Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko izjavio je u nedjelju 3. travnja za nacional.hr da je „u Buči pronađeno 280 leševa civilnih Ukrajinaca s vezanim rukama i metcima u potiljku“. 

Nije to, nažalost, ništa novo u stoljetnoj povijesti ratnih strahota. 

O jednoj od njih svjedočio je prije osamdeset godina hrvatski borac za istinu dr. Ljudevit Jurak, jedan od najboljih europskih patologa i sudskih vještaka. Kao takav bio je pozvan u Europsko međunarodno povjerenstvo zbog istrage žrtava u ukrajinskom gradiću Vinici gdje je ubijeno tisuću i petsto seljaka i radnika. 

O svom časnom i slavnom zemljaku, rođenom u Humu na Sutli, nepokolebljivom čovjeku i znanstveniku, napisao sam biografski roman pod naslovom HITAC U POTILJAK (Biblioteka Duh vremena, Alfa, Zagreb 2019).  Roman je na promocijama održanim prije covid-pandemije pobudio veliko zanimanje publike, a vjerujem da će nakon najnovijih vijesti o užasnim ukrajinskim ratnim zbivanjima mnogi čitatelji u dubokom suosjećanju s napaćenim ukrajinskim narodom rado pročitati dva odlomka iz tog romana.

Skupni grobovi u Vinici 

     Cijeli svoj profesionalni životni tijek prof. dr. Ljudevit Jurak ustrajavao je na znanstvenoj i etičkoj vjerodostojnosti. Patologiju je zavolio i s njom živio. Možda zato što upravo patologija i patološka anatomija prodiru onamo gdje više nema skrivanja.  Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je kao europski stručnjak za patološku anatomiju i sudsku medicinu pozvan da bude jedan od jedanaest članova Međunarodnog povjerenstva koje je ljeti 1943. boravilo u ukrajinskom gradu Vinici. Naime, iz tamošnjih jama, odnosno masovnih grobnica, bilo je iskopano preko tisuću leševa. Osobno je pregledao na desetke leševa, a četiri je sam temeljito obducirao. Svi članovi Međunarodnog povjerenstva nedvojbeno su zaključili da se zločin dogodio pet godina ranije, u doba kad je taj kraj bio pod sovjetskom vlašću.

     Ovo poglavlje donosi originalan tekst članka prof. dr. Ljudevita Juraka o radu međunarodnog povjerenstva sudske medicine u ukrajinskom gradu Vinica, objavljenog u Hrvatskom narodu, broj 790., 25. srpnja 1943.   

***

     Vinica, taj u posljednje vrieme mnogo spominjani grad zbog odkrića skupnih grobova u njemu, leži u zapadnoj Ukrajini na Bugu, 120 km jugozapadno od Kijeva, nedaleko od prijašnje galicijske granice. Grad imade, kako kažu, oko 50.000 stanovnika na veoma velikom području, gdje izvan strogog središta stoje pojedine kuće pretežno zasebno, opkoljene vrtom i voćnjakom.

U tom su gradu pronadjeni i otvoreni skupni grobovi ubijenih ljudi iz grada, bliže i daljnje okolice, kako se to nakon odkrića ustanovilo i još sveudilj dalje ustanovljuje.

     Već tokom prošle godine govorkalo se, a u jeseni prošle godine izrazilo je nekoliko građana kod gradske uprave slutnju, da su se u raznim područjima grada za vrieme boljševičke vlasti dogadjale tajnovite stvari i da se moraju na stanovitim mjestima nalaziti skupni grobovi ubijenih ljudi. Kako je medjutim nadošla zima nije se u tom dalje ništa poduzimalo, nego se istom u svibnju ove godine otvorila prva jama u voćnjaku, velikom otprilike 1 hektar.

     U lipnju 1943. izvješćuje profesor službene medicine u gradu Halle Dr. Schrader, da je otvoreno 40 skupnih grobova i izvadjeno 950 lješina, koje su službeno-liječnički pretražene. Devet do tada podpuno ispražnjenih jama sadržavalo je prosječno 100 do 130 lješina. Kao uzrok smrti ustanovio se uviek hitac u zatiljak s oružjem malog kalibra (6 mm). Uslied slabe prodorne snage zapela su većinom taneta u šupljini lubanje, a da nisu povriedila mozak niti vratnu moždinu. Često se na ubijenim ustanovile 2, 3, a u pojedinim slučajevima dapače po tri strielne ozljede, očito, jer prvi hitci nisu djelovali smrtonosno. Kod niza ubijenih nalazili su se osim hitaca u zatiljak još i takvi prelomi kosti lubanje, po kojima se moglo zaključivati, da su prouzročeni udarcem kundaku sličnim orudjem. Kod hitaca u zatiljak radilo se pretežno o absolutnim hitcima iz bliza, kod kojih je cijev oružja bila prislonjena na kožu zatiljka.

     Žrtve su bile većinom u višoj dobi života, a pripadale su pretežno manuelnim radničkim ukrajinskim pučkim slojevima, kako se to vidjelo po odielu i obući. Uz starije mužkarce i niz staraca bilo je 7 starijih i jedna mladja žena. Ova posljednja bijaše podpuno gola, sa svezanim rukama na leđima kao i drugi ubijeni. Prema izjavi prof. Schradera moglo se iz toga sudbeno liečnički naslućivati, da je umorstvu predhodilo zadovoljenje seksualne pohote krvnika. Na nekim žrtvama nalazili su se sigurni tragovi mučenja s površnim opeklinama. Iz karakterističnih posmrtnih promjena, osobito na mozgu, moglo se zaključivati, da su umorstva usliedila u godinama 1938. i 1939.

     Prema izvješću vodje “Komisije Vinica” Dr. Waegnera bio je posljedak sudbeno liečničkog istraživanja sa stanjem od 8. srpnja 1943. pod nadzorom prof. Dr. Schradera sljedeći:

1. Broj skupnih grobova: mjesto I. Voćnjak 38; mjesto II. Groblje 15 (vjerojatno 25-30);

            mjesto III. Gradski perivoj 13 (vjerojatno 20-30)

2. Broj lješina: izvadjeno 1.266; sudbeno liečnički pregledano 817; pokopano 1.115; još

            nepokopano 171.

3. Starost ubijenih: 40-50 i više godina 377; 39-40 godina 307; 20-30 godina 30.

4. Spol: sve muškarci, osim 12 ženskih (od toga 1 oko 30 godina, ostale 40-50 i više godina)

5. Uzrok smrti i vrst strielne ozljede: a) hitac u vratnu moždinu 424; b) dvostruki hitac 395; c) trostruki hitac 17; d) četverostruki hitac 1; e) slom lubanje 56; f) nejasno 46; g) znakovi hitca iz bliza (može se samo kod jednog diela sigurno ustanoviti)

6. Vapnenasta promjena mozga: od 111 sekcija 37; kod 60 ostalih sekcija prof. Schradera 29.

     Medjutim se dne 12. VII. 1943. na poziv  Reichsgesundsführera i Ministarstva vanjskih poslova sastalo medjunarodno stručno povjerenstvo, sastavljeno iz stručnjaka ovih država: Belgija, Bugarska, Finska, Francuska, Italija, Hrvatska, Nizozemska, Rumunjska, Švedska, Slovačka i Madjarska te se pod vodstvom Dr. Waegnera, šefa zdravstva u okupiranim iztočnim područjima, te prof. Dr. Schradera, vodje Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku dne 13. VII. 1943. uputilo u Vinicu, gdje je najprije obavilo očevid, te dne 14. i 15. VII. provelo sudbeno liečnička istraživanja izkopanih lješina iz raznih skupnih grobova.

     Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima nalazišta skupnih grobova mnoštvo naroda, razne dobe i spola, ponajviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznavaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima, povučenim od drveta do drveta, u voćnjaku i gradskom perivoju. Ovi odjevni predmeti izvadjeni su iz skupnih grobova, gdje su se nalazili kao najpovršniji sloj iznad lješina, zatrpani zemljom.

     Prema izkazima ljudi pozvani su bili svojedobno rodjaci uhićenika, da donesu ovima odiela za navodni put u Sibiriju, kamo su prognani  po osudi na 10 godina time i da se ne smiju kući javljati. Prevrćući komad po komad odiela i rublja, mnoga žena prepoznaje odjeću svoga muža, brata, sina, i dolazi do uvjerenja, da se član obitelji nikada više vratiti ne će, jer se nalazi odavno mrtav ovdje u tim skupnim jamama.

     Dirljivi se i potresni prizori odigravaju kod tih izloženih predmeta, gdje majka prepoznaje kaput svoga sina, žena po iztrošenom suknu hlače muža, a naročito po krpi koju mu je sama na njih prišila prije nego ih je odniela u kaznionicu, gdje se on nalazio prije navodnog puta u Sibiriju.

     Ti su prizori trajali  za cielo vrieme rada povjerenstva, a traju sigurno i sada i još će trajati, dok se i posljednja obitelj ne uvjeri, da se njihov član nikada više ne će vratiti.

     A i po odielu, koje se još na mnogim lješinama nalazi uzdržano, prepoznaju rodjaci svoje članove obitelji i tako je već do dolazka ovog povjerenstva sigurno ustanovljena identičnost do 100 osoba.

     Hodočasti narod od jednog nalazišta do drugog iz bliže i daljnje okolice grada te iz dalekih krajeva prostrane Ukrajine, noseći sobom u rogožarima, jednakim našim, poputbinu. Odmaraju se pojedinci i skupine uz puteve i ceste, umorni i iscrpljeni od daleka puta i polaze dalje vodjeni znatiželjom, hoće li se moći uvjeriti da li je njihov član obitelji još na životu možda u Sibiriji, ili je mrtav u skupnom grobu.

     Medjunarodno povjerenstvo je pregledalo i predmete nadjene u odielu zakopanih u skupnim grobovima, i tu su se nalazili formulari isprava o provedenim premetačinama kod s imenom i prezimenom navedenih osoba s potvrdom o uhićenju, većinom iz god. 1938., nadalje po koji primjerak pisma rodjaka iz inozemstva, biblije, molitvenici, krunice i dielovi misnih odiela itd. Pripoviedali su ljudi, da su se znali tajno sastajati na molitve, u bilo kojoj kući. Da li je to bio jedini razlog uhićenja, tko bi to znao? Možda se u tome naslućivala kakova urota?

U voćnjaku se obavljaju sekcije iz skupnih grobova izvadjenih lješina. Obavljaju ih stalno dvojica ukrajinskih liečničkih vještaka i njemački stručnjaci. I pojedini članovi medjunarodnog povjerenstva provode razudbu dne 14. VII. i 15. VII., a drugi prisustvuju tim činima obilazeći od stola do stola i uvjeravaju se o ustanovljenim nalazima. I stručnjak koji je obavio svoju razudbu, obilazi i susjedne stolove i sravnjuje svoje nalaze s drugima. Tako sam i ja u 2 dana obavio razudbu 4 lješine, i to trojice muškaraca i jedne žene iz raznih skupnih grobova u voćnjaku, a jednu sam dao donijeti iz gradskog perivoja. Osim toga sam razmotrio niz lješina s obzirom na vrst ozljeda.

Nakon provedenih izvida i obavljenih razudaba te pregledbe niza lješina sastalo se medjunarodno povjerenstvo na zajedničku sjednicu, gdje je svaki pojedini stručnjak iznio svoja opažanja, te se nakon izmjene misli pristupilo sastavljanju zajedničkog zapisnika i mišljenja, koje glasi:

Vinica, dne 15. srpnja 1943.

ZAPISNIK

sastavljen prigodom istraživanja skupnih grobova ukrainskog pučanstva u području grada Vinice, koje je provelo podpisano povjerenstvo zastupnika sudbene medicine, patološke i opisne anatomije evropskih visokih škola.

Navedeno povjerenstvo podvrglo je od 13. VII. do uključivo 15. VII. 1943. skupne grobove u području ukrainskog grada Vinice znanstvenom točnom istraživanju.

Povjerenstvo se sastoji od gospode: 

1. Belgija: Dr. Soenen, red. prof. anatomije sveučilišta Gent.

2. Bugarska: Dr. Michilov, prvi asistent sudbeno medic. zavoda sveučilišta Sofia. 

3. Finska: Dr. Pesonen, red. prof. Sveučilišta Helsinki.

4. Francuska: Dr. Duvoir, red. prof. Sudb. medicine sveučilišta Pariz. 

5. Italija:  Dr. Cazzaniga, red. prof. sudb. medicine Kr. sveučilišta Milano. 

6. Hrvatska: Dr. Jurak, red. prof. patol. anatomije sveučilišta Zagreb. 

7. Nizozemska: Dr. Poorten, prosektor patol. anat. zavoda sveučilišta Amsterdam. 

8. Rumunjska: Dr. Birkle, sudbeni liečnik rumunjskog Ministarstva pravde i prvi

asistent zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku prof. M. Minovici, Bukurešt. 

9. Švedska: Dr. Hgquist, red. prof. anatomije Karolinskog zavoda Stockholm. 

10. Slovačka: Dr. Krsek, red. prof. za sudb. medicinu i nadstojnik zavoda za sudbenu medicinu slovačkog sveučilišta Bratislava. 

11. Magjarska: Dr. Orsoz, red. prof. sudbene medicine i kriminalistike sveučilišta Budimpešta. 

Radnjama izaslanstva prisustvovali su nadalje: 

12. Dr. H. Waegner, voditelj zdravstva u zaposjednutom iztočnom području.

13. Prof. Dr. Schrader, voditelj Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku.

Povjerenstvo je na poziv Reichsgesundsführera Dra Contia zamoljeno, da se uputi na mjesto nalaza i da doprinese svoje sudbeno liečničko razjašnjenje. 

Prije dolaska povjerenstva ustanovio je prof. Dr. Schrader sliedeće:

Mjesto nalaza I. “Voćnjak” s 38 skupnih grobova; mjesto nalaza II. “Groblje” s oko 40 skupnih grobova (od toga do sada 15 otvoreno); mjesto nalaza III. “Gradski perivoj” s oko 35 skupnih grobova (od toga do sada 14 otvoreno).

Do sada je iz istom djelomice ispražnjenih jama izvadjeno 1.286 lješina, od kojih je pod vodstvom prof. Dr. Schradera pomoću njemačkih i domaćih liečnika sudbeno liečnički pretraženo 817 lješina.

Sudbeno medicinski posljedci od povjerenstva provedenih istraživanja

Članovi povjerenstva pregledali su sva dosadašnja nalazišta Vinice. Sve mrtvačke jame bile su jednakog oblika, veličine i dubine, samo 19 jama je bilo većih i dubljih. U jamama koje smo mi pregledali, ležale su lješine bez reda izpremiešane.

Članovi povjerenstva razudili su vlastoručno 11 lješina i 24 slučaja sudbeno su liečnički pregledali. Sve su lješine razudjene na nalazištu I. Jedan dio poticao je s nalazišta III. “Gradski perivoj”.

Ako se uzme u obzir, da su lješine prema dosadašnjim posljedcima istrage bile zakopane od unatrag 5 godina, mora se kazati, da su relativno dobro uzdržane. Već prema položaju pojedinih lješina i dielova lješina bio je stupanj rastvaranja različit. Na površini našli smo obilno skeletiranje i mumificiranje, naprotiv u srednjim i dubljim položajima vlažnu maceraciju, poodmaklo stvaranje mrtvačkog voska s često dobrom izrazitošću tkiva i organa. U nekim slučajevima mogli su se razpoznati glavni dielovi mozga u njihovom topografskom položaju.

Ostatci kukaca, koji bi se bili istovremeno s ubijenim zakopali, nisu se uobće našli. Mora se medjutim primietiti, da se povrh lješina nalazio nepravilno porazdieljen sloj klornog vapna.

Mužke lješine bijahu bez iznimke i skoro sve svezanih ruku na ledjima pomoću užeta. Tri ženske lješine, koje su u našoj prisutnosti izvadjene iz jednog skupnog groba, bile su podpuno gole i nesvezanih ruku (jama 24b).

Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen  s ručnim strieljnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna taneta bez čahure (long rifle).

U 14 slučajeva nalazio se hitac u zatiljak većinom u visini II. i III. trnovitog nastavka. U pojedinim slučajevima bijaše pako ustriel mnogo dublje, u visini V. i VII. vratnog kralježka. Strielni kanal tekao je u mnogim slučajevima horizontalno, na pr. kroz trupac II. vratnog kralježka s izlazom izpod jezične kosti. U drugim slučajevima hitca u zatiljak tekao je strielni kanal više-manje prema gore, tako da je bila povriedjena i spodina lubanje i mozak. Osim toga opazismo nekoliko hitaca u stražnji dio glave (zatiljnu kost) i jedan poprečni prostriel kroz sljepoočice i to od desno na lievo.

Kod većine ulaznih strielnih otvora mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza, a većinom se radilo o zapelom hitcu. Mnogi ubijeni imali su 2 do 3 samostalne strielne ozljede.

Nuzpojave nalazile su se na više glava, koje su potjecale od tupe sile, i to prelomi vilice i dielom utisnuti prielomi, dielom podpuno smrskane lubanje. Utisnuti prelom vidjeli smo kod jedne lješine, kod koje su se nalazila samo dva duboka ustriela.

Na prelomima lubanje od tupe sile našli smo lokalizirana karakteristična obojenja, koja su ukazivala na vitalno krvarenje. Mekani dielovi sačuvani su i za mikroskopsku pretragu.

Osim opisanih nasilnih povreda nisu obdukcije podale nikakvih bitnih vidljivih promjena. U većini pretraženih slučajeva može se strielna ozljeda smatrati uzrokom smrti. U slučajevima dubokog hitca u zatiljak, koji nije mogao prouzročiti trenutnu smrt, mora se naknadna ozljeda glave tupom silom smatrati neposrednim uzrokom smrti.

Kod više slučajeva hitca u zatiljak, gdje se ustriel nalazi u donjoj polovici stražnjeg područja vrata i gdje se nije ustanovilo djelovanje tupe sile, mora se smatrati, da su dotični umrli od nerazjašnjivog uzroka smrti. U jednom slučaju, gdje se ustanovila kompaktna ilovača u sredini jednjaka i u kruškolikim uvalama ždrijela, može se pretpostaviti, da je nastrieljeni još živ progutao zemlju.

Pretražene lješine pripadale su prema odjeći skoro isključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života.

Po visokoj, gustoj vegetaciji bazge na jednom dielu jama, po gustoći zemlje u jamama, a osobito po medjusobnom  ugrudjivanju lješina te poodmaklom stupnju njihova rastvaranja, osobito prodirućem stvaranju mrtvačkog voska može se zaključiti, da je zakapanje usliedilo zaista prije kojih 5 godina, kako to izjavljuje pučanstvo, naročito od nas preslušana svojta i gradske oblasti.

O b u h v a t n o   m i š l j e n j e 

U području ukrainskog grada Vinice pretraženi su po podpisanom povjerenstvu skupni grobovi ubijenog ukrainskog pučanstva, od kojih grobova je do sada otvoreno 56. Pretražene lješine pokazivale su sve hitce u stražnji dio glave i zatiljak s jednom jedinom iznimkom poprečnog prostriela. Osim kod jednog diela dubokog hitca u zatiljak, bijaše neposredni uzrok smrti strielna ozljeda glave.

Iz izjava svojte i svjedoka, kao i iz dokumenata, pronađenih kod ubijenih i iz mrtvačkih promjena, opisanih u zapisniku, te nuznalaza, proizlazi, da bi ubijanja bila usliedila u godini 1938.

Sliede podpisi uvodno navedenih stručnjaka.

Uzporedi li se nalaz ustanovljen u Vinici s onim u Katynu, vidi se, da postoji razlika osobito s obzirom na žrtve i s obzirom na način usmrćivanja. U Katynskoj šumi ubijeni su poljski oficiri, a u Vinici radni sviet, seljačtvo i radničtvo – Ukrainci. Poljski su častnici ubijeni hitcem u glavu oružjem većeg kalibra i jake prodorne snage tako, da su nastali redovito prostrieli kroz lubanju, dok su ljudi u Vinici ubijeni doduše redovito takodjer hitcem u zatiljak, ali s manjim kalibrom, slabe prodorne snage, olovnim tanetom bez čahure, koje je redovito zapelo ili u mekanim dielovima izvan lubanje, odnosno kičme, ili se zaustavilo izobličeno u lubanji prošavši većinom kroz preformirane otvore.

Uhićenje, ispitivanje, presuda

     Profesor dr. Ljudevit Jurak bio je uhićen u noćnim satima 22. svibnja 1945. u svom stanu, Gundulićeva 20. u Zagrebu. Zvono na vratima nije dugo zvonilo. Skočio je iz spavaće sobe, na brzinu se odjenuo, otvorio vrata i ugledao dva uniformirana muškarca u crnim kaputima, jedan za glavu viši od drugog. Taj drugi, za glavu niži, držao je u ruci nekakav papirić i obratio mu se riječima da dolaze po nalogu Komande grada Zagreba. Dvojica agenata odvela su ga, po nalogu Komande grada Zagreba, pješice Gundulićevom ulicom prema Botaničkom vrtu. Njegova snaha, Elza Jurak, izašla je na balkon držeći u naručju unučicu Silvu. Profesor se još  jednom na ulici okrenuo i mahnuo im, a one su mu uzvratile mahanje. Nisu ni slutile da ga nikad više neće vidjeti. Bio je prvo zatočen u zatvoru u Vlaškoj ulici, a zatim u Novoj Vesi. 

     U trenucima odvođenja u zatvor nije mu uopće bilo jasno zašto je uhićen. O razlozima je mogao samo nagađati. Prve večeri vjerojatno nije dugo mogao zaspati u samici. Nikakvi mirisi procvalog grmlja oko zgrade nisu dopirali u nju. Zaudarala je po truleži i strahu kojeg je mogao opipati svuda oko sebe. Možda mu je u tim trenucima glavom prostrujala nečija misao da je od svih strahova najmoćniji strah od istine. Prevrtao se na drvenom ležaju i nastojao dokučiti o čemu će ga ispitivati. Pomišljao je na svakakve upadice i zadjevice, a kad je nekoliko sati odspavao, bio je bez imalo kolebanja siguran da će ga istražitelj ispitivati o Hrvatskoj seljačkoj stranci.

    Profesor dr. Jurak nije bio u Zagrebu kad je stranka osnovana, ali je za Antuna Radića, starijeg Stjepanova brata, čuo za vrijeme gimnazijskih dana. Pisalo se o njemu kao jedinom profesoru koji na izborima za hrvatski sabor nije dao svoj glas mađaronskom kandidatu. Za kaznu je bio premješten u gospićku gimnaziju, ali kako je odbio napustiti Zagreb,  ostavio je državnu službu i postao nezavisni publicist i pisac. Počeo je izdavati vlastiti list Dom, kojeg je namijenio  seljacima, izričito naglasivši kako je to list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk, čiji je glavni zadatak „da mu jača duh, kazujući mu da je seljak čovjek – ravan svakom drugom; otvara mu put misli, donašajući mu pred oči i događaje te razlažući ih i vežući“. Taj list je polako, ali sigurno, pripremio plodan teren za osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine.

     Stjepana Radića upoznao je deset godina kasnije, kad se natjecao za zastupnički mandat. Taj je mandat Radić uspio dobiti, ali je nedugo nakon toga izbio Prvi svjetski rat. U ratnim godinama zastupnik Radić bio je isprva pobornik austroslavizma, tražio je gospodarsku i financijsku nezavisnost Hrvatske prema Ugarskoj. Potkraj rata napustio je austroslavizam i prihvatio ideju nezavisnosti južnih Slavena u jednoj državi, koja ne bi smjela biti proširena Srbija, već bi u toj jugoslavenskoj državi morala biti očuvana hrvatska državnost. Budući da je odlučno odbacivao ideju „srpske Jugoslavije“, nije dugo trebalo da dođe u sukob s novim  režimom. Zbog javnog istupa i najave stvaranja „Seljačke republike Južnih Slavena“ izveden je pred sud u Zagrebu i osuđen na dvije i pol godine zatvora. Iz zatvora su ga oslobodili izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. Njegova stranka postala je najmoćnijom hrvatskom strankom. Na jednoj od skupštinskih rasprava iznio je prijedlog da se preispita legitimnost pripojenja Hrvatske Srbiji te raspravlja o položaju Hrvatske u novoj državi. Kad je srpska većina ovaj prijedlog odbacila, Radićeva stranka preimenovana je u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, a on je u svibnju 1924. otputovao u Moskvu te svoju stranku upisao u Crvenu seljačku internacionalu. Krajem te godine održani su novi izbori, a kako bi se vlada riješila opozicije, zatvorila je neke njezine čelne predstavnike, među njima i Radića. Izbori su održani pod nadzorom vojske. Zamor i neučinkovitost opozicije nakon izbora uzrokovali su neočekivan obrat u Radićevoj stranci. Čelnici stranke naglo su promijenili smjer i dogovorili se s dotadašnjim glavnim neprijateljem Nikolom Pašićem, u više navrata biranim srpskim ministrom, predsjednikom i vođom Srpske radikalne stranke. U novostvorenoj koaliciji čelništvo Radićeve stranke odreklo se pridjeva „republikanska“ i nastavilo politički djelovati kao Hrvatska seljačka stranka, a predsjednik Stjepan Radić postao je članom vlade kao ministar prosvjete. Nikola Pašić odstupio je s položaja u travnju 1926. Naredne godine HSS je opet bio u opoziciji i oštro je napadao vladu Nikole Uzunovića, Pašićeva nasljednika. Na novim izborima 1927. Radićeva stranka doprla je do svog vrhunca. U parlamentu je stvorena seljačko-demokratska koalicija sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom. Ta je koalicija pokušavala svim legitimnim načinima provesti izmjenu vladajućeg sustava u zemlji. Došlo je do napete i burne atmosfere u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Zastupnik Puniša Račić ustrijelio je 20. lipnja1928. dva hrvatska zastupnika, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića, koji je nepuna dva mjeseca kasnije podlegao ranama. 

     Taj zločin izazvao je velike nerede i nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Na prozorima mnogih kuća gorjele su svijeće, a na nekima su bile istaknute Radićeve slike ovijene crnim florom. Žalobna povorka krenula je iz kuće u Hercegovačkoj ulici prema Seljačkom domu na Zrinjevcu. Tu je tijekom dva dana mimohoda počast Radiću iskazalo oko dvjesto tisuća ljudi. U nedjelju, na dan pokopa, pokojnika je blagoslovio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer, a zbor iz Karlovca otpjevao je pjesmu Hrvatska molitva. Oko podneva žalobna je povorka krenula iz Seljačkog doma na Zrinjevcu. Na čelu povorke koračali su Ivan Pernar i Ivan Granđa, zastupnici koji su svojim tijelima nastojali u beogradskoj skupštini sačuvati pokojnika od ranjavanja. Na posebnom jastuku nosili su trnov vijenac s metkom kojim je pokojnik bio ranjen. Radićevo tijelo prevezeno je na posljednje počivalište u arkade Mirogoja u raskošnoj renesansnoj kočiji, izrađenoj od hrastova drveta. Kočiju je vukao četveropreg kojeg je pratila povorka od preko šezdeset tisuća ljudi, a tu je povorku promatralo barem još sto tisuća ožalošćenih pridošlica sa svih strana Hrvatske, zbijenih na trgovima i ulicama grada. 

     Velika žalost suzama je rodoljubno ozarila svijest hrvatskog naroda. Svijest pred kojom je ustuknuo kraljevski dvor u Beogradu. Zato je kralj Aleksandar nastojao svom silom spriječiti rasplamsavanje hrvatske nacionalne svijesti. Na samom početku 1929. proglasio je Šestojanuarsku diktaturu te zabranio rad svih političkih stranaka i njihovih organizacija. Ta zabrana dovela je to toga da je Hrvatska seljačka stranka prerasla u općehrvatski pokret, a hrvatsko seljaštvo držalo je Radića polu-božanstvom. U čast i spomen na braću Radić slavili su se posebni blagdani, 10. veljače – smrt Antuna Radića; 11. lipnja – rođendan braće Radić, oba su rođena na isti dan, Antun tri godine prije Stjepana; 20. lipnja – atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini; 8. kolovoza – smrt Stjepana Radića. Čak je i Miroslav Krleža, ugledni hrvatski ljevičar, u to vrijeme napisao i objavio u časopisu  Književnik da je Stjepan Radić “bio jedan od rijetkih političara kome je bilo suđeno da ga ponese elementarna simpatija jednog čitavog naroda punim jedrima do trijumfa i do apoteoze”. 

     Istražitelj je poslije popušene cigarete uzeo u ruke stari broj nekih novina i počeo čitati prijepis pisma što ga je početkom studenog 1929. godine stečajni povjerenik Hrvatske seljačke zadružne banke osobno uputio gospođi Mariji, supruzi pokojnog Stjepana Radića. 

     „Prigodom popisa stečajne imovine Hrvatske seljačke zadružne banke u Zagrebu naišla je komisija u crnoj blagajni na jedan sanduk, zamotan u bijelo, u najdoljnjem pretincu. Prisutni službenici banke rekoše nam da se u tom sanduku nalazi mozak i srce blagopokojnog g. Stjepana Radića. Da ne povrijedim pieteta prema pokojniku, izostavio sam iz popisa gornji sanduk i odlučio da taj sanduk kratkim putem izručim familiji i da sa istim ostatcima pokojnikovim raspoloži po svom nahodjenju, da ih smjesti u crkvi, grobnici ili kojem znanstvenom zavodu, jer stare dionice i uložne knjižice, koje se nalaze u toj blagajni, nisu za to mjesto. Ako je istinit gornji navod, da su to ostaci pokojnog Stjepana Radića, Vi ćete ih, nadam se, uzeti, a ako se radi o kakvoj zabuni, molim Vas, da me o tome izvjestite, da mogu sanduk dati povjerenstveno otvoriti. Zamolio sam već i dr. Stjepana Košutića usmeno, kao i Vašu knjižaru telefonski, pa pošto do sada odgovora primio nisam, to činim ovime zadnji pismeni pokušaj. Molim Vas odgovor u roku od tri dana, da se znam ravnati, jesu li to doista smrtni ostaci Vašeg pokojnog g. supruga. S veleštovanjem, Dr. Mijo Radošević.“ 

     Pročitano pismo nadopunio je prepričavanjem izvješća žandarmerije u kojem se navodi kako su predstavnici tadašnjeg HSS-a namjeravali u velikoj dvorani Seljačkoga doma načiniti muzej pokojnog osnivača stranke te su njegove smrtne ostatke preuzeli od Radićeve rodbine i pohranili ih u blagajni Hrvatske seljačke zadružne banke. Pritom je odsječnim riječima naglasio kako u izvješću stoji da je obdukciju pokojnog Stjepana Radića obavio upravo on, prof. dr. Ljudevit Jurak. 

     To je, istini za volju, povijesna činjenica. Sutradan po smrti Stjepana Radića stiglo je u vilu pokojnog političara sudbeno povjerenstvo koje su činili državni odvjetnik dr. Franjo Žilić, sudbeni vijećnik Janko Gogolja i perovođa Žarko Harambašić. Oni su prisustvovali autopsiji Radićeva tijela, koju je vodio prof. dr. Jurak uz prisutnost dr. Ćepulića, dr. Gottlieba, dr. Divkovića, dr. Ivančevića i dr. Hallea. Ustanovili su (kako je to navedeno u znanstvenoj dokumentaciji) da je smrt nastupila uslijed slabosti srca kao posljedice jakog usalovljenja srca i šećerne bolesti koja se poslije zadobivene rane pojačala i poprimila neobično teške pojave. Težina Radićeva mozga iznosila je 1450 grama. Čeoni su režnji u mozgu bili neobično razvijeni. Po nalogu stranačkog vodstva izvadili su mu srce i mozak, organe koji su trebali biti centralni eksponati svojevrsne moći nacionalnog vođe i mučenika. Radićev grob u arkadama zagrebačkog gradskog groblja na Mirogoju postao je mjesto na kojem se iskazivalo nezadovoljstvo stanjem u državi. Često je to nezadovoljstvo znalo prerasti u javne izgrede pojedinaca koje organi vlasti nisu tolerirali. Tako je na blagdan Svih Svetih 1930. uhićeno čak jedanaest osoba zbog stavljanja vijenaca s hrvatskom trobojnicom na grob Stjepana Radića. 

     Istražitelj je nastavio s provokativnim isticanjem činjenice da je profesor Jurak u to vrijeme objavljivao svoja djela i u nekim beogradskim časopisima, što ukazuje na to da nije bio protudržavno nastrojen u odnosu na novu, tzv. narodnu vlast. I bio je djelomično u pravu, jer prof. dr. Jurak je načelno bio i ostao legalist kojemu država nikad nije bila „sveta krava“. Nije se bespogovorno povodio za onim što je pisalo u zakonu, nego vlastitom procjenom je li nešto dobro ili nije. Osobna moralnost bila mu je uvijek na prvom mjestu.

     Pa čak i za vrijeme događaja koji je svojedobno potresao čitav svijet. Svi su svjetski listovi pisali su o službenom putu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Francusku. Otputovao je sa željezničke stanice u Topčideru, najprije vlakom za Kosovsku Mitrovicu, odanle automobilom u luku Zelenika, gdje se ukrcao na parobrod “Dubrovnik”, prvi suvremeni razarač Jugoslavenske kraljevske mornarice. Staroj luci u Marseillu približavao se praćen francuskim topovnjačama, a samo uplovljavanje najavio je odjek plotuna, nakon čega je pozdravio postrojbu postrojenu u njegovu čast te u pratnji domaćina sjeo u crnu otvorenu limuzinu. Svečana kolona sporo je napredovala Avenijom Canabiere. Na pločnicima s jedne i druge strane stajala je masa naroda. Sve je izgledalo kao spontan doček, a onda je odjednom iskočio iz gomile naroda muškarac s buketom cvijeća u desnoj ruci te iz revolvera ispalio više hitaca u kralja, francuskog ministra vanjskih poslova i jednog generala. Atentat na kralja Aleksandra bio je izvršen iz političkih pobuda koje su u povijesti u većoj ili manjoj mjeri bile dobro poznate. No, profesor dr. Jurak nikad se nije zanosio revolucionarnim idejama. Poštivao je mjerodavnost države, bez obzira da li se radilo o Austro-Ugarskoj državi; o Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; o Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca; ili o Kraljevini Jugoslaviji. Zalagao se za toleranciju države prema pojedincu i pojedinca prema državi, za toleranciju kao preduvjet društvenog i znanstvenog napretka, ali i moralnog i duhovnog razvoja pojedinca.

