(Jedna riječ, jedan dah) 

Davno je bilo, i ja sam bila mlada
skrivala se od pogleda majke
kako bih stih po stih iščitavala Nerudu
i Bodlera, sve pjesmu po pjesmu.

Moralo je proći četrdeset godina
da shvatim kako ništa nisam razumjela
jer to nisam čitala ja, nego moja želja
da me od dana kad se pretvorim u ženu
neko voli kao u stihu koji ispisuje žudnja.

Sada znam da me bilo stid i samo stid
što se uvlačim u taj mračni i duboki svijet
koji onima oko mene nije bio dostupan
plašeći se da uz majčine krikove koji prate
Nerudu i Bodlera ne poludim kao Silvija Plat.

Čovjek je smrtno ruho – rekao je Neko odozgo
i zato prestajem plakati za svaku poderotinu
odlučujem kao majka da se pretvorim u čovjeka
lijepu smrtnost upakovanu u haljinu od viskoze
uz mnogo nacigovanih volana u svijetlim bojama.

Tako je nastupilo i moje prvo sa-slušanje
koje zapravo nikada nije ni prestalo
i mrak je nastupio – sladak kao pekmez od jabuka
tišina je mazno curila kroz moje duge prste
a ja sam je pohlepno oblizivala osluškujući

Una palabra, un aliento.

Nikada od toga nisam sklopila priču
zato što je riječima koje su silazile niz grlo
nedostajalo hrabrosti, pouzdanja, stila
i onog što je zabranjeno izgovarati naglas
jer spada u zonu mrske patetike
Njenog Visočanstva Duše.

Otkako su nam zabranili i dušu
pretvarajući je u jeftinoću koja nipošto
ne smije u dobru poeziju i otmeno tijelo
pjesnici su isukali britve kojima presijecaju
nebesa, okeane, dahove, privide i muze.

Ali dobro je, još je sve dobro
evo ja sam postala slobodna žena
koja sve pojave smije nazvati kako hoće
shvatajući takođe da mi na putu ka spoznaji
nije pomogla ljepota pjesničkih riječi.

Ni Neruda, ni Bodler, još manje krhka Silvija
koja je odlučila staviti glavu u rernu
kako bi se kroz dolazeće decenije i vijekove
dopadala muškarcima koje oduševljavaju
očajne, lude, slabe, a naročito mrtve pjesnikinje.

Sve to što danas smijem nije došlo
od riječi i daha, još manje od skrivanja u knjige
smjelost ovu porodili su ljudi i njihova krhka djela
oni koji su pojeftinili mrsku riječ – duša
i plemenitost koja oduvijek teži ka nevidljivosti.

Danas iščitavam britve, strojarske složenice
pjesničke konstrukcije, nategnutu tugu
izmišljen bol i laž, krivotvorene uzdahe
nesuvislo i crvotočno do pornografije
na isti način na koji je majka iščitavala recepte
dodajući im kašiku šećera više i brašna manje.

A misli gravitiraju smanjujući se u obimu
dobijajući na težini, samo vrijeme tone
i čovjeka u haljama od čiste viskoze
čini slobodnim, starim i bestežinskim.

Mikola Rjabčuk, Realna i imaginarna Ukrajina. Esej 

Je li Europa nedovoljno slušala Ukrajinu i njezine intelektualce? Kolika je odgovornost slavistica i slavista (kao i instituta kojima pripadaju) u generiranju jednog zanemarivanja, ili ignoriranja, kulture koja Europi zasigurno ima što reći? Ne moram ni istaknuti kakav odgovor na ova dva retorička pitanja podrazumijevam. Tek je agresija kojoj je izvrgnuta ta zemlja dovela do promjene svijesti (i savjesti) na Zapadu i učinila prisutnom Ukrajinu na mapi kontinenta, kako povijesnoj tako i geografskoj, ali i mentalnoj. A nije da nije bilo materijala iz kojega se moglo učiti, na policama njemačkih knjižara i knjižnica nalazi se dovoljno knjiga koje ukazuju na zrakasto širenje pluralizma književnog, ali i povjesničarskog, sociološkog, kulturološkog, politološkog iskaza. Trebalo je samo pogledati. Istovremeno, trebalo je povezati osobni život sa životom nekog Ukrajinca ili Ukrajinke (Bjeloruskinje ili Bjelorusa) pa da se vidi kolika je moć negiranja postojanja koju širi jači, u kolikoj je mjeri ono „Priznaj da si kao ja i prihvati taj identitet ili nestani!“ replika brutalnog i arogantnog stava koji je devedesetih godina prošloga stoljeća Jugoslavijom pronio sumporni smrad poricanja prava na postojanje drugoga.

Znači ne samo čitati, nego i učiti. Mikola je Rjabčuk (1953) jedan od najznačajnijih suvremenih ukrajinskih intelektualaca koji još od stjecanja nezavisnosti države ustrajno i neumorno ukazuje na autohtonost i autentičnost povijesti i kulture svoje zemlje. Knjiga o kojoj kratko izvještavam nastala je nakon Narančaste revolucije i sadrži interpretacijske elemente koji se u sadašnjem trenutku pričinjavaju optimističnima. Sastavljena je od četiri poglavlja. Svako od njih ima zasebnu temu, a skupa tvore cjelinu grupiranu oko kompleksa ukrajinske samostalnosti i njezinoga samosvojnoga identiteta. Prvo, „Projekt Ukrajina“, odnosi se na djelimice povijesno uvjetovanu, ali u najvećoj mjeri konstruiranu metaforu o „dvije Ukrajine“, od kojih je jedna prožeta poljskom i austrougarskom, a druga ruskom kulturom. U kasnijem će se povijesnom razvoju te dvije alternative formirati na ideološkim razlikama: jedna će se smatrati građanskom, a druga boljševičkom. Geografska se podjela, pak, koja je zaživjela još u sedamnaestom stoljeću odnosi na lijevu i desnu obalu Dnipra, pri čemu je „lijevoobalna“ Ukrajina tada prekinula veze s Poljskom i odlučila se priključiti „desnoobalnoj“, s centrom u Kijivu. Otuda i dvojezičnost koja ukrajinsku naciju i kulturu prati do danas. Jezik je vladajućih klasa bio ruski dok je seosko stanovništvo pretežito govorilo ukrajinski. Naravno, snažan pritisak imperijalne Rusije, čijim katastrofalnim posljedicama danas svjedočimo u liku povjesničara-amatera, rezultirao je gotovo potpunim brisanjem ukrajinskog jezika, kao jezika kulture, i mukotrpnom borbom za njegovo oživljavanje i očuvanje. Ta je borba manje ili više uspješno razriješena u poimanju multikulturalnosti ukrajinske nacije i njezine višejezične elastičnosti. Rjabčuk će o tome reći sljedeće: „’Dvije Ukrajine’ pronalaze se u gotovo svakom pojedinačnom Ukrajincu koji je po pravilu strahovito ambivalentan i pocijepan – što se tiče njegove ideološke orijentacije, identiteta i svakodnevnih načina ponašanja.“ Tek će brutalno nasilje koordinirano iz kremaljskih centara moći danas, petnaest godina nakon objavljivanje Rjabčukove knjige, dovesti do ukrajinskoga jedinstva.

