Toga jutra Marina V. probudila se s mišlju da mora podnijeti ostavku. Ne ponuditi, ne najaviti, nego baš podnijeti ostavku. Razlog je trebao biti svima očigledan: dan ranije Teatar hr, jedan od onih malih portala koji obavljaju javne poslove i obaveze paraliziranih velikih medija, objavio je sadržaj tajnog ugovora Jure B, ravnatelja Opere u splitskom HNK, koji su supotpisali intendant kazališta i tadašnji gradonačelnik Splita Krstulović Opara, prema kojem će Jure B. po svršetku mandata biti zaposlen kao dirigent. A Marina V. je kao ravnateljica Drame kolegica ravnatelja Opere Jure B, te je njegov tajni ugovor na neki način i njezin tajni ugovor. Precizno rečeno: ako pristaje da dalje radi na jednakom položaju kao Jure B, ona kao da time potvrđuje da nema ama baš nikakvih moralnih i intelektualnih problema s njegovim tajnim ugovorom, te ga, na neki način, nevidljivom tintom duha i supotpisuje. A one kojima nije mrsko svako malo pročeprkati po tuđim govnima, možda dovodi u kušnju da sumnjaju kako i ona tu ima nekakav tajni ugovor. Jer ukoliko si bez tajnog ugovora, kojeg đavla radiš među takvima?

Moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, naravno da ne bi ovako razmišljala, niti bi najavljivala i nudila, a kamoli podnosila ostavku. Nego bi se, prosto naprosto, pravila luda. Ili bi, pođimo korak dalje, sebe u ovome svemu prikazala kao žrtvu: jer muškom Juri dadoše tajni ugovor, te ga unaprijediše u dirigenta, a ženskoj njoj od šake do lakta! Nije li to klasični primjer diktature patrijarhata? Svaka moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, mudro bi čuvala položaj, i to ne samo zbog aktualnog ravnanja, nego i zato što bi time čuvala teško stečenu priliku da bude kadar u kulturi. Jer kad jednom postaneš kadar u kulturi, doživotno kružiš po položajima. Međutim, čim prvi put podneseš ostavku iz nekih načelnih ili moralnih razloga, nestaje te za sva vremena.

Ali Marina V. nije moderna žena. Ona reagira starinski. I što se onda događa? Slobodna Dalmacija, lokalne splitske novine do kojih je prvih došao tajni ugovor Jure B, danima su, prije nego što će njegov sadržaj objaviti Teatar hr, odgađale objavljivanje skandala. Sve danas ćemo, sutra ćemo. A zapravo se tražio način kako bi se Juru B., Oparu K. i kazališnog intendanta Srećka Šestana, nekako spasilo od prijetnje potencijalno nezgodnom aferom. I onda kada je Marina V. podnijela ostavku, Slobodna je nju munjevito stavila u središte afere, na one najveće fotografije i u naslove, a Juru B, Oparu K. i Srećka Šestana sklonila je u ona sitna, najsitnija slova. Bio je to veseo pokušaj žurnalističke lakrdije na kafkijansku temu, koji će se samo prividno pokazati neuspješnim. Jer Slobodna Dalmacija, HTV i ostali HDZ-ovi ili Vladini mediji u biti će, uz nesvjesnu suradnju patetičnih entuzijasta po društvenim mrežama, uspjeti da savršeno eskiviraju jednu u osnovi bizarnu, možda i kriminalnu, ali svakako posramljujuću aferu u kulturi i oko kulture. Naime, dok su društvene mreže slavile starinsku i demodiranu reakciju Marine V, koja nešto čini iz, zamislite, moralnih i intelektualnih razloga, zbog čista obraza i zdrava razuma, Slobodna i šire medijsko društvo pretvarali su je u nekakvu mutnu delinkventkinju ili histeričnu žensku koja daje ostavke jer joj je samo tako došlo. Fejsbučnici su Marinu V. objavljivali kao što objavljuju fotografije kuca i maca – da bi se sami pokazali boljim ljudima. A novinari su Marinu V. objavljivali da bi javnosti dosadile njezine slike i da bi im cijela afera dozlogrdila prije nego što se upitaju o čemu se tu ustvari radi.

A radi se, evo, o ovome: Srećko Šestan HDZ-ov je kadar u kulturi i kazalištu, jedan od onih ljudi još iz Biškupićevih vremena, koji zapravo predstavljaju najbolje i najpouzdanije rukovodioce u ovim oblastima koje Hrvatska uopće ima. Ali rukovodioci su, to vam je jasno, zapravo političari. I to od one vrste koja se ne libi da zarad političkog cilja žrtvuje samu bit stvari. Tako se Srećko Šestan, kad je milošću hadezeove politike pomazan u splitskog intendanta, našao pred samo jednim malim dodatnim zadatkom, da zadovolji Željka Keruma, HDZ-ova koalicijskog partnera. A Kerum je kao faktotum ovovremenog Splita, te svekolike gradske politike i kulture, doista Marko Marulić našega doba (jer kakav je Split, takav mu je i Marulić), pa je poželio, ni manje ni više, nego položaj ravnatelja Opere. Na tom mjestu vidio je Juru B, vijećnika svoje stranke u Gradskome vijeću, koji je honorarno u opernome orkestru gudio u ćemane. Bezbeli da se Šestan tome nije usprotivio. A ako se već tome nije usprotivio, zašto bi imao što protiv i da Jure B, nakon što okonča sve svoje ravnateljske mandate u čuvenoj splitskoj opernoj kući, od honorarnog violinista avanzira i u dirigenta? Istina, Jure je godinu ili dvije ranije na sarajevskoj akademiji navodno diplomirao dirigiranje, ali zar se dirigentom postaje samo tako što se negdje završi škola za dirigenta? Ili najprije godinama naokolo dirigiraš, bivaš uvažen u glazbenim krugovima, toliko da ti na kraju, ne bi li te nekako zadržali, u čuvenoj splitskoj Operi ponude stalni angažman kao dirigenta? Da, može i tako. A može i ovako, nakon što te za ravnatelja Opere već predloži Kerum.

Srećko Šestan tako je složio svoj tim od Marulićeva dirigenta Jure B, kojemu je skupa s Oparom K. spremio lijep tajni ugovor, te od Marine V, kojoj je, kao pravo kazališno i patrijarhalno muško, kanio prešutjeti svoje tajne i intimne veze s Jurom B. Na kraju stvar je pukla, i sad je samo pitanje je li protuzakonita. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, inače kolegica Jure B. u umjetnosti guslanja po ćemanetu, odmah je stala u obranu Srećka Šestana i njegova kadroviranja tajnim ugovorima, tako da možemo reći da je Jurino postajanje dirigentom za ubuduće preporučeni hrvatski primjer odličnosti u glazbenoj kulturi. Ako se splitskom Maruliću prohtije, mogao bi Jure B. po Europi ispreuzimati sve one angažmane bez kojih je ostao Valerij Gergijev, podržavši Putinovu agresiju na Ukrajinu. Mah’o ti ne mah’o, orkestar sam od sebe svira!

I nakon svih ovih zgodnih pošalica, da se vratimo Marini Vujčić, kojoj, nakon što smo je izveli iz prethodne lakrdije, vraćamo cjelovitost njezina imena i prezimena. Do prije nekoliko godina radila je kao knjižničarka u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, i pomalo se bavila književnošću. Pisala je dramske tekstove, koji bi često osvajali godišnje državne nagrade s imenom Marina Držića, ali ne bi poslije bili postavljeni na pozornicu profesionalnog teatra. Pisala je romane, koji su od publike bili lijepo dočekani, ali ne bi osvajali hrvatske književne nagrade. I možda bi zauvijek i ostala u toj školi, u kojoj se jednom davno zaposlila kao profesorica hrvatskog, e da bi zatim bila prebačena u biblioteku, da se tu, unutar radnog kolektiva, nije našao netko kome je zasmetao njezin nenadani uspjeh. I taj ju je netko počeo pomalo kinjiti. Ona, međutim, umjesto da šuti i trpi, kao što bih recimo ja šutio i trpio, lijepo je dala otkaz u školi, i prešla u jednu nakladničku kuću da tamo lektorira i uređuje knjige. Kada je nama dvoma najavila da će to učiniti – jer Marina Vujčić je, kao što rekoh, starinska i neobično korektna osoba, kako u javnosti, tako i u prijateljstvu – ja sam se otvoreno zgrozio, i zamolio sam onu koja je u našoj kući zadužena za odnose s javnošću, da Marini prenese moje zgražanje. Naime, koliko god da je u školi nezgodno, škola je državna ustanova, i u školi ne možeš dobiti otkaz osim ako ubiješ kolegicu ili siluješ učenika, a privatne nakladničke kuće su, kao i sve privatne tvrtke u Hrvatskoj, krajnje sumnjiva, traumatična i neugodna mjesta. Ako si u školi bila u prigodi da budeš žrtva nečijeg lošeg karaktera, u privatnoj ćeš tvrtki biti svakodnevno izložena karakteru svojih poslodavaca. Taj karakter i ne mora biti loš, ali ti ćeš biti njegov rob, živjet ćeš razmišljajući svakodnevno o tome kakvog su danas gazde raspoloženja, i ništa te neće štititi od najmanjeg disbalansa u njihovom eventualnom endokrinom ili hormonalnom statusu. Kad radiš za privatnika, zarobljenik si njegovih unutarnjih organa, pa možda završiš u jetri, možda u bubregu, a možda i u debelom crijevu, odakle ćeš izletjeti van! Eto, tako sam ja to, otprilike, vidio. Ne znam, nisam siguran, je li moja glasnogovornica sve to Marini prenijela, ali zgražanje sasvim sigurno jest. Kao što rekoh, nije me poslušala.

Marinu Vujčić poznajem više od trideset godina. Sjećam se, kao kroz maglu prošlih života, večere kod njih, nakon koje sam se nekim noćnim vlakom vraćao u Sarajevo. Ili je vlak bio jutarnji? U svakom slučaju, bili smo tad djeca nekoga drugog vijeka. I još imam tu sretnu okolnost da ona s kojom dijelim ovaj život, sve množeći u njemu dane, Marinu poznaje možda i koju godinu duže. Studirala je s njom. U to vrijeme bila je ona Borina žena, a Boro je bio dramski pisac i prozaist, drag i veoma blag čovjek, s kojim je milina bila prijateljevati, jer svoju narav nisi morao suobražavati njegovoj naravi. On je volio ljude i prihvaćao razne njihove naravi kao kakav ražalovani bog neke napuštene religije, kojemu je ljubav i razumijevanje ljudi neka vrsta profesionalne deformacije. Marina je u njihovom životu privređivala, a Boro je bio umjetnik pisac. I to je također savršeno funkcioniralo. Ona je pisala nešto malo za djecu, i vrlo je pomno vodila dnevnik, o čemu ćemo nešto saznati tek desetljećima zatim. O Bori je vodila računa onako kako malo tko vodi računa o nekome svom. Već tad je, evo to sad shvaćam, bila ta neka smrtno principijelna i starinska žena koja će tako lako dati ostavku kad za to dođe vrijeme.