     Dok je u pratnji dvojice stražara silazio u podrum, zatočeni prof. dr. Jurak pazio je na svaku stepenicu i trudio se da izgleda što opuštenije. Znao je da mu valja pripraviti dušu na novu kušnju, ojačati svoje srce i ne nagliti. U ušima su mu odzvanjale riječi o antifašističkim domoljubnim Hrvatima. Razmišljao je o značenju riječi fašizam. Znao je da dolazi od talijanskog fascio ili svežanj, odnosno fasces ili snop pruća sa sjekirom. Negdje je pročitao da su se u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli osnivati fasci ili savezi unutar radničkoga pokreta. Taj naziv preuzeo je kasnije Benito Mussolini za svoje intervencionističke skupine tijekom Prvog svjetskog rata. Poslije rata uspjeli su se, zahvaljujući poljuljanom gospodarstvu i brojnim štrajkovima nametnuti kao moguće rješenje državnih problema. Mada na izborima nisu postigli veći uspjeh, uspjeli su se preustrojili u centraliziranu stranku i domogli se 1922. vlasti zahvaljujući svom maršu na Rim, prisilivši kralja Emanuela da na čelo koalicijske vlade postavi Benita Mussolinija. On je doskora osnovao Veliko fašističko vijeće, a fašističke odrede institucionalizirao u stranačku vojsku. Brzo zatim prigrabio je svu vlast i osigurao većinu u parlamentu. Uveo je diktatorski režim kojemu je na čelu bio on kao duče ili vođa. Fašistička obilježja njegova vladanja poprimili su vrlo brzo brojni pokreti i političke stranke u mnogim europskim zemljama, primjerice nacional-socijalisti u Njemačkoj, falangisti u Španjolskoj, Ognjeni križevi u Francuskoj, Heimwehr ili domobranstvo u Austriji,  Željezna garda u Rumunjskoj i  ustaški pokret u Hrvatskoj.

     Dugo u noć razmišljao je iza zatvorenih očiju, začepljenih ušiju, zavezana jezika i promrzle kože. Razmišljao o narodu koji može biti slobodan samo ako je uistinu nezavisan, ako je gospodar u svojoj zemlji, ako samostalno raspolaže proizvodnjom dobara, ako nesmetano upravlja svojim materijalnim blagostanjem i prosvjetnim napredovanjem. Nažalost, hrvatski narod nije pod ustaškom vlašću bio slobodan, a još manje državotvoran. Vođa ustaškog pokreta i poglavnik takozvane „nezavisne države“ Hrvatske prebrzo je izgubio dodir s dušom hrvatskog naroda. A može li biti slobodan pod partizanskom vlašću koja je započela s najgorom vrstom srednjovjekovne inkvizicije?

     Sljedećeg jutra probudio se oznojena čela. Hladne kapi klizile su mu niz obraze. Zajedno s njima nastavio je i sam kliziti kroz svoje godine. Jednog zimskog prijepodneva 1922. upoznao je na hodniku Zdravstvenog odsjeka Ministarstva narodnog zdravlja odvjetnika Vladka Mačeka. Zatekao se ondje zbog nekih poslova na suzbijanju zaraznih bolesti i bio je  ugodno iznenađen dubokim naklonom i srdačnim pozdravom gospodina, možda koju godinu starijeg. Taj mu je gospodin čestitao na imenovanju za javnog redovitog profesora te s osobitim zadovoljstvom priznao kako je kao časnik u ratnim godinama čitao u Liječničkom vjesniku njegove rasprave o patološkim promjenama crijeva kod oboljenja uslijed bacila paratifa, o ozljedama mozga odlomkom granate, o milenoičnoj leukemiji i druge. Počašćen takvim priznanjem prof. dr. Jurak nije mu ostao dužan izraziti duboko poštovanje za uspravno držanje tijekom zatvorske kazne, na izboru za potpredsjednika Radićeve stranke te izboru za zastupnika u Narodnoj skupštini. 

     Dvije godine kasnije, nakon Radićeve odluke o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke Seljačkoj internacionali u Moskvi te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, dr. Maček bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Početkom 1925. na izborima je, iako se tada nalazio u zatvoru, bio izabran u Narodnu skupštinu kao stranački zastupnik. Nakon promjene političkog usmjerenja i preimenovanja stranke u Hrvatsku seljačku stranku te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, bio je pušten iz zatvora, a poslije smrti Stjepana Radića preuzeo je vodstvo HSS-a. U početku je podržao uvođenje Šestojanuarske diktature, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskog pitanja. Ostala je zapamćena njegova izjava novinarima:

     “Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Njegova Veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Njegova kraljevskog veličanstva, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svom domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.”

     Profesor dr. Ljudevit Jurak nije za života bio povezan ni sa kakvom političkom organizacijom. Niti je u Hitleru prepoznao čovjeka koji diže svoj narod do ugleda kakvog zaslužuje, niti je u Paveliću gledao utjelovljenje hrvatske državne misli. Ništa pobliže nije znao o stvaranju logora, ali je čuo da su prilike u tim ustanovama bile vrlo teške, da su stanoviti „rasovi“ (članovi ustaškog pokreta koji su imali najveći utjecaj na poglavnika) vršili teške zločine. O tome se nije smjelo pričati, a kamoli pisati. Stožernik Milutin Jurčić, ravnatelj za javni red i sigurnost bio je jedne noći izvučen iz svog stana i ubijen samo zato jer je pokušao zaviriti iza kulisa tih logora. 

     Znao je prof. dr. Jurak da je postojalo neko prisilno tjeranje Srba da mijenjaju vjeru, što je najoštrije osuđivao. Suosjećao je  sa svakim Židovom kojeg bi susreo na ulici poslije donošenja zloglasnih odredbi kojima je bilo ozakonjeno njihovo istrebljenje. Sjećao se kako mu je teško pala na dušu naredba o zabrani knjiga koju je u siječnju 1942. izdao Državni izvještajni i promičbeni ured. Među zabranjenim piscima bili su njemu posebno dragi Janko Leskovar i Ksaver Šandor Gjalski. Znao je za mnoge političke nepodopštine, ali nikad nije dopuštao da ga političari zastraše. Njegovo nepovjerenje prema politici u međuratnim i ratnim godinama nije nikad povlačilo za sobom nepovjerenje u ljude. Nastavljao je s predanim radom u Prosekturi i na fakultetu. Njegov revolt bio je uvijek gospodski uzdržan, racionalan i odmjeren; njegov krajnji iskaz bila je sumnja, posebice prema svakoj političkoj nijansi koja zaziva nasilje i nepravdu. Nažalost, ta je sumnja prečesto završavala u razočaranju i gorčini. Zato je sada, u sudbonosnim trenucima, sve jasnije naslućivao kako će završiti istražiteljevo ispitivanje.

     Naime, u travnju i svibnju 1940. godine tajna policija Sovjetskog saveza po nalogu Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, poznatijeg pod skraćenicom NKVD, izvršila je masovno strijeljanje preko dvadeset tisuća poljskih časnika, policajaca i intelektualaca. Taj nečuveni zločin dogodio se u šumi pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna. Isti zločin počinili su Sovjeti dvije godine ranije nad ukrajinskim stanovništvom u gradu Vinici. Kad su njemački okupatori čuli za te zločine, nisu ih odmah počeli propagandno iskorištavati. Postupali su taktički promišljeno, angažirali su komisije sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na europskim sveučilištima i poslali ih da obave očevid na licu mjesta. Tako je u komisiji za istraživanje masovnih grobnica u Katynskoj šumi bio Jurakov kolega dr. Eduard Miloslavić, redoviti profesor i šef katedre za sudsku medicinu. On je u Zagrebu osnovao Institut za sudsko vještačenje koji je smatran najboljim u Europi i Americi. U Institutu je imao laboratorij s balistoskopom, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogat arhiv s foto- dokumentacijom, knjižnicu i muzej. Bio je ujedno i predavač pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu, gdje je buduće svećenike podučavao o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima, te o mogućim psihopatološkim problemima u ispovjedaonicama. 

     Istražitelj se osvetoljubivo osvrnuo na dr. Miloslavića, koji je koncem 1944. napustio Zagreb i vratio se u Ameriku, te povišenim glasom dao optuženiku ispred sebe na znanje da će ga partizanski sud osuditi za ratni zločin u odsutnosti. Time je zatočenog prof. dr. Juraka doveo do najviše točke ispitivanja. Te noći zatočenik je u samici ponirao u sebe i strahote koje su pretrpjeli mučenici u ukrajinskoj Vinici. Kad se ujutro probudio, zbijene sjene u kutu samice kao da su mu nevoljko dobacivale: „Ma gledaj, pucao!… Ma gledaj,  imao je snagu ubiti…“ Kroz prostrijelne rane nadirala je hladnoća. Bilo mu je tijesno i zagušljivo. Uzdrhtale misli pretvarahu se u bodljikave stonoge. Čuo je nekakvo šuštanje iznad rešetaka na prozorčiću. Nije to bilo šuštanje lišća, nego šapat mrtvih u njegovim ušima, prijevremeno ubijenih hitcem u potiljak. Tješio se upamćenim prizorom iz sna. Sanjao je neobične cvjetove u suterenu duše. Svoje su latice otvarali u mraku, bez svjetlosti i vode. I puštali mirise. Raznolike i ne uvijek ugodne. Katkad tako slabašne da su se jedva razlikovali od zadaha truleži koji ih je okruživao. Jedan miris bio je jači od ostalih. Intenzivniji, uporniji i prodorniji. Probio se sve do nosnica podsvijesti. Samo jedan udisaj trebao mu je do potpune svijesti, jedan udisaj do kojeg nije došlo.

     Istražitelj je u prijepodnevnim satima toplog i kišovitog proljetnog dana dočekao optuženika u pratnji dvojice naoružanih vojnika. Vidjelo se da nije raspoložen za razgovor. Obratio mu se bez riječi, pokazavši rukom da krene ispred njega s dvojicom čuvara. Njih dvojica gurnuli su ga svaki s jedne strane u „maricu“ i odvezli na Savsku cestu. 

     U sobi-sudnici dočekao ga je sudac koji se predstavio kao kapetan Vladimir Ranogajec. Sudeći po njegovu prezimenu mogao je biti rodom iz Krapine, Radoboja ili Gornjeg Jesenja. Kapetan je iz kožne aktovke izvadio  nekakve dokumente i dao optuženom prof. dr. Juraku rukom znak da sjedne nasuprot njemu.

     Počeo je s pitanjem kad je optuženik prvi put čuo za pokolj u Katynskoj šumi? O tom zločinu  profesoru Juraku pričao je njegov kolega, dr. Eduard Miloslavić, koji je boravio ondje od 28. do 30. travnja 1943. kao član međunarodne komisije, sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na sveučilištima u Belgiji, Bugarskoj, Danskoj, Finskoj, Italiji, Nizozemskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Švicarskoj i Slovačkoj. Poljska vlada u egzilu zatražila je neovisnu istragu koju je proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, ustanova koja se nije bavila propagandom, ponajmanje iskorištavanjem masovnih grobnica u političke svrhe. 

     Kao međunarodno priznat specijalist za sudsku medicinu, prof. dr. Ljudevit Jurak primio je jednog dana poziv iz ureda Reichsgesundsführera, i to posredstvom ondašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. Budući da mu je humanost bila na umu prije svega, nimalo se nije dvoumio poziv prihvatiti. Posavjetovao se s dr. Miloslavićem, svjetski poznatim znanstvenikom, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je u svojim govorima uvijek isticao obvezu liječnika da bude primjer u medicini i moralu. 

     Nažalost, oslobodilačka partizanska vlast zamjerila je profesoru Juraku upravo to savjetovanje s dr. Miloslavićem, osobom koja je novinarki Hausberger dala intervju u kojem optužuje Sovjete za ubojstvo poljskih oficira u Katynskoj šumi. O tome profesor Jurak nije vodio računa, niti je toj činjenici pridavao poseban značaj. Cijenio je mišljenje kolege Miloslavića i poštivao ga kao svjetski slavnog vještaka i specijalista za sudsku medicinu i kriminalistiku. Zanimala ga je prije svega istina zločinu i ništa drugo.

     Kapetan Ranogajec ljutito je nastavio pričati o tome kako je nedaleko od Vinice bio smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojem je Adolf Hitler boravio ljeti 1942. Bio je to kompleks sastavljen  od betonskih bunkera i dvadesetak zgrada usred borove šume, ograđen bodljikavom žicom. Nastavio je s podbadanjem u smislu je li optuženik bio sretan što mu se pružila prilika da otputuje u Vinicu. Otputuje njemačkim vojnim zrakoplovom, možda istim onim zrakoplovom s kojim je najesen 1942. u Ukrajinu putovao i poglavnik Ante Pavelić. Na aerodromu u Vinici dočekao ga je ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha. S aerodroma je u pratnji ministra Joachima von Ribbentropa i generala Gleisea von Horstenaua vojnim džipom krenuo pokloniti se Adolfu Hitleru, donijevši mu darove i pozdrave svojih ustaša. Mora da mu je u poslušnoj odanosti hvalisavo spomenuo kako je u kratkom vremenu uspio poubijati  na tisuće i tisuće Židova, Srba i Cigana.

     Profesor Jurak o putovanju Ante Pavelića njemačkim vojnim avionom nije znao ništa, niti bi ga to – i da je znao – zanimalo. Prije putovanja u Vinicu ni s kim se nije posavjetovao o njemačkim okupacijskim snagama koje su u tom istom gradu ubile gotovo čitavu židovsku populaciju. U dva masakra strijeljano je čak trideset tisuća ljudi. O tome mu kolega Miloslavić možda i nije mogao dati nikakav savjet, ali ga je u svakom slučaju mogao sam potražiti u njemu tada dostupnoj literaturi. Ta literatura bila je njemačka štampa, što mu ne bi predstavljao problem jer je po svom rođenju, obiteljskom odgoju i školovanju bio i ostao blizak s njemačkoj kulturi, dok je njegovom sinu Hermanu njemački čak bio materinji jezik.

     Profesor Jurak bio je čvrstog mišljenja da je njemačka kultura jedno, a da su njemački zločini nešto posve drugo. Takvo mišljenje nije ni izdaleka mogao imati kapetan Ranogajec, iako se doduše letimično osvrnuo na korektno držanje profesora Juraka prema studentima koji su djelovali u ilegali, uz opasku da ipak nije bio dovoljno velik borac za istinu, jer se nije usudio javno pobuniti protiv očiglednih nepravdi u akademskim krugovima, a morao je znati da su brojni njegovi kolege profesori završili u ustaškom koncentracijskom logoru. 

     Optuženik je šutio i zadržao odgovor u sebi. Naravno da mu je bilo poznato postupanje ustaških vlasti. Svojom otvorenom pobunom zacijelo ne bi nimalo doprinio poboljšanju stvarnog stanja. Svratio bi pozornost na sebe i završio u zatvoru. I kakvu bi korist od toga imala akademska znanost? 

     Na istražiteljeva spočitavanja kako o ustaškim zločinima nije napisao članak kakav je napisao o “navodnom sovjetskom zločinu”, objavljenom u ustaškom Hrvatskom narodu, publiciranom s čak tri fotografije u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije, profesor dr. Jurak mogao je imati spreman odgovor da nije riječ o propagandi, nego o svjedočenju. Svojim člankom posvjedočio je stvarno stanje kakvo je bilo zatečeno. Na jednoj od fotografija vidjelo se ucviljeno ukrajinsko pučanstvo na grobovima umorenih, dok druge dvije prikazuju grobove i lješine iz istih grobova. Svjedočio je o istini isključivo kao forenzičar. U tu svrhu napisan je i članak. Nije ga pisao kao kroničar ratnih strahota, već kao svjedok konkretnog zločina. Nipošto mu nije bila namjera isticati samo jedan zločin i to u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije. Bio je itekako svjestan i fašističkih zločina. Kao forenzičar razmišljao je o svim ratnim žrtvama te je, u tom smislu, poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći, odnosno što se od njega kao sudskog medicinara i patologa tražilo. U slučaju Vinice poduzeo je čak i više od onoga što se od njega kao stručnjaka tražilo. Na pisanje članka i objavu fotografije potaknulo ga je ukrajinsko pučanstvo koje je susreo na grobovima umorenih, kao i izvađene lješine iz grobova.

     Pa ipak, profesor dr. Jurak na ispitivanju se suočio s optužbom da je slučaj u Vinici pripisao tada prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, što je za ondašnje strukture značilo da je otvoreno stao na stranu ratnog neprijatelja i svoje znanstveno istraživanje svjesno uključio u ratno zločinstvo. Međutim, premda svoja znanstvena istraživanja nikad nije povezivao s bilo kakvom djelatnošću izvan znanstvenog područja, a ponajmanje s političkim kvalifikacijama ratnih neprijatelja.

     Kapetan je sve drskije inzistirao na tome da optuženik prizna kako je počinio djelo ratnog zločinstva. Bez obzira što nikada nije oduzeo ni jedan jedini život, nego je svoj, dapače, posvetio spašavanju tuđih, bez obzira što je bio dobar profesor opće patologije i patološke anatomije na Veterinarskom fakultetu, profesor sudske medicine na Medicinskom fakultetu, te bez obzira što je aktivno sudjelovao u mnogim dobrotvornim društvima, profesor Jurak suočio se s optužbom za ratni zločin.

     Na kraju ispitivanja optuženom prof. dr. Ljudevitu Juraku ponuđeno je da povuče svoj potpis sa Zapisnika sastavljenog 15. srpnja 1943. u Vinici, odnosno da potpiše Izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkog okupatora. Bio bi to dovoljan razlog da ne bude osuđen na smrt.

     Nije teško zamisliti odvažnog čovjeka i uglednog znanstvenika kako je podigao glavu i ugledao smrt na prozoru. Bila je siva.  Glavom mu prostruji misao da su njegovom životu odbrojena ljeta, da mu je krenuti na put bez povratka, krenuti u susret posvemašnjem spavanju, u noć koja se nikad više neće razdaniti. Izjava je u njemu  budila sjećanja na slavne pretke. Jedni bijahu poznati po svojoj snazi; drugi bijahu mudri savjetnici; neki skladahu napjeve i pisahu pjesme; drugi bijahu bogati i moćni, živeći mirno u domovima svojim; neki od njih ostaviše ime za sobom, te se o njima još hvale pjevaju; a drugima opet nema spomena, nestadoše kao da nikad nisu ni postojali, jer ništa hvalevrijedna nisu ostavili za sobom. 

     Nepotpisana Izjava ispred profesora dr. Ljudevita Juraka zjapila je bezdanom ništavila. On se odjednom naglo trgne, ohrabri samog sebe da ne može biti netko drugi i nikad to ne želi biti. Njegova SAVJEST nije dopuštala da potpiše nametnutu mu izjavu. Kapetanu i sucu Ranogajcu gledao je izravno lice i govorio istinu. Nije skretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je i u najtežim trenucima držati daleko od zla. I zato je rukom odlučno odgurnuo papir s natipkanim tekstom izjave. Na to je kapetan Ranogajec vojnički nabusito zgrabio nepotpisanu Izjavu i strpao je u kožnu torbu, a iz torbe je izvukao Odluku Vojnog suda Komande grada Zagreba te glasno pročitao kratak opis i kvalifikaciju optuženikova zločina: 

     „Sveučilišni profesor Ljudevit Jurak bio je članom takozvanog Međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga napisao članak Skupni grobovi u Vinici i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svjesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno protiv interesa našega naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5. maja 1944.“

     Izjavu profesor Jurak nije htio ni mogao potpisati. Od njega je bilo zatraženo da prizna nešto što mu nikad nije bilo ni na kraj  pameti. Nije mogao iznevjeriti samog sebe. U životu je uvijek govorio: “Što Jurak jednom potpiše, to Jurak više ne povlači!” Vrijedilo je to za sve, kako pri ispitivanju studenata na fakultetu, patoloških liječničkih nalaza, tako na kraju i u odnosu na ovaj posljednji slučaj kad se od njega tražilo da nešto potpiše.

     Kapetanu Ranogajcu nije preostalo ništa drugo nego potpisati Odluku koja povlači za sobom kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. U dnu dokumenta bila je navedena krilatica “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”

     Nakon službenog pozdrava kapetan Ranogajec nije mu pružio ruku na rastanku. U odaju su upala dva stražara i odveli osuđenog profesora dr. Juraka u sabirnu prostoriju gdje je na svojim torbama i zavežljajima sjedilo na desetine takozvanih reakcionara. Prema svjedočanstvu čovjeka koji je s njim dijelio ćeliju, profesor Jurak je u tom strašnom času demonstrirao svu blagost i staloženost svog karaktera. Naime, neki je čovjek plakao kad su stražari došli po prof. Juraka da ga odvedu na strijeljanje, a on se potpuno miran, zapravo pomiren s neizbježnim i sa svojom sudbinom, blago obratio tom čovjeku i rekao mu: “Nemojte me žaliti niti za mnom plakati. Žalite radije sebe koji ostajete u ovom režimu.” U tom času mrak je prekrio njegovu dušu okovanu tjeskobom i predvidljivošću nadolazećeg. U tom mraku prikradala su se u njegovu svijest posve jasna pitanja. Hoće li ga ubiti hitcem u potiljak, kao što su poubijali seljake u Vinici? Hoće li ga ukopati prema ustaljenom običaju? Ili će uskratiti počast njegovom ustrijeljenom tijelu? Mislio je na svoj konac i ništa nije zamjerao kapetanu Ranogajcu. Nije mu zavidio na suđenju, a što se objavljenog članka tiče, profesor dr. Ljudevit Jurak i u smrtnom je času stajao iza svake napisane riječi.

Moj je otac bio govno od čoveka
Pijana budala
Bahata svinja
Nasilnik
I sve te grozne nalepnice
Treba da budu zakovane na njegovo čelo.

*

Jednom dok je bio mlad
Otišao je na Ohridsko jezero i zaspao
Koža mu je izgorela od sunca
I više nikada nije bila bela
Svi su mislili da je Ciganin
Imao je orlovski nos
I još više su mislili da je Ciganin
I kada je izgubio zube
Tada su bili sigurni da je Ciganin
I zato nikad nije došao po mene u školu.
Moj je tata imao lepe muške noge
Duge mišićave i skladne
Kada smo se sreli nakon deset godina
Bile su tanke sa čvornovatim kolenima
Istopile su se u vodi
U kojoj je stajao do struka
Dok je glačao daske
Za fini nameštaj
U kućama bogatih ljudi.
Vozio je kamion i mene u njemu
Kamion je bio nežno plave boje
Sa oblim ivicama haube
I zato sam mislio da je to dobar kamion
I vozio me u gradove
U kojima nisam bio
I u kojima se jogurt prodavao u tetrapaku
Što je kao piramida
Ja sam onda drugoj deci pričao
O tom čudnom jogurtu.
Jednom je moj tata sasvim tajno
Prevezao ugalj jednom paru
Koji je radio u istoj firmi
I Ona i On bili su gluvonemi
I video je da spavaju
Na slamarici na podu
Došao je kući
Odvezao naš krevet njima
Da spavaju kao ljudi
Jer su dobri
Rekao je.
Jednom je za Dan žena
Mami kupio kremu za lice od ljubičice
Upakovanu uz malu porcelansku vazu
Mama je rekla da je to ono
Što se ne proda tokom godine
I utrapi se ženama za Osmi mart
Bila je u pravu
Krema je bila suva i ispucala
A ja sam mislio da se ispod tih pukotina
Nalazilo Panonsko more
Sveže cveće joj je dao
Za jedan drugi Osmi mart
Ali mama je već bila umrla.
I jednom davno sam želeo
Da imam ćebe-jaknu
Sa peruanskim šarama
Onda mi je tata doneo
Veliku torbu sa ramovima za slike
Koje je napravio Onaj gluvonemi
U te ramove sam umetnuo
Razglednice ljubavnih parova
Crno-bele sa crvenim ružama i plavim farmerkama
Prodao sam uramljene slike
I kupio jaknu.
Jednog je dana u rano proleće
Moj tata odlučio da ode
Napisao pismo
Zalepio ga na vrata male prodavnice
U kojoj mi je kupio slane štapiće
Kada sam dobio alergiju od nečega
Pa je doktor rekao
Da jedem samo štapiće i pijem čaj
I onda je rešio da ode zauvek
Ništa ranoprolećno
Nije moglo da ga vrati
Ni lepo nebo
Ni ljubičica
Ni nežno Sunce
Ni ptice
Ništa.

*

Ostavljam prostor
Prazan i otvoren
Da misli o njemu dođu i prođu
Da ih zatravi sve
Što godišnja doba nose
Svakog se dana pitam
Kako želim da umrem
Gde da budem i ko da je pored mene
Naučio me mudrosti
Moj ciganski Buda.

A onda je vojska prošla kroz grad. 

Život su poštedjeli samo uraru, njegovoj ženi i sinu. I u mrtvome gradu mora ostati netko tko će održavati vrijeme da traje.

Urar je bio sretan što su mu ostavili sina i ženu. Sa zahvalnošću prebirao je po utrobama satova. Ručnih, džepnih, zidnih. Budilnika i satova na mrtvome gradskom trgu i na mrtvom kolodvoru. A kada je zahvalnost prošla, popravljao je satove ne bi li zaboravio na vrijeme u kojem živi i u kojem nema drugih osim njega i njih dvoje. Popravljao je satove da ne bi mislio o tome da ni njegovog sina i žene, da ni njega zapravo tu više ne bi trebalo biti.

A onda je urarev sin navršio osamnaest. Jednog je jutra otišao, gdje ideš?, pitala je mati, idem tamo gdje ima ljudi, rekao je glasom punim prijekora, i otišao.

Pokušala mu je reći da njih dvoje nisu ništa mogli učiniti, ali je nije htio slušati.

– Pođi za njim! – prvi put podviknula je na muža.

On se prenuo i pincetom skršio opruge jednoga pilotskog ručnog sata.

– Ne mogu – rekao je – ako odem, vrijeme će stati. Ti ga nađi! 

Tako je, ne rekavši više ništa, urareva žena otišla tražiti sina.

Tako je urar ostao sam. Najprije je dugo popravljao opruge pilotskog sata.

Onda uzdahuo.

A vrijeme je stalo. 

Katja Petrowskaja, Možda Esther (2015)

Annette Werberger, profesorica istočnoeuropskih književnosti u Frankfurtu na Odri, kao najvažnije obilježje ukrajinske književnosti ističe njezinu višejezičnost. „Jezično markiranje i pripadnost, izbor jezika i nacionalitet, situativna višejezičnost u svakodnevici i izbor jezika u umjetnosti, to su odnosi koji su u Ukrajini dugo vremena funkcionirali drukčije nego u Zapadnoj Europi. Veze između jezika i porijekla su elastičnije i protočnije.“ U povijesti će književnosti to rezultirati nizom autora koji su bili, na različitim jezicima, djelatni na tlu današnje Ukrajine. Mihail Bulgakov ili Isak Babelj, Paul Celan, Scholem Aleichem ili Bruno Schulz, samo su neka od imena koja su, u prošlim vremenima, obilježila njezinu kulturalnu topografiju. Suvremenosti, sa njezinom okrenutošću ka ispreplitanju različitih modusa supostojanja koji se opiru čistome nacionalnome, Ukrajina se nudi kao uzorit model na osnovu kojega znanost o književnosti može naći niz potvrda za teze o značaju imperijalnog kolonijalizma, ali i njegovoga propadanja, za moderne kulture u nastajanju. Ta je isprepletenost ujedno i precizan odgovor na bulažnjenja povjesničara-amatera o navodnoj čistoći nacija i o jezičnoj jedinstvenosti kao njihovoj neizbježnoj karakteristici.

Odgovor na amatersko brbljanje suvremena ukrajinska književnost empirijski daje na niz tekstualnih načina. Jedna od razina na koju bih se sada koncentrirao jest multilingvalnost, a spisateljica koju sam za tu priliku odabrao je Katja Petrowskaja (1970). Petrowskaja je ukrajinska spisateljica židovskog porijekla, rođena u Kijivu, gdje je i živjela do 1999. Studirala je u Tartuu, a doktorirala u Moskvi. Od 1999. živi u Njemačkoj. Roman Možda Esther, njezin prvijenac kojim je polučila ogroman uspjeh, napisan je na njemačkom. 

Taj se roman idealno uklapa u niz hibridnih pripovjednih tekstova u kojima se rekonstruira povijest vlastite obitelji. Pri tome se Petrowskaja služi i slikovnim materijalom te se na taj način upisuje u novonastalu tradiciju na čijemu čelu stoje spisatelji i spisateljice poput W.G. Sebalda, Marije Stjepanove ili Miljenka Jergovića. Evo kako opisuje tešku odluku da svoj obiteljski roman ispiše na njemačkom, „jeziku neprijatelja“: „Moj je njemački ostao u napetosti nedosežnosti i sačuvao me od rutine. Kao da je riječ o najmanjoj kovanici, plaćala sam na tome kasno stečenom jeziku svoju prošlost sa strašću mladoga ljubavnika. Za njemačkim sam toliko žudjela jer se nisam mogla stopiti s njim, tjerana neispunjenom čežnjom, ljubavlju koja nije poznavala ni predmet niti spol, koja nije imala adresata, jer tamo su bili samo zvukovi koje se nije moglo uhvatiti, divlji su bili i nedosežni.“ 

Strani jezik protiv kojega se bori, s kojim se srasta, ali ga se nikada ne može pretvoriti u vlastiti. Taj je jezik sposoban ispripovijedati traumatsku povijest jedne obitelji uhvaćene u žrvanj između dva totalitarizma. S jedne strane očev stric optužen da je izvršio atentat na njemačkoga ambasadora koji skončava na sovjetskim vješalama, s druge strane cijeli niz članova nestalih u holokaustu, prije svega na stratištu Babij Jar, u blizini Kijiva, danas već u samome gradu, mjestu na koje su nedavno pale ruske rakete, u jednome novom holokaustu kojega je pokrenuo kremaljski povjesničar. Možda Esther iz naslova knjige prabaka je pripovjedačice, a ono „možda“ odnosi se na činjenicu da njezin unuk (pripovjedačičin otac) na pitanje „Kako se zvala babuška?“ može odgovoriti tek sa „Ne znam, možda Esther.“ Tako će ju se zvati u romanu, tako će ju se pratiti na nepoznatome putu do Babij Jara kojega se rekonstruira iz tuđih, već ispripovijedanih priča te mu se tako pridaje obol univerzalnosti. Roman, ipak, nije potraga samo za babuškom čije je ime nemoguće dozvati u pamćenje. To je i priča o obitelji koja je skromnu slavu stekla pionirskim radom podučavanja gluhonijeme djece – kako u Ruskome carstvu tako i u Sovjetskom Savezu. To je priča o obitelji čiji se tragovi gube, i opet pronalaze, u gulagu, u holokaustu, u emigraciji. To je potresna, melankolična, ali ipak i optimistična priča. Njome se ukrajinska književnost potvrđuje kao europska. Ili, da završim kao što sam i počeo, s Annette Werberger: „U tome je smislu ukrajinska književnost uzor za ideju jedne europske književnosti koja ističe ispreplitanja književnih jezika […] Europa može učiti od multilingvalnih iskustava Ukrajine te ne treba više polagati apsolutno povjerenje u herderovsku povezanost jezika i etnije budući da su je političke snage u istočnoj Srednjoj Europi uvijek iznova koristile kako bi poticale konflikte.“ Pametnima dovoljno!         

Moglo je biti 1999. ili 2000. godine kad sam u Tesliću upoznao Muhameda Pekmeza. U hotelu „Kardial“ održavala se trodnevna sesija tada prilično normalnog „Kruga 99“; pare su tada takvim organizacijama svakodnevno padale s nebesa pa što se iz Sarajeva ne bi trknulo na jedan fin vikend, tijekom kojeg će se malo pričati o demokraciji, a malo više brčkati u kupolastom bazenu i bančiti u obližnjim restoranima po čijim su stolovima, da, stolovima, uz pratnju gromoglasnih harmonikaša, po svu večer srneće gipko skakutale pjevačice i plesačice pristigle čak iz Bugarske. Sjećam se da je „Dnevni avaz“ baš jednog od tih dana na naslovnici donio najavu članka o tome kako se u Republici Srpskoj bilježi sve više slučajeva gladi, da ljudi tamo već odavno jedu travu i korijenje i da „manji entitet“, kako mu sarajevski mediji i danas „tepaju“, neće dugo. 

Muhamed Pekmez je po svemu bio fin mladi čovjek, snimatelj tona na Radiju BiH, a ja sam tada radio za bosanskohercegovački servis „Glasa Amerike“. O bugarskim plesačicama smo slušali ushićene komentare vrlih intelektualaca iz „Kruga 99“, vidjeli ih nismo, a nije nas bilo ni u skupini intelektualnih veličina koje su se jedne večeri zaputile u obližnju javnu kuću, kakvih je tad po našoj zemlji bilo na sve strane. Neko je dao ideju, nabrzinu su otišli, a još brže se, k’o pokisli, vratili: „sforovci“ su uglednu instituciju s djelatnicama iz, kako su prije odlaska doznali, Moldavije i Ukrajine, zakupili za cijeli vikend pa ih je, umjesto neke Marinele ili Oxane, ispred ulaza dočekao vojnik SFOR-a; nasmijan, tȁ proći će i njegova dežura pa će i on, i ovako i onako, unutra. 

