začuđenim pogledima ferijalaca. Otac kaže da od te mlake tekućine, koju nisu smatrali pogodnom za piće i koristili samo da na plaži operu noge ili papuče, nikada u životu nije okusio ništa ukusnije i ljepše. 

Jedno vrijeme za stolom vlada tišina, neko od muškaraca se nakašljao, to nije bio moj otac jer njegov kašalj lako prepoznajem. Možda se i od same priče može ožednjeti, čujem ih kako toče visoke kristalne čaše, mama ih iz vitrine vadi samo kada imamo goste. Teta Indira zabrinuto pita da li je njihovo cjelodnevno odsustvo bilo primijećeno i otac joj odgovara da nije, izgledalo je kao da su zaspali na plaži pa im odatle opekotine od sunca i neljudska žeđ.

„Kakva sreća“, kaže čika Mido svojim dubokim glasom, “gluho i daleko šta bi bilo da su ferijalni prvaci saznali za vaš izlet!“ Potom čika Mido pripovijeda svoja iskustva sa ferijalnim starješinama, na tren sam sklopio oči jer je njegova priča previše razvučena i ne pretjerano interesantna. Kao u nekom mađioničarskom triku, zaspao sam u hodniku iza ormara, a ujutro se probudio u svom krevetu.

Govori Vladimira Putina na početku ruske agresije protiv Ukrajine šokirali su svijet. U dva televizijska obraćanja Putin je svoju argumentaciju iznio emocionalnim, agresivnim, djelomice razbjesnjelim tonom: 21. veljače  o ruskom priznanju „narodnih republika“ Doneck i Luhansk koje su se odcijepile od Kijiva i 24. veljače na početku takozvane „specijalne vojne operacije“. Nije bilo malo onih koji su nakon toga izrazili pretpostavku da je ruski predsjednik poludio. Kakvo je mentalno stanje Vladimira Putina, o tome ne znamo ništa. No ono što sa sigurnošću znamo jest: Putinov agresivni jezik iz posljednjih tjedana ni u kom slučaju nije nov, naprotiv, radi se o jednoj radikaliziranoj retorici koja izravno cilja na afekte slušateljica. Ta je afektivna retorika karakterizirala Putinovu argumentaciju u vezi s pitanjem Ukrajine od samoga početka. Postsovjetsku je Rusiju Putin modelirao kao emotivni prostor kojim dominira osjećaj duboke povrijeđenosti. Prevarena i ponižena od strane Zapada, Rusija čezne za respektom i priznanjem svojih geopolitičkih interesa u kojima Ukrajina igra centralnu ulogu. Stoga se isplati baciti pogled na osobitu formu argumentacije u Putinovoj retorici i istražiti njezine isprepletenosti s drugim argumentacijskim strategijama.  

Na činjenicu da su politički poreci istovremeno i afektivni, tj. da su afekti – osjećaji u širem smislu – motori političkoga, višekratno je ukazano u kontekstu takozvanog „affective turn“ u humanističkim znanostima u posljednjem desetljeću. No kada govorim o retorici afekta pod tim ne podrazumijevam tek emotivnu obojenost političkog govora, već i jedan oblik argumentacije koji prema Aristotelovoj retorici spada u najvažnija sredstva uvjeravanja kojima raspolaže govornik. U čuvenoj trijadi „logos“, „ethos“ i „pathos“ posljednji se pojam odnosi na argumentaciju koja se usmjerava na pobuđivanje afekata kod slušateljstva. 

Vladimir Putin je u tome smislu zanimljiv govornik zato što vješto vlada igrom retoričkim sredstvima. On zasigurno nije osobito nadaren orator, kao što su to, na primjer, bili njegov politički mentor Anatolij Sobčak, gradonačelnik St. Petersburga u devedesetima ili Boris Jeljcin u prvim godinama svoje političke karijere. Putinova se retorika odlikuje stilističkom mnogostranošću i argumentativnom fleksibilnošću. Prema situaciji, adresatu i kontekstu taj se retorički eklekticizam različito konkretizira, u govorima čiji je raspon veoma širok: od tehnokratskog (tu se Putin stilizira kao znalac sklon djelu koji posjeduje široko znanje na svim političkim područjima te rješava konkretne probleme), preko „spontano-aretoričkog“, djelomice vulgarnog (čime do izražaja dovodi svoju odlučnost proizašlu iz blizine narodu) pa sve do povijesno-državničkog.

