Čarobna dolina

po Czesławu Miłoszu

Ne znam više kada je umro Janez Knez, je li to bilo lani
ili možda prije dvije godine. Niti kada je umro
Rudi Špan. Janez i ja smo rijetko govorili, no činilo se
da je oduvijek bio tamo, nepomiren s mjestom
u kome je pustio korijene i u kome su se godišnja
doba uvijek izmjenjivala pravilnim slijedom.
Teško je reći što je sanjao, možda lebdeća
stabla viđena kroz blijede boje akvarela,
ili od žutog zraka oljuštene
industrijske objekte što ih je urezivao u linoleum.

Knez: porijeklom iz Dobovca, sela ispod Kuma,
smatrao se Kumljaninom. Šezdesetih smo
bili susjedi, njegov izgled slikara
s kozjom bradicom na mene je ostavio dubok dojam.
Rudi Špan je bio velik poznavalac glazbe.
Na svaki, pa i najkraći put po gradu
uzeo bi sa sobom nekoliko longplejki.

Kolovoz je topao i miran. U srpnju šume potamne
kad im se ovlaš obrati blagi sumrak. Lastavice
u rujnu kruže oko dalekovodâ
prije nego se presele u podsaharsku Afriku.
U listopadu se bjelogorica nadmeće u isticanju
boja. Zatim odbacuje odjeću i obnažena
prkosi mrazu i siječanjskoj studeni.
Samo četinari gore u planinama čitave godine
ostaju zaogrnuti u svoju tamnu zelen. 

Janez je bio u pravu: bilo je nemoguće
pomiriti se s ovim mjestom, spasiti svijet, ako si ostao.
Nije bilo nikakve slave i svi su napori bili osuđeni
na propast, na sastavljanje strofa cvrčcima
skrivenima u visokoj travi, i radnicima
koji su svakog jutra u kolonama prolazili
kroz tamna vrata tamnih tvornica.

Zatim je prošao. Što je prošlo? Život.
Dugo sam sakrivao svoje poraze.
Ali sada me više nije sram, prestao
sam bježati i pretvarati se
da sam netko drugi. Riječima ustrajno
crtam samo još tu dolinu i poznim suncem
obasjani šumski krajolik iznad nje, u kojoj
sam, omamljen od iščekivanja, nekoć stajao.

Poštovani akademski slikaru Janezu Kneže,
poštovani poznavaoče glazbe Rudi Španu,
poštovani pjesniče Uroše Zupanu,
koji  se zaglavio u davnim slikama.
Sunce zalazi. Hladni dani polako se
gase vani i u kalendaru.
Lastavicama se seoba već prepolovila.
A iznad čarobne doline tihi večernji zrak
neumorno najavljuje dolazak još jednog proljeća.

 (2012.)

Večernji vlak         

U zraku zvižduk večernjeg vlaka.
Ljeto se usitnjava na sitna ogledala.
Sporu zelenu rijeku raznosi vjetar.
Željeznički pragovi su zameteni prašinom.
Između drveća iskidani snopovi sunca.
U smjeru pogleda: kanjon. Iza leđa: Trbovlje.

U ponovljenim snovima napuštam Trbovlje
u uvijek istom crvenom poljskom vlaku.
Navlačim zavjese jer mi bliješti sunce.
Za zahodskim vratima miruju ogledala.
Njihove rubove prekriva zlatna prašina.
Kroz uske pukotine unosi je vjetar.

Moje misli miješa izmišljeni vjetar.
Mirovao je dok sam bio u Trbovlju,
a sa ceste bi se svejedno digla ljetna prašina.
Glas iz zvučnika najavio je dolazak vlaka.
U čekaonici su žene uzalud tražile ogledala.
Zvuk iznad tračnica bio je nalik jeziku sunca.

Skrećemo, nestaje i tamni sunce,
ne dostiže ga više posustali vjetar,
premda je ustrajan dok raste s površine ogledala.
Nemoguće je iz života izbaciti Trbovlje,
koliko god ga napuštao u drevnome vlaku,
očišćenom no prekrivenom bakrenom prašinom.

Pred očima mi plešu iglice prašine.
Vidljive su jer se vratilo sunce,
no promijenio je smjer drndavi vlak.
U tome ga nisu sprečavali ni vjetar
ni usne, koje neprestano ponavljaju: Trbovlje,
kao da se glasaju iz džepnih ogledala.

Kada jednom odeš, isprazne se ogledala.
Umjesto tebe u njima se gleda prašina.
Prašina u tvojem kovčegu postaje Trbovlje.
Još uvijek ga dodiruje kasno sunce
i drveće nad njim u šetnju odvodi večernji vjetar,
na koji je već zaboravio večernji vlak.

Vlak nema voznog reda. U njemu je na tisuće ogledala.
Vjetar puše kroz njih i tjera prašinu.
Ponoćno sunce sije na Trbovlje.

(2009.)

Stvarnost postaje nevidljiva

Jednom će se sve vratiti. Prvo sjećanje:
   stožac svjetla u očima djeteta. Izmiješane dobe.
Bagremi u ranim jutrima. Svijet sačinjen od svjetla i sjena.
   Svijet sačinjen od rose i travnja. Jednom
više neću biti tako izgubljen; zatočenik u rastućoj
   oluji sadašnjosti. Jednom će moja krv kolati
tijelima odlučnih muškaraca a vrijeme protjecati u smjeru
   suprotnom od svojega i mojega starenja.

Nad šahtom će se okretati kotač. U zemlji
   će se karbonizirati stabla. I onda mogu reći:
»Tu sam bio. Tu sam se vratio. Tà uopće
   nisam ni otišao. Ni u ovom ni u nekom
drugom tijelu.« Djed će oživjeti. Baka
   će se naginjati nad šivaćim strojem. Jer smrti
zapravo nema, postoji samo zov u neke druge
   krajeve, da bismo se odvojili i ponovo pronašli,
da bismo izmijenili dojmove iz naše trenutne odsutnosti.

Mnogo sam čitao i razmišljao, ali ne znam
   odakle smo došli i zašto baš mi,
s ovim pokretima i licima, s ovom zatajenom
   blagošću u glasovima i srdžbom zbog sitnica.
Možda smo svatko za sebe putovali iz različitih
   smjerova, da bismo se na kraju susreli. Možda
smo bili svatko za sebe poslani da vremenu dodamo
   svoje vrijeme. Disanju svoje disanje. A iza slojeva
tame na nas čekaju prazni međuzvjezdani prostori
   a iza njih naše prave dječje sobe i u njima
naši pravi dječji krevetići.

Govorim i prisjećam se. To me smiruje.
   Ništa neću razriješiti. Nikada ništa
ne razrješavam. U daljini koja je ostala iza mene
   zbilja postaje nevidljiva. To je sudbina,
sve ostalo je opsjena, pontonski mostovi
   preko morā odvojenih trenutaka, predanih
zaboravu. Kuća u kojoj se od mene odljuštilo
   djetinjstvo pretvara se u beskonačni hotel.
Gosti su odavno otišli, ali na vratima
   još vise natpisi – NE SMETAJ.

Na jednom planetu je zima.
   Stojim kraj prozora. Uvijek stojim kraj prozora.
Tijelo mi loše pristaje. Možda sam ga
   ukrao. Zamijenio u garderobi iz snova. Možda
sam ga izgubio plivajući vodama mrtvih.
   Otac i majka sjede na verandi. Njihova tišina upliće
se u šum vjetra. U moju krv. Ljubav nije izreciva.
   Ponekad je razotkriva svjetlo. Uvijek opisuje
šutnja. Jata ptica prelijeću uzvisine
   na kojima se drobi zadnje sunčevo svjetlo.
Dok ih gledam, osjećam da i sam mogu letjeti.

(2002. – 2014)

                             Sa slovenskog preveo Edo Fičor

Popuštaju crte obrane, neprijatelj je pred ulaskom u grad.

General se na američkoj televiziji široko smije, tako da mu se vide svi zubi. I svaki zub je zdrav, bez ijedne plombe.

Govori: ući ćemo da oslobodimo djecu, samo su djeca nevina!

Njoj se te noći u snu rastvaraju dveri iza kojih je zbilja zbiljskija, a tamo nalazi sebe stvarniju u čijem se snu rastvaraju još jedne dveri iza kojih je zbilja još zbiljskija, i tako devedeset i devet puta, iz sna u zbilju, pa u san, u zbilju, u san, u zbilju…

Iza devedeset i devetih dveri glas koji joj govori:

Ako je u njoj vjere, i ako bi spasila grad, neka otključa vrata stana, neka se sagne i neka uzme.

S kućnog je praga podigla geler, ne veći od dječjeg jezika, s jedne strane grubo tokaren, s druge oštar kao britva.

I neka kćeri koja leži u svom krevetcu, ne budeći je, prereže vrat.

Tako je učinila. Toliko puno krvi iz tako malenog djetešca.

Nesretna, ratom poludjela mati. Žalili su je. Htjeli je zaboraviti.

Crte obrane ipak su bile čvršće nego što se činilo. A ni zubi nisu bili tako zdravi kao što se činilo. 

Čovjek ponekad krivo vidi.

