Stipo Kopčić je dobio poziv za “razmjenu” u ljeto devedeset druge. Posljednju noć u svojoj kući na Usori proveo je u košmaru kakav samo može izazvati radost što odlazi iz pakla okupiranoga grada, ali i očaj što mora napustiti svoj dom u koga je uložio čitav život, sve kredite i radničke plaće zarađene u “Montaži”. Tamo gdje odlaze nemaju nikoga svoga. Ko zna šta ga čeka, ako ih uopšte puste preko granice? Nije mogao oka sklopiti, jedva je dočekao zoru. Dvije davno pripremljene putne torbe čekale su u hodniku. Iza njega i supruge mu Ljubice brava je škljocnula kao da ne zatvara kuću, već njega samog, izvana, na stubištu koje vodi na doživotnu robiju nesuđenog prognanika.

Šargo ih je pratio u stopu. O njemu je mislio noćas! Zašto pas ne može u razmjenu? Kome da ga ostavi kad sve komšije odlaze?

– Ljubice, pusti psa! – rekao je otvarajući kapiju dvorišta.

Nije se okrenuo za kućom, stid ga je bilo susreta sa psećim očima. Koracima teškim kao olovo odlazili su niz prugu, u nepovrat. Zapravo, pruge otkako je ukinuta uskotračna željeznica Usora – Teslić već odavno nije bilo. Krnji ostaci nekadašnjeg pružnog nasipa još su trajali jedino u imenu i u sjećanju, a vodili su ka gradu koga će danas vidjeti posljednji put.

– Prati li nas?

– Prati!

Jedna čemerna suza izdajnički je zaiskrila u oku. “Neću zaplakati, zbog Ljubice”, bio je rekao sebi. “Želim je poštediti moje muke, dosta joj je njena prije ovog dalekog puta.” Rukavom je krišom obrisao obraz.

– Ide li za nama?

– Ide!

Na mostiću preko Liješnja, kod signala, spustili su torbe i okrenuli se oboje. Pas je takođe stao. Izbjegavao je direktan pogled ka svojim hraniteljima, gledao je u stranu. Nije ih pratio ranije, nikud i nikad, ali jutros je pseće čulo predosjetilo nešto tajnovito, tegobno i veliko u neizgovorenim riječima, u tišini, u onim torbama, u zaključavanju kućnih vrata. Nasuli su mu zdjelu do vrha, i još jednu tek izvađenu, novu šerpu iz kuhinje, da ima dovoljno hrane za tri dana. Pustili su ga s lanca. Shvatio je! One putne torbe, cijuk dvorišne kapije i kad ljudi šute, u ljudskom rječniku znače odlazak i rastanak. Jelo nije pipnuo.

– Šargo, idi kući! – muklo je procijedio Stipo.

Pas ga je pogledao. Bila je to čudno izgovorena naredba. Gospodaru se grlo stislo, htio je reći:  Idi, čuvaj kuću! A onda je komanda postala besmislena: kome da je čuva?

Nekad je znao kad Šargo pobjegne u skitnju, kad ga pronađe negdje na Usori, dreknuti iz svega glasa: “Marš kući!” Pas bi poslušao i trkom ispred njega nepogrešivo pronašao svoje dvorište. Sad, kad odlaze, kad ga moraju ostaviti ovako na nemilost, da se sam snađe, “marš kući!” izgledalo mu je apsurdno i nelogično, preteško i bolno.

– Šargo, molim te, idi kući – prošaptala je Ljubica i briznula u plač.

Nisu se više zaustavljali. Znali su da stotinjak metara iza njih dahće njihov kosmati čuvar.

Autobusi su stajali ispred Srednjoškolskog centra. Njih dvoje su morali prvo svratiti u zgradu SUP-a, jer su im rekli da moraju predati ključeve kuće i potpisati izjavu da odlaze dobrovoljno i da svoju nepokretnu imovinu ostavljaju na raspolaganje Srpskoj opštini. U protivnom, neće moći u razmjenu!

Masa svijeta se tiskala dok su nadležni iz Crvenog krsta čitali spiskove i razdvajali familije i dojučerašnje susjede. Hučalo mu je u glavi kao da ga samo nebo pritišće.

Pas je osjećao nervozu ljudske gomile, stajao je po strani i na vrućini dahtao od žeđi, tražeći razumijevanje neobičnog prizora i utjehu svoga gospodara.

– Šargo, idi kući! –pogledao ga je Stipo posljednji put, ulazeći u autobus, zaplakavši naglas, ne krijući muške, najkrupnije i najgorče suze svoga života.

Vrata su se zatvorila.

Pas se stresao na zvuk motora. Potrčao je za autobusom, prvo neodlučno, a potom brže, i još brže, psećim trkom za nedostižnim putnicima, sve dok “razmjena” nije zamakla iza raskrsnice.

Dotrčao je do gradskog parka i tu zbunjeno stao. Ovo mora biti nekakva velika ljudska greška. Nedokučivi i neshvatljivi nesporazum. Možda će se, ipak, autobus vratiti? Možda će Stipo i Ljubica, čak možda i njihov sin Anto, koji je otišao u razmjenu mjesec ranije, izaći iz autobusa i razdragani što ga vide, pomilovati ga po glavi i ponovo krenuti ka njihovoj kući na Usori.

Osvrtao se oko sebe. Tražio je slike dragih lica, glasove poznatih ljudi. 

Ničeg više nije bilo!

Zbunjen i ostavljen drhtao je od straha. Tek ga je glad izvukla iz žbunja. Na vratima restorana, odakle je dopirao miris hrane, pojavila se šarena uniforma:

– Marš, džukelo! – dreknula je cokula udarajući ga u rebra.

Prvu koru kruha pojeo je narednog dana. Jedna žena se sagnula i krišom iz torbe izvadila mu zalogaj. Kasnije su ih hranila djeca. Otkrio je da nije sam, na desetine drugih pasa postali su preko noći beskućnici i lutalice. Svakim danom bilo ih je na ulicama sve više.

Pronašao je sklonište ispod stepeništa jedne zgrade. Djeca iz ulaza dijelila su s njima svoje užine.

Najstariji dječak je bio oduševljen psećom družinom i svojom ulogom vođe:

– Oni su sad naši! Braniće nas od rata! 

Najmlađa djeca zadivljeno su gledala u svoje kuštrave zaštitnike.

– Psi su se namnožili! – rekao je na sjednici Kriznog štaba ratni predsjednik grada. – Moramo poduzeti mjere!

Dva dana kasnije, u zoru, naoružani ljudi najurili su čopor pasa na čistinu između zgrada. Otpočela je pucnjava.

– Mama, ubijaju naše pse?! – probuđeno, preplašeno dijete pitalo je majku.

– Ne boj se, sine! To vojska puca, onako. Mirno spavaj, zlato moje. I cuke sad spavaju.

___________________

Razmjena ljudi i teritorija, započeta tajnim dogovorima Tuđmana i Miloševica, a kasnije i Izetbegovića i ostalih lidera nacionalnih elita, sprovedena je u krvi i suzama u periodu od 1992. do 1995. Etničko čišćenje i progon ljudi, dojučerašnjih komšija-starosjedilaca, zbog njihovog imena i prezimena, i osvajanje nove teritorije isključivo za svoju naciju, bio je krajnji cilj i najtamnija strana rata. Posljedice takve nacionalističke, fašistoidne politike u podijeljenoj zemlji, onesposobljenoj za normalno funkcioniranje, vidljive su i danas u svakom kutku Bosne i Hercegovine. Rat je raselio više od dva miliona ljudi, preko polovine predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja milion i dvjesta hiljada podnijelo je zahtjev za međunarodnu zaštitu i odselilo se u preko sto zemalja svijeta.

Etničko čišćenje ostavilo je trajnu ranu u životima izbjeglica i iz temelja promijenilo demogafsku strukturu Bosne i Hercegovine, a posebno dobojske regije. Nekadašnji prostor opštine Doboj danas je podijeljen na tri novoosnovane opštine/općine: Doboj, Doboj-Jug, Doboj-Istok; u međuvremenu su i Stanari postali zasebna opština.