A onda je naišlo tih nekoliko lijepih brijunskih ljeta. Boro Vujčić je skupa sa Šerbedžijom osnovao teatar. Njih dvojica bili su jedan drugom odani još od kraja osamdesetih, i nekako su lako pronijeli svoj odnos, a onda i svoje poslove kroz te strašne devedesete, kada su se ljudi tako neoprezno odricali jedni drugih, da bi na kraju, kao neka Božja nagrada za sva dobra djela, stigao taj Teatar Ulysses. Ljeta 2001. imali su prvu premijeru: “Kralj Lear”, u Borinoj prilagodbi, i režiji Lenke Udovički, s Radetom u glavnoj ulozi. Boro će poživjeti tri brijunska ljeta, a nakon četvrtog neće ga više biti. 

Marina će godinama raditi u Ulyssesu, koristeći tako školske raspuste, pa će biti katica za sve jednoga ozbiljnoga, ponekad i vrlo glomaznog, a pritom nedovoljno formaliziranog i institucionaliziranog kazališnog pogona, tako da će o tom poslu naučiti više nego da je sve te godine provela radeći u nekom zagrebačkom gradskom kazalištu. To će joj biti od velike koristi kada joj jednoga dana, nakon što se opet pomalo avanturistički javila na natječaj, Srećko Šestan ponudi mjesto ravnateljice Drame. Osim toga, on ju je i prihvatio jer je znao što je na Brijunima radila i čime se zapravo bavila. Mogao je to učiniti jer je splitski Marulić više zainteresiran za Operu nego za Dramu.

Kao što je lako otišla iz škole, tako će lako otići i iz nakladništva, te na kraju dati ostavku na mjesto ravnateljice Drame. Postoje ljudi, ima ih među ženama koliko i među muškarcima, koji umiju donositi životne odluke kao da ih velik novac čeka na računu, a zapravo su neki obični kraj-s-krajem-spajajući građani. I baš ih briga ako su danas kadar u kulturi, a onda više nisu. Takvi samo prođu kroz institucije, i svi ih se poslije sjećaju kako su bili pošteni i dobri. Ali zapravo nikome ne pada na pamet da ih ponovo zove. Jer samo oni znaju kakva smo mi zapravo govna. Ovo, naravno, izgovaram kao figuru koja mora biti izrečena tako, u prvom licu množine, premda osobno među vašim govnima nikada nisam bio, niti sam vlastitim nosom njušio smrad današnjih marulića marka. Ali, istovremeno, nikada se ne bih usudio tako lako odlaziti kao što odlazi Marina Vujčić. Istovremeno, ne bih imao ni želudac da podnesem sve te pohvale kojim je ovih dana s društvenih mreža zasuta. Puno je lakše podnijeti ono drugo: da preko tvojih leđa iz afere izvlače i spašavaju Juru B, Srećka Šestana, Oparu K i Željka Keruma. Lako je narugati se lakrdiji, mnogo je teže kad ti se lakrdijaši dive.

Nisam od onih
Koji znaju da se vesele
Zato ne idem
Na kolektivne skupove
Veridbe svadbe krštenja
Mrzim i grupne izlete
I tim bilding
Idem ponekad na sahrane
Tamo su očekivanja skromna
I zato sam mnogo komotniji. 

Jednom sam kao dever
Sa mladencima
Išao kroz čitav grad
Svi su ljudi gledali u nas
Bila je to nepotrebna pažnja
Hteo sam da odbijem
Ali mi je porodica rekla
Da to nije normalno razmišljanje
Bližeg brata od tog brata nemam.

Išli smo po mladu
U neko naselje
Nisam do tada bio tamo
Kažu da se cenkam
Sa njenim rođacima
Meni ti rođaci
Nešto nisu bili simpatični
Mislim da sam ja njima
Ličio na snoba
Oni su meni ličili
Na neke sa kojima se
Nikad ne bih družio. 

Ne sećam se gde smo išli
Niti kako je sve izgledalo
Znam da je na veš mašini
U predsoblju mladinog stana
Bio lavor sa opranim vešom
Zanimalo me
Zašto su tog jutra
Uključivali mašinu
Neobično je pomalo. 

Bio sam na svadbi
Kod neke sestre
Tamo je bila
Baba sa beležnicom
Upisivala je poklone
Posle su to čitali preko mikrofona
Puno njih je donelo
Jorgane i jastuke
Jer to je veliko
Onda svi kažu
Da su ti neki
Doneli baš veliki poklon
Ko zna šta je to.

Znam jednu ženu
Koja je na dnu bombonjere
Čiodom pravila malenu rupu
Tačno je znala gde je probola
Slovo o u reči emulgator
Onda čeka da bombonjera
Ponovo stigne do nje
Jer jedna ista
Kruži kroz čitavo mesto
Poklon za razna slavlja
Neka druga buši
Prvo u u surutka
Neka treća d u kondenzovano
I sve tako.

Sijalice moje radosti
Ne uključuju se na pesme
Koje imenuju
Rodbinske odnose i veze
Takve pesme postoje
Da bi u pauzi između
Dva zalogaja predjela
Iskazale radost širenja familije
Što nije uvek radosna vest
O predjelu posle sve najgore.

I uvek se kaže
Da sledeći put
Jedemo kod kuće prvo
I kažemo
Ne nosim tortu
Jer ovu poslednju
Namerno nisu sekli
I šlag je do ponoći pao
Torta sada može
Samo da se baci
Onoliko smo pekli korice.

Mlada uvek ima lepe lokne
Našminkala ju je jedna
Što mnogo lepo šminka oči
Radi i nokte
Žena što lepo šminka
Ima sestru koja pravi torte za svadbe
Naručili su kod te sestre
Jer je mlada gledala
Album sa slikama torti
Dok joj se primala farba za kosu
Jer ta što šminka i radi nokte
Zna i da farba kosu
Torte su prelepe
U takvim se istorijama gubim
Ne zanimaju me
Zapravo. 

Idem radije na sahrane
One su svedene i u crnom
Manje reči i manje hrane
Mogu da stanem gde hoću
Posmatram stvari
Ispod crnih naočara
Budem u miru sa odlazećim
Rodbina mu je već skrhana
Nema zahteva
I lepo je u izvesnom smislu
Jer na sahranu idem
Samo ako mi neko
Zaista znači kao čovek.

Fadil Hadžić u Zagreb je došao 1942. da studira slikarstvo. Vrijeme je Nezavisne Države Hrvatske, on rodom iz Bileće, dolazi iz Sarajeva, kao neka vrsta povlaštenog autsajdera. Takvim ga u to vrijeme čine njegovo ime i podrijetlo, te činjenica da je tamo na istoku naročito krvavo, pa se ponekad i ne zna tko kad koga ubija i kolje. U Zagrebu mladi je Fadil, navodno, tad crtao nekakve karikature, kojima će, onako na neviđeno, za socijalizma biti ucjenjivan. Ali marginalna je to epizoda u jednoj zapravo nevjerojatnoj karijeri, koja ga je učinila neusporedivim u cjelokupnoj povijesti hrvatske i jugoslavenske kulture. Cijeloga se života kretao po nekoliko usporednih trasa, živeći i radeći u nekoliko različitih profesija, u kojima je iskazivao čak i drukčije, međusobno proturječne, osobne karaktere i temperamente. Bio je bez premca, neusporediv i nikome konkurencija, naprosto zato što nitko nije imao toliko takvih talenata kao on, i nitko nije bio tako vrijedan kao on. Jugoslavenski je socijalizam, kao i svaki drugi istočnoeuropski socijalizam našega vijeka, pomalo bio i društveni poredak s bipolarnim poremećajem: vremena euforije i entuzijazma u nepravilnim su se intervalima smjenjivala s vrlo upečatljivim epizodama društveno-političke, kulturne i svake druge depresije i bezvoljnosti. U trenucima u kojima bi svi potonuli, Fadil Hadžić inicirao je nove projekte, upuštao se u nove stvaralačke poduhvate.

Pred kraj života, kada je kao osamdesetogodišnjak stolovao u lijepoj maloj kancelariji pri kazalištu Kerempuh – koje je, naravno, upravo Fadil stvorio – bio je poznat kao pisac kazališnih komedija i društvenih satira, u kojima se bavio ljudskim naravima i društvenim zastranjivanjima, uglavnom prevelikom birokratizacijom društva. U tim svojim lakoigrivim komadima, koji bi se u nekoj sretnijoj zemlji naveliko igrali po domovima kulture, ali novim demokratskim vlastima nije bilo do kulture stalo, nepogrešivo se kretao u granicama dopuštenog i društveno prihvatljivog. Oni koji su manje o njemu znali, kao i dežurni zlobnici kakvih u njegovu životu nije bilo malo, u Fadilu Hadžiću vidjeli su tipičnoga socijalističkog kritičara svega postojećeg, čije komedije nikoga na položaju neće uznemiriti ili uzrujati, a puku će pružiti iluziju slobode. I doista, Fadil je bio takav pisac. Tekst kao da mu je proizlazio iz karaktera: a bio je nagodan, konstruktivan i neobično društven čovjek. Nikakav revolucionar, zavjerenik ni prevratnik.

