Zenica mog djetinjstva bila je pomalo turoban grad, sav potonuo u sivilo i smog, a prva jasna uspomena na život u 80-tim nije toliko povezan s gradom samim koliko sa jednim svjetskim događajem. Dobro se sjećam da je u vrijeme nakon černobilske katastrofe majka, vjerovatno po nalogu gradskih sanitetskih vlasti, prala sve namirnice, čak i ljusku od jaja, vjerujući da će ta rudimentarna dezinfekcija odstraniti čestice nuklearne prašine. Strah od radijacije i njenih posljedica bio je toliko prisutan da pamtim kako su otac i majka, sjedeći za malim kuhinjskim stolom koji je gledao na ulicu, vodili žustre rasprave o tome kakve zdravstvene posljedice atomsko zračenje može ostaviti na zdravlje ljudi.

Ova slika otrgnuta od varljivog pamćenja samo se naizgled čini nepovezanom s problemom koji danas potresa Zenicu, problemom s kojim se taj industrijski grad, po prvi put, susreo u svome postojanju. Naime, danas je fenomen iseljavanja iz grada toliko široko rasprostranjen da svaki put kada posjetim svoje rodno mjesto primijetim da je neko ili otišao u emigraciju ili budem šokiran kada mi, sasvim ležerno ali krajnje riješeno, neko od prijatelja, komšija ili poznanika saopšti da se sprema na odlazak. Možda ne bih trebao biti toliko zaprepašten jer sestra i ja smo nekada davno, kada je odlazak iz grada bio gotovo pa nezamisliv, otišli na studije u Sarajevo i iz bosanske prijestolnice se nikada nismo vratili kući, barem ne za stalno, da tamo živimo, radimo i stičemo.

Da bi se shvatila tragedija ovog fenomena potrebno je, ipak, malo se osvrnuti na prošlost. Gotovo od svog osnutka, barem onoga koji se još uvijek može povezivati s kolektivnim pamćenjem grada, ne onim historiografskim, Zenica je bila grad u koji se dolazilo. Kada je Austro-Ugarska počela graditi prve industrijske pogone, dubiti rudnička okna i zidati fabričke hale za proizvodnju čelika, Zenica je primala radnike s prostora cijele srednje Evrope, a tehnički obrazovani pojedinci dolazili su u Zenicu iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke i Njemačke. S kojim ciljem i namjerama možemo pretpostaviti, s kojim snovima možemo samo nagađati, ali mnogi od njih, razočarani ili ne, ostali su trajno u gradu definišući njegovu radničku kulturu i mijenjajući običaje življenja kod lokalnog stanovništva. 

Do izbijanja Drugog svjetskog rata Zenica je bila čamotna kasaba, mjesto u kojem se niko nije želio zadržati, kaznionica i onima koji nisu išli robijati u najvećem zatvoru u državi. Fotografije iz tog vremena pokazuju da je grad bio varošica bez cesta i urbane infrastrukture, ljudi na tim fotografijama izgledali su umorno i potrošeno, a tek je na ponekoj od njih bio predstavljen život srednje klase u nastajanju, dakle život bezbrižnih ljudi koji su pristali pozirati znatiželjnom fotografskom oku. Ali, čak i tada Zenica je bila mjesto u koje se dolazilo, ne više iz mjesta srednje Evrope, s čudnim nazivima, već kasaba u koju su dolazili, osim radnika raznih kvalifikacija, najviše sitni trgovci i ono što se nekada zvalo „mali poduzetnici“. Mogu samo pretpostaviti, nikako i tvrditi, da niko nije razmišljao o odlasku, jer život u industrijskom gradu donosio je, ipak, neke blagodeti. Radničke plate bile su mizerne, ali bolje nego nadničenje na seoskim imanjima, gdje su vlastelini i nabusiti zemljoposjednici tjerali ljude na iscrpljujući neplaćeni rad.

Pravu poplavu dolazaka Zenica je doživjela u Titovoj Jugoslaviji. Namjerno pišem Titovoj, jer je u socijalističkom društvu industrijalizacija bila najsnažniji ekonomski mit, a Zenica, jedan od rijetkih gradova zemlje koji je imao tradiciju industrijske proizvodnje, postala je komunistička Meka, grad u koji su se slijevale hiljade radnika iz svih dijelova zemlje. Tito je u Zenici zauzimao posebno mjesto, on je bio mitska figura možda i više nego u drugim dijelovima zemlje, gdje se, naročito tokom „olovnih“ godina Brozovog ličnog staljinizma na njegovu „čvrstu vladavinu“ gledalo s malo više trezvenosti, straha i podozrenja.  U Zenici, Josip Broz je bio više od predsjednika i običnog čovjeka, on je bio savršeni komunist i najbolji vladar, što iz radničke perspektive njenih skromnih i jednostavnih građana i nije izgledalo kao propaganda i mit. 

Skoro do polovine 80-ih godina prošlog vijeka Zenica se kontinuirano gradila, nicala su preduzeća, sva povezana sa Željezarom, koja su podizala nove fabričke pogone i zidala nepregledne nizove stambenih zgrada. Otvarane su osnovne i srednje škole, pokretani tehnički fakulteti i instituti, a svaki taj novonastali prostor trebalo je ispuniti ljudima. Radnici, inteligencija, kvalifikovani i visokobrazovani, iz svih dijelova zemlje, iz svih šest republika i obje autonomne pokrajine, svih nacionalnosti, deklarativno svi ateisti, ali među njima mnogi koji su vjeru ispoljavali tiho i neprimjetno, dolazili su u Zenicu da se nastane, bez ikakve primisli da će jednog dana možda morati makar da se vrate u mjesto svoga polazišta, a ne kamoli da se zapute nekuda dalje. 

Zenica je bila kao grotao, život je bujao na svakom uglu, korzom se nije moglo proći od naroda, a razigrani radnici teferičili su u svako doba dana i noći. Grad socijalističkog sivila i sumornih srednjobosanskih predjela sijao je energijom i vitalnošću, ulicama su odzvanjale pjesme revolucionarnih ritmova pomiješane sa melosom lokalnog folklora; živjelo se bezbrižno, s vjerom u budućnost, sa radošću i nekom suludom idejom da se radom udruženih radničkih ruku može izgraditi cijeli svijet.

U Zenicu se tada dolazilo iz svih krajeva Jugoslavije; mnogo ljudi došlo je iz Bosanske krajine, veliki broj njih iz Crne Gore i sa Kosova, bilo je tu ljudi iz doline Vrbasa, iz istočne i zapadne Hercegovine, iz Dalmacije i Makedonije, dolazili su Srbijanci i Slovenci, a oni koji pamte taj zlatni period grada vole ga opisivati kao najčistiji jugoslovenski melting pot. Čak i kada je sutonom socijalizma proizvodnja čelika postala nerentabilna grad je privlačio ljude različitog profila, ali ljude koji su imali jednu zajedničku karakternu crtu – svi su željeli biti dio tog uzavrelog urbanog lonca.

Sve je sa propašću komunizma krenulo u Zenici po zlu. Od okončanja rata, na mjestu gdje su bile bezbrižnost i zadovoljstvo, uvukli su se bijeda i nemir. Ljudi su masovno ostajali bez posla, a tranzicija je mljela i gutala običnog čovjeka. Ali, i tada grad je bio prepun svijeta, ispred svakog haustora i u svakoj ulici okupljali su se ljudi kako bi podijelili detalje svoje nevolje, kako bi prepričavali ratne doživljaje, raspravljali o politici i uzrujano se žalili na širenje vjerskog fanatizma.

A onda, naglo i iznenadno, pokidane su sve administrativne barijere i stotine, zatim i hiljade, mojih sugrađana otišlo je živjeti u zemlje bogate Evrope. I dok su se političari bavili vječnim temama bosanske poslijeratne stvarnosti, otišli su prvo oni čiji su se očevi borili „za ovu zemlju“; Safet u Berlin da bude radnik u nekoj fabrici auto dijelova, Rasim u Köln da bude zaštitar u nekoj diskoteci, a za njima su otišli mali Mirće, Džimi i Haris da rade kao medicinski tehničari. Iz moje ulice otišli su i Dalibor, Zoran, Nikola, Armin i Ermin, mali Jasko, još poodavno u Švicarsku, Namira i Senada, obje u Njemačku. Nisam bio nimalo iznenađen kada su u Njemačku otišli Mirza i njegova supruga Sanela, oboje medicinski radnici, Denis iz solitera do moga otišao je raditi u neko malo bavarsko selo, Amel i Vedad su u Frankfurtu. 

Od svih njih najviše kontakta održavam sa Kenom s nadimkom Pita, koji vozi kamion u južnoj Njemačkoj i s Bajrinim koji živi u Holandiji i redovno u viber grupu šalje fotografije s fudbalskih stadiona koje obilazi sa svojim malim sinom i još manjom i slađom kćerkom. U Njemačkoj su i Denis i Zlatko, a tokom zadnjeg vikenda sam doznao da se na odlazak bez povratka sprema i Selma, ostavlja iza sebe troje skoro odrasle djece, ali čim se “snađe” dolaze i oni za njom.

Mene je, ipak, najviše pogodilo kada sam saznao da je u Kassel u Njemačku otišla Iva sa svojom djevojčicom. Javila se kratko, porukom, i rekla da radi u nekoj špediciji, da joj je dobro, da je napokon pronašla mir. Poslije je još napisala i da se u Njemačkoj radi puno, ali da je navikla na takav režim, jer je i „dole“, u Zenici, radila od „zvijezde do zvijezde“ ali za „nikakvu platu“ i trajnu frustraciju životom.

Šta je ostalo od mog grada? Pustoš, sablasno prazne ulice, grad siromaha koji nakratko živne ljeti, mnogo Facebook postova na kojima su nasmijani ljudi, ali negdje drugo, daleko od grada u kojem su rođeni. Ostali su naši roditelji, tužni, nesretni i napušteni, ostali su stari ljudi koji još uvijek vjeruju da je sve ono što se prikaže u TV Dnevniku stvarna slika zemlje. Ostale su priče o sretnijim vremenima, o vremenima kada se živjelo s lakoćom, o vremenima kada je, kako i danas vjeruju, bilo moguće sve – i ljetovati negdje na jadranskoj obali i zimi ići skijati na Vlašić, kada se od prosječne radničke plate hranila porodica i kada su komšije zajednički pravile vikendice na Bistrovcu, Viru ili u okolini Busovače. Ostalo je sve to, znaju to dobro naši roditelji, daleko negdje u prošlosti, u nekom životu koji se danas doima više kao fikcija nego stvarna uspomena.

Moji drugovi danas su rasuti po cijelom svijetu, parafraziraću jedan stih popularne pjesme, rasuti tako da su mali izgledi da će se iko od njih više ikada vratiti u svoj rodni grad. Desilo se ono što je mnogima bilo nezamislivo i u šta niko razuman nije mogao vjerovati. Djeca onih koji su dolazili graditi „uzavreli grad“ danas su šljakeri na nekim dalekim gradilištima, u nekim pogonima gdje se nalozi primaju na nekom stranom jeziku, negdje trpe zulum gdje nema naših običaja, naših delicija i našeg folklora. Danas su Zeničani mojih godina stanovnici nekih drugih gradova, danas oni grade svijet u kojem će se uvijek osjećati kao prolaznici i stranci.

I da se vratimo na onu sliku s početka priče. Moja je majka, malo nakon černobilske katastrofe, prala jaja, savjesno se svako jutro budila u „pola šest“, provodila cijele dane na poslu, radila možda i za bijednu platu, ali nikada, ali baš nikada, nije ni pomislila da napusti svoju zemlju i svoj grad. Njoj je to bilo, jednostavno, nezamislivo.

Živjeli smo u vremenima Danila Kiša i Mirka Kovača, u vremenima Bore Ćosića i vremenima Danijela Dragojevića, živjeli smo, na žalost, u epohi Karadžića i Mladića, epohi Franje Tuđmana, neusporedivo duže i intenzivnije nego u epohi Miroslava Krleže. Ali pravo govoreći, ako bih u vlastitome životu tražio neprekinute kontinuitete, stilska obilježja epohe i kulturne smjerokaze koji su me najduže vodili, bolje ne bih mogao naći od Panini samoljepljivih sličica Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve drugo se mijenjalo, pojavljivalo se pa nestajalo, razvijalo se u skladu s povijesnim, kulturnim i ideološkim mijenama, s društvenim modama te s odrastanjem i sazrijevanjem, s promjenama interesa, selidbama i progonima, do svega drugog se dorastalo, a ponešto se i prerastalo, samo su Panini sličice ostajale.

Prvi album, koji nikada nisam držao u rukama, objavljen je prije Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. Bio sam četverogodišnjak, u Drveniku, i zanimao sam se za morske rakove, junake Walta Disneyja i ona jedna vječno zatvorena vrata u Baš Čelikovom domu. Osim toga, na to se svjetsko prvenstvo Jugoslavija nije plasirala, a samoljepljive sličice nogometaša bile su sumnjiva novotarija, pa je pitanje koliko je publike uopće i privukla. Postojali su i tada tematski albumi svega i svačega, sa sličicama koje su se dobivale uz čokoladice ili žvakaće gume, ali nisu bile samoljepljive, nego su se lijepile pomoću onoga školskog Carbofixa. S Paninijem se 1970. pojavila ta čudna moda, za koju se vjerovalo da se neće trajno zametnuti, da se uz sličice ne dobiva ništa. Ali bile su samoljepljive! Taj neusporediv osjećaj lakog odvajanja, palcem lijeve ruke, sličice od njezine papirnate pozadine, ta glatka površina papirića na koji je bila zalijepljena, i miris tog ljepila, značajno su me odredili u životu. Tu je moj konzumentski ukus, sklonost prema jeftinim i skupim, ali u mnogo čemu besmislenim i bespotrebnim sitnicama. Sklonost artefaktima u koje je upisan protok vremena…

Sličice iz Meksika ’70. viđao sam samo polijepljene na vratima tuđih frižidera, recimo kod rođaka u Kaknju, na furnirskim stranicama kauča, na vratima dječjih soba, i uvijek bih osjetio onu istu čežnju za propuštenim vremenom, za godinama koje su mi prethodile, kada se zbivalo nešto važno i uzbudljivo. Iz toga se kasnije, iz te sklonosti prema prethodnom vremenu, prvi put doživljene pri pogledu na te sličice na frižiderima i kaučima s onog svjetskog prvenstva uz koje me još nije bilo, rodila se, u to sam uvjeren, moja sklonost prema povijesti. I to povijesti svega i svačega: ratova, država, medicine, sporta, književnosti, kulture… Svaka stvar zahvaljujući vremenu i uronjena u vrijeme postaje zanimljiva. Svaki, i najbeznačajniji predmet, i najdosadniji čovjek, u vremenu ima svoju veliku dramu. Tom dramom vrijedi se baviti kao što se bavimo onim nepoznatim nogometašima iz vremena koje nismo doživjeli, zalijepljenim na jednom Obodinovom frižideru, u Rudarskoj koloniji u Kaknju.

