Godine 1922. u Mostaru se rodio Velež, najveći mali klub na svijetu.

Godine 1922. u Mostaru se rodio Rafo Kamhi, nadareni Veležov junoša, spojka jakih listova, tanana stasa i filigranskog pasa (tako se govorilo), mlađahni protaže legendarnog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i dobar prijatelj nešto starijeg, kratkovidnog Veležovog vratara, Armina Altarca-Ćilibija, koji je uvijek branio sa naočalama.

Godine 1922. u Mostaru se rodila Lamija Buljko, djevojka koja je skrojila zadnje Veležove crvene dresove prije II svjetskog rata. 

Lamijina mati Zibica preselila je rano od galopirajuće sušice. 

Tehvid za Zibicu učila je i pranena Nedima Tanovića Sabaha, udana Kurtović. 

Trogodišnju Lamiju je babo, prilično sklon lozi, siru iz mjeha i dugom divanu, odveo u Donju Mahalu kod majke, žene teške pojave i stroga nastupa, nikad nasmiješene, čije bi moguće mehko srce, naslutili rijetki.

Iz Donje Mahale Lamija nikad izašla nije.

(iz bilježnice Mije Živkovića)

***

Činjenice su utvara oblih slova, koja se kratkim i nervoznim potezom iznenada pretvore u ravnu crtu. Riječi umiru kao i ljudi. Postanu nečitljive. Čudan su okot zbrkanih misli zanesenog i zbiljska naslada maštovitom.

Za malu, ali odanu sljedbu, Mijo Živković kultni je je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik. Objavio je samo jednu knjigu, u nakladi Braća Živković, 2003. godine, u 500 primjeraka: zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, koja se besplatno dijelila na stadionima diljem bivše Jugoslavije. 

Ugledni zagrebački profesor i urednik uvrstio ga je u Prvu antologiju hrvatske poezije XXI stoljeća.

O susretu sa Mijom Živkovićem, u priči o osnivanju Red Army Zagreb, pisao je i opskurni kroničar svakojakih bizarnosti Davor Antun Belec iz grada na sjeveru, sumnjiv opsjenar, labilna ispičutura i melankolik (lijenošću je lako potratio ponešto dara), koji se iz nedokučivih razloga ponekad potpisuje kao Nedim Tanović.

Za one koji su takvoj osobi spremni vjerovati:

Miju Živkovića upoznao sam prve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće. Najmlađi Ivo poginuo je krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati. 

Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom glasnih skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere. 

Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za pisanje.

Za ljetovanja u okolici Barcelone Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom opijata, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu čudnovatog leksikona. U leksikonu se spominje i argentinski pjesnik Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula. 

Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.

***

Umašćenu bilježnicu smeđih tvrdih korica i ušatih listova, Živkovićevu skicu skice za utopijsku novelu o Veležu, potajice mi je posudio kolega, odvjetnik Milivoj Fabac, kurat ženskar i negdašnji ravnatelj prometne policije u gradu na sjeveru. Bilježnica je nađena u prtljažniku Škode Fabia, s kojom je Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, sletio s ceste, udario u betonski most i poginuo. Postat će dio ostavinske imovine. Kolega Fabac kontaktirao je obitelj Ilije Oršolića, ali nitko nije znao objasniti što je pokojnjak tražio u gradu na sjeveru.

Tako sam slijedom neobičnih okolnosti, koje mi se sada čine kao pomalo čudan usud, postao slab tragač za sjenama Mije Živkovića. 

Na žalost, ukočene mašte i sakat u daru, tek sam osrednji pisac suhoparnih tužbi.

***

A što je onaj pjesnik tebi pjesmu pisao?

Ma, pusti, nosi te đavo, vlaška posla.

Žuta, mučaljiva, zasaljena, takva od djevojaštva, sa bljeskom zla u sitnim očicama, nalik je golemoj svijetložutoj muhari.

***

Od malog i zagušljivog dućana s kolonijalnom robom brojna je obitelj jedva uspijevala životariti. Rafin otac Izidor, gotovo srastao s dućanskim pultom, svakom se namjerniku unosio u lice, žalio, rogoborio, čak se i neodređeno prijetio, najviše odsutnom Rafi, lopti općenito, i Lajhneru, koji ju je u Mostar donio, često i ne primjećujući da u dućanu više nikog nema. Potom bi, sav usukan, iskrivljen i rano sijed, ozlojeđeno još vrtio glavom, i iz dućanske tame, živo žmirkajući, zurio u veliko blještavilo naizvan.

Mostarsko ljeto 1940. godine bilo je uobičajeno vrelo. Rafi je, međutim, baš kao i kakvom klempavom mahalskom maksumu, vrućina bila pojam ispražnjen od stvarnog sadržaja, tek zvuk tuđeg puhanja i dahtanja koji bi začuđeno slušao.

Popodnevna jara njemu je punila pluća novom gustom snagom, a jaka svjetlost brzo sušila znoj u očima i bistrila pogled, dok bi udarao loptu ili trčao, gutajući prašinu suncem spaljene ledine iznad Sjevernog logora. 

Mogao je beskonačno ponavljati duga dijagonalna dodavanja desnom nogom, dodirom iz trka lopti bi darivao novo, drugačije življenje, i upoznavši veličanstvenu nijemost njezina leta ispod oštro plavog neba, uživao je u svladavanju prostora i mističnom spajanju s drugim, igračem na lijevom krilu. 

Rafi se činilo da i vrijeme može zaustaviti.

Na starom, krpljenom bijelom dresu, koji je tog ljeta naslijedio, osmica se šalila s beskonačnošću.

***

Danon je Rafu našao na igralištu i odveo u Husinu mehanu na Ogradi. Nije Rafi bilo drago ići, ali Danon je djelovao snagom starog mahalskog autoriteta. Slabo se obazirao na Rafine stisnute usne i upitan pogled, jedva vidljiv trag male pobune. 

Sjedili su za okruglim stolom, uz razlokanu kaldrmu, u plitkoj sjeni mehane, Danon uz lozu, šutljiv, mrk, naizgled gluh na nervozni žamor uokolo, stalno glasanje živine i ljudi. Rafo je, na belaju jer gubi vrijeme za loptu, pijuckao mlaki himber, ali s nježnom je odanošću krišom zagledao u velikog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i nešto je ubogo bilo, nepovratno i potrošeno, u njegovim kvarnim zubima i ostarjeloj koži još snažnih nadlaktica. Vrijeme se mrvi.

Iz mahalske vreve iznenada je ispao Ljubušak, bučno i nametljivo, s nekolike kavade u rukama. Visok, crn, bradat, blistavog osmijeha, divljeg i širokog kreta kojim grli svijet. Sjeo je za stol, snažno tapšući Danona po leđima. Pričao je glasno ni o čemu, pitao, ne očekujući odgovora. Naručio je lozu, zagrizao jednu kavadu i kratko pogledao Rafu, sa tamnom snagom u očima. 