Završna riječ tijekom suđenja Alli Gutnikovoj, 23-godišnjoj urednici moskovskog studentskog časopisa “Doxa” (od. grč. mišljenje, mnijenje). Urednica časopisa, koja je u godini Putinova stupanja na vlast bila beba, još je u travnju prošle godine osuđena na kućni pritvor i zabranjeno joj je korištenje interneta zbog trominutnog videa u kojem, sa svojim kolegama-suurednicima, govori da je protuzakonito izbacivati studentice i studente s fakulteta zbog sudjelovanja u prosvjedima. Bivši urednici “Doxe” od tada se nalaze u kućnom pritvoru (dopušten im je izlazak od 8 do 10 ujutro). Podršku bivšim urednicima “Doxe” izrazile su brojne javne ličnosti, nevladine organizacije, udruženja i nezavisni mediji. 8. travnja 2022. godine sudski je proces završio dvogodišnjom kaznom prisilnoga rada (nije jasno gdje i kako će se ta kazna provoditi) i trogodišnjom zabranom administriranja web stranica. 

Njezin je govor objavljen 2. travnja 2022. https://doxajournal.ru

Završna riječ na sudu

Neću govoriti o slučaju, pretresima, ispitivanjima, svescima, suđenjima. To je dosadno i besmisleno. U posljednje vrijeme pohađam školu umora i ljutnje. Ali sam i prije uhićenja uspjela upisati školu o sposobnosti pričanja o zaista važnim stvarima.

Htjela bih govoriti o filozofiji i književnosti. O Benjaminu, Derridi, Kafki, Arendt, Sontag, Barthesu, Foucaultu, Agambenu, o Audrey Lord i bell hooks. O Timofeevoj, Tlostanovoj i Rahmanjinovoj.

Htjela bih govoriti o poeziji. Kako čitati modernu poeziju. O Gronasu, Daševskom i Borodinu.

Ali sada za to nije ni vrijeme ni mjesto. Svoje ću male nježne riječi sakriti na vrhu jezika, na dnu grkljana, između želuca i srca. I reći ću samo malo.

Često se osjećam kao ribica, ptica, školarac, beba. Ali nedavno sam se iznenadila saznavši da je Brodskom također suđeno s 23 godine. A budući da sam i ja dio ljudske rase, reći ću ovo:

U kabali postoji koncept tikkun olam – ispravljanje svijeta. Vidim da svijet nije savršen. Vjerujem da je, kako je napisao Yehuda Amichai, svijet stvoren lijep, stvoren je za dobro i za mir, kao klupa u vrtu (u vrtu, a ne na sudu!). Vjerujem da je svijet stvoren za nježnost, nadu, ljubav, solidarnost, strast, radost.

Ali u svijetu postoji užasna, nepodnošljiva količina nasilja. A ja ne želim nasilje. Ni u kojem obliku. Ni u formi učiteljskih ruku u hlačicama učenica, ni šaka pijanog oca obitelji na tijelima žena i djece. Kad bih odlučila nabrojati sve nasilje koje me okružuje, dan, tjedan ili godina mi ne bi bilo dovoljno. Da biste vidjeli nasilje oko sebe, samo trebate otvoriti oči. Moje su oči otvorene. Vidim nasilje i ne želim ga. Što je nasilja više, to ga više ne želim. A najviše od svega ne želim najveće i najstrašnije nasilje.

Jako volim učiti pa ću dalje govoriti glasovima drugih.

U školi sam na satovima povijesti učila izraze „Slobodu razapinješ, a ljudska duša ne poznaje okove“ i „Za vašu i našu slobodu“.

U srednjoj sam školi čitala “Requiem” Ane Andrejevne Ahmatove, “Strmu putanju” Evgenije Solomonovne Ginzburg, “Ukinuto kazalište” Bulata Šaljvoviča Okudžave, “Djecu Arbata” Anatolija Naumoviča Ribakova. Ovo mi je bila omiljena Okudžavina pjesma:

Savjest, plemenitost i dostojanstvo
Evo je, naša sveta vojska.
Pruži im ruku.
Ne boj se za njih, čak ni u vatri. 

Obraz im je impozantan i začudan.
Posveti im svoje krotke godine:
Možda nećeš postati pobjednik,
Ali ćeš umrijeti kao čovjek!

Studirala sam francuski na MGIMO-u i naučila stih Edith Piaf: „Ça ne pouvait pas durer toujours“. I Marka Robina: „Ça ne peut pas durer comme ça“.

S devetnaest godina otputovala sam u Majdanek i Treblinku i naučila reći „nikad više“ na sedam jezika: nikad više, jamais plus, nie wieder, לא עוד, nigdy więcej, קיינמאל מער.

Proučavala sam židovske mudrace i najviše od svega zavoljela te dvije mudrosti. Rabin Hillel je rekao: „Ako ja nisam za sebe, tko je onda za mene. Ako sam samo za sebe, zašto sam onda ja? Ako ne sada, onda kada?“. A rabin Nachman je rekao: „Cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se nimalo ne bojite“. 

Tada sam upisala kulturologiju i naučila još nekoliko važnih lekcija. Prvo, riječi su važne. Drugo, stvari treba nazivati pravim imenom. I na kraju: sapere aude, odnosno imaj hrabrosti koristiti vlastiti um.

Smiješno je i apsurdno da je moj proces povezan sa školarcima. Podučavala sam djecu humanističkim znanostima na engleskom, radila sam kao dadilja, maštala o odlasku u manji grad na dvije godine u okviru programa “Učitelj za Rusiju” i o sijanju razumnog, ljubaznog, vječnog. Ali Rusija – kroz usta državnog tužitelja, tužitelja Trjakina – smatra da sam maloljetnike umiješala u radnje opasne po život. Ako ikad budem imala svoje djece (a hoću jer se sjećam glavne zapovijedi), na njihov zid ću okačiti portret judejskog prokuratora Poncija Pilata kako bi djeca izrasla u poštene ljude. Prokurator Poncije Pilat stoji i pere ruke – takav će to biti portret. Da, sada je misliti i ne biti ravnodušan opasno po život, ne znam ni što bih rekla o suštini optužbe protiv mene. Perem svoje ruke.

A sada je trenutak istine. Sat tumačenja knjiga.

Ni ja ni moji prijatelji i prijateljice ne možemo za sebe naći mjesto od svog tog užasa i bola, ali kada se spuštam u podzemnu željeznicu, ne vidim lica umrljana suzama. Ne vidim uplakana lica.

Nijedna od mojih omiljenih knjiga – ni za djecu ni za odrasle – nije podučavala ravnodušnosti i kukavičluku. Nigdje me nisu naučili ovim frazama:

mi smo ljudi mali

ja sam jednostavna osoba

nije sve tako jednoznačno

nikome se ne smije vjerovati

nekako me sve to ne zanima

daleko sam od politike

mene se to ne tiče

o meni ništa ne zavisi

nadležni organi će shvatiti

što sam ja sam mogao učiniti

Naprotiv, znam i volim potpuno drugačije riječi.

John Donne kroz Hemingwaya kaže:

„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“

Mahmoud Darwish kaže:

Kada pripremaš doručak, misli na druge
(ne zaboravi nahraniti golubove).
Kada ratuješ, misli na druge
(ne zaboravi one koji traže mir).
Kada plaćaš račun za vodu, misli na druge
(one koje hrane oblaci).
Kada se vratiš kući, svome domu, misli na druge
(ne zaboravi na ljude u logorima).
Kada spavaš i brojiš zvijezde, misli na druge
(one koji nemaju gdje spavati).
Kada svoje misli izražavaš u metaforama, misli na druge
(one koji su izgubili pravo glasa).
Kada razmišljaš o onima koji su daleko, pomisli na sebe
(reci: Ah, da sam barem svijeća u tami)

Genadij Golovatij kaže:

Slijepi ne mogu gnjevno gledati,
nijemi ne mogu bijesno vikati.
Bezruki ne mogu držati oružje,
beznogi ne mogu marširati.
Ali – nijem može gnjevno gledati,
Ali – slijepac može bijesno vikati.
Ali – beznogi može držati oružje.
Ali – bezruki može marširati.  

Neki se ljudi, znam, boje. Oni biraju tišinu.

Ali Audre Lorde kaže:

Your silence will not protect you. 

U moskovskom metrou kažu:

Putnicima je zabranjeno biti u vlaku koji ide u slijepu ulicu.

A peterburški Akvarijum dodaje:

Ovaj vlak gori.

Lao Tzu preko Tarkovskog kaže:

Najvažnije je da sami vjeruju u sebe i postanu bespomoćni kao djeca. Zato što je slabost velika, a snaga je ništavna. Kada se čovjek rodi, slab je i savitljiv, a kada umre, tvrd je i bešćutan. Kada drvo raste, nježno je i fleksibilno, a kada je suho i tvrdo – umire. Bezosjećajnost i snaga suputnici su smrti. Slabost i fleksibilnost izražavaju svježinu bića. Stoga ono što je očvrsnulo neće pobijediti.

Zapamtite da strah jede dušu. Sjetite se Kafkina lika, koji je vidio kako se u zatvorskom dvorištu postavljaju vješala, pogrešno je pomislio da su njemu namijenjena, noću je pobjegao iz ćelije i objesio se.