Drugo je poglavlje eseja posvećeno „Povijesnim kontroverzama“. Pod tim Rjabčuk podrazumijeva problem postojanja (koje ne dovodi u pitanje) i negiranja postojanja (kojemu traži razloge) ukrajinske nacije. Dok je rusko, a potom sovjetsko i postsovjetsko stajalište formirano na osnovi imperijalnoga i neoimperijalnog mišljenja, zapadna se pozicija može promatrati s tri aspekta: duhovne lijenosti (o kojoj sam nešto kazao na početku ovoga serijala), komformiteta i refleksnog odbijanja pojma nacije kojega se povezivalo s nacionalizmom i, nažalost, nacizmom. Ruska je pozicija vješto manipulirala ovim trima faktorima zloupotrebljavajući ih u svrhu obnavljanja imperijalnog projekta. Tek je 24.2.2022. probudio Zapad iz trnoružičinskoga sna i naveo ga na učenje i promišljanje. Bi li bilo drukčije da smo se ranije „sjetili“? Rjabčuk će se posvetiti temama na kojima se ukrajinska i ruska povijest presijecaju i pokušati se oduprijeti aproprijacijama od strane „velikog brata“. Tri su velike teme koje dodiruje Kijevski Rus, kozaci i suprotstavljenost ruskog odnosno sovjetskog i habsburškog naslijeđa u povijesti Ukrajine te zaključuje: „Ukrajincima često teko pada napuštanje njihova crno-bijelog svijeta koji je jasno podijeljen na ‘naše’ i ‘strance’; osjećaj da ste stanovnik ‘opkoljene tvrđava’ povremeno ograničava sposobnosti autorefleksije, samokritike i autoironije; stalno alarmno stanje ograničava mogućnosti slobodnog i otvorenog dijaloga. Postimperijalno društvo treba psihoterapiju – kao žrtva silovanja, trajnoga ponižavanja ili drugih traumatskih iskustava.“

Treće i četvrto poglavlje, Između dvije revolucije i Domovina naranči, tematiziraju blisku prošlost odnosno sadašnjost (sadašnjost nastanka) i razmatraju opcije ukrajinskoga osamostaljenja – nerijetko kritički procjenjujući aberacije (korupcija, nepotizam, političke neslobode) u samome društvu i gospodarstvu novonastale zemlje. Optimizam o kojemu je bilo riječi na početku teksta odnosi se na Narančastu revoluciju i njezinoga vođu Viktora Juščenka. S naknadnom pameću možemo lako reći da su pojedine Rjabčukove prognoze bile promašene. No predbaciti mu da nije anticipirao herojske (Euro-Majdan) i tragične (aneksija Krima, formiranje „narodnih republika“ i sadašnji barbarski rat) povijesne događaje graničilo bi s arogantnom samouvjerenošću protiv koje govori ova cijela korisna knjiga. Stoga joj se i mogu oprostiti povremena otkliznuća u diskurs nacionalnoga. U borbi protiv suvremenoga ultranacionalizma, čija je preteča u Europi Slobodan Milošević sa svojom povjesničarskom kamarilom, a uzoriti nastavljač povjesničar-amater skriven iza zidina Kremlja i praćen gotovo cijelim svojim narodom, dozvoljena su i poneka pretjerivanja.   

Postolar se molio Bogu da mu da sina.

Ali jedna za drugom rađale su mu se kćeri.

Onda je došao rat, a postolar je pomislio dobar je Bog davao je kćeri da u ratu ne stradaju sinovi. 

Naišla je vojska i obeščastila svih pet postolarevih kćeri. Tako je komandant naredio. A onda ih je, jednu za drugom, iz milosrđa pogubio.

Mati je poludjela i ubrzo pošla za kćerima.

Otac je pitao zašto?, ali nikakvog odgovora nije bilo.

Sam u životu, izrađivao je cipele za zimu. Čekićem zabijao je čavliće u potplate. Dugo je to bio jedini zvuk. 

Jedne večeri, malo prije nego što će zatvoriti dućan, u dućan je ušao namirisani gospodin u crnom odijelu. Kupujem sve cipele, rekao je. Ti si izgubio sve, a svejedno tako vrijedno radiš i živiš.

– Za osvetu živim! – odgovorio je postolar.

– Jesi li siguran? – pitao je gospodin.

– Da nije tako, ne bih imao volje da udahnem – reče, i desnicu, onu u kojoj je čekić, spusti na grudi.

– Ovo je dovoljno! – reče neznanac, i diže ruku, s rukava bijele košulje sijevnu dijamant, i pucnu prstima.

Postolar je samo gledao.

– Želiš to, ili ne želiš?

– Želim!

I kako to reče, postolar se nađe u nepoznatom gradu, u vrevi ljudi koji šetaju umivenu djecu i lovačke pse, premda ništa ne sluti na lov, a niz cestu jure i jedni druge sirenama pozdravljaju, šareni automobili. On je ispred ulaza u neku zgradu, i pogled mu pade na zvonca s imenima stanara.

Među njima prepozna komandantovo ime.

Kako on pozvoni, tako se uz jedva čujan zuj vrata sama od sebe otvoriše.

Premda je tu bio lift, postolar je pješice krenuo na peti kat. Do gore će imati vremena da o svemu dobro promisli. U ruci mu je čekić kojim je zabijao čavliće u potplate. 

Gore ga je dočekala nasmijana plavokosa žena, oko koje su se, žive kao dva zvrka, naganjale malene blizanke. Negdje iz kuhinje mirisala je kamilica.

– Hoćete li ga sačekati? – pitala je – Hoćete li čaj?

I tako postolar s čekićem na krilu pije čaj od kamilice, i od tog se čaja osjeća pomalo bolesno. Čeka komandanta.

Što će postolar učiniti kad shvati da njega nema?

“Veliki majstori portreta u koje ubrajam, prije svega, Goju i Velaskeza, prevazišli su pojam slike…To je nešto neprevaziđeno…Andrićev esej ‘Razgovor sa Gojom` najadragocjeniji je prilog studiji o portretu, on je ućutkivanje svih kvazi-knjiških raspredanja. Portret, to je prevashodno ličnost autora. I kada raznim slikarima pozira ista ličnost, svaki portret je uvijek drukčiji, jer je svaki slikar unio u svoj rad vlastito uzbuđenje i dao mu svoj pečat.”

Kazivanje Marija Mikulića, prema zapisu Gorana Mikulića 

Znam da će neko reći upitno, zašto se osvrćem na knjigu koja je dostupna čitaocima već pet godina. Taj neko shvata možda osvrt na knjigu kao tekuću kritičku riječ, nešto poput preporuke, što mom pisanju ne odgovara, mada ovo i jeste velika preporuka mogućim čitaocima. Naprosto ja pišem o knjigama koje me dotaknu, bilo kada, bilo kojim povodom. U ovom slučaju riječ je o slikaru, sarajevskom, veoma značajnom u svom vremenu, a samim tim i meni koji sam u to vrijeme doživaljavao Sarajevo kao moj grad. Njegov značaj naglašen je nevjerovantom činjenicom da nema iole značajnog prvenstveno sarajevskog slikara ili pisca a da nije ostavio kraći ili duži tekst o slikarstvu Marija Mikulića. Dio toga nalazi se u ovoj knjizi koja je po nečemu i jedinstvena. Dobio sam je od Gorana Mikulića uz knjige o kojima takođe želim da pišem, koje je objavila njegova izdavačka kuća „art rabic“. Inače, u Banjaluci nema knjiga sarajevskih izdavača. 