Rafi bijaše neugodno, pa je spustio glavu.

O Ljubušaku je Rafo slušao, znao ga je spomenuti i Izidor: za njega je Ljubušak bio tevećelija, hajvan, mahnitov, kako kad, ali svakako hodajući nered. 

S mosta je tako skočio u Neretvu, bez nagovora, u inat sebi, valjda, iako nije znao plivati. Jedva su ga živog izvukli iz rijeke. 

Da je duže poživio, Rafo bi doznao da će Ljubušak postati ludo hrabar partizanski mitraljezac, ali svoj, tvrdoglav i sklon svakom neposluhu. Njegovi su ga umalo strijeljali, jer je navodno zapalio napuštenu hrvatsku kuću, da mu mati vidi iftariti. Od smrti su ga uvijek spašavale priče, bujne i brojne, koje su rasle, širile se, i prije nego što bi on u njih ušao.

Bale crvenog platna, koje su preko Ljubušaka u Mostar stigle čudnim švercerskim putevima, čak iz Leskovca, Rafo je preuzeo u Husinoj mehani na Ogradi.

***

Nalete bilo, nije njoj pjesmu pisao.

Pa tako kaže, a i svi govore.

Pusti, ona laže. A svi izmišljaju i dodaju. Nije to pjesma o ljudima.

***

Dar je, biva, bolest: muka, neželjen biljeg koji valja skriti, jer kvari sve obično. Izdvaja. 

U ozbiljne mahalske munte slutnja je nepogrešiva a jezik ubojit: šapat isprva, pa glas, izobličen i često zao, krene sokakom, sokacima, čitavom mahalom. 

Lamija bijaše nevidljiva, ali se znalo, ili se nije znalo, pričalo se samo: srsi je podilaze, i vazda je malke snage. 

Za ranog mraka, kad se žene uz Neretvu hlade, Lamija sjedi sama u sparnoj tami sobe. Slijepog je pogleda, blago se njiše, tiho zviždi i skuplja šejtane.

Kroz džam sipi prva mjesečina, a njoj šnitovi iz glave u ruke silaze. 

Skida, s uzdahom, uvijek polako i sva ozbiljna, pokrov od tamno zelene čoje. Nježno miluje crno željezno tijelo, upijajući dlanom prijatnu hladnoću.

Šivaću mašinu Pfaf, gotovo zaboravljenu u uglu spavaće sobe, Lamiji je, s iskonskim razumijevanjem, ženskim, kao tajnu posvetu tihoj čulnosti, pokazala mudra hala Derva. Na krevet, pored mašine, spustila je stare zlatnoplave dimije, i bez riječi izašla iz sobe. Četiri dana kasnije, Lamija je prepravljene dimije prvi put nosila.

***

Rafi se činilo da teška avlinska vrata od jelovine žive svojim tajnim životom. Dva puta je lupio halkom i vrata bi se odškrinula, dovoljno da nepoznatoj ruci gurne balu sa platnom. 

Za četvrtog dolaska avlija je zijevnula, a Rafo ušao vođen nepoznatim, prošao pored furune u ljetnoj kuhinji i oprezno, kao dijete još nesigurno na nogama, kliznuo polivenom avlinskom kaldrmom nad kojom je lebdjela nježna vlaga. Sve do sećije ispod obijeljenog zida.

Iz velike izdubljene zelene paprike, tek ubrane, koja opojnim smirajem miriše, Rafo pije ledenu vodu. Majka, bez riječi, zalijeva hadžibeg. Iz spavaće sobe u dnu avlije čuje se tiho zujanje šivaće mašine. Lamiju Rafo neće vidjeti.

Svečarski Lamijin dres, crveni, sa brojem osam na leđima, na grudima prošiven bijelim vezicama i sa zvijezdom na srcu, Rafo je donio u očev dućan. Izidor je vrtio glavom i šutio. 

Ostale dresove kasnije je preuzeo Ljubušak.

Prvu i zadnju utakmicu u Lamijinim dresovima Velež je odigrao 1. rujna 1940. godine, protiv podgoričke Budućnosti, zamaskirane pod imenom Crna Gora. 

Jedini živi svjedok utakmice, pamteći, besmrtni je Ibraga s Luke, koji je mahalu prvi put zaprepastio kad se iz Velikog rata i ruskog zarobljeništva vratio 1927. godine. Mnogi će ozbiljan kroničar, sitničav, možda i s pravom, teško vjerovati kazivanju čilog, bezubog starca od 126 godina, čiji jezik neprestano pleše po ćelavim desnima, rasipa nemilice golema sjećanja i još veću maštu, a vrane mu oči probadaju slušatelja. Ibraga priča, i ne da se smesti: utakmica bijaše sigurno predskazanje poganog doba. 

Digao se jak vjetar, sa glava je nosio klobuke i fesove, a na igralištu je navodno nestalo zvuka i boje. U napetoj tišini i mutnom sivilu samo je rijetki, smiren i pažljiv, mogao vidjeti mali trag crvene boje, preživio na dresu sa brojem osam.

Nakon utakmice u gradu su izbili veliki neredi, narod se žestoko tukao sa žandarmerijom. Ljubušak je juriše predvodio.

Dva dana kasnije žandari su provalili u Radnički dom, u bezuspješnoj potrazi za Veležovom arhivom i Lamijinim dresovima. Arhiva i dresovi nikad nisu nađeni.

***

– A je li on nju ikad vidio?

– Aaaaa, opet ti isto, o toj pjesmi, ne dosađuj više.

***

Sjedim pod krošnjom stare košćele, na terasi preko puta Pozorišta lutaka, negdašnje sinagoge. Pijem limunadu bez šećera.

Pozno je ljeto 2003. godine. U Mostaru su kesteni dva puta cvjetali, na zlo neko sluti. Noge me žare, biće da su koprive nebeske. 

Beskrajno sam umoran, i bolestan sam, ali to još ne znam, osjećam tek, saznat ću kasnije, prekasno. Za tri mjeseca neće me biti, i skoro dvadeset godina će trebati da bilježnica naposljetku slučajno dospije na krhku pažnju Nedima Tanovića.

Misao se gasi lagano, slova trnu i slabo je moje ufanje da će zapisi u bilježnici biti dovršeni kako sam zamislio.

Ostat će, ipak, nešto od ovog dana.

Dobro sam uranio, zalud izgleda, kaneći prestići veliku vrućinu. U hotelskom restoranu za doručak sam sastavio drobu. Mlada me servirka, djevojčica još, ispod oka začuđeno promatrala. Mrve tamnog kruha sa bijelog sam stolnjaka pažljivo pokupio, lijevom rukom u dlan desne, i vratio u šalicu.

Upoznavanje u Cernici, u prostorijama kluba, sa počasnim predsjednikom Veleža, Jadrankom A. Topićem, odjednom se učinilo neprijatnom obavezom. 

Odlučih prvo prošetati do stadiona.