Ne znam kako smo, ali to je tada i tako zauzimalo barem pola tema među ljudima u BiH, Muhamed i ja došli do rata i naših uloga u njemu. Ispričao ja njemu o sebi, pa priča i on meni o sebi. Ispostavit će se da je dobar dio rata proveo u mom zavičaju. 

– To ti je selo između Fojnice i Kreševa, daleko od svega, ispod brda gdje je poginuo Džemal Bijedić.

Tako mi, otprilike, mirno zbori Muhamed, dodajući da sigurno ne znam ta sela u planini, a ja ga uvjeravam da ih itekako znam i bodrim ga da nastavi. Bio je u nekakvoj jedinici što je k’o fole stalno bila u pripravnosti; momci su, međutim, uglavnom bili iz medijskog, umjetničkog i srodnih miljea i dobro su znali da – liniju prema Kreševu držali su neki drugi pripadnici Armije RBiH – za njih nikad neće biti nikakve uzbune ni okršaja. Nisu bili lijeni, čak su se, pričao mi je, dobro potrudili dok su počistili dvorište i crkvu Gospe Snježne u kojoj je, iako su snage službeno multi-ovo i multi-ono Armije BiH pri osvajanju sela zatekle samo dvojicu nemoćnih staraca, mecima bilo izrešetano sve u što je metak mogao. Nekoliko rafala primila je i lice brončane Gospe ispred crkve, a jedan joj je gustim rafalom presjekao na molitvu sklopljene ruke. Nekom nije bilo mrsko – teško je odgonetnuti i kako je to uopće izvedeno! – nasred pročelja, visoko iznad ulaza, ispisati grafite toliko ružne da ih ovdje nema smisla citirati. Mogao bih jer, eno, opet stidljivo proviruju ispod kreča. Muhamed i njegovi kamaradi su, naime, iz neke od sedamdesetak odreda katoličkih kuća donijeli kreča i prefarbali ih, a malo nakon što je akcija čišćenja bila gotova, u selo je stigla ekipa državne televizije i snimila prilog o tome kako se pripadnici multi-kulti Armije brižljivo odnose spram katoličkih bogomolja. O tome čiji nered su rješavali Muhamed i ostali nije, naravno, rečena nijedna riječ. 

Muhamed gleda nekud ustranu, valjda u bazen, pa i ne primjećuje moje uzbuđenje; teška je priča o ratu, šta fali razblažiti je pogledom na doduše rijetke mlađe kupačice. Jedva mu uspijevam izustiti da je to on rat proveo u mom selu, na što se trgne, čak i pomalo unezgodi, ali, nakon što ga smirim osmijehom – rat je, kao da nas je neko pitao gdje ćemo ga provesti! – nastavlja. Bili su grupirani u nekoliko boljih kuća, a on je bio u jednoj, tridesetak metara od asfalta, uz potočić koji ljeti presuši.

E sad… To je baš ova kuća u kojoj živim već drugu godinu, i, evo, ponukan Triptihom o Kristu, ocu, domovini Glorije Lujanović, pišem ovaj gorki tekstić. Selo se zove Deževice i nadaleko je poznato po Vrelu (Vodi) svetog Jakova Markijskog koji je, po predaji, u vrijeme dok je bio vikar Bosanske franjevačke vikarije, u prvoj polovici 15. stoljeća, primjerom svjedočeći danas davno nestalo fratarsko siromaštvo, obitavao u pećini malo iznad posljednjih kuća u selu. U dnu pećine je stajaća voda čija razina je uvijek ista osim nakon ljetnih mladih nedjelja, kad u selo nahrupi po nekoliko tisuća vjernika i gotovo svaki kući ponese barem bocu vode iz pećine. Narod ju je – taj se naziv, nažalost, gotovo sasvim zametnuo – oduvijek zvao Grozničavca i mnogi nimalo ne dvoje oko njene ljekovitosti, što ima i racionalno objašnjenje: svud okolo su bogata rudna područja (zato su Deževice za srednjovjekovlja bile jedno od sjedišta bosanskih kraljeva i imale svoj franjevački samostan, jer je uvijek bilo, što bi reci ‘vamo jedan, „…gdje ima ruda, ima posla, gdje ima posla, ima i para, a gdje ima para, eto i fratara…“), a glavni izvor, s koga se danas flašira popularna voda „Nevra“, oduvijek je bio znan pod imenom „Zdrâvo vrelo“. Na bukvi iznad ulaza u pećinu, u koju su oduvijek zalazili svi, a ne samo katolici, neko je u ono nedoba urezao „Alijina voda“; iako je prošlo 30 godina, slova se još naziru. 

(Da, križ sa 33 rupe od metaka koji je stajao na oltaru dok je papa Franjo služio misu u Sarajevu doista je iz Deževica i do srpnja 1993. i oslobađanja sela od njegovih stanovnika, kao što su drugdje Hrvati oslobađali sela od njihovih bošnjačkih žitelja, kočoperio se navrh zvonika. Drveni je i pomalo je čudno da nije istrunuo; možda ga je – ne bi me čudilo, u njemu vidjeh puno dobrine – baš moj vrli drug Muhamed iz krša na travnjaku ispred crkve pokupio i odložio u neki mračni crkveni zakutak. 

I da, moram, cijeneći pjesničku slobodu i sve što uz nju ide, naglasiti da križ rafalom sa zvonika nisu skinuli mudžahedini
/ Kad su silazili s Pogorelice, frka s pogoreličkom iranskom bratijom desit će se tek tri godine kasnije, nego pripadnici multi-kulti Armije. Bude mi ponekad žao tih sirotih mudžahedina, oni su sad, k’o biva, krivi za sve.)

Pjeva Glorija grko o tome kako na trgu kod bana (Jelačića, tj. u Zagrebu) niko ne zna za Deževice i Srednju Bosnu. Oko toga nema nimalo dvojbe, ali zašto je to tako? Zanimljive stvari nerijetko se doznaju na mjestima koja s njima nemaju baš nikakve veze. Ova druga će mi biti objašnjena u Karaševu (Caraşova), u Rumunjskoj. Tamo ću se zateći u svibnju 2008., kao izlagač na Međunarodnom simpoziju za balkansku dijalektologiju „Interkulturalnost, interferencije i današnje lingvističke stvarnosti“. Karaševo je inače središnje mjesto područja od sedam sela koja nastanjuju karaševski Hrvati pa će iz Bukurešta na skup prispjeti, osim čistačice i kuharice, valjda kompletno hrvatsko veleposlanstvo, predvođeno Ivicom Maštrukom, „jedinim veleposlanikom među ambasadorima i jedinim ambasadorom među veleposlanicima“; tako nam se predstavio jer je, prije nego što će postati hrvatski, bio i jugoslavenski diplomat. 

U ekipi iz Bukurešta našao se i otpravnik poslova u Veleposlanstvu, Dragan Đurić, prije (i poslije) toga dugogodišnji novinar „Nacionala“, ali i dugogodišnji (po svemu uspješni) hrvatski diplomat. Ne znam kako je na kraju riješeno, ali se sjećam da se prije nekoliko mjeseci po hrvatskim medijima razvlačio jedno 67. ili bijaše 106. nastavak populističkog serijala za maloumne Hrvate „Plenković vs. Milanović“, a epizoda se zvala „(Ne)imenovanje Dragana Đurića za konzula RH u Tuzli“. Našao mu, naime, Plenković strašnu i nepremostivu manu da je Srbin. 

U Karaševu je atmosfera bila kao prepisana iz Balaševićevog pjesmuljka „Al’ se nekad dobro jelo“. Domaće vino je odlično, a ţuică, kako rumunjski jezik imenuje rakiju šljivovicu, još bolja. Razvezali se jezici pa i tu u neko doba na red dolazi neizbježna priča o ratu. Ne mogu, naravno, pogotovo što sam i sam (pre)dugo u novinarstvu, da Dragana ne priupitam zašto njegov „Nacional“ svako malo piše o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni, a nigdje nijednog teksta o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima u istoj toj Srednjoj Bosni, kojih nije bilo nimalo manje. 

– Eh, prijatelju… – odmahuje – teške su to teme…

Društvo za stolom koju sekundu šuti, a onda nekoliko glasova navaljuje na Đurića da nastavi, što on, mada pomalo nevoljko, i čini. Elem, bio je obični radni dan neke od prvih poratnih godina kad je svima koji su se zatekli u redakciji „Nacionala“ stigla obavijest o izvanrednom redakcijskom sastanku, zakazanom za točno u podne. O čemu je riječ nisu uspjeli doznati, znao je samo tadašnji glavni urednik (ime mu ne zapamtih). Sastanak je trajao ni pet minuta: kad su se novinari u podne sakupili, urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave i repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna: „Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji“. Rekavši to, zaključio je sastanak i izašao, a pitanja što su se hrpimice sudarala zrakom ostala su bez odgovora. Đurić je još dodao da su, doznao je od kolega, dan kasnije slični sastanci s istim „zaključkom“ održani i u redakcijama „Globusa“ i „Feral Tribunea“. 

Za stolom opet muk, sve dok neko nije „bacio“ opasku o tome kako nije lako ne kapitulirati kad ti neko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica, a onda smo – bilo je besmisleno širiti i „šiljiti“ temu – prešli na nešto deseto. 

Tako i zato, eto, „kod bana“ znaju (i trebaju znati) sve o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu…, ali pojma nemaju o desetogodišnjem Stjepanu Zeliću, presječenom rafalom na Uzdolu, o njegovoj 13-godišnjoj sestri Mariji i majci im Ruži ili o njihovoj 87-godišnjoj sumještanki Luci Zelenika i još 37 Uzdoljana, kao ni o stotinama drugih hrvatskih žrtava u Križančevom Selu, Dusini, Maljinama, Slapnici, Doljanima, Bugojnu, Grabovici, Kopijarima… Stjepan, Luca i ostali za one „na trgu kod bana“ nikad nisu ni postojali, kamoli da su ubijeni, a ako nekim slučajem i jesu, onda je riječ – jer zločestih Srba na tim područjima nije bilo – o masovnim samoubojstvima. 

O svojim Deževicama neću, mada bih, nažalost, imao šta, i to, još više nažalost, iz prve ruke. Radije bih o tome kako sam Nihadov, Šemsin i druge potpise, urezane po lamperiji u dnevnoj sobi, u kojoj je u ratu spavao Muhamed Pekmez, prekrio velikim, fino uramljenim portretom kraljice Katarine; polako se gube u talogu dima iz moje „škije“ pa izrone kad dođe čistačica i dadne se na posao. Ili o nedavno preminulom plemenitom i dobrom Fojničaninu Fehimu Zečeviću: imao je malu turističku agenciju i godinama je goste iz fojničkog „Reumala“ dovodio na Vrelo svetog Jakova, a svaki put bi prije povratka natočio bocu kako bi tom vodom narednog jutra obavio abdest. 

dva posljednja srca južnoslavenske književne kritike

Smrt ovaj je put imala stila. Obojica estetskih prosuditelja umrli su od srca. Prvi pošao je iznenada, Milan Vlajčić, u srijedu 9. veljače. Drugi je srce osjećao dugo. Umro je u nedjelju 13. ožujka, Igor Mandić. Prvi je rođen 23. kolovoza 1939, drugi 20. studenog 1939. Na zemlji proveli su gotovo jednako vrijeme, Vlajčić je živio tek dvadesetak dana više. U pučku školu zaputili su se prve poratne godine, obojica sinovi upravo poraženih klasnih neprijatelja. Milan Vlajčić bio je sin leskovačko-beogradskog industrijalca Mihajla, vlasnika obiteljske tvornice sapuna, koju je osnovao još pradjed Jovan. Mati mu je bila povjesničarka umjetnosti, također sumnjiva klasnog podrijetla. Sve im je oduzeto, prve poratne godine proživjeli su na rubu siromaštva, sretni što je ocu – inače ni krivom ni dužnom – pošteđen život. Koliko znam, Milan i dvojica njegove braće, nisu dočekali da im konfiscirana imovina bude vraćena. Otac Igora Mandića Emil bio je u Šibeniku vlasnik knjižare i papirnice, koja mu je oduzeta 1948, pa se s obitelji preselio u Split. Kako je posjedovanje knjižare manji klasni delikt od posjedovanja čak dviju tvornica sapuna, jedne u Leskovcu, druge u Beogradu, a i Šibenik je ipak bio malo dalje od središta klasne borbe, Mandićevo je uključenje u život bilo manje dramatično od Vlajčićevog.

Nakon što su obojica završili gimnazije, Igor Mandić u Zagrebu upisuje studij komparativne književnosti, a Milan Vlajčić u Beogradu opću književnost s teorijom književnosti. Nije sasvim krivo reći da je to isti studij na dva različita mjesta, nastao iz dvije polazišne tačke. Vlajčić počeo je objavljivati prije Mandića, ali Mandić je brže stigao do mainstreama i velikih novina. One godine kada sam se ja rodio, on se zaposlio u Vjesniku, kao književni kritičar. Četiri godine kasnije, bila je 1970, kada Vlajčić dolazi u Politiku, gdje uređuje kulturu i najprije piše kazališnu, televizijsku i radijsku kritiku, da bi od nekih doba postao neprikosnoven kao filmski i književni kritičar. Obojica su bili kritičari vrlo širokog tematskog raspona, premda se Mandić više bavio glazbom, a Vlajčić se više bavio filmom. Mandić je bio antitradicionalist, sklon avangardama, eksperimentu i umjetničkom skandalu, dok je Vlajčić bio skloniji klasičnoj fabuli, estetici francuskoga novog vala, pripovjednome svijetu koji se pedesetih rađao iz pepela Drugoga svjetskog rata. Obojica su po duši bili novinari, distancirani od katedarske i akademske rasprave o umjetnosti i književnosti, gotovo u jednakoj mjeri kao i od komesarskog socijalističkog usmjeravanja žive kulture. Francuski je i Vlajčiću i Mandiću bio temeljni strani jezik. Ni jedan ni drugi nisu vladali ruskim.

Bili su vrlo različiti po temperamentu. Vlajčić miran i vazda dobronamjeran, prirodno gospodstven čovjek, koji ničim se, ni u društvu ni u tekstu, nije trudio naglasiti svoju gospoštinu. Mandić naglašeno prisutan, bučan i energičan, lažno ekstrovertan, vazda spreman da skandalizira javnost, ali tako da skandal ima pod kontrolom. Vlajčić, sitan muškarac, ne pretjerano zaokupljen vlastitom pojavom, Mandić poput Salvadora Dalíja, sav u pojavnosti, čas pretjerano debeo, čas mršav, čas s brkovima kao u Kraljevića Marka, čas nabildan kao Petar Čelik. Uvijek velik i lijep, s plamtećim repom, kao najkrupniji pjevac u kokošinjcu.

Vlajčić je bio kroničar, mudri i sabrani pratilac naših književnosti i umjetnosti, onaj koji će se pobrinuti da svemu sačuva smisao i mjeru, i da se ne ogriješi ne samo o talent, nego ni o ubogi čovjekov trud. Mandić je bio protejska figura, prorok svega novog i svjetskog u nama i oko nas, koji je gotovo uvijek bio spreman da se naruga ispraznome trudu nedarovitih, a ni prema talentu nije baš uvijek imao poštovanja. Ili jest, imao je, ali to je poštovanje bilo – zajebantsko. Paradoksalno, takav je Mandić, u osnovi nepouzdan i demonski prevrtljiv, bio kulturni i književni kanonizator. Mandićevi kanoni ne samo da su preživjeli epohe, nego su – premda je čovjek bio samo novinar, a ne akademik, profesor, mlado od Krleže – najvažniji i najstabilniji hrvatski kanoni nakon Drugoga svjetskog rata. On je, više nego itko drugi, hrvatskoj i jugoslavenskim književnostima postavljao okvire i granice.

Na primjer, Mandić je Arsena Dedića promovirao u ozbiljnog pjesnika i uveo ga u antologije. Njegova “Jedna antologija hrvatske poratne poezije”, koja je 1987. izašla u suizdavaštvu zagrebačkog Znanja i Drainčevih književnih susreta iz Prokuplja, do danas je ostala vjerojatno najizazovnija i najinspirativnija antologija modernoga hrvatskog pjesništva. Takvom ju je učinila Mandićeva prosvijećena subjektivnost, koja se očituje već u naslovu: za razliku od svih drugih antologija hrvatske poezije, koje su pretendirale na vječnost i na apsolutnu intaktnost u prosudbi pjevanja i mišljenja, i koje su u tom smislu pretendirale da budu, svaka za sebe, jedine antologije, ovo je samo “jedna” antologija. I drugo, Igor Mandić u ovoj knjizi nije rješavao svoje privatne dugove, niti je kroz antologiju provodio svoje društveno-političke i kafanske egzistencije, kao što su to činili drugi. Na kraju, treće: Mandić bio je nesumnjivo najtalentiraniji i najpažljiviji čitatelj hrvatskoga pjesništva. U klasika znao je prepoznati stihove kretena, u diletanta i autsajdera znao je prepoznati pjesnika. Radio je to krajnje odgovorno, ali bez previše ozbiljnosti. Ako bi se o nekog ogriješio, onda to nikad nije značilo da se o njega ogriješila hrvatska ili bilo koja druga jugoslavenska kultura i književnost, nego se ogriješio samo Igor Mandić.

Mandić je tako unutar naših obzorja smjestio atonalnu i općenito suvremenu umjetničku muziku, učio je puk i blazirano građanstvo da umjetnost ne mora biti lijepa i zabavna, a onda je razvaljivao kapije hrama i u prostor visoke kulture unio maskulturne i pučke pojave, pomiješavši visoko s niskim. Tada je to bilo veliko i važno, premda je danas od toga više štete nego koristi, ali nikako Mandićevom krivnjom, niti krivnjom naše novinske sljedbe, nego možda baš zato što je akademska kritika, naročito u Hrvatskoj i u Zagrebu, skupa s cjelokupnim akademskim diskursom o književnosti, pala kurcu za uši! Više se po filofaksovima u hrvatskim varošima trabunja o kulturologiji, Zagorki, marksizmu i klasnoj borbi, nego o književnosti. A malim je pametima, sitnim dušama i krupnim i netalentiranim huljama mnogo lakše držati akademske propovijedi i ispisivati teorijske litanije o zvizdarijama, nego o književnosti. On, međutim, Mandić, jest pripustio nedostojne u svoj hram, ali nikad nedostojnom nije učinio samu književnost.

Vlajčić se, rekli smo, nije bavio razbijanjem kanona i stvaranjem novih. Osim što je i on imao Mandića da se bavi tim poslom, u Beogradu su književni i kulturni kanoni, ipak, ozbiljnije funkcionirali nego u Zagrebu. Dok su se u Zagrebu bavili krimićima, te pravom žanrovskih pisaca na najviše akademsko priznanje, u Beogradu su se više bavili suvremenom književnom poviješću i njezinim protagonistima. Ipak je to bio grad Crnjanskog, Andrića, Selimovića, u koji je uostalom i sam Ranko Marinković odlazio objaviti svoj najvažniji roman (na ćirilici, naravno!). Zagreb je, mimo Krleže, tad bio grad Aleksandra Flakera, sjedište povijesnih avangardi, mjesto ruskoga umjetničkog eksperimenta, gnjezdašce mladića borhesovaca, koje će Branimir Donat uzdići u samostojnu književnu dragocjenost, poligon za veličanstvene feljtone čitave novinarske akademije, grad Veselka Tenžere… Ali ništa tu nije bilo čvrsto ni sigurno, ništa tu nije bilo stvarno veliko. Zapravo, toliko je sve tu bilo palanački sitno da je i Igor Mandić u jednom trenutku mogao biti protjeran iz zagrebačkih novina i iz zagrebačke kulturne javnosti. Živio je u Zagrebu i pisao u Beogradu, ravnajući pomalo, pa sve više, suvremenom srpskom književnošću. Nisu mu u tom poslu pružali baš nikakav otpor. Nije, međutim, zamislivo bilo da u to vrijeme neki Srbin iz Beograda, koliko god darovit bio, ravna hrvatskom književnošću. Pogotovu takav neki, pomalo i netrpeljivi, gnjevni, na pogrdi i uvredi olak Srbin, kakav je Hrvat Igor Mandić tad bio.

Osim toga, Vlajčić je, ipak, bio više okrenut filmu. I bio je mnogo ozbiljniji u nastupu. Život za njega nije bio zafrkancija. U tom smislu, Mandićev beogradski parnjak bio je Bogdan Tirnanić. Samo što je on, opet, od Mandića bio u moralnom smislu neusporedivo u zla doba neodgovorniji. Tirnanić se, u doba kad se u nama sve od strave ledilo, umio ogrijati na smradnome dahu krda. Mandić je, pak, uživao biti sam. Milan Vlajčić nije u tome uživao. On je samo građanski odgovorno u to vrijeme samovao. I pritom je pisao sve bolje. Vlajčić nije bio masovik. Bio je apartan novinski pisac, za isto tako apartnu i malobrojnu publiku. Takav je bio u novinski i spisateljski prebogata doba zadnjih desetljeća socijalizma. Kasnije, kada se zaratilo, pa nakon rata, takva je apartnost poprimila širok značaj. Dok se Mandiću s raspadom Jugoslavije raspao svijet za koji je pisao u svojim novinama, Vlajčiću raspad Jugoslavije neće mnogo značiti, osim što će njime njegova prirodna odgovornost, upornost i dobronamjernost dobiti svoj konačni smisao.

S obojicom, mnogo sam kao čitatelj izgubio. Izgubila je moja generacija, tih nekoliko po svijetu rasutih prijatelja i znanaca, koje su odgajali i podizali njihovi tekstovi. Nesaglediva je pustoš za njima ostala. S Milanom Vlajčićem u Beogradu otišao je posljednji univerzalni filmski i književni kritičar, netko tko je ozbiljno mogao pogledati tvoj film i pročitati tvoju knjigu, pa o njima pribilježiti nešto što istog trenutka, možda, i ne djeluje važno, ali što će poslužiti kao legitimacija filma i knjige. Nema toga više: bez njega knjige i filmovi ostali su u Beogradu bez lične karte! S Milanom Vlajčićem otišao je posljednji univerzalni filmski i književni kritičar čije su prosudbe mogle poslužiti kao vodič. Vjerovao sam mu trebam li nešto čitati, trebam li nešto gledati. Kao što Igoru Mandiću, na primjer, nisam nikad vjerovao, pa bih često čitao ono što je Mandić popljuvao, i to upravo zato jer je Mandić popljuvao. Ali tko će ubuduće činiti mjeru svijetu, ako je umro Igor Mandić?

Vlajčića sam volio i poštovao. I pazio sam da ga svojom nepažnjom ne uvrijedim. Nije bilo lako s tom predratnom gospodom. Nikada nisam bio siguran kako se pred njima treba ponašati. I kako odgovoriti Milanu Vlajčiću kad me zaustavi na ulici da bi me hvalio? Mandića sam volio i poštovao, premda je nevjerojatno duga lista onoga s čime se u njegovom slučaju nisam slagao. Jednom me je, recimo, u zagrebačkim Novostima na pasja kola iznapadao, jer sam upravo upokojenom Momi Kaporu prigovorio nacionalizam i mržnju prema Sarajevu. U istom broju Novosti drugi me je kolumnist istih tih Novosti napao zbog povlađivanja nacionalizmu, jer da sam u istoj kolumni o Kaporu pisao kao o dragom piscu. Nikoga u uredništvu da uoči paradoks! Ili Mandićevo ustrajavanje na tome da je Dobrica Ćosić veliki pisac. Pa njegova mrzovolja prema onima koji za mene jesu veliki pisci; recimo, prema Mirku Kovaču… Na kraju, čak i posljednji tekst koji je u novinama potpisao, posvećen Magdaleni Blažević i njezinu romanu “U kasno ljeto”, predstavljao je ozbiljno izrugivanje nečemu što sam ja u drugim novinama na sav glas hvalio. Pritom, nisam bio siguran ruga li se to on jednoj odličnoj knjizi i njezinoj autorici, ili se preko leđa Magdalene Blažević ruga nečemu drugom. Recimo, ruga li se sentimentalizaciji ratne žrtve? Ruga li se sentimentalizaciji Bosne? 

Dvojica posljednjih velikih novinskih kritičara našega svijeta imali su tu sreću da su u novinama mogli do kraja pisati. U ozbiljnijoj i odgovornijoj kulturnoj sredini nego što je zagrebačka, u Beogradu, dakle, Milan Vlajčić uvijek je imao gdje pisati. I mogao je birati gdje da piše. Igoru Mandiću su, nakon što je osamdesetih bio u Zagrebu zabranjen, hrvatske novine bile nedostižne i u novome vijeku, nakon što je jednom iz Vjesnika pošao u mirovinu. I nakon što je i sam povjerovao da ga više nikada neće biti u novinama, iz Jutarnjeg mu je lista u rujnu 2020. stigao poziv da piše o knjigama. Pozvali su ga, ustrašeni time što je prethodno iz tih novina nestalo moje malenkosti. Činjenica da su mjesto mene tad angažirali čak Igora Mandića najveće je priznanje mom novinskom pisanju koje ću ikada dobiti.

Smrt je, kažem, ovaj put imala stila. Po smrti Milana Vlajčića i Igora Mandića u našim kulturama nastupa vrijeme grobnoga muka. Rijetki na ovome svijetu umiru baš od srca. Književna i umjetnička kritika uvijek je bila više stvar srca, nego uma. Od uma se ne umire. Zgodna aliteracija, asonanca… Tko li će vam sad reći što je to?

Kad smo bili na Vlašiću
Protiv Srba
Javio nam se Tuđman
I rekao da mi sa Muslimanima
Imamo mnogo toga zajedničkog
Istog Boga
Priča otac
Jedan naš, iz Maljina
Nije ni osamnaest godina imao
Jedva ga kasnije otjerali materi s crte
Kaže na to
Kako bolan zajedničkog
Mi kad se Bogu molimo
Gledamo u nebo
A oni u pod
Mi se smijemo
Govorimo mu
Mlad je
Treba još pure pojesti
Kasnije ništa nismo jeli
Sve konzerve što smo skupa
U Domu armije imali
Muslimani nam oteli, kaže otac
Pitam ga, znaš li da u Zagrebu
Puno ljudi jede čorbu od leće,
Mislila jednom napraviti kad dođete, kažem
Otac kaže
Nemoj mi bogati ni leću ni soju
U ratu sam bio vegetarijanac što sam morao
U ratu sam, inače bio, jer sam morao
Pa šta ti misliš, da se meni ratovalo
Da se meni to jelo?
Smrdi ona haringa
K’o leš kad ga izvlačiš
Na plus 25 

***

U Deževicama kod Kreševa
U križ su u dvorištu crkve ispaljena
33 metaka
Vjerojatno su ih ispalili mudžahedini
Kad su silazili s Pogorelice, kažem ocu
Mislim da je taj križ bio na oltaru
Kad je papa Franjo u Sarajevu bio, kaže otac
Ali tko ti to zna, koga zanima
Misliš li ti da je nekog sramota zbog tog, pita otac
A vjerojatno jest, samo eto, kažem
Samo eto, kaže
Sad da pitaš na trgu kod bana
Gdje su Deževice
Gdje je Kreševo
Gdje je Srednja Bosna
Znao bi ti odgovoriti samo netko tko je i sam iz Bosne
Mi smo jedan narod, samo eto
Jedna smo i vjera, samo eto
Samo, eto, ni isti rod ni isti Bog 

***

Sjećaš li se kako si
Ljubila i grlila zrak
Kad si prvi put iz Zagreba
Došla, pita otac
Jesam, kažem, na onoj benzinskoj
U Bosanskoj Gradišci
Meni je Sava, govori otac, uvijek nekakva žuta
Ispijena
K’o heroin kad se topi u limunskoj kiselini
Nostalgija ti je droga
Prvo krene euforija
A kasnije tjeskoba
Nostalgija je Bosna
Bosna k’o droga
‘ko se god navukao
Nije dobro prošao
Tako je i sa Bosnom bilo
Nezavisnost
Euforija
Rat
Grčenje mišića
Dayton
Čekaš smrt 

Portret Ukrajinaca u očima ruske državne propagande 2022.

Važno je znati da su se tokom historije formirale tri velike zajednice Ukrajinaca: 

Centralni Ukrajinci – stanovništvo centralnih regija zemlje: Kijev, Žitomir itd

Praktički – ljudi s ukrajinskim identitetom, ali naravno stoljećima taj je identitet susjedovao s Rusima, ruskom vlašću i kulturom, ruskim obrazovanjem, naukom i slično. Tako da sad ljudi u tim regijama uglavnom govore ruski jezik, ali sebe ipak ne smatraju Rusima, već Ukrajincima. Dobar dio ovih ljudi imaju i rodbinu, ali i brojne poznanike u Rusiji, neki su studirali i radili u Moskvi ili drugim gradovima Rusije. Kriza 2014. donijela im je novi talas, da tako kažem, dodatne i potpune ukrajinizacije, neki su počeli svoja imena (ruska od rođenja) pisati na ukrajinski način. Tako je, naprimjer, “Алексей” postajao “Олексiй”, iako je to, premda svakom razumljivo, bilo malo vještački. Ovaj pokret prema “ukrajinstvu” nikada im neće oprostiti ruski konzervativci i imperijalisti.

Istočni Ukrajinci – žive u istočnim regijama zemlje t.j. Harkov, Donjeck, Mariupolj.

Veliki broj ovih ljudi historijski se nije smatrao Ukrajincima, nego Kozacima, Rusima-Malorusima itd. Njima su, po kulturi, načinu života  i povijesti, sigurno najbliži Rusi iz komšijskih regija jugo-zapadne “kozačke” Rusije, kao što su Kursk i Rostov. Vjerojatno se na ovoj pretpostavci na teritoriji Donjecke oblasti 2014. i mogla formirati tzv. DNR, uz financijsku ali i vojnu podršku Moskve. Većina stanovništva ovih regija nema interesa da postane pravim Ukrajincima, a ne žele nikuda da se iseljavaju, žive svoje obične živote u provinciji. Naravno da su tokom konflikta 2014 postali meta za diskriminaciju ukrajinskim nacionalistima, što je moskovska vlada odmah iskoristila. 

Zapadni Ukrajinci – ljudi čiji preci nikad nisu bili dio stanovništva ruske imperije, nego Austro-Ugarske i Poljske.

Lavov, Rivne, Užgorod su ustvari habsburški gradovi veoma slični po izgledu i kulturi onima u Hrvatskoj ili Vojvodini. Većina stanovništva u ovom dijelu zemlje su katolici, što naravno puno znači za samoidentifikaciju, i skoro nitko u ovom kraju ne priča ruskim kao maternjim, samo ukrajinskim. “Zapadnjaci” su oduvijek, po ruskom mišljenju, bili najveći rusofobi na ex-sssr prostorima, čak veći i od baltičkih naroda. Baš u ovoj regiji formirala se UPA – vojna organizacija ukrajinskih nacionalista, čiji su predstavnici zajedno sa Wehrmachtom ušli u Lavov u 1941. Ova, čak i ne tako duga, suradnja sa Hitlerom trajno je pokvarila imidž cijelog političkog pokreta, koji funkcionira i danas. Dakle, upravo predstavnike ovih političkih sila Putin smatra “nacistima” u Ukrajini. Taj se imidž non-stop koristi u ruskim medijima, te se svaku put nađe neki predstavnik Istočnih Ukrajinaca koji je nekada bio maltretiran i diskriminiran sa strane “zapadnjaka”,  zbog jezika, religije itd itd.

Na početku rata u državnim se medijima Rusije često ponavljala ideja da “Ukrajinci su naša braća (osim onih tamo na zapadnim granicama), te da idemo tu braću da spasavamo od narkomansko-nacističke vlade koja je još uvijek u Kijevu”. Također, Putin lično je govorio nešto poput “Ukrajinska vojsko – idite kući svojim familijama, ostavite one ‘naciste’ da ih lijepo pokoljemo i bit će svima sreća.”

Ali naravno, već je sama okupacija i agresija proizvela upravo suprotne reakcije kod sve tri grupe Ukrajinaca. Sada za njih ne postoji ništa osim borbe za svoj dom i domovinu. I za Kijevljane i za ljude iz Odese, koji doma govore ruski, i nastavljaju da ga govore; i za stanovništvo Galicije, gdje se sad nacionalizam pretvorio iz marginalne u opću ideju (i to je sasvim razumljivo). 

Dakle, u ruskim medijima sad se promijenila retorika u tom smislu što su (iznenada!) svi Ukrajinci pod teškim utjecajem onih nacista, I da oni možda i nisu naša braća, a ako i jesu – moraju se ta braća prevaspitavati. Ono, puškama…

Važno je reći, da za Homo-soveticuse te Imperijaliste, Ukrajinci nikad nisu ni bili narod, već “oni jugo-zapadni Rusi što umjesto G izgovaraju H”. I prema cijeloj toj etničkoj skupini su naravno uvijek imali neke pretenzije i primjedbe. Da su lukavi, pohlepni, da su često neke bitange kad se radi u poslovanju i lovi itd itd. U mirna vremena to je bio samo razlog za viceve i brojne anegdote (slično onim o Muji i Hasi, Crnogorcu itd). Ali ovih dana, tokom agresije i rata, sve to služi kao posve dovoljnim razlog onom konzervativnijem dijelu stanovništva da duboko uzdahnu i s tugom na licu kažu – “Pa znao sam da su skroz krivi”.