Prema popisima stanovništva iz 1991. i 2013. uporedni podaci kazuju kako je rat drastično izmijenio etničku sliku našeg zavičaja. U predratnom popisu dobojska opština je imala 102.540 stanovnika, danas 89.644. Nacionalna struktura opštine brojkama i procentom nekad i sad izgleda ovako: 

Bošnjaci:   29.203 (30.7%)  –  15.322 (21.4%)
Hrvati:       10.676 (11.2%)  –    1. 845  (2.6%)
Srbi:           47.133 (49.5%)  –  52.628  (73.7%)
Ostali:           8.201 (8.6%)    –    1.646  (2.3%)  

Nakon Daytona i uspostavljanja novih granica osvojenih ratom došlo je do “prebacivanja” naselja ili dijelova naselja iz bivših u sadašnje opštine. Promijenjena je i etnička slika dobojskih sela: tri bošnjačka naselja postala su srpska, tri hrvatska sela sada su srpska, a jedno srpsko selo nema više žitelja, postalo je nenaseljeno.

Grad Doboj 1991. imao je 27.498 stanovnika, dok ih je u popisu 2013. imao manje, 25.132. Po nacionalnoj strukturi statistika nekad i sad izgleda ovako:

Bošnjaci:   11.154 (40.6%)  – 3.797 (15.1%)
Hrvati:          2.714 (9.9%)    –    704  (2.8%)
Srbi:               8.011 (29.1%) – 19.586 (77.9%)
Ostali:            5.619 (20.4%) –   1.045  (4.2%)

Statistika se nije bavila gubicima života, djelimičnih ili trajnih invaliditeta, pojedinačnom i kolektivnom tragedijom ljudi – građana. Ta je kategorija ugurana u nacionalne torove i za njih sad plaču materijalnim dobrima obogaćeni vjerski poglavari i nacionalne vođe, na njihovoj žrtvi pripremaju teren za nove ratove.

Ljudi – ovce su imali kakvu-takvu mogućnost izbora, barem nakon rata, dok su kućni ljubimci, kojima je posvećena ova priča, postali kolateralna šteta bešćutnih.

(Iz knjige “Devedeset druga” – izdavač  “Planjax” Tešanj, 2022.)

Jelicu Lončar prvi put sam sreo kada sam imao šest, možda sedam godina. Tek zadjevojčena brineta nije imala nijedne kvrge na koljenima, kakve su imale djevojčice s kojima sam se igrao. To sam prmijetio dok je majka, držeći me za ruku, razgovarala s njom gore negdje iznad mene, u tom svijetu odraslih koji je meni, zagledanom u neke masne mrlje na trotoaru, bio dalek i stran. Tada mi se činilo da postoje dva svijeta za dvije sasvim različite grupe ljudskih stvorenja: onaj gore, za odrasle, u kome oni razgovaraju o nečem nama nerazumljivom i smiju se, i onaj dolje, za djecu, mnogo interesantniji, s mnoštvom nama privlačnih detalja koje oni uopšte ne uočavaju. Recimo, Jelica Lončar i moja majka nisu tada mogle vidjeti dvije bubice crvenih krila s crnim tačkicama po njima, slične bubamarama samo mnogo manje, spojene zadnjim dijelovima svojih tjelašca, kako su bezuspešno pokušavale da krenu u različitim pravcima, pa se bespomoćno vrtjele po vrelom asfaltu. Ili, kako bi one, zaokupljene čavrljanjem o nečemu što je pokatkad izazivalo njihov smijeh, mogle vidjeti kako iz jedne tanke pukotine na trotoaru proviruje izgažena vlat trave koja tu opstaje uprkos bezbrojnim đonovima koji su na njenoj krhkosti nalaze oslonac. Da sam bio koju godinu stariji, možda bi me čudilo o čemu to imaju da razgovaraju jedna tridesetogodišnja majka i upola mlađi djevojčurak, ali moju pažnju tada je zaokupljala misao šta to tako čvrsto povezuje bubice koje nikako ne mogu da se razdvoje. Tek mnogo kasnije ću ponešto naučiti o nagonu za održanjem vrste koji je i ta stvorenjca natjerao da napuste travnjak kraj trotoara ili da spadnu sa krošnje pod kojom smo stajali i da se tu, ne hajući za topot koraka, stope u jedno, da bi iza sebe ostavili potomstvo.

Nisam ja, naravno, tada mogao ni znati da je Jelica Lončar bila brineta, jer ona je bila gore, visinom već dostigla moju majku, vjerovatno nenašminkana, ili nevješto natrackana puderom, rumenilom, sjenilom za oči i karminom, kako to obično čine petnaestogodišnjakinje, žureći da iziđu iz stana prije nego što ih takve vide roditelji, ali čovjek kad odraste uvjeren je da je to što tada vidi već spoznao u djetinjstvu. Nisam znao ni kako se zove, jer ni ona ni majka nisu izgovorile njeno ime i prezime, ali mi se i danas čini da sam već u tom prvom susretu bio siguran da je ona Jelica Lončar, mada do tada to ime i prezime nikada nisam čuo. Siguran sam samo jedino u to da nije imala kvrgava koljena i da nije nosila dokoljenice kao djevojčice s kojima sam se igrao u dvorištu iza zgrade u kojoj je bilo makar stotinu stanova, mnogo djevojčica, a nijednog dječaka s kojim bih mogao da razmjenjujem sličice fudbalera. I znam da joj je ruka bila meka i topla. Nekoliko puta, ne skidajući pogled s majčinih usana tokom razgovora u kome su često obje istovremeno govorile, stavljala mi je dlan na tjeme i osjećao sam kako iz njega izlaze neki trnci koji mi kostriješe kosu i zavlače se pod kožu, možda i pod kosti lobanje.

Šta znači riječ antraga koju je baka, prispjela sa sela prije nekoliko mjeseci da živi sa mnom i majkom (tata je davno nekud odselio, da ima svoj mir, govorila mi je mama), jer tamo više nije mogla sama da brine o imanju koje je prepustila djeveru poslije smrti maminog oca, šta znači ta riječ koju je izgovorila tog jutra kada je ušla u moju sobu i vidjela po podu razbacane igračke i slikovnice? Nikada ranije je nisam čuo, zvučala mi je neobično, htio sam da baš tog časa tražim od majke objašnjenje, ali bi ona rekla da je nepristojno prekidati razgovor dviju osoba, pa sam od toga odustao. Još mi se antraga motala po glavi kad sam shvatio da majka i ja već hodamo trotoarom, pa sam se okrenuo, ali Jelice nigdje nije bilo.

Drugi susret zbio se kada sam se, pred sam završetak osnovne škole, spremao za malu maturu, druženje u fiskulturnoj sali, uz muziku sa kasetofona, sokove i sendviče, kada ćemo naše školske drugarice vidjeti prvi put našminkane, s uređenom frizurom, u svečanim haljinama koje će skrivati kvrge na njihovim već dobrano zaobljenim koljenima. Morao sam kupiti nove patike, ne samo zato što su mi stare bile premalene za noge koje su već dosezale veličinu lopata kojima su radnici na susjednom gradilištu ubacivali šljunak u mješalicu betona nego više zbog toga što su nove farmerice zahtijevale i odgovarajuću obuću, u skladu s kojom ću kupiti i majicu. S majkom sam otišao u robnu kuću Zenit i baš na odjeljenju za obuću dočekala nas je Jelica Lončar koja je birala cipele s visokim potpeticama. Već je bila djevojka za koju je zapinjao pogled svih koji bi prošli kraj nje. Sad sam se uvjerio da je bila brineta i da je njeno okruglo lice, uokvireno nešto dužom kosom, svijetlilo zagonetnim smiješkom. Mama i ona pozdravile su se i razmijenile nekoliko riječi. Sad sam bio nešto viši od njih, izrastao do njihovog svijeta, nisam ih posmatrao odozdo, pa zato nisu, kako sam mislio, mogle povjerljivo razgovarati kao prilikom onog mog prvog susreta s njom. Majka me predstavila i dok smo se rukovali opet sam osjetio da su joj ruke tople i da iz njenih dlanova izbijaju neke slabašne silnice koje su se širile mojim tijelom. Tada sam već osjećao one muške impulse kada bih susreo ženu sa dubokim izrezom na majici ili bluzi ili kad bih se u prepunom autobusu gradskog saobraćaja naprosto stopio s nekom koja nije morala biti moja vršnjakinja, dovoljno je bilo da je mlađa od moje majke, ali one silnice iz Jeličinog dlana nisu u meni budile takva osjećanja, nego ukazivale na neku posebnu vrstu bliskosti.