Pod tim raznim retoričkim ulogama koje Putin otjelotvoruje posljednja je u najnovije vrijeme stekla znatnu prednost. Putin se inscenira kao vrhovni povjesničar zemlje, koji publicira „znanstvene“ članke, dugo i rado docira o povijesti, ali istovremeno i kao historijsku ličnost, tj. dovršitelj „povijesne misije“ koja se sastoji u ponovnom uspostavljanju teritorijalnog jedinstva „historijske Rusije“. Kao što je Putin višekratno argumentirao, u maniru stare imperijalne tradicije, za njega tu spada i Ukrajina.

  Važnosti se Putinovih govora u današnjem političkom diskursu u Rusiji mora pridati iznimno visok značaj jer oni posjeduju programatsku funkciju. Putinovi govori, na kojima radi veliki štab sastavljača, centralna su mjesta formuliranja političkih ideologema koje se, onda, propagiraju u svim državnim medijima, tj. doslovce ih se prenosi i podcrtava slikovnim materijalom. Pri tome je riječ o monološkoj retorici koja ne prihvaća protuslovlje i kojoj se pripisuje gotovo sakralni status obznanjivanja istine.

Retorička priprema rata

Putinova je retorika od središnjeg značaja za razumijevanje rata u Ukrajini koji je – a to se često zaboravlja – započeo još 2014. Taj je rat Putin retorički pripremio, pratio i time omogućio njegovu eskalaciju. U njegovoj se argumentaciji osobito ističu tri razine: predmetno-logička u čijemu se centru prije svega nalaze argumenti iz oblasti međunarodnog prava; povijesna razina koja je pripovjedne naravi te time i manje obavezujuća od racionalne argumentacije; i afektivno-retorička razina na kojoj se prizivaju žestoke, akutne emocije.

Te su tri argumentativne linije usko povezane jedna s drugom i međusobno se potenciraju. Argumenti iz međunarodnog prava igrali su centralnu ulogu 2014. u procesu opravdanja aneksije Krima. U svečanom govoru od 18. ožujka 2014. Putin se pozva na pravo naroda na samoopredjeljenje i uspoređuje situaciju na Krimu s Kosovom 1999. Prema tome, on gradi argumentaciju na osnovu kauzalnih i usporednih zaključaka. No za sadašnji su početak vojnih operacija u Ukrajini od presudnog značaja međunarodnopravni argumenti u vezi s navodnim „genocidom“ nad tamošnjim stanovništvom koje govori ruski jezik. Pri tome je suština opravdavanje operacije u usporedbi s NATO-vom vojnom intervencijom na Kosovu protiv Jugoslavije.

U posljednjim godinama povijesni je argument pripadnosti Ukrajine „ruskome svijetu“ u Putinovim govorima stekao sve veću važnost, a međunarodnopravni argument je potisnut na rub. Uz pomoć dokraja tendenciozne historijske pripovijesti taj je argument Putin objasnio u dugom (i dosadnom) članku „O povijesnome jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“. Otada ga je više puta ponovio, na primjer u gore spomenutim televizijskim obraćanjima koncem veljače.

Kao što je u međuvremenu postalo poznato, Putin postulira povijesno izraslo jedinstvo Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa čije korijene vidi u srednjovjekovnoj državi tzv. Kijevskog Rusa (9-12. stoljeće). Putin se pri tom nadovezuje na master narativ ruske imperijalne historiografije iz 19. stoljeća: nakon raspada Kijevskog Rusa i vremena pod „tatarskim jarmom“ Moskva je započela sa „skupljanjem ruskih zemalja“ budući da je, u smislu translatio imperii, postala centrom ruske državnosti.

Za Putina Rusi i Ukrajinci, za koje često koristi imperijalnu oznaku „Malorusi“, dijele ne samo zajedničko naslijeđe, već i jednu vrst prirodnoga jedinstva unaprijed zadanog u pravoslavnoj vjeri, jezičnoj bliskosti i kulturalnom zajedništvu. S takvoga su stajališta predodžbe o ukrajinskoj naciji neovisnoj o Rusiji jednostavno protuprirodne te ih stoga do početka dvadesetoga stoljeća nije ni bilo. To što su te predodžbe postale realnost treba zahvaliti isključivo boljševičkoj politici prema nacionalnostima.