Ali već sam za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. sakupljao sličice za čak dva albuma. Prvi, od kojeg sam uskoro morao odustati, bio je “München u karikaturi”: sličice nogometaša, sudionika prvenstva, nacrtanih u karikaturi. Bilo je to zlatno doba novinskih crtača-portretista, kod nas i u svijetu. A Sportske novosti, Tempo, beogradski Sport, kao i sve dnevne novine, imali bi po nekoliko specijaliziranih karikaturista. Najpoznatiji, a meni i najdraži, bio je Rudi Stipković. Potpisivao se kao Stip, crtao je flomasterom, obično cijelu figuru sportaša, s prenaglašenom glavom, koja bi bivala potpuno odmaknuta od bilo kakvog anatomskog i antropološkog prikaza, ali je svejedno imala nešto duboko prepoznatljivo i osobno, u osmijehu, u izrazu lica, u unutarnjem raspoloženju. Stipković je bio veliki portretist, a za svakoga je jugoslavenskog (pa i svjetskog) sportaša korak u karijeri bio kada ga je on portretirao. Onog trenutka kada je od dobrog nogometaša, atletičara, košarkaša bivao vrhunski, kada je njegova pojava postajala veća i važnija od jednokratnoga nedjeljnog natjecanja, tada mu je Rudi Stipković crtao portret. Karikatura je bila korak u besmrtnost.

E, da je tako bilo i diljem Europe potvrđuje “München u karikaturi”. Dobri crteži nisu, međutim, bili otisnuti na sjajnom papiru samoljepljivih sličica, nego na nekom tankom samoljepljivom platnu. Sakupljao sam ih kratko, jer nisam mogao istovremeno po rodnome domu prositi i iznuđivati novce za dva albuma i dvije vrste sličica, budući da sam skupljao i Paninijeve sličice za Fußball-Weltmeisterschaft 1974, kako se to tada stručno zvalo, a na čemu je insistirao i svaki sarajevski jalijaš, kojemu će ovo, možda, biti jedine dvije njemačke riječi u životu. Odustajanje od “Münchena u karikaturi” ticalo se činjenice da je onaj drugi album bio ozbiljniji, osim što su već i fotografije ozbiljnije od karikatura, i što je Paninijeva publikacija djelovala kao enciklopedija, sa svim podacima, statistikama, biografijama i rezultatima, koja će se s posljednjom zalijepljenom sličicom pretvoriti u enciklopediju. Ali naravno da ja nikad nisam stigao do te posljednje sličice, za mene to je bilo nemoguće kako iz materijalno-financijskih, tako i iz socijalnih razloga. Bio sam osmogodišnjak, Nona, mama, barba Dragan, rođaci iz Kaknja kad bi nam došli u posjetu, svi oni zajedno nisu mi mogli dati novca koliko bi bilo dovoljno da popunim album. Ili je to zapravo bilo i nemoguće bez socijalnih vještina, ulične inteligencije i okretnosti, koji me, na žalost, nikada nisu krasili.

Naime, oko sličica odvijao se jedan novi, upravo uspostavljeni društveni život djetinjstva, u kojemu ja nisam mogao sudjelovati. Ili donekle jesam u onom što je bilo temeljno: razmjenjivanje duplikata s drugim skupljačima. No, kako je Sarajevo bilo okrutan grad, mjesto na kojemu bi dječak skupljao svu žalost svijeta za neka daleka buduća vremena, znalo se dogoditi, i događalo se, da mi stariji i jači otmu sličice, jednom me je jedan udario šakom u oko, ili da me prevare, a ja nisam imao načina da istjeram pravdu, i tako nisam imao baš neke sreće s razmjenom duplikata. Drugi način popunjavanja albuma bilo je kockanje. Postojale su dvije temeljne igre: pola-cijelo i tapke. Igrali su svi, jedni su uvijek dobivali, drugi su gubili. I onda bi ti koji su gubili pronalazili manje i slabije od sebe, ili nesretnije od sebe, s kojima bi oni mogli dobivati, dok su ovi gubili. I tako je stvarana cijela jedna dječja hijerarhija, strašna i okrutna, kao što sve strašno i jest u djetinjstvu, koje je tada bilo savršeno hijerarhiziran sustav, koji se u bitnom nije razlikovao od odnosa koji vladaju među životinjama, i od kojeg će, zapravo, biti bolje i plemenitije baš sve što se bude zbivalo u odrasla doba. Sveopći komunizam, pa čak i nacionalizam, podnošljiviji su od jednoga običnog sarajevskog djetinjstva sedamdesetih.

Lažem da su se svi kockali, da su svi igrali pola-cijelo, jer ja nisam. Ne, baš nikad nisam zaigrao, ni s jačim, ni sa slabijima. Zašto nisam? Mogao bih danas o tome mudrovati. Ali zapravo ne znam zašto nisam. Nešto mi je u toj igri bilo nepodnošljivo. Osim toga, bilo mi je zanimljivo gledati sa strane. I čeznuti za životima i sudbinom drugih, onih mojih poznanika i drugova koji su malo-pomalo popunjavali svoj album. Znao sam da će doći do kraja, i da će taj trenutak, kad oni budu lijepili posljednju sličicu, biti trenutak u kojemu će se razdvojiti naši životi, tako da svaki krene na drugu stranu. Oni će biti uspješni i jaki, obdareni svim talentima odraslosti i prije nego što odrastu, a ja ću biti ono što sam i danas. Nedovršen, nepotpun, nejak, s nepopunjenim bjelinama u svojim albumima, onaj koji zna sve podatke, statistike i biografije iz albuma, i pamti sva lica sa sličica koja je ikad izvukao iz upravo otvorene vrećice. Mnogo je već bilo tih lica, na tisuće ih je prošlo među mojim prstima i pred očima, na tisuće sam ih polijepio po albumima i arhivirao u svojim moždanim arhivima, učeći se umijeću nedovršenosti, nepopunjenosti, otvorenog kraja…

U tom prvom albumu, sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, bile su dvije reprezentacije čiji igrači nikad više neće zaigrati na svjetskom prvenstvu: Haiti i Zair. Haićanski su igrači imali neka neobična francuska imena, zvali su se kao junaci iz stripa, kao likovi iz opere, a Zair je bio tim koji će Jugoslavija pobijediti 9:0. Tri gola Dušana Bajevića. Trijumf sretne i bogate nesvrstane Europe protiv jednoga unaprijed poraženog afričkog svijeta. Ali za skupljača sličica jednako su vrijedili kao i čuveni njemački i brazilski igrači. Za skupljača sličica najvredniji je onaj nogometaš čija ti sličica nedostaje. Na kraju, te sličice su, i ti albumi, budili neprolazno zanimanje za marginalne reprezentacije i nogometaše, za nepopravljive autsajdere koji bi jednom mogli učiniti čudo. Kao što će ga učiniti reprezentacija Kameruna na jednome svjetskom prvenstvu, koje ću pratiti kao već odrastao čovjek, ali i tada ću sakupljati sličice. Najbolji igrač tog Kameruna, koji će proći sve do četvrtfinala, punim imenom zvao se Albert Roger Mooh Miller, ili kraće Roger Milla, bio je napadač i tada je, te 1990, na Svjetskom prvenstvu u Italiji imao trideset osam godina. Sličica s njegovim likom pojavljuje se i četiri godine kasnije, u albumu za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Iz Italije zauvijek upamćena je scena iz osmine finala, kada u drugom produžetku protiv Kolumbije, nakon što je rezultat za devedeset minuta igre bio 0:0, Milla zabija jedan za drugim dva gola. Drugi je pao u 108. minuti, kada je negdje blizu centra igrališta oduzeo loptu kolumbijskom golmanu Higuiti, još jednoj besmrtnoj i živopisnoj figuri iz naših albuma, te se kao mladić u najboljim godinama sjurio prema praznom golu i zabio, ispraćen uzaludnim Higuitinim klizećim startom. Roger Milla je, svi će to jednog dana zaboraviti, svoje golove slavio zavodljivim erotskim plesom oko korner zastavice, koji će do dana današnjeg imitirati stotine i tisuće strijelaca, ali nijedan neće plesati kao što je plesao Milla. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994, koje smo gledali noću, Kamerun nije više bio tako uspješan, već su protiv Rusije doživjeli debakl, rezultatom 6:1, ali taj jedini gol dao je baš on, te je tako, vjerujem za sva vremena, postao najstariji nogometaš koji je zabio gol na Svjetskom prvenstvu. Na sličicama je već izgledao kao čovjek u nenogometaškim godinama.

Nakon tog prvog albuma iz 1974, sakupljao sam sličice i lijepio ih u albume prije svakoga Svjetskog prvenstva, sve do ovog koje će se na jesen 2022. zaigrati u Kataru. U nizu čudnih okolnosti jednog života, među svim onim bizarnim životnim kontinuitetima koji se ne upisuju ni u jedan službeni ili neslužbeni životopis, ovaj bi se sigurno mogao naći među najčudnijima. Dok su pred Njemačku 1974. i Argentinu 1978. svi sakupljali sličice, pred Španjolsku 1982. iz moje ih generacije nije sakupljao nitko. Bili smo nadobudni šesnaestogodišnjaci, bilo je to vrijeme punka i novog vala, i prilično visokih kulturnih i umjetničkih ambicija i interesa, kakvi, vjerojatno, neće obilježiti nijednu više generaciju šesnaestogodišnjaka. Tada, kao i četiri godine kasnije, pred svjetsko prvenstvo koje se igralo u Meksiku, premda se trebalo igrati u Kolumbiji, ali Kolumbija je usred priprema za prvenstvo ekonomski i politički propala, skoro da sam sakrivao od prijatelja da sakupljam Panini sličice nogometaša. Stvar se, međutim, preokrenula 1990, pred prvenstvo u Italiji. Tada su, u tom ciklusu, sličice sakupljali svi iz generacije, nogomet je općenito postao dio općeraširene intelektualne mode, čuveni intelektualci i mrsemudi općeg tipa, uključujući i okorjele nacionaliste, rado su i spremno teoretizirali o nogometu. To je bilo vrijeme kada su se dnevna politika i povijesni usud jugoslavenskih naroda i narodnosti često tumačili i objašnjavali pomoću nogometnih metafora. Od tada, pa sve do danas, mnogi odrasli i zreli muškarci, čak i poneka žena, sakupljaju sličice nogometaša i lijepe ih u album pred Svjetsko prvenstvo. 

U pravilu je, čini mi se, riječ o pripadnicima naraštaja koji pamti sedamdesete ili barem osamdesete, to zlatno vrijeme albuma i sličica. Ta djeca Paninija, djeca samoljepljive ere, ovisnici su jednoga vrlo specifičnog, do kraja ne sasvim objašnjivog poroka. Kako nekome objasniti strast kupovanja vrećice, tojest vrećica, barem po desetak njih, u kojima se nalaze izmiješane sličice nogometaša, koje treba zalijepiti na prazna bijela mjesta u albumu? Sličice su većinom one koje već imaš, ali ti uporno kupuješ, ne bi li napokon izvukao onu koja ti nedostaje, ili se nalaziš s onima s kojima dijeliš tu neobičnu strast, pa onda razmjenjujete sličice. I uvijek, još od Münchena 1974, rađaju se i neko vrijeme traju teorije zavjere o sličicama kojih biva najmanje u vrećicama, ili ih uopće nema, za razliku od nekih drugih sličica koje su apsolutno prekobrojne. Proizvođač to radi da bi ljude potaknuo na kupovinu, da bi iluziju o popunjavanju albuma činio što duže neostvarivom.

Od samog početka interes za sakupljanjem sličica nogometaša nije kod ljudi (ili kod djece) u nužnom suodnosu s interesom za nogometnu igru ili za nogometnu povijest. Najstrastveniji sakupljači, najbrutalniji kockari, razmjenjivači sličica, gospodari scene, već su 1974. bili klinci koji nisu imali pojma o nogometu, pa čak nisu išli ni na utakmice. Inače, odlasci na utakmice također nisu bili, a bogme nisu ni danas, povezani s interesom za nogomet. Kada smo još imali jednocifreni broj godina, ili kad smo već počinjali mutirati, pa su nam glasovi nekontrolirano izlazili iz grla kao kakvim nedoraslim pjevčićima, odlazak na utakmicu bio je oblik socijalnog samopotvrđivanja i svojevrsnog ličnog samoostvarenja. Svatko od nas pamti kad su nas roditelji prvi put same pustili na Grbavicu ili na Koševo, ali malobrojni pamte koja se igrala utakmica. Također, naš svijet podijeljen je na one koji su na utakmicu sami išli onda kada su ih očevi i matere na utakmicu i pustili, i one kojima je to bio bijeg u svijet… Ali ništa od svega toga, rekli smo, nema veze s interesom za nogomet. Zašto bi netko odlazio na utakmice ako ga nogomet ne zanima? Odgovor na ovo pitanje pitomiji je i bezazleniji, ali je sličan odgovoru na pitanje zašto ljudi odlaze u crkvu, u vrijeme velikih vjerskih manifestacija, zašto idu na masovne političke mitinge, te na kraju i zašto idu u rat? Što je to u čovjeku što ga tako fatalno privlači i goni da se utopi u ljudskoj masi?

Sličice su, suprotno tome, strast prema pojedincu, prema nepoznatom čovjeku, čudaku i čudotvorcu. Recimo, nikad mi nije na um palo sakupljati sličice slavnih. Pa tako ne bih sakupljao sličice Lige prvaka – jer i takve, naime, postoje! – budući da u Ligi prvaka nema pojedinaca i nepoznatih. Tamo su čitavi kolektivi sabrani u prividnim jedinkama. Lionel Messi cijeli jedan je narod. Za razliku od gospodina kojemu je ime Yeltsin Ignacio Tejeda Valverde, defanzivni je vezni reprezentacije Kostarike, i drugi put se već nalazi u albumu pred svjetsko prvenstvo. Prvi put njegovu sam sličicu lijepio 2014, spremajući se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Yeltsin Tejeda ime je, naravno, dobio po Borisu Jeljcinu, koji je bio predsjednik Rusije te 1992. kada se mali Yeltsin rodio svojim mami i tati. A mene je, čim sam ga prvi put na sličici vidio, podsjetio na Stalina Rojasa, davnoga bolivijskog centarhalfa, i na Stalina Mottu, perspektivnog, mnogo mlađeg kolumbijskog veznjaka, kojemu su roditelji nadjenuli to ledeno gvozdeno ime nedavne 1984. godine. Na stranu Messijeve teško dostižne nogometne vrline, kao i sav užitak u ljepoti igre, ali u ovome su od Messija zanimljiviji Yeltsin Tejeda, Stalin Rojas i Stalin Motta. Oni su žrtve historije, u kojoj je Messi veliki protagonist i tvorac. Između ostaloga, i zbog njih ja evo već skoro pola stoljeća sakupljam sličice nogometaša i lijepim ih po albumima, koji zatim nestaju u ratovima i selidbama.