Budite kao djeca. Nemojte se bojati pitati (sebe i druge) što je dobro, a što loše. Nemojte se bojati reći da je kralj gol. Ne bojte se vrištati, briznite u plač. Ponavljajte (u sebi i drugima): 2+2=4. Crno je crno. Bijelo je bijelo. Ja sam čovjek, jak sam i hrabar. Jaka sam i hrabra. Jaki smo i hrabri.

Sloboda je proces kojim razvijate naviku da budete nedostupni za ropstvo.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

1.

ja se zovem lidija deduš. ponekad sam zbunjena kad razmišljam o pisanju i ne znam što točno želim. ne naginjem metaforama. želim živi tekst. pisati o onome što znam. ponekad volim sažetost, a ponekad se, bogami, odvalim. zato kažem: ja sam lidija deduš, a svoj bih tekst stilski odredila kao tijelo u stalnom kretanju između klasičnog i suvremenog narativa. nešto kao šizofrenija squash loptice između reketa i zida u koji će udariti.

2.

ja se zovem lidija deduš i kažu mi znalci da volim opća mjesta. pitam: kako izbjeći opća mjesta? kažu: stilom. ubaci metaforu, alegoriju, sinegdohu. izbaci ono što svi znaju. ali, meni se jebe za metaforu, alegoriju, sinegdohu! opća mjesta su moj stil! nikad od tebe pjesnikinja, kažu znalci. nikad, kažem ja znalcima, znalački.

3.

ja se zovem lidija deduš. jednom godišnje takmičim se sa samom sobom. ispravno bi bilo reći „natječem se“, ali „takmičenje“ je puno ljepša riječ. izgovorite je naglas. osjetite spajanje jezika s nepcem kod izgovora slova k, nakon čega jezik padne, a usne se spoje u m. gdje sam ono stala. jednom godišnje takmičim se sa samom sobom u izdržljivosti jedenja iste hrane u većem broju dana uzastopno. dosad su u konkurenciji bili: pesto genovese, smoki, kuhana zobena kaša s dodacima, drobljena banana s kikiriki maslacem. to su najbolji dani jer ne moram razmišljati što kuhati za ručak. najbolji rezultat drži pesto: sa četrdeset i šest dana u prednosti je pred kašom (35), bananom (32) i smokijem (2). probala sam i s gumenim bombonima, ali ne znam, jesu li oni hrana?

4.

ja se zovem lidija deduš i ne preporučujem navedeno takmičenje. takav režim deblja i sad sam na dijeti. jeste li znali da u pedeset grama barillinih integralnih špageta ide pedeset i sedam špageta? moja dijeta se zove tisuću i dvjesto kalorija. toliko smijem unijeti dnevno ako želim smršaviti jedan kilogram tjedno. u tisuću dvjesto kalorija stane: 150 gr povrtne mješavine za wok ili 200 gr zelene salate, 100 gr cherry rajčice, 30 gr bijelog sira, 50 gr mozzarelle, 50 gr borovnica, 10 badema, 20 gr neslanog kikirikija, pedeset i sedam spomenutih špageta, pola konzerve tune (ocijediti ulje), dva potiska koncentrata rajčice iz tube, jedna banana i jedna vrhom puna jušna žlica maslaca od kikirikija, začinjeno s cimetom. ako ne prelazi granicu, u tunu se može dodati i žlica svježeg punomasnog sira.

5.

ja se zovem lidija deduš i imam troje djece. zovu se nikola, đorđe i pepica. poredala sam ih tim redom zato što je nikola došao drugi, đorđe treći, a pepica, koja je bila prva, je trenutno u bijegu. nadam se da će se vratiti.

6.

ja se zovem lidija deduš, a ovdje je, očito, riječ o mačkama. ali uvijek kažem djeca, jer oni su meni ono što su nekim ljudima njihova djeca. ljudi se ljute jer ih smeta i gadi im se da su mačke nekome djeca, a ja se onda baš zainatim jer meni se ne gadi to što oni djecu zovu djecom. mislim da smo kvit.

7.

ja se zovem lidija deduš i jako sam plakala kad je pepica pobjegla. tražila sam je danima, lijepila plakate, dozivala, stražarila, bdjela, obilazila kvartovske haustore i dvorišta, i ništa. kad sam se malo ohrabrila, pošla sam obilaziti okolne ceste ne bih li našla ono što ne smijem reći naglas. ali, pepica kao da je propala u zemlju. još uvijek je ponekad dozivam. pepice moja, gdje si mi. nadam se da će me čuti i doći.

8.

ja se zovem lidija deduš i ponekad plačem. plačem od tuge, od sreće, od ganuća, plačem iz čista mira. mislim da u glavi imam višak vode i on otiče kroz oči. zato plačem uvijek i plačem stalno, i svugdje. kao i u jogi, kad vam se tijelo pod vlastitom težinom počne tresti, plakanje je znak da smo živi i jaki, ne slabi.

9.

ja se zovem lidija deduš, a život je sve brži. uviđam bezobzirnost takvog življenja. brzo se probudi. brzo ustani. brzo jedi. brzo pričaj. brzo seri. brzo se pojebi. brzo doživi orgazam. dugi seks znači: nije ti dovoljno stalo, nećkaš se. ne možeš postići želju za partnerom. ako je brzo, želja je velika. ako je sporo, želja je slaba do nepostojeća. zato moraš brzo, pod uvjetom da paziš, da ne srljaš, da drugome ne učiniš kakvu štetu.

10.

ja se zovem lidija deduš i jednom sam bila zaključana u wc-u nekog kafića s momkom. dok smo se ljubili, dvije djevojčice su stale u red pred vrata. jedna je drugoj u polusuzama govorila: poslala sam mu poruku, nije odgovorio pa sam poslala još jednu. kad smo izašli, djevojčice nisu mogle suspregnuti šok. mi nismo mogli suspregnuti smijeh. momak je rekao: pa samo smo pričali. ja nisam rekla ništa. oprala sam ruke i izašla.

11.

ja se zovem lidija deduš. u wc-u shopping centra radila sam test na trudnoću. postupak je sljedeći: prvo izvadiš štapić, onda se na njega popišaš. moraš paziti da ga ne prepišaš i ne pređeš crtu koja razdvaja zonu pišanja od zone nepišanja. štapić staviš na vodoravnu podlogu i čekaš pet minuta. ako test pokaže samo donju crtu, treba ponoviti.

12.

ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala.

13.

ja se zovem lidija deduš. stalno me ispravljaju: ne kaže se „ja se zovem“ nego „moje je ime“. jebite se, ja ću da pričam kako ja hoću.

14.

ja se zovem lidija deduš. nije debuš, niti dedliš, ni bebuš, di beduš, ni bedliš. deduš. d kao dubrovnik, duda, dud, dvogled, durbin, daska, doboš, daruvar, drvo, dikpik, dvostruki mač koji je moj jezik.

15.

ja se zovem lidija deduš. svako jutro radim jogu. otkako sam se udebljala, ne mogu u stojećem pretklonu dotaknuti koljena nosom. tome su malo razlog i godine. pretklon je odlična poza za razmišljanje. dok glava visi prema dolje, prokrvljenost je dobra i do mozga dolazi veća količina kisika koji se u molekulama prenosi po hemglobinu vezanom na željezo u eritrocitima. kisik je hrana. dubokim disanjem u asanama svaka se stanica tijela ispunjava kisikom. zato se tijelo nakon jogijskog vježbanja osjeća kao balon: lagano, poskočno, lebdeće. u pretklonu glava isprva bude jako teška, ali željezo uskoro opskrbi mozak i glava bude sve lakša i lakša. kao gore spomenuti balon. u pretklonu i srce manje radi jer ne mora pumpati uzbrdo. s takvom glavom i takvim srcem treba računati na dobar dan ispred sebe.

16.

ja se zovem lidija deduš. naučila sam ovoliko: svaka teža ima protutežu. ako se vježba izvodi s kičmom savijenom prema gore, potrebno je odmah vježbati s kičmom savijenom prema dolje. joga ne trpi neravnotežu. ukoliko niste spremni na to da će vam već nakon pola sata vježbanja poteći svi životni sokovi, nemate što tražiti od joge. tako je, kako je.

17.

ja se zovem lidija deduš i kupila sam pumpu za bicikl. osjećam da mi kosti urastaju u meso. trudim se hodati uspravno. kosti moraju biti u simbiozi s mišićima, ali tako da ih ne prevazilaze. S. mi kaže: ako vježbaš svaki dan, tijelo se zakiseli. a ja vježbam. tijelo se kiseli, baba se veseli.

18.

ja se zovem lidija deduš i čudno se osjećam kad izgovaram svoje ime. muči me naglasak u prezimenu. premještam ga s „e“ na „u“ i natrag. ako je „e“ kratko, „u“ mora biti dugačko, i obratno. mislim da se i tu radi o jogijskom principu pronalaženja onoga što nam odgovara. pokušala sam uniformiranost, ali nije to za mene.

19.

ja se zovem lidija deduš. pišem uglavnom poeziju. ne vidim smisao u osmišljavanju heteronima. o čemu pišem, to sam sve ja. ja sam i svaki lirski subjekt svoje poezije, a to priželjkujem i u prozi. otvorimo se. pustimo život u književnost. važno je samo ono što je ovdje i sada. pustimo sjećanja da se talože u kaci za kupus. jednom će netko doći i pitati: kako je živio ovaj čovjek? a mi o tome ništa nećemo znati.