U noći dana za kojeg sam pisao osobnu pripovijest povodom tridesete godišnjice opsade Sarajeva sanjao sam ovakav san:

Dok izlazim iz našeg nebodera presreće me tetka Draga iz Kaknja. Mislio sam da ne pamtim kako tetka Draga izgleda, ali eto pamtim. Odavno sam zaboravio njezin glas, ali u snu se i glasa sjećam:

– Pođi ovamo, srca radi! – povlači me negdje u stranu.

U crnini je, uplakana, sram me je opirati se.

Dovodi me u Kakanj, pred rudnik.

Tamo, moj barba Dragan. Naočale mu starinske, zamagljene. Plače. U snu se sjećam da je odavno umro. Ali ne znam je li tetka Draga živa.

– Vidiš li što uradi Rusija! – kaže mi, kao da sam ja nešto drukčije govorio.

Najednom, tu su svi. Na Svetom smo Josipu, u Sarajevu. Senilni čika Bude, teta Mila, teta Paulina u sestrinskoj odori, i još neki stariji ljudi kojih se ne mogu sjetiti, pa gledam mimo njih. 

Zbog nečega mislim da ne bi bilo dobro da se pojave Nona i Javorka.

Ne znam jesu li se one pojavile, ali najednom je tu hrvatski pisac s kojim već godinama ne razgovaram, predsjednik njihova književnog društva, izbezumljen plače i prema meni pruža mrtvoga uličnog goluba.

Na to se svi krenuše oko mene jatiti, ali nikog više ne prepoznajem. Mole me da uzmem goluba, jer ako ga ja ne uzmem, netko će ostati nesahranjen. Kažu i tko, ali to ime mi je nepoznato.

Vičem da me ostave na miru, jer sam zbog ovakvih stvari i napustio hrvatsku književnost.

Te su mi tri riječi na umu kad se probudim. Smiješne, ne razumijem kako i otkud. Banalnost sna.

Maksim je Mirovo beživotno tijelo uzeo za ramena, ne znajući zašto to radi. Onda je streknuo od korone, i pustio da se tijelo strovali na trosjed. Mirova glava je pala na kušin koji je namješten na uzglavlje trosjeda: izgledalo bi da spava, da mu lice nije bilo izobličeno. Maksim je mahinalno uzeo telefon ne znajući koga da zove. Osjetio je mučninu u ožičici, sio je stolici preko puta kauča, i tek onda se sjetio broja hitne pomoći 124. S druge strane javio se mrzovoljan i pospan muški glas.

“Izvolite.”

“Umro mi je rođak.”

“Ovo je hitna pomoć.”

“Gospodine, ne znam kome treba prijaviti smrt. Čovjek je sâm živio. Mislim da je imao koronu, ali sumnjam da je zaraza uzrok smrti. Koliko ja znam ljekar je obavezan konstatovati smrt, pogotovo u doba korone”, Maksimov ton je postao viši za nekolike oktave.

“U redu gospodine, recite mi adresu pokojnika. Nastojaćemo doći što prije. Dežuran je doktor Janković”, glas s duge strane telefona utišao se onoliko decibela koliko je Maksim podigao ton. Maksimu se učinilo da se dežurni u hitnoj pomoći osupnuo kad je čuo “pogotovo u doba korone”.

Maksim je sio preko puta trosjeda, i pogled mu je opet poletio prema izobličenom, okamenjenom licu pokojnika, koji ga je u času podsjetio na neki lik u slikama Hieronymusa Boscha. Onda je podigao glavu i upravio pogled prema zidu iza trosjeda na kojemu su dominirale slike pristalih brkatih muškaraca u svitnoj crnogorskoj robi sa srebrnim tokama, kuburama za silavom, krivim ruskim i turskim sabljama sa čeličnim kanijama i pozlaćenim balčakom. I lijevi zid sobe je ispunjen pravougaonim i kvadratnim zastakljenim visećim vitrinama s masivnim crnim lajsnama, u čijoj su pozadini od crvene čoje, na jednoj strani izloženi stari crnogorski ordeni, Njegoševa Medalja za hrabrost, Obilića medalja, svih pet stepana Danilova ordena, Orden za nezavisnost, Grahovačka medalja, Medalja za rat, Medalja za revnost, Medalja za Balkanske ratove, Orden Crvenog krsta, Orden Svetoga Petra Cetinjskog, te spomenice povodom dvjesta godina dinastije Petrović Njegoš, pedeset godina vladavine Nikole I Petrovića Njegoša i Božićnog ustanka. U posebnom zlatastom masivnom okviru, koji je prošaran srebrnastim linijama su ruska, austougarska, talijanska, francuska, srpska i bugarska odlikovanja: Orden Svetog Georgija II i IV stepena, Orden Svete Ane II stepen, Orden Svetog Stanislava IV stepen, Orden gvozdene krune III stepen, Orden Franca Jozefa, Orden Maurizia i Lazara, Orden Legije časti III stepen, Orden takovskog krsta s mačevima III stepen, Orden Aleksandra Nevskog. Na sredini desnog zida dnevne sobe, prema Dvorskom trgu je veliki crveni plakat sa žutom zvijezdom petokrakom u krugu, iznad i ispod kojega velikim štampanim slovima piše BRIGATE ROSSE. S druge strane prozora je mala crnobijela fotografija komitskog vojvode Sava Raspopovića, zajednički portret Renata Curcia i njegove supruge Mare Cagoi, uokvirena tankom crnom lajsnom i veliki poster Ernesta Che Guevare.

Miro je, i prije nego što je “udario u tri lika”, prezirao monarhiste, kapitaliste, bankare, finanse, poreznike, tajne službe, parazite koji piju krv radničkoj klasi. Istovremeno je obožavao svoga prađeda Danila, grosistu koji je izrabljivao crne abisinske radnike za platu od nekoliko hiljada bira, u protivrijednosti od dva-tri dolara. Mrzio je i fašiste, a obožavao je D’Anunzija, jer je napisao odu Savu Raspopoviću, čiji je original došao do ruka splitskog orjunaša Frana Gassarija, D’Anunzievog prevodilaca na hrvatski jezik. Slika komitskog vojvode – lijevo od fotografije vođa Crvenih brigada – u svijetlom dvorednom odijelu, koje je u tonu s njegovim očima i bradom, likom i stajlingom odudarala od ostalih portreta, folklornih Crnogoraca i revolucionara komunista i anarhista. Raspopović je više ličio na engleskog lorda, guvernera na indijskom potkontinentu ili Novom Zelandu, nego na surovog osvetnika, komitu, borca za restauraciju malog propalog kraljevstva.

Na lijevom zidu velike primaće sobe dvoje su vrata koja otvaraju dvije identične kamare kvadratnog oblika, među sobom podijeljenih tankim muleginom. Obje sobe imaju po jedan prozor prema dvorišnoj strani kuće koja se naslanja na Zmajevu ulicu. Prvu sobu od hodnika Mirova majka Milosava, seljanka iz Prosenoga dola, koju su 1955. u elektroindustriju Obod domamili Partija i Nagib Sinanović, zvala je đečija soba, iako je Miro bio sâm, jedinac u oca i majke. Druga soba s bračnim krevetom pretrpana je starim šifunjerima, djelima kralja Nikole na crnogorskom i talijanskom jeziku, rječnicima talijanskog i srpskohrvatskog jezika, dvadeset osam izdanja Danteove La Divina Commedia i dvanaest izdanja posebnih knjiga Inferna, koje je Mirkov otac Bogdan, u vrijeme studija u Bolonji, iskopao u bolonjskim, firentinskim i rimskim antikvarnicama i knjižarama. Ali to nije ni četvrti dio velike staklene vitrine u kojoj su naslagani geografski atlasi, knjige o geomorfologiji, hidrografiji, klimatologiji, biogeografiji, geodeziji.

Bogdanov sin Mirko je razumio talijanski, ali je sklonio većinu knjiga o istoriji, politici i kulturi Italije, misleći da će se tako najbolje iskupiti za đedovu i očevu kolaboraciju s Musolinijem i D’Anunziom. Zato je odlučio proučavati prostornu stvarnost zemljine površine, fizičku geografiju, reljef, klimu, hidrografiju. Ipak, sačuvao je djela iz talijanske književnosti: posebno mjesto na vitrini, pored atlasa koji je objavio Univerzitet Bolonja iz 1811., bio je prijevod Mihovila Kombola Danteovog Inferna na hrvatski jezik. Stanislava je Kombolov prijevod htjela skloniti među ostale knjige ili pokloniti nacionalnoj biblioteci, jer je mislila da je njihov otac bio sišao s uma u zadnjoj fazi svog dugog tuviranja.

Bogdan je uspravljen uz dva velika kušina na krevetu, boreći se za zrak, umjesto da traži utjehu u Jevanđelju, uporedo čitao original i prijevod Danteovog Pakla. Stanislava je osjetila veliku guku u ožičici kad god joj na um padne neslavna sudbina njenog roda, kako se nekadašnja bastašnost i domišljatost u potonja tri pása gasila i ugasila prelazeći u osobenjaštvo i nastranost. Tako je i Mirko naslijedio Bogdanovu opsesivnu strast: samo što je uumjesto Danteovih djela skupljao školske i kućne atlase svijeta, kontinenata, Jugoslavije, velikih gradova, Pariza, Beča, Rima, Budimpešte. Miro je prezirao pasije, kolekcionare, dokone ljudi, bez talenta i preduzimljivosti. Ali ni on nije mogao uteći porodičnom usudu. Na studijama naletio je na Bogoljuba Trandafilovića, trgovca bižuterijom koji je bio i kolekcionar vojnih bodeža. Pored bižuterije, ispod tezge i u pomoćnoj prostoriji prodavao je i mijenjao bodeže za numizmatiku, stari novac i ordene. Miro se odmah zaljubio u jedan mali pakistanski bodež, koji je bio kao pravljen za njegovu ruku. Poslije toga je svako malo navirivao kod kolekcionara, mamio ga pričom da posjeduje unikatnu Njegoševu Medalju za hrabrost, koja je imala veliku cijenu na berzi numizmatike. Još više je vlasnik bižuterije bio zainteresovan za zlatnik sto perpera iz 1912. godine, jer samo mu je ova moneta falila da kompletira kolekciju, koja je izašla u maloj seriji. Inače, gospodin Trandafilović, najveći beogradski numizmtičar, ordinirao je u neuglednoj prizemljuši u Balkanskoj ulici, bio je neobično susretljiv prema “malom Crnogorcu”, jer se nadao da će mu Miro nabaviti vrijedni zlatni perper. Zato je pred njim iznosio najvrednije bodeže.

Mira nije interesovala njihova tržišna vrijednost nego ih je stimavao odokativno, koliko su upotrebljivi u borbi izbliza. Više od drugih sviđali su mu se afrički noževi, kozački kinđal bodeži, noževi njemačkih skauta, te Vermahta i Luftwaffe. Ipak, više od ostalih sječiva – koji mu je kolekcionar pokazao s izvjesnim dvoumljenjem, kao da je osjetio da bi mogao ostati bez njega – Mirovo srce najviše je osvojio Tebu nož, priručno oružje crnih beduina koji žive u pustinjskim predjelima centralne Sahare. Tebuanci svoja sječiva koriste za svakodnevne poslove u obradi drveta, životinjskog mesa i kože,ali i kao hladno oružje u plemenskim sukobima. Pošto se gospodin Trandafilović s mukom rastavio od ovog raritetnog primjerka, i kad je konačno prelomio da ga trampi za deset perpera u papiru iz serije 1912. rekao je da je Tebu bodež izrađen po modelu rimskog gladijusa, premda ima obilježje afričkog podneblja. Njegova drška, čija jabučica ima oblik lješnika, obložena je zmijskom kožom, i na samom bodežu su šare i citati na arapskom jeziku.

Stanislava nije znala za ovu Mirovu pasiju – jer on je noževe, zbog straha da ga milicija optuži za posjedovanje hladnog oružja, kolekciju bodeža držao kod Dara Mačka, starog predratnog švercera skadarskog duvana i numizmatičara[1], koji je imao kompletnu seriju zlatnih i papirnih perpera iz 1912. godine – i mislila je da je opsesivne karakterne crte starih Nikovića naslijedio samo njen sin. Unekoliko je bila u pravu, jer, ukoliko izuzmemo ovu tajnu kolekciju noževa, koju je kasnije poklonio titogradskom Muzeju nesvrstanih zemalja, Mirove opsesije, ljudima i idejama, bile su kratkotrajne. Nedisciplinu svog uma, pored karaktera i šizoferinije, može zahvaliti i fotografskom pamćenju. Bilo je dovoljno da prati predavanja na školskom času, pa većinu udžbenika ne mora otvoriti do kraja nastavne godine. S druge strane, Mirova bistrina i okretnost budila je nadu tetki Stanislavi da se u njemu probudio utrnuli – bojala se već ugašeni – damar starih Nikovića. Zato ga je posebno prilučila nakon iznenadne Mirkove smrti[2]. Poslije bratove smrti preuzela je brigu za Mirovo vaspitanje: poslije ručka mu je, barem dva puta sedmično, uz kompot i štrudle od jabuka, donosila knjige Stendala, Zole i Balzaka, kao i popularna istorijska štiva, biografije Aleksandra Makedonskog, Cezara, Napoleona, Garibaldija, memoare vojvode Gavra Vukovića…

Miro je čitao “ukoso”, preskačuće rečenice, redove, pa i stranice. Nije imao strpljenja za debele knjige, pogotovo da prati tok radnjeu obimnih romana, jer bi mu misli ubrzo skrenulo nešto drugo, pa je tetku molio da mu umjesto romana i obimnih istorija iz nacionalne biblioteke donosi leksikone, enciklopedije, periodične revije s popularnim tekstovima, rubrikama “Vjerovali ili ne”. I njega je mučilo, kao i Stanislavu, iako nikad o tome s njom nije pričao: zašto su se Nikovići izrodili u slabunjave, mramoraste likove, bez strasti, prodornosti i šarma. Dugo ga je to mučilo, a onda se sjetio – i nekako mu je bilo milo što je strv poginuo crnogorskoj dinastiji, a i ostale glavarske kuće su se iskopale.

Miro se nije odmjeravao s Maksimom, ko je od njih dvojice sličniji starim Nikovićima, jer Maksim je na prvi pogled bio pljunuti Danilo Niković: sojan, visok i tanak, s orlovskim nosem, ali po ćudi i sumornoj naravi više je ličio na njegove potomke, Bogdana i Mirka. Takoreći, Maksim i Miro su likom i karakterom bili hibrid trojice Nikovića. Miro je neglednim stasom i likom ličio na oca Mirka i njegova oca Bogdana, ali bio je manit na Danila, koji je 1919. napravio neviđeni skandal, o čemu je pisala francuska štampa. Načelnik u ministarstvu vanjskih poslova Vlade Kraljevine Crne Gore, štapom je u jednom restoranu na Champ-Elyseesu, udario po plećima Vasu Tanasijevića, sekretara srpskog prestavnika Milenka Vesnića, na Konferenciji mira u Versaillesu. Jer se Beograđanin, za susjednim stolom, posprdnuo s crnogorskom dinastijom: rekao je da se Stane, majka kralja Nikole, porodila u pojatu pored ovaca.

Miro je sa simpatijama prepričavao Danilovu parišku anegdotu: divio se Danilovom temperamentu, šarmu i smislu za rizik, ali se nije slagao s njegovim nekritičkim odnosom prema Gospodaru, iako muje tetka Stanislava jednom rekla da je Nikola svoju lukavost, teatralnost, glumački talenat, naslijedio od starih Nikovića, jer je njegov otac, vojvoda Mirko, bio odveć plahovit, prijek i nemaštovit. Miro je sa zanimanjem slušao anegdote, kako je Car junaka – tako je Nikola sâm sebe nazvao – šarmirao sultana Abdul Hamida, ruskog cara Aleksandra Trećeg, i zeta Vittoria Emanuela, te poigravao se sa svojim bistrim i prefiganim, a istovremeno naivnim i povodljivim podanicima. Gospodareva sjenka bila je natkrilila kuću Nikovića dugo nakon pada crnogorskog kraljevstva, još dok Stanislava nije stavila vijenac na glavu, i udala se za mladog komunističkog oficira. Nikolin duh osjećao se u svakom pedlju Kuće Nikovića,iako su odmah nakon oslobođenja Cetinja – sve do Titove smrti – porodične antikvitete, slike i ordene, sklanjali od očiju špijuna Ozne. Tetka Stanislava je još jednom sjetno rekla da su Nikolini talenti uveliko premašivali kapacitete Crne Gore, a Miro je to preveo kako je njemuodgovaralo: daje Gospodarevo vlastohljeplje, demagoški i retorički talenti, lukavost i demonska energija, razvodnilo i umrtvilo neukrotivi slobodarski duh – koji je vjekovima ujedinjavala vanjska opasnost od Osmanlija, Austrije, Mletaka, Francuza – i gorde ratnike pretvorilo u podanike.

Stanislava se nadala da ćese Mirova interesovanja kako mu budu godine odmicale, usnopljavati prema nekoj oblasti, ali upravo njegova interesovanja su se još više rasipali: na antičkim mitovima, misterijama o nestalim civilizacijama, klasicima anarhizma, anegdotama o čuvenim crnogorskim junacima, biografijama Renata Curcia, Ernesta Che Guevare, Pabla Escobara i Carlosa Šakala. Volio je ponekad Maksima da fascinira citatima Njegoša, Neitzschea, Proudhona, Pjera Kropotkina, Jeana-Jacques Rousseaua, Isidore Sekulić, Nikolaja Velimirovića, koje je obično nalazio u leksikonima mudrosti poznatih pisaca i mislilaca, prigodnim esejima, polemičkim tekstovima. Maksima se nijesu pretjerano dojmile napamet naučene sentence, ali bi ga ponekad osupnula Mirova naizgled sumanute analogije, na primjer, o povezanosti crnogorskog plemenskog anarhizma i Neitzscheovog Ubermenscha. Teorija o crnogorskom Ubermenschu Miru je ukresala nakon samo nekoliko pročitanih pasusa o nadčovjeku koji svoju egzisteniciju gradi jedino na samom sebi, na svojem neposrednom životu u svijetu. Onda je kupio Volju za moć, čija mu je fragmentarna struktura bila prijemčivija nego Zaratustra. Zaključio je da se Neitzscheova ideja nadčovjeka, to jest čovjeka koji prezire poslušnost, lijenost i bezvoljnost mogla ostvariti samo u herojskom bratstvu malog crnogorskog ljudstva, u bezvodnom podlovćenskom krasu, nakon nestanka srednjevjekovne feudalne države Crnojevića. Neitzscheovu filozofiju pojednostavio je na crnogorsku “borbu neprestanu”: stalni sukob između “morala slabih” i “morala jakih”, instinkta stada protiv instinkta jakih i moćnih. Ali, ni ova teorija ga nije dugo držala: pokolebao se u vjerodostojnost Neitzscheovog imoralizma i njegove povezanosti s životom i karakterom starih Crnogoraca, pošto je pročitao da je autor Volje za moć u stvarnom životu bio slabić, cijeloga života vezan za majku i sestru. Na kraju je odbacio i teoriju o crnogorskom herojskom bratstvu koje je smisao postojanja tražilo van svoje bijedne egzistencije, jer da im je bila toliko usađena volja za značenjem nasuprot ušuškanosti u određenim privilegijama, ne bi se tako brzo i lako prilagodili ispraznim ritualima činovničke hijerarhije i dvorske kamarile, prvo Nikoline a onda Aleksandrove. To jest, životne principe “najveće slave i moći” podrediti lukavosti i prilagodljivosti koja ih je preporučivala za oficire, načelnike ministarstava, žandarme, činovnike.

Maksim je kasnije, kad su psihijatri Nikolić i Đikanović, poslije Mirove deportacije iz talijanskog zatvora, nezavisno jedan od drugoga – nakon što su utvrdili da ima slušne obmane u vidu ljudskih glasova – da Mirove nagle promjene u mišljenju i ponašanju, već odavno nijesu bili samo pitanje karaktera nego i početni znaci psihopatološke devijacije koje su karakteristične za podijeljene ličnosti. Šizofreniju kod tipova kao što je Miro nije lako dijagnosticirati, jer od malih noga su ga se klonili mnogi, najviše iz straha zbog njegove ćudljivosti, nepredvidljivosti i surovosti. Miro je na momente toga bio svjestan, i poigravao se s njihovim strahom pošto mu se vrati prisebnost i duhovitost. Jednom je, umirući od smijeha, priznao Maksimu: “Znaš li, zbog čega samo u tebe nijesam nikad posumnjao da mi radiš iza leđa. Ti gotiviš zbog toga što si i ti lud. Jer je tvoje ludilo nikovićko, više nego što je moje. ”

Miru je anđeo Gavrilo, dobri satelit, koji mu se nije javljao samo noću – čuo je njegov glas i usred bijela dana – otkrio da je on četvrta generacija zamađijanih Nikovića. Na njihova zajedničkog pretka Danila bacila je čini Askala, crnoputa družbenica abisinijske carice Zaudite, i ona to čini i danas, i sve će dok god ko traje Danilove trage, muške i ženske. Dobri satelit Gavrilo, koji ima dugine boje, rekao mu je da se Abisinka pretvara u likove reptila, ali i kentaura, nimfi, sirena, vila brodarica i nereida, tako da među neznavenim, naivnim i zamađijanim može “smutiti dva oka uglavu”.

Miro je još rekao Maksimu i da su Srbija i Crna Gora zamađijane, jer su Petrovići Njegoši i Karađorđevići bili pod teškom crnom magijom koju je u Biljardi, u posebnim odajama praktikovala knjeginja Darinka, Tršćanka, koja je poslije muževe smrti bila opčinila i mladog knjaza Nikolu. Stane, majka mladog vladara shvatila je da je udovica Nikolinog strica knjaza Danila, zamađijala njenog sina koji je tek bio došao na prijesto, pa mu je dovela četnaestogodišnju kćer vojvode Petra Vukotića, Riznu, koju je prekrstila u Milena. Tršćanka, za koju je Stane Mirkova rekla da je “slomila glavu Danilu” vratila se u Italiju, ali njene mađije urekle su Nikoline potomke, koji su, po muškoj i ženskoj liniji, stradali u atentatima, umirali od zaraznih bolesti, okončavali u ludnicama, sanatorijima, i svi su na koncu – i Njegoši, i Karađorđevići, i Savoje, i Romanovi – završili u progonstvu. Prokletstvo Petrovića Njegoša i Karađorđevića prenijelo se na Jugoslaviju, čiji su se narodi više međusobno tamanili nego što su stradali od stranih okupatora. “Ipak, Jugoslavija će preživjeti, jer se novo jugoslovenstvo više neće temeljiti na nekom novom pašićevsko-trumbićevskom dogovoru niti na kominternovskom diktatu nego na  Trubarevom protestanskom reformatorstvu, što je projekat Svjetske Vlade, koju vodi Henry Kissinger.”

Maksim je do ranog jutra 12. septembra 1991., slušao fantazije o knjeginji Darinki i prokletstvu muških potomaka Nikole Petrovića Njegoša, ali i djeci i unucima njegovih kćeri udanih na dvorove Karađorđevića, Romanova i Savoja. Istina, pred zoru je načas zadrijemao, i prekinuo telefonsku vezu. No, odmah se prenuo i nestrpljivo čekao da ga Miro ponovo pozove, jer u stanju ovako intezivne euforije je nepredvidljiv. Ukoliko ga ne zagovori nečim dok mu ne prođe furija mogao bi se oštrkati iz svog apartmana, i nasumice lutati, sve dok ne nabasa na neko okupljalište kurvi i lopova. Onda bi se pritajio, izdalje obigravao oko njih, prežao ih, sačekao u mraku neku nesimpatičnu njušku i, bez upozorenja, napao željeznom šipkom ili mu nož-skakavac zario u slezinu.

Telefon je ponovo zvonio nakon minut-dva, i Miro se javio: nastavio je tupiti o tome da se Jugoslavija ne može do kraja raspasti, to znaju Milošević i Tuđman, i zato igraju toplo-hladno. „Rusi i Amerikanci vode igru. Čim se oni dogovore oko Bosne i Hercegovine smijeniće ih obojicu i novi predsjednik je Janez Drnovšek. Njega će postavila Svjetska masonska vlada, koji je kreirala i verajsku Evropu. Iz emigracije će doći Zapadni ljudi, koje decenijama pripremaju CIA i MI6: brodovlasnik Vane Ivanović, sin vajara Meštovića, starog masona, intimusa kralja Aleksandra i Adil beg Zulfikarpašić, multimilioner, trgovac oružjem, bivši oficir Ozne. Sad poslije pada komunizma Jugoslavija ima još veći značaj. Zato neka te ne brinu sukobi oko ‘srpskih autonomnih oblasti’ u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Slavoniji i Kninskoj krajini i Baniji, pa ni lokalna ubistva i protjerivanja nesrpskog stanovništva. To su fingirani sukobi, koje Rusi i Amerikanci zajedno kontrolišu. Jeljcin je američki čovjek, preko njega su srušili komunizam i Sovjetski Savez. Oni će, u dogovoru s Veljkom Kadijevićem, federalnim ministrom vojnim, u jednom trenutku zavrnuti ruke Miloševiću i Franju Tuđmanu, i konfinirati ih na Lastovo, koje će čuvati jedan odred američkih i engleskih specijalaca”.

2.

Mira je glas o o napadu JNA i crnogorskih dobrovoljaca na Konavle i Dubrovnik zatekao na Stradi del sole. Vozio je pored Venecije, i vanredna vijest na lokalnoj radio stanici o napadu na Ragusu, prekinula je emitovanje pjesama Tota Cotugna. Čim je stigao u Milano, i parkirao se ispred apartmana u Via Dante, pored McDonaldsova restorana, u kojemu je zbog velike gužve bio manje vidljiv muriji i jugovićkim krimosima, brže-bolje je uletio u dnevni boravak i uključio televizor. Narednih sedam dana nikome se nije javljao: opčinjeno je pratio, svaki sat vremena, vanredne vijesti na RAI Uno o napadu JNA na Zaru i Ragusu.

Miro je sumnjičavo na ekranu zagledao neobrijane vojnike u sivomaslinastim uniformama: nijesu ličili na Crnogorce, a i nije se mogao još opasuljiti, hoće li se vojska usuditi napasti Grad, koji je upisan u Uneskovu kulturnu baštinu. Ljetos se nije osvrtao na glasine da je u Konavle stigao odred Kurda, koji se spremaju na napadnu Boku Kotorsku, jer je odavno ukapirao: narod je glup, što je propaganda gluplja to je efikasnija[3].

Kad je Miro čuo radijsku vijest o napadu JNA i crnogorskih rezervista pomislio je kako je to opet fingiranje, pred neku prelomnu odluku velikih sila. Jer javno mnjenje u Zapadnim demokratijama djeluje mlako na vojne diktature, koncetracione logore, recimo u Peronovoj Argentini ili Pinochetovom Čileu, masovna stradanja anonimnih vojnika i civila, koje su za njih bezlično topovsko meso istorije – pogotovo u zemljama koja nemaju tradiciju parlamentarne demokratije i ljudskih prava – ali preosjetljivo je na vijesti o uništenju artefakata, arhitektonskih remek-djela, univerzalne kulturne baštine. Uostalom, Dubrovnik je poznatiji od Hrvatske: lani ga je u Milanu, na talijanskom sa američkim akcentom, pitao David, srednjovječni Teksašanin iz Houstona, je li Dubrovnik u Jugoslaviji ili Italiji.

Dok je gledao rezerviste na dubrovačkom ratištu sa snimaka, koje je RAI, preuzela iz razmjene s TV Titograd, sjetio se hotela Ekscelsior i Gradske kavane. Grad, kako su Konavljani i Novljani zvali Dubrovnik, osobio je više od drugih dalmatinskih gradova, kroz koje samo žurno prolazio na proputovanju prema Trstu ili Beču. Jer Mirovi putevi prema svijetu, kao i većine Crnogoraca, išli su na drugu stranu, preko Beograda. Za većinu mladih Montenegrina Beograd je bio glavna refernca uspjeha u životu. Jedan od tih promoćurnih ambicioznih gorštaka bioje Miško Pop, Ivangrađanin, trener Radničkog iz Beograda, koji je Mira zapazio na prvijenstvu Crne Gore u boksu, i ponudio mu sportsku stipendiju. Visokom treneru koji je više ličio na profesora književnosti nego na učitelja plemenite vještine dopao se malesni Cetinjanin s dječjim šakama i srcem lava. I Mira je osvojio mirni autoritetet koji je bio Pop izgradio kod takmičara, sudija i funkcionera bokserskog saveza. Pop je Miru obezbijedio jednokrevetnu sobu u studentskom domu na Košutnjaku, uz samo jedan uslov, da upiše neku visoku školu. Miro je u oktobru dobio indeks fakulteta istorije umjetnosti. U jednoj fazi adolescencije, u prvom razredu gimnazije, sanjao je da bude kustos u nacionalnoj galeriji. Upis na fakultet ga je dvostruko obradovao: program studija istorije umjetnosti, jer ima gotovo duplo manje ispitnih predmeta nego na ostalim studijama na Filozofskom fakultetu.

No Mira ni u stdentskom domu nije mirilo mjesto: nervirala ga je studentska galama i opuštenost, a nije volio ni veliku šumu u blizini studentskog doma, pa je iznajmio garsonjeru na Kalenić pijaci, koji je bio blizu sale Bokserskog kluba Radnički. Na Vračaru i Zvezdari bio je kao riba u vodi: istovremeno vidljiv i anoniman, mogao je istovremeno pokazivati različita lica, brižljivog studenta, sportiste, nemilosrdnog huligana, samo zamakne li u drugi kvart, čak u drugu ulicu. Ubrzo se u krugu dvojke, pročulo o “malom Crnogorcu”, koji je lud kao puška, od kojega su se klonili legende beogradskog asfalta. Puštena je buva da je i Giška Božović[4] upozorio mlade lavove: “Pustite maloga, on je lud”. Širila se fama o “malom ludaku”, ali oni koji bi nabasali na njega, licem u lice, nijesu bili sigurni da je to doista taj zakrabuljeni lik o kojemu su ispod glasa pričali u Posljednjoj šansi, Kasinu i kafani hotela Moskva.

Miro je zazirao od izvikanih lokala na Terazijama[5], ali jednom-dvaput mjesečno htio je provjeriti reputaciju među žestokim momcima, u crnoogrskoj Casablanci[6] kafani hotela Moskve. Jer svi Montenegrini koji su htjeli biti važni izvan Dedinja, Savjeta federacije, zgrade Centralnog komiteta na Ušću, pojavili bi se u kafani hotela, sagrađenog 1908. u stilu ruske secesije.

Glasovi iz hotela Moskve širili su se na sve četiri strane svijeta od Terazija: zato je Miro treći dan nakon pravoslavnog Božića 1983., na putu iz Beča za Crnu Goru izabrao nešto duži put. Bio je planirao sjutradan popiti jutarnju kafu na Terazijama, s Pedom i Čarlijem, starim frendovima iz bokserske sale na Crvenom krstu, kako bi im se pohvalio svojom trinko novom Lanciom Delta HF Integrale, koju je kod njega uremio Alen, Sandžaklija iz Sjenice, za dvjesta hiljada šilinga, pošto je bio tapiran na barbutu. Miro bi brzo izgustirao svako auto, ikao patike ili kožnu jaknu: svoju makinu čenčao bi se za druga kola, koja su upola manje vrijedna, prodavao ih ili jednostavno poklanjao. S druge strane, zabavljalo ga je da se iznenada pojavi s novim modelom, o kojemu su maštali lokalni gilipteri, jer je znao da će narednih mjeseci biti tema među šanerima, džeparošima, igračima barbuta i blackjacka.

Prvobitni plan da krene iz Beča iza ponoći i da se na Gradski trg, ispred Gradske kafane, parkira u vrijeme ručka remetio mu je snijeg, koji ga je pratio cijelim putem do Zagreba. Kad je prešao jugoslovensku granicu kod Šentilja morao je toliko usporiti, da je poslije osam sati – u vrijeme kad je bio planirao da se parkira ispod hotela Moskve – tek se uključivao na autoput koji vodi prema Sisku i Karlovcu, pa je umjesto prema Beogradu okrenuo ka Jadranskom moru. Kako se primicao moru sve više je osjećao da su mu udovi usporili i kapci otežali. U potonja četiri čela, dva dana i dvije noći, spavao je samo četiri sata: i to juče između šest i deset sati izjutra. Kako se spuštao vijugavom cestom od Knina prema Sinju, snijeg je bio sve rjeđi, i kad se more ukazalo učinilo mu se da može iz cuga voziti do Cetinja. Ali, nakon sat vremena ponovo su mu se oči sklapale: mozak mu je tonuo u duboki perjani kušin, pa je na autobuskoj stanici u Makarskoj naručio duplu kafu. Premišljao se da u Makarskoj uzme neki pansion, a onda se sjetio da je Tuli Marićeviću, svom daljnjem rođaku, koji je u dubrovačkom Ekscelsioru, u noćnom baru i restoranu svirao na klaviru, odavno obećao da će mu se javiti prvi put kad prođe kroz Dubrovnik.

Obmanuo ga je više puta posljednjih godina, jer otkad su ga vile donosile u Italiju feribotom iz Barija i Ankone doplovio bi do luke Gruž[7], a onda jednosmjernom cestom, uz zidine Grada, pored hotela Ekselsior i Argentina, pojurio bi prema Boki Kotorskoj. Posljednji put kad je prolazio autom iznad bedema Grada kanio se javiti pijanisti, prvo se zaustaviti na parkingu pored ulaza u Grad, na vratima od Pila, i popiti kafu u Gradskoj kavani, ili skrenuti prema parkingu čuvenog hotela Ekscelsior, o kojemu su mu toliko probijali uši. Ali, odustao jer feribot u Dubrovnik stiže ujutro prije sedam sati, a Tulina mladalačka navika koju nikad nije mijenjap je da, ljeti i zimi, ne ustaje iz kreveta prije tri ure popodne.