U svih ovih četrdeset i osam godina sakupljanja sličica pred svjetska prvenstva u nogometu samo jednom se dogodilo da ispunim cijeli album. Dogodilo se to pred Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici 2010. Naravno da to ne bih uspio sam, jer nisam odlazio na neformalne markete sličica i mjenjališta kojih je bilo svud po Zagrebu – premda ni ne znam gdje su se razmjenjivale sličice u Zagrebu, no recimo znam da su se u Beogradu razmjenjivale kod Terazijske česme, jednom sam prošao tamo, ali se nisam zaustavljao, ali sam se družio s Predragom Žukinom, sportskim novinarom Jutarnjeg lista, pasioniranim i samozatajnim sačupljačem, te iznad svega ispravnim čovjekom, koji je razmjenjivao sličice s kim je stigao, nije se u ova pedofobna vremena plašio čak ni toga da ode pred neku školu i da razmjenjuje sličice s nekom nepoznatom djecom. E, Žukina je te 2010. dovršio moj album kada mi je falilo još dvadesetak sličica. Čudan je to bio osjećaj imati u rukama jedan dovršeni posao. Znao sam da se to najvjerojatnije neće više ponoviti.

S proljeća 2022. objavljeno je da će Katar biti posljednje Paninijevo svjetsko prvenstvo. Svjetska nogometna federacija je već za ono sljedeće prvenstvo, 2026. u tri zemlje Sjeverne Amerike, prodala prava nekoj američkoj tvrtki. I tako je došla svome kraju jedna velika tradicija, koja se, istina, samo dijelom ticala nogometa. Suštinski se, međutim, ticala ljudi. Sakupljali smo sličice ljudi. Mogli su to, na kraju krajeva, biti i neki anonimni ljudi, slučajni prolaznici Brace Dimitrijevića. Jer ionako je, kao što rekosmo, tu Yeltsin Tejeda bio važniji od Lionela Mesija, a pokojni Trifun Ivanov od Davida Beckhama. Amerikanci će, možda, kopirati Paninijev koncept, koji se u ovim pedesetak godina ionako transformirao, pa su iz albuma nestali svi personalni i statistički podaci, i preselili se na sličice, ali je vjerojatnije da će izmisliti nešto svoje, što mene, bojim se, neće zanimati.

Ležim na leđima u krevetu svoje sobe u Ohridu i zurim u plafon. Krajnje je vreme da se ova soba okreči. Prošlo je pet, možda i šest godina od prethodnog krečenja. Pri vrhu zida u samom uglu vidim jednu rupicu rascvetalih kraka. Brojim ih do osam. Liči mi na pauka, ali se ne mrda. Ispružen pokušavam da razaznam šta je to: pukotina u zidu ili insekt? Kažem sebi: ovako ću ležati bar petnaest minuta, ako se „to“ ne pomeri, sigurno nije živo već je pukotina, mali proizvod vremena. Izdržavam tako vrebajući petnaestak minuta… i ništa, ni makac. Ustajem i sa strane, viši za metar i tridesetak centimetara, opet gledam nagore. Iz ovog  položaja, prizor postaje trodimenzionalan. Sada je već više nego jasno da je gore, iznad moje glave, jedan veliki, baš veliki pauk. 

Izgleda kao da i insekt shvata novu situaciju. Odjednom svih osam krakova  počinju da se miču i životinja se nesumnjivom brzinom daje u beg. U mojoj grozničavoj reakciji grabim prvi predmet, jednu krpu, i poskočivši pokušavam da ga tresnem. Аli sam ga samo malko potkačio – protivnik je bio prebrz  za mene. Pretrčao je plafon i već se spuštao u sigurnost tame iza ormana. Pre nego što mi je nestao s vidika, pogodio sam ga još jednom, ovog puta preciznije: s otfikarenom nogom pao je na pod, ali se dočekao na preostale noge i ošamućen, ranjen, vukao se i panično pokušavao da šmugne između dva rebra na parketu. Ali sad sam ja bio u prednosti, s navučenom nanulom gazim njegovo veliko, ranjivo telo. 

Izuvam nanulu, on prignječen, već mrtav, a pipci još trepere. 

Salvetu kojom sam obrisao nanulu bacam u ve-ce šolju. Puštam vodu.

Vraćam se u sobu, ali nekako mi nije više do ležanja. 

Hajde na plažu, kažem u sebi gotovo ljutito, propustićeš kupanje.  

Annie Ernaux: Događaj, Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb 2022.

Mala, od dlana veća knjižica, jedva pedesetak autorskih stranica odštampanih vrlo krupnim slogom na nepunih stotinu stranica: pročita se u jedno popodne. Strašno popodne. Knjigu je s francuskog dobro prevela Milena Ostojić, objavili su je, svibnja 2022, Kulturtreger i Multimedijalni institut. Kada bi postojala školska lektira za građane, kao što postoji školska lektira za đake, “Događaj” Annie Ernaux ove bi godine neizostavno bio knjiga iz obavezne lektire, koju bi se moralo pročitati prije sudjelovanja u javnim i kavanskim debatama. Prije referenduma, izbora, glasanja i opredjeljivanja građanin bi pred anketarima i izbornim komisijama morao odgovarati na pitanja o knjizi.

Annie Ernaux (1940.) francuska je spisateljica, jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U svojim knjigama uglavnom ispisuje autobiografski, povremeno i autofikcionalni tekst, koji kao cjelina predstavlja jednu intimnu, obiteljsku i društvenu povijest druge polovine dvadesetog stoljeća. I to dominantno žensku povijest. Ne samo da ju je pisala žena, iz ženske perspektive, nego je to povijest o ženi. Ali odmah zaboravite na predrasude koje biste mogli imati prema toj “vrsti” književnosti. Ernaux, naime, nije vrsta. Ona je neusporediva. I premda nipošto ne bježi od ideologije, niti kamuflira svoja uvjerenja, kod nje nema stilskih ni estetskih, nema književnih ustupaka ideologiji.

“Događaj”, kako je datirano nakon posljednje rečenice u knjizi, pisala je od veljače do listopada 1999, a objavila ga je godinu kasnije. Bilo joj je šezdeset, pisala je o onome što se zbivalo kad joj je bilo dvadeset i tri, a čime je obilježen cijeli njezin život. Formativni događaj i doživljaj, trenutak gorkog sazrijevanja: abortus. Prema ovom kratkom spisu, za koji je autorici trebalo pola života, nedavno je snimljen veoma zapaženi, hvaljeni i nagrađivani film, koji je ove godina prikazivan čak i u našim kinima. Premda naturalistički vrlo upečatljiv, dobar i živ, film redateljice Audrey Diwan djeluje utješno u odnosu na knjigu. Film i kada je dobar već je po logici žanra utješno sentimentalan u odnosu na književnost. U književnosti nema utjehe

Abortus je 1963. u Francuskoj isključivo ilegalan. Ne samo da ga je zabranjeno počiniti, nego je to zazorno, dostojno svakog prezira, možda i nepatriotski, u svakom pogledu odvratno. Francuske i abortusa dodiruje se i Tonny Judt, u svojoj genijalnoj povijesnoj sintezi “Poslije rata”, opisujući javno priznanje ili peticiju – jednu od, možda, i najsnažnijih intelektualnih gesti te vrste u našemu vijeku – koju potpisuje nekoliko stotina Francuskinja, intelektualki, umjetnica, spisateljica, na čelu sa Simone de Beauvoir, kojom svaka od njih priznaje da je ilegalno abortirala. Bilo je to priznanje o izvršenju kaznenoga djela, izazov pravosuđu i državnim vlastima. Ili ćete legalizirati, te na taj način humanizirati pobačaj, ili ćete pohapsiti i na robiju poslati sve ove žene.

Annie Ernaux po sjećanju, dubinskom evokacijom, čupajući događaje iz vlastite utrobe, opisuje kako je izgledao njezin ilegalni pobačaj 1963, u Francuskoj, naprednoj i već relativno bogatoj i uzorno slobodnoj zemlji. Najprije, kako naći onoga, ili onu, koja će učiniti to? Ili koga iz svoje okoline upitati gdje se i kod koga radi to? A tek zatim slijedi ostalo. Zanimljivi su i reci, malena poglavlja, posvećeni liječnicima, onim privatnim i onim koji su dio iluzije o javnome zdravstvu, kojima mlada djevojka, nakon što ustanove da je trudna, pokušava reći što će uraditi. Njihove reakcije izazovne su barem na dva načina: oni reagiraju kao ljudi koje se upravo uvlači u počinjenje kaznenog djela, i reagiraju kao nositelji određenih stavova, ideoloških, moralnih, kulturnih, koji su po djevojku zastrašujuće pogubni. Abortus je ritual samosramoćenja. I naravno, abortus je u ilegalna doba masovan. Jedne ga prežive, a druge, bogme, baš i ne. Ili ga, u nekom dubinskom smislu, ne preživi nijedna. Životno sazrijevanje oblik je propadanja u poniženje. Ovo je, možda, i najdramatičniji mogući oblik toga.

Muškarca koji je sudjelovao u stvaranju preduvjeta za ovo u priči, naravno, nema. Zanimljivi su, i za čitatelja važni, načini na koji ga nema. A njezin odnos prema onome što u njoj raste je ultimativno negativan. U filmu za to se traži i nalazi socijalno opravdanje i objašnjenje, dok u knjizi tog suvišnog opravdanje i objašnjenja nema. Ili ga ima u nečemu drugom, što je puno teže za objasniti. Ali ono što je najčvršće, što je naprosto nezaustavljivo jest njezina odluka da se oslobodi onoga što u njoj nepozvano raste. Nakon što pobaci, otići će da se ispovjedi. To tako prođe da se za sva vremena oslobodi Crkve i crkvene vjere. Tu okolnost, kao i mnoge druge, silno važne, Annie Ernaux opiše u jednoj rečenici.

Nitko i ništa neće zaustaviti ženu koja je odlučila abortirati. To sam načuo u djetinjstvu, prisluškujući ispod stola odrasle ženske razgovore. Odraslih muških razgovora bio sam lišen. O tome, o toj odlučnosti, govori knjižica Annie Ernaux. U jednom trenutku ona tu priču povezuje s pričom kosovskih migranata, koje ništa ne može zaustaviti da ne pređu granicu i Kanal i ne uđu u Veliku Britaniju. A žena koja je nad njom izvršila pobačaj postaje slična onima koji se za novac bave prebacivanjem migranata preko granice. Najvjerojatnije su vođeni pohlepom, ali možda negdje duboko u nekome od njih postoji i neki plemenit razlog. Ali ne treba imati prekomjerne iluzije. Važno je pročitati ovu knjigu. Kada su vaša tijela u pitanju, na svaki način možete biti protivnici pobačaja. Imate pravo i na odbijanje razgovora s onima koji to čine, odbijanje pripadanja zajedničkoj kulturi. Ali nemate pravo raspolagati njihovim tijelima, ni njihovim pravom na izbor. Ova knjiga vam pokazuje zašto nemate to pravo.

Anton Ingolič: Gimnazijalka

Nakon što sam, valjda, pročitao već sve knjige u Dječjoj biblioteci Vlatko Foht, na Višnjiku, u Sarajevu, na pult, pred bibliotekarku, priložio ovu knjigu. “Ne može, to nije za tebe… Nije za tvoj uzrast!” Bila je to jedina knjiga u biblioteci koja nije bila za moj uzrast. Bio sam, čini mi se, desetogodišnjak. Noni sam rekao da mi ne daju tu knjigu, a da je ja moram pročitati. Premda je znala o čemu je knjiga – o šesnaestogodišnjakinji koja zatrudni… – otišli smo je kupiti. Knjigu sam na dušak pročitao. Prvu u životu, s indeksa zabranjenih knjiga. Objavljena 1967, govorila je o onome što je vrlo blisko Annie Ernaux. Mimo nje, Anton Ingolič bio je uzorni socijalistički pisac, danas temeljito zaboravljen. Ničega se iz “Gimnazijalke” ne sjećam, osim vlastitog uzbuđenja.

Pripovijest o pripovijedanju jednog pripovjedača koji je, dok je pripovijedao za druge, i za sebe ispripovijedao malu povijest tog pripovijedanja

Pripovjedač mora znati koliko je sati, a na njegovom satu gotovo nikad nije to vrijeme o kojem piše. Katkad ima sat vremena za pet minuta svog junaka, a koji put jedva pet minuta za njegovih sat vremena. Ako je noć ili neko drugo gluho, prazničko doba, satove u svojoj sobi može zaustaviti, isključiti, povaditi im baterije, prekriti ih kuhinjskom krpom, pa i baciti s prozora na ulicu ako je ekscentričan. Mogao bi se, da tako kažemo, potpuno isključiti iz vremena i prostora, zanemariti svemir i njegov tihi filigranski rad, upisati pauzu na sve što ga se tiče i ne tiče, baciti se u onaj tamni bezdan iza kapaka, nestati, spavati, ne poduzimati ništa, pritajiti se u svome međuvremenu. Ali ne. Zbog nečega mora ulaziti u tuđe sobe, njuškati posteljinu svojih junaka, otvarati im i zatvarati prozore, prekapati po sadržaju njihovih ormara i njihove glave kao da je tamo nešto važno, kao da o tome hoće li ih probuditi, zadržati u sobi ili nekamo poslati ovisi i njihov i njegov život, pa onda i drugi životi s njima povezani, pa onda i cijeli kozmički nered u kojem je sve jedino onako kako može i mora biti, jedino onako kako smije biti i onda kad ne bi smjelo biti tako. Pripovjedač zna gdje su kazaljke, zna u kojem su točno treptaju svjetalca digitalnih ura, zna tko se probudio i tko je nekamo pošao, pa i onda kad ne zna kamo je krenuo. U trenutku kad on pali cigaretu, netko tamo ne može spavati, netko drugi naći će se na ulici bez ključa, netko će se vratiti kući po sat, i u svemu tome pripovjedač je sladostrasno kategoričan kao da vlada situacijom, kao da zna što ih čeka, što čeka njega, što će se zakomplicirati u sljedećoj minuti, tko će kome biti kriv ili zaslužan za ovo ili ono. Pa spušta jagodice prstiju na tastaturu, čak odlaže načas cigaretu u pepeljaru da bi mogao zasvirati objema rukama jer tu je sad ta rečenica, taj labavi notni zapis koji treba odsvirati da bi zazvučao u ovom nebeskom rasporedu, u svojoj disonanci sa svim tim upitnim životima koji neće zaživjeti ako on ne odloži tu cigaretu i ne proizvede trag tuđeg postojanja u koje će netko kasnije možda i povjerovati. Pripovjedač piše i šuti, ali u toj šutnji nema tišine. 