Zidar je imao majku, ženu i sina.

Sin nije hodao ni govorio, plašio se svega i vrištao. Samo u nebo kad bi gledao, bio je tih i miran.

Majka je bila jako stara. Rekla mu je, ubij me sine, a s njima na kolodvor, pa u svijet. Spašavajte se, a na sve drugo zaboravite.

Zidar nije imao hrabrosti da ubije staru majku, ili nije vjerovao u zaboravljanje.

Nego je za njih troje od cigli sagradio kuću u obliku neba. Kuća je bila okrugla, jer je nebo okruglo. Pa je kuću izvana i iznutra omalterisao, i s obje strane naslikao je nebo i oblake, tako dobro da se više nije moglo znati što je tu unutra, a što van. 

Pozdravio se sa ženom, sina je poljubio u oznojeno ledeno čelo, na što je sin još jednom zaurlao, a majku je zajedno s krevetom smjestio unutra.

– Zar nije lijepo? – upitao je – a majka je samo sklapala ruke, kao da lovi anđele; sin je zadivljen gledao u nebo koje je bilo svuda naokolo, a žena, žena se mirila sa svijetom koji napušta.

Zidar je zazidao ulaz, i kuća se iznutra i izvana pretvorila u nebo.

Zatim je otišao u rat i ubrzo poginuo.

Neprijatelj je osvojio grad. Ili su naši obranili grad i oslobodili cijelu zemlju. Što god da se zbilo, nebu je svejedno.

U gradu opet žive neki ljudi. Možda su to očevi, djeca i braća naših neprijatelja. A možda smo mi. Okrugla kuća od neba stoji gdje je i sagrađena. Mogu je vidjeti samo oni koji vide da se na jednom malom djeliću neba oblaci nikad ne miču.

Ulaskom u tinejdžerske godine počinjemo izlaziti u grad, do tada smo uglavnom jurcali oko naših nebodera na tromeđi Koševo, Višnjik i Breka. Jedini razlog za izlete van samodovoljnosti našeg dvorišta mogao je biti odlazak u kino ili na neku sportsku aktivnost; a sada, kao tinejdžeri, taj magični prostor djetinjstva doživljavamo skučenim i nezanimljivim. Pošto znamo da neki od naših vršnjaka izlaze pred BB, uključujući i djevojčice koje nam iznenada postaše zanimljive, uvjereni smo da nešto bitno propuštamo ako se tamo barem kratko ne provrtimo. Kao po nekoj nesreći, u večerima provedenim oko nebodera uvijek se desi nešto zanimljivo u gradu ili iskrsne interesantna osoba ispred BB-a – poslije nam oni što su bili pričama vade mast. Stoga, pronalazimo razloge da se sa Koševa, blago strmim ulicama između drvoreda starog kestenja, spustimo do hotela Beograd i diskoteke BB. Te večeri sebi rekosmo da idemo kupiti slane košpice u staklenom kiosku nedaleko od Vječne vatre.

Napuštanjem koševske kolijevke osjećamo se odraslim, ispred nas se otvaraju bezbrojne ulice s pretrpanim zadimljenim prostorima koja tek trebamo otkriti, namrgođenim milicajcima što traže ličnu kartu – uzalud je dokazivati da smo maloljetni jer ako nismo punoljetni šta tražimo na ulici u ovaj kasni čas; upoznajemo ljude o kojima ništa ne znamo jer nismo zajedno odrasli, čekaju nas dramatični susreti sa djevojkama toliko zanosnim da gledajući u njih na momente zaboravljamo disati. Jasnije i življe ću pamtiti izlaske u BB nego u neke druge lokale koji će se u mom sjećanju preklopiti slikama oznojenih ljudi ispred išaranih zidova, preglasne muzike zatvorenih prostora, ulica što kasno noću postanu tihe i koračanja pri kojem misli izgaraju kao zvijezde padalice. 

Prilazeći bočnom skretanju iz Titove ulice prema BB, kao po komandi, svi u džepove guramo tek kupljene fišeke. Ne priliči zakoračiti u svijet odraslih grickajući prepečene sjemenke tikve, slane ruke otiremo od hlače, a rukavom džins jakne nastojimo neupadljivo obrisati usne. I onda hodamo kroz ulicu zakrčenu tek nešto starijom rajom od nas, jednog trena želimo biti primijećeni, a već sljedećeg bi sve dali da smo nevidljivi, stoga tražimo neki nemogući prostor gdje je izvodljivo biti i zapažen i skriven. Trudimo se pripadati tom društvu oponašajući ih, ali nismo baš uvjerljivi. Svi nas gledaju kolutajući očima i mrmljajući, tek toliko glasno da ih možemo čuti, koliko im je muka od balavurdije i, kao, prošao nam je crtani film i trebali bi na spavanje. Nosit ćemo se sa podsmjesima koliko možemo, a onda se premjestiti negdje drugo ili otići kući.

Baš kada se spremamo krenuti čuje se glasno tutnjanje motora velike kubikaže, kroz gužvu se nervozno probija motociklista barem deset godina stariji od nas. Svi ga gledamo, u jednom momentu se zaustavlja i počinje galamiti na grupu od tri djevojke, jednu od njih čini se da poznaje i doziva po imenu. Govori joj da mu priđe, a ona prkosno odmahuje glavom i odmiče se nazad, stižem primijetiti da je, mada par godina starija od mene, za razliku od njega zasigurno maloljetna. Motorista iznervirano skida kacigu i vidi mu se izbrijana glava, motocikl energično podiže na nožice. Tek kada se uspravi i ukočenim hodom, koji upućuje na neku staru ozljedu, prilazi djevojci koju je dozivao – vidim koliko je krupan. Ona u odnosu na njega izgleda kao mrvica. Vuče je grubo za ruku, a djevojka se pokušava otrgnuti govoreći mu uplašeno da je ostavi na miru, cijela ulica se utišala i sa zanimanjem prati šta će se desiti.

Motorista naoko neraspoloženo uzdiše i gleda razočarano ka nebesima očekujući barem odatle malo razumijevanja – a onda je iznenada udara kacigom u glavu!

Zaledila nas je neopisiva strahota tog tupog zvuka od kojeg se čini da joj je pukla čeona kost.

„Penji se na motor! Penji se na motor, nemoj da ti još jednom moram reći!“, prijeti joj motorista kroz zube, a ona ga teturajući slijedi držeći se za glavu naizgled bez ikakve želje za pobunom.

Mislio sam da će djevojka od siline udarca pasti mrtva, ali ostala je pri svijesti, dok je motociklist grubo vuče za ruku primjećujem da bezglasno plače. Njeno lice nema bolnu grimasu već je oborenog pogleda i izobličeno sramom. Poslije će mi pasti na pamet da ga je možda poslušno slijedila, nakon okrutne scene koju je napravio, ne radi toga što u njoj više nema borbenosti i prkosa, već radi doživljene blamaže i da bi je što prije odveo s mjesta gdje je ponižena?! Može li njegovo zlostavljanje biti manja muka od vršnjačkih radoznalih pogleda?

Sjela je na motor, a on ga je iznervirano startao, reče joj da se drži za njega što je i učinila. Nije zaboravio staviti kacigu na glavu po čemu se vidi da je osoba koja drži do saobraćajnih propisa i vlastite sigurnosti; mada, doduše, nije smatrao da je i djevojci potrebna. Motocikl je ponovo zagrmio, gomila se krotko razmiče pred njima. Tek što su zamakli iz vidokruga neki heroj, nenadmašnog osjećaja za tajming, dobacuje: „Kretenu, seljačino!“

Prsti su mi drhtavi kao tetiva na luku, skrivam ih u džepovima, tamo me iznenađuje potpuno zaboravljeni fišek sa sjemenkama koje su još uvijek tople. Čujem razgovore oko nas, trenutačno razvezanih jezika svi se zgražavaju postupkom siledžije i scenom koju je napravio. 

„Ma ja ne bih žurio sa zaključcima“, trezveno premišlja mladić zapuštenog tena iz grupe do nas, „mi pojma nemamo šta se između njih dešava.“

„Šta bi se moglo dešavati, majke ti, reci mi?!“, napada ga djevojka plave kose i pištavog glasa iz istog društva. „Eto, reci mi šta se između njih treba dešavati pa da je okej odvaliti je kacigom po glavi?“

Mladić koji nije za žurenje sa zaključcima se osjeća nelagodno, svi gledamo u njega, govori kako nije tako mislio nego jednostavno ne smatra ispravnim ulaziti u priču bez poznavanja svih činjenica.

 Plavuša se strogo izbuljila u njega, a onda prezrivo okreće glavu zaključujući: „Ma… fakat si veći kreten i od njega!“

Jedna od drugarica djevojke koju je motociklist odvezao nosi jarkocrvenu bluzu koja u okeanu plavog džinsa pravi bajkovit kontrast, kada uplakana nestane u gužvi izgledat će kao da je progutalo more.

Juni 1993, Pariz. 

Nemoj ić’, bolan Rale, rekla je Maja po ko zna koji put dok smo čekali avion na aerodromu Orly. Zvuk aviona koji slijeće. Mučnina u želudcu.

Jesi li ti normalan? pita Slađo i svi ostali koji su došli da me isprate, iako su donijeli pisma i novac za Sarajevo, govorili su isto: Ne vraćaj se!