Gradove označavaju ljudi. Veliki, prije svih, koji označavaju vrijeme u kome su živjeli i koje su obogatili svojim djelovanjem. Rado pišem o Sarajevu u kome sam studirao i koje sam kasnije posjećivao kao da i dalje u njemu živim. Zapravo, i živio sam. Cijenio sam sarajevske umjetnike, književnike, slikare i muzičare. Oni i njihovo djelo za mene su označavali taj grad u kome sam pet godina ulazio u svijet umjetnosti koja se stvarala baš tu, ali sa pozivanjem na umjetnost uopšte. Činilo se da za svakoga ima mjesta, da svi koji dolaze u Sarajevo na neki način odmah se prihvataju i podstiču da stvaraju. Tako je bilo do ovog rata, četiri godine kasnije, prvi put kada sam došao u Sarajevo, o čemu sam kasnije napisao i nekoliko tekstova, ja se više nisam u njemu osjećao kao domaći. To nije bio moj grad, onaj kojeg kroz tekstove o knjigama i njihovim autorima pokušavam da sačuvam od zaborava. Znam da to što ja pišem ovdje, provjeravajući svoj put isto je što i ona slika na lesonitu u Drveniku, koju je u svom djetinjstvu gledao Miljenko Jergović, očaran njenom moći. Na toj su slici srdelice, naslikane lako, s nekoliko poteza, ali tako upečatljive da su dječaku na svoj način objašnjavale magiju umjetnosti. To mi je toliko blisko, jer je priča, koja se razvijala u Jergoviću, jer on odrasta sa tom slikom,  da bi se uobličila u priču o slikaru Mariju Mikuliću, koja je i u ovoj knjizi jedan od dragocjenih priloga. 

Sve ovo napisah da bih sada prelistao knjigu Gorana Mikulića o njegovom ocu, Mariju Mikuliću, slikaru koji je, uz još neke slikare, obilježio vrijeme o kojem rado pišem kao o svom vremenu. Čini mi se da je na taj način knjigu o svome ocu, velikom slikaru, pisao i njegov sin Goran. Odlučivši se da sklopi rukopis u kome će se njegov otac osjećati dobro, autentično, on je u stvari i sam uspostavio određenu distancu između Sarajeva poslije ovog rata i Sarajeva u vrijeme života i stvaranja svoga oca. Htio ne htio, on je pisao i knjigu o sebi, stvarajući grad koji danas, bar za one koji ga vode, ne znaju, ne prepoznaju, istovremeno odgovarajući na pitanje da li se može, kao sin, odužiti ocu koji mu je toliko dao. Sin se divi svome ocu, ali je htio da to divljenje bude i njegova zahvalnost. Mene taj odnos pritišće kao vodenički kamen i melje me, jer nikada nisam upoznao svog oca, niti je on vidio mene. Zato me ovakve knjige posebno diraju u dušu, naročito ako je njihov tvorac iskoristio sve mogućnosti da pokaže svog oca u svoj njegovoj ljudskoj i umjetničkoj složenosti. A to nije jednostavno. Kada sam pisao biografiju Vlade Miloševića, nastojao sam, ne neki način, da budem bar njegov predani đak, ali i pomalo sin. Neko je morao da mi kaže ono što bi mi eventualno rekao otac. Ali otac je nezamjenjiv, kao što je i njegovo odsustvo nezamjenjivo. Majka to ne može da nadoknadi. U ovoj knjizi pratimo odrastanje sina paralelno sa razvojem oca slikara. Pratimo djelimično život slikareve porodice, pozivajući se i na njegove pretke. To je veza koja je veoma bitna, od dana rođenja. Sklapajući ovu knjigu Goran Mikulić je kao portretista stavio u nju sebe, jednako kako čine i slikari portretisti. Andre Žid je rekao da svaki portret više liči na svoga tvorca nego na portretisanu osobu. Takav je slučaj i sa portretima Marija Mikulića, ukljuujući u to slike neznanih ljudi u nekadašnjoj Ulici Vase Miskina. U svima njima vidimo slikara, potom neke ljude koji će ostati živi sve dok živi slikarstvo Marija Mikulića. 

Mario Mikulić je bio izuzetna ličnost, u sve što bi stvarao udahnuo bi svoj lični pečat, koji podaruje slici, karikaturi, tekstu koji bi pisao uz karikature, toliko životnosti, toliko duhovitosti, da se to rijetko susreće. Mnogi su slikari nadareni i za poeziju, esejistiku, naročito danas teško je sve to razlučiti. Neko kaže to je slikarstvo, drugi, pak, da on tu ne vidi slikarstvo. U čemu je nesporazum? U tome što je slikar zanimanje, mada njegova djela ne moraju biti prihvaćena. Ili će neka biti prihvaćena, a druga neće. Mario Mikulić u svemu je tražio sebe, bilo da je riječ o već spomenutim ribama na lesonitu ili portretu za koje je Mikulić bio među našim najboljim majstorima. Dok bi mu supruga Nada spremala ribu za ručak, on bi tu ribu već nacrtao. Brzog poteza, stvorio je toliko djela da je svakako zaslužio da ima svoju galeriju. U kratkom tekstu o Mariju Mikuliću, genijalni Miljenko Smoje piše o pripadanju slikara Mikulića. Je li on možda Splićanin, ili Sarajlija? Osvrće se i na tekstove Marija Mikulića koji su zaista posebni po svojoj duhovitosti kojom se oplemenjuje karikatura koju objavljuje. Kad u njihovom razgovoru izvadi olovku da nešto zapiše, Smoje mu kaže: „Molaj bolan, nemoj ništa pisat. Splićani su te zaboravili. Isto smo mi Splićani karonje. Zaboravili smo svoga čovika. Otpratija me do skalini. Zagrlili smo se i šoto voče uvatili konoparsku himnu: Đira la roda, đira…“

Marijo Mikulić je bio komunista od onih koji su htjeli više slobode svakome čovjeku, što se kosilo sa vladajućoj doktrinom tvrdolinijaša. Ali on je od sebe bio stvorio instituciju koja je vremenom postala nedodirljiva. To vidimo gotovo na svakoj stranici ove jedinstvene knjige. Osjećamo u pozadini da je i njegov sin, tvroac knjige o ocu slikaru, od njega naslijedio tu potrebu da bude svoj, da ne pripada nijednoj struji ni partiji. Nije mu lako danas. Do te slobode koju imaju ljudi institucije slikar Mario Mikulić stigao je mukotrpno, radeći sve moguće crtačke i slikarske poslove, od ilustracija za dječije knjige, do oslikavanja kamiona za razne poslijeratne parade. Ništa mu nije bilo teško. Samo nije prihvatao da uludo traći vrijeme. 