I Tula je bio “pobrkan“na jedan simpatičan način: ponekad i smiješan, iako je dozlaboga dosadan zbog svoje preopširnosti, sporog govorenja, naglašavanja riječi i pažljivog fiksiranja sagovornika da osmotri kakav su utisak ostavile njegove riječi. Izvjesne priče, s istim redom rečenica, i samih riječi u rečenici, pijanista je djetinjasto ponavljao, kolikogod puta se s Mirom i Maksimom[8] srio na Dvorskom trgu. Uvijek bi im pripomenuo da je njegov otac, kuvar na dvoru kralja Nikole, bio specijalista za francusku i napuljsku kuhinju, i da je talijanski kralj, Gospodarev zet – “mali Emanuile”, tako ga je posprdno zvala dvorska posluga – jednom rekao, i to u prisustvu svoga tasta, da on nema takvoga kuvara u svojim rezidencijama u Torinu i Pijemontu. Takođe im je pijanista, svaki put, naštuknuo i to da je njegova majka Zorka – koja je dobila ime po princezi Zorki, udanoj za Petra Karađorđevića – takođe rodom od Nikovića, i da je na drugi pás svojta Stane Mirkove, kraljeve majke, a na treći pás od nesrećne princeze za koju se pričalo da je muž gurnuo niz stepenice sandrugu, i da je od posljedica pada preminula.

No, omaleni dežmenkasti šezdesetogodišnjak sa prsima grenadira i velikim, buljavim očima, koje su podsjećale na oči mrtve ribe, bio je samozatajan u vezi svojih stvarnih talenata, glasovnih mogućnosti i ljubavničkog talenta. Na taj način je podsticao legendu o svom studijskom boravku kod Maria del Monaca, o tome da je slavni talijanski tenor kazao da Tulin najviši glas u modalnom registru baritonalne boje tako rijedak, da mu ne gine velika karijera. Istina, cetinjski nihilisti, čiji su preci i Njegošu našli manu – da ima “tanke gnjatove” – Tulinu epizodu u školi najslavnijeg svjetskog tenora prepričavali su kao vic. Za razliku od njih, Mišel Bratičević, producent, čiji je stric vlasnik hotela Pariz, bio ugostio Bernarda Shawa, vjerovao je da bi Tula ostvario lijepu karijeru operskog pjevača da svaki čas nije prao ruke. Zbog fobije čistih ruka, izbjegavao je i velike muzičke forme, festivale, muzičke zborove, operne predstave, i nakon rukovanja panično je tražio kupatilo, ili barem česmu s tekućom vodom. Zato je nesuđeni operski pjevač, pozorišne scene i velike koncertne dvorane zamijenio barskim i restoranskim salama, u kojima je imao svoj sto.

Maksim je, za razliku od Mira, obožavao Tulu, bez ostatka, i u drugoj polovini januara rezervisao je boravak u Ekscelsioru. Tulina ekscentričnost mu je godila: bila je mekša, profinjenija u odnosu na njegove pobrkotine, i drugih cetinjskih redikula i boema, čiji se cijeli život sabio u dvije ulice i na dva gradska trga. Šalio se s Tulinim fobijama, kako bi prikrio svoje – kao što se Miro podmuklo rugao njegovim motama – a još više bi ga razgalio diskretni, ali nemilosrdni instinkt pijaniste kad su u pitanju pristale srednjovječne gospođe. Njegove žablje oči imale su orlovsku oštrinu: nepogrješivo bi ih locirao, i u prigušenom svijetlu na dnu sale. Maksim mu je šaljivo rekao da prosto parališe ucvijeljene raspuštenice, udovice, dame, koje su došle u ovaj tihi gospodstveni hotel da liječe svoje ljubavne brodolome, kao zmija žabu. Tula se nije femkao, pravio da mu je neprijatno što se Maksim šalio s njegovim diskretnim žigolskim afinitetima: jednom mu se povjerio da su gospođe, u krizi srednjih godina, posebno sentimentalne na priče o majci. Imao je jednu šabloniziranu dirljivu priču o obostranoj ljubavi majke i najmlađeg sina, kojega je bila osobila od sve druge djece, pa mu je dala nadimak Tula.

Maksima je još više od smiješnog rođaka privlačio sâm hotel: hibrid socijalističke čistote, diskretnog glamura i dekadencije, u kojemu su odsijedali penzionisani partizanski prvoborci i narodni heroji s rafiniranijim sklonostima, umjetnici, ostaci poražene buržoazije, srednjovječne profesorke književnosti i kunsthistoričarke, egzibicionisti i olinjali dendiji, ali i krunisane glave i svjetske glumačke zvijezde. Njemu je, ipak, više od liste slavnih gostiju Ekscelsiora, Rogera Morea, Sofije Loren, Marcella Mastroianinnia, kraljice Elizabete, prijala ležerna intimnost samog hotela, kojemu je posebni šmek davao Rafo Rodin, dugogodišnji direktor, alfa i omega Ekselsiora. Šarmantni gospar Rodin je sa svim gostima, stalnim i prolaznim, imao jednako familijarni odnos. Na taj način direktor hotela je u Ekscelsioru stvorio atmosferu nalik malim porodičnim hotelima u Toskani i na Azurnoj obali. Rasni ugostitelj je i talentovan psiholog koji prepoznaje navike, pa i nastranosti svojih gostiju. Tako je i gospar Rodin pokazivao beskrajno strpljenje da izađe u susret i mušičavom pijanisti, koji je svako malo mijenjao sobe: zbog buke, propuha, manjka dnevnog svijetla, pogleda na more, i uz to se žalio na konobare, kuhinju, spoljne momke na hotelskom parkingu.

Mira je, pak, više je impresionirao ambijent u kojemu je sagrađen Ekselsior nego sâm enterijer hotela,koji je za njegov ukus previse sveden, nekako sterilan. Rekao je recepcioneru da večeras obavijesti pijanistu Nikolu Marićevića da je u hotel stigao njegov rođak Miroslav Niković, i on će mu se javiti ukoliko ne bude odveć umoran. Miro je nakon doručka, po starom običaju krenuo da osmotri novi teren: muvao se oko recepcije, spustio do noćnog bara i zatvorenog bazena, s kojega je izašao na plažu. Hotelska plaža bila je pusta: puvao je maestral, i mislio je da mu društvo čine samo galebovi koji se igraju u pijesku, kad iz morske vode izađe žena srednjih godina, čija je koža od cjelogodišnjeg, ljetnjeg i zimskog sunca, imala bronzanu boju. Žena ga je pozdravila, kao da se oduvijek znaju, a galebovi s dugim i uskim krilima i žutim kukastim kljunom, trčali su po plaži, u korak sa snažnom vitkom plivačicom. Tek kad su primijetili neznanca snažno su zamahnuli krilima i odletjeli na obližnji školj.

Miro je duboko, kroz nos, udisao jutarnji morski zrak pun joda: s izvjesnom grižom savjesti prisjećao se proteklih noći koje je provodio u zadimljenim rupčagama jugovićkih gasterbajtera, s cinkarošima, raznim muljatorima, lopovima i kurvama, naklaćenih na drvene šankove. Približio se plićaku, s plaže dohvatio sivi obli kamenčić i bacio ga ispod ruke, koji je samo jednom odskočio i potonuo u vodu. Uzeo je drugi, pa treći kamen, dok je svikao ruku, našao položaj za izbačaj: kad je konačno po glatkoj površini vode mali oblutak počeo skakutati kao žabac, prije nego bi zaronio pod pravim uglom. Miro se toliko bio zanio da je osjetio da su mu sitne kapi kiše ovlažile unutrašnji dio kragne od košulje tek pošto se vratio u foaje pored recepcije i naručio kafu.

Čim je sio na bijelu polufotelju, ispred koje je okrugli sto, i prije nego što se konobar vratio s tacnom njegovo paranoično oko opazilo je dvije murijaške njuške u civilnim odijelima: jedan je sjedio na fotelji nedaleko od njega a drugi je uz šank hotelskog bara ispijao espreso. U trenu ga je uhvatila zduva: pomislio je da njega prate, možda još od Šentilja, po dojavi talijanske specijalne policije Squarda mobile jugoslovenskom Interpolu. Jer, prije sedam dana, uhapšen je Trojke, velteraš Radničkog s Crvenog krsta, zbog pljačke i razbojništva čuvene milanske zlatare Ti sento. I Miro je, čim je čuo da su Trojkea sputali u toku noći zapalio iz Milana: preko Švajcarske, da zavara trag krenuo je za Salzburg, a ondane ustaljajući se preodužio za Minhen. Uzeo je gajbu od Bora Psa, bokserskog menadžera, na spratu iznad njegovog kazina. Nijednom nije ušao u kockarnicu punu cinkaroša Udbe i BND: uzeo je cijela dva dana busiju u kafani preko puta parkinga od kazina, povremeno ustajući da okrene ruku na poker aparatu koji je bio pored šanka. Kad je vidio da je sve čisto – niko mu nije bio na tragu – sio je u auto koje je bio parkirao desetak kilometara od kazina, u pregrađe Gräfelfing, i krenuo prema Vienni.

No, Miro je brzo provalio da oba policajca u Ekscelsioru, svako malo  pogleduju prema ulaznim vratima hotela.

“Očekuju neku veliku zvjerku ili su prethodnica štićene osobe”, pomislio je.

Prezrivo je razvukao usne: ukorio je sâm sebe što je još jednom reagovao na prvu loptu. I pored toga što je znao da kriminalne policije u socijalizmu, za razliku od njihovih kolega na Zapadu, ne žure, ne prave spektakularna hapšenja. Oni sačekaju male i velike kriminalce, razbojnike i pljačkaše da sami, prije ili kasnije ulete u mrežu plavih anđela. Nemoguće se baviti mutnim poslovima i ostati neotkriven u komunističkoj zemlji, ukoliko nijesi duh, vuk samotnjak, koji živi dvostruki ili trostruki život, i ne ostavlja najmanji trag. Jer, kičma režima nije Partija, komiteti, izvršni sekretari, marksistički centri, nego doušnička mreža Udbe i KOS-a, pa su besprizornike vrijebali doušnici sa svih strana: od njihove najbliže rodbine, drugova u školi i na poslu, do žbira provokatora, u sportskim klubovima, na autobuskim stanicama, u kafeima i restoranima, na vjerskim manifestacijama. Špijuni su kapilarno rašireni u svim slojevima društva, od kriminalnog miljea do članova Partije, Udbe, sindikata, radničkih savjeta, Socijalističkog saveza radnog naroda, teritorijalne odbrane i društvene samozaštite. Uz to, kafanska posluga, portiri, kondukteri u vozovima, lovočuvari, podsjećaju i one koji su samo nešto grešno pomislili da ne mogu ostati neotkriveni, izmaknuti pravednom gnjevu radnog čovjeka i građanina. Jer, sljedbenici proletkulta moraju pokazivati lojalnost i budnost, i kad na vidiku nema stvarnih neprijatelja, društvenih štetočina i parazita, pa su se međusobno cinkarili, izmišljali razna nepočinstva ili konstruisali poluistine.

Zato je kriminal u socijalističkim zemljama bio sveden na sitne prevare, krađe, kocku i prostituciju u lučkim gradovima, koji su bili pod kontrolom svevidećeg i svemoćnog oka Udbe. Ne samo lokalnih šišnjara nego glasovitih kriminalaca koji su u inostranstvu pljačkali banke, juvelirnice, pravili velike prevare u kockarnicama, i da bi produžili putne isprave, i na miru u Jugoslaviji trošili lovu, često su sami nudili usluge agentima Udbe, koji su se bavili antijugoslovenskom neprijateljskom emigracijom. Kriminalci su bili dragocjeniji saradnici komunističkih obavještajnih službi od poslovnih ljudi i intelektualca, čija su kretanja i kontakti bili jednosmjerni, ograničeni na uže krugove esnafske krugove. Pokretljivost krimosa, njihova sposobnost da prave lovu, lukavost, bezobzirnost i znatiželja, činila ih je pogodnim da se ubace među boeme, profesionalne falsifikatore novca i putnih isprava, korumpirane političare nižeg i srednjeg statusa, doušnike MI6, CIA-e, BND-a, kafedžija, starih beznadnih emigranata koji su upropastili sve čega su se dohvatili, ali i onih naizgled blistavih likova, sa skupim sportskim autima, gracioznim ženama, opsjednutih glamurom, novcem, slavom i moći. U tom šarenilu bilo je lažnih i stvarnih neprijatelja Titova režima, koji su imali imidž desničara, “anarholiberala”, infombirovaca, kriptočetnika i ustaškog podmlatka.

Istina, većina doušnika u komunizmu bili su mirni porodični ljudi, bez veza među delikventima i disidentima, od kojih operativci Udbe i krimi policije nijesu imali mnogo koristi. Oni su uglavnom dojavljivali bizarne, naizgled nevažne stvari: tračeve o članovima gradskog i republičkog komiteta Partije, kritike o planovima privrednog razvoja, postavljanju nesposobnih direktora u lokalnim firmama, ali i o bračnim nevjerstvima, seksualniim nastranostima, tajnom slavljenju krsne slave i Badnje večeri, rasipanju novcem, nepriličnom luksuzu, firmiranoj garderobi, skupom nakitu, bijesnim autima. Agenti Udbe i KOS-a su, ipak, revnosno u personalnim dosijeima, pothranjivali ovakve marginalije, podsticali i dalje svoje saradnike da ih opskrbljuju raznim besposlicama koje nijesu imale nikakav konkretan značaj za očuvanje komunističkog poretka, osim stvaranje psihološke tenzije, koja članove Partije i lojalne nepartijce držeu atmosferui stalnog straha i zavisnosti.

Nakon pada Aleksandra Rankovića i omogućavanja Jugoslovenima da putuju i rade u zemljama Zapadne Evrope, rad Udbe i drugih tajnih službi bio je rafiniraniji i selektivniji. Nijesu pošto-poto tražili saradnju, ucjenjivali, nudili usluge bezbjednosno interesantnim licima. Ukoliko su procijenili da nije podoban – da bi mogao kompromitovati saradnju – ili ima predrasude prema doušnicima, pokušali su preko prijateljskih odnosa i sitnih usluga opservirati i držati ga pod kontrolom.

Miro je bio među onima koje je Udba prekrižila crvenim flomasterom, jer je “emotivno nestabilan, nepredvidljiv, i u svakom pogledu nepouzdan”. Šef cetinjske Udbe Đolević, koji je proučio je psihološki profil Miroslava Nikovića, poslije dojave Udbinog rezidenta iz Milana da ga je nekoliko puta vidio u društvu simpatizera talijanskih anarhista i sa sinom jednog ustaškog emigranta – još iz doba Musolinija – vlasnika ilegalne štamparije za lažni novac i izradu krivotvorenih putnih isprava, stavio ga je pod posebnim mjerama nadzora, ali ga nije svrstao među neprijatelje režima. Ipak se mladi udbaš, kojemu su predviđali karijeru u Beogradu, pošto je još jednom pažljivo pregledao Mirov dosije, u osnovi se složio s ocjenom starog inspektora Crvenka da je mladi Niković nepogodan za saradnju sa Službom, zbog emocionalne nezrelosti, nepredvidljivosti i patološke mržnje prema organima javnog reda i mira. Takođe je prihvatio inspektorovu preporuku da je s “malim Nikovićem“moguće manipulisati zbog njegove bolesne sujete i sumnjičavosti. Treba mu složiti intrige, koje on ne može ili neželi provjeravati, i sukobiti ga s “proustaškim i pročetničkim elementima” u Beču I Frankfurtu, te vlasnicima restorana bliskim s kriminalnim miljeom.

Miro se ponekad, u trenucima dosade ili rastrojstva, kladio sâm sobom da li je neki masni, zapušeni tip u bifeu željezničke stanice u Frankfurtu murijaš u civilu, i onda bi ga narednih par sati slijedio, sve dok se ne uvjeri, je li neki bezveznjak ili kamuflirani policajac. Vremenom se toliko izvještio u praćenju – dok ga paranoja nije potpuno obuzela – da je nepogrješivo mogao provaliti prikrivenog murijaša, u masi od desetak ljudi. Obično su bili obuveni u lakim patikama, pogled im je naoko bio rasut, ali u momentu se odaju tako što suženim kapcima fiksiraju određenu osobu.

Miro ne bi fulao policajce u Ekscelsioru i da je imao manje iskustva, jer oni se nijesu trudili sakriti, i prije nego što se na ulaznim vratima ispred recepcije pojavio krupni stariji čovjek s beogradskom Politikom u spoljnjem džepu mantila. Čovjek sa šeširom, dugog klinastog lica koje se vremenom zaoblilo, prošao je pored njih i sio iza recepcije, blizu šanka hotelskog bifea. Miro je još primjetio da su se, u trenutku kad je čovjek u bijelom mantilu stavio šešir na čiviluk, konobar i barmen nesvjesno ukočili. Konobar je još dok je gost izvlačio novinu velikog formata iz džepa krenuo prema njegovom stolu krutog koraka sa zaleđenim osmijehom. Onda se Miru pažnja usredsredila na čovjeka s Politikom, koji se bio zadubio u novine, i s vremena na vrijeme srknuo kafu, ne obazirući se oko sebe, kao da je sâm u prostoriji. Miru se učinilo da je njegova usredsređenost na novine fingirana, i da se ne osvrće oko sebe jer zna da pomno motre svaki njegov pokret. Utoliko je stigao Tula, naklonio se s bezbjedne daljine, za svaki slučaj, ukoliko bi Miru palo na pamet da mu pruži ruku.

“Ko bi rekao da si ti na nogama u podne. Vidi se da Dubrovnik pozitivno utiče na tebe.”

„Ne možeš da ne podbadaš. Nijesam mogao spavati, jer u susjednoj sobi je neki Bosanac, i našte srca, krenuo je telefonirati. Viče iz svega mozga. Moram reći gosparu Rafu da me premjesti u drugu sobu, ukoliko taj tip prekonači još jednu noć.”

“Stvarno nema smisla. Jesi li ga upozorio?”

“Nijesam. To je neka mrcina. Mogao bi me u zube ponijet. No, otkud ti ovdje? Mislio sam da me namjerno eskiviraš”.

”Imao si uvijek predrasude kad sam ja u pitanju”, smješkao se Miro.

Tula je naručio čaj i odmah se raspištoljio: zanimalo ga je otkud se sad trefio u Dubrovnik, je li odustao od studija – pijanista je zaboravio da mu je Miro prilikom posljednjeg susreta rekao da mu je još samo ostala Metodika nastave istorije umjetnosti, i diplomski rad, koje vuče već deset godina – koliko dana ostaje u hotelu?

“Juče sam krenuo iz Minhena. Bio sam planirao da danas ručajamo zajedno, ali lijep je dan, i otići ću do Starog grada. Predlažem da sjutra, prije odlaska za Cetinje, zajedno ručamo u hotelskom restoranu”.

Još mu je rekao – da mu zadovolji znatiželju – da planira diplomirati u toku kalendarske godine, jer Mladen Lompar, direktor nacionalne galerije, za njega čuva mjesto kustosa.

Tula je zaustio još nešto kazati, ali Miro je nestrpljivo mahnuo rukom.

“Ko je onaj čovjek”, glavom je pokazao na tipa s Politikom, kojemu je Tula bio okrenut leđima.

“To je Aleksandar Ranković”, rekao je Tula ne okrećući glavu, jedva čujno, iako nikoga nije bilo oko njih, na pet-šest metara.

Miro je pomislio da Tula fantazira, dok nije zapazio strah u njegovim očima. Da ga je neko juče pitao o Aleksandru Rankoviću[9], rekao bi mu da je umro prije Tita. Ali i da je znao da je živ ne bi mu bilo na kraj pameti da nekadašnji drugi čovjek Jugoslavije, strah i trepet, ne samo neprijatelja socijalizma nego i partijsko-policijske elite, svoje izgnaničke dane provodi u Dubrovniku, da ih prekraćuje svakodnevnom šetnjom od svoje vile na Lapadu do hotela Ekscelsior. Tula mu je još tišim, jedva čujnim glasom pripomenuo da bivši potpredsjednik Jugoslavije u hotel stiže uvijek u isto vrijeme, bez obzira na vremenske prilike[10].

Ukazanje Rankovića i njegove pratnje Mira je podstaknuo da što prije krene prema Gradskoj kavani, isti čas pošto je Tula otišao u restoran na kasni doručak. Ustao je lagano i krenuo prema izlazu hotela, pogledavši ispod oka udbaše koji su gledali neodređeno prema šanku bara i velikom zastakljenom zidu ispred kojeg je sjedio bivši šef svih jugoslovenskih agenata. Spuštajući se prema zidinama Grada na trenutak je pomislio da bi bilo dobro – kad u hotelu ne bi bilo Tule – ostati neko vrijeme u Dubrovniku, jer će ga na Cetinju dočekati magla, kiša i snijeg. Opet, osjećao je nostalgiju prema tom jedinstvenom sivilu krša i neba: kad ti se čini da samoštonije nebo palo na zemlju. Prošao je gradska vrata i pogledom potražio Gradsku kavanu, Bio je znatiželjan, jer Maksim je tvrdio da je espresso na Stradunu bolji nego u baru milanskog Ostella Bello.

Na terasi Gradske kavane, za dva stola sjede srednjovječni parovi i glasno ćakulaju, o protekloj turističkoj sezoni i subotnjem maskenbalu u cavtatskoj Croatiji, na kojemu će pjevati Tereza Kesovija. Slušajući na pola uha milozvučni isprazni govor gospaara Miro je pomislio kako u gradovima-muzejima, Dubrovniku, Firenci, Veneciji, savremeni stanovnici i nemaju o čemu drugo misliti osim o gostima, novcu i provodu. Srčući kafu pogledivao je prema Stradunu, a onda je na stolici za susjednim stolom opazio turistički vodič Dubrovnika. Mislio je prelistati malu duguljastu knjižicu, gledajući kolor fotografije, ali zaustavio se već na prvoj stranici: prvobitno ime Straduna popločanog uglačanim kamenim pločnikom sa dvije fontane i dva zvonika na početku i kraju bilo Placa, koje potiče od latinskog platea.

Pomislio je da je pjaca – na talijanskom jeziku gradski trg – možda nastala od platea, i da je u ovom slučaju ulica postala sinonim za trg. Jer na slovenskoj strani Jadrana pjaca ima isto značenja kao u Rimu, iako je taj naziv vremenom iščezao iz oficijelnog nazivlja, kao refleks odbrane od stoljetne talijanizacije. No, lokalne tradicije su žilave i dugotrajne, pa Splićani i danas Narodni trg, koji je nastao urbanističkim širenjem zapadno od Željeznih vrata Dioklecianove palace, u gradskom slengu zovu Pjaca. Po toj analogiji cetinjski Dvorski trg je trebao dobiti ime Pjaca, a ne cijeli prostor od Balšića pazara do bivšeg hotela Lokanda, na kojemu su tri trga. No, uticaj latiniteta na Cetinju nije imao milenijumski urbani kontinuitet, poput gradova u Boki Kotorskoj i Dalmaciji. Ivan Crnojevićje krajem 15. vijeka, sagradio dvorac pod uticajem renesanse, a Njegoš tri i po vijeka kasnije, od kamenja srušenog zdanja sagradio svoju rezidenciju sa stražarskim kulama koja je ličila na tvrđavu odmetnutog levantinskog princa. Njegoš je obožavao Italiju, i svoju rezidenciju bi sagradio u baroknom stilu, s polukružnim lukovima, arkadama, kupolama i kolonadama, da je u prvoj polovini 19. stoljeću, ostao znatniji trag Ivanbegovog pregalaštva u cetinjskom polju, osim manastir koji su okruživale potleušice pokrivene slamom lokalnih ratnika-pastira.

Jer, u prostorima koji su ostali podložni Veneciji i Beču, prirodne stihije i epidemije kuge i kolere, promjene okupatora, nijesu drastično promijenili životne navike, urbanu kulturu i estetska shvatanja. Mediteranski gradovi su rušeni i opustošeni, ali za razliku mnogih u zaleđu koji su nestali, opet su se obnavljali. Dubrovnik je poslije katastofalnog zemljotresa 1667. godine, dobio novi zamah, novu fizionomiju: umjesto kitnjatih renesanskih palata izgradio je jednobrazne spratne barokne zgrade, s prepoznatljivim vratima na koljeno, koje su bile manje raskošne ali su sugerisale bolji osjećaj za mjeru i zajedništvo.

Gotovo četiristogodina otkad je gospodar Ivan sazdao svoj dvor na Ćipuru i tačno dvjesta godina poslije katastrofalnog zemljotresa u Dubrovniku, na Cetinju se oko novosazidanog dvorca knjaza Nikole, preko puta Biljarde i zgrade Senata, po prostornom planu Šibenčanina Josipa Sladea, počinje stvarati urbano jezgro male planinske prijestonice. Ugled i politička važnost stanovnika prijestonice malog knjaževstva mjeriće se i prema fizičkoj blizini Dvoru. Za razliku od Dubrovnika, u kojemu je bilo više koncetičnih krugova moći – dubrovački kneževi su birani svakog mjeseca – na Cetinju je postojala samo jedna gravitaciona tačka, Dvor knjaza, kasnijeg kralja Nikole. Ali, taj period jetrajaojedva pola stoljeća: nakon detronizacije dinastije Petrović Njegoš, i pretvaranja Dvora u muzej, glavarske familije s Dvorskog trga razmiljele su se kao rakova djeca. Taman kad su se počeli privikavati na gradski, hedonistički i dekadentni stil življenja, ostali su bez svog patrona, ministarskih privilegija i monopolskih poslova, i od Gospodarevih miljenika postali su izopštenici, parije, ili konvertiti, koje su prezirali, nikolisti ili novi srbijanski režim kojemu su služili.

U balkanskim državnim i ideološkim prevratima mogućnost izbora je veoma sužena: političkim gubitnicima ostaje mogućnost da sačuvaju dostojanstvo, ili da makar djelimično zadrže društveni status i imetak. Štogod odaberu ostaje im barem iluzija da su ispravno postupili. Oni, često više instinktivno nego racionalno, napuštaju mjesto poraza: od ostataka Nikolinog instant-plemstva, Miro je pamtio dvije kćerke Vuka Vuletića, počasnog konzula Belgije i vlasnika Lokande. Prastare gospođice Vuletić, bivše dvorske dame, družbenice crnogorskih princeza, izgledom i stilom, ličile su na gospođe iz filmovima o viktorijanskom vremenu.

On je nakon očeve smrti ostao zadnja muška glava Nikovića. Dok je sjedio u bašti Gradske kafane osjećao se kao dinosaurus, koji ima ne samo svoje nego i godine svih svojih predaka, bez obzira gleda li u sjevernu listru Dvora, u pročelje kuće Nikovića ili na nekadašnje Belgijsko poslanstvo. Najprijatnije na Dvorskom trgu osjećao se u bašti kafea Napoli – bivšoj kući vojvode Novice Cerovića – zbog vlasnika Bogdana Manfreda, po ocu Talijana, garibaldinca, koji je Miru s cedea puštao Italia ti amo, Placida Dominga. Iz Napolija je dobar pregled glavne ulice, koja mu je služila samo kao koridor do bistoa Ajhman na Balšića pazaru. Njegoševu ulicu nije volio zbog korza, i toliko dokonih zaludnjaka koji su godinama ponavljali svoje besmislene rituale, stoje na istim mjestima odmjeravajući jedni druge, pozdravljajući se po navici, bez ideje da nešto promijene osim sezonske garderobe. Bistro Ajhman se nakon pada komunizma renovirao i proširio, i nakon toga je preimenovan u kafe-restoran Njujork. Miro je na Balšića Pazar odlazio s majkom Milosavom još kao klinac, i čim bi zašli među kamene tezge što su vonjale na ljudski znoj i konjsku balegu osjećao je da se ona oslobodila napetosti koju je imala u njihovoj kući punoj ordena, povelja, starih priznanica i tapija, rasparenih servisa od češkog kristala i ruiniranog stilskog namještaja. Majka je poznavala seljanke koje su prodavale krtolu, zelje, skorup i sir, i u razgovoru s njima, o rodnoj godini, skupom sjemenu, pasminama krava i ovaca, toliko se zanijela da je zaboravila na sina. I Miru je prijao pijačni kolorit, životniji i raznolikiji od onog sterilnog u kojemu se podizao. Sa znatiželjom upijao je žamor, široke prostodušne gestove, patetičnu lukavost i napetost u cjenkanju brkatih seljaka s okruglim crno-crvenim kapicama i nakupaca, vlasnika piljara, s velikim zlatnim prstenom pečatnjakom, prednjim zlatnim zubom i zalizanom kosom. Nijesu mu promakli ni nakupci, besposličari, grebatori, koji su se muvali oko tezgi, koji su praveći se važni kušali rakiju, sir i skorup. Na terasi ispred Ajhmana, na niskom betonskom zidu, sjedio je Gligor Bakoč, s bocom piva u ruci. Ispred dobroćudnog Gligora, poznatog i po Miluši Glogorovoj, najčuvenijoj cetinjskoj puttani u potonjem ratu, muvali su se Rako Dilinger i Cule Kirsanov, fingirajući igru s tri kutije šibica, neće li navući nekog znatiželjnog seljaka koji se krenuo počastiti se lozom kod Ajhmana, nakon što je prodao kastradinu i svinjske pršute.

Mira je nervirala majkina plahovitost i zbunjenost, kadgod bi se pojavilo neko – pa i najbezazlenije čeljade – na kućni prag Nikovića. Posebno je Milosava imala strah od zaove Stanislave, da će je ukoriti zbog toga što oblači jednobraznu korotnu robu, plete kosu u pletenici koje savija na starinski način, u vijenac, a i još nije naučila spremati gradska jela i kolače. Iz straha dašto ne pogriješi govorila je tiho, kao da se boji da će nekoga probuditi, a onda bi se zaboravila i viknula, kao da se doziva s nekog obera. Milosava je u gradskoj kući, bez dvorišta, obora, mačaka, pasa koji se muvaju po dvorištu i marve u oboru: onako niska, vretenastih mišića isprepletenih oko sitnih kostiju, izdržljivih i elastičnih poput opruge, bila kao u kavezu.

Niko je još nije video da sjedne u kući poput drugog insana, osim kad ruča ili večera: a i to je radila nabrzinu, kao da će joj neko oteti zalogaj iz usta. Miro je fizički povukao na majku, i na nju je okretan kao mačka. Prije nego što su ga injekcije otromile ni njega nije mirilo mjesto. Poput cirkuskog akrobate uskakao je u tipovane kuće i stanove biznismena, filmskih i muzičkih zvijezda, u vrijeme dok su vlasnici bili na putu ili na godišnjem odmoru. Vile i rezidencijalne stanove nasočili su mu, trgovci umjetninama, kockari,vlasnici divljih kazina, krupijei. Najkrupnija riba koja su mu tipovali bio je David Icke, izvršni direktor američke banke JP Mogan, u Frakfurtu. Bankar je po običaju u subotu veče, oko deset sati, stigao u Minhen, u kazino Bora Psa, u društvu mlađe brinete. Čim ga je snimio, Miro se primakao stolu za rulet, okrenuo dvije ruke na seriju vicini, i pošto je vidio da Amerikanac uzima žetone od sto dolara, povukao se od stola i šmugnuo kroz vrata kockarnice. Za dva nepuna sata svojim BMW Cabrio stigao je u Innesnstadt, uži centar Frankfurta, blizu Frankfurtske berze. Penthaus gospodina Ickea, u ulici Zeil na glavnoj gradskoj šetnici je na četvrom je spratu, i Miro se s dvorišne strane, uspeo uz gurlu za odvod kišnice na balkon, odrazio se s ograde balkona i vratolomnim skokom uskočio kroz otvoreni prozor od kupatila. Frankfurtska policija, poslije uviđaja nije bila načisto, je li stan izvana orobiljen ili je neko kopirao ključeve i jednostavno se ušetao. Jer, bankar je bio siguran da je ostavio zatvorena vrata balkona, a ulazak kroz mali prozor kupatila, koji je metar i po udaljen od ograde balkona, činio se nemogućom misijom. Miro je narednog dana, nakon što je na sigurno mjesto sklonio brilijante i dva sata Schaffhausen, iz kolekcije 1930. proizvedena u samo pedeset primjeraka, te jednu Rafaelovu fresku, koju je on nazvao Vatikanska Madona[11], sakriven među masom bezbrižnog svijeta na šetnici znatiželjno pogledivao prema balkonu penthausa američkog bankara. U tom času bio je još ispunjen osjećajem prezrive osvjetničke nadmoći, koja mu je još održala sinoćni nivo adrenalina. Toliko je bio opijen zbog smjelosti svog vratolomnog skoka da nije ni pomislio na milionski plijen. Uoči svake akcije bio je u nekoj vrsti ekstaze: povećavala mu se snaga i budnost, toliko da sinoć, dok se spremao za pogibeljni skok s balkona, nijednom nije pomislio da može promašiti prozor, okliznuti se i slomiti vrat.