Navirale su suze u njihovim očima, a ja im nisam mogao objasniti da bi me više bilo strah ostati u Parizu. Raja koja se zadesila u Francuskoj kad je počeo rat, koji su preživjeli u izbjeglištvu pravi mali pakao, sve vrijeme se stidjeli svoje sitosti i beskrajno nadali da će oni koji su ostali u gradu nekako preživjeti. 

U Pariz sam stigao u frotirskoj pidžami.

27. januara 1993. Prasak stakla iznad glave, zatim pucanj, kratko, a onda mi se tlo izmaklo pod nogama. Pao sam. Iz tog ležećeg položaja mogao sam vidjeti samo ogromno plavo nebo. 

Pomozite, čovjek krvari!, vikali su panično ljudi oko mene. 

Bill Clinton je bio predsjednik SAD-a, Whitney Houston je pjevala svoj najveći hit “I will always love you”, a ja sam ležao i gledao kako mi iz desne nogavice šiklja krv, jer kako kaže moj drug Nusret, kad glavna arterija pukne, to ti pršće jarane k’o fontana! Žao mi farmerki. Pravo mi žao farmerki.

Jedina razlika je ta što kod modernih fontana voda koja se slijeva iz izvora opet kružno vraća u bazen iz kojeg je krenula, to mi je objasnio moj drugi Mićo koji sve zna. Moja krv se nije vraćala. Polako sam gubio svijest.

Tu noć u podrumu zgrade PTT inženjeringa vojni hirurg spašava moju glavu. Neko je odlučio da me pošalju s ostalim bosanskim ranjenicima u Francusku na oporavak. Unose me u vojni avion Herkules. Unutra velike metalne palete. Preko njih mreže, poput onih ribarskih. Vojnik s durbinom osmatra kroz okrugli prozor. Plavo-crveno-bijela zastava na desnom rukavu. Francuzi.

U suton, kad gradske svjetiljke sinu, Pariz je čaroban, ali ja sam kroz mali prozorčić hitne pomoći što je jurila prema bolnici mogao vidjeti samo ljubičasto francusko nebo.

Val-de-Grâce je ustvari crkva, jedina koja nije za vrijeme francuske revolucije oskrnavljena i opljačkana, i za razliku od Notre-Dame koja je pretvorena u skladište, u njoj su časne sestre njegovale ranjene revolucionare. Nakon revolucije postaje vojna bolnica, a mnogo godina kasnije je nadograđen ovaj moderni dio u kojem sam smješten sa jednim žandramom u sobi 312 na trećem spratu.

Poslije ću saznati. Bio je tjelohranitelj predsjednika Francuske, onog, od kojeg smo mi Sarajlije 1992. tako puno očekivali. Zna šta je šljivovica.

Gospodin Jean-Claude-Pavan je za razliku od mene došao na par sedmica zbog proširenih vena. Priroda posla. Dugo stajanje na nogama je prouzrokovalo bolest. Morao ih je operisati da bi spriječio trombozu. Tako su mu rekli u bolnici.

Komunicirali smo vitlajući rukama u zraku, jer živ čovjek će progovorit na guzicu ako treba, govorio je čika Petko, najbolji prijatelj mog tate.

U bolnici sam učio francuski tako što sam nagađao značenje i smisao rečenica koje bi čuo.

Nekad bi, za vrijeme vizite, po grimasama na licu liječnika zaključio da mi se loše piše i da mi je ostalo još samo par dana života, a u stvari doktor je ružio sestru jer je zaboravila upisati nešto u karton koji je visio na metalnoj stranici kreveta. 

Osim „vulevukuše“ i „lamur“, nisam znao ama baš ništa. Lažem, znao sam još i „tombolenež“ i „nmekitipa“, ali to svako znao ko je slušao šansone. Kažu da se cjelokupna strast tog jezika može sažeti u riječi amour. Meni ne, ja sam strast, iz nekog čudnog razloga, vidio u riječi parapluie, što znači kišobran.

Pravu ljepotu jezika, melodiju i zavodljivost riječi sam otkrio, a gdje drugo nego u kafani blizu bolnice, kad sam prvi put naručio čaj od jasmina: Un tea aux jasmine.

Meni je to zvučalo apsolutno romantično pa bih znao popiti po tri čaja za sat vremena, samo da bih izgovorio četiri čarobne riječi. Kažu da francuski može zavesti i srce i um kao ni jedan drugi jezik. To ću ja kasnije pokušati iskoristiti!

Curi bi prišao blizu, pogledao je u ravno u oči, strastveno izgovorio “un tea aux jasmine”, i pitao da li je u stanju osjetiti čari lirskih pregiba i karakterističnu melodičnost koju nudi ovaj jezik. Uglavnom su se sve smijale mojim izrečenim glupostima, ili bi samo konstatirale: A hajvana, bože dragi.

Oko šest nedjelja bio sam potpuno nepokretan. Kupali me, previjali, nisam mogao otići ni do toaleta. Stid me. Gospođa Pavan mi je donosila čisti veš i čarape. Za doručak “kroasane”. Dok smo jeli friško pecivo, jedan drugom bi podignutim palčevima prema gore simbolizirali dobar kvalitet hrane. Palčevi bi se okrenuli uvijek prema dole kad bi se servirala juha od praziluka u pet popodne. 

Kad bi me neko pitao koji mi je bio najsretniji dan u životu, ja bih rekao, onda, kada sam uz pomoć hodalice otišao do toaleta i obavio malu i veliku, znate na šta mislim. Tad sam u ogledalu iznad lavaboa vidio nekog iznurenog mršavka, atrofiranih mišića kojem bi majica veličine M bila preširoka.

Umorilo me nespavanje. Kad padne mrak i Val-de-Grâce pokrije tamna tišina, preostali nervi u nožnim prstima, ili patrljci od nerava, daju znak za početak koncerta : Nešto kao “Radetzky Marš”. Kosti, zglobovi, mišići, tetive, ligamenti i krvni sudovi su orkestar, a patrljci gordo diriguju sve do zore.

Fizioteraput Michele me je učio tehniku hodanja.

Oslonac na petu pa onda na prste, govorio je. Kasnije su dolazile teže lekcije: kako se ispravno drže štake, kako štediti ranjenu nogu, koračanje s jednom štakom, bez štaka, i na kraju magistarski, odnosno doktorat iz hodanja: Penjanje i silaženje.

Nakon doktorata, tj. samostalnog silaženja niz basamake, ja sam postao slobodan čovjek. Mogao sam se kretati kud sam htio.

Vozio se liftovima i promatrao medicinske sestre u pripijenim bijelim mantilima koje su stidljivo fasciklima pokrivale svoje grudi. Pušio u vrtu nekadašnje crkve, obilazio butike, pio espresso, igrao šah i najviše vremena provodio u frizeraju.

Prodavači, doktori, bolničari, vojnici, službenici, fizioterapeut Michele, svi su čekali na red kod Latife. Neobično duge noge zgodne frizerke porijeklom iz Maroka, predmet fantazije svakog muškarca bolnice Val-de-Grâce, bile su jak razlog da ponekad u čekaonici vidiš i potpuno ćelavog muškarca koji zajedno s ostalima čeka svoj red za šišanje.

A ona gizdava, puna života, leprša po salonu i svakom tačno zna šta treba da kaže. Često se ja šišam, zna Tanja, ali nikad tako često kao kod Latife. Kad je čula da sam ranjenik iz Bosne, rekla je da imam popust i poljubila me četiri puta u obraz, a ja sam zahvaljivao i Bogu, i narodu na tako lijepom francuskom običaju. Zahvaljujući svojoj brzorastućoj čekinjastoj kosi, ljubio sam se sa Latifom jednom sedmično.

Oženiću te, govorila je. Ima da ti nađem francusku gospođu, da dobiješ fino papire i da se ne vraćaš više u onaj pakao. Pakao je Sarajevo 1993. Papiri su vjerojatno državljanstvo, a ja nisam imao hrabrosti da joj kažem da bih najradije oženio nju i ostao u bolnici do kraja života.

Jednom je došla po mene u zastrašujuće kratkoj suknji i pozvala me na izlet u Versailles. Svijetlo-plavi Renault 5 juri prema dvorcu, božanstveni drvoredi i cvjetna polja ostaju iza nas, ona povlači suknju prema naprijed, svaki put kad promijeni brzinu. Noge pripijene jedna uz drugu.

Ovo je čuvena soba sa ogledalima, zar nije božanstvena?, uskliknula je u dvorcu. Ja sam potvrdno klimnuo glavom i bio uistinu zadivljen, ali ne ogledalima, francuskom istorijom i kulturom, nego Latifinim dugim nogama i cipelama s visokim potpeticama pod kojim je cvilio stari oronuli dvorac.

Ça va pompier, pozdravi me učtivo gospodin u liftu i klimnu glavom. Mali je to prostor, pomislim. Ljudima se pomuti mozak pa vide i ono čega nema. Možda pati od klaustrofobije. Izvadio sam žuti mini rječnik – poklon prijateljice Amre. Nek’ ti se nađe, bolan Rale, rekla je tutkajući mi malu knjižicu u džep od pidžame.