Kada su se naši pogledi ukrstili, primijetio sam u očima mamine prijateljice neke čudne srebrnaste žilice, slične onima koje sam vidio u komadu mermera koji nam je jednom na času pokazao nastavnik više ne znam kojeg predmeta. Izgledalo je da te žilice vijugaju kada Jelica pokreće oči. Bilo je u tome nečeg čudnog, nečeg što mi se činilo poznatim, kao da je izranjalo iz mog pamćenja. Dok je ta misao komešala moju zbunjest, kupio sam patike koje sam prve probao i zamolio mamu da odmah idemo kući, slagavši da ću tog popodneva vjerovatno morati da odgovaram engleski jezik da bih mogao dobiti bolju zaključnu ocjenu.

Čim smo stigli u stan, uskočio sam u kupatilo, zaključao za sobom vrata i stao pred ogledalo, pred kojim sam do tada nekoliko puta žiletom sa mokrog lica skidao rijetke nježne dlačice na mjestima gdje bi trebalo da budu brkovi i brada. Mom čuđenju nije bilo kraja kada sam vidio kako i u mojim očima vijugaju žilice neodređene boje, slične onima koje sam vidio u Jeličinom pogledu, gotovo iste kao linije na onom zapamćenom komadu mermera.

Treći susret (ovo pomalo počinje da liči na narodnu priču u kojoj se trećem sinu u trećem susretu ili događaju otvaraju sudbinska vrata života), dakle, taj treći susret s Jelicom Lončar bio je za mene, a čini mi se i za nju, zapanjujući. Na prvom času drugog polugodišta u trećem razredu gimnazije u učionicu je, s dnevnikom pod rukom, ušla Jelica Lončar. Znao sam da će nam, pošto je stara Ankica Herceg pred raspust nagovijestila da će u penziju, pa smo joj kupili zlatni lančić s privjeskom u obliku srca na kome je zlatar ispisao njeno ime, doći nova profesorica srpskog jezika i književnosti, ali nikako nisam mogao pretpostaviti da će to biti prijateljica moje majke. 

Čim nas je kratko pozdravila (tada sam prvi put saznao njeno prezime), sjela za katedru i raskrilila dnevnik, počela nas je prozivati, da se upoznamo, rekla je. Kako bi koga prozvala i kako bi taj učenik ustao, kratko ga je pogledala i dala rukom znak da sjedne. Kada je mene prozvala, nije ni digla pogled sa dnevnika, kratko sam stajao i zbunjen sjeo. Onda je ustala, podijelila nam zadaćnice (one sveske većeg formata sa crvenom linijom na desnoj ili lijevoj strani svakog lista koji odvaja prostor za primjedbe profesora), prišla tabli i ispisala: Moji roditelji i ja. Rekla je da je do kraja časa ostalo dosta vremena za pismeni sastav čija dužina neće odražavati i njegovu suštinu. Važno je, naglasila je, da budemo iskreni i da iskazujemo samo svoje misli i osjećanja. Ona će nas kroz naše sastave upoznati bolje nego kroz razgovor.

Dugo sam sjedio zureći u prazan list pred sobom. Volio sam časove usmenog i pismenog izražavanja i da je bila ma koja druga tema, odmah bih uzeo olovku i rečenice bi krenule same od sebe. Ovako, jednostavno nisam znao šta da napišem. Kada sam vidio da je do kraja časa ostalo desetak minuta znao sam da više ne mogu oklijevati. Moram napisati bilo šta, pa je, prateći moje košmarne misli, olovka bilježila otprilike ovo:

Moja majka je Otac. Ona je moj Brat. I moja Sestra. Ona je Komandant, a ja sam njena Divizija (baš kao Sava Kovačević i njegovi borci izginuli na Sutjesci, o čemu smo nedavno učili na času istorije). Moja majka je moja Porodica.

Otac? On je Magla. Nekad je bio moj san da spoznam imam li ga i da ga sretnem, ali se odavno rasplinuo u nešto daleko, neuhvatljivo, nepostojeće možda.

Ja? Sjemenka sam maslačka koja još traži gdje će sletjeti da sasvim zgasne ili da iz nje nekog novog proljeća izraste krhka biljčica.

Na sljedeći čas srpskog profesorica Lončar pod jednom rukom donijela je dnevnik, pod drugom zadaćnice. Čim je sjela, počela je da uzima jednu po jednu svesku, čita na njenoj prednjoj korici prezime učenika, zatim je otvarala i saopštavala ocjenu koju je dala. Bila je stroža od njene prethodnice, rijetko je izgovarala najviše ocjene. Kako se više na jednoj strani gomila svesaka smanjivala, a na drugoj povećavala, ona zebnja koja se negdje duboko u meni začela čim sam je na vratima ugledao sa zadaćnicama stalno je rasla i ispunjavala cijelo tijelo koje je počelo lagano da drhturi. Nisam strahovao od loše ocjene, više me obuzimao stid što će me nova profesorica, majčina prijateljica, upoznati po nebuloznom sastavu. Tješio sam se činjenicom da sam saopštio čistu istinu. Da sam imao oca, brata sestru ili još koga u porodici, sigurno bih pisao drugačije, a ovako…

Moju misao prekinuo je profesoričin glas kojim je izgovarala moje prezime dok je uzimala posljednju svesku s one strane gdje ih je bila stavila kada je ušla u učionicu. Nekako sam uspio da ustanem, ali ona jedna jedina kratka riječ kojom je trebalo da potvrdim prisustvo na času nikako nije htjela da se izvuče iz usta. Činilo mi se da nisam u učionici, nego negdje daleko, možda na ulici, gdje posmatram dvije sljubljene bube dok moja majka gore razgovara s Jelicom Lončar. Znao sam da bi bilo nepristojno da ih prekidam i zato sam ćutao pa se, nekim čudom, našao u onoj robnoj kući i isprobavao nove patike.

– Čista petica!

Nešto poput groma odjeknulo je učionicom, a tek koju sekundu kasnije munja mi je zaslijepila pogled: 

– Jezgrovito, inventivno, pismeno… Nagovještava budućeg pjesnika. A možda i sadašnjeg, samo to taji…

Riječi su zujale učionicom, ali su teško dopirale do moje svijesti. Jedva sam čekao da se čas završi, jer mi je bilo neprijatno da slušam o nekome ko je tamo negdje daleko i nema priliku da se brani od tih strelica koje jurišaju prema njemu.

Do kraja školske godine profesorica Lončar često je tražila da analiziram pjesme i priče iz čitanke i podsticala me da pišem pjesme ili kratke prozne forme, ali taj poziv nije u meni nalazio odjeka. Pokatkad sam gledao kako otvara i zatvara usta ne ispuštajući iz njih glasa, dok sam ja u to vrijeme vrludao onim srebrnastim tankim linijama u mermeru njenih očiju, pa ih kasnije, pred ogledalom u kupatilu, upoređivao s čudesnim talasanjem u mojim očima.

Tokom raspusta Jelicu Lončar slučajno sam susreo u centru grada. Pozvala me u baštu poslastičarnice Minjon na sladoled. Kada smo sjeli zamolila me da je ne zovem profesoricom, jer ona mi to neće više biti zato što se krajem avgusta udaje i odlazi u drugo mjesto. Htio sam da kažem da mi je žao, ali baš u tom trenutku iz njenih usta sijevnuo je plamen koji mi je oprljio lice: 

– Zovi me sestrom!

Prije nego što sam mogao bilo šta da odgovorim, pričala mi je zanimljivu priču, dok se u staklenim posudama pred nama sladoled topio a po njemu lelujale one linije iz njenih očiju i miješale se s mojim mermernim žilicama.

Njen otac je bio izuzetno lijep čovjek i mama joj je često govorila da je srećna što je baš nju izabrao iz mnoštva onih koje su željele da im bude suprug. Kada je Jelica imala sedam godina, on je na jednoj izložbi slika sreo moju majku i među njima je, prije nego što je stigao da joj kaže da je oženjen, buknula ljubav. Kasnije nije znao kako bi joj to saopštio, naročito kada je saznao da je na pomolu prinova. Njegova supruga, Jeličina majka, nije mogla mirno da pređe preko muževljevog nevjerstva, pa su nastale nesuglasice i svađe. Jeličin otac u svemu tome nije mogao da se snađe, pa je, neposredno pred moje rođenje, jednostavno nestao. Tek poslije dvije godine javio se supruzi i kćerki razglednicom iz Kostarike, ali nije saopštio svoju adresu. Od tada od njega ne stiže nikakav glas.