Tako je to, kažem, izgledalo na kraju. A nije drukčije bilo ni u cjelokupnoj njegovoj karijeri dramskoga pisca. Međutim, kao filmski autor bio je on drugi čovjek. Najprije, Fadil je bio izraziti žanrovac. Snimao je filmove u vrlo širokom stilskom i tematskom zahvatu, ali uvijek krajnje osviješteno. Imao je njuh za temu, žudio je za kontroverzama, društvenim i političkim, i za pričama koje su na neki način bile zazorne ili čak i zabranjene. Recimo, kada je 1963. snimao “Desant na Drvar”, za koji je scenarij pisao s mladim Borom Ćosićem, ta kasnije kanonizirana legenda iz narodnooslobodilačke borbe, bila je u najmanju ruku nezgodna. Naprosto nije bila za priču i za film. Vrijeme je, naime, bilo herojsko i mučeničko, evocirale su se neprijateljske ofenzive, stvarao se partizanski kanon, a pripovijest iz Drvara svibnja 1944. govorila je o tome kako je Tito samo sretnim slučajem izmaknuo iz klopke koju su mu Nijemci priredili, poslavši na njega elitne svoje diverzante. Ničega junačkog nije moglo biti u ovoj priči kada se Fadil Hadžić samo osamnaest godina po svršetku rata za nju uhvatio. Na kraju, “Desant na Drvar” nije ispao neki naročito dobar i pamtljiv film, niti je u njemu autor uspio provesti ono što mu je zapravo bilo na umu – a to je bila deheroizacija heroja i njihovo pretvaranje u obične ljude za čije su spašavanje zaslužni neki trajno anonimni junaci. Tek ostaje zabilježeno da je Fadil Hadžić u jednoj epizodi svoga filma stvorio svojevrsnu popkulturnu legendu o šesnaestogodišnjoj drvarskoj skojevki Miki Bosnić. Autentična priča ovako je tekla: u vrijeme bitke za Drvar, kada su Nijemci pokušavali stići do pećine u kojoj su Tito i Vrhovni štab, jedan se partizanski tenk našao u središtu gradića. Da ga zaustave, Nijemci su prebacili deku preko vizira, i posada se našla dezorijentirana. Slučaj je htio da je u isti čas ulicom provođena kolona zarobljenika, iz koje je iskočila Mika Bosnić, i strgnula deku s tenka, te tako spasila posadu. Danas, ova priča je poput neke raspadnute i već sasvim nerazumljive naracije iz povijesti nekoga nama tuđeg, jezičko i kulturno vrlo udaljenog naroda. Prije pedesetak ili skoro šezdeset godina bila je to priča koja je mogla okupiti zajednicu. Fadil Hadžić imao je dar okupljanja zajednice.

Neki drugi, mnogo uspjeliji njegovi filmovi, recimo “Novinar” ili “Lov na jelene” među najboljim su, ali i najodvažnijim hrvatskim filmovima, uopće. Njihov autor umio je na filmu pripovijedati o onome o čemu nije bilo zgodno ni oportuno govoriti. Pritom, umio je snimiti film koji će biti zanimljiv, te na neki način i zabavan, čak i ako govori o ozbiljnim stvarima i tragičnim događajima. Takva je bila već i “Abeceda straha”, njegov prvijenac iz 1961, a takav je, recimo, bio i “Ambasador” iz 1984, koji svjedoči o slomu i raspadu onoga što bi se moglo nazvati revolucionarnom praksom i komunističkim vjerovanjem. Fadil Hadžić svoje filmove snimao je za ne baš tako malobrojnu publiku jedne velike Jugoslavije, i nije vodio pretjeranog računa kakvim bi se oni mogli učiniti nekome na Zapadu, niti je filmsku karijeru koristio za stvaranje vlastitoga umjetničkog, socijalnog ili političkog kulta. Nije imao iluzija o uspjehu na inozemnim festivalima. Niti je snimanje filmova doživljavao kao božansku misiju. Dok bi se oko drugih autora, čim snime film, stvarala gotovo svetačka aura, za Fadila Hadžića gotovo da je bilo čudno i pomisliti da je uopće snimao filmove. Još će ga za života otkrivati kao redatelja. Bilo mu je osamdeset kada je Nacional 2002. objavio s njime razgovor Nenada Polimca, koji je opremio naslovom “Fadil Hadžić – zanemareni filmski klasik”.

Pa dobro, zašto je bio zanemaren? Nismo li rekli da su mu filmovi bili vrlo komunikativni, da je među njima primjera vrhunskoga intelektualnog poštenja i građanske hrabrosti, i da su upravo ti filmovi u svakom pogledu na ponos hrvatskoj kulturi? Da, sve je to istina, ali mora da je Fadil Hadžić, ipak, imao neku tešku manu. Možda mu je mana bila ta što se zvao Fadil Hadžić? Ne, to svakako zaboravite. Osim što vremena nisu bila takva, osim što je pola onodobnog Zagreba bilo pristiglo iz Bosne i Hercegovine, a gospode i drugova s muslimanskim imenima i prezimenima bilo je unutar cjelokupnog građanskog, kulturnog i političkog spektra, nešto od toga važnije izuzimalo je Fadila Hadžića iz svake legende o stvarnim ili fiktivnim šovinističkim predrasudama. On je, naime, bio zaseban brend. Bio je, kako bi se to onda reklo, marka. I kad izgovoriš Fadil Hadžić, ne bi se u tom zvuku čulo ništa bosansko, niti bi ikome na um palo da semantizira i goneta njegovo ime i prezime. Fadil je bio sam svoja zagonetka i odgonetka. Jedna mala pokretna civilizacija.

Njegova zanemarenost mnogo je suptilnija i ljudskija, te sasvim nalik i današnjem Zagrebu. Nikako on nije mogao biti veliki redatelj, niti je mogao biti prihvaćen kao ozbiljan filmski autor, naprosto zato što se uz to visoko, gotovo prvosvećeničko umjetničko i kulturno zvanje, ustrajno bavio nekim do zla boga trivijalnim poslovima, koji ni onda, kao ni danas, nisu bili na cijeni među kulturnom i društvenopolitičkom elitom. Fadil je, naime, prije svega drugog bio – novinar. I to ne neki ozbiljni i povjerljivi novinar, intelektualac u novinarstvu, kolumnist, renesansni univerzalni sveznalac… Nikako to! Fadil je u novinarstvu više bio urednik tabloida. Pokretač novina s mnogo šarenih stranica. Novina za narod. Ili novina za kulturu, ali koje će se tako raditi da ne budu dosadne. Recimo, 1959. osnovao je tjednik Arena, koji će na različite načine obilježiti nekoliko epoha hrvatskog šarenog i žućkastog novinarstva. Uređivao je Vjesnik u srijedu i Telegram, kada su ti tjednici bili mjera živoga hrvatskog novinarstva. Pisao je u Startu i u Erotici. I u cjelokupnoj svojoj novinskoj karijeri, Fadil Hadžić iskazivao je smrtni strah od dosade u novinarstvu. I još radio u uvjerenju kako se sloboda u socijalizmu osvaja tako što kontrolore slobode uvjeriš u vlastitu bezazlenost. Kada bi netko poželio da sačini listu od deset najvažnijih novinskih urednika i novinara u povijesti hrvatskog jezika, na toj listi bi se, ovako ili onako, morao naći Fadil Hadžić. Ali tu je i paradoks: kako bi itko u Zagrebu takvog Fadila mogao doživjeti kao ozbiljnoga i važnog filmskog redatelja, jednog od naših najvažnijih? Pa nikako, jer jedno pripada niskim, a drugo visokim, ako ne i najvišim društvenim i kulturno-stvaralačkim djelatnostima. A naše društvo je kastinsko. Naročito u sektoru kulture i informiranja. I nemoguće je da netko bude pripadnik dviju kasti koje se međusobno isključuju. Eto, zato Fadil Hadžić je istovremeno mogao biti zanemareni filmski klasik i zaboravljeni otac šarene hrvatske štampe, te urednik i pokretač gotovo svega što je u nas odštampano da zabavi i pouči široke narodne mase.

Na neki način, možda ga se najustrajnije pamti po sljedećoj njegovoj karijeri: osnivao je kazališta i producentske kuće. Stvorio je Kazalište Komedija, potom Satirično kazalište Jazavac, koje će devedesetih postati Kerempuh, te na kraju i Teatar Vidra. Još 1951, dvije godine prije nego što će biti osnovan čuveni Zagreb film, Fadil Hadžić osniva Duga film, prvo hrvatsko i jugoslavensko filmsko poduzeće specijalizirano za crtane filmove. On je prvi okupio crtače i animatore, koji će jednoga dana činiti čvrstu jezgru čuvene Zagrebačke škole crtanog filma. Odmah je zatim otišao u Pulu, otkrio Vespazijanovu arenu kao idealno kino pod zvijezdama, te osnovao jugoslavensku reviju igranog filma, koja odmah zatim postaje Pulski filmski festival… Postoji li uopće nešto u sektoru kulture, neki spektakl, neke novine, neko čudo u koje nije bio upetljan Fadil Hadžić. Da, koliko se zna, on nije osnovao Dubrovačke ljetne igre.

I da, naravno, Fadil Hadžić zapravo je bio akademski slikar. Cijeloga se života bavio slikarstvom. Održavao je samostalne izložbe, živio tihim i skrajnutim životom jednoga od mnogih svojih kolega, manje poznatih i priznatih akademskih slikara. I nije naročito patio što u slikarstvu nije bio čuveniji. Kao što, čini mi se, nije patio ni zato što u ostalim svojim djelatnostima i karijerama nije bio čuveniji. A ni što ga, na kraju svih krajeva, nedovoljno ozbiljno shvaćaju. 

U vrijeme kada sam ga upoznao, bilo je to krajem prošloga stoljeća, Fadil Hadžić bio je na zlu glasu. Kao što su svi oni koji su zaista nešto u prošlom sistemu stvorili bili na zlu glasu. I tad mu se već čulo u imenu i prezimenu da nije odavde. Ne znam koliko ga je to vrijeđalo, niti koliko ga se ticalo. Imao je sreće što ga Duško Ljuština nije dao, i što ga je tretirao onako kako ga je trebala tretirati neka velika hrvatska kultura. Ona kultura koju je upravo Fadil stvarao, ali koje, na žalost, nikada zapravo nije bilo. Disao je teško i šumno. Mislim da je imao bolesno srce. Ali bio je živ kao malo tko oko njega. I za mene bio je ikonična figura Zagreba. U njemu se zrcalio grad, kao što se zrcalio u Arsenu Dediću, Relji Bašiću, Mladenu Raukaru…

Ako je danas petak 22. travnja 2022, sutra je stoti rođendan Fadila Hadžića. Vrijedilo bi u to ime prošetati njegovim gradom, zaviriti na špicu, izgubiti se među njegovim likovima…

Stajao je na balkonu i zalivao baziliko. 

Kolona automobila kretala se sporo zbog radova na kraju ulice. 