Pod slovom P, nađem, tad mi nisu trebale naočale: P o m p i e r = vatrogasac. Lift se zaustavio na trećem spratu. Tu je bila bolnička kafeterija. Hodam polako, pažljivo prvo oslanjam nogu na petu, štake mi u rukama. Kratku šetnju na osnovu mog vidnog napretka je odobrio Michele. Ja sam odlučio da odem na espresso. Otvorim tad prvi put torbu, onu što su mi spakovali u Sarajevu. Velika plava sportska torba, a u njoj sedam zimskih džempera i ništa više. Tad mi pantalone nisu ni trebale, a ni cipele. Ipak to jutro odlučim da onako preko pidžame obučem tamnoplavi džemper – okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa. Taj džemper je bio dio uniforme koju sam nosio za vrijeme ZOI 84. Kad ga obučem, zamirišu Jahorina i tufahije. Sjetim se Jure Franka i Sande Dubravčić. 

U kafeteriji su pitali: Šta želi vatrogasac?

Uzeo sam kraći espresso, sjeo i promatrao one koje ulaze i izlaze. Vitke medicinske sestre, ozbiljni hirurzi u zelenim mantilima, bolesnici u svijetlo-plavim pidžamama, i ja u kome su iz nekog meni neobjašnjivog razloga svi vidjeli vatrogasca. Odgovarao sam učtivo i kratko, onoliko koliko sam znao: Ça va et toi? (dobro sam, kako si ti?)

Da se vratim na onaj čaj od jasmina. Ne rekoh da sam je vidio tog azurno plavog jutra u kafeu. Kao dva voza, sudarismo se snažno u uskom hodniku Yvette i ja, gdje se prodaju duvan i tiketi za lotto. U ruci joj Chesterfield, one tanke dugačke…. 

Ja onako zbunjen: Oprostite, na našem jeziku.

Moji roditelji su porijeklom iz Jugoslavije, ja govorim srpski, kaže ona, vidno iznenađena.

Haha, draga moja Yvette, nema ti više Jugoslavije. Haj”mo popit’ kafu.

Sjedili smo i prilično opušteno razgovarali za okruglim stolom sa stolnjakom na crvenobijele kockice. 

Tri puta sam naručio čaj od jasmina. Konobar me gledao s čuđenjem u očima, a njoj smiješna moja fascinacija melodijom izgovorenih riječi. Upijala je svaku moju riječ kad sam pričao o Sarajevu:

Kako sam stigao avionom punim ranjenika u pidžami bez pasoša, kako su zbog mene urgirali kod samog predsjednika, kako se vraćam u Sarajevo čim budem u stanju da se oslonim na desnu nogu – onako kako bog zapovijeda, kako se pere veš bez struje i vode, kako živjeti bez prozora, kako ostati zdrav u glavi. Kako se pravi sirnica od riže, zgužvana pita s mlijekom u prahu, burek od ikara…

Kako sam napravio majonezu od brašna koja se u mraku uopšte ne razlikuje od prave, kako se prave šnicle od leće, ratne ružice, eurokrem od mlijeka, pica s preprženim ikarom. 

Zgražavala se mojim psovkama kojim bi završavao svaku svoju misao, a kad sam rekao da je narod pojeo sve gradske golubove, ona briznu u plač. 

Ma šalim se, bona, kažem uvidjevši da sam ipak pretjerao!!!

Od tad se nismo više razdvajali. U velikim gradovima ne smiješ tek tako ispustiti dragu osobu jer vjerovatnoća da ćeš je ponovo sresti ravna je nuli.

Kad su mi konačno dali otpusni list, a mene nije bilo lako otpustit jer je organizacija puta do Sarajeva bila veoma komplikovana, uzeo sam svoju torbu sa sedam džempera, oprostio se sa osobljem i bolesnicima s težinom u grudima, onom koju nosi vojnik kad se oprašta od svojih najmilijih prije nego ode na front, mahnuo prijateljski čovjeku koji me naučio hodati, i ušao u svijetlo plavi Peugeot koji je čekao ispred bolnice. 

Yvette je stanovala u ulici Le Mouffetard. Taj dan je lila kiša kao iz kabla. Voda je curila niz oluke, slijevala se i ispirala kamenim kockama popločanu ulicu.

Bogati japanski turisti, svi do jednog u žutim kišnim kabanicama i dalje su pratili predstavu gutača vatre. Da bi se zaštitio od krupnih kišnih kapi, jedan gospodin, sa šoljicom kafe u ruci, prebaci se ispod velikog žutog suncobrana.

Mokri do gole kože, dvoje mladih trče ulicom i vrište. 

Njen studio se nalazio na broju 26. Velika kapija. Ulazimo u dvorište stare zgrade iz 17. vijeka. Mrak u haustoru. Stanari nisu marili za stubišno svjetlo. Škripavim stepenicama se penjemo na drugi sprat.

Od ukupnih 16 kvadrata koje je imala na raspolaganju, napravila je studio na dva nivoa. Uz pomoć bijelih drvenih merdevina si se mogao popeti na galeriju. Mali prostor, veličine bračnog madraca. 

Minibar s dvije visoke stolice bez naslona je dijelio dnevnu sobu od kuhinje. U sobi zeleni dvosjed i mali kamin. 

Ispod pulta dovoljno mjesta za jedan tiganj i poveći bakreni lonac. Nekoliko tanjira i dvije šoljice za crnu filter kafu. 

U Parizu smo otkrili restoran u kojem piješ besplatno vino sve dok ti ne nađu slobodan sto. Bili smo na izložbi namještaja. Vozili se oko Trijumfalne kapije. Pili isključivo roze. Smijali se. Volio sam je gledati krišom. Slatka je. Mislim da me iskreno voli. Vidi se to u njenim krupnim očima.

Kad je proradio zračni lift, tako su zvali operaciju dostave humanitarne pomoći avionima UNHCR-a, javi li su da će me primiti Herkules C-130, onaj isti zeleni, ovaj put pun mlijeka u prahu. U Sarajevu je i dalje bjesnio nemilosrdni rat.

Otpratiću te na aerodrom, rekla je. 

Sad sam imao novi kofer. Staru torbu sam bacio. Spakovao sam samo olimpijski džemper. Htio sam napravit što više mjesta za hranu. Provjerio sam još jednom unutrašnji džep jakne od džinsa. Tamnoplavi pasoš koji sam izvadio u Parizu. Na prvoj stranici korica piše Bosna i Hercegovina, a ispod grb. Službenik ambasade mi je rekao da je samo dan ranije pasoš podigao Safet Sušić. Već vidim sebe kad se vratim, okružen prijateljima ponosno pokazujem šaru i kažem: Majke mi moje, sreo Papeta na vratima ambasade. Ja bio odmah poslije njega.

I ona je obukla jaknu. Poljubila me u obraz.

Ne čekajući lift, strčali smo niz stepenište. Taksi je čekao ispred zgrade. 

Dok smo se vozili prema aerodromu Orly, nismo progovorili ni jednu jedinu riječ. 

Na aerodromu raja iz Sarajeva već čeka. Slađo, Inkica, Maja, Zoka, Amra, Ljilja, Igor. Svi me dobronamjerno savjetuju da ostanem. Maja ponavlja: Nemoj ić’, bolan Rale!

Ja stavljam njihova pisma u kofer, zagrlim svakog ponaosob, poljubim Yvette, mahnem još jednom i uđem u duguljasti tunel koji vodi do aviona.

Pred sam kraj mog liječenja u bolnici nekoj sekretarici pred penziju zapalio se toster koji je imao onoliko godina koliko je ona imala radnog staža. Alarm. Vreva. Ljudi se uskomešali. Uletjeli vatrogasci u predvorje. Dugo crijevo razmotali preko fotelja i kožnih sofa. Akciju vješto vodi komandir, a njih nekoliko, dobro uvježbani prate njegove instrukcije. Ja stojim mirno i gledam. Svi u plavim džemperima, okrugli vrat, s crvenom prugom preko prsa, isti onaj moj olimpijski!!!

Yvette je ostala posljednja. Čekala je sve dok se avion kompanije Air France nije vinuo u zrak. Podigla je ruku visoko i mahnula. Znala je da ja to ne mogu vidjeti.

***

***

Taj koji me poslao nalazi se daleko,
sjedi za stolom na svome mjestu.

Šta ja tu radim?
Kopam streljački rov oko nuklearke,
u nekom naselju, mjestu u prolazu,
jednoj od postaja dok nadiremo.

Nije to moj grad, nije ni moja rijeka,
nekom drugom pripada taj zavičaj,
ta kuća koju sam na juriš zauzeo
kao gazda i lupež.
Tu su njegove stvari, postelja,
žene koje je ostavio,
silovane ne izgovorivši ni riječi,
zamukle eda bi neokrnjen sačuvale
glas svoga maternjeg jezika.
Prisegao sam da neću zloupotrebljavati,
protiv uroka, kao prinos bogu ovog rata.
da prihvati moj otkaz poslušnosti i poštedi me.

Da mi je biti star, pa da mogu dograbiti grablje,
nanovo čistiti drvored, popravljati krov,
odlagati u košaru krumpire.
Biti star, unuku da kazujem da nekoć je bio
mladac neki koji je jedne noći zazivao kraj rata.

U zamjenu je nudio ostatak života,
zatekavši se starcem sutradan.