***

Pripovjedač ima problem s računalom. Kabel monitora stalno se isključuje i cijeli taj svijet koji pokušava opisati i spasiti svako se malo zacrni i nestane. Onda pripovjedač opet natrag utakne kabel u utor monitora i njegov svijet mu se vrati. Ipak, taj sporadični mrak ga uplaši. To je kao mala, privremena smrt vlastitog teksta. A nezgodno je kad makar i na trenutak umre nešto u čemu se još puno toga mora dogoditi. Pripovjedač ima planove. Neki se junaci još nisu sreli, a moraju. Neki bi spavali, ali neće ići. Kao da je bilo lako naći toliko budnih u ovo doba noći! Ne mogu mu sad pozaspati. Svatko mora biti na svome mjestu u pravo vrijeme. To su stvari koje treba pogoditi u minutu. Jer ovdje se radi o tome. O minuti prerano ili prekasno. Nema slučajnosti. Nema odgađanja. Nema prave stvari u krivo vrijeme. Nema kašnjenja s nekom novom rečenicom zato što se monitor ugasio. Pripovjedač bi možda morao pozvati informatičara. No kad pomisli na njega, kako ulazi u njegov mali stan, kako nahrupljuje u sobu u koju su trenutno nagurane još četiri tuđe sobe, jasno mu je da je taj čovjek višak. Uljez u njegovoj idili koju kvari samo nepouzdan monitor. Nema tu mjesta za druge, za nove. Mora se snaći kako god zna. Malo izolir-trake, malo ležernosti, malo tumačenja sudbinskih smicalica kao nužnih. Pripovjedač dobro zna da ništa nije slučajno, pa čak ni te prisilne pauze usred rečenice. Jer da nije bilo iznenadnog mraka na ekranu, sigurno bi upisao neku pogrešnu, gljivičnu riječ koja bi se na ostatak teksta proširila kao infekcija. Do kraja ove serije misli postat će svome monitoru zahvalan. Kad se sljedeći put zacrni, shvatit će to kao znak. Protegnut će noge do toaleta, do kuhinje, pojest će bananu, isprazniti pepeljaru. Pripovjedač voli banane. Voli voće općenito, ali banane posebno. Negdje će ih, prije ili kasnije, uvrstiti u priču. 

***

Svi su mu budni. Pripovjedaču. Čak i oni koje je smjestio u krevet. Ne sjeća se je li baš tako poželio. Ali zato dobro zna što je upravo poželio i zbog čega je morao naprasno izaći iz njihova vremena i vratiti se u svoje. Ubiti svoju junakinju nije neopozivo, barem ne dok je stvar još u računalu. Tko zna koliko je ubojstava književnost poništila od prve do zadnje verzije priče. Ipak, ubiti osobu nije ugodno čak ni privremeno. Pripovjedač se još i danas kaje zbog nekih smrti na koje je kasnije ipak pritisnuo undo strelicu pa zna da je pametno poriv suzbiti na vrijeme. Ne zna što mu je, zapravo bilo. Dosad se držao dobro. Svi koji su ovdje umrli, umrli su prije radnje njegova romana. Tehnički, on nema ništa s tim. Ali s ovim ubojstvom koje je na trenutak poželio itekako bi imao. Zato pripovjedač ustaje. Odvajanje od radnog stola sada ima vrijednost bijega s mjesta potencijalnog zločina. Otvara balkonska vrata ne bi li svjež prosinački zrak malo razrijedio čamotinju žene koju je gotovo dokrajčio. Srećom pa nije svibanj, kao u romanu. Topli dah svibnja ne bi ga ovako otrijeznio. Pogotovo u ovo popodnevno doba. U romanu je tek svanulo pa je pripovjedača iznenadila popodnevna živost vlastite ulice. A hladno je vani. Onaj mladić koji u romanu sjedi na stubama može biti sretan da i tamo nije prosinac. To mu je sad slabašan dokaz da ipak ima empatiju za svoje junake. Nešto kao utjeha. Pripovjedač se suzdržava da ne zapali cigaretu jer zna da će se dogoditi Pavlovljev efekt pa će se vratiti za stol. Nema njemu pisanja bez cigarete ni cigarete bez pisanja ako je radni stol blizu. A sad ipak mora pričekati da ga prođe. Mora dobiti na vremenu. Još ne može vjerovati da ju je htio ugušiti. To je doduše, trebao učiniti njezin muž, ali svejedno nije u redu. Ne možeš nekome dodijeliti depresiju pa ga se onda naprasno riješiti. Pripovjedač se tješi jutrom koje u romanu počinje. Ujutro u svakome zaživi neka nada. Početak je to, ovakav ili onakav, pa možda bude i njima. Iako… ništa im ne može obećati.      

***

Pripovjedača muči blaga grižnja savjesti. Lagao je prijateljima da ne može doći na proslavu. Tako je bilo lakše. Tko bi uopće shvatio da ovdje ima četvero ljudi koje ne može napustiti tek tako? Da mora s njima biti netremice, ne skidajući oka s preciznog rasporeda kojeg im je namijenio. Još su se i susjedi umiješali u priču. Fiktivni, ali nametljivi susjedi. Treba to sve držati pod kontrolom. Pripovjedač je vrlo discipliniran kad su takve stvari u pitanju. Inače nije. Inače ni račune za komunalne usluge nije u stanju staviti na jedno mjesto pa uvijek mora sve prevrnuti da ih nađe prije datuma dospijeća. Katkad ih nađe tek poslije. To ga čini malodušnim. Ovo ne. Ovo ga čini dobrodušnim. Kad piše, voli život, hranu, ulice, jutra i ljude. Ali ipak, pripovjedač sve više voli nasamo. Mjerila ovog života koji živi za radnim stolom samo su njegova. Nema konvencija ni socijalnih protokola. Nema rukovanja ni onoga što pogrešno zovu neobaveznim razgovorima. Sve je to obavezno čim se pomiješaš s drugima. Obavezan pozdrav, obavezan smiješak, obavezno čavrljanje. Treba iz toga izvući živu glavu. Neki zupčanik priče zapne pustiš li vanjski svijet da nadglasa ovaj. Nije mu se jednom dogodilo da ga stvarnost ušutka. Zato je pripovjedač zaključio da grižnji savjesti ovdje nema mjesta. Vrijeme će pokazati da je dobro odlučio. Radi se samo o prioritetima, a svatko ima legitimno pravo na svoje. Jedan mu je junak u zatvoru, drugi bi mogao završiti u pritvoru. I junakinje su imale boljih dana. U takvim okolnostima teško bi se mogao opustiti. Kad bolje razmisli, učinio je uslugu svima koje večeras neće sresti. Pripovjedač jednostavno zna gdje mu je mjesto. Mjesto mu je u ovom kadru, s prstima na tastaturi u krupnom planu. Samo trideset četiri tipke sa slovnim znakovima, a tako puno mogućnosti. Tako puno potencijalnog života. Ništa, a zapravo sve. 

***

Pripovjedač je danas jeo preko mjere. I pušio je preko mjere. Jedino nije pisao preko mjere. Časni sude, nisam pisao. Tako bi rekao višoj instanci kad bi ona postojala. Ali pripovjedač je u ovome sam. Nema mu pomoći. Može se i drukčije reći: on je sam svoj autoritet kad je priča u pitanju. Tako bolje zvuči, ali odgovornost je velika. Ne zna što mu je danas bilo. Ukaučio se pred televizorom i mijenjao programe kao da će tamo nešto naći. Gledao je glupu reality emisiju koju prezire iz dubine duše. Čak je i vijesti pogledao. Znao je pripovjedač da ga ta banalna stvarnost iz kutije usisava u svoj bezdan, ali nije se znao oduprijeti. Čuo je u dubini mentalnog uha sirenu za opću opasnost, ali nije imao snage da se spasi. Tavorio je. Kunjao. Žvakao sendviče s ementalerom i mortadelom. Pretjerivao s majonezom i pivom. Postajao sebi dovoljno težak da ga se lako može povući na dno. Tamo je na koncu pripovjedač i završio. Na dnu dna vlastite nemoći. Ponavljao je sebi da jednostavno ima takvih dana, ali nije pomoglo. Nije mogao prestati misliti na nenapisano. Pokušavao ga izvući iz mraka nepostojanja. Onaj mali pješčani sat na svome radnom stolu više je puta okrenuo zadavši si tako vrijeme za novu rečenicu. Ništa. Samo pijesak. Samo živo blato u koje je sve dublje propadao. Pripovjedač se tješio mogućnošću da se možda radi o razdoblju akumulacije. Jer ponekad bude tako. Ništa, ništa, a onda odjednom bujica. Ali ovaj put ne. Praznina je ustrajala. Ono što je moglo biti radno vrijeme, jednostavno to nije bilo. Otvorio bi novo pivo, zapalio novu cigaretu, prepolovio novo pecivo i čekao da početak rečenice nikne odnekud. Onda bi dignuo ruke od te rečenice, a noge bi dignuo na fotelju nasuprot kauča. Koja bi se riječ povremeno pojavila, ali nikad u kompletu s drugima. Čak i ta jedna pripovjedaču bi djelovala suspektno. Reljef. Pukotina. Talog. Što s tim? Inače je siguran u potencijal svake, baš svake, pa i najbezazlenije riječi, ali danas ne. Svaku bi samo dugo prežvakavao, a onda bi je progutao kao da se radi o mortadeli a ne o jeziku.

***

Pripovjedač mora iznijeti smeće. Možeš imati talent za izmišljanje života, ali to te ne pošteđuje svega što se može usmrdjeti dok to radiš. Pripovjedač pokušava naći nešto dobro u tome što mora nakratko izaći. Udahnut će malo svježeg zraka. Reći će nekome dobar dan na putu do kontejnera. Mogao bi svratiti i do dućana jer mu je tako barem jedno dobar dan zajamčeno. Iako, ne zna što će mu uopće bilo koje dobar dan. Sad je u stanju kad ga i nešto tako bezazleno može kontaminirati. Taj nasilan vanjski svijet u stanju je uzeti ti cijelu ruku ako mu samo pružiš mali prst. Zato pripovjedač voli izolaciju. U njoj nema otegotnih okolnosti, ako voliš biti sam. Pripovjedaču je jednina milost. Zato će sad odnijeti smeće do kontejnera u nadi da nikoga neće sresti. Putem ionako mora razmisliti o mnogočemu. Jednom bi i sva ona razmišljanja koja prethode pisanju trebalo objaviti. Takva bi knjiga imala tisuće stranica. Imala bi specijalnu gramatiku i tolerantan pravopis. Jer misli su ćudljive, otimaju se i tim i svim drugim zakonima. Sad ovo, sad ono. Sad tamo, sad ondje. Ni za glavu ni za rep ih ne bi mogao uhvatiti, kad bi misli imale glavu i rep. Svaka sila uzme svoje vrijeme, a i misao je sila svoje vrste. Pripovjedač je, primjerice, razmišljao o popisu zadataka svoga junaka, bi li mu trebao nešto oduzeti ili dodati, a onda je misao samovoljno preskočila na adventski vjenčić na vratima. Onaj koji on nije stavio, za razliku od svih drugih susjeda koji su se već izjasnili. Sljedeća misao još ga je više iznenadila, iako je to zapravo bila repriza jučerašnje misli o grudima jedne televizijske voditeljice. Vrlo erotična misao, kojoj nema mjesta na popisu onog junaka. Za razliku od pripovjedača, taj junak je još prije nekoliko sati dodirivao lijepe ženske grudi pa se pripovjedač zapitao zašto, pobogu, izmišlja junake kojima i na čemu zavidi. 

***

Pripovjedač voli kad priča raste kao nabujak. Kao čudo tijesta kad ga staviš u pećnicu. Nadahnuće je kao prašak za pecivo. Kao kvasac. Ako ga nema, sve splasne. Teško je reći ima li ga sada, ali nešto se ipak nadima. Pripovjedač zatvara oči. Tamo sigurno ima nešto. Tamo iza. Tamo ispod. Iako se mrak čini najsigurnijim mjestom za gubljenje, pripovjedaču je on najsigurnije mjesto za pronalaženje svega. Svjetlo zna djelovati pogubno, kao kad osvijetliš film iz analognog fotoaparata. U tamnoj komori izostanka slike dobiju oštrinu. Katkad i ne. Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno. Možda mu se film priče već osvijetlio kad mu u misli svraćaju tuđe rečenice. I to ne bilo čije. Pripovjedaču je čak malo neugodno. Bardovo ime ne spominje se uzalud, a pogotovo ne u ovom njegovom majušnom i nevažnom kontekstu. No Bard bi znao da to nije usporedba, nego samo asocijacija. Ne bi se ljutio zato što se jedan mali pripovjedač u njegovoj maloj zemlji i njihovom malom jeziku prigodno sjetio njegove rečenice. Možda bi mu čak bilo i drago. Znao bi – kad bi mogao znati – da njegovo djelo živi i prkosi vremenu. Imao je i on svojih muka u pronalaženju prave riječi, prave formulacije, prave priče. Doduše, ništa se od toga u djelu ne vidi, ali samo zato što je sve to uspješno pronašao. Možda je i on zatvarao oči. Možda i nije, nego je do svega došao širom raširenih zjenica. Pripovjedač zna da se mora prestati pitati takve nesuvisle stvari na koje nema odgovora i da se mora vratiti nabujku svoje priče. I hoće. Evo uskoro. Čim provjeri na internetu da se nije u svijetu, u njegovoj zemlji, u njegovom gradu, nešto važno dogodilo. Iako bi pripovjedač volio da Vlada padne, ne bi bilo dobro da se to dogodi baš sada. Počeo bi pratiti razvoj događaja i njegov bi nabujak splasnuo. Zato je ipak bio sretan kad je vidio da Vlada nije pala, iako se zbog tog osjećaja olakšanja malo posramio.