O tome Putin doslovce: „Sovjetska je nacionalna politika na državnoj razini propisala tezu o tri odjelita slavenska naroda – ruskom, ukrajinskom i bjeloruskom, umjesto jedne velike ruske nacije, sastavljene od Velikorusa, Malorusa i Bjelorusa kao trojednoga naroda. […] Današnja Ukrajina stvorena je na račun povijesne Rusije.“ (Navedeno prema njemačkom prijevodu Andree Huterer, u: Osteuropa 71/7 [2021]). Nakon raspada Sovjetskog Saveza Zapad je radio na uništenju te povijesno srasle jedinice i pravljenju „Antirusije“ iz Ukrajine. Ali Ukrajina može „istinsku suverenost doseći tek u partnerstvu s Rusijom.“

Velika povrijeđenost

O toj povijesnoj besmislici, koju Putin zastupa u svojim govorima i tekstovima o Ukrajini, mnogo toga je napisano. No previdjelo se da djelovanje ovog povijesnog narativa kojim se željelo uvjeriti, baš kao i ono međunarodnopravne argumentacije, pojačano križanjem s određenom afektivnom retorikom. Penetrantna „bas-linija“ u Putinovoj argumentaciji jest snažan osjećaj, i to povrijeđenosti. Ta se afektivna retorika jasno formulira već u govoru od 18. ožujka 2014. i otada ju se permanentno ponavlja. Prema tome, isplati se točnije promatranje te vrste retorike. (U nastavku citiram prema njemačkome prijevodu Olge Radeckaje i Volkera Weichsela, u: Osteuropa 64/5-6 [2014]).

Putin tu modelira postsovjetsku Rusiju kao u temelju povrijeđenu zemlju koju „Zapad“ bez prestanka vrijeđa i vara. U povijesnoj perspektivi radi se o posljednjoj etapi starog, od strane zapadnih elita ustrajno provođenog, procesa „suzbijanja“ Rusije. „Gubitak“ Krima nakon raspada Sovjetskog Saveza Putin opisuje emocionalnom metaforom „krađe“ („Kad se Krim iznenada našao na drugoj strani, za Rusiju je to bilo kao da joj je ne samo ukraden, već i da je doslovce opljačkana.“), pri čemu se Rusija konstruira kao personificirana „žrtva“ te „nepravde“.

 To što je Rusija tada odustala od Krima Putin tumači slabošću zemlje u devedesetima. To je bauk sadržan u ruskom političkom diskursu od dvije tisućitih pa nadalje te služi kao opravdanje za izgradnju autokratskog sistema koji, navodno, obećava stabilnost. Kompleksnost političkih procesa koji su se tada zbivali Putin reducira na jednostavne osjećaje kada patetično ustvrđuje: „Gdje si bila, Rusijo? Rusija je oborila glavu i rezignirala, progutala je uvredu.“

Povrijeđenost se Rusije pojačava i time što se u govoru gradi opozicija između istinske Rusije s jedne i prijetvorne, od Zapada vođene Ukrajine s druge strane. Ukrajini se od 1990-2000 „nije izišlo u susret samo u vezi s Krimom“, no „stvari se razvijaju drukčije“.

Na ovome se mjestu u govoru od 18. ožujka 2014. u igru uvodi, kada je riječ o događajima na Majdanu, moment teorije zavjere: „Oni koji su u pozadini vukli konce najnovijih događaja u Ukrajini slijede druge ciljeve: iznova planiraju državni udar […] Podstiču se teror, ubojstvo i pogromi. Pogonske snage svrgavanja su nacionalisti, neonacisti, mrzitelji Rusa i antisemiti.“

 Putin se tu služi veoma heterogenim proširenjem (amplificatio) koje emocionalni naboj dodatno stječe usporedbom s „Velikim domovinskim ratom“ – on u današnjoj Rusiji često služi kao folija za tumačenja suvremenih konflikta.