Dio ove monografije, pod nazivom „Mario piše“, pokazuje slikarevo izvanredno zapažanje, osluškivanje, duhovno bogatsvo. O svemu Mario je ostavio pisani trag u listu „Zadrugar“ koji je bio u to vrijeme veoma čitan. Sjećam se da sam ga  redovno čitao u kiosku u kom je radila moja majka. Obično je uz svaki svoj tekst  objavljivao i odgovarajući crtež urađen pikasovski gotovo jednim potezom pera. Ostavio je i zapis o pjesnicima. Volio je poeziju i poznavao je brojne pjesnike čije je portrete radio, uvijek više, od kojih jedan, onaj manji, pripada pjesniku, dok je ostale čuvao. Tako je zapisao: „Imao sam to zadovoljstvo , rekao bih, i privilegiju da mnoge portretiram još za života. Tako su nastali portreti Isaka, Sarajlića, Hromadžića, Meše, Andrića, Maka, Ćamila, Bulajića, Noge, Josipa Ostija, Jasne Šamić, Kaštelana i drugih…“ Za portret Andrića zaslužan je bio Ljubo Jandrić, Andrićev Ekerman. I o tome je Mario ostavio zapis. 

Spomenuo sam njegove karikature koje je objavljivao u „Zadrugaru“ uz tekstove o karikaturisanim osobama. Izvanredan je već ovdje objavljeni prvi tekat o Alojzu Sunariću Sunari. Nekoliko rečenica iz tog teksta koga bi valjalo objaviti u cijelosti. „Novinar. Rođen u Travniku. Poznat u društvu kao duhovit i snalažljiv građanin, po mnogobrojnim anegdotama koje neumorno stvara. Prije rata, dok je boravio u Parizu, umalo da nije završio pravo. Dobar je poznavalac sarajevske čaršije. Kao predratni novinar, bio je šef pres-biroa u Simovićevoj vladi 1941. Na tom položaju bi dugo ostao da nije pala vlada. Kao Hrvat i bivši katolik pobjegao je ispred ustaša u Beograd. Nije nosilac spomenice…U prvim danima Informbioroa, kad su mu kolege iz redakcije sakrile Titovu sliku, a ostavile Staljinovu, Sunara je mudro shvatio šalu, neprimjetno potražio sliku, našao je, popeo se na stolicu i ponovo je okačio. Dok je skidao Staljina dao je izjavu: „Jebi ti njega, dok on dođe ovamo iz Moskve, ode meni glava“. Takvi su i ostali tekstovi, u kojima nalazimo značajne ljude ondašnjeg Sarajeva, duhoviti poput svih karikatura koje se crtaju bez imalo pakosti a opet jesu karikature. 

Prateći tako tekst Gorana Mikulića o ocu Mariju, prolazimo godine odrastanja samog Gorana, naročito u vrijeme tinejdžerskog uzrasta, kada se mladost otima bilo kakvoj vrsti stege, čak i one najdobronamjernije, pa ne želi da sluša ni roditelje ni pedagoge, da bi se kasnije kajao što više nije proveo vremena bar sa ocem a mogao je. Sada, u ovoj knjizi, naglašava one trenutke kada se osjećao ponosnim zbog takvog oca. Tim osjećajem protkana je cijela ova knjiga, zato je vrijedi pročitati i povremeno, kasnije, zaviriti u nju, bar nakratko. Za kraj evo samo jedne opaske Gorana Mikulića o učenju gledanja. Riječ je o prizoru koji su zajedno gledali, on kao mladić a otac slikarski, na Trebeviću. Tek kada je očevu sliku vidio na zidu u Komori BiH, kod direktora Avde Rape, „progledao je“. Piše:

„Dok ja ništa nisam vidio, Mario mi je zadivljen pokazivao na snijeg na koji je vjetar nanio posljednje lišće…Prizor se vratio u sjećanje tako živo: ono njegovo vađenje tronošca i platna…Sve sam vidio tek kad sam vidio tu sliku! Tad sam vidio što je on vidio. Trebalo mi je vremena kao i za sve stvari – kad si mlad misliš da su ti roditelji suviše stari.“ 

Georgi Gospodinov: Vremensko utočište, Fraktura, Zaprešić 2022.

U Zürichu je, a gdje bi drugo, osnovana klinika za prošlost. Utemeljitelj je doktor Gaustin, iskusan književni lik Georgija Gospodinova. Ustvari, on je Augustin-Garibaldi, ali neka ga se zove Gaustin. Vrijeme u kojem Gaustin to čini nije čvrsto fiksirano. On se, kao i čuveni vjetrogonja Babukić, kreće kroz vrijeme. Ali Gaustin nije avanturist, ni od čega on ne bježi. Njegov je posao čovjekova opsesija za prošlošću, koja s razvojem naše civilizacije i sve izvjesnijom bezbudućnošću, biva sve snažnija. Njegovi pacijenti većinom boluju od alzhajmera, ljudi su to čija sjećanja bolest pustoši tako da su već pozaboravljali sve što im se nedavno dogodilo, a kao tvrđava njihova sebstva ostalo im je neko davno vrijeme, neko desetljeće ili godina u kojoj su, zapravo, bili najostvareniji. Gaustin im pruža mogućnost da nastave živjeti upravo u toj godini, u tom desetljeću, te da produbljavaju sjećanja i dalje u njima žive.

Tako on stvara sobe, kuće, dijelove grada u kojima je svaka sitnica preuzeta iz nekog prošlog vremena, i tamo naseljava svoje pacijente. Ali, naravno, ovo nije lijek samo za alzhajmerovce i ostalu dementnu čeljad. Danas mnogi ljudi imaju želju da se premjeste u neku idealnu prošlost. Već i zbog toga što je prošlost jedina (donekle) izvjesna. Sadašnjost je nesigurna, koncept budućnosti bespovratno je izgubljen, i čovjek čezne za nekom mirnom i tihom uvalom svoje mladosti. Ta uvala nije zemljopisna, nego je vremenska.

Poprilici ovo je tematski okvir “Vremenskog utočišta” Georgija Gospodinova, nevelikog, dvjestotinjak i nešto stranica, romana, koji je u odličnom prijevodu Ksenije Banović izašao u izdanju zaprešićke Frakture. Ali, kao ni inače, kao ni u drugim svojim knjigama, ni u ovoj Gospodinov svoga čitatelja ne osvaja temom ni širinom zahvata, nego načinom pripovijedanja, mikrostrukturama, pripovijestima koje su dane sitnopisom, gotovo na margini teksta… On je filigran pripovijedanja, koji je na najbolji način iskoristio one postmodernističke fore i fazone, od kojih je manje darovito a mondeno književno društvo već odavno odustalo, te je od njih stvorio gospodinovljevsku proznu gestu, koju će, pretpostavljam, mnogi pokušati imitirati, ali za to će im trebati dara.