Miro je svoje naslijeđene atletske predispozicije osvijestio tek oko polamature, nakon što je prvi put zajedno s majkom otišao na seosko imanje Nikovića, u podnožju Lovćena. Na školskim krosevima uvijek bio prvi, ali to je pripisivao genetici tekpošto je prispio na Gornič, u podnožju planine koju su Talijani zvali Monte Stella, na devetsto metara nadmorske visine. Majka je nakon muževe smrti veći dio dana provodila na ljetnjem imanju kapetana bajičkih, koje je tačno pet kilometara udaljeno od Dvorskog trga. Uveče bi pošto nahrani i sprati stoku u torinu dotrčala prečicom do Cetinja, i sinu spremila večeru, pospremila njegovu sobu, oprala rublje, i ostavila sjutrašnji ručak na šporetu u teći pokrivenoj poklopcem. Malo je bilo dana u godini da mu, direktno ili u aluzijama, ne pripomene kako bi bio red i obaveza potonje muške glave Nikovića, da jednom s njom obiđe starevinu svojih predaka.

Na vrhu obera ukazala se kamena kuća, ni kvadratna ni pravougaona. Građena je na padini: lijevo krilo počivalo je na poravnatoj podlozi, dok su temelji na drugoj polovini, desno od kućnih vrata, prokopani dva metra niže na strmini, sa vratima i oborom za stoku ograđenim kamenim zidom. Tako je pola kuće bila prizemljuša, a druga polovina je na dva boja. Kad su se na primakli kući na stotinak metara, ispred drvene ljese koja je zatvarala ulaz u obor, zalajao je veliki žutodlaki ovčarski pas, vezan dugačkim sindžirom. Majka je radosno viknula – radosnije nego što je ikada zovnula Miroslava – “Medo, Medo”, i pojurila prema kući. Miro je krenuo za njom, da je pretekne, ali se zaplitao preko kamenja, a Milosava kad je vidjela da je sin potčao još više je ubrzala, kao da ne dotiče zemlju. Ona nije htjela da ga posrami, već da ga nekako zagovori, izazove, da i on osjeti zov prirode. Istina, ponio je i mah, kao kad je upretrk zaskakala obadane krave.

Miro nikad više s majkom otišao na Gornič. Nije ga nagovorio ni Maksim koji je bio znatiželjan da vidi seosku ljetnju kuću majkinih predaka[12]. Jer, kad je potrčao za majkom počeo zapinjati za kamenje i granje, i shvatio je da mu je seoska priroda neprijateljska: isto onoliko koliko i Milosava užasavala asfalta i velikih gradskih kuća, iza čijih su je prozora sa teškim zavjesama motrila stroga bledunjava lica. Nije se majka više usudila da Mira ponovo zove sa sobom na Gornič, jer joj jeu povratku na Cetinje otvoreno pokazao prezir prema selu. Ona je zazirala od sina još dok ga je dojila, dok je bio manji od struca škuroga hljeba. Jer, gledajući onolike knjige i ordenje nesvjesno joj se usadilo strahopoštovanje prema toj makanji, iako je bio njena otkinuta glava. On je muško, jedinac, potomak Nikovića, glavara bajičkih, koji su se bili orodili s vladajućom kućom.

Miro se ipak, na Gorniču u trenutku iznenadio kad je vidio kako majka prisnije i razgovjetnije priča sa stokom nego što je to ikad činila sa svojim mužom i sinom. Ali, odmah se sjetio koliko su ta dva svijeta, u doba komunizma, za kratko vrijeme, postala tako strana i neprijateljska jedno drugome. Režim je, naglom industrijalizacijom i elektrifikacijom namjeravao izrisati vjekove pastirsko-ratničke kulture: služio se brutalnim i bizarnim metodama, kao što je “smetanje koza”[13]. Plan vlasti je uspio: novopečeni radnici su nakon nekoliko godina radnog staža dobili stanovie s kupatilima i WC šoljom. Ipak su neki od njih, koji su od djetinstva malu i veliku nuždu vršili na dvor i kupali se u duboku drvenu banju za pranje i otkuvavaje robe ili su se posipali vodom iz sića, kojim se poje goveda, u novim radničkim stanovima solili su svinjsko meso u kupatilu, u kadi za kupanje.

Mirovo prezrenje prema selu i seljačkoj zaostalosti podsvjesno je izviralo iz njegovog straha od zmija. Cijelo vrijeme na Gorniču, dok se opet nije dohvatio affalta, toliko je vitljio oko sebe, gledao gdje će ugaziti nogom, pa ga je Milosava u jednom trenutku podsmješljivo pogledala. No, bog sve vidi, i treće ljeto poslije Mirkove smrti – bile su ljetnje ferije nakon Mirove završene polumatura – jer Milosavu su zamrtvo donijeli u Danilovu bolnicu, naduvenu i modru od ujeda poskoka. Najpoznatiji cetinjski hirurg Ine Vujović, čija je doktorska teza bila zmijski otrovi, čim je video Milosavu rekao je da neće zoru dočekati, jer se otrov poskoka proširio do dišnih organa, i da je čudo kako je još živa, jer po prilici još juče joj je poskok, dugim i rašljastim jezikom, ubrizgao 30-50 miligrama otrova, jačeg i od nekih kobri.

2.

Već je rečeno da je Miro bio naslijedio stas i hitrinu Prosedoljke, ali i hajdučke gene majkinog pretka, S Dobre Vode Vuka[14], kojega je pratila narodna legenda da ga je u vrijeme četovanja, na odstojanju pratio bijeli vuk. Miro je za razliku od svog dalekog pretka bio gradski vuk, s jednakim instinktom, osjećajem ugroženosti i apetitom za kretanje i slobodom, kao i šumska zvijer.U džungli nebodera, na bulevarima Beograda, Beča, Minhena, Milana, iz kojih se poput krvotoka račvaju brojni prilazi, rampe, hausteri, osjećao kao da je tamo bio rođen, u nekom od prethodnih života. Instinktivno se kretao, izranjao je niotkud i isto tako nevidljivo nestajao u carstvu betona, afalta, željeza i stakla. Vidio je svaku sumnjivu njušku, kamuflirane ubice i murijaše, s tamnim sunčanim naočarima, fotoaparatima i u patikama: pamtio je svaki portun, toalet s prozorom na dvorišnu stranu, slijepu ulicu. Jednom su ga policajci u Beču satjerali u kafe restoran Palermo, koji se nalazi u trinaestom berzirku. Iako u Palermo nije bio ušao barem tri godine, zapamtio je da se iza šanka nalazi velika crna kanta za odlaganje smeća. Naočigled zaprepaštenih konobara uskočio je u kantu, i u položaju fetusa čučao i ćutao pola sata, sve dok policajci nijesu izašli iz kafea, krenuli na drugu stranu ulice i razmiljeli se po elitnom Hiertzingu.

Miro je novac trošio na skupe, firmirane trenerke, patike, kožne jakne, i onda je stvari poklanjao, iznebuha, bez rezona, sitnim lopovima, konobarima, noćnim portirima, kurvama, klošarima, koje su ostale bez mušterija. Uživao je u zbunjenosti klošara i nervoznih kurvi, dok bi im tutnuo u ruku deset hiljada šilinga. Pokušavao je biti i duhovit, i nekom sitnom varalici, koji se danima muva po Karntner Straße, ispovijedio bi se kako ga je juče srio u mimogredu, dok je žurio na kocku: da mu je bio taličan, pa je na barbutu dobio million šilinga. Ili, na Ponte Rossu snimiobi najstariju kurvu, koja je noć cijelu noć dreždala na štrafti bez mušterija, i sramežljivo joj saopštio da je od pokojne tetke dobio nasljedstvo, pravo bogastvo, ali da mu je ostalo još samo mjesec dana života, i želi joj pokloniti million lira.

Miru je novac zapravo bio kao djetetu igračka: volio ga je imati u džepovima, davao ga je i uzimao, tačnije otimao od onih koji mu nijesu bili simpatični ili je mislio da ga imaju više nego što im je potrebno. On sâm nije umio uživati u novcu i luksuzu. Ponekad je mijenjao firmirane trenerke i skupe kožne jakne sa preprodavcima turske garderobe, odsijedao u neuglednim apartmanima i putovao s gasterbajterima, Ciganima, sitnim švercerima i džeparošima, željeznicom u vagonima druge klase. Jedino je bio lud za sportskim autima, adrenalin mu je skakao na hiljadu dok je turirao, isprobavao krajnje mogućnosti tih aerodinamičkih zvijeri, ali brzo ih je izgustirao, i onda je vozio golfove ili putovao željeznicom.

Uživao je da reketira drukere, vlasnike divljih kazina, gazde restorana, švercere zlata, lažnog nakita, rumunskih ikona. Obigravao je oko njih, i tihim glasom od kojeg je podilazila jeza tražio pet somova ili pedeset hiljada maraka, zavisno od kalibra žrtve. Oni su mu, brže-bolje, zbog straha da se predomisli i traži veću svotu ili ih šikne metalnim bokserom, nožem, malim pendrekom ispod rebara, davali novac, skidali zlatne satove, lančiće cartiera, kao zalog dok ne donesu gotovinu. Od njega su imali veći strah nego od Ćente i Juse, desperadosa iz ekipe Ljube Zemunca[15], koji su bili jednako brutalni, ali Miru nikad nijesu znali u koju je volju, što smjera i otkud se stvorio.

No, svaki strah vremenom se pretvara u skrivenu ili otvorenu mržnju. Tako su stari mangupi, premazani svim mastima, pokušavali da Mira opuste, pokazujući napadnu servilnost, a istovremeno su mu iza leđa pravili spletke kod mladih krimosa koji su tek “stvarali ime“u podzemlju, kako im je prijetio “da će se popišati po njima”. Istovremeno su ga drukali policijskim agentima kao vođu bande pljačkaša i švercera umjetnina i artefakata. Insinuirali su ga za sve nerazriješene pljačke pljačke stanova i zlatara u Minhenu, Frankfurtu, Salcburrgu, Beču, osim za spektakularnu krađu jedne originalne Rebrandtove slike iz kuće grofa Vranitzkog, koju je doista organizovao.

Policija nije pokucala na Mirova vrata, jer on je stanove iznajmljivao pod lažnim imenima i nenajavljeno ih napuštao, prije dogovorenog termina. Ponekad je ulazio u gajbe koje je iznajmljivala galerija i antikvarnica Nagorni. Na galeriju doktora Nagornog – kojega su prijatelji zvali samo Doktor – naletio je lunjajući Leopoldsdsadtom, starim jevrejskim kvartom koji je od gradskog središta odvojen Dunavskim kanalom. U stvari gluvario je samo naizgled oko restorana, zlatara, galerija, u koje zalazi bogata klijentela, pa je tačnije reći da je galeriju – čiji je vlasnik, rođeni Novosađanin, istoričar umjetnosti, s adresom u Beču od ranih šezdesetih godina, u koji je došao na poziv ujaka, Davida Krobholca, Bečlije u šestom koljenu – ošacovao prema izgledu i odjeći gospode koja su navraćala i obično se duže zadržavala unutra. Doktora Nagornog u prvi mah zainteresovala je mladost posjetioca koji je izgledao još mlađi od svog stvarnog godišta. Još je zapazio da mladić, koji je po izgledu mogao biti Talijan, Španac ili Argentinac latinskog porijekla, najviše zagledao grafiku Dada Đurića i portret mlade žene Vlaha Bukovca.

„Vidim da vas zanimaju grafike Đurića i Bukovčev portret”, rekao je oprezno krupni galerista na njemačkom jeziku.

“Da. Bukovčeva gospođica na portretu je crnogorska princeza Ksenija koja je rodica s mojim precima. Princezina mama je bila čobanica, kao i baba moga oca.” Miro je odgovorio ležerno, na našem jeziku.

Prepredeni galerista se osmjehnuo: mladićev glas bio je pretenciozan, ali se pravio da to ne primjećuje, jer o portretu nije znao ništa. Sliku, koju je jednostavno naslovio Gospođica, kupio je za tri hiljade šilinga od jednog Židova, vlasnika zalogaonice. Sad ga je bolje osmotrio: govorio je drsko a izgledao neupadljivo, premda iskusnom oku galeriste nije promaklo da su ispod mladićeve nešto šire jakne kamuflirani mišići zvijeri koja se sprema na skok. Doktor Nagorni je još primjetio da mladić, kao da neće pogleduje prema izlaznim vratima, a istovremeno ispod oka odmjerava ostale posjetioce, te galeristu i njegovu mladu pomoćnicu. Doktor Nagorni je bio zadovoljan što ga instinkt još nije napustio, jer je mladić – koji se predstavio kao Uroš Drašković – u tamnoj platnenoj jakni i tamnim mokasinkama poznavao sve periode razvoja cetinjskog nadrealiste, čije slike su u stalnoj postavci pariškog Bobura, ćuvenog muzeja moderne umjetnosti. Miro mu je još rekao da je diplomirao istoriju umjetnosti u Beogradu, ali se ne bavi pedagogijom ni prikupljanjem i čuvanjem već trgovinom umjetnina, uglavnom crnogorskih slikara, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Voja Stanića i srednjovjekovnih ikona.

Doktor i Miro su ispipavali jedan drugoga narednih mjeseci, i polako se otvarali, ali nikad do kraja. Doktor je znao da su slike, stare knjige, inkunabule, brilijanti, koje mu donosi mladi Crnogorac ukradene u Austriji, Njemačkoj, Švajcarskoj ili su bile švercovane iz Jugoslavije i Rumunije, i ćutke ih je uzimao očekujući da mu on sâm kaže podatke koje su važne da zna kupac. Njihova saradnja polako je prerastala u rutinu: Doktor je nepogrješivo procjenjivao vrijednost, i isplaćivao mu četvrtinu od stvarne vrijednosti umjetnina. Miro je vremenom u galeristu stekao toliko povjerenje da nije od njega uvijek uzimao gotovinu. Jerje mislio da je lova bila sigurnija kod galeriste nego u njegovim gajbama koje je svako malo mijenjao, iz straha da bi ga murija mogla provaliti.

Ipak, Miro je svaki put, prije nego što bi ušao u galeriju, obigrao oko nje u širokom luku, i oprez ga je spasio belaja tog 19. oktobra 1989. Sačekao je par minuta ispred butika Dolce & Gabbana, koja je pedesetak metara od galerije, sve dok je naišao krupni gospodin u grombi kaputu i cilindru, koji je uhvatio kvaku ulaznih vrata galerije, povukao kvaku nadolje, gurnuo vrata, koja su bila zaključana. Provirio je kroz njih, i kao oparen okrenuo se natrag, udaljavajući se brzim korakom. Ali, prije nego što je zamaknuo iza ugla prišao mu je mlađi čovjek u bijelom mantilu i tražio mu lična dokumenta.

Miro je istu noć zapalio za Milano. Da je sačekao još samo osam sati pročitao bi na naslovnoj strani tabloida Heute – koji se besplatno dijeli po svim stanicama metroa – velikim masnim slovima: Galerista porijeklom iz Jugoslavije ukradene umjetnine prodavao ruskom diplomati. Policija je dugo pratila doktora Nagornog, i napravila cijeli dosije njegovih ileglanih poslova. Kad se suočio s dokazima sâm je ponudio saradnju, u zamjenu za smanjenje kazne. On je inspektoru Schwabu, detaljno i sistematično, na isti način kao što je pravio dosijea umjetnina, koja su bila u njegovom posjedu ili su mu donijeta na procjenu, opisivao kontakte i poslove s nakupcima, švercerima, falsifikatorima, kradljivcima umjetnina. O svima je dao precizne podatke, osim o mladom Crnogorcu, navodnom profesoru istorije umjetnosti, koji je euforično govorio o Rafaelovoj Katarini Aleksandijskoj, Sikstinskoj kapeli, Cezanneu i Dadu Đuriću, ali sve to nije bilo od velike koristi bečkoj policiji. Jer Mirova fotografija policijskog agenta koji je snimao posjetioce galerije nije bila od velike koristi jer je snimljena izdaleka i lik je nosio kačket navučen na čelo i podignutu kragnu. Uz to, ime Uroša Draškovića, na koje mu je galerista iznajmljivao stanove, bilo su lažno. Jer, austrijska policija je razmjenom podataka sa jugoslovenskim Interpolom saznala da je narečeni Drašković, radnik cetinjske fabrike obuće Košuta, koji nikad nije putovao u inostranstvo.

Miro je još prije nego što je morao pobjeći iz Beča prestao izvoditi noćne vratolomije. Jer, prilikom skoka s balkona na balkon vile fudbalera Franza Zickera u Salzburgu, proklizala mu je ruka s vlažnog rukohvata od sibirskog ariša, i pao je s visine od osam metara. Padao je na leđa, ali instinktom stvorenim poslije bezbroj ponovljenih zahvata bacanja na rvačkom treningu u Ćitinoj školi na Crvenom krstu[16], koje je kombinovao s boksom, prije nego što je dotaknuo zemlju učinio je poluokret i umjesto kičmom i tjemenom, zemlju je dočekao na rame i bok, vrata uvučenog među ramena. Desno rame na koje se najprije prizemljio iskočilo je iz zgloba, i ključna kost je pukla na dvoje. Nije tražio ortopeda nego je javio Aćifu, Pazarcu, fizioterapeutu, koji je, zajedno s bratom držao salu za borilačke sportove u sedmom berziku. Aćif mu je namjestio i bandažirao rame, ali je ključna kost krivo zarasla, i ruka je ostala ograničevo pokretljiva.

Miro je poslije pada s balkona donekle promijenio zanat, ali ne i ćud. Više se nije pentrao uz oluke, gromobrane i balkone, ali ostao je jednako nepredvidljiv i okrutan kao ranije. Uz nož skakavac i mali pendrek sa željeznom kuglom još je počeo nositi Smith & Wesson kratke cijevi. Nije se više pouzdao u snagu i brzinu lijeve ruke, pa je u lijevom džepu jakne držao mali kolt. Jer, znao je, ukoliko njegovi neprijatelji osjete da je i zeru omalomoćio kidisaće na njega kao gladni vuci. Tako se Miro i dalje šunjao kroz otmjene četvrti, snimao navike potencijalnih žrtava, osmatrao kućne adrese vlasnika zlatara, pratio goste hotela Kempinski i Hilton, a onda ih tipovao Čarliju i Pedu. Vremenom se pročuo kao nakupac i ostali lopovi kod njega su donosili zlatni nakit, brilijante, umjetnine, skupocjene bunde od činčile, kanadske kune, peruanske lame i arktičke lisice, jer nije se cjenkao, isplaćivao ih je redovno, ali nikad na mjesto i u vrijeme kad su se dogovorili. Kasnio je na dogovorene sastanke, kamufliran u poštara, dostavljača novina, klovna, ili bi iskočio iz nekog haustora i skrenuo ortaka u susjednu ulicu. Nekad bi dolazio na njihov stan nenajavljen, ali je isto znao sresti prekupce i kolekcionare na javnim mjestima gdje ga nijesu očekivali.

Pedu i Čarliju nije stigao javiti da je policija upala u galeriju doktora Nagornog, nego je isti čas pohitao do restorana Fabios, i potražio šefa kunjinje Galisa kod kojega je imao jedan od štekova novca i nakita. Onda je uskočio u golf i brže-bolje krenuo prema Cirihu. No, zaustavio se tek u pregrađu Monze, gdje je iznajmio apartman. Usput je svratio samo na jednu telefonsku govornicu, i tražio novi pasoš, na ime nekog Bosanca ili Hrvata. Treći dan u Monzu stigao je Štef, krupije iz Portoroža, s njegovom nalijepljenom fotografijom i podacima nekog polutalijana iz Poreča. Čovjek doktora Šare mu je još rekao da se u Milanu javi Govanniju Gratelliju, vlasniku pasticerije Bianze, koji je povezan s trgovcima umjetnina.

Pretili Kalabrez Gratelli doista nije postavljao suvišna pitanja: jedino ga je zanimalo porijeklo ukradenih antikviteta. Miro će kasnije, na suđenju Kalabrezu i njemu, zbog preprodaje starih slika i nakita, saznati da je gazda pasticerije umjetnine preprodavao agentima azijskih i latinoameričkih diktatora i oligarha. No, ovoga puta Miro nije imao što sebi prebaciti, jer je kao bio uvijek oprezan i nepovjerljiv, ali nije mogao znati da je debeli Kalabrez već dugo bio pod stalnim nadzorom squarda mobile, specijalne policije za borbu protiv mafije. Policija je imala informacije da je pasticerija Bianze jedan od glavnih punktova za transfer nelegalnog mafijaškog novca. Specijalci su bili bijesni kad su shvatili da Miro nije Kalabrez, i da su “ćerajući vuka išćerali lisicu”. Umjesto da se dokopaju milijardi lira, stečenih od šverca kokaina, ucjena, i nelegalne trgovine zloglasne kalabreške mafije Ndranghete, koje su njeni kuriri, obično vozači velikih kamiona, krijumčarili do vlasnika pasicerije Bianze. Gretelli je lovu dalje transferisao bankama u Cirihu, koje se ni formalno nijesu interesovale za njegovo porijeklo. Ali, ni utješna nagrada specijalcima iz odreda antimafije nije bila za potcjenjivanje: kod Montenegrina[17] su našli dva zlatna ručna sata Candino sa dragim kamenjem i Cartierovu ogrlicu s dijamantima, čija je tržišna vrijednost oko osamsto miliona lira. Otkrivanje ukradenog nakita imalo je još veću težinu, zato što su mediji bili zgranuti drskim načinom na koji je nakit ukraden, na sami Badnjak prošle 1991. godine. U čuvenu zlataru Paradiso Luxury, tačno u podne, ušla su dvojica mladića, jedan je uperio pištolj u čovjeka za pultom, a drugi je ispod jakne izvadio veliki čekić, i razbio staklo centralne vitrine, koja se nalazila iza zlatarevih leđa. Razbojništvo na blagi dan, u samom centru velegrada, uzbudilo je javnost, i Il Giornale je tražio ostavku prefekta policije Milana.

Mirovo suđenje, poslije šest mjeseci provedenih u istražnom zatvoru, novinarima je prošlo ispod radara, jer je upravo tih dana u atentatu mafije ubijen sudija Giovanni Falcone, njegova supruga i tri policajca. Atentat koji je izazvan razornim eksplozivom, kao osveta sicilijanske mafije prema hrabrom sudiji nije šokirala ne samo javnost nego je uzdrmala i sudijsko-tužilačku organizaciju. Tužilac Balba nije previse insistirao na dokazivanju kvalifikacije o udruženoj kriminalnoj organizaciji, pa mu je sudija Aldo Sironi odrezao četiri godine zatvora, ni mnogo ni malo za krivično djelo pomaganja u izvršavanju teške pljačke. Advokat Mateotti mu je nakon izricanja presude rekao da bi dobio i deset godina da je sudija prihvatio tužiteljev zahtjev da se Miroslav Niković osudi kao organizator kriminalne grupe koja je izvršila oružanu pljačku.

Mira su poslije suđenja, iz istražnog zatvora premjestili u San Vittore, stari zatvor, u centru Milana, na piazzi Filagieri, u kojemu su uglavnom bili smješteni zatvorenici s vremenskim kaznama do pet godina. Već prvi dan u San Vittore, čim je ušao u dvokrevetnu usku ćeliju, u kojoj su ga smjestili s Frankom Grandiem, malim džeparošem iz Napulja. Miro je još dok je stajao na vratima ćelije, prije nego što je zatvorski stražar ponovo zalupio teška željezna vrata, osjetio pritisak u sljepoočnicama, prostorija mu se sve više sužavala. Malesni nabijeni Kalabrez ležao je na gornjem krevetu, i nije se ni pomjerio da pozdravi novog cimera. Samo je procijedio:

“Ciao.”

Miro je sio na donji krevet, pritisak u ušima je bio sve jači, učinilo mu se da se zidovi ćelije skupljaju, da će mu se krevet sa sprata srušiti na glavu. Ustao je i cimera, koji je u međuvremenu stavio slušalice vokmena u uši, uhvatio za nogu i povukao prema sebi. Napolitanac ga je pogledao unezvjereno, uhvatio se desnom rukom za ivicu kreveta, i drugom nogom gađao ga u glavu. Miro je malo pomjerio glavu u stranu, stopalo mu je očešalo obraz, i onda je još jače povukao nogu omalenog džeparoša, koji se strovalio s kreveta, ali je u padu uspio uhvatiti Mira za rame, pa su obojica pali jedan preko drugoga. Miro je bio gornji, no u uskom prostoru između donjeg kreveta i zida nije se uspio dovoljno odvojiti od Talijana, da ga može zakucati kratkim udarcem, pa ga je ugrizao zubima za vrat. Napolitanac je urliknuo, i na vratima ćelije, pojaviše se dvojica stražara s pendrecima. Jedan je Mira udario velikom gumenom palicom u tjeme, tako da se strovalio pored Talijana koji se krvav previjao na podu.

Mira su smjestili u samicu, i drugi dan ga odveli na posmatranje kod zatvorskog psihijatra Nicole Donnarumme, koji mu je propisao udarnu dozu xanaxa i bromozepama. U nalazu je napisao da Nikovića vrate u ćeliju i poslije deset dana terapije dovedu na kontrolu. Stražarima koji su mu u ćeliju donosili hranu i izvodili ga na polusatnju šetnju u zatvorsko dvorište učinilo se da su ljekovi smirili malog podmuklog Montenegrina, koji im se prijateljski osmjehivao: ali jedanaesti dan, dok su ga vodili u zatvorsku ambulantu Miro je, koji je tromo vukao noge uskim zatvorski hodnikom, u jednom času, ispred samih vrata ambulante, zaletio se iz sve snage i čelom udario u hrapavi, polutesani kameni zid. Čelo je puklo kao zreli barski šipak, i manita krv je linula po zatvorskom podu. Psihijatar je naložio da ga odvedu u bolnicu San Raffaele, u kojoj su konstatovali naprsnuće lobanje i potres mozga. Onda je prebačen u psihijatrijsku bolnicu Mombello, s popratnom dokumentacijom i detaljnim izvještajem doktora Donnarumme, koji u zaključku piše da je u pitanju opasna i agresivna osoba s izraženim paranoidnim poremećajem, koju treba liječiti elelktroinvulzivnom terapijom. Tako je u naredna dva mjeseca Miro dva puta bio podvrgnut tretmanu koja se sprovodi pod narkozom. Poslije elektrošokova pola godine je hodao kao robot, blesavo se osmjehivao, iako toga nije bio svjestan. Ali, poslije drugog tretmana električnom strujom počeli su mu se javljati glasovi, poznatih i nepoznatih, na maternjem i na talijanskom jeziku. Doktor Scotti, koji je procjenjivao učinke tretmana, poslije četrdeset dana, vratio je Mira u zatvor s obrazloženjem da je, uz redovnu terapiju i kontrole, sposoban služiti zatvorsku kaznu. Miro je zatvorskom psihijatru povjerio svoje fantazije: javljao mu se i Renato Curcio, koji ga je savjetovao da se sad primiri, jer treba uspavati kapitaliste, koji misle da su pobijedili, i da čekaju pogodan „nostro momento”.

Dottore Donnarumma je bio sumnjičav prema Montenegrinu. Zato mu je postavljao zamke, pokušao ga izvući iz težišta toplo-hladnim provokacijama: pažljivo je slušao njegove fantazije, podsticao ga u sumanutim idejama, a onda bi ga – da vidi reakciju – optužio da je folirant, da njega ne može preći, jer je prozreo mnogo lukavije i opakije tipove. Miro se na to samo smješkao, i slegnuo je ramenima, u smislu da je on u takvom stausu da mu se ništa ne vjeruje. Osjetio je da se starom ciniku, koji se s lukavim, a ipak neukim krimosima, igrao mačke i miša, nekako zavukao pod kožu. Onako sitan, s kovrdžavom kosom, blijed, usporenih pokreta, ponašao se prema psihijatru kao zabludjeli sin koji djetinjasto očekuje od oca da ga razumije. Doktor Donnarumma je prihvatio igru: pomislio je da ga i Montenegrin uvlači u zamku, ali se nije opirao, i prvi put u tridestogodišnjoj karijeri zatvorskog psihijatra familizirao se sa zatvorenikom. Miro je u trenutku osjetio da je psihjatar sentimentalan, nostalgičan , požalio mu se kako mu se sve češće, pogotovo otkad je u zatvoru, javlja majkin glas: pita ga je li mu hladno, je li gladan:

“Mnogo je sad nježnija nego što je bila nekada”. I još je dodao da je sad i njemu teško što nije bio obzirniji, nježniji prema Milosavi, koja se njega uvijek nekako plašila. Dok je to govorio oči su mu bile ovlažile. Psihijatar je ćutao, gledao ga ispod oka, prevrćući hemijsku olovku među prsima. Onda je progovorio tonom u kojemu je nestala distanca između psihijatra i pacijenta, zatvorskog ljekara i osuđenika.

“Komplikovan je odnos roditelja i djece. Ja nijesam mogao doći do duše moje Monike. Mnogo sam lakše komunicirao sa njenim prijateljicama nego s kćerkom. Ona je mislila da sam ja kriv za suicid njene majke, od koje sam davno bio razveden, još dok je Monika bila klinka. Na studijama filozofije – bila je briljantan student – počela je konzumirati kokain i heroin, i postala teška ovisnica. Već godinama je u ustanovama za liječenje ovisnosti”.

Doktor Donnarumma je nakon ovog razgovora otišao na odmor, u Bolzano. Ali, prije toga javio se upravniku zatvora Italu Zerbiniju, donio mu medicinski dosije Montenegrina, sa zadnjim nalazom o pogoršanju duševne bolesti, na koju su uticali zatvorski uslovi. S obzirom da je dijagnosticirao šizofreniju s crticama paranoje predložio je da se zatvorenik, iz humanitarnih razloga, pusti na slobodu, kako bi mu se omogućila hospitalizacija u povoljnijem okruženju. Upravnik Zerbini proslijedio je mišljenje sudu koji je prihvatio psihijatrovu preporuku, i Miroslav Niković je, uz pratnju dvojice žandara, deportovan za Bari, odakle je 27. aprila 1992. na dan Svete Ozane Kotorske, kada je stvorena nova kratkovjeka Savezna Republika Jugoslavija, feribotom isporučen u Bar, gdje ga je inspektor Stamatović, sačekao, ispitao i povezao službenim autom granične policije u rodni grad.

3.

Maksim je dovukao stolicu i sio preko puta puta pokojnika, čija se glava nekako smanjila, pa su izbuljene oči izgledale još veće. U njima se nije nazirao strah i užas pred dolazećim ništavilom, a ni isčekivanje novog svijeta. Nije se moglo naslutiti ništa osim praznine u koju je Maksim i sâm uronio, pa je ustao i spustio pokojnikove kapke. Ipak, nije ih do kraja zatvorio i mrtve zjenice su virile kroz kratke proreze. Ovako poluzatvorenih očiju više je ličio na majku Milosavu nego na sebe. Dok je gledao pokojnika Maksim se sjetio da je Miro imao simptome korone, i kao oparen se ustremio prema toaletu. Dok je prolazio pored plakara, ugrađenog između vrata đečije sobe i kupatila, nogom je zakačio jedan od dva škafa koji su bili izvučeni napolju petnaestak centimentara. Pošto je u lavabou sapunom i vodom oprao ruke, na povratku u dnevnu sobu opet mu je pogled pao na poluotvoreni gornji škaf. Sagnuo se, povukao ručicu škafa i ugledao hrpu razbacanih novinskih izrezaka. Izvlačio ih je jedan po jedan i počeo je slagati, mahinalno gledajući naslove. Tekstovi iz jugoslovenskih i talijanskih novina, pisali su o Renatu Curciu, Pablu Escobaru i Iliji Šoškiću, performer iz Bara, koji je sedamdesetih godina živio u Rimu, i družio se s talijanskim anarhistima. Svaki list je ponaosob prevrnuo neće li možda na drugoj strani izrezanog lista novine naći nešto da ga navede na neku Mirovu tajnu. Jer, kolikogod je “mali Niković“nakon povratka iz kazamata bio sumanut i fantazirao – priviđali su mu se sateliti u obliku anđela i demona i čuo je njihove glasove – ali je ćutao kao zaliven katgod si mu pomenuo nekoga iz podzemlja, s kim je imao tajne dilove ili nerasčišćene račune. Zato se Maksim, čim je čuo da je Miro zaslabio, umrtvljen od antipsihotika i depo injekcija, prepao da bi mu neko od onih bitangi koje su mu jele iz ruke, i ponizno trpjele njegovu ćudljivost, poželjele da ga jednostavno sačekaju u mraku. Poslije izvjesnog vremena učinilo mu se da su Mira zaboravili njegovi neprijatelji i bivši kompanjoni, ali i da se on njih sjeća sve rjeđe i maglovitije. Miro je bio u svom novom svijetu, i o prethodnom životu govorio je ponekad nostalgično: pomenuo bi neku smiješnu zgodu s Pedom i Čarlijem, iz beogradskog perioda. Ali, nije se spominjao galerista, šanera, pljačkaša zlatara, tipovanih kolekcionara, kurvi, makroa, drukera, policajaca. Maksimu je napokon izvjetrila sumnja da će se Miru neko osvetiti: napokon mu je došlo do pameti da se polusvijet, sitni lopovi, makroi, pa i etablirani kriminalci, klone kliničkih ludaka. Često pokazuju bolećivost prema njima: iz licemjerja ili sujevjerja, straha da bi i oni jednog dana mogli “udariti u tri lika”.

Maksim je vratio posložene novinske članke u plakar, i još jednom je zavirio u uglove škafa, u kojima je bila, takođe razbacana, hrpa starih recepata za ljekove, jedna crno-bijela fotografija i smeđa zatvorena flašica sa naljepnicom na kojoj je ispod mrtvačke glave pisalo CIJANID. Oprezno je otvorio bočicu, s malim bijelim zrnevljem nalik morskoj soli: primakao je nos otvoru pomislivši da je ipak u pitanju so, ali miris ga je podsjećao na gorki badem, i ponovo je zatvorio. Opet je žurno otišao do kupatila, i još je duže nego prvi put trljao ruke sapunom i ispirao vodom. Više nije dodirnuo smeđu bočicu, i prije nego je zatvorio škaf uzeo je crno-bijelu fotografiju na kojoj je bila djevojka, zapravo djevojčica, što ga je likom podsjećala na cure sa novogodišnjih kolornih čestitki. Fotografiju je stavio na mali okrugli sto od trešnjeva drveta, koji je lijevo od trosjeda, i ponovo sio na veliku stolicu, nalik onoj koju je Stanislava donijela u miraz.