Moji drugovi na zanijemjelim ženama
daju si oduška u strahu da će poginuti.
Izašao sam na čistinu, zapalio vatru
ne bi li tkogod spazio pa naciljao granatom
ovu tuđinsku kuću koju smo osvojili.

Šta ja tu radim?
Nisam dezerter, nisam otkazao poslušnost.
Ali nitko mi ne brani ovaj plameni signal
da tu smo mi, najgori uljezi.

Zasjevši u dnu vrta
na ljuljaški čekam
granatu koja će izravnati račune.
Eto kako znam šta ja tu radim.

Autor prijevoda s talijanskog izvornika Tvrtko Klarić

U ta davna vremena posljednje dubrovačke slave, sedamdesetih godina minulog stoljeća, Dubrovnik bio je grad golubova i mačaka. Malo zatim, golubovi će doći na zao glas, najprije u onoj antologijskoj pjesmi ruskoga pjesnika iz Harkova Vladimira Buriča, koja glasi: “Golubovi su štakori pročelja/ Štakori su golubovi podruma/// Tražim ideju zbog koje bi me razapeli”, a onda i u životima ljudi, jer su od gradskih ptica, koje su se družile s turistima na najljepšim europskim trgovima, postali glavni onečistitelji kulturnohistorijskih spomenika, nametnici i zamazanci, kojih se svakako treba osloboditi. Biva tako s pticama i s narodima. U ta davna dubrovačka vremena, međutim, kada su u Starom gradu živjeli i umirali Dubrovčani, kada su po Stradunu poslovale brijačnice, krojači, postolari i filatelisti, a tada čuvena slastičarnica Kod Cele zamirisala bi pola grada, oko Orlandovog bi stupa bilo glavno golubje okupljalište. Jedan stari Rus koji je bježao pred revolucijom, pa je u Dubrovniku prošao putanju od bogatoga petrogradskog grofa do siromaha koji je izrađivao drvene leptire, oni bi mahali krilima dok bi se pod njima okretalo kolo, koje bi ti štapom gurao niz Stradun, uz te je leptire prodavao sakete načinjene od starih novina, s kukuruzom za hranjenje golubova. Nije lako u današnjem Dubrovniku, ili bilo kojem drugom gradu, zamisliti turiste koji se zabavljaju hraneći golubove i fotografirajući svoju malenu dječicu među stotinama tih ptica.

A mačke? Ovako je to bilo s mačkama: u jesenja i zimska doba, kada bi Dubrovnik počinuo od turista, od slavnih gostiju i od posvemašnjeg teatra, kojemu je taj stari i uslužni grad bio ljetna pozornica, mačke bi polijegale ispred Kneževa dvora, po skalama od Jezuita, uz kuće ispod izloga na Stradunu, loveći zraku sunca i topline, i živeći svoje izvansezonske živote, koji su bili neobično srodni i slični izvansezonskim životima dubrovačkih ljudi. Dok bi pokraj njih prolazio, još uvijek vođen za ruku od svojih starijih, danas odreda pokojnih, zamišljao sam da u tim mačkama zamaskirani žive mrtvi Dubrovčani. Ljudi čija sam imena iz priča znao, i čije smo grobove na Boninovu i na Mihajlu posjećivali, preselili su se, u mojoj fantaziji, u mačke. U to sam odnekud vjerovao kad mi je bilo četiri, pet, šest godina. Ta vjera u mačke raspršila se čim sam krenuo u školu. Ali danas mi se čini da sam vjerojatno od nekoga čuo to da pokojnici žive u mačkama, netko se sa mnom htio našaliti, ne računajući na to da ću povjerovati. A povjerovao sam naprosto zato što je bilo logično. Dubrovačke mačke su u ta posljednja slavna doba ovoga grada bile takve, kao što su i Dubrovčani bili takvi, da je bilo prirodno da mrtvi, nakon što im tijela raznesu po vlažnim i prenapučenim kamenim grobnicama, nastavljaju živjeti u mačkama. Jer mačji se život, po tom mom dječjem uvjerenju, nije značajno u Dubrovniku razlikovao od života ljudi.

U ta doba, civilizacijski gledano, položaj pasa i mačaka u našoj je kulturi i našim zajednicama bio neusporedivo lošiji nego što je danas. Nije tada bilo društava za zaštitu životinja, niti je postojala čitava nauka – koja također može biti iritantna, čim se pretvori u plitak i sektaški društveni aktivizam – koja bi dokazivala da mačke i psi, kao i sve druge životinje, na ovaj svijet imaju jednako pravo kao i mi, te da je ostvarenje našeg prava umnogome uvjetovano ostvarivanjem njihovih prava. Ali svejedno, u tom Dubrovniku mačke su se poštovale. Kao što su se poštovali i golubovi. Inače, mačke su sklone loviti golubove, ali ne sjećam se da su ih i u Dubrovniku lovile.

Što su tad turisti mislili o mačkama? Što je o mačkama mislio Kosta Strajnić, nestor svih budućih zaštitnika kulturnohistorijskih spomenika u Dubrovniku? A Lukša Beritić? A kći njegova, Dubravka? Doista, kako se Dubravka Beritić odnosila prema mačkama? I na koncu, što o mačkama kaže posljednji branitelj Dubrovnika, gospar Niko Kapetanić? Njega bismo baš i mogli pitati, premda njegova u ovoj stvari nije sasvim ubrojiva. Osim što je na svoju ruku, gospar Niko je Konavljanin, a ne Dubrovčanin. Ali svejedno, nije poznato da se zbog toga što je Konavljanin, ili što je posljednji živi branitelj starina ovoga grada, gospar Niko Kapetanić obračunavao s dubrovačkim mačkama.

U ona davna vremena posljednje dubrovačke slave, Dubrovnik je bio europski kulturnopovijesni spomenik, ali i živi, vrlo neobični, ali u kulturnom smislu neobično moćni hrvatski i jugoslavenski grad, u kojemu su se svakog ljeta održavale čuvene Dubrovačke ljetne igre, na kojima su održavane neke od najvažnijih kazališnih i glazbenih manifestacija u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Danas, Dubrovnik je poprilično devastiran europski kulturnohistorijski spomenik, smješten u nekoj dubokoj provinciji, dolje na samom repu Hrvatske. Dubrovnik danas je opustjela karaula na granici s istokom, na čijoj su se rasprodaji pristojno obogatili brojni Dubrovčani. U Starom gradu – a Stari grad je zapravo Dubrovnik, sve drugo je ukras i dodatak – Dubrovčani danas ne žive. Zapravo, ne živi nitko. Pokupovali su ga za velike novce neki čudni ljudi, kao što se kupuju zlato i dijamanti. Dubrovnik je tu samo da sačuva vrijednost njihovom uloženom novcu. Golubova u tom gradu više nema na način na koji ih je nekada bilo. Danas, oni su kao u Buričevoj pjesmi – štakori. Ali mačke su ostale kao posljednji autentični, domorodni stanovnici Grada. Jedine Dubrovkinje i Dubrovčani u Starome gradu, pored onih nekoliko stotina neiskorjenjivih ljudi, pripadaju tom posljednjem živom dubrovačkom plemstvu, čiji bi rod svakako trebalo uklesati u kamen Kneževa dvora, prije nego što i Knežev dvor ne bude prodan nekom McDonald’su ili nekom Putinovom oligarhu: Felis silvestris forma catus. Svi Gondole, Gozze i Caboge, Palmotte, Ragnine i Sarace, Tudisi, Sorge i Menze mrtvi su da mrtviji ne mogu biti. Žive su samo njihove mačke. One čine taj slavni i toliko važni kontinuitet s dubrovačkom prošlošću i poviješću.

Recimo da to govorimo u šali. Ali kada je o dubrovačkim mačkama riječ, ono što je izrečeno u šali, tačno će biti i u zbilji. Ljudi kojih se ja sjećam, i koji su u Dubrovniku živjeli u skladu sa šukunbabama i šukundjedovima ovih današnjih dubrovačkih mačaka, nisu imali pojma ni o specizmu, ni o položaju domaćih životinja u modernome europskom društvu, niti ih je za sve to bilo briga. Ali, sa strane gledano, da je njihov Dubrovnik grad vidjelo se upravo po mačkama. Gradom ga nisu činili čuveni dubrovački hoteli, ni jednako čuveni hotelijeri, niti su ga gradom činila sjećanja na Iva Vojnovića i Kostu Strajnića, pa čak ga ni Dubravka Beritić nije gradom činila. Nego upravo te mačke. Po njima su svi ti slavni i veliki ljudi, sve te ikonične figure europske i svjetske kulture i povijesti, koje su nekad posjećivale Dubrovnik, a danas to ne čine, jer bi im u Dubrovniku bilo skupo i dosadno, s pouzdanjem znali da su došli na živo mjesto, a ne u neko muzealno prkno od grada. Jer u muzealnom prknu od grada, koje se skriva iza plastičnih i aluminijskih pendžera ekstra kvalitete, mačke kvare lažni dojam.