Ispred sjevernog glavnog ulaza na Gradski stadion Bijeli Brijeg jednonogi je kip Muhameda Mujića, rad u bronci i poklon Ivana Kožarića, postavljen prošle godine, za obilježavanja osamdeset godina osnivanja kluba. Kip je igra, živa: lijeva je noga prava, čvrsto na zemlji, a tijelo se povodi negdje u prošlost, za udarcem desne, nevidljive. 

Povirih kroz kapiju, iza gola stari vrtlar, u prvom je znoju, podrezuje zimzelenu ogradu, oblikovanu u slova – Rođeni. Gleda ga srna.

U cvjećarni U Kate, preko puta, kupio sam mladu ružu. Ružu sam ostavio uz Mujićevu nogu.

Ulica Mehe Trbonje starog je pločnika iz kojeg niče trava, uz zid istočnog stajanja. Dio zida oslikan je širokim zamasima Romana Baričevića, slikara iz grada na sjeveru. Mural, najrazigraniji nogometni koji sam vidio, apstraktna je posveta BMV-u. Mural se čak spominje i u divnoj knjizi, objavljenoj u Hrvatskoj studenog 2010. godine, a naslovljenoj po brazilskom košarkaškom virtuozu.

Prije sastanka požurio sam u arhiv Hrvatske sveučilišne knjižnice Ivan Goran Kovačić, koji se sada nalazi u obnovljenoj kući Mujage Komadine. Knjižničarka i arhivarka, Radmila Šantić, omiljena teta Rada, uspjela je pronaći i kopirati specijalno njemačko izdanje modnog časopisa Burda iz 1995. godine, posvećeno najljepšoj nogometnoj opremi između dva svjetska rata. U izboru su objavljeni i Lamijini šnitovi Veležovih dresova. Šnitove, rukom crtane grafitnom olovkom na tankom papiru, izblijedile, porozne i zametnute u drvenoj škrinji na porušenom tavanu iz kojeg su živo proklijale zalihe zaboravljene kafe, pedeset tri godine nakon Lamijine smrti, pronašla je unuka hale Derve, Vanda, pohranila i zaštitila u Burdi, gdje je radila kao novinarska vježbenica.

Jadranko A. Topić primio me ljubazno (stigao sam po preporuci Bore Primorca), posjeo u pohaban kožni naslonjač, ponudio himberom od domaćeg šipka rumenjaša, sve sa površnim zanimanjem za čudnog svata, zgužvanog i šutljivog. Kao da prašinu treba otpuhnuti sa stola. Pogled je Topićev prazan, zelene oči davno ugašene. Dvije jake bore, od nosa idu usnama, cijelom licu daju oštar izraz, suprotan sporim i nujnim pokretima kojim kopča dugmad na lanenom svijetlom sakou, ustajući da mi pruži ruku u lagani stisak. Blijedim baritonom valja riječi ni u šta.

Gledam ga, šutim, razmišljam, i čuđen mijenama, u neznanju se tješim: čovjek je možda vazda isti, svakakav, a vremena često kvarna. Pokazujem Topiću Burdu.

U aščinici kod Badžaka kasno sam ručao teleće mišiće.

***

Zadnje pisanije u bilježnici Mije Živkovića jezgrovite su, kratke i gotovo nečitljive. Pisao ih je koncem studenog 2003., smješten u Klinici za plućne bolesti na Jordanovcu, onemoćao i u bolovima. 

Može se samo slutiti, a nepovjerljivi neka istraže.

Rafo Kamhi uhićen je u kaosu brojnih nesporazuma, 05. rujna 1940., nečijom ludom greškom, koje bivaju česte u burna vremena. Odveden je u Novu Gradišku, a kasnije predan ustašama. Iz Nove Gradiške sproveden je u Jadovno, gdje mu se gubi svaki trag, kao i Oskaru Mandilbaumu i njegovoj grupi.

Sjenu Lamije Buljko munte su navodno vidjele 05. rujna 1940., na Gvozdenu, za ranog mraka, zagledanu u zelenu prolaznost brze rijeke. Iste je večeri, u spavaćoj sobi, uz šivaću mašinu Pfaf, Lamija stala na toplomjer i smrvila ga. Otrovala se živom. Munte kazuju, namjerno.

***

Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, pokopan je na Gradskom groblju u Orašju, nažalost bez vjerskog obreda. Na ulazu u groblje olujna je južina srušila raspelo, baš pred nailazećeg velečasnog Blaževića, koji se, tust i usporen, sapleo o Isusove noge, teško pao i dobro ugruvao. Shvativši taj nesretni, ali slučajni događaj kao opomenu nebesa, velečasni je, bolan, odbio propovijed za pokojnjaka i dao se u dugotrajnu pokoru. 

Priliku je iskoristio Davor Antun Belec i prilično supit zaprepaštenoj ožalošćenoj rodbini i malobrojnim prijateljima održao dug i radostan govor. Na sprovodu je bio u potrazi za bilježnicom.

Ibraga je obavio sistematski pregled. Blago mu je uvećana prostata.

***

Idi, nosi, dosta je više, pjesma ne postoji. Sve je pjesnik izmislio….

Sinoć, kad…..

Cijelu zimu
sama,
na kauču, kao na nekom
zaboravljenom otoku,
nena veze goblen –
ovalan djelić dženneta

Tamo će je, vjeruje, čekati njen čovjek
Plećat veseljak, poštar,
koji još za Titinog vakta, davno,
s torbom o ramenu, u koraku
od srca preseli

Zelen je proplanak
iglom već prešla, i kućicu

potoku okrenutu,
crijepom svježim pokrivenu
i jednu srnu na rubu šume, plahu

Baš, hoće li me poznati
kada mu dotrčim, hoću li
u ovoj ljepoti, opet mlada biti,
pita se, dok kraju privodi nebo
posve plavo,
bez ijednog oblačka