Maksim je pogledao na sat. Prošlo je već pola ure otkad je zvao hitnu pomoć. Naćulio je uši neće li čuti zvuk motora ambulantnih kola, ali mu je misli opet skrenuo položaj Mirovog ukočenog tijela i smeđa flašica s etketom na kojoj je mrtvačka glava. Iskrivljeno tijelo i izobličeno lice sugerisali su da je dušu ispustio u strašnom grču koji možda nije posljedica epidemije. Otkud otrov u plakaru? Kome je bio namijenjen? Je li Miru neko podmetnuo bočicu ili se sâm otrovao? Posljednju sumnju je gotovo odbacio, jer mu Miro nikad nije spomenuo samoubistvo, a i doktor Đikanović je rekao da mu nikad nije nagovijestio suicidne misli. Konačno i da je imao namjeru da se ubije upucao bi se pištoljem, svojim Smith&Wessonom, kalibar 38, kratke cijevi, koji mu je bio u nekom šteku, vjerovatno s nakitom.

Onda je Maksim ponovo pogledao prema ulaznim vratima. Nije se mogao dosjetiti kako bi ih neko mogao otvoriti, jer, Miro je prije i nego ga je potpuno obuzela paranoja zaključavao vrata za sobom, i još bi nakon toga povukao kvaku prema sebi, i ključ ostavio u bravi, s unutrašnje strane vrata. I posljednjih godina, po navici, radio je uvijek isti protokol koji je praktikovao dok je spavao na jedno oko, očekukući upad specijalaca s dugim puškama ili da mu organizuje zasjedu neki krimos u saranji s murijom. I dalje je po navici nosio malu bateriju u prednjem džepu za slučaj da nestane električna rasvjeta kad ulazi u kuću.

Maksim je sad pokušavao sklopiti cijelu sliku prije i nakon što je Miru utvrđena dijagnoza. To je bio klizav teren jer i otkad se počeo kljukati s toliko antipsihotika, nije ga držalo jedno mjesto. Taksijem je obilazio Skadarsko jezero, Lovćen i Boku Kotorsku, barem dva puta mjesečno. Volioje sjedjeti na terasi kafane Dojmi, između korza i zidina starog Kotora, i na Trgu od oružja. Muzirao je prpošne napucane Primorke i opuštene strankinje nemarno odjevene u majicama i bermudama, a poslije bi sâm ili s Gašparom Glasnovićem, kotorskim zlatarom, iz janjevačke zlatarske dinastije – koji mu je otkupljivao zlato i nakit, još prije nego je “pao“u Italiji – išao u poznati riblji restoran Galion, na škampe i kamenice.

Maksim je opet skrenuo pogled prema čudno iskrivljenom truplu na trosjedu, i prisjeti se još kako se Miro jednom izlanuo – sad je siguran da mu je to namjerno kazao – da zlataru jednom u šest mjeseci ili jednom godišnje, proda brilijant, zlatni sat ili narukvicu. Maksim se pravio da nije čuo ili da ga ne zanimaju Mirovi dilovi sa zlatarom, jer bi mu mogao probuditi crv sumnje da hoće iz njega izmamiti i neke škakljive detalje.

“Ne čačkaj mečku u pičku”, govorio mu je Miro polušaljivo, dok je još bio u formi, kad bi osjetio da će ga Maksim priupitati za nekog švercera umjetnina ili kupca ukradenih artefakata .

Mirovi intervali lucidnosti, između vizija, pospanosti i bezvoljnosti, bili su iznenadni, i nije bilo lako provaliti poigravali se on ponekad sa svojim ludilom, iskušava li lakovjerne tipove koji kasnije s dozom sprdnje ili lažnog sažaljenja prepičavaju njegove somnabulije o satelitima, anđelima i demonima s kojima čas lebdi čas ga guše bijelim perjanim jastukom. Kako je vrijeme prolazilo Mirovi intervali lucidnosti bili su sve rjeđi, ali, kadgod bi mu se na trenutak um prosvijetlio jednako je bio živahan, u nekadašnjem elementu. Izigravajući džeka kupovao je hranu, ljekove, davao sitniš, gradskim klošarima i prosjacima, šalio se s njima, govorio im da ih uskoro vodi na turneju, po metropolama u kojima je on nekad vladao.

Nije Mirova povremena galantnost bila vidljiva samo gradskim ludama, dangubama i redikulima: špijuni Udbe i Voja Perkova, cetinjskog inspektora Maigreta, bilo je jasno da on ima negdje štekovanu lovu, jer njegovi mjesečni troškove umnogome su prevazilazili cifru naslijeđene očeve penzije ilimu Maksim daje redovnu mjesečnu stipendiju.

Čekajući ljekara koji će konstatovati Mirovu smrt, Maksimu se svašta vrzmalo kroz glavu. Između ostaloga i to da je Mira tipovao – na isti način na koji je on to nekad radio u Beču i Minhenu – neki njegov bivši kompanjon, možda i sâm zlatar Glasnović. Međutim zlatara je odmah isključio, jer je bio star, imućan, a i zentovao se Cetinja i Cetinjana, nakon što su cetinjski mangupi njegovog sestrića Roberta Kodića, na pokeru zadužili više nego što je to bila vrijednost njegove robe u zlatarskoj radnji. Onda je počeo prebirati ko ga je od gradskih bitangi, iz fizičke blizine, mogao mjesecima opservirati, pratiti, na prevaru ući u kuću, savladati ga, i natjerati da proguta otrov, i onda pokupiti nakit.

“Ne, on ne bi nikome otvorio. I mene je vratio.“Odbacio je Maksim takvu mogućnost. “No, možda je bio u bunilu. Kažu da kovid pomućuje um.”

Nemoć se često pretvori u fatalizam. Maksim je u času pomislio da se Mirov život i nije mogao okončati predvidljivo, kako bog zapovijeda, kao što je to slučaj s ljudima od nekog životnog reda i građanskog statusa. Ali, ni to mu nije pomoglo u traženju objašnjenja o otvorenim vratima i bočici otrova. Više od Mirovog facijalnog grča, izbuljenih očiju i izvitoperenog položaja tijela frustriralo ga je to što nema internet na svom mobilnom telefonu, da barem u glavnim crtama sazna nešto o otrovima za ljude. Sjetio seda bi mu dobro došla i Opća enciklopedija zagrebačkog Leksikografskog zavoda, koju je lani kupio u antikvarijatu.

Nije bilo druge nego da sačeka hitnu pomoć, i predloži obdukciju. No, ljekari u provinciji ne vole da im se popuje. Kad im nešto predložiš oni će se napraviti gluvi ili će učiniiti sve suprotno od onoga što im sugerišeš. U taj čas je nešto šušnulo pod prozorom. Naćulio je uši. Opet je sve tiho: više nije bio siguran je li to što to bio čovjek ili životinja, ili mu se samo pričinilo.

Pomjerio je stolicu i mali sto prema plakaru, jer mu je iskrivljeni lješ, poluspuštenih kapaka, izgledao kao da se budi iz nekog groznog sna. Pokušao je ustati, ali nije do kraja ispravio koljena i opet je sio. Sjetio se da bi kretanjem, prebiranjem po natkasnama i regalima mogao izbrisati otiske ruka, možda i obuće, navodnog Mirovog ubice. Onda se panično uhvatio za lijevi džep u kojemu je držao telefon. Jutros je, mimo običaja – tačnije prethodno jutro, jer već je prošla ponoć – pripunio bateriju, iako nije mogao pretpostaviti da će mu telefon večeras biti tako važan. Vrtio je glavom uokolo, pokušao se sjetiti gdje ga je stavio pošto je zvao hitnu pomoć, a onda se u dva kroka našao u kupatilu. Odjednom mu je sinulo da je telefon bio ostavio na lavabo, dok je prao ruke. Čim ga je uzeo, otvorio je poklopac da vidi ima li neka poruka ili propušteni poziv, no umjesto tipku za poruke pritisnuo je “imenik”. Brzo je listao imena po abecednom redu, i kad je došao do slova K, krenuo je otvorenim dlanom prema čelu. Ironija je što je jedini ljekar kojega je poznavao upravo bio patolog.

Maksim je, za razliku od Mira – koji je svako malo kontrolisao krvni pritisak, razinu šećera i holesterola, srčanu aritmiju – izbjegavao ljekare i bolnice. Uostalom, premda je likom više na ujčevinu dugovječnost će, po svoj prilici, pokupiti od trage Roganovića. Očeva baba Mare, koja je umrla kad je Maksimu bilo sedam godina, rođena je u vrijeme Njegoševe vladavine, i doživjela je bijele čele. U potonjih trideset godina od svih boleština samo je, dva ili tri puta, u ljetnje vrijeme imao trovanje hranom. Kad je neko primijetio da godine ne ostavljaju na njega previse traga, čak mu ni kosa nije posijeđela, on je samoironično odvratio.

“Jeste li viđeli sijedoga magarca”.

Marjana Maśa Kuljiša, koji je obožavao visoke dugonoge crnke – svaka njegova simpatija bila je glavu bila viša od malesnog Dalmatinca – upoznao je u kazinu hotela Maestral. Maśo je došao u pratnji tmanopute gospođe čiji akcenat je zanosio na novsko-konavoski govor, koja je za ruletskim stolom igrala samo na “šansu”, na crno polje. Krupijei nijesu voljeli ziheraše koji se cijelu noć vrte oko sto dolara, ali Maksim je bio naglašeno ljubazan prema crnki, najviše zbog toga što je zapazio nervozu njenog pratica. Malesni dežmenkasti doktor primjetio je da ga glavni krupije pogleduje. Prišao je Maksimu, čim je on drugom krupijeu prepustio svoje mjesto za stolom američkog ruleta. Maksim mu se ljubazno osmjehnuo i pozvao konobara iz bara kazina da im donese dva martela. Na prvi pogled mu se dopao simpatični okruglasti lik koji je bio u pratnji dvadeset centimentara više i dvadeset godina mlađe crnopute kockarke. Mogao joj je biti otac, poslodavac, ljubavnik. Maksimova znatiželja se pojačala kad mu se predstavio:

“Ja sam Maśo Kuljiš.”

Predstavio se opušteno, kao što to čine osobe čije ime ne traži dodatna objašnjenja. Doista u socijalističkoj Crnoj Gori malo ko nije čuo za fudbalske i bokserske zvijezde Gana Ćerića i Usa Mahmutovića, patologa Maśa Kuljiša i ginekologa Rajka Đurišića. Kad su u pitanju Crnogorci, koje nije zapaloučešće u oslobodilačkim ratovima njihovo rođenje i odlazak s ovog svijeta često je pamtljiviji su od svega ostaloga što se zbivalo između ova dva događaja, mislio je Maksim. Potomci drskih i umišljenih ratnika neočekivano lako su pristali na socijalističku poslušnost i prosječnost, a nakon pada komunizma postali su laki plijen za postkomunističke kapitaliste, nasljednike starih lihvara iz doba kralja Nikole i njegovog unuka, kralja Jugoslavije, Lazara Sočice, popa Đoke Mijuškovića, Lala Zubera.

Maksima nije impresionirala ljekarska harizma omalenog Kuljiša, ali ga je kopkalo otkud se on našao u kazinu, koje je u socijalizmu bilo privilegija samo gostiju hotela sa stranim pasošima. Od onih s jugovićkim pasošima mogli su priviriti samo penzionisani udbaši višeg ranga i njihovi saradnici koji su imali posebne zasluge u Zapadnim zemljama. Onda je pomislio da je ljekarova pratilja sigurno gasterbajterka, sa stranim pasošem. Kuljiš je na prvi pogled šarmirao Maksima, jer za razliku od uobraženih i razmaženih medika, čije su ambulante bile pune skupog viskija I šteka marlbora, Kuljiš je po čaplinovskom hodu i mangupskom, mladalačkom osmjehu podsjećao na nekog starovaroškog spadala.

Maksim je doktora Kuljiša, koji je u hotelu Maestral ostao sa svojom ljubavnicom ostao još sedam dana pozvao na ručak, u restoranu na obali, ispod hotela. Vrijeme ručka je proteklo kao kad udariš dlanom u dlan, iako je devedeset posto vremena govorio samo doktor Kuljiš. Prepričavao je staropodgoričke zgode, imitirao starovaršanke, njihove muževe, mesare, opančare, razne giliptere, članove gradskog komiteta, svoje kolege iz kliničkog centra. Maksimu je doktor bio zabavan – za razliku od njegove pratilje koja je cijelo vrijeme ćutala i bleskasto se osmjehivala – ali morao im se izviniti kad mu je razgovor bio najzanimljiviji, jer je imao zakazan sastanak s Orsonom, gazdom kazina. Doktor Kuliš mu je ostavio vizit kartu, i zamolio ga za telefonski broj i cetinjsku kućnu adresu. Omaleni doktor je držao do starinskih manira: za Novu godinu poslao mu je čestitku s najljepšim željama. Maksim mu nije odgovorio: nije podnosio rođendane, krsne slave, državne praznike, i više od svega mrzio je lažnu histeriju Silvestrarske noći.

No, sreli su se opet neočekivano, poslije osam godina, u kući Ksenijinih roditelja. Bio je to posljednji parti, koji je Emilijan Kaurimski, pomoćnik direktora Nacionalnog arhiva na Cetinju – rođeni Zagrebčanin, po djedu Bečlija a po majci Zadranin – pravio za malo društvo cetinjskih Dalmatinki i Dalmatinaca. Okupljeni su bili potišteni, pod utiskom vijesti o sukobima JNA i srpskih dobrovoljaca sa postrojbama hrvatskog MUP-a i Zbora narodne garde, u Slavoniji i Kninskoj krajini. Jedino je Emilijan bio euforičan: sâm je spremao šanpjera, kapitalca od šest kilograma. Još je iz bifea izvadio Chivas Regal 38, koji je planirao otvoriti za Ksenijinu udaju. Ovaj put, osim stalne škvadre, pozvao je Maksima i Maśa Kuljiša, titogradskog Dalmoša, koji je na mjesečnu sesiju već bio pozivan. Doktor Kuljiš je srdačno pozdravio Maksima, i mangupski mu namignuo, glavom pokazujući u pravcu Ksenije:

“Opasniji sin ego što bi se reklo.”

Prozborili su nekoliko rečenica, polušaljivih i kurtoaznih, a onda je Kuljiš pozvao Kseniju da sjedne pored njega. Do kraja večeri ćaskali su o studijama u Padovi, modnim revijama u Rimu, talijanskoj kuhinji, malim gradovima u Toskani. Maksim je gustirajući viski, u fotelji pored trosjeda, na kojemu su sjedjeli mali ljekar-patolog i dugonoga i dugovrata brineta koja je osnovne studije medicine završila u Padovi, a onkologiju specijalizovala u Ospedale Pedriatico Bambino Gesu, u Rimu, posmatrao s pažnjom, kao da ih je prvi put srio. Jednim uhom je osluškivao upucavanje starog galeba, koji je prema Kseniji pokazivao tobož očinsku nježnost – Kuljiš je isto godište s Emilijanom Kaumitskim – a onda, kao da neće, ubacio bi neku erotsku aluziju. Gospodin Kaumitski, u jednom trenutku uzeo je gitaru, i sotto voce, počeo pjevati baladu Olivera Dragojevića, Moj galebe.

Od svih prisutnih u salonu kuće Emilijana Kaumitskog – u kojoj su do smrti živjela familija Vladimira Gerasimoviča, ljekara ruske carske porodice – samo su Milica Plamenac Kaumitski, Ksenija i Maksim, znali stvarni uzrok večerašnjih emocijalnih oscilacija egzaltacije i nostalgičnosti, doktora istorijskih nauka i profesora arhivistike na Kulturološkom fakultetu. U gostinskoj sobi već su u paketima bili složeni rukopisi Emilijana Kaumitskog, fotokopije arhivske građe o crnogorskim odlikovanjima i garderoba gospođe Plamenac Kaumitski, koju će prekosjutra kombijem transportovati za Zadar. Profesor Kamutski zavolio je cetinjsku čudnu mješavinu provincijalizma, kosmopolitizma, prirođene gospodstvenosti i mitomanije, toliko da je svoje originalno prezime Kaumitsky prilagodio ne samo ćiriličnim dokumentima, nego je već treće godine nakon dolaska u grad pod Lovćenom, i u svojim tekstovima i knjigama pisanim na latinici se potpisivao kao “Kaumitski”.

I Cetinjani su profesora Kaumitskoj doživljavali kao da je oduvijek bio među njima: i prije nego što se rodio. Iako je po svojoj bezazlenosti, duhovitosti i osjećaju mjere, bio drugačiji od svojih prijatelja iz boćarskog kluba, arhiva i fakulteta. Zato je gospodin Kaumitski, koji je doktorirao na temi, Migracije u Kraljevini SHS, bio u strahu da će kao katolik, ponjemčeni Jugosloven, crnogorski zet, biti meta četničke paravojske koja je prijetila da će u krvi ugušiti “cetinjski separatizam”. Jer u smutnim vremenima prvi na udaru su pripadnici vjerskih i nacionalnih manjina, koji su bez rodbine i druge zaštite koja je isprepletena u društvima sa živom plemenskom tradicijom.

Ksenija se nećkala da krene zajedno s ocem i majkom. Onda je na njihovo ubjeđivanje da krene s njima ili se vrati u Italiju, rekla da će ostati još samo mjesec dana. Na kraju je, pošto je majka rekla da bi njen ostanak na Cetinju za očevo bolesno srce moglo biti kobno, pa su krenuli zajedno, upravo tog devetnaestog avgusta 1991. Gospođa Plamenac Kaumitski bila je sujevjerna, i odredila je da na put krenu upravo na Preobraženje, kad se prema narodnom vjerovanju “vrući ražanj” u zemlji počne hladiti.

Cijeli mjesec i trinaest dana, otkad su se Kaumitski odselili za Zadar, u kuću Emilijanove majke, na kraju Kalelarge, prekoputa hotela Bastion, Maksim i Ksenija su svake večeri, do samog svitanja, ćakulali na telefonu. Onda su početkom oktobra, nakon napada crnogorskih dobrovoljaca i JNA na Konavle i Dubrovnik, prekinute su telefonske veze Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom. Maksim se nije bojao da će ga mobilisati na dubrovačko ratište, jer je rezervnom kapetanu Radunoviću, koji je bio referent u vrijeme dok je Marko Roganović bio načelnik Vojnog odsijeka, platio hiljadu njemačkih maraka da mu donese njegov dosije i izbriše ga sa spiska vojnih obveznika. Ipak, se tih dana nije šetkao pjacom: pokušavao je čitati, praviti bilješke, a onda svakih pola sata okretao je Ksenijin telefon u Zadru, iako se svaki put nakon pozivnog broja Zadra 057 prekidala linija. Poslije ko zna kojeg bezuspješnog pokušaja, dok je još slušalicu držao, javio se poznati muški glas.

“Halo, ovdje doktor Kuljiš”, Maksimu bi u nekoj drugoj prilici bilo smiješno da se neko na telefonu predstavlja “doktor”. Sad je bio izgubio smisao za humor: nije mu bilo jasno kako je uskočio u vezu. Prvo je pomislio da mu policija prisluškuje telefon, ali ga to nije uzbuđivalo, jer on nije volio duge razgovore, a i to što je govorio bila su opšta mjesta, neinteresantna za svaku policijsku službu. Ipak se obradovao malesnom ljekaru, iako mu je glas bio utanjen, jedva čujan. Maksim je pomislio da je možda bolestan, a onda mu doktor požalio da je napravio grešku što nije krenuo stopama profesora Kaumitskog. Čekao ga je posao u bolnici na Svetom duhu, u Zagrebu. Maksim je u ljekarevom glasu osjetio strah, ali nije brinuo za njega jer svaka ratna vlast je obzirna prema ljekarima patolozima. Na kraju razgovora doktor Kuljiš je s prizvukom kajanja priznao da mu je “plemeniti Emilijan” – tako je kazao – kad su se pozdravljali nakon partija na Cetinju, bio povjerio da se seli iz Crne Gore.

Sljedeći mjesec doktor Kuljiš se opet javio Maksimu. Glas mu je bio još tanji i brižniji nego prošli put.

“Kako si? Ima li što novo? Jesi li u kontaktu s Ksenijom?”, pitao je isto što i prošli put.

Treći, posljednji put, čuli su se 22. februara 1992. Glas doktora Kuljiša ovoga puta podsjećao je na staro vrijeme. Ponovo je bio euforičan.

„Čuo sam se s Emilijanom. Nado Vodopija, naš zajednički prijatelj, s kojim sam studirao u Zagrebu, iz telefonske centrale bolnice u Slovenj Gradecu, u kojoj je načelnik urologije, pozvao je istovremeno Zadar i mene, spojio je slušalice, i tako smo pričali skoro dvadeset minuta. Oni su dobro, iako je oko Zadra gadno. Mladićeve trupe su nadomak grada.”

„Hvala doktore. Ljubazni ste, kao uvijek. Kako ste Vi? Kako je zdravlje?”

„Dobro sam. Hvala na pitanju. Kad dođeš u Titograd, javi se.

“Hoću”, rekao je Maksim, iako je znao da će proteći dosta vode Moračom i Ribnicom dok se ponovo sretnu. Nije mu rekao da je prošli mjesec, do prije desetak dana, svakodnevno bio u kontaktu sa Ksenijom – javila mu se iz Rima, prije modne revije na Piazzi di Spagna – i da će se sresti u Zadru ili Trstu, za desetak dana, početkom marta.

Maksim je nakon povratka u Crnu Goru, poslije četrnaest godina, bacio notes sa brojevima telefona, jer u međuvremenu su svi njegovi – sve malobrojniji – poznanici koristili mobilne telefone. Istina, u notesu su bili brojevi i onih koji su u međuvremenu umrli, odselili se, kao i nekih koje je bio izbrisao iz memorije. Nije mu bilo teško da ih zaboravi, jer od njih nije očekivao ništa, niti su oni sami imali velike životne planove. I on sâm se bio vratio starim svakodnevnim predratnim ritualima. Jedino je izgubio interesovanje za kalendarske promjene, računanje sati, dana, mjeseca i godina, jer mnogo je više godina bilo iza njega nego što mu je još ostalo na ovom svijetu. Ponovo je ušao u monotonu kolotečinu lišenu nepredvidljivih događaja i susreta. Zato se dvostruko iznenadio kad je ispred Gradske kafane srio doktora Kuljiša, kojega se nije sjetio barem deset godina. Ponovo je bio s visokom crnkom, ali ova je, reklo bi se na prvi pogled, trideset godina mlađa od njega. Doktor je bio isti – možda par kila teži – kao prije četrnaest godina, i njegova nova pratilja neobično je ličila djevojci iz kazina hotela Maestral.

“Ovo je Sonja, moja žena. Danas smo došli na Cetinje, na ručak, da proslavimo godišnjicu referenduma za nezavisnost.”

„Danas je 21. Maj? Svaki put me nečim iznenadite. Dobro je da sam Vas srio i zbog toga. Sâm se ne bih sjetio godišnjice referenduma. Osjećanje vremena na Cetinju je šizofreno: konfuzija je još veća ukoliko ne čitate novine i ne pratite televizijske programe.”

„Kako god, veliko mi je zadovoljstvo što smo se sreli”, galantno, mangupski naklonio se doktor Kuljiš. „Pozivam na ručak. Dugo se nijesmo vidjeli. Imamo dosta zajedničkih tema.”

„Rado bih, ali upravo me na ručak pozvao Miro Niković, brat od ujaka”, slagao je Maksim, jer nije bio raspoložen da ćakula s doktorom, koji je uživao u muško-ženskim intrigama. Sigurno bi se dotakli Ksenije, još bi ga zanimalo ima li novu žensku, kako mu ide pisanje, je li završio poslove s kazinima…

„Baš mi je žao. Zapiši broj moga mobilnog telefona. Svakako se moramo viđeti”, bio je uporan doktor Kuljiš.

Maksimu i doktoru Kuljišu, od tog 21. maja 2007., putevi se nijesu više ukrstili. Sad mu se doktorov telefon ukazao kao bogojavljenje, a onda se sjeti da Kuljiš ima naviku uveče ići na spavanje, već u devet sati. Ovo njegovu naviku saznao je još u vrijeme onog davnog ručka u miločerskom restoranu: ljekar je da bi se na neki način opravdao zbog toga što je bio nervozan prethodne naći u kazinu, samoironično primijetio da zajedno s kokoškama odlazi na spavanje. Još je mangupski pripomenuo da je bio ljut na svoju partnerku – kojoj je Maksim zaboravio ime – što se zanijela u igri ruletom, i nije primijetila da je prošla ponoć.

Maksim se za trenutak kanio, hoće-neće, okrenuti broj doktora Kuljiša: možda je promijenio broj telefona, ili je barem tri sata u “carstvu snova”. Ipak, pritisnuo je dugme sa telefonskom slušalicom.

„Da”, poslije drugog zvona javi se glas, začudo jasan, kao da je podne a ne prošlo pola noći.

„Maksim Roganović na telefonu, izvinite doktore što zovem kasno”, Maksim je svaki put persirao doktora, a nije mogao provaliti što je bio razlog. Jer, obraćao se s “Vi” poznatim osobama samo kad je ljut ili su mu nesimpatični.

„Otkud se ti javljaš večeras? Koliko je sati?”

„Prošla je ponoć. Oprostite, molim Vas. Znate, Miro Niković, moj rođak… preminuo je. Imao je koronu. Živio je sâm. Zatekao sam ga mrtvog. Ali nešto je tu neobično. Tijelo mu je iskrivljeno, kao u nekom grču. I lice, takođe. Oči su mu iskolačene. Još me zbunjuje što su vrata stana bila otvorena, premda nijesam primijetio tragove nasilja.”

„To je neobično. Reklo bi se da ga je neko otrovao.”

„Da. I ja sam to posumnjao. U jednom škafu sam našao bočicu cijankalija.”

„Prema simptomima koje si opisao, ako je otrovan to nije bilo cijanklijem nego strihninom.”

„Po čemu to zaključujete?”

„Trovanje cijankalijem liči na simptome srčanog udara. Dok strihnin napada živčani sistem, uzrokuje grčenje tijela i jako bolnu smrt, mnogo težu nego, recimo, od ricina, arsena, cijanida. Ukoliko je doza strihnina dovoljno jaka ubija nakon 20 minuta od probavljanja. Jesi li zvao hitnu pomoć?”

“Jesam. Očekujem ih svaki čas”.

„U redu. Dobro si napravio. Obavezno traži da tijelo pošalju na obdukciju u Podgoricu. Ja ću je pratiti.”

„Hvala Vam. Još jednom oprostite. Zvaću sjutra.”

„Obavezno. Čujemo se.”

Maksim je zaklopio nokiu, i telefon stavio u džep. Spustio se svom težinom na stolicu, kao da su mu otkazala koljena. Nije više sumnjao da je Miro ubijen. Ali, ko ga je otrovao? Kome je otvorio vrata? Mogao ga je otrovati samo neko s kim je blizak, bliskiji nego s njim. Samo mu je ta osoba mogla usuti otrov u vodu ili u čaj. Ili mu na silu otvoriti usta i sasuti otrov u dušnik. Sistemom eliminacije prije par sati odbacio je mogućnost da bi neko duševnog bolesnika, koji je više od dvadeseti pet godina potpuno bezopasan, pod stalnom terapijom, ubio iz osvete. Jer njegovi stari neprijatelji su pod zemljom ili su ga davno izgubili iz vida. Dakle, koristljublje je bilo jedina opcija. Zlatara Glasnovića je odmah otpisao kao potencijalnog organizatora i učesnika u ubistvo, a on mu je prvi pao na um, jer bi Miro bi možda samo njemu otvorio vrata. Još se sjetio taksiste Pepija, koji je Mira vozio u Kotor, ali i do Rijeke Crnojevića, Lovćena, Svetog Stefana, Herceg Novog. No, on je bio bezazlen, nesposoban da bilo kome učini zlo. Zabavljao je Mira starim vicevima, koje je prepričavao ponekad i po deseti put. Svejedno, Miro im se smijao, iako ih je znao napamet.

Pepi je imao i jednu dobru profesionalnu osobinu: nikad Mira nije pitao idu li na izlet, na poslovni sastanak, ljekarsku kontrolu, u riblji restoran na morske školjke… U Kotor je parkirao svog pezejca ispred glavnog ulaza u stari grad, i obično bi se dogovorili da za četiri ure dođe pred restoran Galion, koji je na samoj obali par stotina metara od bedema starog grada. U međuvremenu se Pepi šetkao od parkinga do rijeke Tabačine, koja protiče pored zapadnih zidina, a onda bi sio na terasi kafane Dojmi ili na klupi pred glavnom gradskom kapijom i posmatrao male barke i jahte koje plove prema luci.

Maksim je opet osluškivao vanjske šumove, a onda mu pogled pade na crnobijelu fotografiju na stolu mršave plavokose djevojke kojoj nije mogao odrediti godine. Uznemirio se što je toliko bio rastresen i nije se sjetio jedine osobe koja se posljednjih godina družila s Mirom više od njega. Istina, Elma Mirić je bila gotovo nevidljiva, a ni Miro je nije pominjao. Kao da ne postoji. Elmina fotografija je vjerovatno bila iz vremena kad je Derenac odveo Mira u podrum Plavenkape, radničke stambene zgrade, da mu “skine mrak s očiju”. Djevojka na slici bila je tanka, koščatih ramena i koljena, i da se ispod kratke ljetnje haljine na grudima nijesu nazirale dvije loptice veličine moračke zukve pomislio bi da je desetogodišnjakinja. Istina, lice joj je za razliku od tijela, oblo, puteno, kao u prispjele djevojke, iako je pogled plah, djetinji. Derenac je jednom ispričao Maksimu – dok je Miro bio na studijama u Beogradu – s pomiješanim strahom i ozlojeđenošću kako je uveo Mira u malu podrumsku prostoriju, u kojoj su na dva drvena kreveta ležale krupna crnoputa Ševala, Ciganka s Konika, i bjeloputa Elma, kćer Meha Mirića, molera, pijanca, kojega su redovno uveče iznosili iz kafana poslije fajronta. Derenac ga je pitao nonšalantno, kao da boiraparfem ili farmerke:

“Koju ćeš”.

Miro je pogledao sitnu djevojku koja nije davala znak da ga primjećuje, a onda se okrenuo prema Ševali. Krupna Ciganka prezrivo ga je mamila raširanih bedara. Otkopčao je kaiš od farmerki, dugme iznad šlica, i legao pored Ševale.

“Dođi”, bestidno se plazila mrka dlakava medvjedica, i krenula rukom prema njegovom šlicu.

“Kurvo”. Miro je instinktivno odgurnuo, i pesnicom je udario u nos.

“Kretenu”, urliknula je Ciganka.

Miro je lijevom rukom uhvatio za kosu, savio joj glavu tako da je nosom i ustima dodirivala prljavi lencun, a desnim krošeom je još jednom udario u tjeme. Onda je ustao zakopčao kaiš i okrenuo se prema prestrašenoj Elmi.

“Ideš sa mnom”.

Utoliko ga je Derenac uhvatio za rame.

“Što je s tobom? Jesi li poludio?”

Miro se malo posagnuo, iz desnog džepa je munjevito izvadio skakavac, i stavio ga Derencu pod grlo.

“Ovo ti je zadnji put da si me pipnuo. Bježi.”

Derenac se smrznuo od Mirova ludačkog pogleda.

“Ti ideš sa mnom. Oblači se”

Djevojka je brže-bolje navlačila ljetnju haljinu. Ševala je tiho stenjala. Glas joj je bio žalostiv nalik mački o marču, u doba parenja

Miro je Elmu izveo iz podruma.

“Đe stanuješ”

“U Ivanbegovu ulicu”, gledala je pred sobom, i glas joj je bio jedva čujan.

“Otpatiću te.”

“Hvala. Nije potrebno.”

Miro se pravio da ne čuje. Hodao je u korak pored nje.

Išli su Bajovom ulicom, trotoarom, ćutke, skrenuli su lijevo, u Ivanbegovu, pored obućarske radnje Fika Becića, koji je izrađivao seljaču obuću: gumene žabure, s kaišem i petljom na zakopčavanje. Elma je stala ispred niske kuće, pokrivene tiglom kanalicom.

“Ja ovđe živim”

“Ima li ti koga kući?”

“Nema. Ibro je u Baru. Kreči.”

Miro nije zapazio da Elma oca zove po imenu, kako je to još u navikama ovdašnjeg zapuštenog mlađeg svijeta. Ušao je za njom u potleušicu, najnižu kuću u Ivanbegovoj ulici, gotovo identičnu s radnjom Fika Becića, koji se na Cetinje doselio još prije Drugog svjetskog rata. Kućica pokrivena crvenom tiglom kanalicom ima dvije prostorije jednake veličine. U prvoj je šporet na drva, otoman, sto pokriven šarenom tavajom sa tri stolice, a u drugoj šifunjer, s rasklimatanim vratima, bračni krevet i dvije natkasne. Šifunjer je tamnosmjeđe, krevet boje oraha, natkasne bijele boje. No lencuni i pokrivači na krevetu bili su uredno posloženi i čisti. Elma je bez riječi zavrnula gornji čaršav, skinula haljinu, gaćice i grudnjak. Legla je, ali ne na leđa, raširenih bedara nego na bok, skupljenih koljena u pozi fetusa. Miro nije skinuo samo kratke gaćice. Legao je iza Elme, obgrlio je rukom preko grudi i tako ležao nepomično. Oboje su bili nepomični, toliko plitkog daha da se u sobi čulo samo zujanje oklopljenog zelenog insekta, kojega Cetinjani zovu zunzalj. Elma se počela meškoljiti, i polako se okrenula licem prema njemu. Palcem i kažiprstom uhvatila je rub njegovih uskih sportskih gaćica, i polako ih počela svlačiti. Onda ga je dohvatila za penis koji je još bio mlohav, počela da ga nadražuje, ritmično vukući kožicu s glavića gore dolje. Onda mu je prinijela usne, i jezikom ga pokušala probuditi. U tom času osjetila je kako je Miro uhvatio za kosu i udario je dva puta otvorenim dlanom.