Kažu da je pukla cijev. Zapravo, vidio je na Fejsbuku obavijest gradskog vodovoda.

“Velika bez šećera, srednja – jedan šećer, jedan cream, velika – dva šećera, dva mlijeka.”, ljudi iz svojih automobila diktiraju narudžbe u zvučnik kafeterije preko puta. Na drugom kraju prodavačica pruža kroz uski šalter ruku za novac, a zatim  kafu u papirnoj šoljici dodaje vozaču. 

Ovaj je baziliko ona posadila. Sad on treba da se brine o glupoj biljci. Mogao bi je iščupati iz korijena, ili prestati zalijevati da crkne, ali jednostavno nije imao srca to učiniti.

Ove godine raste kao luda. Može napraviti dobar pesto za špagete. U zadnje vrijeme rijetko kuha, a i kad bi se to nekim čudom desilo, ne bi ni sjeo za sto. Hranu bi progutao kao neki divljak, stojećki, onako iz šerpe.

Kad ostaneš sam, ono ljudsko u čovjeku počne polako da odumire.  Za vrijeme ručka nije bilo smisla postavljati sto u trpezariji za jednu osobu, izvlačiti posebne tanjure iz viseċeg kredenca, paziti koje su čaše prikladne za bijelo, a koje za crno vino. Čovjek u izolaciji postane zvijer koja instinktivno obavlja radnje.

“Znam da će možda zvučati patetično, ali ja zaista čeznem za drugačijim, uzbudljivijim životom. Nas dvoje smo, čini mi se, sve ovo vrijeme živili uzalud, niko od nas nije želio da bude nepristojan i započeti svađu koja bi bez sumnje okončala našu vezu. Trpili smo, i ti, i ja, zbog naše učtivosti i nespremnosti da se suočimo sa vlastitim životom. Morala sam otići.” 

Ova opraštajuća poruka ispisana na žutom papiriću istrgnutom iz onih malih samoljepivih blokčića koji služe možda da zapišeš broj telefona omiljene picerije, ime vodoinstalatera, dan kad u autu treba promijeniti ulje, a ne za opraštanje od nekog s kim si proveo zadnjih 25 godina, žutila se kao krasta na frižideru koju treba sačekati da sazri i sama otpadne.  Stoji tu već godinu dana. Nema snage da je ukloni. To je sve što je ostalo od nje. 

Od kada ga je ostavila, dani su tekli po nekom ustaljenom redu i svaki novi je ličio na onaj prethodni. 

Budi se u 5. Pali mašinu za kafu. Nakon tuširanja i brijanja puši dvije cigarete  uz dupli espresso, a zatim pakuje ručak u plastični kontejner s crvenim poklopcem. 

Ručak je uvijek lagan, neka zelena salata ili komadić sira. Teška hrana uspava čovjeka.

Na poslu pregleda poštu i složi pristigle zahtjeve po abecednom redu. U Ministarstvu spoljnih poslova radi kao službenik zadnjih 18 godina. U ime Vlade čestita rođendane, godišnjice brakova, jubileje i odlaske u mirovinu.

U kompjuter unosi pristigle podatke. 

Jubilarni rođendani su značajni malo više za starije osobe, a to su rođendani s okruglim brojem desetica. Ljudi sa 100 i više godina imaju pravo dobiti čestitku i od same Kraljice. 

Uspješne firme obilježavaju obljetnice. O svemu tome isključivo on vodi računa. Bila bi velika bruka za Ministarstvo, a i za državu, kad bi kojim slučajem čestitka zakasnila. Pristigle certifikate zatim štampa tako što mišem klikne na ikonu PRN – 605. 

Nekoliko sekundi kasnije čuje se šum papira koji izlazi kroz uski otvor. Certifikat polozi na posebno iskrojeni komad kartona, a potom utisne zlatni pečat Ministarstva. Kako ne bi svaki čas išao tražiti potpis šefa Vlade, taj važan dokument je potpisivala elektronska ruka posebno napravljena za tu namjenu. 

Sve to lijepo stavi u svečanu fasciklu s državnim grbom, zapakuje u kovertu na koju utisne upozorenje: Molimo da se ne savija. 

Nerijetko ljudi takve certifikate žele uokviriti pa on mora doći u besprijekornom stanju.

Danas radi od kuċe. Zvoni telefon. Na vezi gospodin Johnson. Traži da mu se čestita 103. rođendan. Više niko nije živ od njegove familije pa mora sam to obaviti. “Kupio sam Forda, kaže on, zamislite prodavač mi je rekao da mi je garancija od 36 mjeseci sasvim dovoljna s obzirom na moje godine. Kakav nekulturan svijet. Na kraju sam insistirao na punoj fabričkoj, od pet godina.”

Teško je doživjeti duboku starost. Pokopati sve oko sebe. Kao da uništavaš dokaze o svom postojanju. 

27. decembra, ravno prije 25 godina, povukla ga je za kragnu plavog đjubretarca i rekla mu da se vrati nazad u red.

“Šta izvodiš, majke ti ?” 

“Hajmo kuċi”,

“Kojoj kući, pa otkazali smo stan, sjećaš li se. Prodali namještaj. Nemamo ništa osim ova dva kofera.”

Stajali su na terminalu Zagrebačkog aerodroma Pleso zajedno s ostalim Bosancima koji su dobili imigrantske vize za Kanadu. 

Djeca umrljana oko usta od marmalade plaču, nervozna od nespavanja! Umorne majke s bebama u naručju. Oko njih velike džinovske transportne torbe. Njemu mučnina u želucu, kao kad ide kod zubara. Povraća mu se.

“Ne izigravaj budalu nego se vrati fino u red. Idemo u Kanadu, čovječe. Nije kraj svijeta. Ako ne bude valjalo, vratićemo se”, ovaj put je to rekla s tonom kakav ima oficir na obuci mladih vojnika. 

Ona zna tačno šta njemu treba reći. Smirio se! U avionu gužva, djeca plaču. Naši ljudi ne poštuju red. Idu u wc da puše. Osoblje ih upozorava. Njih dvoje ćute. Kad je stjuardesa pokušala servirati hranu, on je samo odmahnuo rukom. Nije imao apetita. Ona je pojela tiramisu.

Teško mu je. Zatvara oči.

Prva slika – izviđački šatori. Žuti šatori na Kravicama, svi pod konac. Noć je. Logorska vatra. Sjedi u zelenom džemperu s tri pruge na lijevom rukavu. Alma pjeva: “Ciganka sam mala.” Vedra noć. Kasnije, miris suhe trave u šatoru. Uvlači se u vreću za spavanje. Lice još toplo od plamena. Splav vezan debelim konopcem za topolu. U mraku huči vodopad. Sutra ċe Pipa prevesti časne sestre i fratra na drugu stranu.

Ona je zaspala. Budi ih stjuardesa. Kaže im da pogledaju kroz prozor. Vidi se Greenland kao na dlanu. Djeca se umirila. Gledaju crtane filmove. On ponovo zatvori oči. Prolaze kroz Peruċicu. Gusta mračna prašuma. Na čelu Lori s baterijom. Prvi put uživo vidi lijane. Noć prije toga spavali na Zelengori. Ljubin Grob prepun borovnica. Skroba našao švapski šljem iz drugog rata. On ponosan na svoj novi žuti ruksak s konstrukcijom. 

Put preko okeana do Halifaksa je beskrajno dug. Stižu u ponoć. Neka humanitarna organizacija ih dočekuje, dijeli čarape i zimske jakne. On odbija. Kaže da ima već jaknu, zar ne vide. Ona ipak uzima sportske bijele čarape iz učtivosti. On nervozan.

“Kad si vidjela da ja nosim bijele čarape?”

“Uzeću ih sebi . Znaš da ja volim spavat u čarapama. “

Taksista ih vozi u hotel. Onaj službenik ispred Vlade kaže nije nas više mogao čekati. Zvaće ujutro.

Dobijaju dvokrevetnu sobu. Kasno je. U hotelu tišina.

Tu noć san nije htio na oči uprkos svemu. Kad je ugasio lampu iznad kreveta i pokušao da zaspi, on pomisli na svoga druga Islija kako skače u Neretvu da spasi izviđačku zastavu i sačuva dostojanstvo odreda koji se zvao po Danu mladosti. 

Uveče idu u krađu krompira. Muki zna naći krompir u mraku jer je odrastao na selu. Ćoro, načelnik odreda, spava. Jedan izviđač kaže: rek’o Bećko zabranjeno. Daj prekini, Švabo ga ušutkuje. Otkud Bećko zna da mi krademo krompir. Kasnije, uz vatru Lada i Sanja pjevaju. Svi smo zaljubljeni prvo u Ladu, pa onda u Sanju. Bećko je naš starješina i drugi otac. Svi vole Bećka. Nema tog izviđača koji je ikad nešto ružno pomislio o Bećku.

Izviđačka alka. Nas petnaestak, u punom trku na poni biciklima s kopljima od šatorske konstrukcije gađamo u alku koja visi na sredini konopca rastegnutog vodoravno između dva drvena jarbola. To je smislio Ćoro. Tako ga ponekad zove Isli, onaj što je skočio u Neretvu da spasi zastavu, kad priča u šiframa. To je zapravo Vela, nas načelnik odreda. On danas piše romane.

Ne može da se sjeti ko je najviše imao punata. Možda Pops, Hare, Dado, neko od mlađe raje???  On je osvojio drugo mjesto. 

Ime slavodobitnika kasnije izašlo u zidnim novinama. Zidne novine uređuju Alma i Neda.

Zimi su išli na more. Imali svoj autobus. Centrotrans. Sredio Emir. To je naš drugi starješina. Emir trenira karate, ima crni pojas.

Bečići, Rovinj, Labin, Rabac, Dubrovnik, Zelenika …

U Dubrovniku uzbuna. Pojavio se manijak ispod Rankinog prozora. Pravi. Gol golcat ispod crnog mantila koji raširi kad ugleda djevojčice na prozoru.

Muškarci odlučili da naprave zasjedu. Ne spavaju već dvije noći. Nije došao. Prijavili su cijeli slučaj policiji i oni su odmah znali o kome se radi.

U Rabcu sjede za šankom, ispijaju marelice sa šlagom s labinskim rudarima. On se prvi dan zaljubio u konobaricu Marisu.

Zimovanje. U hotel ulaze  košarkaši Šibenke. Svi se čude kako je Slavnić visok. 