Moja majka je, nekoliko mjeseci poslije porođaja, krenula u potragu za mojim ocem. Tako je stigla i do Jeličine majke i, začudo, među njima se razvilo prijateljstvo. Povremeno su se sastajale, a majka je Jelicu prihvatila kao svoju kćerku. Molila je da meni ništa ne govore, jer se plašila da bih mogao krenuti u bezuspješnu potragu za ocem.

Poslije ove priče poduže smo ćutali, a onda je Jelica Lončar, moja polusestra, pozvala konobara i zamolila da nam donese nove sladolede. 

– Znam da se pitaš šta bi trebalo sada da činiš. Znam takođe da bi ti bilo teško da o ovome počneš razgovor s majkom, pa ću joj ja zato večeras napisati pismo i poslati poštom.

Rekla je to Jelica Lončar. Moja sestra Jelica Lončar.

(Iz zbirke Strašni sud)

Tu su ostali, na ovom kamenu
tu čupaju nokte senkama
oprali su se u tri vode
i ogrnuli trobojkama

Strah li te je, sine?
pita me, povijena sva u crno
klati se kao kazaljka
na zarđalom satnom mehanizmu
ni tamo ni vamo

Tačno na nevreme,
u pet do dvanaest.

Bojiš li se Boga?
U tri vode, majko!
U tri vode
da me daviš!

Aldo Ivanišević: Dalmatinska kuhinja, Satis, Split 2015.

Ne bih rekao da vas se to pretjerano tiče, ali reći ću da je u mojoj na nekoliko mjesta raspoređenoj osobnoj biblioteci najmanje dvije stotine različitih kuharica, priručnika za kuhanje i knjiga o pripremaju hrane. Dijelom, to je pokušaj da se nedostatak ozbiljnijeg talenta nadomjesti teorijskim znanjem, hobističkim interesom ili pokušajem da se u knjigama pronađe nešto čega nema u životu. A dijelom te knjige služe da se iz njih kuha. Možda najvažnije je, ipak, ono treće: kuharice i priručnici sadrže građu za posao pisca. Kao i telefonski imenici, uostalom. Ili kao planinarski vodiči, turistički prospekti, specijalizirane enciklopedije, stručne knjige za kojekakva zvanja, recimo za konobare, recepcionere ili sobarice.

Među tih dvjestotinjak, a možda već i mnogo više – jer dugo ih nisam brojao, kuharica i knjiga o kuhanju, nekoliko je odistinski velikih knjiga, iz kojih se čitatelj obavještava o povijesti i kulturi jednoga svijeta, ili o duhu epohe. Takva je “Dalmatinska kuhinja” Alda Ivaniševića, čovjeka čudne, meni pomalo i antipatične struke. Što reći o čovjeku koji se “nakon ekonomskog i magistarskog studija ekonomije i marketing managementa” bavi “istraživanjem tržišta, investicijskim savjetovanjem i posredovanjem u marketingu”? Ja bih, na primjer, rekao da me baš nimalo ne zanima što taj radi i što o nečemu misli. I pao bih na licu mjesta kao žrtva predrasude.

Ivanišević je, naime, u “Dalmatinskoj kuhinji” pokušao, i u golemoj mjeri uspio, sačiniti, sastaviti i napisati svojevrsni hranidbeni leksikon Dalmacije, te ga opremiti uputstvima, preporukama, nužnim objašnjenima i crtežima, koje je za njega načinila solidna četa ozbiljnih umjetnika, a tu je i vrlo instruktivan i bogat rječnik dalmatinskog prehrambenog i gastronomskog nazivlja. Knjiga je to u kakvu čovjek mora uložiti ozbiljan dar i mar, kakva mu se ni na koji način u životu ne može isplatiti, kakva se samo jednom napiše i za kakvu čovjek, naravno, mora biti malo lud. A opet, i nije tako, jer sve će proći, svega će možda uskoro nestati, pa će možda i Dalmacije nestati, ali će ostati “Dalmatinska kuhinja” Alda Ivaniševića, kao pouzdan kulturnohistorijski spomenik toga nestalog svijeta.

U Ivaniševića se ništa ne podrazumijeva. On računa i na čitatelja – ili na amatera na zelenoj i na ribljoj tržnici, u dućanu i u mesnici, te za štednjakom – koji ama baš ništa ne zna. “Dalmatinska kuharica” tu je da ga izvede iz neznanja, provede kroz cjelokupni saznajni postupak, u rasponu od kulturološkog i antropološkog kontekstualiziranja, do pripremanja jela, kuhanja i izjedanja onoga što se skuhalo. Njegovi su recepti maksimalno svedeni, ali do kraja egzaktni i konkretni. Za razliku od mnogih autora, među njima i onih koji su sastavili i napisali neke od najboljih kuharica našega doba, koji se kreću unutar metafizičkih pojmova prstohvata, pregršti ili vrha noža, pa završavaju s onim anđeoskim malo posolite, malo popaprite, baš kao da je njihov čitatelj među anđelima boravio, pa zna što je to – malo, Aldo Ivanišević piše bez ontoloških zastoja, kao da i sam svako jelo kuha po prvi put. Ili kao da je Bog, pa sve odozgor zna. Ali precizno!

Sljedeće: on je majstor od lokaliteta i mikrolokaliteta. Izdijelio je Dalmaciju onako kako je već administrativno izdijeljena, ali tako da prati mjesne varijacije pojedinih jela. Čim bilježi varijacije, on bilježi i izvore. Ne krade recepte, nego ih autorizira. 

“Dalmatinska kuhinja” je među onim najvažnijim knjigama naših knjižara i bibliotečkih polica. Vrijedi ju poklanjati svima koji govore našim jezicima.

Damir Šodan: Gavran, Buddha, Yamaha; Vuković&Runjić, Zagreb 2021.

Nemam ništa protiv, ali nisam ni za hrvatski haiku. Osim ako niste Predrag Lucić. Ili Damir Šodan. No, ni sam Lucić nije hrvatski jezik tako prispodobio trostihu od pet-sedam-pet slogova, kao što je to u ovoj briljantnoj knjižici učinio Šodan. Pjesnik je tu jezik toliko sveo i suzio, da mu i čitav roman može kroz ušicu igle proći. Čujte: “krv u mislima./ kuća. škola. džamija./ logor Omarska.” Ili: “gavran u crkvi./ Isus bi ga spasio/ – ali ne može.” Knjiga je to od sto haikua, ili od tisućusedamsto slogova. Čudesno pjesničko djelo, malo koju sam suvremenu hrvatsku pjesničku knjigu tako intenzivno doživio, ali se čita i kao prozna cjelina, putopis, dnevnik, roman o odrastanju i propadanju. Sebe i svijeta. Malorjeki emocionalni udar. Tako: “lipanj na Braču. razigrani jarići./ oganj. brabonjci.” I tako: “kraj kolovoza. Zadvarje. pred zadrugom/ kisne magare.” Godinama, Šodan je živio i radio u Haagu, na Sudu. Fenomenalna je katkad za pisca distanca. Evo je: “Haag. fin de siècle./ rum. kokain. kartice/ ruž za usmine.” To jača boje zavičaja: “jugo u školjci./ poljudska ljepotica./ grad bez ukusa.” Šodan je majstor jezične cjelovitosti: ukus je ovdje ona srpska riječ, koja obuhvaća i hrvatsku – okus.

Ivan Kušan: Koko i duhovi 

Smisao dobre školske lektire bio bi da lektiru još jednom pročitaju i roditelji. Da im djeca sretno odrastu, roditelji moraju ostati djeca. Ali je li ova knjiga u školskoj lektiri? Nije važno ako nije: sami ste svoja škola, a djeca u vas gledaju kao da ste Harvard i atenska škola, istodobno. Požurite, bit će kasno kad u vama vide ruševinu.

Tadija Bubalović, Tramošnica i tramošnički kraj, povjesnice s pogledom na budućnost, monografija, naklada Tadija Bubalović i Župa Gornja Tramošnica, 2022.