U proznom opusu Josipa Mlakića dvije su neortodoksno postavljene konstante: rat i slutnja propasti. Od romana “Kad magle stanu”, iz 2000 godine, koji se još i mogao, premda poprilično pogrešno, tumačiti kao jedan od najuspjelijih izdanaka naše ratne, dokumentarističke i realistične proze, preko “Živih i mrtvih”, koji izlaze dvije godine kasnije, također se bave ratom, ali svakom čitatelju već sasvim očigledno biva da Mlakić iznevjerava svaki neo-realistični, a pogotovu dokumentarni koncept, razvijao se, rastao i transformirao se jedan kontinuirani narativni, misaoni te – što je u njegovom slučaju veoma važno – žanrovski koncept, koji je profesionalne čitatelje povremeno opet krivo navodio na pomisao o autorovim tematskim izletima i potragom za novim i drukčijim svjetovima. A zapravo, ničega od toga nije bilo: rat u čovjeku i oko njega, slutnja apokalipse, te odmah za njom i prijelaz u postapokaliptično i gotovo posthumano stanje svijeta, ono je čime se Mlakić bavi u svakoj, ili skoro svakoj knjizi. Pa čak i u svojim pjesmama i u prozodijskim skicama sevdalinki. I uvijek je to isti ambijent i uvijek ista tačka najavljenog ili već dogođenog smaka svijeta: Bosna i onaj rat koji na isti način u Bosni traje 1993. kao i 1943, i jednako završava 1995. kao i 1945. One Mlakićeve proze koje se zbivaju izvan ili mimo Bosne, i u nekom drugom, ne uvijek do kraja koncipiranom i konceptualiziranom vremenu, metaforični su, dodatno stilizirani, pomaknuti prikaz – Bosne. Svaki pisac piše iz vlastitoga svijeta i iskustva, svejedno piše li poput Thomasa Manna iz klasnog, zavičajnog, socijalnog i nacionalnog središta vlastite građanske egzistencije, ili poput Karla Maya piše o izmišljenom indijanskom poglavici Winnetouu i njegovom svijetu. Ali malo ih je koji, poput Mlakića, tako opsesivno ispisuju stanje vlastite duše i zemlje, pišući na različite načine, u različitim žanrovima, presvlačeći se, maskirajući svoj autorski lik i njegove ambijente.

U tom maskiranju, on katkad hini žanrovsku literaturu. Pravi se da piše roto-roman. Ili najčešće: da piše distopijski science fiction, roman katastrofe. Pritom, varakajući i nadlagujući svog čitatelja, on će se često i držati striktnih pravila žanra. Ali zapravo će napisati nešto drugo. Još jedan roman o Bosni. Još jednu knjigu o naraštaju, ili o pojedincu koji se u Bosni zatekao po svršetku vremena. Mlakić nastoji jedan ispražnjeni svijet nanovo naseliti, obrazložiti, objasniti i obraniti, makar samo u fikciji. Ovaj mu je njegov književni sudrug i čitatelj na tome zahvalan. Iz razloga koji se nikako ne tiču samo književnosti.

Još od romana “Kad magle stanu” i “Živi i mrtvi” Mlakić se služio prizorima, scenama i pripovijestima iz Biblije. Najprije samo motivima, koje je čitatelj mogao, a i nije morao prepoznavati, a onda i dekonstruiranjem i restauriranjem, vremenskim transponiranjem cjelokupnih naracija. U njegovu su prozu ušli biblijski likovi, ili ljudi koji se po njima zovu i u drugim vremenskim tokovima žive svoje živote po biblijskim pričama. Nikada, međutim, on to ne radi da bi ispisao alegoriju, ili da bi do daske pojačao i prenaglasio banalnu i nedomaštanu ljudsku svakodnevicu, kako to rade loši hrvatski pisci i propovjednici, nego se Mlakić Biblijom služi kao predloškom za palimpsest. Ne čini to onako ambiciozno i doslovno, kao Mann u “Josipu i njegovoj braći”, premda u njegovom postupku postoji nešto od manovske uzaludnosti i artističke virtuoznosti, koja je samoj sebi dostatna.

“Druga Noina arka” biblijska je parabola, koja bi u nekadašnjem književnomu životu bila tretirana kao novela ili kao poduža pripovijetka, ali nikako kao roman. Jednostavno položena, do određene mjere predvidljiva naracija, čija se drama odvije između dva lika, Noe i Ibrahima, kršćanina i muslimana, naprosto je na taj način svedena, gola, jasno usmjerena, da bi bilo pogrešno useljavati je u barok romana. Danas, međutim, u vremenima poludjelih žanrova, “Druga Noina arka” bit će prozvana kratkim romanom. Moglo bi i tako kad se na taj način knjizi i tekstu ne bi oduzimala prodornost i snaga pra-pripovijesti, legende o konačnom potopu. A upravo na toj prodornosti i snazi, neoslabljenoj, počiva moć ovoga Mlakićevog proznog teksta.

Atmosfera “Druge Noine arke”, onako kako je doživljavamo ulazeći u pripovijest, mogla bi nas šokantno podsjetiti na ponešto što nam se u duši i u slutnji zbivalo nakon 24. veljače 2022. godine i početka Putinove kampanje na Ukrajinu i svijet. Prijetnja nuklearne kataklizme, koju je vješti KGB-ov operativac, veliki proizvođač straha, obično plasirao preko mladih i zgodnih žena, svojih političkih, medijskih i diplomatskih amazonki, među kojima će kao najčuvenija ostati upamćena Marija Zaharova, zvana Maša, i koju su tabloidizirani mediji na Zapadu, a bivšoj Jugoslaviji pogotovu, činili tako plastičnom i stvarnom da se promatraču moglo učiniti kako je kataklizma već započela, kao da je opisana na prvim stranicama “Druge Noine arke”: svijet se ugasio, više nema struje, svijet se razvezao i raspovezao, ljudi je uglavnom nestalo, ostala su samo njih dvojica, koji pokušavaju preživjeti. I pada neka ružna prljava kiša. Malo gdje je – u našim književnostima zapravo nigdje – atmosfera pred smak svijeta, ili malo zatim, opisana je tako neočekivano plastično i upečatljivo kao u ovoj knjizi.

Josip Mlakić u prvim je svojim romanima odavao dojam izvanredno darovitog pisca, majstora forme, fabularne i pripovjedne konstrukcije, svojevrsnog inženjera romana. U to vrijeme nije on bio pisac upečatljive ni prepoznatljive fraze, pjesnik ni rečenični filigran. Pomalo poput Borislava Pekića, samo drukčije, bavio se širokim zahvatima u prozi. Nešto kasnije pokazat će sklonost igri, persiflaži, pisanju kao netko drugi, pa će objaviti i jednu izvanrednu knjigu pjesama, da bi se tek u kasnoj fazi, u “Skici u ledu”, a pogotovu u svojim distopijskim i bibličnim romanima, pozabavio nečim što ga je nužno uputilo na filigranski rad na tekstu: opisima prirode, ambijentiranju romana. Pritom, u “Drugoj Noinoj arki” opisivao je prirodu onakvom kakva ona zapravo nije, ili još uvijek nije, srećom nije. I najobimniji je, a možda i najdojmljiviji sloj ove knjige posvećen opisima. Tu čitatelj biva suočen s majstorskom rečenicom, koja pritom kao da ništa ne duguje uzorima. Glas kojim je pisana ova knjiga, ritam i melodija njegovih rečenica, kao da ne pripadaju istome piscu koji je pisao “Na Vrbasu tekiju”. Mlakićevo majstorstvo između ostaloga je u umijeću pisanja različitim autorskim glasovima, skoro pa i različitim misaonim sustavima.