Prvo jutro u Kanadi. Posvađali su se u prodavnici jer je ona kupila najskuplji fen za kosu. Onaj iz Zagreba što su ponijeli radi na našu struju. U Kanadi je struja kanadska. Sve je drukčije. Šalteri su drukčiji. Sve je naopako.

Ona plače. Kaje se što je potrošila pare. On je umiruje. Nije tako mislio.

Na recepciji su podigli bonove za hranu. Svi imigranti su se neko vrijeme hranili u bolničkoj menzi. On odbija da ide na ručak u bolnicu. Ostaje u hotelu. Gleda zamišljeno u plafon.

Broce. Uveče se iz kampa prebacuju čamcima na drugu stranu.

Mjesec obasjao zaliv. Onda pješke u Ston. U Vivi ispijaju travarice s Danijelom. Kasnije, na molu Sini svira dalmatinske.

“Tad rivom prođe cura fina, i nosi bokal vina…” Tu su Maša, Džo, Zvjezdana, Jasna, Renata, Sandra, Nevena, Hadžibegićke, Nina, Sanja, Laki, Ćila,  Boki, Alisa i Nina. Svi pjevaju. Sve cure zaljubljene u Sinija.

Otkad ga je ostavila, on ne pamti kad je zadnji put nekoga upoznao. Teško je sklapao nova prijateljstva. Prijala mu je samoća. 

Bazilika je narasla kao nikad do sada. Na nebu uznemirene crne vrane. Naslonio se punom težinom na zelenu ogradu i pogledao  prema pticama. A gore visoko na debelom bijelom oblaku, svi se postrojili i mašu mu – Isli, Željko, Vela, Lori, Zoka, Solo, Vulina, Slaviša, Dado, Hare, Žika, Sale, Gavro, Pele, Šljivo, Suċa, Alma, Ranka, Lada, Jela, Ljerka, Tanja, Marina. Željki u ruci signalne zastavice. Svi u zelenim uniformama. Marame svezane u čvor napravljen od štrika za veš.

On se prope na prste da bi ih što bolje mogao vidjeti, visoko podigne ruku u namjeri da im mahne.

Stara konstrukcija je popustila, željezne šipke pukoše kao da su čačkalice i on se strmoglavi sa sedmog sprata. 

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj, čuo se krik u naselju. Očajnički krik od koga su se zatresli prozori. Neboder se na tren zanjihao.

Uplašenoj konobarici sa šaltera ispadoše kafe iz ruke koje je u tom trenutku pokušavala dodati vozaču kroz otvoreni prozor njegovog automobila. Tamna tekućina se proli po užarenom asfaltu.

“Raki, Raki, Heeejjjj” Tanja je nastojala da ga probudi blago drmusajući njegova ramena. 

On otvori oči, crven u licu kao paprika, okupan znojem. Pidžama mu se prilijepila uz mokro tijelo. Pitala ga je o čemu je sanjao.

“Sanjao sam kao nešto, nešto kao da sam, ne mogu sa sigurnošću reći, zaboravio sam”, govorio je brišući znoj sa čela.

I bolje što je tako, pomislio je. 

Uz jutarnju kafu Tanja mu se povjerila da je i ona također sanjala ali da se dobro sjeća svakog detalja. 

U njenom snu, on je bio do ušiju zaljubljen,  i očaran ženskom ljepotom. “Izgledala je kao Demi Lovato, ali ti ne znaš ko je Demi Lovato”, rekla je, i bila sasvim u pravu. Izgubio je za njom glavu, mislim u snu, tako je rekla,

Nije rekao ni riječ,  a ona je nastavila: “Iskreno si je volio.”

A on kaže: “Ali to je bilo u snu.”

Tog jutra je s lakoćom našao mjesto za parkiranje.

Ulica je bila svečano ukrašena za praznike. 

Ostaci priče o snu su mu se još razvlačile mislima.

Pokušavao je  zamisliti Demi Lovato u svojoj glavi.

Krenuo je polako prema kancelariji. 

Preko puta protrča neki luđak i zaurla iz sveg glasa: Merrrrry Christmaaaass!!!

Bila bi duga priča zašto se nikada nije ženio.

Još duža bi bila priča o njegovu podrijetlu: po ocu je bio jedno, a po majci drugo. Ali ni ono što je bio po ocu nije bilo to, jer je po očevu ocu bio treće, a po očevoj majci četvrto. Ni ono što je po majci bio nije sasvim bio, jer je po majčinom ocu bio peto i šesto, a po njezinom ocu sedmo i osmo.

Živio je tamo gdje bi se zatekao. Ljubazan i svakome jednako tuđ, o svemu se moglo s njime razgovarati.

Poslali su ga da jednim i drugima protumači zašto je mir bolji od rata.

Obukao je svečano odijelo u kojem je zadnji put išao na operu Carmen. Glavnu ulogu pjevala je djevojka koja je u opsađenom gradu ostala bez obje noge.

U vijećnici čekale su ga s dviju strana stola dvije zaraćene strane.

– Rat je rđav! – htio je početi oštro, pa svoje riječi potvrditi visoko uzdignutom desnicom, kažiprstom uperenim u strop.

Ali su mu popucali konci pod pazuhom.

– Mir je uvijek bolji! – snažno je stisnuo laktove uz rebra, kad je osjetio da mu pucaju konci na hlačama.

Dok je govorio o tome da su svi ljudi braća i da su naši nesporazumi sitni prema svemiru, osjetio je kako mu se rašivaju svi šavovi na svečanom odijelu i da je to nezaustavljivo.

Zaraćeni, jedni i drugi, u čudu su gledali kako mu otpada jedan, pa drugi rukav. On ih, ne prestajući svoj govor o miru, kupi i gura u džepove, ali i džepovi otpadaju, pa nogavice, prednja i stražnja strana sakoa, on dijelove svog odijela sprema u aktovku s već pripremljenim dokumentima o primirju i ostaje u košulji i u starinskim bijelim gaćama.

Zatim se rašivaju košulja i gaće.

– Mama! – zavapi usred rečenice.

Dugo su tako stajali, nadvijeni nad bešiku, i ramenima se nijemo doticali, zaraćeni pregovarači. Gledali su u tek rođeno djetešce, tu gdje je do maloprije sjedio ambasador, i ništa im nije bilo jasno.

Onda je jedan otvorio onu aktovku, i iz nje krenuo vaditi njegove rukave, nogavice, džepove…

Naglo su se porazmicali.

I opet su jedni drugima postali neprijatelji.

Pregovori su propali. 

Kafekuharica dugo je čekala hoće li netko doći po ambasadora. Ili da se nešto drugo dogodi.

Iz zemlje u neku zemlju otišle, u nebo, u neznanu daljinu ljubavi mu izmakle;  

želje nade snovi život mu u zaborav potonuo; nemiri iščezli;

davni događaji ondašnja prijateljstva dragi predjeli izblijedili;

riječi mu postale suvišne, a i one rijetke teško kazive.

Još nešto o tome htio, ali već zaboravio.

Alhierd Baharevič, Svraka na vješalama (2009)

Kad je moj interes za ukrajinsku i bjelorusku književnost postao dublji, ili bar širi, teško je bilo ne susresti se s Alhierdom Baharevičem (1975). Spisatelj je to, a kako bi moglo biti drukčije, koji se nalazi u stalnome sukobu s povjesničarevim šegrtom sovhoznikom. Događaji nakon falsificiranih predsjedničkih izbora 2020. koji su sovhoznika natjerali da se obrati povjesničaru za izravnu policijsku pomoć primorali su Bahareviča da definitivno napusti Bjelorusiju i započne teško putovanje po Zapadu, uz pomoć spisateljskih stipendija. Posljednje su dostupne informacije o njemu da se nalazi o Grazu, redovito komentirajući strahote rata u Ukrajini i tematizirajući zlu ulogu koju je u tome ratu na sebe uzela njegova matična država.

Svraka na vješalama roman je napisan, na bjeloruskom, 2009., iznimno kritičan, na unekoliko kriptičniji način od onoga koji sam prepoznao kod Saše Filipenka, prema režimu terora koji se od sovhoznikovog preuzimanja vlasti 1994. sve više širi Bjelorusijom. Svraka na vješalama Bruegelova je slika iz, pretpostavlja se, 1568. koju je Baharevič izabrao za potku svojega romana. Slika je nastala u vrijeme borbe holandskih kalvinista za nezavisnost, a vješala koja se na njoj vide simboliziraju politiku terora koju je, po nalogu španjolskoga kralja Filipa II, u brabantskim pokrajinama provodio namjesnik vojvoda od Albe. No otpor koji pružaju pučani, prikazani u donjem dijelu slike jasno je iskazan u, za Bruegela tipičnoj i već u Nizozemskim poslovicama izravno prikazanom, akcijom defekacije kojom kao da se veli: Seremo se na smrtnu kaznu kojom prijeti vlast. Na vrhu vješala sjedi svraka, ptica rugalica dodatno podcrtavajući subverzivnu simboliku. Asocijativni niz koji se uspostavlja s aktualnom političkom situacijom u Bjelorusiji više je nego jasan.

Glavna je junakinja kompleksnog Baharevičevog romana mlada djevojka, Vierenika. Ona potiče iz nižih slojeva društva, od rana se odlikuje slobodnim pogledom na izvođenje seksualnih praksa, osrednjim interesom za školu, ali istaknutim za penjanje društvenim ljestvicama, osobito s obzirom na stjecanje materijalnog blagostanja. Vrhunac uspona dostiže kada biva primljena u zloglasnu bjelorusku tajnu službu KDB, inačicu ruskoga FSB-a – isprva kao informantica, a potom kao službenica. Roman je ispisan fragmentarno, ali s jednim bitnim odstupanjem: već na samome početku poznato nam je da će se završiti junakinjinom smrću. Poput Marqueza Baharevič ispisuje Kroniku najavljene smrti. Njegov je duktus multidimenzionalan i kreće se od dominantnih ironije i satire, preko drastičnog realizma do cizelirane intertekstualnosti, o čemu ponajbolje svjedoči spomenuto povezivanje romana sa simboličkim diskursom vidljivim u interpolaciji motivike i tematike Bruegelove slike u njegovo tkivo. Najjasnija je linija intertekstualnosti ona kojom se Baharevič pokazuje poznavateljem poetike ruskog spisatelja Vladimira Sorokina. Kao prva asocijacija pojavit će se njegov roman Marinina trideseta ljubav, ne osobito suptilna parodija književnosti socijalističkog realizma.