Punih 474 godine (1548.–2022.)  Tramošnjani su uspjeli očuvati svoju zemlju na čijoj se ravnici kao uzvisine održavaju samo tri njezina brežuljka. Minuli rat ih je rastjerao kojekuda, u kovčezima se sve češće  vraćaju umrli, s novim projektima vraćaju se najhrabriji, oni kojima je ta zemlja sve, život sam. To su oni koji vjeruju u svoj rad i pamet, među njima su i farmeri i umjetnici… Rastjerani su silom kad je u obje Tramošnice živjelo ukupno 3.302 stanovnika, usprkos sumornim činjenicama, oni su danas glavni obnovitelji postratne zemlje zvane Tramošnica. Jednoga dana možda će Tramošnica (Tremošnica, Čremošnica, Tremoscniza, Tremoshnicza, Tramošnjica, Tramosqniza, Czeremosniza, Schirmosnitza)  opet imati predratni broj stanovnika, među obnoviteljima, sigurno je, neću biti ja, sigurno je da hoće samo ova knjiga, čiji je autor Tramošnjanin Tadija Bubalović, nekad sarajevski sudac i odvjetnik, on je ovu vrijednu knjigu pripremio u povodu punih 220 godina postojanja i djelovanja stare matične župe Tramošnica. 

Što to ova njegova knjiga monografskog karaktera sadrži i kako to prezentira? Svemu što opisuje svom budućem čitatelju ova knjiga pristupa na znanstven način, s mnogo dragocjenih podataka s raznih izvora o Tramošnici, Gradačcu, Bos. Posavini, Bosni i Hercegovini, prvi put na takav način od nastanka do danas.  Autor je u njoj vrlo detaljan i sistematičan, sve je na njezinim stranicama na sigurnim temeljima. Prije nje nitko nije o Tramošnici tako pisao, ona je na svojih 315 stranica prošla svim vremenima njezina postojanja, koja su od prvih dana do danas bila vrlo turbulentna i izuzetno teška za svakoga njezinog žitelja svih 474 godine. Istina, na sličan koncepcijski način, na 225 stranica, u povodu 40. obljetnice osnutka, godine 2013. u nakladi Svjetla riječi to je učinila i monografija Marijana Karaule Župa Donja Tramošnica, ali samo za jednu tramošničku župu.

Što je Tramošnjane još održalo u njihovoj zemlji svih proteklih godina postojanja? Održao ih je njihov duh koji su od njezina postojanja hrabrili franjevci, njezini najvjerniji i najuporniji čuvari otkad su u Bosni, od 1291. godine. Buduće čitatelje Tramošnice i tramošničkog kraja monografije Tadije Bubalovića čeka njezina bogata trpeza ukupnog života jednog mjesta, jednog manjeg grada. U prvom dijelu ove monografije su povjesnice Tramošnice i tramošničkog kraja, a potom Bosne, Bosanske Posavine i Gradačca. Autor takvu svoju koncepciju u svom uvodu obrazlaže ovako: „Bogatu povijest Tramošnice treba promatrati u kontekstu sudbinskih razdoblja bosanske, bosansko-posavske i gradačačke povijesti. To je njezin ne samo povijesni već i geografski, prirodni, narodnosni, demografski, jezični, konfesionalni, tradicijski i kulturni okvir kojim je određen njezin prepoznatljivi identitet.“ I nastavlja: „Koncepcijski, pa i sadržajno, pisana je tako da se može čitati i razgledati u dijelovima, neovisno o unutarnjem redoslijedu. Puno je većih i manjih tematskih cjelina, pa se nadam da će svatko pronaći ono što ga zanima.“

U jednom svom ratnom tekstu napisao sam da je svakom čovjeku zavičaj izuzetno važan, da je Tramošnica u njemu za mene „samo jedna točka u njegovom kozmosu.“ I strahovao sam da ću u ratu izgubiti „i tu jednu točku, dragu, kao što čovjeku može biti drag najbližnji, rođeni! U njoj je sva krv moga života: djetinjstvo, mladost, zrelost. Čovjek bez zavičaja isto je što i zvijezda bez sazviježđa.“ Kao da mi je ova monografija na najbolji način izbrisala taj strah, svojim pričama o Tramošnjanima, koji su se u poraću autorskim djelima suprotstavili svim vrstama razaranja i progona, vratila mi je nadu da je na najbolji način, zahvaljujući njima, nastavak života moguć. 

Tko su ti ljudi i koja su njihova djela u renesansi života u tramošničkom kraju? I u Donjoj Tramošnici i u Gornjoj Tramošnici opet su zasjale zvijezdice. One tek počinju širiti svoje sazviježđe u kojemu su privatnici raznih profila. Među njima su poduzetnici Niko Mašić (vlasnik farme „Agro-Mašić“), Ivan Šokčević (investitor i vlasnik Doma za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Tramošnici Gornjoj), Anto Jurkić (akademski kipar, vlasnik Umjetničke ljevaonice „Jurkić“ i restaurator skulptura), fra Nikola Bošnjak (vlasnik izuzetno vrijedne kolekcije slika i grafika), sestra Božena Gagulić, redovnica (naivna slikarica), Marija Bošković (skupljačica karakterističnih govornih fraza Tramošnjana tiskanih i u ovoj knjizi, autorica knjige Tramošnica … u svojoj riječi), Slaven Miličević (akademski kipar), Marijan Dadić (akademski slikar). Iako svi spomenuti vjerojatno nemaju stalno prebivalište u Tramošnici, njihove vrijednosti sigurno imaju, one potiču izgnane i prognane da se vrate u Tramošnicu. Stimulirajuće su i ohrabrujuće. 

Sa spomenutim Tramošnjanima Tramošnica je u poraću dobila sadržaje koje prije rata nije imala: Slikarska kolonija u Donjoj Tramošnici (i galerija kolekcionara fra Nikole Bošnjaka je u toj župi u pripremi), Dom za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Gornjoj Tramošnici, od 2018. godine Umjetničku ljevaonicu „Jurkić“ akademskog kipara Ante Jurkića i sina Luke u Donjoj Tramošnici, Muzej i knjižnica „Fra Valerije Stipić“ u Gornjoj Tramošnici.   

Ova monografija Tadije Bubalovića govori i o razvoju sporta,  o izvornoj glazbi, tradiciji i običajima, svetkovinama, narodnim nošnjama, starinama i govoru u Tramošnici. Vrlo iscrpno obrađuje i temu školstva koje je pred minuli rat bilo na vrhuncu svog razvoja starog 166 godina. Nažalost, u Tramošnici je školstvo  minuli rat zaustavio, nema djece, nema mladih, vraćaju se samo stariji. A Tramošnica je veliko i raštrkano naselje sa desetak sela (Orlovo Polje, Grab, Okruglić, Kozići-Puškarići, Marjanovići, Brdo, Tuzlani, Liporašće, Njivak, Čardak, Bubalovići). Sve do 1968. Tramošnici je pripadao i Turić, tada ga je od nje nadbiskup Čekada odvojio i proglasio župom. Četiri godine nakon Turića (1972.) i Srednja Slatina, posvećena sv. Franji Asiškom, odvojena je od matične župe Tramošnica. 

Većina onih koji su danas s djecom u Tramošnici, nažalost, nema ni svog najbližeg susjeda. U desetak zaselaka, danas ih i u jednoj i u drugoj župi živi samo oko 500. Svi ostali Tramošnjani su izbjeglice, u raznim dijelovima svijeta. Kad je rat završen, u Daytonu su Tramošnicu podijelili na dva entiteta. Tramošnjanima je falilo nešto oko pet kilometara da svi ostanu u Federaciji, polovica ih je pripala drugom entitetu, Republici srpskoj. Da se to nije dogodilo, i tih 500 povratnika bili bi danas kao i prije rata u Gradačcu. Škola im je danas samo do petog razreda, od šestog do osmog idu u Gradačac ili u daytonsku općinu Pelagićevo. Do petog razreda uče na hrvatskom, u Gradačcu nastavljaju na bosanskom, u Pelagićevu na srpskom. Iako od šestog do osmog ne uče na hrvatskom, u knjižice im učitelji ipak upisuju hrvatski jezik. Poslije, većinom, nastavljaju školovanje u drugoj državi, u Hrvatskoj.  