“Kurvo.”

Elma je počela cviljeti. Onda je osjetila kako je primio za rame i okrenuo je na leđa: u trenutku je raširila noge očekujući njegov ukrućeni ud u svojoj utrobi.

Svršio je ćutke, na brzinu se obukao, poljubio je u rame, ostavio joj novčanicu od pet hiljada dinara, i bez riječi izašao na ulicu. Naredni put je sačekao kod Kamikule, i rekao joj da ga posjeti večeras. Njihovi rituali su se ponavljali jednom, dvaput sedmično, a onda je prije nego što je prvog septembra krenuo za Beograd pozvao da mu pospremi kuću, i ostavio joj ključeve od spoljnih vrata i stana na spratu. Miro je jednom rekao Maksimu da je Elma autistična: ne zna da laže niti će išta preduzeti dok joj sâm ne kažeš što treba raditi. Zato joj je, da ne zaboravi, ostavio veliki bijeli papir sa instrukcijama:

Provjetravaj sobe, i kad završiš pospremanje kuće zatvori prozore.

Jednom neđeljno usisivačem pređi podove a vitrine s knjigama jednom mjesečno.

Pozovi tetku Stanislavu ukoliko primijetiš vlagu ili probleme s krovom

Ne smiješ nikoga puštiti u kuću dok sam ja odsutan.

Miro je s školskim drugaricama iz osnovne škole zadržao je isti dječački odnos kakav su nekad imali. Kadgod se nakon dugog izbvanja vraćao kući pozivao je na kafu i sladoled plavokosu Lili, koja je ostala pjegava i štrkljasta kao u doba kad je bila klinka s kikicama, nalik Pipi Duge Čarape. Sjedjeli su u jednoj školskoj klupi od petog do osmog razreda, i Miro najkržljaviji u odjeljenju ponašao se prema Lili kao mlađi brat, i istovremeno i zaštitnik. Mirovo druženje s Lili, koja je bila završila farmaciju u Novom Sadu, i ubrzo postala zamjenica upravnice gradske apoteke trajalo je dok se ona udala i odselila u Podgoricu. Lilina udaja mu je teško pala i zato što ga je snadbijevala s ljekovima, bez recepta za njegove stvarne i izmišljene zdravstvene tegobe. Miro je Lilin odlazakiz Cetinja razumio kao njenu izdaju: nezahvalnost za to što je čuvao od gradskih huligana.

“Dira li te ko. Nemoj slučajno da to čujem od drugoga a da mi se ti ne nijesi požalila”, zaskočio je Miro dok se vraćala s posla. Ona bi ga, uzela podruku, i mangupski mu šapnula na uho da nju ulični provokatori, tice rugalice “ne diraju”, jer znaju da su njih dvoje prijateji. Ali prećutala je to da su je gradski mangupi uistinu zadijevali ona bi se pravila da ih ne primjećuje. Jer se više bojala reakcije svog ćudljivog školskog druga nego huligana koji su opaki na jeziku.

No, Miro prema Lili nije pokazao ni bezazlenu aluziju da bi s njom htio imati intimniji odnos: jednom ga je pozvala da gledaju zajedno Amadeusa Miloša Formana, ali on se našao u nekom poslu. I u studentskom domu u Beogradu izbjegavao je srudentske žurke, ali se šunjao oko željezničke stanice, obilazio štrafte i lokale u kojima ordiniraju noćne dame. Granice njegovog ženskog svijeta su bile omeđene noćnim barovima, kazinima, željezničkim stanicama polumračnim polumračnim “štraftama“gdje ordiniraju prostitutke. U Trstu i Milanu makroe je ispitivao otkud su stigle puttane, drukaju li muriji, koliko im procenata uzimaju za zaštitu, koja se od njih drogira? Izvodio na piće, nudio nova “grla” iz Ukarajine i Moldavije, a onda bi ih, njihove seksualne radnice, našle pretučene i opljačane u nekom haustoru. Pošto bi oslobodio kurve od zaštitnika koji su ih izrabljivali Miro je birao najstariju, najmanje privlačnu, i vodio je u iznajmljeni stančić ili hotelsku sobu na ime nekoga od njegovih pajtaša, obično Žabara. Legao bi pored puttane i rekao joj da bude mirna I tiha. Ujutro, u prvu zoru, naredio joj je da ustane, obuče se, ispratio je do ulaznih vrata I u ruku joj tutnuo napojnicu, nekoliko puta veću od tarife mlađih, poželjnijih kurvi.

Miro je Elmi, svaki put kad bi se vratio na Cetinje, davao onoliko novca koliko je mislio da joj je dovoljno za život do njegovog narednog povratka. Dao bi joj i više novca, ali je shvatio da ona jedva razlikuje vrijednost novčanica. Zato je zaposlio u Gradsku kafanu, kao pomoćnu radnicu kuhinji, da bi imala barem obezbijeđenu hranu. Ali, pošto su ga deportovali iz Italije učinilo mu se da je Elmu izrabljuje šefica kuhinje, koja je nakon radnog vremena koristila kao kućnu pomoćnicu, pa joj je rekao da dadne otkaz. No kako je vrijeme prolazilo Miroje bio sve grublji prema Elmi: na kraju je posumnjao da ga je ona zarazila koronom. Nije znao koga bi drugoga okrivio, i ljutito joj je zabranio i da se primakne vratima Kuće Nikovića, dok god je zaražen, čak mu ni hranu ne smije ostavljati pred vratima.

“Ipak, Elma je jedina koja bi mogla znati je li je Miro zadnjih mjeseci imao inkognite posjetioce? Treba je odmah ispitati da li joj nešto povjerio, prije nego što je murija startuje, ukoliko se budu uopše htjeli baviti Mirovom smrću. Jer s Elmom je lako manipulisati. Bez obzira što je imala ledeni strah od Mira, koji ju je prosto paralisao, kao zmija žabu”, mislio je Maksim. “Ali pošto njega više nema ko prvi dođe do nje ispričaće sve što zna. Možda I ponešto što ja nijesam mogao dokučiti.”

Maksima je još kopkalo, je li joj Miro, računajući upravo na njen strah i autizam, povjerio nešto u vezi svog tajnog šteka, ili je li je neko pratio, isfolirao ili ucijenio da oda nešto naizgled nevažno što će biti presudno da se skupe kockice Mirovog dvostrukog života. Zato je Maksim odlučio da će čim svane, u cik zoru, posjetiti Elmu i ispitati je. Je li Mira još neko posjećivao u zadnjoj godini? Je li on posljednjih mjeseci zaboravljao zatvarati vrata? Je li joj neko ukrao ključeve i kopirao? Onda su mu se misli ponovo usmjerile na to je li bilo drugoga načina da neko uskoči na sprat. Jer, ukoliko su vrata bila zaključana s unutrašnje strane samo ih je domaćin mogao otvoriti. No, kome bi on onako sjeban otvorio vrata, a onda kako bi taj lik natjerao zaraženog čovjeka da popije otrov? Maksim je osjetio pritisak u sljepoočnicama: cijela konstrukcija mu je ličila na holivudska scenarija C produkcije.

Utoliko se začuo brujanje motora. Ustao je sa stolice i prišao prozoru. Ambulantna kola su se parkirala između Dvora i Srpskog poslanstva. Iz njih su izašla tri čovjeka. Dvojica s prednjeg sjedišta, a treći na zadnja vrata kombija. Svi su u bijelim jednodjelnim kombinezonima, bijelim rukavicama i vizirima koji su nalik motorciklističkoj kacigi. Prvi na vratima pojavio se omanji čovjek s ljekarskom torbom, kojemu se iza providnog plastičnog štitnika nazirala crnpurasta koža i tamne oči. Prošao je ćutke pored Maksima. Nije se ni okrenuo prema njemu. Prišao je trosjedu, nagnuo se na dvadesetak santimetara od Mirovog iskeženog lica, lijevom rukom dodirnuo mu je lijevu stranu vrata, da opipa bilo. Samo što je rukavocom dodirnuo Mirov vrat, odmahnuo je rukom, i onda se okrenuo prema Maksimu, istovremeno iz torbice vadeći veliku svesku broširanih korica, između čijih stranicama je virio indigo.

“Ja sam doktor Janković. Recite mi što se dogodilo, u koliko sati ste našli pokojnika, jeste li u srodstvu?”

Maksim mu je polako – da ne zaboravi nešto važno – detaljno ispričao sve otkad je ušao u kuću, na kraju je pomenuo da se konsultovao s doktorom Kuljišem, koji sumnja da je pokojnik otrovan i da je potrebno izvršiti obdukciju. Kad je Maksim pomenuo Kuljiša doktor s vizirom odmahnuo je rukom, poćutao malo, počeo da zapisuje u tipski formular sa rubrikama i linijama, koji se preko indiga kopirao u još jedan primjerak. Kad se ljekar potpisao u dno lista, pogledao je Maksima, zabrinuto i sumnjičavo.

“I ja mislim da je ovo slučaj za policiju i tužioca. Neka oni procijene treba li obdukcija. Da li se slažete?”

“Slažem se. Ali ja bih na Vašem mjestu preporučio obdukciju.”

Doktor se pravio da ga ne čuje i okrenuo se prema pratiocu, koji je izašao iz zadnjih vrata ambulantnih kola.

“Donesi nosila i odnesite pokojnika u mrtvačnicu bolnice.”

Dok su bolničar i šofer kombija premještali lješ s trosjeda na nosila Maksim je instinktivno krenuo prema njima, da im pomogne, ali ljekar je stavio ruku ispred njega.

“Stanite. Vi nijeste zaštićeni od zaraze.”

Maksim je s vrha stepenica ćutke posmatrao kako bolničar i šofer spretno manevrišu nosilima dok pokojnika, vezanog kaišem preko grudi, snose niz uske i strme drvene stepenice, koje su postavljene 1910. godine, nekoliko mjeseci prije Nikolinog proglašenja Kraljevine Crne Gore. Nije ih pratio niz stepenice nego se vratio do prozora i gledao kako nosila s pokojnikom unose u bolnička kola. Pošto je medicinski tehničar zadnja vrata zatvorio za sobom Maksim se odvojio od prozora i krenuo prema kupatilu. Opet je prao ruke, toliko ih je dugo i snažno trljao sapunom da su mu se zglobovi učinjeli bjeliji nego u mrtvaca kojega su maločas iznijeli s nogama naprijed. Sa svojih ruka digao je pogled: i lice na žmirkavoj svjetlosti sijalice od 40W u ogledalu bilo je sablasno bijelo, kao mrtvački pokrov. Brže-bolje obrisao je ruke ručnikom, i zalupio vrata kupatila. Prvo je pogledao na trosjed, potom je počeo vitljiti po sobi: još jednom je preletio fotografije i postere na zidovima, te viseće zastakljene vitrine s ordenima, a onda je prvi put večeras, u desnom ćošku, ispod portreta Ernesta Che Guevare, bacio pogled na baun, koji je Mirova i Maksimova prababa Gošna donijela iz roda Boškovića, s Orje Luke. Skrinja je bila upola niža i uža od one koju je Stanislava donijela u prvičje, i isto toliko duža: liči na jezerski čun, kutiju za violončelo ili skrinju za pokojnike. Kad se primakao kovčegu sjetio se da mu je Miro, prije par godina, upravo iz tog bauna izvadio svoje crteže.

Miro mu se tom prilikom još povjerio da je poslije povratka iz talijanskog zatvora, na nagovor doktora Nikolića, počeo crtati i slikati, temperom, flomasterom i tušom. Čim mu je pokazao išarane blokove formata B4 Maksim je shvatio da su mu crteži svojevrsna anamneza, vraćanje u djetinjstvo, prije nego što je bilo što naučio iz istorije umjetnosti. Miro ga je gledao dječački nestrpljivo i plaho dok mu pružao blok za crtanje očekujući Maksimovu reakciju. Maksim je pogledao prvu sliku pretežno svijetlog kolora, koji je oblikovala nesigurna ruka desetogodišnjaka. Na svim slikama i crtežima bila je, čini se, ista djevojčica s tačkicama na nosu i kikicama. Na nebu nije bilo trunke oblaka a zrake sunca su guste, nalik na tršavu kosu. Razgranato drvo je u sredini, sa krupnim lišćem čiji su listovi okrenuti jedan drugom. U desnom uglu je četvoronožna životinja, čije su noge i njuške nesrazmjene sa tijelom, pa se crtežima nije se moglo razaznati, je li to vuk, pas ili lisica. Samo na slikama temperom moglo se zaključiti da je u pitanju samotna, drska i lukava bestija, dominantna u planetarnom mitskom imaginarijumu, još od doba drevnog Egipta, u čijim varijacijama varijacijama ličnog imena Vuk[18] Crnogorci su bili inventivniji od Eskima, Indijanaca, Kelta, Nordijaca… Jer, u svijetloj paleti neba, sunca, ozelenjelog drveta, “dobrog satelita” okruglastog, duginih boja, sivom bojom je oslikana samo dugorepa životinja i “zli sateliti” aerodinamičkog oblika.

Maksim je otvorio baun, na čijem su poklopcu ćiriličnim slovima ugravirani inicijali prababe Gošne GB, još dok je nosila djevojačko prezime. U plitkoj i duguljastoj utrobi kovčega ispremetano je mnoštvo slika i crteža tušem i flomasterom, a ispod njih su razbacani papiri formata A4, pisanih grafitnom i hemijskom olovkom. Maksim je prvo uzeo slike i crteže, polako ih je muzirao, upoređivao, onda se fokusirao na tempere, koji su se doimali kao da su stvoreni u jednom danu, u jednom dahu. Crtao je istu djevojčicu, i isto drvo, istog četvoronožnog pretka njemačkog ovčara, koji se sklanjao, bježao podvijena repa od djevojčice. Kao i kod pučkoškolaca nižih razreda Miro nije vodio računa o perspektivi i odnosima veličine i distance među figurama, i Maksim nije bio načisto je li se slikar poigravao, imitirao primitivne umjetnike, ili je bio skroz podjetinjio. Jer njegov mozak sprženi i umrtvljen elekro šokovima i depo injekcijama nije bio potpuno izbrisao naučene lekcije slikarskih tehnika i škola. Iako bi se dok je govorio o Rafaelu, Micchelangelu ili Caravaggiju, Cezanneu ili Picassu, na momente kidao film, zaboravljao su imena slika, godine kad su stvarane. No, početkom avgusta kad su se sreli u bašti kafea Njujork, deset dana prije nego se zarazio koronom, u neočekivanoj digresiji – nakon što se pohvalio da ga još služe patike koje je kupio na Piazzi del Popolo – detaljno mu je objasnio sponu impresionizma i kubizma, te Cezanneovoj ključnoj ulozi u artikulisanju pojma “nedovršenosti”, čiji je cilj proces stvaranja a ne finalizovanje, što je preteča savremenog happeninga.

Nakon što je Maksim razvrstao crteže olovkom i tušem od slika temperom vratio ih je natrag u kovčeg, i posložio u uglu pored bočica s tušom i pernicama, pastuoznih tuba sa temperom i olovki s oznakama HB i 2B, za precizne i mekše linije, počeo je skupljati razlistane papire, na kojima je krupnim slovima neispisanog rukopisa napisano par redova, ponekad samo jedna rečenica.

Rečenice su oslikavale idilične pejzaže, puna sunca, dječjih lica i zelenog drveća:

“Sunce sija jako i puno. Sunce sija žutu svjetlost na zemlji i mi smo srećni. Odašilje se ogomna energija. Sve je čvrsto i srećno.”

“Ivona ima plave oči i plavu kosu, to je dijete anđeo ili je u svakom slučaju bliska i slična anđelima.”

“Prelijepa je i prekrasna mala djevojčica. Plava je i lice joj je rumeno… Djevojčica se nasmiješila.”

 “Opet posmatram Murtin zeleni orah i njegovo pametno stablo i lišće.”

“Ponovo posmatram MURTIN orah, on gleda na moju sobu, tvrd je i jak, potpuno je pospano, CETINJE.”

“Volim igru, posmatram zeleni MURTIN orah. Opet sviram na maloj usnoj harmonici.”

Maksim je nastavio listati papire, s manje koncetracije. Jer čitao je isti tekst, i gledao istu sliku, koje su izvirale jedne iz drugih.

Onda mu se pažnja zadrža na jedini naslovljeni tekst.

 TIŠINA

 Sveobuhvatna i pametna tišina, uskoro će čitav svijet da zaspi, predviđanja se uglavnom poklapaju u raznim zemljama i kod raznih naučnika. I dežurne službe će zaspati i crkva, i mora i vode, neka, zaslužila je to zemlja vječni san da čeka. Zaboraviće se ratovi i bijeda, tišina će sve da nadvlada.[19]

Ovdje su Mirove pastorale postale apokaliptične. Jer će „čitav svijet da zaspi”, bez prethodnog svemirskog ognja, koji najavljuju Četiri jahača, i “dobri satelit”, dvojnik arhanđela Gavrila, koji je najavio Sudnji dan i dolazak Boga.

Maksim je pomislio da elektrošokovi i depo injekcije ipak nijesu umirile nego razigrale Mirove vizije. Njegovi ubilački instinkti su omalomoćeni, ali nikad do kraja nijesu potpuno utrnuli. U intervalima kad je dejstvo depo injekcija slabilo u tren bi mu beonjače dobile žućkasti sjaj, kao u divlje mačke, a onda se upitomile, prije nego se triput se prekrstio

“Mnogo sam grešan”, Miro je tjerao demona od sebe.

Jedva čujno je mrmljao Očenaš, ponovo se prekrstio i poljubio tisovi krst, koji je dobio od igumana Cetinjskog manastira, Luke, Beograđanina, s kojim je studirao istoriju umjetnosti. Ipak, “zli satelit”, Jesual koji ga posjećuje samo noću uvjeravao ga je da su Isus i Sotona duhovna braća i da su se sjedinili u duhu Renata Curcia. “Anarhisti su bliski Bogu. Oni su Božji osvetnici silnim i pohlepnim antihristrima.”

Maksim je prevrćući listove bloka u času pomislio da bi ga crteži mogli navesti na neki tajni Mirov kontakt, s nekom ilegalnom organizacijom, sektom, poput Mormona ili Jehovinih svjedoka, koji se nenadano pojavljivljuju na neobičnim mjestima. Još se prisjećao Mirovih riječi, naizgled bezazlenih, luckastih, ali i dvosmislenih, s kojima se poigravao, obično u danima koji su prethodili novoj depo injekciji koja bi ga ponovo ušikala. U tim intervalima, nekoliko dana prije nego što će primiti novu injekciju, Miru se vraćala stara uznemirenost, kao nekad poslije pljački, u susretu sa svakim policajcem ili kamufliranim agentom, očekujući da će ga svaki čas startovati i pokušati uhapsiti. Maksim je prepoznavao Mirovu klaustrofobiju i strah od zatvora, i nije protvrječio njegovim tiradama protiv državne represije, same ideje zatvaranja i izolovanja ljudi.

“Zatvori imaju funkciju da zarobe nečiji um, a ne da poboljšaju neku osobu. Slobodne su samo države koje nemaju zatvora. Crna Gora je do doba knjaza Nikole, imala samo jednu tamnicu, u Cetinjskom manastiru, koju su nazvali Guvernadurica, po njenom prvom stanaru, Joku Radonjiću, kojega je nakratko bio zatočio Petar Prvi. Petrovići, do svog potonjeg dinasta, nijesu imali namjeru zatvorenike osuđivali na ropstvo niti ih pokušavali prevaspitavati. Jednostavno su ih prognali iz zemlje ili strijeljali.”

Maksim je još jednom zavirio u baun. Ispod bloka za crtanje s kartonskim koricama, na dnu kovčega, bila je još jedna bala isječaka iz novina, sličnog obima kao i ona u škafu ormara pored kupatila. Najprije su ga privukli isječci iz talijanskih novina, zbog velikog formata Corriere della Sera. Iz prve je shvatio, bez obzira na svoje površno znanje talijanskog jezika, da je riječ o polemici u kojoj su učestvovali novinari, sociolozi, teolozi, u vezi inicijativa za pomilovanje Renata Curcia, koji je bio osuđen na dvadeset osam godina robije. Glavni spor se vodio oko toga je li se bivši lider Brigate Rosse, iskreno pokajao i odrekao terorizma, i je li moralno pomilovati lidera i ideologa terorista koji su likvidirali toliko nevinih ljudi. Isječci iz crnogorskih novina još su bizarniji: izvještaji s crkvenih proslava, Božićne poslanice i intervjui Amfilohija Radovića, te polemički tekstovi Jevrema Brkovića, u kojima napada srpskog mitropolita. Samo se u Mirovom šizofrenom mozgu, mislio je Maksim, mogle istovremeno stvoriti simpatije za mitropolita koji je na pasje opanke vrijeđao nacionalne Crnogorce, i pjesnika što je bio crvena krpa za srpske nacionaliste.

Maksim je ispod novinskih tekstova našao i vizit karte talijanskih i njemačkih vlasnika i menadžera galerija, fitnes centara, restorana, a u samom desnom uglu još je i rukopis uvezan spiralnom plastikom plave boje s providnim plasičnim koricama formata A4. To je bila kopija poglavlja DVORSKI TRG, iz njegovog nastajućeg romana, koji je dao Miru na čitanje minuloga ljeta. Nije bio zaboravio kopiju tog poglavlja, ali se nije usudio podsjetiti ga na rukopis, jer on je imao podrugljiv odnos prema njegovom “spisateljstvu”. Jednom ga je Miro uporedio s Ćirom Jogašem, koji cijeloga života ispod pazuha nosio savijena slikarski pribor i platna a nikome nije dozvolio da vidi njegova “genijalna djela”, koja nastaju na masardi oronule Vile Vujović. Maksim je dobroćudno, s dozom humora, slušao Mirova upoređenja njega s umišljenim umjetnicima – on je ipak imao javne recenzije svoje zbirke pjesama, koje su mu bile preporuka za Udruženje književnika Crne Gore – i pravio se da ga nije čuo.

Maksim nije pominjao rukopis i zbog toga što je doslovno prepisao više pasusa iz bilježaka Mirka Nikovića, koje je autor oporučno ostavio svojoj sestri Stanislavi. Mirov otac, profesor geografije koji je u zemljopisnu opštost pobjegao iz straha da ga ne poistovjete sa opskurnim političkim pedigreom njegove porodice, posljednje nekolike godine života istraživao je istoriju Dvorskog trga, njegovih kuća i stanovnika. Mirko Niković pisao je suvoparno, u pozitivističkom maniru, bez bizarnih detalja, pikanterija, intriga, o intimnom životu, sklonostima znamenitih stanovnika Trga, koji bi Maksimu bili dragocjeni u sklapanju mozaika stvarnog i imaginarnog. Ipak u ujakovom rukopisu našao nešto zanimljivih pikanterija, iako je cijelu sliku Trga, već bio formirao na osnovu crtica iz memoara i dokumenata koje je našao u arhivu i legatima nacionalne biblioteke.

Maksim je pokušao od Mira, koji je od svog oca naslijedio prokletstvo Nikovića i fotografsko pamćenje, izvući anegdote o prinčevima i princezama, svađama prijetolonasljednika Danila s princom Mirkom, koji je prezirao kolebljivost i hedonizam starijeg brata, teo o dvorskim svadbama, vizitama krunisanih glava i ministara, prigodnim deseteračkim stihovima, Jer Mirko Niković je svako malo, nesvjesno, pred ženom i sinom, pravio nesvjesna poređenja, nostalgične asocijacije na vrijeme kad su njihovi preci bili bajičke patarice, rođaci potonjeg dinasta, poštovani i uticajni na Dvoru.

Maksimu je slagao mozaik polako kao da pipa po mraku, jer njegova memorija je nepouzdana, mutna i selektivna: nepouzdanija i od Mirove, koji je i poslije elektrošokova i depo injekcija pamtio neke stvari koje je Maksim davno bio zaboravio. Zato je uvijek bio zatečen kad Miro iz primozga izvuče sjećanje o njihovim zajedničkim nestašlucima, pustolovinama u Njegoševom parku, na Novoj džadi, krađi jabuka u voćnjaku Voja Kićova, Stanislavine poklone za Badnji dan… Ipak, zadnjih godina – kako mu se budućnost kratila – odnekud bi iskrsnule slike iz djetinjstva. I Miro je primijetio Maksimovu nostalgiju.

“Otkud odjednom tvoje interesovanje za te operetne monarhiste? Barem smo se o tome slagali. Da su bili anahronizam još prije sto godina. ”

“Pišem poglavlje o Dvorskom trgu. O nestanku jednog malogsvijeta. Pričeo propastima i porazima, slojevitije su, literarno uvjerljivije, nego o pobjednicima. Konačno ti si jedini muški potomak tih izumrlih familija. Kao neki dinosarus.”

„Mali dinosaurus”, Miro se nasmija.

Onda se uozbilji.

“Mene te pričine priče uistinu nikad nijesu zanimale. Ni kad sam bio u osnovnoj školi, iako je otac nasamo, kolikogod je patološki bojao Udbe i Komiteta, pominjao kralja, Dvor, prinčeve, princeze, vojvode, đenerale, jer je htio da ja to zapamtim. Meni su ta patetična prenemaganja na jedno uho ulazila a na drugo izlazila. Ali, dosad nijesi pročitao, u očevoj sobi su, u ćošku regala, pored knjiga iz geografije su i memoari Sima Popovića, Tura Plamenca, Milorada Medakovića, Gavra Vukovića. Uzmi te knjige, sa mnom gubiš vrijeme.”

“Već sam to istražio. Ali, trebaju mi još neke pikanterije, kojih nema u knjigama I dokumentima.”

„Onda mi daj na čitanje to poglavlje. Možda mi upali neka sijalica, i došapne mi nešto moj prijatelj Gavrilo.” Reče Miro lukavo, tek toliko da ga malo nervira.

“Nema problema. Dobićeš prvu ruku teksta, čim ga završim. Najdalje za mjesec dana.”

Maksim mu je nakon tri sedmice donio tekst kompjuterskog fonta veličine četrnaest, kako se ne bi morao služiti naočarima za čitanje. Miro je uzeo rukopis, nonšalantno ga prelistao, zaklopio korice i mangupski rekao.

„Ovo je istorijski trenutak. Ja ću prvi svjedočiti tvoju genijalnost. Očekujem da mi zavještaš autorska prava, jer ukoliko ne izađu za tvoga života jedino ću se ja sjetititi da otkrijem svijetu kakav je talenat pored nas anonimno okončao vijek.” Miro je ustao, i iz očeve sobe donio knjigu tmanih tvrdih korica na kojoj je srpskoslovenskim ćirilicom pisalo ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ: ISTINA O MOM ŽIVOTU.

“Ova knjiga je tebe čekala. Bila je zaturena ili sakrivena u dnu police s knjigama. Kad sam juče bio naumio uzeti jedan unikatni atlas Italije iz 19. vijeka, koji ću pokloniti mojoj prijateljici Lili, pali su mi je pred noge memoari možda najčudnijeg stanara Dvorskog trga, koji je imao istu dijagnozu kao i ja. Vjerujem ćeš u ovoj knjizi naći dosta pikanterija koje te zanimaju.”

[1] Daro Mačak je bio  domišljat i harizmatičan kontrabandista: prije Drugog svjetskog rata, na čudesan način, izmicao je potjerama finansa i žandara. Švercovani duvan iz Skadra stizao je u Crmnicu i Riječku nahiju  u mrtvačkim sanducima, ribarskim čunovima, na magarcima. Tako se počelo šuškati među povjerljivim ljudima   da Daro   Mačak u stvari ima dozvolu lično od bana Muja Sočice, da slobodno trguje skadarskim kotrobanom. Onda su se u proljeće 1941. godine talijanski vojni avioni, u brišućem letu iz pravca Skadra stuštili preko jezera, pa su  neki Crmničani bili uvjereni da ih je Daro Mačak lično poslao.

[2] Mirkova žena Milosava se na ustavke Jovandana 1971. godine, po običaju iskrala iz bračne koćete, i ne primijetivši, dok se poslije dvije ure nije vratila  natrag u spavaću sobu s kafom na poslužavniku, da joj se muž bio ostudenio, iako je spavao u fanjeli i bio pokriven vunenim jorganom.

[3] Katunjani bi metaforički kazali: „Što je seljak gluplji to je krtola bolja“

[4] Veliki, krupni momci koji su na glasu  ne vole da se sukobljavaju, s kržljavim, iskompleksiranim tipovima. Jer, kako god se  sukobi između tih atleta i onih koji su potežu nož ili utoku  uvijek je  na štetu ovih prvih, jer iz njih ne mogu izvući  slavu ni drugu korist.

[5] Miro će se kasnije uvjeriti da  Crnogorci i u udimpešti, Beču, Pragu, Minhenu, Milanu… inkliniraju prema kultnim hotelima i barovima koji se nalaze u samom epicentru evropskih metropola.

[6] Crnogorskim mangupima s beogradskom adresom – i onima koji su duže u Beogradu nego u zavičaju – bili su opsesivno vezani za vijesti koje su dolazile od njihovih kompanjona čije je mjesto prebivališta i dalje bilo Cetinje, Nikšić, Titograd.

[7] Iz Barija je decenijama saobraćao feribot Sveti Sefan sa Barom, koji  je glavnom gradu provincije Pulja najbliža luka na istočnoj obali Jadrana, ali Miro je iz Barija uvijek uzimao kartu za Dubrovnik, da bi zavarao tragove cetinjskoj policiji. Jer,  feribot Sveti Stefan, u oba pravca, uvijek je bio pun doušnika, švercera i šanera iz Cetinja, Titograda i Nikšića.

[8][8] Tula je ljeto  provodio na Cetinju, jer angažman u Dobrovniku mu je  bio od početka novembra do katoličkog Uskrsa.

[9] Aleksandar Ranković (1909-1983.), smijenjen na Brionskom plenumu 1966. godine, zbog optužbi da jebiopostavioprislušne uređaje u spavaćoj sobi predsjednika Jugoslavije. Nakon Titovog obračuna s njim stanio se u Dubrovniku, u kojemu je i umro 19. avgusta 1983. Na njegovoj sahrani u Beogradu, bilo je sto hiljada ljudi, koji su smatrali da ga je Tito sklonio jer je zastupao centralizam i srpske nacionalne interese.

[10] Pijanista nije znao da  je Aleksandra Rankovića  u hotel, vrijeme velike južine i burovitog vremena, s  žutim mercedesom 190, dovozio njegov komšija Pavo Drnasin, bivši milicioner.

[11] Miro je bio uvjeren da je Rafaelo slikao fresku u polujavnim prostorijama Vatikana, u vrijeme dok je Micgelanello oslikavao svod Siksinske kapele.

[12] Glavno seosko imanje Nikovića, s kućom od tesanog kamena, koju su zidali Primorci, bila je ispod Pišteta, do koje je hitar momak iz cetinjske pjace stići za pola ure.

[13] Poslije Dugog svjetskog rata komunistička vlast je, kako bi natjerala seljake iz siromašnih dinarskih krajeva da napuste sela i postanu dio radničkog proleterijata  donijela zakon o likvidaciji koza, jer su navodno uništavale šume.

[14] Dobra Voda je zaseok Prosenoga Dola

[15] Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (1848-1986), pulen Miroslava Čitakovića Ćite, po ocu Hrvat, kralj beogradske ulice. Jedan od prvih Jugoslovena koji se borio u „kavezu“, oktogonu. Ubio ga je Goran Vukovič Majmun, ispred okružnog suda u Frankfurtu.

[16] Miroslav Ćitaković Ćita (1937-2017), dvadeset pet puta prvak Jugoslavije u rvanju slobodnog i grčko-rimskoa stila, u teškoj kategoriji. Kasnije je bio trener Rvačkog kluba Radnički iz Beograda. Ćita je začetnik treninga neke vrste ultimate fighta, u kojemu su se okušali  čuveni beogradski desperadosi, ulični fajteri, Ljuba Zemunac, Ćenta, Giška, Knele, ali i bokseri, Žorž Stanković, Danilo Radonjić, Gidra Stojanović. Ćitini pitomci nijesu bili samo kriminalci i žestoki momci nego i vrhumski sportisti, poput džudiste Radomira Kovačevića, koji su se u sportskoj sali htjeli okušati i u gladijatorskim disciplinama, sa elementima boksa, rvanja, džiu džpce i uličnih trikova.

[17] U saradnji s jugoslovenskim Interpolom, na osnovu fotografije i Mirovih otisaka prstiju konataovali su da je Ivan Rakovac u stvari Miroslav Niković.

[18] Vuk, Vuko, Vuksan, Vujo, Vujadin, Vujica, Vujko,  Vučko, Vučić, Vučina,  Vukić, Vučelja, Vukelja,   Vule, Vukan, Vukman, Vukoman, Vukosav, Vukoje, Vukomir, Vukolaj, Vukašin, Vukota, Vukomir, Vukmir, Vukajlo, Vukolaj…

[19] Citati iz knjiga Miroslava Jablana, preofesora istorije umjetnosti