Baharevičeva Vierenika se protiv cjelokupnog raspada svoje ličnosti bori pronalazeći utočište u virtualnome svijetu kompjuterskih igara. To je svijet pun nasilja, brahijalnog, seksualnog, sadomazohističkih igara u kojima se ona, pod imenom Regima, podaje zlom Lexu. Paralelni svijet u koji se utapa ne može je spasiti od propasti u stvarnome, štoviše oni se pretapaju jedan u drugi tako da i sama Vierenika nakraju gubi smisao za realnost. No u svome svijetu ona nije sama. Baharevič je prati kroz figuru pripovjedača u prvom licu, o čijoj prošlosti i vezi s Vierenikom malo što znamo, osim da se nalazi u egzilu u Njemačkoj i da povremeno od nje dobiva elektroničku poštu. Iz tih pisama postaje razvidan rasap njezine ličnosti, on predmnijeva neminovni kraj i sažalijeva djevojku s periferije (koja u romanu ironično figurira po imenom Velt, naravno asocijacija na njemački Welt, svijet) čiji je pokušaj prodora u centar završio neuspjehom. Na njezino mjesto, jednostavno, stupa druga ljepotica, spremna da pružanjem seksualnih usluga dođe do željenog cilja. U turobnome su svijetu Alhierda Bahareviča takve figure, nažalost, izmjenjive i zamjenjive. Resursi su, očito, neiscrpni, sadistička žeđ za nanošenjem bola drugome neutaživa. Tko bi poželio živjeti u Bjelorusiji? 

Za kraj čujmo kako zvoni Baharovičeva proza, u jednoj lijepoj ekfrazi: „Nikakvo čudo, mnogi na prvi pogled previđaju svraku na gredama izjedenim crvima. Ptica koja pred prirodnom kulisom, tako raskošnom, poput kelnske katedrale, jednostavno nestaje. Popunilo ju se tolikim legendama. Svraka: progutat će je planine, grad u izmaglici dolje, kraj jezera, kojega se vidi iz doline. Isprepleteno drveće koje može rasti samo tu. Vješala su prazna. Pod vješalama plešu ljudi. Rat je došao, popeo se na planinu, ogledao se i ponovo nestao. Tragovi su mu još uvijek vidljivi, ali brzo će jesen, prekrit će ih opalo lišće i rat će pasti u zaborav, do sljedećeg – no nitko neće ukloniti vješala. Vješala rastu tu, poput drveta. Dopadaju mi se boje.“          

Preko tjedna vrijedno je radio, poslije posla ženi pomagao oko djece, razvozio ih okolo, na violinu, na engleski, na mačevanje, zatim bi kuhao ručak za sutra, prao posuđe, namještao programator na mašini na veš, pomagao djeci oko zadaće, i dok bi ona već snivala dubokim snom, on je svršavao ono što je od zajedničkim poslova preostalo, ali kad dođe subota, kuća bi i djeca, svi poslovi i sve obaveze, ostajali na njoj, a on je odlazio planinariti.

Ispeo se na sve vrhove u zemlji.

Ljeti i zimi, po žezi i po snijegu, jednako, on je od subote ujutro do nedjelje navečer, planinario.

Uzeo bi cepin, klinove i uže, pa bi se verao uz ravnu, savršeno glatku stijenu, koja je od ledene planinske rijeke išla uvis, unebo, tamo gdje se drugi planinari nisu usuđivali ići.

Šta je gore?, pitali su ga.

On bi slegnuo ramenima i odmahnuo. Razočaranje, govorio je, dok se penješ, maštaš o onom što ćeš vidjeti gore, i onda se razočaraš, jer to nikada ne može biti ravno onom o čemu si maštao.

Pa zašto se onda penješ?

Da bih maštao dok se penjem. Tako je ponekad odgovarao. Ili ne bi ništa rekao na tako glupa pitanja.

Kada je neprijateljska vojska opsadila grad, on prvi put nije mogao u planinu.

U ponedjeljak, nakon najtežeg vikenda u životu, htio je da se prijavi u vojsku.

Nećeš!, rekla mu je. Neću da odgajam djecu palog junaka! Osim toga, ako neprijatelj osvoji grad, iz osvete će zaklati djecu onih koji su na njega pucali.

Tako su prošle trideset dvije subote i trideset i dvije nedjelje.

Trideset treće subote u san mu je došla planina, izrasla usred opsađenog grada. Kada se na nju uspeo, našao se pred stijenom toliko ravnom i glatkom da se nije ni vidjela. Udario je cepinom po njoj, a zatim zabio prvi klin u nevidljivu stijenu, i tako se, klin za klinom, verao uz nju. Ako ga je netko sa strane gledao u njegovom snu, vidio je jedanaest klinova zabijenih u zrak, uže i njega kako se uz uže penje. 

Kada je zabio dvanaesti klin u nevidljivu stijenu, nešto ga je trgnulo iza sna.

Probudio se i počeo padati.

Padao je dugo, jer je ispod nevidljive stijene nestalo i planine usred opsađenog grada.

Ostao je na mjestu mrtav.

Smrt u snu, rekao je liječnik. Srce, rekao je.

Ipak je doktoru bilo čudno što su mu sve kosti bile polomljene.

Ali rat je. U ratu nema te smrti koja je čudo.

Stipo Kopčić je dobio poziv za “razmjenu” u ljeto devedeset druge. Posljednju noć u svojoj kući na Usori proveo je u košmaru kakav samo može izazvati radost što odlazi iz pakla okupiranoga grada, ali i očaj što mora napustiti svoj dom u koga je uložio čitav život, sve kredite i radničke plaće zarađene u “Montaži”. Tamo gdje odlaze nemaju nikoga svoga. Ko zna šta ga čeka, ako ih uopšte puste preko granice? Nije mogao oka sklopiti, jedva je dočekao zoru. Dvije davno pripremljene putne torbe čekale su u hodniku. Iza njega i supruge mu Ljubice brava je škljocnula kao da ne zatvara kuću, već njega samog, izvana, na stubištu koje vodi na doživotnu robiju nesuđenog prognanika.

Šargo ih je pratio u stopu. O njemu je mislio noćas! Zašto pas ne može u razmjenu? Kome da ga ostavi kad sve komšije odlaze?

– Ljubice, pusti psa! – rekao je otvarajući kapiju dvorišta.

Nije se okrenuo za kućom, stid ga je bilo susreta sa psećim očima. Koracima teškim kao olovo odlazili su niz prugu, u nepovrat. Zapravo, pruge otkako je ukinuta uskotračna željeznica Usora – Teslić već odavno nije bilo. Krnji ostaci nekadašnjeg pružnog nasipa još su trajali jedino u imenu i u sjećanju, a vodili su ka gradu koga će danas vidjeti posljednji put.

– Prati li nas?

– Prati!

Jedna čemerna suza izdajnički je zaiskrila u oku. “Neću zaplakati, zbog Ljubice”, bio je rekao sebi. “Želim je poštediti moje muke, dosta joj je njena prije ovog dalekog puta.” Rukavom je krišom obrisao obraz.

– Ide li za nama?

– Ide!

Na mostiću preko Liješnja, kod signala, spustili su torbe i okrenuli se oboje. Pas je takođe stao. Izbjegavao je direktan pogled ka svojim hraniteljima, gledao je u stranu. Nije ih pratio ranije, nikud i nikad, ali jutros je pseće čulo predosjetilo nešto tajnovito, tegobno i veliko u neizgovorenim riječima, u tišini, u onim torbama, u zaključavanju kućnih vrata. Nasuli su mu zdjelu do vrha, i još jednu tek izvađenu, novu šerpu iz kuhinje, da ima dovoljno hrane za tri dana. Pustili su ga s lanca. Shvatio je! One putne torbe, cijuk dvorišne kapije i kad ljudi šute, u ljudskom rječniku znače odlazak i rastanak. Jelo nije pipnuo.

– Šargo, idi kući! – muklo je procijedio Stipo.

Pas ga je pogledao. Bila je to čudno izgovorena naredba. Gospodaru se grlo stislo, htio je reći:  Idi, čuvaj kuću! A onda je komanda postala besmislena: kome da je čuva?

Nekad je znao kad Šargo pobjegne u skitnju, kad ga pronađe negdje na Usori, dreknuti iz svega glasa: “Marš kući!” Pas bi poslušao i trkom ispred njega nepogrešivo pronašao svoje dvorište. Sad, kad odlaze, kad ga moraju ostaviti ovako na nemilost, da se sam snađe, “marš kući!” izgledalo mu je apsurdno i nelogično, preteško i bolno.

– Šargo, molim te, idi kući – prošaptala je Ljubica i briznula u plač.

Nisu se više zaustavljali. Znali su da stotinjak metara iza njih dahće njihov kosmati čuvar.

Autobusi su stajali ispred Srednjoškolskog centra. Njih dvoje su morali prvo svratiti u zgradu SUP-a, jer su im rekli da moraju predati ključeve kuće i potpisati izjavu da odlaze dobrovoljno i da svoju nepokretnu imovinu ostavljaju na raspolaganje Srpskoj opštini. U protivnom, neće moći u razmjenu!

Masa svijeta se tiskala dok su nadležni iz Crvenog krsta čitali spiskove i razdvajali familije i dojučerašnje susjede. Hučalo mu je u glavi kao da ga samo nebo pritišće.

Pas je osjećao nervozu ljudske gomile, stajao je po strani i na vrućini dahtao od žeđi, tražeći razumijevanje neobičnog prizora i utjehu svoga gospodara.

– Šargo, idi kući! –pogledao ga je Stipo posljednji put, ulazeći u autobus, zaplakavši naglas, ne krijući muške, najkrupnije i najgorče suze svoga života.

Vrata su se zatvorila.

Pas se stresao na zvuk motora. Potrčao je za autobusom, prvo neodlučno, a potom brže, i još brže, psećim trkom za nedostižnim putnicima, sve dok “razmjena” nije zamakla iza raskrsnice.

Dotrčao je do gradskog parka i tu zbunjeno stao. Ovo mora biti nekakva velika ljudska greška. Nedokučivi i neshvatljivi nesporazum. Možda će se, ipak, autobus vratiti? Možda će Stipo i Ljubica, čak možda i njihov sin Anto, koji je otišao u razmjenu mjesec ranije, izaći iz autobusa i razdragani što ga vide, pomilovati ga po glavi i ponovo krenuti ka njihovoj kući na Usori.