On je, kao i svi doista važni balkanski pisci naše generacije, Mircea Cărtărescu, Srđan Valjarević, Dragan Velikić, Damir Karakaš, snažno usidren u doživljenome iskustvu socijalizma, i to ove pisce bitno razlikuje od njihovih vrsnika iz takozvanoga slobodnog svijeta zapadne Europe. Lektira je zajednička, kao i glazbena, filmska i povijesno-kulturna iskustva, ali sjećanje na djetinjstvo, mirisi i boje svakodnevice, država kao proizvođač apsurda, nešto je što čini važnu razliku, koja onda nije samo razlika u iskustvu, nego i razlika u stilu i načinu. Gospodinov je pritom šarmantan, dopadljiv i duhovit. Prošlost nije samo ono što se dogodilo, pripovijeda on, prošlost je i sve ono što si zamišljao, a nikad se nije dogodilo. I: “sve priče koje su se dogodile nalik su jedna na drugu, svaka priča koja se nije dogodila, nije se dogodila na svoj način.” Kada pripovijeda o Švicarskoj, tom današnjem raju za one koji žude za eutanazijom, on ispisuje tako nezaboravnu rečenicu, upisujući u nju djetinja iskustva sa zubarima iz komunističkih vremena: “Nije bilo anestezije, a kamoli eutanazije.” A ovako će Gospodinov o naciji: “Ljudi nisu bili svjesni da je nacija sama po sebi plačljiva povijesna beba, maskirana u biblijskog starca.”

Elem neise, ova bi knjiga trebala postati grdan bestseler, a njezino čitanje stvar statusa. Stoga, požurite, čitajte “Vremensko utočište”.

Raša Popov: Izabrane pesme, BKC Novo Miloševo 2021.

Mali izdavač, srpsko izdanje, knjiga na ćirilici! Pjesnik čudesan, djetinji, ali čak i u matičnoj književnosti uglavnom neprisutan. Evo jedne vrlo rane pjesme Raše Popova, novinara, dječjeg gurua, koscenarista Makavejevljevog filma “Čovjek nije tica”, koji je živio između 1933. i 2017: “Svako jutro jedan cvetak bude rođen bio/ Svako jutro jedan čovek bude bio/// Jedan čovek bude bio jedna žena bude bila/ Jedna bela ovca bude imat krila/// I leteće nebom gubice šireći da se klibi/ Krepanu pastiru modrom isusu i ribi/// Svako jutro sunce gori vesela svetlost gri i sja/ Svako jutro uči nas da gorimo ti i ja” Prava stvar bila bi pisati o ovakvim pjesmama, pjesnicima i njihovim knjigama, a ljudi da se u masama raduju tome.

Olja Runjić: Lancunom preko glave, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2018.

Fatalno često u nas književni uspjeh i slava ovise o piščevim socijalnim ambicijama. Olja Runjić duboko je u tom smislu neambiciozna, pa je njezina knjiga ostala gotovo nevidljiva. Knjiga o Šibeniku, o Dalmaciji i o dalmatinstvu, uglavnom ženskom, malomišćanskom, u se zagledanom, lijepa i tužna knjiga, čitam je često, tu mi je do ruke, i žalim što o njoj nisam pisao, ali treba mi za to platforma, ista kao i za Rašu Popova. Oljina pjesma naslova “Dalmacijo mati”, slušajte je: “jutros sam malo obilazila mrtvačnice/ jednu pa drugu nigdje nikoga/ u trećoj mi je visoki čovjek s brkovima/ i sendvičem od parizera u desnoj ruci/ između dva zalogaja saopćio/ gospođo jako mi je žao/ bio sam dobar prijatelj s vašim pokojnim ocem/ zajedno smo igrali šah jednom je/ mog sinovca spasio od sigurnog/ zatvora/ grozno je to/ kad umre majka/ moje iskreno saučešće/ a onda je pljunuo na mramorni pod/ centralne sale za žalovanja”. Sjajna pjesma, sa smislom za dramaturgiju. Života.

Ima je moja draga
Povazdan sa njom razgovara –
Tepa joj: – mila moja,
I moli: – nemoj me,
I ja ću tebe čuvati u svom grlu.

A onda šapatom, kao krijući od nje:
– Jedna je a stotinu ti jada zadaje.
Hrani je sitnim pilulalama
Koje uzima čim zora.

I opet: – mila moja, spavaj…
Spusti glavu na jastuk
I dlan postavi ispod nje
kao da drži tek izleglo pile.

Kaže mi jutros moja draga:
– Ovo govori ona, ne ja –
Pustim joj ponekad na volju –
Da bude lakše i njoj i meni. 

Kako i kamo pobjeći iz Rusije, uz sedam sitnih prepreka koji istovremeno tjeraju na bijeg i isti taj bijeg čine težim

Već sam nešto govorio o tome kako je rusko društvo razjedinjeno, kako često u istom stanu ljudi ne znaju gdje da se sakriju od ljudožderskih stavova svojih bližnjih, već sam govorio o tome kako društvo pod utjecajem propagande vidi (ili možda baš sasvim ne vidi?) Ukrajince… A danas bih htio nešto više reći o praktičnom i svakodnevnom životu Rusa u današnjoj Rusiji, tačnije o tome kako već skoro svaka druga osoba mlađa od 50 misli gdje da odavde zbriše. 

Važno je reći da su u Rusiji već sad: 

• ZABRANJENE međunarodne transakcije VIZA/MASTERCARD, što faktički znači da su sada one kartice koje imamo validne samo za lokalne transakcije, a ne vrijede ništa za bilo koje inostranstvo, pa čak i svaku app za smartfon moramo kupovati preko mobilnog kredita, što donosi gomilu problema i troši strašno puno vremena
• ZABRANJEN je pristup ApplePay & GooglePay sa svih naših kartica. Ruska vlada je već ranije stvorila nacionalni platni system “МИР” (ruska riječ za mir te svijet ujedno) i taj je sistem lijepo funkciosao u ApplePay-u i GooglePay-u, ali od kraja marta – zabranjen je na tim platformama. 
• ZABRANJENA je od YouTubea monetizacija ruskim blogerima (što faktički prekida funkciju skoro jedinog javnog opozicionog medija u Rusiji)
• ZABRANJENO je korištenje Paypala za ruske rezidente, što je faktički odsjeklo bilo koju opciju međunarodnih transakcija za ruske građane i (veoma važno) za ruski mali biznis. 
• Facebook i Instagram su službeno proglašeni za “ekstremističke organizacije” i ZABRANJENO je internet provajderima da omogućavaju pristup tim sajtovima (hvala Bogu sada skoro svako stariji od 12 i mlađi od 50 zna da koristi VPN).
• Možete dobiti do 15 GODINA ZATVORA i ogromne finansijske kazne za kritiku vlade. Bilo kakvi protesti, antiratne akcije, čak i pacifistički pozivi na internetu i u javnosti protuzakoniti su u Rusiji. 
• Kurs dolara i evra prema ruskom rublju se dvostruko podigao, od 75 RUR za 1 USD, do 130 RUR za 1 USD, da bi onda bio vještački spušten do 85 RUR, ali je nemoguće bilo gdje kupiti dolar za 85 RUR. Ruska vlada je također ograničila povlačenje sredstava u valuti s računa za sume veće od 10.000 USD ili EUR. 