 U monografiji je tiskan i spisak svih učitelja i nastavnika, među kojima je najdugovječniji Đorđe (Đoko) Lazarević (1929.-2011.), rodom iz Bijeljine. Bio je oženjen Tramošnjankom. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju u kojem i njegova Tramošnjanka, na groblju u Okrugliću. Od domaćih nastavnika najdugovječniji je Stjepan (Stijepo) Mijić iz Čardaka.

 Malo je Tramošnjana koji znaju da je u njoj rođen jedan od najboljih poznavalaca Biblije. Svoje čitatelje s njim detaljno upoznaje ova monografija. Zove se Mato Zovkić, on je jedan od najučenijih živućih Tramošnjana. Nakon pučke škole, mature i licencijata za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je u mirovini 2015. počasno akademsko zvanje profesora emeritusa. Autor je više od 20 knjiga, preko 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, piše i  recenzije na knjige, svoje radove objavljuje na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. 

I Franjo Kristić, profesor povijesti i latinskog jezika, rodom je iz Tramošnice. Kao gimnazijski profesor radio je u Gradačcu, Dubrovniku i još nekim bh. i hrvatskim mjestima. Autor je  Tramošničkog spomenara objavljenog prigodom 200-te obljetnice osnivanja župe Tramošnica (1802.-2002.). 

Tramošnjani su u svojoj dugoj povijesti sahranjivani u četiri groblja: Džudovsko groblje (najstarije, zagonetno, geološki neistraženo), Novo groblje na Grabu, groblje u Turiću (staro oko 250 godina, u njemu je pokopan Sluga Božji, mučenik fra Lovro Milanović, rodom iz Sarajeva, na službi vrlo kratko u Tramošnici) i groblje u Okrugliću (zajedničko za obje župe, po predaji staro oko 400 godina s preko 30.000 pokojnika). Na groblju u Okrugliću su i kosti pjesnika fra Andrije Barukčića (1805.-1839.). Rođen je u mjestu Osredak kod Doboja, 11. 11.1805. Prijateljevao je s fra Ambrožom Matićem (Blaževac, 1795.-Garevac, 1849. ) koji se utopio u rijeci Bosni. Fra Ambrož je bio  župnik u Tramošnici od 1831. do 1849. U groblju Okruglić pokopan je i  fra Ilija Ćavarović (1844.-1901.), graditelja prve crkve u Tramošnici (1888.). Fra Lovro Milanović (1777.-1807.) bio je župnik u Tramošnici do 3. veljače 1807. godine. U turićkom zaseoku Staro Selo te godine ga je mučki ubio Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osman-bega Gradaščevića.

Monografija Tramošnica i tramošnički kraj Tadije Bubalovića je vrijedan istraživački projekt. Oslonjen je na bogatu literaturu, sveobuhvatan je, uzorno postavljen i realiziran u vrlo kvalitetnoj tiskari Grafomark, Zagreb. Bogato je ilustriran vrijednim fotografijama.

Život gotovo svake knjige je do Sudnjega dana, one najvrjednije vjerojatno će biti i u knjižnicama uskrslih iz mrtvih. Siguran sam da će se i ova monografija nalaziti u riznici dugovječnih i izuzetnih, pouzdanih čuvara prošlosti. Hoće li potaknuti povratak prognanih Tramošnjana veliko je pitanje jer predugo traje njihov život u novim sredinama. Sve što prognani nisu znali o svom zavičaju prije rata, saznat će iz ove knjige ako je kupe i pročitaju. Hoće li ih novo saznanje vratiti ratom opustošenom rodnom kraju, umrtvljenom i devastiranom u kojemu je sve njihovo blago „teško“ gotovo pet stotina godina svakojakoga života njihovih predaka, otkrit će budućnost. Ma čija bila, toliko stara baština dira u srce i potiče na povratak da zauvijek ne ostane samo mrtvo gnijezdo povratnika. Jer, rečeno je: Svoj si samo onda kad na svome si.

Premda neusporediva u širini (zločinačkih) operacija, te samim tim i u broju pogubljenih ljudi, ratnih zarobljenika, civila i vojnika koji su se pokušavali predati, dva zločina, onaj vukovarski na Ovčari, i onaj koji je uslijedio po padu Srebrenice, imaju dva zajednička elementa koji ih čine u posljedicama neprolaznim, nezalječivim i simbolički upečatljivijim od tolikih drugih zločina u našim ratovima. Prvo: ubijani su muškarci koje je zajednica percipirala ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. I drugo: ubijani su nakon što je borba bila okončana, gradovi su pali, nije tu bilo nikakvog rata, a njihovo stradanje provedeno je pred očima i u vrlo bliskom prisustvu vojnih i civilnih predstavnika međunarodne zajednice, inozemnih novina i novinara, televizija cijeloga svijeta. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice stoga nije, i to s dobrim razlogom, doživljeno kao zločin onih zločinaca koji su to ubijanje proveli, niti onih zločinaca koji su ubijanje naredili, ali ni, posredno govoreći, kao zločin moralnog i svakog drugog saučesništva naroda iz kojeg su zločinci potekli, koji ih je podržavao i koji ih je, zločince, izglasao na slobodnim demokratskim izborima. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice bio je i ostao zločin građana svijeta, njihovih vlada i vojski, koji su ga nijemo ispratili, i nisu učinili ništa. Na Ovčari i oko Srebrenice ubijali su građani svijeta, a ne samo ubojice.

U Mariupolju, u željezari Azovstal, nalaze se muškarci koje zajednica percipira ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. Njihova sudbina je danas, u subotu 23. travnja 2022., na jednak način pred očima svijeta, na desnome i lijevom dlanu svakoga od nas, pogotovu ako potječemo iz zemlje koja je članica Europske Unije i iz zemlje koja je članica Nato saveza (bez obzira što smo se možda i opirali tim savezima). Zločinci koji imaju ozbiljnu nakanu da poubijaju muškarce u podzemlju Azovstala, naoružane ukrajinske vojnike – kao što je to ministar obrane Rusije Šojgu i najavio, najavljujući juriš, a predsjednik Rusije Putin mu, kobajagi, dao suprotnu naredbu – zapravo su nakanili da svoj budući zločin podijele sa svijetom na taj način da svi za njega postanemo odgovorni i da se između nas i Ukrajine stvori isti onaj zid koji je 1991. stvoren između svakog Vukovarca i svijeta, a 1995. između svakog Srebreničanina i tog istog svijeta.

Mi smo ovoga trenutka dužni spasiti muškarce, vojnike iz Azovstala, umjesto da lijemo suze nad humanošću zločinaca koji će opet čokoladice dijeliti dječici i ženama kada ih budu evakuirali iz Azovstala. Spasit ih možemo tako što ćemo uzbunjivati svoje bližnje, ljude na ulici, ljude po fejsbuku, svoje vlade i predsjednike, vapeći da ti muškarci nisu samo čuvari i jamci ukrajinskih, nego i naših identiteta, zavičaja, domova i pripadnosti, i da zločinci ubijajući njih, ubijaju ono što smo mi i što mi želimo biti.

Konkretno to znači ovo: ako, recimo, živimo u Hrvatskoj, onda o svom gnjevu i očaju vezanom za muškarce u Azovstalu odmah obavijestimo premijera Plenkovića, njegove ministre, predsjednika Milanovića, njegove savjetnike, sve njihove bližnje, rodbinu, prijatelje. Ne bismo s ubojicama.

To je, zapravo, sve. 

Kad čovjek ostari, ništa mu drugo ne preostaje nego se sjećati, nekih starih, uvijek govore ljepših vremena. Tako i ja.

Sjećam se, iz vremena kad sam bio dječak (moja žena kaže da nisam još odrastao) skoro svih susjeda koji su živjeli u mojoj zgradi. Moja obitelj se tu doselila 1971. godine, na raspustu između prvog i drugog razreda osnovne škole. Prvi sam razred završio u osnovnoj školi „Sestre Ditrih“, a nakon preseljenja nastavio osnovnu školu „Manojlo Popić“. Više ne sjećam tko su bile te sestre i tko je bio Manojlo, ali mora da su bili važni onom sistemu. Ulica se zvala 8. marta, a svi smo je zvali Begagića mahala, jer su tu, po pričama starih Zeničana, živjeli Begagići koji su imali puno zemlje, a partizani im nacionalizirali, napravili višekatnice i ceste.