Opozicija između dobronamjerne, te stoga ponižene i uvrijeđene, Rusije i lukavog „Zapada“ završava u razbjesnjeloj invektivi, iskazanoj u izravnom, emocionalnom govoru: „Jasno nam je što se ovdje zbiva, jasno nam je da je taj proces usmjeren u jednakoj mjeri protiv Ukrajine kao i protiv Rusije i protiv integracije u euroazijski projekt. I sve to dok se Rusija iskreno trudila da stupi u dijalog s našim kolegama na Zapadu. […] Stalno smo bivali prevareni. […] No sve ima granice. Kad se opruga stisne do kraja, jednoga će trenutka svom snagom uzvratiti udarac. To se nikad ne smije zaboraviti.“

Ovdje se već jasno pokazuje motivacija za ratnu operaciju u Ukrajini koja traje od 2014., a u posljednjim tjednima dramatično eskalira: to je osjećaj samoobrane protiv predugo trpljenoga vrijeđanja Rusije, osjećaj koji Putin sam otjelotvoruje izravnim jezikom kojim se simulira autentičnost. U tome kontekstu, u kojemu imperija uzvraća udarac, Ukrajina ne može biti nikakav politički subjekt koji agira samostalno, budući da je ona tek igračka „zapadnih sila“. U svojem tekstu od prošle godine koji je prerušen u odoru povijesne rasprave Putin piše: „Korak po korak [zapadne su sile] uvukle Ukrajinu u opasnu geopolitičku igru čiji je cilj da se Ukrajina preobrazi u pufer između Europe i Rusije, u područje s kojeg se može izvesti pohod na Rusiju.“

Povijesno se vrijeđanje Rusije ovdje radikalizira do paranoje, do teorije zavjere. Zapadni projekt kojim se od Ukrajine želi napraviti „Antirusija“ prema ovoj „teoriji“ nije ništa drugo nego nastavak povijesno izgrađene politike potiskivanja Rusije čiji su akteri u prošlosti bili Poljsko-litvanska unija, potom Austrougarska, a sada SAD, NATO i EU.

Taj način mišljenja u kategorijama teorije zavjere u čijim se okvirima Rusija uopće i ne može pojaviti kao agresor, već uvijek kao branitelj vlastitog nacionalnog integriteta, u Putinovoj se retorici često pune emotivnim nabojem sljedećim važnim pojmom – „rusofobijom“: svaki oblik kritike usmjeren na Rusiju, kako u samoj zemlji tako i u inozemstvu, objašnjava se kao pojava mržnje prema ruskoj kulturi, ruskim ljudima, duboko ukorijenjene u svijetu.

Korijeni se tog patološkog stanja koje se, navodno, širi cijelim svijetom objašnjavaju tek nejasno, navodno se nalaze – prema ovome podmetanju – u kolektivnoj zavisti zbog veličine i s njom povezane geopolitičke moći Rusije, koja se pretvara u strah i mržnju. Tako Putin u prosincu 2021. tvrdi da je „rusofobija u Donbasu samo prvi korak prema genocidu.“ Na ovome ekstremnome stupnju Putinove afektivne retorike emocije se preokreću u patološko. One postaju u osnovi iracionalne te prema tome i opasnije.

Može li se u ovakvoj situaciji pronaći prostor za verbalno razoružanje? U trenutku se čini da brižno planirana, na osnovu afektivne retorike zasnovana, eskalacija slijedi brutalno vođenje rata od strane ruske vojske na zastrašujući način. U isto vrijeme je, međutim, „verbalno vođenje rata“ koncentrirano na samoga Putina, dok se drugi važni funkcioneri, kao na primjer ministra obrane Sergej Šojgu, više ne pojavljuju. Preokret u retorici bio bi, dakle, s promjenom govornika u svakom slučaju moguć.    

Riccardo Nicolosi je šef katedre za slavističku znanost o književnosti na LMU München. Njegova su područja istraživanja retorika, poetika znanja, avanturistička književnost i alternativna povijest. Jedan je od urednika  časopisa „Wiener Slawistischer Almanach“.

Tekst je preuzet s platforme Geschichte der Gegenwart. Erniedrigte und Beleidigte. Vladimir Putins Affektrhetorik – Geschichte der Gegenwart

S njemačkog preveo: Davor Beganović