Još neke će posljedice rata i sankcija naravno stići malo kasnije, kad budu dosegnuti svi mehanizmi ekonomskog i društvenoga sistema zemlje. 

Tako da ljudi (dovoljno odrasli da sami donose svoje odluke te dovoljno mladi da imaju zdravlja za ovakve avanture) počinju da odlaze iz zemlje u potrazi za bilo kojom povoljnijom životnom situacijom, za stabilnošću, mjestom gdje bi vjerovatno mogli da izražavaju svoja mišljenja bez straha da budu uhapšeni, maltretirani i represirani za svako neslaganje s “linijom partije”.

Najveći broj ljudi iz Rusije (smatrajući da nema slobodnog ulaza u EU, potrebne su vize itd) sad bježe u tri zemlje: 

Gruziju – gdje već 15 godina funkcionira prozapadni politički sistem, ali još uvijek (bez obzira na vojni sukob 2008) ostao je normalan (a među starijima čak i dobar ) odnos prema Rusima i ruskom jeziku kao sredstvu komunikacije. 

Jermeniju – zemlju gdje 80 % stanovništva smatra Ruse svojim prijateljima i saveznicima (ovdje bi trebalo nešto reći o jermensko-azerbajdžanskim ratovima, ali ostavimo to za drugi put), govore ruski i imaju rodbinu u velikim gradovima Rusije i jugo-zapadnim regijama gdje je oduvijek bila brojna jermenska manjina. Jedino što je valjda problem, ruska vlada (kao i u situaciji s Ukrajinom) ne smatra Jermeniju nezavisnom zemljom već kao nekim satelitom s lokalnom autonomijom, bez prava donošenja samostalnih strateških i političkih odluka. Što faktički znači da će uz bilo kakvu destabilizaciju situacije u regiji, jermenska vlada (kurirana iz Moskve) lijepo uraditi sve što njezini kuratori kažu. 

Tursku – omiljenu destinaciju za milijune ruskih turista od početka devedesetih, čiji bezvizni ulaz, normalan odnos i pojednostavljeni bankarski sistem sigurno privlače ljude da migriraju i koriste turski turistički biznis od kraja zime. Također je važno reći da Turska (bez obzira na očiglednu Erdoganovu autokratiju, te sve moguće paralele s Rusijom) nije neki čvrst saveznik ni Rusije, a ni Zapada, i da se baš u ovom trenutku drži te čuvene neutralnosti, od koje je i Švicarska odustala.

Veliki broj ruskih iseljenika nema baš konkretnu viziju svoje budućnosti, naročito u situaciji kad kartice ne rade i jedino što imaš u drugoj zemlji je gotovina, koju ne možeš da izneseš iz Rusije bez deklariranja i bez hiljada carinskih pitanja, a ne možeš ni da je u poželjnoj valuti podigneš, niti da do kraja isprazniš vlastiti račun. 

Sretni su oni kojima sad sav njihov posao leži u laptopu i dobijaju platu u USD ili EUR. Još sretniji su oni koji u ovoj situaciji imaju neku “stranu” karticu i račun u evropskoj banci.

Malo nesretniji su oni što imaju svoj biznis u Rusiji, a da biznis ipak funkcionira bez njih. Ali to sigurno znači da tako ne može funkcionirati dugo, i da moraju bar ponekad da navrate i vide šta i kako. 

Skroz su nesretni ljudi koji su izgubili posao i pobjegli van Rusije samo da bi pobjegli, nemajući ni radne dozvole, ni normalne registracije i prijave boravka (čak i u bezviznim zemljama) itd. 

Vidjevši ovo, ljudi što su ostali tu u Rusiji (pa i ja sam) razmišljaju sad o mogućoj emigraciji, i naravno da u tome pokušavaju biti što oprezniji. Toliko barem koliko život danas dozvoljava. 

Ono na što književnost računa više nego ijedna druga umjetnost, više nego ijedno drugo ljudsko umijeće, jest život. I to na jedan sasvim određen, neporeciv, čak smrtonosan način. Svaki književni tekst, od onoga najkraćeg, aforizma Stanisława Jerzyja Leca ili Marcijalova epigrama, sve do Tolstojeva “Rata i mira”, Krležinih “Zastava” i Pekićeva “Zlatnog runa”, računa na količinu vremena koje će čovjek provesti izvan života, ulažući ga u tekst. Dok druge umjetnosti, i muzika, i slikarstvo, donekle čak i kazalište te film, podnose ovlašno prisustvo, i mogu poslužiti kao dekoracija životu, književnost nema nikakvu dekorativnu funkciju. Usput se ne čita. Ne čita se radeći nešto drugo. U prolazu se ne čita. Usto, vrijeme koje je potrebno da bi se pročitao roman od sedamstotinjak stranica, većeg formata, dramatično će nadmašiti ukupno nečije cjelogodišnje vrijeme provedeno u kazalištu, koncertnoj dvorani, galeriji i kinu. Tako da bi čovjek pročitao “Solenoid”, roman rumunjskoga romanopisca, pripovjedača, pjesnika i esejista Mirceae Cărtărescua, više će mu vremena trebati nego što ga je uložio u sve rumunjske filmove koje je ikad vidio. Naravno, ova usporedba ima smisla samo za velike poklonike i poznavatelje rumunjskoga filma.

Čitanje književnosti, pa onda ni sama književnost, stoga nisu usporedivi s drugim umjetnostima. Da bi se živjelo, mora se čitati. Da bi se čitalo, mora se biti izvan života. Pritom, jedino što od života doista vrijedi da bi se ispričalo u književnosti je. Književnost ne postoji izvan onog tko upravo čita. Književnost je život, premda život nije književnost… “Solenoid” je roman o životu i o književnosti. Glavni protagonist, u čijoj se glavi sve ovo zbiva, propali je pjesnik. Jednom je napisao nekakvu poemu, s kojom je neslavno propao, i zatim cijeloga života liže svoje nezalječive rane. Strašna je ambicija biti pisac. Kako to nije mogao postati, on je nastavnik rumunjskoga u jednoj školi. Samac koji živi negdje u predgrađu, u kući koja je u obliku broda. Ispod nje nije more, nego solenoid, velika magnetna zavojnica, čije gravitacijsko polje lebdećim učini sve: čovjeka, predmete oko njega, njegovo vrijeme, život i zbilju… Čini se zamršeno, ali ustvari je vrlo jednostavno i zastrašujuće uvjerljivo, prisutno.