Jedan od tih susjeda bio je i čika Džemo. Živio je na trećem katu, u jednosobnom stanu, sa suprugom Hasnom. Nisu imali djece pa su, nekako, voljeli našu galamu ispred zgrade, više nego većina drugih susjeda, jer naši nestašluci i dernjava nisu bili, baš, mali. Kako su oni voljeli nas, tako smo i mi voljeli čika Džemu i tetu Hasnu. Oni su bili tihi, mirni ljudi, nikada nisi mogao čuti povišenog tona iz njihovog stana, uvijek ljubazni sa svim susjedima, posebice s nama, djecom. Mi smo se utrkivali tko će od nas ponijeti kese i cekere teti Hasni na treći kat, da se ona ne umara, tko će donijeti čika Džemi LD cigarete, ni onda nas prodavačice u kiosku nisu pitale za godine.

Ali, čika Džemo je svoju tugu što nema potomaka liječio u mekoj rakiji, danas bi rekli brlji, a teta Hasna u, gotovo, ritualnoj samoći, sjedeći na balkonu, ispijajući kavu i pušeći cigarete, gledajući negdje u daljinu, ne vidjevši ništa.

Naši stari su pričali kako je teta Hasna stroga, oštra, danas bi rekli zajebana žena. Radila je tadašnjoj općini, slabo se družila s drugim ženama, jer uvijek joj je nedostajala ona važna tema, ona važna karika života, djeca, o kojoj bi mogla pričati. Nije se mogla hvalisati njihovim uspjesima u školi, izvannastavnim aktivnostima, sportu. Nije se mogla žaliti kako je djeca ne slušaju, kako slabo uče, kako ih ništa ne zanima osim igre, kako preglasno slušaju one čupave drekavce s radija. Samo su rijetke žene razumjele njezin teret na srcu i duši. Zato se povlačila u sebe, a sve svoje nedaće iskaljivala je na čika Džemi.

Čika Džemo udaran je s dvije strane. S jedne strane mučilo ga je, kao i njegovu ženu, to što nisu imali djece, a s druge strane mučila ga je i Hasna, koja ga je kinjila za svaku sitnicu.

Tih, miran, uglavnom pripit, išao je lagano, nikada nisi mogao, po govoru tijela, reći je li i koliko pijan. Valjda je to od svakodnevne, uporne vježbe.

E, zašto je nastala ova pričica o čika Džemi? Jednostavno, on je, u strahu od svoje Hasne, pod utjecajem maligana, kad bi se penjao do svog stana na trećem katu, hvatao kvake od svih vrata na koja je nailazio. Prva vrata koja bi otvorio, on bi uredno ušao i legao na prvi kauč, otoman, ili sjeo u fotelju, zaspao tu gdje jeste, taman dok se ne otrijezni. Pijan ili pripit nije smio Hasni pred oči izaći.

Mi smo, djeca i odrasli susjedi, bili naviknuti na te njegove ulaske i lijeganja. Naši roditelji ga nisu tjerali, naprotiv, i mame i očevi, još su ga i pokrivali. Mi djeca ga se nismo plašili, jer od njega smo mogli dobiti poneki slatkiš i uvijek jedan iskreni, široki osmijeh, koji je kod nas otvarao sva vrata za čika Džemu. Nikome od nas nikada nije palo na pamet reći teti Hasni gdje je on, gdje spava. Nikome on nije smetao.

Tek jednom, dobri čika Džemo, prilično pijan, uhvati za druga vrata po redu, jer prva gdje su stanovali Stevo i Desa bila su zaključana, u tom stanu stanovao je doktor Tozo i njegova žena Nada, umjetnička slikarica. Tozo se, inače, zvao Svetozar, ali mi ga nismo zvali nikako drugačije nego doktor Tozo, a Nadu smo zvali Nada molerka, čuvši to od naših mama. Kako je čika Džemo otvorio ulazna vrata, prva slijedeća su bila od male sobe koju je slikarica Nada koristila kao svoj atelje u kojemu je radila slike, ili kako bi naše mame rekle: svoj moleraj, inače koje baš i nisam razumio, ma koliko gledao u njih. On je ušao, lijepo pozdravio i tiho se spustio na dvosjed pored zabezeknute Nade. Tozo i Nada, inače su tu, u taj stan, doselili netom prije, pa se nisu stigli upoznati sa situacijom oko čika Džeme.

Nada, jadna, sva zbunjena i prepadnuta činjenicom kako joj u sobi leži nepoznat muškarac i uredno i mirno spava, ustrči na drugi kat kod Drage, koji je radio na birou za zapošljavanje, jer su on i Tozo igrali šah, i s vrata kaže svom Tozi:

– Tozo! Tozo! Eno neki čovjek leži u ateljeu i spava!

A Tozo, između dva šahovska poteza, onako sa čačkalicom u ustima, ne pogledavši ženu kaže:

– Ma pusti bona, to je Džemo. Što brineš?  Kad odspava, sam će se popeti svojoj Hasni.

Nada ga pogleda sva zabezeknuta, jer joj nije bila jasna Tozina mirnoća, ali i činjenica da on zna tko je čovjek u njenom ateljeu, na njenom dvosjedu.

– E jebo te Džemo! – rekla je Nada, obrisala ruke umrljane bojom od sebe i izašla, ne čuvši pozive Dragine žene Bose da popiju kavu i zapale po cigaru.

dolazi gusta jesen
preko plavih brda 

mrak i sve u njemu
nisko stoji ispod srca 

šperploča nebeska se
na rajsneglama klima 

iznad naših jedinih
glava 

nebom plove tereti
puni govana malih 

ne boj se 

imam jedan ništa
kišobran na dugme

Poeziju da bi se čitalo treba imati dara. A taj dar možda je u vezi s nečim što nam je oduzeto s polaskom u školu: sa sposobnošću da se čudimo zvuku, ritmu i melodiji svake riječi materinjeg jezika, i da u hinjenom ili stvarnom neznanju značenja izmišljamo i izmaštavamo iz zvuka, ritma i melodije riječi. Onoga dana kada si prvi put dobio po ušima i po jeziku, jer si neku riječ drukčije čuo, ili si iz onoga što čuješ zamislio značenje koje se razlikuje od značenja koje se uči u školi, tog dana uskraćen si za jedan važan dar. Osim tog dara, poeziju da bi se čitalo, trebalo bi ostati imun na dugi niz predrasuda o tome što poezija ustvari jest. Jer, uistinu govoreći, poezija koju bismo čitali, e da imamo tog dara, zapravo je poezija koja nije poezija.

U hrvatskoj književnosti, kao i u onih nekoliko obližnjih, a možda je tako i u svim drugim književnostima, od vremena kada je slobodni stih dobio pravo građanstva, ili još od nekih ranijih vremena, pjesnička hijerarhija stvar je društvenog dogovora. Veliki pjesnici i pjesnikinje često su oni koje velikim proglase članovi društva, profesori, akademici, nakladnici u zlatnim krletkama, televizijske urednice iz sektora kulture, ili politički delegirani komesari nacionalnog pjesništva. Zato antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva djeluju nekako suho i tvrdo, kao rasuti olovni slog kakvoga nedovršenog znanstvenog rada, kao bilješke po salvetama dokonih čekača vlakova, koji se nikad ni na jedan ne ukrcaju, nego samo bi da izgledaju kao da nekamo idu… A onih nekoliko doista zanimljivih, po svojim pjesmama jedinstvenih, katkad i genijalnih pjesnika i pjesnikinja iz naše pjesničke povijesti, gotovo su u pravilu tek nakon smrti postajali najveći. Njihovi grobovi orijentiri su po antologijama prepunim neke tugaljive i neurotične, ali u književnosti savršeno beznačajne čeljadi.