***

Pripovjedač je nazvao svoju majku. U stvaralačkom zanosu zaboravi da je ima. Onda se podsjeti jer voli raditi sve suprotno od svojih junaka. Oni isključe telefon, on ga uključi. Oni izlaze iz kuće, on ostaje. Njih muče teške misli, njega ne. Pripovjedač voli čuti glas svoje majke. Ona ga nikad ne pita što trenutno piše, ali ga podsjeti na druge važne stvari. One koje pripovjedaču stalno ispadaju iz fokusa. Pita ga jede li dobro i ima li djevojku. Pripovjedač je nema, ali ponekad izmisli neku jer ne želi da mu se majka brine. Netko tko na dnevnoj bazi izmišlja ljude, može i sebi izmisliti djevojku u tako humane svrhe. Zadnja je bila arhitektica. Brineta. Zvala se Antonela. Majci se ime toliko svidjelo da je stalno vrebala prilike da ga izgovori. Ono l u Antonelinu imenu izgovarala je kao da su dva, kao da se radi o plemkinji koja im je navratila u život. Kako je Antonella? Pozdravi mi Antonellu. Pripovjedač bi volio imati djevojku, ali sad su mu važnije stvari na umu. Mora svoju junakinju suočiti s njezinom majkom, a to nije nešto što se može riješiti jednim telefonskim razgovorom, kao u njegovu slučaju. Nisu sve majke benigne. Ima takvih kojima bi bolje bilo da su rodile neko drukčije, izdržljivije dijete. Ili da uopće nisu. A majka ti je majka za vječna vremena, ne možeš je zamijeniti. Pripovjedač katkad mora pisati o teškim stvarima. Nije svako pisanje kao da stavljaš nogu pred nogu u šetnji. Pripovjedač tako mora u mislima kušati život koji mu ne pripada, da bi ga znao opisati. Jednostavno mora. Ne pitajte ga zašto, jer pripovjedač to ne zna. On zna samo da mu neke priče ne daju mira dok ih ne napiše. Dogodilo mu se, jednom, da je vidio mrlju na košulji i onda ga je ta mrlja proganjala kao da je potencijalna tema. Danju i noću. U hodu i u mirovanju. Jednom je usred noći ustao da provjeri je li još tamo, na košulji. A onda je ta mrlja pripovjedača iz čista mira napustila. No mnoge druge takve stvari nisu. Ni stvari ni ljudi ni njihove majke.

***

Pripovjedač kao da je upao u neki filmski omnibus. Dok je u jednoj priči, čini mu se da druga živi svoj život mimo njega. Stalno ulazi i izlazi iz četiriju soba svojih svojeglavih protagonista. Ponekad se zabrine što će biti tamo dok je on ovdje. Što će biti ovdje dok je on tamo. Iracionalna je to briga jer dobro zna da se u priči ništa ne može dogoditi bez njegova blagoslova, ali pripovjedač mora i nju proživjeti. Mora tu biti malo drame. Pritom proživljava i druge, banalne svakodnevne brige. Pregorjelu žarulju u svojoj kupaonici bez prozora. Posljednju, prepunjenu vrećicu za usisavač. Manjak vješalica, prljavo suđe, sumnjiv vonj u frižideru. Pripovjedač onda obavi neku prozaičnu stvar kupujući tako vrijeme za svoj fiktivni svijet. Nekome bi to zvučalo nelogično, ali ima tih automatiziranih zadataka pogodnih za razmišljanje koje će kasnije prekrcati u tekst. Mora se koji put poslužiti i takvim lukavstvom. Navodno si u jednom bezazlenom prizoru svakodnevnice, a zapravo skupljaš materijal za fiktivni prizor koji ćeš naknadno napisati. Upotrebljavaš jedno vrijeme kao ulaznicu za drugo, tuđe, koje ćeš formulirati kad tamo uđeš. Tako pripovjedač u realnom vremenu proživljava duplo vrijeme, iako je velik dio tog naizgled njegovog vremena poklonjen tuđem nepostojećem životu. Njegovo je samo utoliko što živi i dok piše. Živi i dok razmišlja o tekstu. I to se računa. Što se pripovjedača tiče, to se možda i najviše računa. U boljim danima to mu bude najdraži život koji živi. No dosta o ovom ili onom životu. Treba zaliti biljke, prozračiti sobu, promijeniti posteljinu. Pripovjedaču neće nitko napisati da je to učinio pa da se smatra obavljenim. On nije ni junak ni junačina. I baš zato što se smatra običnim, malim čovjekom, pripovjedač o takvima najradije piše. To je njegova ekipa. On je jedan od njih, a oni su njemu, svaki ponaosob, jedan od nas. To je jedina množina u kojoj je pripovjedaču srce na mjestu.

***

I pripovjedaču katkad dođe da zaplače. Danas, recimo. Pristavio je gulaš, a onda zaboravio na njega. Sjetio se tek kad ga je vonj zagorenog jela opomenuo. Lako za upropašteni gulaš od kojeg je spasio samo gornji sloj, koji je ipak poprimio aromu gareži. Nego, kad mu tako pofali više od pola ručka, pripovjedač se podsjeti da mu i neke druge stvari nedostaju. Ljubav, recimo. Možda je pripovjedač svojim junacima podsvjesno uskratio svaku romantiku. Možda će im se ona dogoditi nakon ta dvadeset četiri sata koliko traje radnja romana, ali toga dana ne. Neka i oni budu u sličnoj kaši, barem zasad. Pripovjedač voli vjerovati da za svakoga postoji netko, negdje i nekad. Nebitno da li u fikciji ili u zbilji. Zato se osjeća kao onaj vremenski putnik čija je žena u drugom razdoblju. Dok im se sadašnjost ne preklopi, on će ovako. Zagoren gulaš i tuđa samoća. Tuđa dvadeset četiri sata u svome proširenom vremenu. Proširenom, da. Jer još prije dvadesetak poglavlja pripovjedaču je bio prosinac, a sad su parkovi u njegovu kvartu zazelenjeli. Pripovjedač sve češće otvara prozor. Češće izlazi na svoj balkon s pogledom na park. Od početka ove priče park je prebrodio tri godišnja doba, baš kao i pripovjedač. Najljepše je bilo ujesen, kad je lišće tek počelo žutjeti u stotinama nijansi. A u svoj toj prigušenoj raskoši, jedna uvijek prazna klupa. Pripovjedaču katkad dođe da siđe i sjedne na tu klupu na kojoj nitko nikad ne sjedi. Možda umjesto svojih junaka, a možda i zbog sebe samoga. Jer ove zime pripovjedač je jednom uočio da je na klupi ostao snijegom nepokriven dio po mjeri osobe koja sjedi. Tad je nehotice pomislio kako se možda mimoišao s njom, ženom vremenskog putnika. Očito nije bilo pravo vrijeme ni mjesto. A pripovjedač zna da se ipak sve događa u jedino moguće vrijeme i da je to vrijeme uvijek pravo, koliko god krivo se činilo. Zato mu nije teško čekati.

***

Pripovjedaču nije svejedno. Sad mu se već čini da iz svake nove priče izađe bitno stariji. Ne stariji koliko se podrazumijeva, odnosno stariji onoliko koliko je vremena doista prošlo, nego stariji i za svoje i za tuđe proživljeno vrijeme. Ne osjeća se najbolje. Oči mu se brzo umaraju, osjeća bol u leđima, a i mjehur mu zadnjih dana zadaje probleme. A pripovjedač dobro zna da tjelesne krize ne ostaju samo na tome. Prošire se i na stanje duha, na misao o ama baš svemu. Jednom je tako zbog zubobolje izbrisao Word dokument u kojem je nešto započeo. Kad bi to i sada učinio, tri godišnja doba otišla bi u nepovrat. Njegova tri godišnja doba i trećina jednog dana ovih četvero ljudi o kojima piše. Zato pripovjedač brzo sprema promjene u Word dokumentu i šalje ga sam sebi elektronskom poštom. Zlu ne trebalo. Ne vjeruje sebi kad je tako krhak i podložan sumnji. Nitko ne bi znao da ovi junaci nisu poživjeli jer se, budimo realni, nisu ni rodili – ali pripovjedaču bi to bile četiri prijevremene smrti. Za smrt u književnosti, baš kao i u životu samom, katkad je potrebna samo nečija kriva odluka. Pripovjedač ne zna zašto je sad počeo misliti o smrti. Ne o svojoj, ali ipak. Zub vremena je neumoljiv. Pripovjedaču je uvijek bila mrska ta metafora i ne bi je ni mrtav upotrijebio u svome tekstu. Kad netko kaže zub vremena, on nehotice počne vizualizirati griženje – a griženje nikad nije lijep prizor. Što god zubi mljeli, djeluje ponižavajuće. No s druge strane, ima riječi koje pripovjedač baš voli, a nikad ih nije upotrijebio. Recimo tankoćutnost. Da ga sad netko upita zašto, ne bi mogao točno odgovoriti. Možda za tankoćutnost jednostavno nije bilo pravog konteksta, dovoljno dobrog rječnog okruženja. Možda i nije to u pitanju, nego je samo prevladao strah da će ga zbog tankoćutnosti netko optužiti da je latentni pjesnik. A istina ipak najviše boli. 

***

Pripovjedač je isključio telefon. Ne može tek tako preskakati iz svijeta u svijet. Iz vremena u vrijeme. Netko ga nazove, i onda se nakon zvonkog smijeha te osobe on mora vratiti u teške misli svojih junaka. Isključio ga je i zato što u njegovoj priči pada noć, a svi koji bi ga mogli nazvati to ne znaju jer je tamo vani sredina bijelog dana i njima je sasvim pristojno vrijeme za pozive. Ima i pripovjedač svoju malu privatnu teoriju kaosa. Netko tamo vani zamahne krilima, a njemu se digne uragan u tekstu. Na to koliko uragani znaju biti razorni, ne treba trošiti riječi. Kad je to pomislio, pripovjedaču je ovo trošiti riječi zazvonilo u umu. Presjeklo ga je. Troše li se riječi pisanjem? Koliko je on dosad riječi potrošio u ovoj priči? Računalo kaže 50.124, i ta mu brojka djeluje zastrašujuće ako je on skrivio potrošnju tolikih riječi. Njihovo habanje. Nakon ovih misli pripovjedač je pomislio da pomalo ludi. Toliko je već duboko i dugo u priči, u tuđem papirnatom odnosno elektronskom životu, u toj rubrici postojanja u koju stvarnost ne dopire, da se više ne osjeća kao sisavac. Kao klasičan primjerak ljudske vrste. Zato je pripovjedač natrag uključio telefon. Nazvao je nekoliko prijatelja da se uvjeri da ima i neki život izvan ovoga ovdje. Pravio se da nije privremeno zaposjednut ni opsjednut. Služio se riječima na javi. Dogovorio nekoliko susreta koji striktno ne obvezuju i koje će lako izbjeći kad za to dođe vrijeme. Pojavio se nakratko i na društvenim mrežama. Objavio neutralan status na Facebooku i ostavio nekoliko lajkova i komentara kod drugih, tek toliko da se zna da je živ i prisutan. Pripovjedač se katkad posluži takvim trikovima jer je svako stvaranje privatna pustolovina koju treba zakamuflirati da je drugi ne bi preuranjeno primijetili. Sve u svoje vrijeme. Od ideje do korica dug je put, koji se ne prevaljuje praznim hodom.  

***

Pripovjedača muči osjećaj da je sve već napisano. Književnost je povijest kombinacija riječi. Šanse da će on, baš on, proizvesti neku novu, originalnu, autentičnu, jedinstvenu, neviđenu i nečujenu kombinaciju, nisu obećavajuće. Nimalo. Ne muči ovo pripovjedača tek tako. Čitao je knjigu jednog bugarskog pisca i u njoj naišao na svoju rečenicu. Svoju! Od riječi do riječi. On je sasvim sigurno nije mogao ukrasti od Bugarina jer knjiga kod nas još nije bila prevedena kad je pripovjedač tu svoju (!) rečenicu napisao. No Bugarin je jednako tako nije mogao ukrasti od njega jer ta pripovjedačeva rečenica još nije ni objavljena, a kamoli prevedena na bugarski ili bilo koji drugi jezik koji pisac Bugarin razumije. Dakle, nitko nikome ništa nije ukrao, samo se u dvije glave na dva dovoljno udaljena teritorija dogodila ista misao, i onda je ta ista misao na isti način zapisana. Taj nehotični dvostruki plagijat brine pripovjedača. Možda sad tamo negdje tamo netko piše istu ovu priču. Možda se netko jednako tako probudio, skuhao kavu, sjeo za radni stol, zapalio cigaretu i proveo dan sa sličnim ljudima na umu. Sa sličnim plesom jagodica prstiju nad tastaturom. A taj netko možda ima brže prolazno vrijeme pa će njegov slučaj izaći na vidjelo puno ranije. Kad je pripovjedač dovoljno razigrao svoju paranoju, mogao joj se mirne duše od srca nasmijati. Mogao je opet biti siguran da je sve to čemu u zanosu pridaje poveliki značaj samo jedna velika igra. Igra riječima, igra smionim a neodrživim mislima, igra pretjerivanjem, igra nepresušnim brojem literarnih kombinacija koje može isprobavati a da nitko stvarno ne pogine. Jer gine se tamo vani, gdje za igru postoje propisane dobne granice. A pripovjedač je već jednom bio odrastao, i sad ne želi da mu se to dogodi ponovno. Zato se i dalje igra svojom najmilijom igračkom, iako se može činiti da je za bilo kakvu igru u već pomalo nepristojnoj dobi.   

***

Pripovjedač jedva gleda. Njemu je dan od dvadeset i četiri sata potrajao više od godinu dana. Čim pospremi u krevet sve te ljude, pospremit će tamo i sebe. Isključiti sve satove, povaditi im baterije, a onaj na navijanje možda čak i baciti kroz prozor. Kad se uskoro probudi sam u svojoj jedinoj sobi, ove tuđe četiri postojat će tek u prošlom svršenom vremenu. Njegova, zajedno s njim, u sadašnjem. Neko će vrijeme pripovjedač biti sam-samcat i preživjeli satovi pokazivat će samo njegovo vrijeme. Ovi će mu se podstanari odmetnuti u svijet i više se nikad neće vratiti. Dok ne pristignu novi s kojima će se zbližiti, pripovjedač će se osjećati malo ispražnjeno. Bit će dana kad će se pitati Što je meni ovo trebalo?, ali i onih u kojima će mu se činiti da je naknadno zavolio svoje nevoljnike koji se sad tamo negdje smucaju po svijetu. Ali pripovjedač se mora prvo odmoriti. To animiranje neživih iscrpljuje. Mora se vratiti živima. Sebi, iako je sa sobom cijelo vrijeme bio. Majci, iako ju je u međuvremenu često nazivao. Prijateljima, iako je cijelo vrijeme održavao labavi kontakt s njima. Prirodi, iako ju je povremeno ovlaš doživljavao. Hrani, iako je u sebe stalno ubacivao jelo. Sad će namjestiti prisutnost na najjače i biti prvenstveno sisavac. Obratit će pažnju na svoje organe i na pravu stvarnost. Pripovjedač će platiti račune, dobaviti namirnice, slušati glazbu koja je bila na čekanju dok je moralo biti tiho, obaviti veliko spremanje i u sobi i u glavi. No on zna da su to planovi koje će možda i iznevjeriti. Može se dogoditi da čuje u prolazu neku riječ s potencijalom, da zadrhti na neki naslov u crnoj kronici, da mu žohar u kupaonici zagolica maštu, da se u snu spotakne o neku neočekivanu temu – i pripovjedač će opet s radošću pasti u novi bezdan priče. Kad su unutrašnji nagovori u pitanju, pripovjedač nikad nije na sigurnom. Već sad mu je sumnjivo uzbuđenje koje ga obuzima vezano za nešto još nepoznato i novo i neslućeno što mu se približava. Leptir je zamahnuo krilima tamo negdje u Pekingu, a pripovjedač u Hrvatskoj požurio staviti točku i na zadnju rečenicu svoje priče prije nego mu neka nova ne pobrka račune.