Mircea Cărtărescu u naravi veoma je drag čovjek, pun neke u osnovi vrlo nepretenciozne blagosti. Danima sam ga u Skoplju sa strane gledao, pomalo ga i špijunirajući. Jedno me je, naime, istodobno bunilo i činilo znatiželjnim: još u “Nostalgiji”, ranome svom romanu, pokazivao se kao uznemirujuće mračan, istodobno i demonski privlačan romanopisac, u čijem će mraku lakouman i površan njegov čitatelj, kojeg se rumunjska kultura jedva dotakla, pa o njoj ima niz uglavnom pozitivnih predrasuda, ali iz te površnosti proizaći će i ona odvratna zapadnjačka sklonost kolektiviziranju i poopćavanju nečega što proizlazi iz osobne imaginacije, dakle taj će lakouman čitatelj u tom mraku naslućivati i Ciorana, i Eliadea, pa čak i Ionesca, ali istodobno taj isti pisac, Mircea Cărtărescu, u “Lepim strankinjama”, knjizi priča, pomalo i usput napisanih, jedan je od najduhovitijih i najurnebesnijih europskih pisaca. Nikada nisam čitao nekoga tko čini takav luk od mraka do posvemašnje radosne blesavosti. Kako su se u tom blagom i vrlo zainteresiranom čovjeku stekle takve krajnosti, mislio sam tih dana u Skoplju. Ali tada još nisam čitao “Solenoid”, jer će ovaj roman na hrvatskom izaći nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 2022. Objavit će ga Fraktura, u odličnom prijevodu pjesnika Gorana Čolakhodžića, koji je Cărtărescuovu knjigu u svome jeziku uspio stilizirati u prvorazrednu narativnu umjetninu. (Prevoditelji su prečesto samo izvjestitelji. Čolakhodžić je, međutim, kreirao hrvatski “Solenoid”.)

Nije jednostavno objasniti unutarnji mehanizam funkcioniranja ovoga romana, niti reći je li to priča o prošlosti ili o sadašnjosti, pa onda ni odrediti na koji se način “Solenoid” odnosi prema unutrašnjem i vanjskom čovjekovom svijetu. Donekle, radi se o dosljedno provedenoj introspektivnoj pripovijesti. Opet, i o društvenom romanu. O svojevrsnoj knjizi sjećanja na Ceausescuov socijalizam, te o dvostrukoj priči o djetinjstvu: jednom koje je prošlo, drugom koje je glavnom junaku pred očima. Ali “Solenoid” je i svojevrsni science fiction, “Solenoid” je distopija, koja nije smještena u budućnost, “Solenoid” je distopija sjećanja. I posve nadrealni realizam.

Način na koji Cărtărescu obuzima svoga čitatelja, nekog će, pretpostavljam, podsjetiti na Pynchona. Razlika je, međutim, u tome što je Pynchonov svijet od našega svijeta toliko udaljen, i u zemljopisnom, i u kulturološkom pogledu, da samo uz vrlo snažnu imaginaciju i nemalo kontekstualno predznanje, možemo reći da nas se Pynchonov svijet tiče, dok je, s druge strane, Cărtărescuov svijet vrlo blisko i intimno naš: balkanski, komunistički i postkomunistički. Tu prepoznajemo neke vrlo putene i osjetilne asocijacije: recimo, gotovo opsesivno, Cărtărescu opisuje cijepljenja u školi. Taj ambijent komunističke polusirotinje, čudnih medicinskih sestara, djece i njihovih reakcija, priručnih medicinskih protokola, jedne igle koja vakciniše cijeli razred, tako je blisko upamćen i doživljen da čitatelja obuzme dojam, koji ga poslije ne pušta, da je riječ o našem piscu, ali od one vrste kakva u nas ne postoji. Cărtărescu na trenutke više je pisac svijeta u kojemu sam živio, i svijeta u kojemu danas živim, nego ijedan hrvatski ili srpski, naš pisac. Pritom, valja i to naglasiti: on je pripovjedač koji na krajnje kompleksan način stilizira svoje pomaknute, na trenutke skoro i psihotične, bolesno preosjetljive uvide, da je ta bliskost u našim svjetovima po čitatelja zastrašujuća. Čitajući “Solenoid” ne pomišljate što li s ovim svijetom nije u redu, nego vam je gotovo neprestano na umu što li sa mnom nije u redu.

Jednako bi snažna mogla biti i asocijacija na Bolaña. S tom razlikom što je Cărtărescu zlokobniji, a kulturološke reference su mu mnogo ozbiljnije, tradicionalnije, možda europskije. Zajedničko im je bez sumnje to što obojica tako obuzmu čitatelja da mogu pripovijedati o čemu god žele i koliko god žele. “Solenoid” je roman koji svome čitatelju može ukrasti život. Biva zamislivo da ga čitaš kao nedočitljivu knjigu, sve dok ne padneš s nogu, sve dok ti ne stane srce. Ionako je, uostalom, to i roman o smrti. Uđite malo u taj ritam, čitajte: “Čudovišta, čudovišta kakva moj um nije mogao pojmiti, ni ugostiti, ni obuhvatiti, ovješena, kao pauci o svoje iskreće niti, o naše primordijalne reakcije, o bljedilo kože, o cvokotanje zuba, o razrogačene oči. (…) Mučenje veće od bilo kojeg što ga može zamisliti naš mozak, u koji je umotan pakao. Ne očnjaci, ne kandže, ne razdiranje, ne pucanje međice pri porodu, ne trganje na živo koje uzrokuje rak, ne ukopavanje u gnijezdo tropskih mrava, ne vezanje za otvor topa, ne kopanje očiju i čupanje jezika u barbarskoj tamnici (…) Nego čudovišta do apsoluta, čudovišta psihička, oblici stvoreni da vječno muče u vječnom životu uma, kao žaljenje, kao grižnja savjesti, kao jad, kao obeščašćenost, kao sjećanje na stvari koje se nisu trebale dogoditi, a ipak nas crvenim željezom pale u sjećanju. Kao užas s onu stranu užasa, veleužas, otac svih naših strahova: onaj vječnosti u kojoj više ne postojimo.” I opet, osim što se u ovim rečenicama raskošno rastvara autentični pripovjedački i pjesnički genij, njih su-kreira Goran Čolakhodžić. Ovaj prijevod je remek-djelo: o tome svjedoči posljednja rečenica u citatu, i riječ koju je valjalo izmisliti da bi rečenica bila takva.

Ali najviše, ipak, Mircea Cărtărescu pisac je kojeg se ne može uspoređivati ni sa suvremenicima, ni s prethodnicima. Jedinstven na način gotovo zastrašujući, on išće istoga takvog jedinstvenog čitatelja. Od njega na kraju i ovisi dovršenje “Solenoida”, a onda i mogućnost ili nemogućnost da Cărtărescu bude prepoznat kao ono što on zapravo jest: jedan od nekoliko najvažnijih pisaca Balkana, Europe, Svijeta. Doista je veći od svih nagrada kojim bi ga mogli častiti. Toliko velik da “Solenoid” lako može ostati nepročitan. Zato su dobre književne mode unutar visoke književnosti: navode publiku da čita ono što inače ne bi čitala. Zazivam modu Cărtărescua!

I, kako to biva, on je kršćanski pesimist: “Mi ne možemo imati većih pretenzija na spasenje nego što ih ima kakva bakterija iz naše crijevne flore. Zašto da budem spašen ja, baš ja od svih ljudi na Zemlji? Što je u meni dragocjeno, kakav bi urod mogao ubrati, i tko, iz mrvice svjetlosti koja je moja svijest?”