Vjerojatno zato u hrvatskoj je suvremenoj poeziji obilje intelektualaca, umjetnika iz raznih domena, advokata i liječnika – pazim da se netko ne prepozna! – strojarskih i elektroinženjera, nekih finih i uslužnih ljudi, koji su uvijek spremni da učine uslugu. Svi oni redom su antologizirani hobisti. Da, dogodi se da advokat ili slikar ostanu upamćeni kao veliki pisci, ali nema te književnosti, osim hrvatske – naročito na odjelu poezije, koja je skoro cijela ispunjena hobistima. Ili, da ne budemo zlobni, renesansnim umovima: eno jednog akademika, neka se prepozna, čuvenog endokrinologa ili proktologa, uz to već trideset godina i karijernog diplomata, koji je toliko genijalan pjesnik da ga je uzdiglo u čast akademika. Da mu se dalo za zaigra fudbal, ime bi mu bilo Edson Arantes do Nascimento, a zvali bi ga Pelé. No, srećom, fudbalistima nije kvario igru, fudbalisti su ozbiljniji svijet od pjesnika… Ali ako će poeziju svi pisati, a što će onda raditi pjesnici?

I tako, nakon ovoga tragično predugog uvoda, koji je trebao poslužiti kao kontrapunkt, stižemo do knjige pjesama Nataše Govedić “Zlice i vilice” (Fraktura, Zaprešić 2022.). Autorica je kazališna kritičarka – često mi se, valjda od prevelike dešperacije, učini da je i posljednji kazališni kritičar u Hrvatskoj, koji se tim poslom bavi kontinuirano, ali i bez ambicija da se zaposli u marketingu – potom, dramaturginja je, teoretičarka i esejistica, prije nekoliko godina napisala je roman “Kako zavoljeti morskog psa”. I premda se može učiniti da i ovo nabrajanje sugerira moralno-intelektualnu širinu maloprije spomenutog endokrinologa, istina je da se Nataša Govedić bavi samo jednim poslom: pisanjem o odnosima među ljudima, u životu i na sceni, a onda i, sasvim prirodno, odnosima među riječima. Čak bi se moglo reći da je njezin posao vrlo specijalistički. Ona je doista pjesnikinja.

Knjigu “Zlice i vilice”, kao i prethodni roman, kao i slikovnicu “Zmajir – i boja koje nema” iz 2015, Govedić je objavila u vrlo obimnoj suradnji s Hanom Lukas Midžić. Premda je “Zmajir”, formalno govoreći, namijenjen djeci, sve tri knjige odlikuje pomalo začudno stilsko- tematsko jedinstvo. I nije loše, pogotovu tko je spreman poigrati se, sve tri pročitati i pogledati o istome trošku, ili ih čitati s mišlju o mogućim cjelinama dva imaginativna svijeta.

“Zlice i vilice” otvara pjesma “Zlobro”. Čitajući je s nogu, u knjižari, razvedrio sam se pomislivši najprije na Hljebnikova, pa na Anku Žagar i Josipa Severa, ali prije sve troje njih, pomislio sam upravo na onu djecu koja prije polaska u školu još uvijek savršeno vladaju jezikom, koji možda do kraja i ne razumiju, ali nije ih briga, niti je važno. Riječ “zlobro” takva je riječ, i gotovo sve riječi u pjesmi dječje su po mjestu tvorbe i po glavi iz koje su nastale. Odrasli kada se igraju, čak i kada su veliki, najveći igraoci i tvorci materinjeg jezika, kada se igraju kao što se, recimo, igrao Ivan Slamnig, u toj igri i riječi su odrasle. Nataši Govedić u “Zlobru” riječi su djetinjile. 

I onda sam knjigu odnio kući, da je dalje čitam, a u njoj bile su uglavnom neke drukčije pjesme. Naravno da me je to iznenadilo, pa zbunilo, ali nisam se stigao razočarati. Nataša Govedić u svojoj knjizi stvara neočekivani spoj racionaliziranog, gotovo antipjesničkog diskursa, iz kojeg uredno plijevi svaku proizvoljnosti ili suvišnu metaforu, i slobodnoga dječjeg govora, impulsivne pjesničke invencije i poezije u nekom izvanvremenskom obliku, onakve kakvom je znao bajati i čarati Vasko Popa. Govedić kao da piše onako kako joj u trenutku dođe, kao da nije obvezana nikakvim formalnim ni stilskim pretpostavkama o tome što njezina pjesma treba biti i kakva treba biti. Sreli su se u nje dar, vrlo ozbiljan dar, onaj koji smo spomenuli u prvoj rečenici, dar za čitanje poezije, i ozbiljna, temeljita i raznovrsna načitanost. Malo mi je, istina, neugodno, rekao bih da se sramim dok spominjem načitanost, jer se osjetim kao Jovan Skerlić! Čuj načitanost! Ali to se ne može drukčije nazvati ni reći. Čitajući koješta, Govedić je naprosto saznala što sve smije. Tojest, saznala je da pišući pjesme, kao i izmišljajući riječi, dijete u čovjeku smije sve.

Naši pjesnici zaziru od aforizma, anegdote i razumljivosti. Ono čega ima u stihu ne smije biti ono čega ima među ljudima i među stvarima. Osim ako nije riječ o namjernim banalnostima. To je onda nešto drugo. Nataša Govedić nije jedna od njih, pa tako onda može napisati ovakvo što. Naslov je pjesme “baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu”, i ide ovako: “staričica europa već bi to mogla znati/ o svojim izbjeglicama/ koliko god bodljikave žice razmatala/// voda će proći”. Eto, recimo, pjesme koja čovjeka gane, i koja bi mogla biti uklesana na sve granične kamenove, na svim izbjegličkim jezicima Europe. Bez sentimentalnih iskaza, bez osuda i filozofskih misli, vrlo jednostavno, kao “non pasaran”, ali ovaj put obrnuto, “voda će proći”.

Ili pjesma “zašto sigurno neću napraviti seppuku”, koju bih također rado ovdje ponovio, izgovorio, reproducirao i prepisao, ali ne mogu, jer sam već i onu prethodnu oštetio. Naime, Nataša Govedić većinu svojih pjesama niže u kompleksne grafičke oblike, koji se onda teško interpretiraju. Ali možemo onda učiniti ono najgore: prepričati pjesmu. Pjesnikinja se u pjesmi pozove na proznu crticu Vesne Parun, iz neke zaboravljene zbirke, u kojoj ona kaže da čovjek može bez svega u životu, samo ne može bez neba. Kaže ona to samo onako, kao da i nije važno. A najvažnije je. A nebo je, ustvari, zrak. Ili “vazduh/ sav duh/ sveduh/// u to se nož ne zariva”. I čitatelja sori i s crnom zemljom sastavi time: “u to se nož ne zariva”. U vazduh, zbilja, nož se ne zariva. I vazduh je sav duh, i Duh sveti, i nebo. A ono što je važno, i što čini veliko preimućstvo Nataše Govedić pred brojnim pjesnikinjama i pjesnicima koji sudjeluju u utrci za hrvatski Parnas (na kojem je, da citiramo zaboravljenog Krešimira Kovačića, “samo par nas”), jest da jezik nije politička odluka, kroz jezik nemoguće je provući granicu, jezik ne možeš popola podijeliti bodljikavom žicom, pa je onda za pjesnikinju važno znati da ni vazduh i zrak nisu isto. Vazduh i zrak toliko su dvije različite stvari da Nataša Govedić bez vazduha nikad ne bi napisala pjesmu “zašto sigurno neću napraviti seppuku”, i ne bi mene tako sorila. A ako su vazduh i zrak različite riječi, što poezija očitim čini, tada jezik može biti samo jedan. 

Zatim jedna divna neljubavna ili postljubavna pjesma “o ljudima koji nas se više ne sjećaju”. O njoj bih, također, rado. Kao i o cijeloj ovoj knjizi, o kojoj će sigurno biti mnogo riječi, a ja ću se sigurno žderati, jer ću biti uvjeren da su sve te riječi krive, i da bi napokon trebalo nešto reći… Nataša Govedić napisala je jednu od desetak neočekivano dobrih i važnih pjesničkih knjiga, koje su izašle u proteklih petnaestak godina, nadrastajući zadana mjerila hrvatskoga pjesništva. Te knjige su uglavnom napisale pjesnikinje i poneki pjesnik, čija imena nisu na Parnasu ovjerena. Ako i ne budu, nije važno. Ili, kako u jednoj pjesmi Nataša kaže: “kakav bellum nobel,/ kakve nagrade/// imaš li redak ispisanog teksta/ to je jedino pitanje”. E, ona taj redak ima. I to je jedino pitanje. Odgovori nisu potrebni.