U gradu bijahu i dvije sestre. Svatko ih je znao.

Jedna bijaše vrlo lijepa, možda i najljepša žena u gradu između dvije opsade. Takva je bila kao sasvim malo dijete, takva je bila i nakon što se zadjevojčila, a takva će biti i u onim godinama kad žene otežaju, umore se i prestanu biti zanimljive sebi i drugima. Nikada se nije umorila.

Druga bijaše veoma ružna, možda ne i najružnija žena u gradu, jer biva uvijek nakaza, a ružnoća je na neusporedivo više deredža od ljepote, ali je svakako bila među svim ružnim ženama baš ona koja se osjećala najružnijom te je u svakom trenutku bila svjesna svoje ružnoće. Što god bi radila, molila se Bogu, pjevala, smijala se, ona je sebi, pa tako i svijetu, bivala ružna.

Lijepa ne bijaše bogobojazna. Tako je strašna i duboka bila njezina usamljenost, da kraj nje nije bilo ni Boga. Nije se udavala, premda je ženicima ostala neusporedivo privlačna, te je do posljednjega njezina daha svaki muškarac u gradu bio spreman zbog nje ostaviti ženu, čak i ako je vjerovao da je voli najviše na svijetu. Privlačile su je žene, a ne muškarci, ali se ni ženama nije htjela dati. Niti bi se na to dobro u gradu gledalo. A ona osim što je bila lijepa, bila je okupljena oko glasa koji se o njoj širi.

Ružna je čeznula za mužem i djecom, za porodicom i porodičnim životom. Ali nije bilo tog muškarca kojeg bi se usudila nagrditi svojom ružnoćom. Mislila je da baš svaki zavređuje i od života očekuje nekoga ljepšeg i dostojnijeg od nje.

Kada je zapucalo i kada su po gradu zapadale bombe i rakete, ružna je sestra lijepoj zabranila da izlazi iz kuće. Ako ja poginem, govorila joj je, neće biti tolika šteta kao ako ti pogineš. Možda neće biti za tebe, odgovarala je sestra, ali za mene hoće. Mene će na mjestu ubiti tuga tvoje smrti…

Tako su se nadgornjavale, ali u tom je nadgornjavaju jača bila ružna sestra. Time što se nije plašila vlastite smrti, bila je mnogo hrabrija od sestre koja se plašila njezine smrti. A ni prema svojoj nije bila ravnodušna.

Bilo je to već prvoga mjeseca rata: ružna je sestra otišla po kruh i mlijeko, kada je raketa pogodila njihovu kuću, i ubila sve. 

Smrću lijepe sestre proružnjao se do nepodnošljivosti naš grad. Kao kad je na televizoru najednom nestalo boje, slike su postale crno-bijele.

Sestra je stajala pred kućom od koje ništa nije ostalo, s dva cekera u rukama.

Ništa nije govorila, šutjela je i, kako bi joj oči trepnule, u onaj tren dok bi bile pokrivene kapcima, kroz glavu bi joj sinulo da to nije istina, da nije moguće, nego da je to ona stradala u eksploziji rakete i sad iz svoje smrti promatra neki drugi svijet. Ne može biti da je raketa pogodila kuću u koju je sestru sklonila kao dragocjenost, da ne strada. Nikako to ne može biti.

Od tog vremena nikome više nije bila ružna.

Bila je toliko žalosna da ni stranac, a ni sasvim malo dijete u nju nisu mogli pogledati da ne zaplaču.

O ostalima da se i ne govori.

Nije još živjela dugo, i onda se udala za profesora muzike, jedinog koji je mogao nositi njezinu žalost.

Ubrzo su izbjegli iz grada.

I za njima je ostala samo priča o dvije sestre.

Devetog kolovoza penjemo se uz prijevoj Ripač, i što smo dalje od Bihaća, magle su gušće. Još malo, i ljeto će ostati iza nas kao toplo sjećanje. Skrećemo s glavnog magistralnog puta na makadam, slabo održavan, baš kao da se netko već ranom zorom potrudio, i svježe rupe iskopao, kako bi put prema Lipi bio još tegobniji. Mimo puta, priroda je sebe uredila, svake ružnoće lišena, kao da na ovom svijetu ne postoji niti jedna muka što bi njoj bila poznata. Svaki joj cvijet ima svoju svrhu, i liječi. Promiču mora stolisnika, kadulje, kantariona. Djeluju poput čaja, utješno. Oko nas je oaza zelenila. Nema kuća, osim jedne izletničke. I nema putnika namjernika, osim zaposlenika kampa, volontera, policije. U društvu sam volontera iz Italije i Isusovačke službe za izbjeglice. Njima nije prvi put. Nose zimske jakne. I stižemo. Oči se trebaju naviknuti na svu tu količinu aluminija, lima, betona i pijeska usred planinske čistine. Metalni odbljesak, mliječna staza europske unije. Bijeli kontejneri usred bijele magle i sive ograde, kao da opasuju kazamate, i natpisi zabrane, što se sve ne smije. Zabranjeno fotografiranje. Gledanje rođenim očima još nije zabranjeno. A oči gledaju u metalnu rukavicu u lice bačenu. Kontejneri raspoređeni u sektore, glavne prometnice betonirane, a između njih pošljunčane staze i tereni, nema drveta, ni lista, ni travke, ni hladovine. Omaglica sipi iz prašnjava neba, kao da se neki rezervoar tuge ispraznio. Vjetar raznosi sipljivu prašinu, u mozak se zavlači. Bože, jesam li ovo u pustinji?

Iz magle izlaze u deke i čaršafe zamotani, kao da su iz ilustrirane Biblije išetali, starozavjetni putnici. Ne griju im kontejnere jer i nije sezona grijanja. Uvlačim se u debljinu pernate jakne, kao kornjača pod oklop, najradije ne bih glave dizala, ali oči još moraju fotografirati jer „nekada je ovo bila samo livada, a sada je sofisticirani kamp“, tako je prilikom svečanog otvorenja govorio ministar sigurnosti. Fotografiram pažljivo tu sofisticiranost unutarnjim okom, prašina mi oči otvara: limena kutija, veličine tri na kat kreveta, a madraci najjeftinije kvalitete, najobičnije spužve. Sofisticiran smještaj za askete. Zabranjen je ulaz u stambene kontejnere, ali eto imaju prozore. Dva prozora, iz njih sardinice svijet gledaju.  Netko mi tumači kako im je tu ipak bolje, eto su sigurni, eto bolje im je nego tamo odakle su došli… Znači li to ako smo iz lošeg došli da ništa bolje ne zaslužujemo… Oči gledaju, a uši još samo gluposti slušaju. Isključujem se, dakle, i gledam. Došli smo iz vremena u kojem se nema vremena u vrijeme u kojem se ima vremena. Napretek. Svaka privremenost teče sporije. Sati se vuku kao psi lutalice, izlaze iz magle, dobroćudni, nepogrešiva instinkta, i prose samo od onih od kojih će hranu i dobiti.

Već pri prvim susretima ispitujemo one što su još uvijek za razgovor raspoloženi: odakle si, dokle si, koliko si puta pokušao, jer ne znamo čovjeku drugačije pristupiti, znatiželjnim i netaktičnim prstima vrludamo po nezaraslim ranama, glupi smo i neuki, nije znatiželja isto što i empatija.

Pored jedne uredne male kartonske kutije, novinskim papirom podložene, uz kut kontejnera, brižno ušuškana tri mačića u krzno majke mačke. Pospana obiteljska idila mimo ovog svijeta, sama sebi dovoljna. Jedan čovjek, bdije nad njima, kao anđeo čuvar pospanih lutalica. I kad mu dosadimo sa svojim pitanjima, on jednostavno ispari i same nas s mačkama ostavi. Četiri godine mimo Pakistana, i mi se čudimo. Ali u tom čuđenju ne znamo dugo ostati, već se pomjeramo dalje, s istim pitanjima. Idemo dalje, jer jednoj smo znatiželji ugodili. Čim je ugledao prazan prostor oko mačaka, jer već smo u kontejneru frizerskog salona Isusovačke službe, on im se vratio. I gleda ih. Gdje li su sad njegovi mačići? Na kojoj je dionici puta shvatio da je zato možda i prekasno, i da samoća traje predugo. Samoća je ovdje tajna i trajna, i teško se izriče. Sporo otječe, nekima kao jezero, nikako. On možda gleda u toj kutiji jedan san prohujali.

Mladići u brijačnicu ulaze i izlaze, sami se ošišaju ili obriju, i izlaze blistavi, svježi, umiveni, iako u njoj nema vode tekuće. Nema boljeg mjesta za razgovor od brijačnice, a kako ona izgleda najbolje joj pristaje opis riječ berbernica. U berbernici se u jednom trenutku Širaz spomene i velika perzijska imena pjesnička, i učas smo u nekom širem i komotnijem prostoru, negdje drugdje izmješteni. I jedan mali kontejner leti nebom beskrajnim. Mladić iz Širaza citira mi Simin Behbahani koja svojim kostima ponovo uzdiže stubove svoje domovine, i ciglama duše nanovo je saziđuje. I smijemo se Europi koja je još mala beba u pelenama naspram jedne perzijske civilizacije. Ali on toj Europi hita, jer ima predstavu da je u njoj humanizam najvažnija religija, za tim traga. A meni se čini da je taj humanizam tek utvara, i postoji još samo dok on o njemu razgovara.

Na odlasku iz kampa, kao i na ulasku, ponovo nas legitimiraju, i u torbe nam zaviruju.  A oni, na odlasku isto tako ostave svoje ID kartice kampa, pa kad ne uspiju u prelasku, na povratku ih dobiju.

Na odlasku, u glavi nosim neodgovoreno pitanje, jer odgovor je precizan kao zarez oštrim nožem, zato ništa ne odgovaram mladiću iz Burundija: „Zašto su nas ovdje stavili tako daleko od svega? Dvadeset kilometara do prvih kuća“. Zapravo je trideset. Odgovor bi bio: Zato. Zato da hodate dvadeset kilometara do prvih kuća, i da na putu više puta padnete i posustanete.

Brojke svoju priču pričaju, njemačka je vlada u kamp uložila oko milion eura, za ambulantu, kuhinju i konzultantske usluge,  1,7 miliona eura uložila je Europska unija, također u kamp, a 2,8 miliona eura opet je poklonila Njemačka savezna vlada IOM-u za promociju dobrovoljnog povratka izbjeglica i migranata.

Dok lutam tom šumom brojeva, iz glave mi ne izlaze one tanke spužvice na krevetima na kat, i kako „žive u sasvim malim (kontejnerima) kućicama, a njihovi prozori gledaju na veliki svijet“ (Konfucije).

Malo vode

Dva dana poslije u ponešto izmijenjenom sastavu, a opet s volonterima iz zajednice svetog Egidija iz Italije, točnije Trenta ili čuvenog Tridenta hodamo kroz utabanu stazu kroz divlje mirisne trave, baš kao da smo na izlet krenuli, bezbrižni. Prema vrhu je kućica, vikendica. Za odmor iz snova i pogled na beskrajno zelenilo. Pogled pun obećanja. Kako se približavamo sve je manja, neuglednija, i trošnija. Mogla bi se jednim dodirom raspasti. Na rubovima malo nagorena, kao da se malo u pećnici zapekla, dok su je otvorenim zimskim vatrama pokušavali zagrijavati putnici u prolazu. Oko nje grožđe ne njegovano, pa svejedno skoro dozrelo, napola slatko, napola kiselo. Zapuštena bivša obradiva polja. To je jedna od onih vikend radnih kućica, gdje bi se nakon posla otpočinulo, alat pospremilo i u grad vratilo. A sad nadaleko nema bivših radnika i stanovnika. Obrađuju polja Europske unije.

Ovdje za dolazak još uvijek nisu potrebne najave, papiri, iskaznice, nije zabranjeno fotografiranje, i sloboda koliko god bijedna, i dalje je slobodna. I dva brata guštera, spavaju iza kuće, u hladovini od ljeska. Jednom ime znači da je rođen za vrijeme mlađaka, i nije vidio Afganistana devet godina i ponavlja nam riječi iz nekoliko svjetskih jezika, dobar dan, kako ste, vrlo dobro, hvala lijepa, molim lijepa… Slatko kiselo kao grožđe oko njihove privremene kućice. Pozobao ih je dok je u Njemačkoj bez dokumenata radio, posvuda, na putu, u pokušajima povratka u tu istu Njemačku. U jednom sretnom momentu Karlota mu govori kako lijep pogled ima, a onda samu sebe prekori, jer iza njena ramena sva je njegova bijeda neimanja ničega, on je tek u prolazu, i sve što mu je nepotrebno tu će mu i ostati.

Ali on sretan, eto kao da je blagoslovljen tim beskrajnim zelenilom što još samo za sebe raste, samo potvrdi: da. Imam. Beremo tuđe grožđe i zobljemo i tu smo pred prirodom svi jednaki i opušteni, i to sretno grožđe nepaženo i ne njegovano hrani ptice selice. Prirodi smo svi jednaki, male životinjice koje valja nahraniti.

Nakon što smo se slikali za donatore i dokumentirali za novo prošenje, spuštamo se prema donacijama, a on, Mlađak usput nosi kanistere za vodu, jer neki ljudi dobronamjerni, i bezimeni, i mimo projekata i donacija vodu pitku im u podnožju dostavljaju.

Na povratku, valjda zbog te vode neke priče i sjećanja na površinu izranjaju. Francesco se prisjeća jedne poveznice Italije i naših krajeva, naime, za vrijeme Austro-Ugarske uprave zbog poplavljivanja vlasti su dio stanovnika Trenta u druge krajeve monarhije deportirale. I u Bosnu. Nepoznat mi je to detalj. Iako se on žali na svoj engleski, zapravo je precizan. Ljudi su deportirani. Zato razumije kad kažem da su ljudi na Lipi internirani, a ovdje u prirodi, koliko to god djelovalo surovo, kad krenu magle, kiše i snjegovi, i dalje su slobodni. Francesco se bavi održivom izgradnjom, i već jednim pogledom na kontejnere u Lipi, zna koliko topline zimi gube, a kako se u vruća i sparna ljeta pregriju. Samozatajan i sramežljiv čovjek, njegova je malenost prirodna, nenamještena. On služi posve besplatno. Brine se za beskućnike iz Pakistana i Afganistana na ulicama Trenta. Za sv. Egidija kažu da je tresao orahe, brao grožđe, drva cijepao. Takav je otprilike Francesco. Kao njegov svetac zaštitnik prosjaka, bogalja, gubavaca, izopćenika, pustinjaka, siromaha, i mnogih drugih.