Pisac izbjegava starozavjetni bas-bariton, preukrašenost i uznesenost biblijskoga glasa, a pogotovu rečenične inverzije kojim će se u svrhu očuđenja i postarivanja teksta služiti najpovršniji pripovjedači – oni čije će se knjige prodavati u knjižarama Verbuma, hvaliti u izdanjima Matice hrvatske i bogato stimulirati od hrvatskih političkih i crkvenih vlasti – nego od Biblije preuzima samo onu pomalo sablasnu lakoničnost, konačnost svake napisane i izgovorene riječi. Pa to onda ovako zvuči: “Ibrahim je bio musliman, a Noa kršćanin. No na planini je to drugačije izgledalo, nije to bila toliko nepremostiva razlika kako se činilo nekada dolje u dolini, u vrijeme dok je Bog još uvijek bio važan ljudima. Bog je na planini oduvijek bio jedan. Bio je okrutan i milostiv istovremeno, i svakodnevno im je pokazivao oba svoja lica. U ime tog zaboravljenog Boga dolje se nekoć ubijalo. Ibrahim je zaboravio sve molitve koje je jednom davno naučio napamet. Ponekad ih je noću prizivao, njihovu melodiju i ritam, tražeći u zaboravljenim molitvama nepostojeću utjehu.”

U tom svijetu poslije Boga i nakon čovječanstva, ostala su njih dvojica i jedna Biblija, koju je Noa negdje našao, iz koje su ljudi počupali neke dijelove. Ali ne zato što bi im zasmetalo ono što je tu pisalo, nego zato što im je za potpalu zatrebao papir. I nije ih se više ticalo ono što piše. Svijet koji Josip Mlakić opisuje, možda je taj svijet samo Bosna, možda je cijeli planet, svijet je poslije teksta. Poslije Boga, poslije knjige. Ali nije svijet poslije ljudske potrebe za pričom, za poviješću i pripoviješću. Često Noa Ibrahimu čita priče iz Biblije. Obojica u tome uživaju, svaki iz svojih razloga i na svoj način, ali nijedan zbog vjere i Boga. Jer nema više vjere i Boga.

“Druga Noina arka” na prvi je pogled najdeprimantnija Mlakićeva knjiga. Ona govori o nuklearnoj kataklizmi ili možda samo o posljedicama vremena kada je Bog prestao biti važan ljudima, premda su oni sakrivali to jedni od drugih. Ona je to do pred kraj. A onda se dogodi nešto, u pripovijesti ili u samom piscu – vrijedi nam sakriti što to – i nastaje preokret. Vrlo snažan, upečatljiv i potresan. Utješno je biti čitatelj ovoga pisca. Njegov sužitelj, suzavičajac na zemlji i u tekstu. Kada bi se Bogom i teologijom bavili “najbolji umovi” i “talenti generacije”, kao što to zagovara ona Knausgaardova norveška protestantska svećenica, ova bi knjiga na policama hrvatskih knjižara stajala među najvažnijom vjerskim literaturom. Kako takve literature (uglavnom) nema, Mlakić je, makar u imaginariju i u biblioteci ovoga pisca i čitatelja, jedan od najvažnijih južnoslavenskih i hrvatskih, bosanskohercegovačkih pisaca danas.

Jesen je na pomolu, sunce se smanjilo i stidljivo izviruje iza jednog sivog oblaka. Lišće sve češće skupljam i uredno odlažem u zelenu kantu za recikliranje. 

Kada pogledate ljude oko sebe, vidjećete da imaju različito držanje: neki su upravni s izbačenim grudnim košem – te smo zvali jalijaši, neki savijeni u leđima ili možda pogrbljeni, to su hašišari. Sve te varijacije su prihvatljive, sve dok se ne pojavi nelagoda u leđima. Vidio sam u udžbeniku da naša kičma iz profila izgleda kao neka blaga krivina. Ta krivina je nešto poput amortizera u autu. Ako tokom vožnje po neravnom terenu osjetite prekomjerno ljuljanje ili truckanje, putovanje više neće biti ugodno ni sigurno. To je znak da treba promijeniti amortizere.

E, ako se ta naša linija kičme iskrivi više nego što treba, nastaje problem koji je imao moj prijatelj Darko. Sjedili smo zajedno u zadnjoj klupi u redu do prozora. Da bi izbjegao ozbiljne bolove, Darko je morao nositi aparat za ispravljanje kičme. Djelovao je poput robota jer je mogao mrdati samo rukama i očima. U našoj školi nastavnici su, čast izuzecima, bili skorojevići. Lebdjeli su između sela iz kojeg su došli i grada u koji su se skoro doselili. Već nakon prvih riječi, nastavnik SH je ostavio odvratan dojam na nas. Na tablu je najčešće prozivao učenice s velikim grudima, a najviše od svih je odgovarala Suada. Ona je već u šestom razredu osnovne imala dobro zaobljeno tijelo s istaknutim prsima. Olinjao, s okruglim cvikerima na vrhu nosa, podsjećao me na ljigavog morskog muzgavca dok je buljio u njene grudi. Nas muškarce je prezirao i dijelio uvredljive i omalovažavajuće epitete poput tikvane, mamlaze i slično. Meni je rekao da mi je glava prevelika pa bi bilo najbolje da se ošišam. 

Sad mi je baš krivo što ne mogu da se sjetim kako se zvao jedan jaran iz razreda s permanentnim blagim osmijehom na licu. Prošlo je dosta vremena, nove informacije potiskuju stare. Al’ ipak ,kažem sam sebi, treb’o bi imati neki filter. Pa gdje to da zaboravim. Osmijeh je, to svi znamo, nešto što stičemo rođenjem, nešto predviđeno prirodom. Ljigavi čangrizavac mu nije dao mira. 

“Bolje bi ti bilo da pročitaš neko štivo umjesto što se sve vrijeme kleberiš i ometaš nastavu.”

“Ali ja se nikad ne kleberim, druže nastavniče”, odgovarao je tihim glasom, pognute glave.

“Nasmijani” nije znao šta da radi sa sopstvenim osmijehom. Neki su mu, poput Bate, predlagali da na času srpskohrvatskog jezika zamisli da mu je umrla majka. Nije išlo.

Stari muzgavac je čak raširio priču po cijeloj zbornici, tako da su i drugi nastavnici vrlo brzo uočili nešto podrugljivo u njegovom osmijehu. Počeo je dobivati ukore i bio izložen svakodnevnom šikaniranju.

Odguram polako kantu iza šupe, njegovo ime mi na vrh jezika… Baš mi krivo!

Naša škola je bila tek sagrađena. Dvorište uređeno, sve je odisalo čistoćom i nekim redom. Rijetko bi se ko provukao bez kecelje ili, ne daj bože, ušao u školu blatnjavih cipela jer je za održavanje reda i čistoće bio zadužen domar Nerko.

Kako je u to vrijeme na televiziji bila emitovana serija “U registraturi”, Nerko je zbog svog nakaradnog izgleda dobio nadimak Ferkonja. Obrve crne, jedna viša od druge, jedno oko manje i na koje nije baš dobro vidio, pa je konstantno žmirkao i škiljio kako bi bolje fokusirao stvari.