Afera s jednom dubrovačkom mačkom, koja se ovih dana širi po žućkastim medijima i društvenim mrežama, vazda sklonim melodramatiziranju kućnih ljubimaca, ujedno je i najznačajnija dubrovačka kulturna afera ove, a možda i proteklih dvadesetak sezona. Naime, uprava Dubrovačkih muzeja, institucije koja upravlja Kneževim dvorom, zaoštrila je svoj obračun s mačkom Anastazijom, koja tu od rođenja živi i kojoj su neki dobri ljudi načinili kućicu, da se Anastazija unutra sklanja kad je kiša i kad joj je hladno. Ranije, uprava bi Anastazijinu kuću uklanjala samo u vrijeme sezone, a sad su odlučili da to zastalno učine. Jer sezona u njihovom muzeju traje cijele godine. Kažu da protiv mačke nemaju ništa, ali da njezina nastamba nagrđuje kulturnohistorijski spomenik. (Šteta što Kosta Strajnić nije živ, pa da ih čuje…) Na to, predsjednik udruge Nazbilj Srđan Kera načinio je kućicu za Anastaziju, koja je posve u duhu arhitekture Kneževa dvora. Remek-djelce zajebancije, ali i savršeno funkcionalan dom za jednu dubrovačku gradsku mačku, koje sa stanovišta zaštite kulturno-historijskog dobra ima još jednu značajnu kvalitetu: oku je skoro nevidljivo i jednostavno se može ukloniti! Za razliku od žvakaćih guma polijepljenih po Stradunu ili flomasterom išaranog kamenja, te za razliku od plastične stolarije, koja se gradom širi kao bubonična kuga, dom mačke Anastazije naprosto je lijep i autoironičan. Za razliku od uprave Dubrovačkih muzeja, autor kućice umije misliti iz kulturnohistorijskog spomenika, pored toga što umije misliti o kulturnohistorijskom spomeniku. Osim toga, njemu je kao kulturnom čovjeku jasno još nešto: turisti, ako nam je njihova dobrobit već jedina briga, bit će oduševljeni Anastazijinom kućom… Ali uzalud, kad su iz Dubrovačkih muzeja istoga časa bijesno naložili da se kućica ukloni. U tome ih je, nevješt, podržao dubrovački gradonačelnik Mato Franković. On je, nesretnik, pritom pokušao da bude i na jednoj, i na drugoj strani. I na strani svojih činovnika iz Dubrovačkih muzeja, i na strani mačke Anastazije, čiji je ugled, sasvim zasluženo, u očima javnosti ponešto veći od ugleda dubrovačkih gradskih činovnika. I tako je, o nevolje, Franković na svom fejsbuku sastavio ovo: “Draga Anastazija i Archibalde te ostale mačke koje pohodite Knežev dvor, kiša je i lijepo ste se skrile što od ljudi, što od ovog lošeg vremena. Čujem da vas je netko želio strpati u kućicu, očito ne znajući da vama ljepše kućice od trijema Kneževa dvora nema. Nitko vas dirati neće, a kao što smo i do sada pazit ćemo vas i dalje. Stojte mi dobro!” Ne misli on da mačke, kao ni ljudi, pa čak ni golubovi, ne žive po trijemovima. Na trijemu je hladno, a svatko od nas htio bi svoj dom, gdje mu je toplo i gdje po njemu vonja.

Međutim, postoji nešto drugo što vrlo karakteristično izbija iz Frankovićeve reakcije, a čime odiše i svaka riječ koju su o ovom slučaju izvoljeli da izreknu iz uprave Dubrovačkih muzeja: bitna kulturološka razlika, iz koje proizlazi nerješiv društveni nesporazum! O tim ljudima, o Frankoviću i njegovim muzejskim činovnicima, priznajem da ne znam ništa. A nizašto ni ne moram znati, jer nitko od njih, uključujući samog gradonačelnika, nema zasluga čije bi poznavanje bilo stvar opće kulture. Oni su, dakle, neki privatni ljudi. Za Matu Frankovića, recimo, vidim da je rođen u Dubrovniku. I moram priznati da sam time pomalo iznenađen. Jer ono što je na svom fejsbuku poručio dubrovačkim mačkama pripada kulturno-identitetskom prostoru sela. Na selu mačke love miševe, psi čuvaju ovce ili odlaze u lov, dok se ljudi i prema mačkama i prema psima tradicionalno odnose kao prema životinjama do čijih se životnih uvjeta drži upravo onoliko koliko se od njih ima koristi. Ljude na selu može se u tome savršeno razumjeti. Osim što nije lako živjeti seoskim životom, životinje su, iz seoske perspektive, supstancijalno različite od ljudi. One su ljudima podređene, njihova tradicionalna uloga je da ljudima olakšavaju da budu ljudi. Seljaci životinje vole, ali ta ljubav drukčije je uvjetovana od ljubavi gradske čeljadi prema životinjama.

Ideja da bi se mačka od kiše i zime trebala sklanjati ispod trijema u biti je seoska, a onda i seljačka. Anastaziji je, kažu, čak osamnaest godina. Tu mačju staricu zima će ubiti. Ali još više je seljačka, u najboljem slučaju neprosvijećena i demodirana ideja da bi mačke i uredne mačje nastambe mogle omesti turiste u njihovom uživanju u kulturnohistorijskim spomenicima današnjeg Dubrovnika. Istina, veliko je pitanje, s obzirom na strukturu turističke ponude i potražnje u Dubrovniku, koliko te ljude uopće zanimaju kulturnohistorijski spomenici, budući da oni uglavnom siđu s kruzera da bi olakšali crijeva i bešku na čvrstome tlu, ali svatko tko nije baš sasvim uronjen u kulturni kontekst sela, seoskog ognjišta i seoske izbe bez prozora, u stanju je shvatiti da će čak i svaki takav turist, zainteresiran gotovo isključivo za defekaciju i kupovinu najjeftinijih suvenira, biti očaran – mačkama. Više će se tom Japancu svidjeti Anastazijina kućica u stilu Kneževa dvora, nego sam Knežev dvor.

I nije mi toliko žao Anastazije i ostalih dubrovačkih mačaka, osuđenih na ljude koji su u temeljnom nesporazumu s Dubrovnikom. Žao mi je uspomena na taj grad, čijoj sam posljednjoj slavnoj epohi kao dječak svjedočio, vjerujući da u dubrovačkim mačkama žive neke naše umrle gospođe i gospari. Na kraju, o tim ljudima i njihovim mačkama napisao sam “Roman o Korini”, nakon kojeg u Dubrovnik više nijesam silazio.

(Jedna riječ, jedan dah) 

Davno je bilo, i ja sam bila mlada
skrivala se od pogleda majke
kako bih stih po stih iščitavala Nerudu
i Bodlera, sve pjesmu po pjesmu.

Moralo je proći četrdeset godina
da shvatim kako ništa nisam razumjela
jer to nisam čitala ja, nego moja želja
da me od dana kad se pretvorim u ženu
neko voli kao u stihu koji ispisuje žudnja.

Sada znam da me bilo stid i samo stid
što se uvlačim u taj mračni i duboki svijet
koji onima oko mene nije bio dostupan
plašeći se da uz majčine krikove koji prate
Nerudu i Bodlera ne poludim kao Silvija Plat.

Čovjek je smrtno ruho – rekao je Neko odozgo
i zato prestajem plakati za svaku poderotinu
odlučujem kao majka da se pretvorim u čovjeka
lijepu smrtnost upakovanu u haljinu od viskoze
uz mnogo nacigovanih volana u svijetlim bojama.

Tako je nastupilo i moje prvo sa-slušanje
koje zapravo nikada nije ni prestalo
i mrak je nastupio – sladak kao pekmez od jabuka
tišina je mazno curila kroz moje duge prste
a ja sam je pohlepno oblizivala osluškujući

Una palabra, un aliento.

Nikada od toga nisam sklopila priču
zato što je riječima koje su silazile niz grlo
nedostajalo hrabrosti, pouzdanja, stila
i onog što je zabranjeno izgovarati naglas
jer spada u zonu mrske patetike
Njenog Visočanstva Duše.

Otkako su nam zabranili i dušu
pretvarajući je u jeftinoću koja nipošto
ne smije u dobru poeziju i otmeno tijelo
pjesnici su isukali britve kojima presijecaju
nebesa, okeane, dahove, privide i muze.

Ali dobro je, još je sve dobro
evo ja sam postala slobodna žena
koja sve pojave smije nazvati kako hoće
shvatajući takođe da mi na putu ka spoznaji
nije pomogla ljepota pjesničkih riječi.

Ni Neruda, ni Bodler, još manje krhka Silvija
koja je odlučila staviti glavu u rernu
kako bi se kroz dolazeće decenije i vijekove
dopadala muškarcima koje oduševljavaju
očajne, lude, slabe, a naročito mrtve pjesnikinje.

Sve to što danas smijem nije došlo
od riječi i daha, još manje od skrivanja u knjige
smjelost ovu porodili su ljudi i njihova krhka djela
oni koji su pojeftinili mrsku riječ – duša
i plemenitost koja oduvijek teži ka nevidljivosti.

Danas iščitavam britve, strojarske složenice
pjesničke konstrukcije, nategnutu tugu
izmišljen bol i laž, krivotvorene uzdahe
nesuvislo i crvotočno do pornografije
na isti način na koji je majka iščitavala recepte
dodajući im kašiku šećera više i brašna manje.

A misli gravitiraju smanjujući se u obimu
dobijajući na težini, samo vrijeme tone
i čovjeka u haljama od čiste viskoze
čini slobodnim, starim i bestežinskim.