Na povratku Mirko još priča o podrijetlu svog „talijanskog“ imena. Njegov je djed tijekom II. svjetskog rata dvije godine na Krku bio. I tamo je naučio malo vode tražiti. A mještani su ga zvali Mali. Tako je Mirku u amanet ostalo jedno ime slavensko, i ta voda što ga pokreće, ili bar tako zamišljam zašto se vraća u ove naše krajeve. Razmišljam o iskustvima koja nas pokreću a da ih nismo niti svjesni. Čega će se Mlađak sjećati, što će u amanet ponijeti iz ove svoje bihaćke kućice, nego to malo vode kojom su ga krijepili ljudi posve bezimeni. Što li će tek s njom činiti?

                         za Edina Smailovića

Mi nikad nismo zaključavali vrata
Ni kad smo u kućama
Ni kad nismo

I to naše iz jave izbivanje
I to naše neprisustvo
U svijetu strave –

Bilo je čuvarnije bez ključa
I brave – veli mi Hamo:
A danas, Šabo

Jednoumni
U vremenu bez sutra
Od nas samih uplašeni –
Duše naše zaključavamo, iznutra

(2022)

Na Jahorinu smo stigli tridesetog decembra dvije hiljade jedanaeste, tri i po mjeseca nakon mog povratka u Sarajevo s Floride. Nekoliko dana ranije smo rezervisali kolibu. Dugo smo se dvoumili između prihvatljivije ponude preko Ekupona za hotel na Vlašiću ili Bjelašnici i ove skuplje, ali intimnije varijante. Sad smo tu i vidimo da nismo pogriješili. Bila je ljepša nego na slikama na internetu. Na njima nismo ni primijetili natkriveni zidani roštilj pored kolibe i prirodni ribnjak (prirodni bunar ustvari) pun pastrmki u stražnjem dvorištu. Stigli smo ranije, već oko podne, da zagrijemo kolibu i počnemo spremati večeru. Kasnije će nam se pridružiti još dva para: M. i D. te S. i L. Iznijeli smo stvari iz auta, naložili vatru i umotani u deke sjeli na terasu da popijemo kafu. Nebo je bilo teško i sivo, tu i tamo je prolijetala pokoja pahulja; one rijetke, usamljene pahulje koje padaju od hladnoće. Prošetali smo oko kolibe. A. je odlučila da se vrati u kolibu, bilo je prehladno za nju, a ja sam htio još malo ostati vani i odšetati do šumice na obližnjem proplanku. Primijetio sam da sam zaboravio telefon u kolibi, ali nisam vidio razloga da se vraćam po njega.

Proplanak je ipak bio dalje nego što mi se učinilo. No, kada sam već stigao do njega, odlučih se na kratku šetnju po šumici. Ustvari, sada sam vidio da to nije šumica kao što je izgledalo gledajući od kolibe već poprilično gusta šuma kojoj se drugi kraj nije ni nazirao. Hodao sam brzo i punim plućima udisao reski planinski zrak, napravio kratku pauzu i uradio tri serije od po trideset sklekova, ovaj povratak u domovinu mi je dao novu snagu, pa nastavio hodati udubljen u promišljanja imigrantskih i povratničkih iskustava, prednosti i mane jednog ili drugog, i zapleten u vrtloge misli nisam ni primijetio da već pada mrak. A smrklo se naglo, čini mi se za nekoliko minuta. Okrenuo sam se i krenuo nazad putem kojim sam došao. Ili možda i nisam? Jako je teško snaći se u mraku, bez jasnih orijentira. Čuo sam u daljini glasove i pjesmu i brzo krenuh prema njima. Kada sam shvatio da se ustvari udaljavam od njih, bilo je već kasno, bio sam još dalje u nepoznatoj šumi. Odjednom počeh osjećati i studen. Na planini noć brzo pada u ovo doba godine i sa sobom donosi veliku hladnoću, a ja nisam bio prikladno obučen. Zaštićen drvećem i vida umrtvljenog mrakom nisam ni primijetio da je počeo padati snijeg. Tumarao sam kroz šumu, drhtao od zime, koliko od ove vanjske toliko i od neke unutrašnje izazvane strahom, od koje se, čini mi se, ledila krv u žilama. Ne znam koliko sam dugo tako lutao, sve je oko mene već postalo potpuno crno, kad se iznenada nađoh van šume. Više sam slutio po sjenkama nego što sam vidio da se nalazim na nekakvom proplanku, na čistini veličine, otprilike, fudbalskog stadiona. Na sred čistine je malena kuća, brvnara, upaljenih svjetala. Potrčah kroz snijeg što je sve jače padao i spotakoh se o golem kamen. Tek tada vidjeh da je kuća usred nekropole stećaka. Na stećku na kojeg je padalo slabo svjetlo iz kuće pročitah:”I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”

Potrčah opet i pokucah divlje na vrata kuće čim sam do nje stigao. Čuo sam glas iznutra:“Uđi.“ Uđoh i u svjetlu svijeća i starog fijaker šporeta ugledah muškarca u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim kako sjedi za starim drvenim stolom i čakijom guli jabuku. Koru jabuke je stavljao na peć od čega se sobom širio prijatan miris. „Sjedi“, reče, „znao sam da ćeš doći.“ Učinio mi se poznatim, ali nisam mogao odgonetnuti otkud ga znam. Duboko uzdahnu i bez riječi nestade u kuhinji. Vratio se za par minuta s tek pečenim uštipcima, domaćim kajmakom i slanim ovčijim sirom i pladnjem punim suđuka, suhog mesa i ovčije pastrme. Upitah ima li šta drugo, pošto sam znao da me čeka obilna novogodišnja večera (ako se ikada vratim). „Ima“ reče, „ali uštipci su ti najbolji, kod mene svi jedu uštipke.“ Potom donese kafu u staroj džezvi i vrelo mlijeko u crvenom lončiću prošaranom bijelim tufnama. Na vrhu lončica se uhvatio podebeo sloj kajmaka. Pošto ne volim kajmak, (ne mogu ga smisliti, cijedio sam uskuhano mlijeko kao dijete), popih nekoliko fildžana crne kafe i zapalih sa njim tri sarajevske Drine koje ne znam otkuda izvuče. Onda ode do prozora, razmaknu zavjesu i reče: “Dođi ovamo.” Prišao sam i pogledao kroz duplo staklo starog prozora mrazom prošarano po ćoškovima. Ono što sam vidio prkosilo je zakonima fizike svijeta koji sam znao. Ispred kuće prostiralo se polje, isprva veoma usko, mada ništa nije ograničavalo njegovu širinu, a potom sve šire i šire, poput lijevka. Teško mi je objasniti kako je tačno izgledalo, ne nalazim prave riječi, ali kao da nije bilo sa ovoga svijeta. Polje je bilo puno djece i ljudi različite starosti koji su obavljali najrazličitije poslove; djeca su se igrala, neka spavala, odrasli ljudi trčali, pecali, pričali pred različitim auditorijima, učili djecu, liječili bolesnike, radili u fabrikama, vozili kamione, kuhali, svirali, pjevali, ljubili, spavali, plivali, jeli … I svi su ličili jedni na druge.

Svi su ustvari ličili na mene.

On povuče dim cigarete, pređe pogledom preko mog blijedog lica i reče: “Sve si to ti. Vidiš, svaki put kada se nađeš na nekoj životnoj raskrsnici, kada razmišljaš da li poći lijevo ili desno, otići ili ostati, reći djevojci da ti se sviđa ili je sanjati u sebi, udariti onoga ko te je uvrijedio ili progutati bol, prihvatiti ponuđeni posao ili ne, učiniti ovo ili ono – beskrajno je mnogo u životu raskrsnica, i kada konačno izabereš jednu opciju, stvara se novi svijet u kojem nastavljaš postojati. Ti koji si ostao na raskrsnici bira drugu opciju i nastavlja postojati u paralelnom svijetu koji je stvoren tim izborom. I tako svaki put, kroz jedan život umnožiš sebe nebrojeno puta i stvoriš bezbroj novih svjetova. Ovo sto vidiš vani, sve si to ti u različitim svjetovima. A ti koji stojiš ovdje, nisi ništa stvarniji od ovih napolju, svi ste jednaki. I ne samo ti, svako ko je postojao, postoji ili će postojati stalno se svojim izborima umnožava i stvara nove svjetove, beskrajno mnogo paralelnih svjetova koji zajedno postoje van tebi poznatih granica vremena i prostora.” Šutao sam zbunjen, zaleđen, ko zna koliko dugo, dok napokon ne otvori vrata, pruži mi ruku i reče: “Idi sada nazad. Naći ćeš put. Možda bi bolje bilo da ti sve ovo nisam ni rekao. Znam da ti je ovo teško razumjeti. Idi i napij se večeras, biće ti lakše.” Izađoh i pomislih: „Majko mila, kojim li sam putem došao, kako da se vratim?“ Zatvorio je i zaključao vrata prije nego što sam ga to uspio upitati, a nije odgovarao na moje kucanje. Vidjeh da je još jedan stećak osvijetljen blijedim svjetlom iz kuće. Na ovome je pisalo: “Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…” Tek tada primijetih da u ruci držim sklopljenu čakiju, sigurno mi ju je dao kada smo se rukovali, na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke koji vidjeh na stećcima. Opet osjetih onu unutrašnju hladnoću, hiljadu puta goru od ove vanjske. Riješen da nađem put nazad uđoh u šumu i krenuh hodati po intuiciji, ali sam pogriješio jer sam nakon pola sata tumaranja opet ugledao kolibu, ovaj put sa suprotne strane. Nikoga nisam vidio ispred kolibe. Lutao sam po mraku, od drveta do drveta, od sjene do sjene, od mraka do mraka, čini mi se satima i danima, a nikako da svane i nikako da nađem izlaz. Tresao sam se od hladnoće i gladi kada odjednom ugledah svjetla koja mi se približavaju. Svjetla auta! Istrčah i auto se zaustavi, otvoriše se vrata i vidjeh da su unutra M. i D., jedan od parova koji je sa nama trebao dočekati Novu godinu. Ponašali su se potpuno normalno, pitali me jesam li to izašao u šetnju i pričali kako će nam biti super narednih par dana u kolibi. Kiseo vinski zadah je ispunjavao unutrašnjost auta i pomislih da je M. dobrano pripit, a možda i oboje. Možda se zato ponašaju ovako čudno? Odjednom primijetih da više nije mrak, da ne pada snijeg, tek prolijeće pokoja usamljena pahulja, a nebo je sivo i teško. A. nas je dočekala na vratima kolibe. Pogledah prema proplanku i opet vidjeh da je pokriven samo uskom šumicom kojoj se svaki kraj može doseći za samo par minuta hoda. Da li je perspektiva odavde toliko pogrešna? Uđoh u kolibu i bukvalno otrčah do peći, a A. me uz smiješak upita zašto sam se vratio tako brzo. Glumim junaka, zezam nju da lošije podnosi hladnoću od mene koji sam se sa Floride vratio u prvu zimu nakon petnaest godina, a smrzao sam se od petnaestominutne šetnje.“ Osmjehnuh se prihvatajući šolju čaja od đumbira i limuna koji je napravila odmah po povratku iz šetnje. Još je bio vreo.

Sačekao sam da svi zaspu, a onda iz ostave donio flašu domaće šljivovice kojom sam planirao nazdraviti novoj godini i dodao još par cjepanica u peć. U gluhoj tišini noći čulo se kako povremeno u daljini stabla pucaju od hladnoće. Umotah se u deku i nasuh sebi čašicu rakije. Pa još jednu, i još jednu, sve dok mi misli nisu postale guste i neprohodne poput planinske šume i dok se soba nije počela okretati oko mene. Onda sam utonuo u duboki san bez snova.

Još uvijek se pitam (evo i sada dok ovo pišem i gulim jabuku čakijom na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke – a otkud mi ta čakija, ne sjećam se kad sam je kupio, da li sam je od nekog dobio?) kao što sam se pitao tog jutra gledajući u praznu flašu rakije, da li se sve ovo stvarno desilo ili je samo rakijom izazvana halucinacija.

(važna napomena: napisano prije nego je sultan kojem je Bosna ostavljena u amanet bio na svečanom prijemu kod Zorana Milanovića) 

Dok šetamo prema Pantovčaku, otac kaže
Rat je bio posao većini ljudi
Zašto meni nikad nisi htio pričati o ratu,
Posebno dok sam pisala o ratnim zločinima
Meni je to bio posao, mogao si mi možda pomoći, pitam
Šta se tu ima više pričati, davno je sve i rečeno i ispričano
Mi smo izgubili
Oni su dobili
Nisam pričao ni tebi, ni materi ti, ni Leu, nikom
I ne planiram
Sve što sam saznala o tebi u ratu, saznala sam od drugih, govorim ocu
Nema se tu šta pričati, bilo je jebeno svakome
Mi mislimo da je nama bilo najgore i možda smo u pravu
Ali to naše najgore
Niti je imao tko ispričati ni snimiti ni prikazati
A ti da si bila imalo pametna nikad tu temu ne bi otvorila
Niti bi o tome pisala
Bilo šta je bilo
Da si htjela mene i mater poslušati
Kad smo ti govorili
Ali gotovo je sad
Jebaji ga, to je škola koju si sama morala platiti
Samo kad se sjetim s kakvim si ti sve budalama sjedila
Za taj kao posao
Muka mi je
Ja ne bih volio da mi smrtovnica na onoj tabli gdje ih kače