Ekstremni primjer neuračunljivog prosvjetnog radnika bio je Miloš Bojanić, nastavnik likovne kulture. On je bio naš Viktor Igo, a mi smo bili njegovi “jadnici”. Od petog do osmog smo na časovima likovnog oslikali sve ofanzive iz NOB-a. Bio je luckast, često dolazio u konflikt s učenicima, a nerijetko i s njihovim roditeljima. Posljedice takvog ponašanja trpjele su najviše gume na njegovom žutom “opel kadetu”. Niko od nas ne bi ni pomislio da taj čovjek ima ikakve veze sa likovnom kulturom da nije jednog dana zgnječio žutu kokoš od plastelina koju je napravio Dokara, zatim rukama podignutim iznad glave počeo mijesiti tu kokoš i nakon dvanaest sekundi, na zaprepaštenje svih nas, stavio savršeno oblikovanog žutog konja na katedru ispred sebe i rekao: Ovako se to radi, jadniče moj.

Kao kakva divlja zvijer, zapjenio bi od bijesa kad bi nekog uhvatio da drži vodu za miješanje boja u tegli od vegete, onoj s plavim poklopcem. Zaurlao bi na prestravljenog učenika iz sveg glasa:

Jadničeeeeeeeee, nosi mi tu vegetu ispred očiju, inače ću ti zaključiti keca za kraj godine.

Jednom smo crtali scene iz filma Bitka na Neretvi. Tad sam otkrio Darkov talenat… Onako ukočen, kao robot, pomjerao je svoje velike plave oči, čas prema dolje, čas lijevo, zavisno od kista koji je plesao po bijelom akvarel papiru. Izranjale su slike četnika opasanih redenicima, dugačkih crnih brada, s kokardama s lobanjom i kostima. Jedan od njih je podsjećao na Orsona Velsa. Bilo je tu svakakvog naoružanja, od papovke do puškomitraljeza, gorjeli su neprijateljski tenkovi… U desnom uglu se pojavio komadić Neretve i razrušeni most. Kad je crtao brežuljke u daljini, koristio je svjetlije tonove koji su slici davali posebnu dubinu. Bio sam fasciniran njegovim darom. 

Na kraju je dodao jedan visoki bor ispod kojeg je bolničarka previjala glavu ranjenog partizana. Prvi put sam osjetio sklad i dinamiku na nekoj slici. U jednom trenutku mi se učinilo čak da čujem huk Neretve.

Moja slika nije imala nikakvu dubinu, više je ličila na crtež petogodišnjeg djeteta. Kružna linija u kojoj su smještene oči, nos i usta… Na kružnici ispod usta je jedna tanka okomita linija koja predstavlja trup i dvije sa strane koje čine ruke, zatim ispod dvije najjednostavnije linije koje predstavljaju noge. Na tu kružnicu bih dodao kapu sa crvenom petokrakom, odnosno šubaru, ovisno o kojoj se vojsci radi. Ali što jest jest, bilo je tih čovječuljaka na stotine. To se možda i svidjelo ludom Milošu. Oduševljen mojom škrabotinom, u desnom uglu, gdje obično stoji potpis umjetnika, crvenim flomasterom je upisao peticu koju je zaokružio dva puta. 

Onda se desilo nešto strašno. Uzeo je Darkovo remek-djelo, razrogačio oči kao da vidi ispred sebe nosoroga, propeo se na zadnje noge i uzviknuo: “Šta ti je ovo, jado-jadniče!?” Jednom rukom je, na moje zaprepaštenje, zgužvao Darkovu sliku i bacio je u kantu za smeće. Ja sam od stida pokrio oči dlanovima. Osjetio sam sramotu kao nikad ranije, ali ne zbog svoje lažne petice, nego zbog ovog neotesanog divljaka koji je, vjerovali ili ne, predavao likovno. Darko je samo uzdahnuo i na tren zatvorio oči. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je Miloš dao taj crtež na uramljivanje, potom ga okačio na zid zbornice, mislim da bi ovaj svijet bio malčice bolji. Možda bi kojim čudom i nastavnici počeli osmijeh doživljavati kao nešto utisnuto u ljudsku prirodu, nešto što pokazuje našu sklonost ka dobroti. Kad sam ostao sam u učionici, izvadio sam iz kante zgužvanu loptu od akvarel papira. Nisam ništa mogao učiniti. Boje su se prelile jedna preko druge, nestali su i četnici i partizani, most je skroz potonuo u ledenu rijeku. Sad je sve to skupa izgledalo kao neko apstraktno slikarstvo, nešto kao Pollock, al’ si još uvijek mogao čuti kako huči Neretva. To sigurno.

na jednoj fotografiji danijel dragojević
u zimskoj prevelikoj jakni bježi brzo

iz fotografije žuri čini se
još nešto treba obaviti gore

prije nego se izjednači
voda koraka s nulom srebrnom

na trenutak izgleda
kao da će uspjeti

ali gdje da bježi čovjek
meki s klapnama

Najmanje i najbolešljivije djetešce u domu za nahodčad.

Rodio se pred prvu opsadu.

Kada je u gradu nastupila glad, u domu su djecu podijelili u dvije vrste. Jedne će hraniti tako da prežive. Druga će prhnuti među anđele. Budu li ih sve hranili, preživjeti neće nijedno.

Cijele jedne noći, od akšama pa do zore, malene, ošugane, uplakane, do uza vrat zasrane, poluslijepe polugluhe dječake su i djevojčice prenosili s jedne na drugu stranu sobe. A onda ih vraćali. Pa one koje bi poslali među anđele, nosili su nazad među ljude. Ali za svakog bi takvog na drugoj strani bila potrebna zamjena.

Do jutra su posijedjeli i ostarili.

Na svakoj je sestri, na svakom bolničaru ostao težak teret zločina, koji ih je lomio pedalj ispod pleća i vukao prema zemlji.

Na jednoj su strani dvorane djeca plakala.

Na drugoj strani plač se pojačavao.

A onda je, iz jutra u jutro, bivao sve slabiji.

Pa su ih mrtve odnosili na maleno, nekoliko koraka dugo i široko, groblje za nahode, s malenim, pedalj visokim drvenim križevima.

Samo je u onoj prvoj postelji, gdje je ležao dječak kojega te noći nijednom nisu vraćali među žive, jer je bio najmanji i najbolesniji, i izgledao je, anđelak, poput očerupanog i obezglavljenog pilića u frižideru predratnoga dućana, samo je u toj prvoj postelji i nakon sedam dana bez mlijeka i hrane još bilo života, i čuo se vrlo tihi glas, kao da to plače dok pada perje rasuto iz jastučnice.

Smilovali su mu se, nahranili ga i prenijeli na drugu stranu.

Ionako je poumiralo, od bolesti i jada, svako drugo među onom hranjenom djecom, tako da je najednom bilo mjesta među živima.

Nije išao u školu, jer je bio ničiji i mislilo se da je nepametan. Oči su mu vazda bile dopola sklopljene, kao da spava ili ga ne zanima ono što je oko njega.