Osvrtao se oko sebe. Tražio je slike dragih lica, glasove poznatih ljudi. 

Ničeg više nije bilo!

Zbunjen i ostavljen drhtao je od straha. Tek ga je glad izvukla iz žbunja. Na vratima restorana, odakle je dopirao miris hrane, pojavila se šarena uniforma:

– Marš, džukelo! – dreknula je cokula udarajući ga u rebra.

Prvu koru kruha pojeo je narednog dana. Jedna žena se sagnula i krišom iz torbe izvadila mu zalogaj. Kasnije su ih hranila djeca. Otkrio je da nije sam, na desetine drugih pasa postali su preko noći beskućnici i lutalice. Svakim danom bilo ih je na ulicama sve više.

Pronašao je sklonište ispod stepeništa jedne zgrade. Djeca iz ulaza dijelila su s njima svoje užine.

Najstariji dječak je bio oduševljen psećom družinom i svojom ulogom vođe:

– Oni su sad naši! Braniće nas od rata! 

Najmlađa djeca zadivljeno su gledala u svoje kuštrave zaštitnike.

– Psi su se namnožili! – rekao je na sjednici Kriznog štaba ratni predsjednik grada. – Moramo poduzeti mjere!

Dva dana kasnije, u zoru, naoružani ljudi najurili su čopor pasa na čistinu između zgrada. Otpočela je pucnjava.

– Mama, ubijaju naše pse?! – probuđeno, preplašeno dijete pitalo je majku.

– Ne boj se, sine! To vojska puca, onako. Mirno spavaj, zlato moje. I cuke sad spavaju.

___________________

Razmjena ljudi i teritorija, započeta tajnim dogovorima Tuđmana i Miloševica, a kasnije i Izetbegovića i ostalih lidera nacionalnih elita, sprovedena je u krvi i suzama u periodu od 1992. do 1995. Etničko čišćenje i progon ljudi, dojučerašnjih komšija-starosjedilaca, zbog njihovog imena i prezimena, i osvajanje nove teritorije isključivo za svoju naciju, bio je krajnji cilj i najtamnija strana rata. Posljedice takve nacionalističke, fašistoidne politike u podijeljenoj zemlji, onesposobljenoj za normalno funkcioniranje, vidljive su i danas u svakom kutku Bosne i Hercegovine. Rat je raselio više od dva miliona ljudi, preko polovine predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja milion i dvjesta hiljada podnijelo je zahtjev za međunarodnu zaštitu i odselilo se u preko sto zemalja svijeta.

Etničko čišćenje ostavilo je trajnu ranu u životima izbjeglica i iz temelja promijenilo demogafsku strukturu Bosne i Hercegovine, a posebno dobojske regije. Nekadašnji prostor opštine Doboj danas je podijeljen na tri novoosnovane opštine/općine: Doboj, Doboj-Jug, Doboj-Istok; u međuvremenu su i Stanari postali zasebna opština.

Prema popisima stanovništva iz 1991. i 2013. uporedni podaci kazuju kako je rat drastično izmijenio etničku sliku našeg zavičaja. U predratnom popisu dobojska opština je imala 102.540 stanovnika, danas 89.644. Nacionalna struktura opštine brojkama i procentom nekad i sad izgleda ovako: 

Bošnjaci:   29.203 (30.7%)  –  15.322 (21.4%)
Hrvati:       10.676 (11.2%)  –    1. 845  (2.6%)
Srbi:           47.133 (49.5%)  –  52.628  (73.7%)
Ostali:           8.201 (8.6%)    –    1.646  (2.3%)  

Nakon Daytona i uspostavljanja novih granica osvojenih ratom došlo je do “prebacivanja” naselja ili dijelova naselja iz bivših u sadašnje opštine. Promijenjena je i etnička slika dobojskih sela: tri bošnjačka naselja postala su srpska, tri hrvatska sela sada su srpska, a jedno srpsko selo nema više žitelja, postalo je nenaseljeno.

Grad Doboj 1991. imao je 27.498 stanovnika, dok ih je u popisu 2013. imao manje, 25.132. Po nacionalnoj strukturi statistika nekad i sad izgleda ovako:

Bošnjaci:   11.154 (40.6%)  – 3.797 (15.1%)
Hrvati:          2.714 (9.9%)    –    704  (2.8%)
Srbi:               8.011 (29.1%) – 19.586 (77.9%)
Ostali:            5.619 (20.4%) –   1.045  (4.2%)

Statistika se nije bavila gubicima života, djelimičnih ili trajnih invaliditeta, pojedinačnom i kolektivnom tragedijom ljudi – građana. Ta je kategorija ugurana u nacionalne torove i za njih sad plaču materijalnim dobrima obogaćeni vjerski poglavari i nacionalne vođe, na njihovoj žrtvi pripremaju teren za nove ratove.

Ljudi – ovce su imali kakvu-takvu mogućnost izbora, barem nakon rata, dok su kućni ljubimci, kojima je posvećena ova priča, postali kolateralna šteta bešćutnih.

(Iz knjige “Devedeset druga” – izdavač  “Planjax” Tešanj, 2022.)

Jelicu Lončar prvi put sam sreo kada sam imao šest, možda sedam godina. Tek zadjevojčena brineta nije imala nijedne kvrge na koljenima, kakve su imale djevojčice s kojima sam se igrao. To sam prmijetio dok je majka, držeći me za ruku, razgovarala s njom gore negdje iznad mene, u tom svijetu odraslih koji je meni, zagledanom u neke masne mrlje na trotoaru, bio dalek i stran. Tada mi se činilo da postoje dva svijeta za dvije sasvim različite grupe ljudskih stvorenja: onaj gore, za odrasle, u kome oni razgovaraju o nečem nama nerazumljivom i smiju se, i onaj dolje, za djecu, mnogo interesantniji, s mnoštvom nama privlačnih detalja koje oni uopšte ne uočavaju. Recimo, Jelica Lončar i moja majka nisu tada mogle vidjeti dvije bubice crvenih krila s crnim tačkicama po njima, slične bubamarama samo mnogo manje, spojene zadnjim dijelovima svojih tjelašca, kako su bezuspešno pokušavale da krenu u različitim pravcima, pa se bespomoćno vrtjele po vrelom asfaltu. Ili, kako bi one, zaokupljene čavrljanjem o nečemu što je pokatkad izazivalo njihov smijeh, mogle vidjeti kako iz jedne tanke pukotine na trotoaru proviruje izgažena vlat trave koja tu opstaje uprkos bezbrojnim đonovima koji su na njenoj krhkosti nalaze oslonac. Da sam bio koju godinu stariji, možda bi me čudilo o čemu to imaju da razgovaraju jedna tridesetogodišnja majka i upola mlađi djevojčurak, ali moju pažnju tada je zaokupljala misao šta to tako čvrsto povezuje bubice koje nikako ne mogu da se razdvoje. Tek mnogo kasnije ću ponešto naučiti o nagonu za održanjem vrste koji je i ta stvorenjca natjerao da napuste travnjak kraj trotoara ili da spadnu sa krošnje pod kojom smo stajali i da se tu, ne hajući za topot koraka, stope u jedno, da bi iza sebe ostavili potomstvo.

Nisam ja, naravno, tada mogao ni znati da je Jelica Lončar bila brineta, jer ona je bila gore, visinom već dostigla moju majku, vjerovatno nenašminkana, ili nevješto natrackana puderom, rumenilom, sjenilom za oči i karminom, kako to obično čine petnaestogodišnjakinje, žureći da iziđu iz stana prije nego što ih takve vide roditelji, ali čovjek kad odraste uvjeren je da je to što tada vidi već spoznao u djetinjstvu. Nisam znao ni kako se zove, jer ni ona ni majka nisu izgovorile njeno ime i prezime, ali mi se i danas čini da sam već u tom prvom susretu bio siguran da je ona Jelica Lončar, mada do tada to ime i prezime nikada nisam čuo. Siguran sam samo jedino u to da nije imala kvrgava koljena i da nije nosila dokoljenice kao djevojčice s kojima sam se igrao u dvorištu iza zgrade u kojoj je bilo makar stotinu stanova, mnogo djevojčica, a nijednog dječaka s kojim bih mogao da razmjenjujem sličice fudbalera. I znam da joj je ruka bila meka i topla. Nekoliko puta, ne skidajući pogled s majčinih usana tokom razgovora u kome su često obje istovremeno govorile, stavljala mi je dlan na tjeme i osjećao sam kako iz njega izlaze neki trnci koji mi kostriješe kosu i zavlače se pod kožu, možda i pod kosti lobanje.

Šta znači riječ antraga koju je baka, prispjela sa sela prije nekoliko mjeseci da živi sa mnom i majkom (tata je davno nekud odselio, da ima svoj mir, govorila mi je mama), jer tamo više nije mogla sama da brine o imanju koje je prepustila djeveru poslije smrti maminog oca, šta znači ta riječ koju je izgovorila tog jutra kada je ušla u moju sobu i vidjela po podu razbacane igračke i slikovnice? Nikada ranije je nisam čuo, zvučala mi je neobično, htio sam da baš tog časa tražim od majke objašnjenje, ali bi ona rekla da je nepristojno prekidati razgovor dviju osoba, pa sam od toga odustao. Još mi se antraga motala po glavi kad sam shvatio da majka i ja već hodamo trotoarom, pa sam se okrenuo, ali Jelice nigdje nije bilo.