Do njihove stoji
Kamoli u kafani
Al’ eto, tebe Bog dragi nije mogao zaustaviti
Kontala ti, nešto ćeš promijeniti
Nekog ćeš poslati u zatvor
Nema sine od tog ništa
I bolje ti je da to što prije prihvatiš
Uzalud je bilo, uzalud
Znam da je to teško probaviti
Neće želudac
Nemaš ti uzalud čir
Od tog je to tebi
Ali nemoj biti budala
I jesti sebe zbog naroda
Jebo narod bona
Bude čovjeku krivo
I meni je, ali
‘ko je to za tobom suzu pustio
A ti Lašvu okretala zbog njih
I u ratu su podvaljivali naše mrtve za svoje
Za onu djecu dolje u Vitezu
Gdje je pokojni Marinko moj sina izgubio
BBC je rekao da su muslimanska djeca ubijena od HVO-a
Pa za one na Bobašima zaklane
Neko je od tih stranih snimao
I išlo je, bez ikakvih problema,
Na TV SA da smo to mi
Vrhunac je kako je Zenica i to nakon
Što su i nas i Srbe potjerali
Godinama lagala da smo ih bombardovali
A vidim sad, to je nova laž,
Nema od tog dvije tri godine
Da se po njihovim portalima
Počelo pisati da smo mi s Čubrena i Sarajevo granatirali
Non stop je, znači, laž
Kad oni meni prikažu nešto gdje smo mi sjebali
Ok, nemam s tim problem, sjebali, ima ‘ko je ljude ubio,
Neka mu se sudi i to je to
Ali da ti čitav rat lažeš
I radiš to i danas
Podmećeš naše za svoje
E to samo oni mogu
To samo njima u obraz može stati, govori otac
Mi ni tada
Kao ni danas, nastavlja otac
Nismo imali ono što se zove
Informativno propagandni odjel
Nemam ti šta reći o ratu
Jer se nema šta reći
Bilo je gadno, gusto
Posebno na početku
Poslije smo se utrenirali
Kako je vrijeme odmicalo
Bili smo sve bolji
Najjači smo bili tamo od septembra ’93.
Ali to zato što smo već popušili puno toga
Bio sam na Pješčari, najduže vremena
Poslije jedno vrijeme na Bobašima
U Križančevom selu
I to je to
Imao sam pušku, čizme neke što smo skinuli
S mudžahedina koje smo otresli negdje kod Bandola
Netko je naš kad smo izlazili iz Guče Gore
Bacio jednu bombu na džamiju
To k’o biva
Jesmo popušili, odosmo, ali da znate da smo tu
To je to, šta bi ti da ti ja pričam
Nisam ti htio nikad pričati
Sjećaš li se kad sam te zvala da idemo na Galicu
Jedne nedjelje
A ti rekao, neću ti samo o ratu pričaš
Otac se nasmije i kaže
Sjećam, gusko jedna, u koja si se ti govna bila uvalila
I to samostalno
Besplatno
Dobrovoljno
Mlada, naivna, luda
Jebe se, sine moj, njima i za tebe i za mene
I za te mrtve
Nikog ti ne zanimaš više
Zanimala si ih samo dok si o tom pisala
Naši su te koristili, a da nisi bila ni svjesna
A ovima si bila državni neprijatelj
Samo da si me htjela poslušati
Kad sam ti govorio
Uzmi auto-moto rubriku, vremensku prognozu
Bolje da si horoskop za novine sastavljala
Nego što si po Haagu letala

Naši su u Hercegovini
Dok smo mi ratovali
Protiv Muslimana
Plaću dobivali
Jesi znala to?
Nisam, kažem, sad čujem od tebe
Jesu, jesu, pajdo moj, to su mi kolege s posla iz Ljubuškog i Mostara govorile
Tko je meni mogao platiti
I kolikim iznosom da branim svoju kuću
Da branim Travnik?
Sve pare ovog svijeta ne bi mi mogle platiti
Nas je spasilo, ako nas je išta spasilo,
Što su civili bili iza leđa
Svi smo imali žene, djecu, roditelje
Iza leđa
I znali smo ako nas ubiju, vi ste idući
I ti onda imaš motiva
Imaš volje ratovati
Mogli smo mi još štošta po Srednjoj Bosni sačuvati
Da smo i sami bili odgovorniji
Da se nije bježalo s linija
Ali jebi ga
Godinu je dana opsada trajala
Svijet je bio izmoren i izmučen
To je bilo jedno stanje
U kojem
Nemaš volje da živiš
A nemaš volje ni sam sebe ubiješ
A ne smiješ pustiti da te on ubije
Ne zbog sebe nego zbog drugih

Bilo je poslije lakše sa Srbima
Na Kupresu
I tada smo mi išli prvi
Batalija je prvi sletio u oslobođeni Knin
Kad im je bila Oluja
Kad je god neko njesra u Hrvatskoj
Eto ti nas da im pomažemo
Isto da nas je programiralo
Da nam je u glavama neki čip
Da mi njih spašavamo
Mi za njih ginemo
Meni je muka od Vukovara
Dubrovnika, Knina
Od Slavonije čitave
Nema dana da na HRT-u nije neki
Komemorativni program
Inače su Hrvatići
Postali kao Bošnjaci
Državna televizija
Televizija za komemoracije i kongregacije
Tamo se više nema šta pogledati
Nisu dobar film pustili ima 10 godina
Dnevnik im je kao da je sastavljan tamo
U onoj ulici gdje si stanovala
Gdje je centrala HDZ-a
Lopašićeva, kažem,
E tamo, gdje je onaj kafić što se pederi u njemu
Sabiru pa i mene vodila
A one Bozanićeve video čestitke
Jadan ti je onaj kome je Bozanić
Približio radost Božića
Ili veličinu uskrsnuća
On bi meni da sam papa
Mogao biti samo u onoj
Crvenoj gardi na ulazu
Za to ne treba neka pamet
Samo mrka, nezainteresirana faca
Tako i oni
Svaki je dan Srebrenica
Otkopalo ih, zakopalo,
Našlo ove, traže one
Da se za godinu dana
Na toj Federalnoj
Nije moglo naći i reći
I drugi su ginuli, nismo sami
Pa reći nešto o tome, ali nema
Nema i neće ga biti
Jer je to njihova država
Njihova televizija
I to je meni krivo
Znaš da ja nisam, kaže otac
Nikad bio lud za Hrvatskom k’o masa našeg svijeta
Osjećao sam uvijek Sarajevo glavnim gradom
Čak i kad smo ratovali protiv njih
Sarajevo mi je bilo Sarajevo
Prije rata sam često bio u Sarajevu
I k’o momak i k’o dijete
Dok je pokojni ćaća radio u Vranici
Stanovo je jedno vrijeme tamo
Na Podhrastovima
K’o dijete bi me povedi
Pa da ostanem po dvije tri sedmice
Dok nije otišao u Dubrovnik

Mi smo bili moćni tamo iza rata
Kad je Jelavić bio predsjednik
Naši su išli raditi tamo
A Hercegovci se bunili
K’o biva
Šta će u Sarajevu, imamo Mostar
Imamo Grude,
Bunili su se i ovi naši glupani
Jer nisu kontali da je to glavni grad
Da su tamo institucije, ambasade
Sabor HDZ-a je dva puta bio u Sarajevu
Hrvatski narodni sabor osnovan u Novom Travniku
U onom domu kulture đe si ti one matineje organizirala
I nikome nije palo na pamet
Da za 22 godine
Stavi tablu
U ovoj je zgradi osnovana krovna institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata
I to sve o nama govori
Tada se kontalo da mi ne možemo predati u miru Sarajevo
Jest ono njihovo, ali nije samo njihovo
A tako smo poslije predali u miru
I Tuzli i Banja Luku
I Bihać
Zenicu
I šta se god moglo predati
Naša je politika kasnije predala
Predat će i Srednju Bosnu
Kad-tad
To se ja utvaram da neće
Ali hoće
Predali su i Mostar
Da neće nas
Zato sam ti govorio prođi se rata
Prođi se toga
Koliko smo se puta posvađali
Jer si ti uporna k’o mazga
Mater te na koljenima molila da prestaneš
A ti još više
Ne znam šta si ti kontala
Da ćeš nešto dobiti s time, nešto ostvariti?
Samo vidiš kako su prolazili prije tebe
Oni koji su bili iskreni i išli u nešto srcem
I to ti je trebala biti lekcija
Ali, sad je kasno
Doduše, to je još jedna od milijardu i jedne stvari
Koje me nisi htjela poslušati
I ti nikad, ali nikad mene nisi slušala
Mater možda ponekad
Al’ mene nikad
Ja tebi kažem ugasi sijalicu u hodniku
Ti nećeš namjerno jer sam ti zapovjedio
A i isto i to pisanje
Svima je bilo super da ti pišeš
Ali nijedan od tvojih kolega
Muških nije stisnuo
Da oprostiš onu stvar
I pisao

Nego sve nešto uvijeno
Sve nešto neravnopravnost, diskriminacija
A sve ništa

Kad je rat stao
To su bile najbolje godine
Počelo se obnavljati, govori
Svijet se počeo vraćati u Travnik masovno
Kao ono da se bilo negdje na godišnjem
Pa iza Gospojine
Eto sviju nazad, eto ih kući
Plaće bile dobre
Bilo je nekog smisla
A onda kad je ubijen Leutar
Pa policajci i povratnici u Travniku
Pa banku tenkovima uništili
Počelo je jebanje, da oprostiš
Ali smo čak i u tom razdoblju
Bili al pari s njima
Osjećalo se to
Osjećali su i oni i mi
Mi smo u tom vremenu
Imali i individualno i kolektivno
Dostojanstvo
Sad to više nemamo
Imali smo ponos
Tada je HDZ bio nešto sasvim drugo
Obnavljale se kuće i crkve,
Dobili smo Žepče
Jelavić je Bosnu stvarno i nogom i srcem obišao

Referendum smo imali kad je Dodik bio američki igrač
U Novom Travniku je Branka Praljak bila predsjednica
Povjerenstva za referendum
Nešto oko preustroja Federacije
Ne sjećam se tačno pitanja
Srbin doveo Bučićane da broje listiće
A kasnije je bio onaj Križanović i Alijansa
On je fin čovjek, pokoj mu duši
Ali isto kao i Komšić
Nismo ga mi zaokružili
Da je Isus Krist lično bolan, i da kaže
Evo mene
S neba sam sišo
I Hrvat sam
Ako ga mi nismo zaokružili, uzalud mu
Ali eto, nije njima uzalud,
Znaju što to rade
I vidiš ti dokle je to otišlo
Da sad mi trebamo zafaljivat’ Zagrebu
Što se brine o nama
Isto ono prije rata
Od posebne državne skrbi
Znači nema od tog ništa
Samo obećanja i laži

HRT je televizija
Gdje je onaj glumac,
Onaj dobri glumac
Emir Hadžihafizbegović
Glavni gost
On je njima
Super
A kad on ne može stići
Onda zovnu Komšića
On im je igrač s klupe
Jesi ti ono govorila da je nedavno
U centru Zagreba bila izložba o Aliji Izetbegović,
Jesam, kažem, u Novinarskom domu,
Pa kad bi to u Sarajevu
Moglo biti Tuđmanu
Nema je tko organizirati
Sve i da oni puste
To bi se kuka i motika digla
Jebo mater
Što američka ambasada ne bi prva reagirala
Gdje to ima
Kakva je to država
Hrvatska i Turska
Dvije bratske zemlje bošnjačkog naroda
Samo kad čovjek onako skonta
Da je predsjednik Hrvatske bio Mesić
Ajde što je ustaša, nego
Kako je to njima
Antifašistima prihvatljivo
Kako im je ustaša prijatelj Bosne
Realno, nije ni Kolinda bila bolja
I ona je jedna obična tuka
Od svih žena koje su djecu u Bosni izgubile
Ona otišla pa grli onu Muniru iz Srebrenice

Nemam ništa protiv, al’ što nije došla na Putićevo
Da zagrli i Sarafinu Lauš
I njoj su tri sina ubijena
Ili u Vitezu
Miru Garić, od onog Ivana što po svadbama svira mater
I njoj je dvoje ubijeno
Josipović barem nije puno lajao na nas, nije nas ni branio
Ali Zoran, e on me iznenadio
Lijepo je što je bio dolje, kažem, to sigurno ljudima znači
Kako bona ne znači, šta ti je,
Veliko je to i što je HVO-u dao ta odlikovanja
Mi smo, koliko ono, 20 godina čekali
Da vojska ide s njima u koloni kad je Oluja
Do zla Boga da smo i mi balvane sa Srbima postavljali pa nas ne zovu
Nas se sad u Bosni ništa ne pita
Onda nas se pitalo i to ne ponešto
Nego svašta
Otac na kratko zastane, pogleda me i kaže
De zapali, jesi li što bi, babe rekle, sustala
A hrvatska politika danas
Zadnjih 15, 20 godina, to ti je pajdo moj
Kako ono se kaže
Apstraktno u političkom smislu, znači magla
i vrlo egzaktno, lov u mutnom
Mi da hoćemo dolje na Doljanima na graničnom prijelazu
S naše strane
Zasaditi lavandu u žardinjere
Poletjeli bi prvo pitati njih, prave Hrvate,
Smijemo li
Onda bi se oglasio službeni Zagreb, pa bismo mi promijenili

Rek’o  je Zagreb nemojte lavandu, nego ružmarin, njima će za nešto trebati
Zamišljeno je, valjda, a to nije tako bilo to iza rata,
Suprotstavljali su se oni Zagrebu i neka su,
Zato je Jelavić i najebao,
Prvo sve okolo domaće, kućne pizde,
Na Pantovčaku Mesić,
A međunarodna zajednica poznata po zaštiti ljudskih prava, sloboda,
Humanističkih vrijednosti
Tenkove šalje
To se još samo u Boliviji možda moglo desiti tako
Zato ti kažem, a rek’o  sam ti i materi
Neka tebe ovdje, sigurnije je
Hrvatska isto propada
Ali to će biti u skladu s europskim načinom propadanja
Ali malo sporije nego mi
Mi ćemo ono, kao i do sad,
Ostati nigdje

Otac gleda urbane vile dok šetamo Pantovčakom i pita me,
Ovdje, vjerujem, stanuju svi ovi što po dva-tri posla rade?
Smijem se, kažem, da, oni i Milanović koji ima samo jedan posao
Njima, kaže otac, nisu trebale donacije da pokriju kuću
Stavlja li se ovdje zastava ono pod slime k’o kod nas
Jesi upratila
Otac mrko gleda predsjedničku palaču
Kiša počinje padati
Tišinu razbija samo kukavica na drvetu
Šutim i ja
Ne znam da li da kažem ovdje stoluje hrvatski predsjednik,
Ovo je vila na Pantovčaku,

Stojimo na drugoj strani ulice
Osiguranju nismo sumnjivi
Otac prekida tišinu i kaže
Valjda u Zagrebu misle
Da bismo trebali
Mi dolje
Kad njima kokoš negdje na krivo jaje snese
U Zagorju
Svi udariti pa plakat’
Ili kad im se golub na bana posere
Da Vitez dan žalosti proglasi
Ili ako im valovi previše u molove udaraju
Da idemo na pučinu more rukama razabirati
Oni su zamislili
Isto ona tvoja susjeda Biba
Što voda ono pašče što je trebalo bit’ mačka
Tako da oni nas vodaju
A mi kevčemo
Čim oni u nas tri sekunde ne gledaju
Jer to jedini način da se oni k’o oni
Osjete važni
Kome su oni važni?
Nikom osim nama

Najbolje bi im bilo
Da na Gradišku stave jedan
Veliki plakat, kako se to ono zove
Bilboard, kažem
E to da metnu i natpis

“Povoljno izdajemo vlastiti narod u drugoj državi, ali i po svijetu. Prvi vlasnici”

Ajmo nazad, kaže otac

De vidi koliko smo kilometara stukli
Pa ćemo kad sjednemo izmjeriti ŠUK
Da se uvjeriš da ide dolje čim malo prohodaš
Samo fizička aktivnost moja Gloria
i on odmah dolje ide
Nema tu druge
i zaboravi slatkiše pajdo moj
Ako je on tebi, u ovim godinama 9 na česrce
Šta će bit’ kasnije
Nije dobro, al’ da se popraviti

Ima i onaj čaj
trebam reć’ materi ti da mi pravi
ide i cimet u prahu
to ga dobro obori