Učio je tako što bi sa strane slušao one koji su u školu išli.

I sve je pamtio.

Za sljedeće opsade grada nije više mogao otvoriti oči. Ili bi ih rastvarao palcem i kažiprstom, samo kad bi se u nešto morao zagledati.

Ali i toga je bilo sve manje.

Jutros je, nakon godina rata, opsade i opće iscrpljenosti zemlje po kojoj smo sijali i sadili da bismo se prehranili, zavladala opća glad.

Odbio je hranu. Neka se podijeli gladnima, rekao je.

Nikako da domislimo: žrtvuje li se on, ili se spašava? 

“Nepogoda koja je mladog Velesa Perića odgurnula sa književne pozornice nije došla s neba, već iz esnafskih krugova.”
Ćamil Sijarić, Sarajevo 1955.

Ti si Veles Perić
Broj 2103 na čistom mermeru prljave revolucije
Jedne jeseni trčao si po porušenom Berlinu
Utvrđujući konačnu smrt zla
Ubeđujući svet da je pesma živa
U Beogradu si nehotice mokrio u usta
Koja će prolajati posle tvoje smrti
Da speru bruku i postanu dobra
Na mermernom ostrvu
Uverio si se koliko tuku zbog dobre poezije

Ti si Veles Perić
Broj 2103 na mermernoj livadi
Gledano kroz petlovu kobilicu i masnu čorbu iz Francuske 7
Gde pobednici tuguju što je nemoguće uništiti reči
Iznikle iz čistog srca
Tvoj poskok u staklenoj flaši zna sve
Ostavljaš ga prijatelju kao odloženu vest o povratku
Moliš da ga pričuva kao da će tebe čuvati
Hej
Da li si ti ta mitska zmija tako blizu krovotoka zlih
A onemogućena staklenom opnom da ubrizga dobrotu
Hej
Ti si u flaši zauvek ograđen
Pobednici bez talenta i viškom sujete
Istruleće u sramnom životu

Ti si Veles Perić
Broj 1203 na kosmičkoj čistini
Mogao bih da te pitam kako kroz žice dalekovoda
Istovremeno proturaš ustajalo vreme
Negovani ukus i gole žene
Ili te ubeđujem da to i sam mogu
Ili da uparimo pesničku nadobudnost
I projurimo zajedno kroz toplog zeca 21. veka
Ali nije mi lako da prekucavam tvoje pesme
Uzaludno je pokazivati ih nezainteresovanoj svetini
Hej
Šta bi ti više od pohvale jednog Vinavera
Jedinog nepotkupljivog princa dobrog ukusa
Hej
Šta bi ti više od Bretonovog protesta
Držao te na zlatnoj govornici slobodnog sveta
I molio crvene gmazove zamazane čičkovim uljem

Ti si Veles Perić
Ukidam ti broj 2103
Neka ostane samo ime na kosmičkoj čistini

Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću, LOM, Beograd 2017.

Ima književnih djela iz bliskojezičnih susjedstava koja bi dobro bilo čitati radi upoznavanja s drugim. Ali važnije su one srpske, crnogorske, bošnjačke knjige, romani, pripovijetke, pjesme, koje je važno čitati da bi se dublje zašlo u sam hrvatski jezik, u njegovu sintaksu i leksik, u ono iz čega se rađa osobni i osobeni govorni, pripovjedni, književni stil. Važnije su, jer bez njih hrvatski nije moguće dobro govoriti, a kamoli u hrvatskome pisati. Tako se svakom našem slabom i neostvarenom piscu, osim odsustva talenta, u tekstu prepoznaju i sve one nepročitane susjedske knjige, od kojih se skrivao i bježao, e da bi pisao baš kao pravi Hrvat. Kao Ante Tresić Pavičić ili kao Rikard Katalinić Jeretov, naših dana.

“Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog jedan je od upravo takvih, govorniku i piscu hrvatskog jezika važnih tekstova. Poetski roman, sveden na jedva stotinjak stranica, ili na pet autorskih araka, koliko je, prema legendi, izdavač bio spreman da tiska, objavljen je u Beogradu u drugoj u nizu od tri velike godine južnoslavenskih književnosti. Godinu ranije, 1920. Ivo Andrić objavljuje “Put Alije Đerzeleza”, a godinu kasnije, 1922. Miroslav Krleža tiska prvo izdanje “Hrvatskog boga Marsa”. Sve tri knjige, na radikalno različite načine, govore o istome: o ratu, o poslijeratnom osjećaju svijeta, o traumi čovjekovoj i – što je veoma važno – o ratnom porazu. Premda su objavljene u državi koja je baštinila veliku zajedničku europsku pobjedu u Velikom ratu, i premda su emocionalno i politički sva trojica u to vrijeme još bili uz pobjedničku stranu, njihove knjige govorile su o porazu. Krležina, direktnim, katkad i pseudodokumentarističkim manirom angažiranog pisca, Crnjanskijeva, poetskim glasom i ritmom jedne upravo nastajuće pripovjedačke manire, koja će se poput kakve himne pružiti niz cijeli njegov život i tekst, Andrićeva, odskokom u prošlost i u mit, koji je, međutim, puninom uvjerenja i sadržaja govorio o svemu sadašnjem.

“Dnevnik o Čarnojeviću” monološka je proza, lišena čvrstog narativnog i dramaturškog okvira, jednoga austrougarskog vojnika, Srbina prečanina, koji je prošao pakao Galicije i kojega je, zapravo, od ratne smrti spasila tuberkuloza, a onda i bolnica u pozadini. Knjiga počinje jednom od onih moćnih prvih rečenica: “Jesen, i život bez smisla.”, iz koje se iščitava ponešto od virtuoznosti piščeva stila i njegove čudesne agramatične sintakse. Ovako nastavlja, do kraja prvog odlomka: “Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu, i u rumena, mokra, žuta drveta. Gdje je život?” Vrijeme je prije posttraumatskog stresnog poremećaja, prije Koreje, Vijetnama i američke mitologizacije ratnog veteranstva, ali u te dvije rečenice s kojima počinje i završava prvi odlomak “Dnevnika o Čarnojeviću” kao da je sažet sav očaj mirnodopskog bivanja sa svim užasima rata sakupljenim iza čeone kosti. Miloš Crnjanski pjesnik je PTSP-a svih naših ratova i svih naših ratnika. “Dnevnik o Čarnojeviću” govori o tom istom.

Ali nije nam on zbog toga toliko zanimljiv i uzbudljiv. Više je do njegovih rečenica. Recimo ovih, koje me lično, kao sarajevskog gimnazista, tangiraju svojim smislom, ali i timbrom: “Sutradan su lepe Bosanke, ispraćane od kršnih dalmatinskih đaka, putovale srećno svojim matorim muževima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa pričala je: da je taj smešni, vidovdanski junak bio ‘pokvaren’ i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu ‘pokvareni’. Meni su oči bile pune suza. Ah, bio sam tada još mlad, tako mlad.” A to tada, iz ljeta 1914, bivalo je prije samo tri-četiri godine romanesknog vremena.