Dragi Zorane,

Prije nešto više od mjesec dana, kad je krenuo tradicionalni Večernjakov prilog Ekran u novom, proširenom formatu s temama posvećenima kulturi življenja, urednica Anamarija Kronast i glavni urednik Dražen Klarić ponudili su mi da priređujem i pišem rubriku posvećenu literaturi, u najširem rasponu, kako se već budu otvarale priče o knjigama. Tebi najprije čestitam upravo najavljeni izlazak novog romana“Hotel Wartburg”, a zatim te molim da kao odgovor na ovo moje kratko elektronsko pismo s čitateljima Ekrana podijeliš ponešto od svog iskustva pisanja antiratne proze. Naime, “Hotel Wartburg” predstavlja svojevrsni izlazak iz toga tvojeg životnog i književnog razdoblja, i povratak onom što je ratu prethodilo, u nedužno doba djetinjstva. O ratu pisao si u dva romana, ali i u svojoj poeziji, čime si, zahvaljujući i svome vojničkom iskustvu, uz Josipa Mlakića postao najznačajniji naš pisac s fronte (ako ovo nije nezgrapno za reći). Za nekog drugog bila bi to svojevrsna socijalna preporuka i potvrda, u tvom i u Mlakićevom slučaju preporuka je isključivo književna i estetska. Stereotipni je stav da pisanje oslobađa čovjeka traumatiziranog ratom, i da je to jedan od temeljnih unutrnjih motiva pisanja antiratne proze. Ima li u stereotipu kakve istine?

Ana Bogišić

Draga Ana,

hvala ti što si iskazala zanimanje za moje pisanje. 

Što se tiče tvog pitanja vjerujem da mnogi pišu iz tog razloga i ne čudim se tome zato što je poznata stvar kako je trauma snažno pogonsko gorivo za kreativnost bilo koje vrste, pa i za pisanje. U tom smislu ratno iskustvo sigurno nije izuzetak, iskustvo rata nije nešto što čovjek doživi u trenutku koji ga obilježi, to iskustvo je intenzivno i dugotrajno, s njim se čovjek saživi i prilagođava mu se, na koncu ga možda i prihvaća kao neko, kako se to sad, doduše iz drugih razloga voli reći, „novo normalno“. Zato i čišćenje od te vrste emocije traje dugo, kod nekoga i zauvijek, a sa svršetkom upitnog uspjeha. 

U mom slučaju ratno iskustvo sigurno nije bio poriv za pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“. Ja sam tu vrstu iskustva samo iskoristio kao scenografiju koja mi je odlično poslužila da se i na taj način pozabavim temom koja mi je oduvijek intrigantna, a to je pitanje razloga zbog kojih čovjek donosi neke odluke. Posebno me u tome zanima ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. Kad kažem da je rat scenografija mojih romana, ne mislim na izmaštanu kulisu, već na onu stvarnu i autentičnu. Tu leži ogroman potencijal za unutarnje sukobe kao i sukobe između lika i okoline, ali i za definiranje i plasiranje neke poruke koju kao autor želim istaknuti. U mom slučaju taj je signal antiratni, onaj koji apelira na ljudskost. 

Ima i onih koji pišu o ratnoj traumi samo zbog nje same, što mislim držim upitno pristojnim. To mi izgleda kao da autor sa sebe skida prljavu košulju koju prebacuje preko leđa budućeg čitatelja. Takvo što nalik mi je na onog zločestog susjeda koji svoje smeće ostavlja ispred tvog kućnog praga zato što mu je tako lakše negoli protegnuti noge do mjesta gdje smeće odlažu svi iz zgrade. 

Pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“ bilo je više inspirirano klimom u našem društvu nakon rata, a koja traje i danas. To je klima u kojoj su ljudi rat iskoristili kao start-up platformu za svoj probitak. Takvi ljudi su prvo sebe, pa onda i sve oko sebe, uvjerili kako su zbog sudjelovanja u ratu posebni i kako zaslužuju biti građani višeg reda. Njima je rat nešto najvažnije što im se u životu dogodilo, ali ne u smislu da su iz takvog iskustva naučili kako biti boljim čovjekom, već zato što im je rat dao osjećaj da vrijede više, ne samo od drugih, već više nego li bi i oni sami vrijedili, a da se rat nije dogodio. Bez rata oni bi na placu prodavali ukradenu humanitarnu pomoć ili cvjetne aranžmane ukradene s groblja. Ti ljudi su mi veća trauma od rata samog i kao takvi veća inspiracija za pisanje od sudjelovanja u ratu.

Kad pišem o ratu, ja ne pišem samo o tom nesretnom periodu od ’91. do ’95. Između redova govorim o svemu onome što nam je rat kao takav donio u naslijeđe. Rat nije samo pomogao ambicioznim ljudima bez kapaciteta da, umjesto šibicara s buvljaka budu vlasnici kompanija, rat je stvorio klimu u kojoj će ljudi sitne lopove osuditi, dok će za one krupne, koji su preko noći postali milijunaši, reći kako su se snašli i njihovoj će snalažljivosti nazdraviti i zapljeskati. Sitnog lopova se osuđuje, dok se krupnom lopovu zavidi, to licemjerje naše je nasljeđe rata. Rat je ogledalo koje nam pokazuje kako smo se kao društvo srozali, koliko smo pali kao ljudi, a ja svojim pisanjem s tog ogledala samo brišem prašinu.  

„Kad se u jednoj porodici rodi pisac, gotovo je s tom porodicom.“ Czesław Miłosz

Šerbe su popili iz čaša za jogurt
Potom su provalili kauč
Ja se rodio donoseći im radost dok oca nisu demobilisali,
a obećali mu stan i mirnodopsku vojnu službu 

Godine potucanja po rentanim stanovima ukrašenih memom
U plućima nosim uspomenu hroničnog bronhitisa 

Predškolski odgoj u sobičku studentskog doma koji se ispuni razvlačenjem trosjeda 

Pred početak mog školovanja proširenje prostora i zatvor duha
Smjestilo nas u izbjeglički kamp
To je logor otvorenog tipa
Možeš otići kad god poželiš, ali nemaš kamo 

Kad napravimo kuću, govorila je majka
Gdje smo nas troje tu je dom, govorio je tata
Ja sam učio školu i sanjao da ću postati gospodin
To je naša karta za van, govorio sam 

Mamin djed je nakon II. svjetskog rata 12 godina bio u izbjeglištvu
Vratio se kući polulud
Mi, nakon 16 godina odselili
U međuvremenu
Tatu pogrbilo radno vrijeme
Mamu udebljale tablete za smirenje
Ja diplomirao, pa kao akademski glumac na sceni živim i pišem pjesme koje niko ne čita 

U novom stanu otac penzionerske dane provodi glumeći kućnu pomoćnicu
Mama se zaposlila i često govori o feminizmu
Ja samo prespavam uz svađe jer roditelji gledaju Zadrugu 

Hoće li i tebe, sine, šamarati na dodjelama nagrada, pita majka
Neće ako udari prvi, odgovara otac

Od onog sanjanog gospodina nije ostala ni želja