Drugi susret zbio se kada sam se, pred sam završetak osnovne škole, spremao za malu maturu, druženje u fiskulturnoj sali, uz muziku sa kasetofona, sokove i sendviče, kada ćemo naše školske drugarice vidjeti prvi put našminkane, s uređenom frizurom, u svečanim haljinama koje će skrivati kvrge na njihovim već dobrano zaobljenim koljenima. Morao sam kupiti nove patike, ne samo zato što su mi stare bile premalene za noge koje su već dosezale veličinu lopata kojima su radnici na susjednom gradilištu ubacivali šljunak u mješalicu betona nego više zbog toga što su nove farmerice zahtijevale i odgovarajuću obuću, u skladu s kojom ću kupiti i majicu. S majkom sam otišao u robnu kuću Zenit i baš na odjeljenju za obuću dočekala nas je Jelica Lončar koja je birala cipele s visokim potpeticama. Već je bila djevojka za koju je zapinjao pogled svih koji bi prošli kraj nje. Sad sam se uvjerio da je bila brineta i da je njeno okruglo lice, uokvireno nešto dužom kosom, svijetlilo zagonetnim smiješkom. Mama i ona pozdravile su se i razmijenile nekoliko riječi. Sad sam bio nešto viši od njih, izrastao do njihovog svijeta, nisam ih posmatrao odozdo, pa zato nisu, kako sam mislio, mogle povjerljivo razgovarati kao prilikom onog mog prvog susreta s njom. Majka me predstavila i dok smo se rukovali opet sam osjetio da su joj ruke tople i da iz njenih dlanova izbijaju neke slabašne silnice koje su se širile mojim tijelom. Tada sam već osjećao one muške impulse kada bih susreo ženu sa dubokim izrezom na majici ili bluzi ili kad bih se u prepunom autobusu gradskog saobraćaja naprosto stopio s nekom koja nije morala biti moja vršnjakinja, dovoljno je bilo da je mlađa od moje majke, ali one silnice iz Jeličinog dlana nisu u meni budile takva osjećanja, nego ukazivale na neku posebnu vrstu bliskosti.

Kada su se naši pogledi ukrstili, primijetio sam u očima mamine prijateljice neke čudne srebrnaste žilice, slične onima koje sam vidio u komadu mermera koji nam je jednom na času pokazao nastavnik više ne znam kojeg predmeta. Izgledalo je da te žilice vijugaju kada Jelica pokreće oči. Bilo je u tome nečeg čudnog, nečeg što mi se činilo poznatim, kao da je izranjalo iz mog pamćenja. Dok je ta misao komešala moju zbunjest, kupio sam patike koje sam prve probao i zamolio mamu da odmah idemo kući, slagavši da ću tog popodneva vjerovatno morati da odgovaram engleski jezik da bih mogao dobiti bolju zaključnu ocjenu.

Čim smo stigli u stan, uskočio sam u kupatilo, zaključao za sobom vrata i stao pred ogledalo, pred kojim sam do tada nekoliko puta žiletom sa mokrog lica skidao rijetke nježne dlačice na mjestima gdje bi trebalo da budu brkovi i brada. Mom čuđenju nije bilo kraja kada sam vidio kako i u mojim očima vijugaju žilice neodređene boje, slične onima koje sam vidio u Jeličinom pogledu, gotovo iste kao linije na onom zapamćenom komadu mermera.

Treći susret (ovo pomalo počinje da liči na narodnu priču u kojoj se trećem sinu u trećem susretu ili događaju otvaraju sudbinska vrata života), dakle, taj treći susret s Jelicom Lončar bio je za mene, a čini mi se i za nju, zapanjujući. Na prvom času drugog polugodišta u trećem razredu gimnazije u učionicu je, s dnevnikom pod rukom, ušla Jelica Lončar. Znao sam da će nam, pošto je stara Ankica Herceg pred raspust nagovijestila da će u penziju, pa smo joj kupili zlatni lančić s privjeskom u obliku srca na kome je zlatar ispisao njeno ime, doći nova profesorica srpskog jezika i književnosti, ali nikako nisam mogao pretpostaviti da će to biti prijateljica moje majke. 

Čim nas je kratko pozdravila (tada sam prvi put saznao njeno prezime), sjela za katedru i raskrilila dnevnik, počela nas je prozivati, da se upoznamo, rekla je. Kako bi koga prozvala i kako bi taj učenik ustao, kratko ga je pogledala i dala rukom znak da sjedne. Kada je mene prozvala, nije ni digla pogled sa dnevnika, kratko sam stajao i zbunjen sjeo. Onda je ustala, podijelila nam zadaćnice (one sveske većeg formata sa crvenom linijom na desnoj ili lijevoj strani svakog lista koji odvaja prostor za primjedbe profesora), prišla tabli i ispisala: Moji roditelji i ja. Rekla je da je do kraja časa ostalo dosta vremena za pismeni sastav čija dužina neće odražavati i njegovu suštinu. Važno je, naglasila je, da budemo iskreni i da iskazujemo samo svoje misli i osjećanja. Ona će nas kroz naše sastave upoznati bolje nego kroz razgovor.

Dugo sam sjedio zureći u prazan list pred sobom. Volio sam časove usmenog i pismenog izražavanja i da je bila ma koja druga tema, odmah bih uzeo olovku i rečenice bi krenule same od sebe. Ovako, jednostavno nisam znao šta da napišem. Kada sam vidio da je do kraja časa ostalo desetak minuta znao sam da više ne mogu oklijevati. Moram napisati bilo šta, pa je, prateći moje košmarne misli, olovka bilježila otprilike ovo:

Moja majka je Otac. Ona je moj Brat. I moja Sestra. Ona je Komandant, a ja sam njena Divizija (baš kao Sava Kovačević i njegovi borci izginuli na Sutjesci, o čemu smo nedavno učili na času istorije). Moja majka je moja Porodica.

Otac? On je Magla. Nekad je bio moj san da spoznam imam li ga i da ga sretnem, ali se odavno rasplinuo u nešto daleko, neuhvatljivo, nepostojeće možda.

Ja? Sjemenka sam maslačka koja još traži gdje će sletjeti da sasvim zgasne ili da iz nje nekog novog proljeća izraste krhka biljčica.

Na sljedeći čas srpskog profesorica Lončar pod jednom rukom donijela je dnevnik, pod drugom zadaćnice. Čim je sjela, počela je da uzima jednu po jednu svesku, čita na njenoj prednjoj korici prezime učenika, zatim je otvarala i saopštavala ocjenu koju je dala. Bila je stroža od njene prethodnice, rijetko je izgovarala najviše ocjene. Kako se više na jednoj strani gomila svesaka smanjivala, a na drugoj povećavala, ona zebnja koja se negdje duboko u meni začela čim sam je na vratima ugledao sa zadaćnicama stalno je rasla i ispunjavala cijelo tijelo koje je počelo lagano da drhturi. Nisam strahovao od loše ocjene, više me obuzimao stid što će me nova profesorica, majčina prijateljica, upoznati po nebuloznom sastavu. Tješio sam se činjenicom da sam saopštio čistu istinu. Da sam imao oca, brata sestru ili još koga u porodici, sigurno bih pisao drugačije, a ovako…

Moju misao prekinuo je profesoričin glas kojim je izgovarala moje prezime dok je uzimala posljednju svesku s one strane gdje ih je bila stavila kada je ušla u učionicu. Nekako sam uspio da ustanem, ali ona jedna jedina kratka riječ kojom je trebalo da potvrdim prisustvo na času nikako nije htjela da se izvuče iz usta. Činilo mi se da nisam u učionici, nego negdje daleko, možda na ulici, gdje posmatram dvije sljubljene bube dok moja majka gore razgovara s Jelicom Lončar. Znao sam da bi bilo nepristojno da ih prekidam i zato sam ćutao pa se, nekim čudom, našao u onoj robnoj kući i isprobavao nove patike.

– Čista petica!

Nešto poput groma odjeknulo je učionicom, a tek koju sekundu kasnije munja mi je zaslijepila pogled: 

– Jezgrovito, inventivno, pismeno… Nagovještava budućeg pjesnika. A možda i sadašnjeg, samo to taji…

Riječi su zujale učionicom, ali su teško dopirale do moje svijesti. Jedva sam čekao da se čas završi, jer mi je bilo neprijatno da slušam o nekome ko je tamo negdje daleko i nema priliku da se brani od tih strelica koje jurišaju prema njemu.

Do kraja školske godine profesorica Lončar često je tražila da analiziram pjesme i priče iz čitanke i podsticala me da pišem pjesme ili kratke prozne forme, ali taj poziv nije u meni nalazio odjeka. Pokatkad sam gledao kako otvara i zatvara usta ne ispuštajući iz njih glasa, dok sam ja u to vrijeme vrludao onim srebrnastim tankim linijama u mermeru njenih očiju, pa ih kasnije, pred ogledalom u kupatilu, upoređivao s čudesnim talasanjem u mojim očima.

Tokom raspusta Jelicu Lončar slučajno sam susreo u centru grada. Pozvala me u baštu poslastičarnice Minjon na sladoled. Kada smo sjeli zamolila me da je ne zovem profesoricom, jer ona mi to neće više biti zato što se krajem avgusta udaje i odlazi u drugo mjesto. Htio sam da kažem da mi je žao, ali baš u tom trenutku iz njenih usta sijevnuo je plamen koji mi je oprljio lice: 

– Zovi me sestrom!

Prije nego što sam mogao bilo šta da odgovorim, pričala mi je zanimljivu priču, dok se u staklenim posudama pred nama sladoled topio a po njemu lelujale one linije iz njenih očiju i miješale se s mojim mermernim žilicama.

Njen otac je bio izuzetno lijep čovjek i mama joj je često govorila da je srećna što je baš nju izabrao iz mnoštva onih koje su željele da im bude suprug. Kada je Jelica imala sedam godina, on je na jednoj izložbi slika sreo moju majku i među njima je, prije nego što je stigao da joj kaže da je oženjen, buknula ljubav. Kasnije nije znao kako bi joj to saopštio, naročito kada je saznao da je na pomolu prinova. Njegova supruga, Jeličina majka, nije mogla mirno da pređe preko muževljevog nevjerstva, pa su nastale nesuglasice i svađe. Jeličin otac u svemu tome nije mogao da se snađe, pa je, neposredno pred moje rođenje, jednostavno nestao. Tek poslije dvije godine javio se supruzi i kćerki razglednicom iz Kostarike, ali nije saopštio svoju adresu. Od tada od njega ne stiže nikakav glas.

Moja majka je, nekoliko mjeseci poslije porođaja, krenula u potragu za mojim ocem. Tako je stigla i do Jeličine majke i, začudo, među njima se razvilo prijateljstvo. Povremeno su se sastajale, a majka je Jelicu prihvatila kao svoju kćerku. Molila je da meni ništa ne govore, jer se plašila da bih mogao krenuti u bezuspješnu potragu za ocem.

Poslije ove priče poduže smo ćutali, a onda je Jelica Lončar, moja polusestra, pozvala konobara i zamolila da nam donese nove sladolede. 

– Znam da se pitaš šta bi trebalo sada da činiš. Znam takođe da bi ti bilo teško da o ovome počneš razgovor s majkom, pa ću joj ja zato večeras napisati pismo i poslati poštom.

Rekla je to Jelica Lončar. Moja sestra Jelica Lončar.

(Iz zbirke Strašni sud)