Ili ovo: “Posle je pevačko društvo pevalo sve nešto o Kara-Mustafi, a ja sam stajao bled i sav u groznici od tih pesama. (…) Stajao sam i slušao sam, kako mi mati peva prvi glas. Protinica bi me pitala, smešeći se, što joj ne dolazim i što tako retko izlazim iz kuće i dodavala, klimajući glavom prema mojoj majci, raspevanoj: ‘E, lako je Vama u sopran, udovica ste!’ U ovoj rečenici, dvosmislenoj kao sam život, kao izjava zabranjene ljubavi, kao ono što govori žena ljubomorna na drugu ženu, sakupila se ljepota jednog jezika. A on se, jezik, napeo do krajnjih granica, pa kaže, u jednoj vrlo kratkoj i izričitoj rečenici, nešto što je prije Crnjanskog bilo nemoguće reći. Ima u tome erotike, ima lakrdijašenja i đavolje igre, ali najviše je ljepote, koja se kreće onim jezičnim sferama i teritorijima, leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim, što su izvan svakog mogućeg razmataranja  o razlikama između srpskog i hrvatskog. Ljepota rečenice Miloša Crnjanskog tiče se onog što je zajedničko, a što je opet sasvim jedinstveno u odnosu na sve one tuđe jezike. Kako ćete na engleskom ili njemačkom reči: “E, lako je Vama u sopran, udovica ste!” Nekako sigurno hoćete, ali to što će te reći bit će nešto drugo od onog što je protinica htjela da kaže. I neće biti tako jezično izazovno, nemoguće i čudesno.

Pa ovako: “Za rumene čase i prigušene krike, mi smo dali đavolu dušu. Nije ljubav Bog, ni životinja, ni ludilo; ona je magla, magla krvi, mladosti i neba.” Tako Crnjanski o ljubavi, jednoj konkretnoj, ratnoj ili prvoj poslijeratnoj. Doista, “Dnevnik o Čarnojeviću” mogao bi, pored svega onog što jest, a jest to mala velika knjiga, jedna od onih iz kojih poteče književnost, biti i priručnik za udvarače, zbirka snažnih riječi za nejake u krajnje trenutku, ali najviše je, ipak, tečaj stila u jeziku, Knjiga za sve one koji svoj hrvatski (ili svoj srpski, crnogorski, bosanski…) ne govore kao samo još jedan savršeno svladan strani jezik. Knjiga za pisce.

U knjižarama po susjedstvu više je izdanja ove knjige. Najljepše je ono beogradskog LOM-a. Ali na ćirilici. Nađe se i latiničnih izdanja. Ima ih i u boljim hrvatskim javnim knjižnicama.

Krleža i Crnjanski

O kako su se samo grdno zakrvila njih dvojica, u kavani hotela Moskva u Beogradu, u prosincu 1925. Crnjanski je bučno nasrnuo na Krležu, tući se s njim htio, a obojica su tad bili tjelesno vrlo snažni, jer da on, Krleža, pišući o sovjetskoj Rusiji propagira komunizam, i moskovski je plaćenik. Čas te velike svađe, nakon koje se nikad više neće za života sresti, početak je potonuća u neku šarlatansku i samoubilačku političku avanturu Miloša Crnjanskog, koja će završiti očajno. Nekoliko mjeseci kasnije, pun sebe, ljubomoran na drugog a opsjednut da će biti pilot aviona, izazvao je na dvoboj Tadiju Sodermajera, čuvenog zrakoplovca i jedinog Jugoslavena koji je sudjelovao u zračnim bitkama Velikog rata. Zakrvili su se oko toga koje avione država treba kupiti: njemačke, za koje se zalagao Crnjanski, ili francuske, kao što je mislio Sodermajer. Crnjanski je za sekundante imao doktora Branka Gavelu i pjesnika Dušana Matića. U dvoboju pucao je prvi, i promašio. Sodermajer je na to opalio u zrak, ne želivši ga ponijeti na duši.

Andrić i Crnjanski

“Od svih nas jedini je Crnjanski rođeni pisac”, zapisao je Andrić. S njim se nije dalo posvađati. Ispovijedajući mu se epistolarno, Crnjanski ispisuje jednu od rečenica koja će mu odrediti život i sudbinu, i koja bi mu mogla stajati kao epitaf: “Gorim, a nemam za koga da izgorim.”

za Bogdana Bogdanovića

Jednom sam davno napravio
Razgovor s umjetnikom –

On uhramio je
Cipacijela počivališta
Cvjetovima od pamćenja 

Na kraju – između čekića
I dlijeta, kazao je tiho
I staloženo:

Mladiću,
Kod nas nišani ne traju –

U beznačaju traje
Samo ono položeno u zemlju 

(2021)

Malo će toga ostati, Ryszarde, zaista malo
od poezije ovog ludog stoljeća sigurno Rilke Eliot
nekoliko drugih dostojnih šamana koji su znali tajnu
čarobne formule riječi otporne na zub vremena bez čega
nema fraze dostojne pamćenja a govor je kao pijesak

naše školske teke iskreno izmučene
tragovima znoja suza krvi bit će
vječnoj lektorici poput teksta pjesme bez nota
plemenito ispravan čak pretjerano očigledan

prelako smo povjerovali da lijepo ne spašava
i da lakomislene vodi od sna do sna u smrt
nitko od nas ne može probuditi drijade topole
čitati pismo oblaka
zato po našim tragovima neće proći jednorog
u zaljevu nećemo uskrsnuti brod pauna ružu
ostala nam je nagost i stojimo nagi
na desnoj boljoj strani triptiha
Posljednji sud

na mršava smo pleća uzeli javna pitanja
borbu protiv tiranije laži zapise patnji
ali protivnike smo – složit ćeš se – imali ništavno male
i je li onda vrijedno snižavati sveti jezik
na buncanje s tribine na crnu pjenu novina

tako je malo radosti – kćeri bogova u našim stihovima Ryszarde
premalo svijetlih sutona ogledala vijenaca uzdisaja
ništa samo mračne psalmodije mucanje anime
urne s pepelom u spaljenom vrtu 

kakva snaga je potrebna da se usprkos sudbini
presudama povijesti ljudskom bezakonju
u vrtu izdaje šapuće – tiha noć

kakva je moć duha potrebna da zaiskri
kad se naslijepo kreše očajanjem o očajanje
svjetlo jamstvo pomirenja

da bi vječno trajao ples na gustoj travi
da bi se slavilo rođenje djeteta i svaki početak
darovi zraka zemlje i vatre i vode

ja to ne znam –Dragi moj – i zato
šaljem ti noćas ove sovine zagonetke
srdačan zagrljaj
naklon moje sjenke

Prevela Đurđica Čilić