U Maglaju smo… Šofer autobusa govori: “Pauza 10 minuta za cigaretu ili toalet.” Nas putnika jedva desetak. Od toga njih četvorica su izbjeglice iz Sirije. Na klupi autobuske stanice sjedi mlada žena, mještanka je, dočekuje autobuse iako za to nije plaćena. U nekoj svojoj melanholičnoj zbilji, ona je čuvarica reda vožnje u Maglaju, ona spasava ovaj svijet. Dobacuje jednom Sirijcu: “Hej ti lijepi… Lijepi.” On je ne razumije, smije se i prži svoju cigaretu. U jednom momentu prilazi mu i govori dovoljno glasno tako da je čujem… “Hej, ostani u Maglaju, nas dvoje imat ćemo ljubav!”

Krećemo dalje, on joj maše iz autobusa, a ona se vraća svojoj klupici na peronu, dolascima i polascima… Redu vožnje.

U MENI

Ne znam
      kad je počelo
      sjećanja mi se motaju oko nogu
      kao gladni psići

   kada
   da li onog trena kada je
  sunce hitnulo zlatni kamen –
                    u moj prozor
   da li onda kada mi je taj grumen svjetlosti
   naglo rastvorio još usnule kapke
  

i počeo da razmotava šarene pruge
   koje ranije nisam opažao

   Da li ja – da ili sam to ja
          ili se u mome liku
              u mojoj svijesti
                 u meni

        naselio neko drugi
               i taj drugi morao je
               morao je…morao je…
                       da ode

                                 Kamo?

TRAGOVI STOPALA

Niz padinu
    po rosom razlistaloj travi
    travi koja je zapamtila
           tragove mojih čobanskih stopala
           koja je bila prostirka
           i bila šaptalište
            malih dječačkih tajni
                  po toj travi
            blistali su krajičci nekih puteva
            nekih šara drugačijih od onih
        koje su se ugnijezdile na biljcima
         naših planinskih zima
          drugačiji od majčinih rukoveza
          i sestrinih marama
          natopljenih čežnjom
                      u kući u očevom prozoru
                      jabuke i cvijeće
          još niko nije dolazio da uzme

JA SAM ZNAO

                Ja sam jedini znao
                        da mi predstoji dugi put
                                i sunce je znalo
                               zato mi je hitnulo
                               zladnu grudvu –
                                                       kreni…

             kreni
             ne osvrći se na bajku
             najranijih jutara
           tek probuđeni plamen na ognjištu
           sanjive glasove, djedov kašalj
           vareniku i kuruzu
                   pseći lavež
           i klepetalo ovna predvodnika

                  ne osvrći se na
                         proljećne dvorce
                              razlistalih šumaraka

         klokot potoka i raznobojne oči
                 mladih umiljatih cvjetova
                 koji neće dočekati ljeto

     ne osvrći se na srebrnu odoru snijega
     svilene čalme jelika i omorika
     i hladno ruho po golim rukama nevjeste breze
    koja čeka svog zelenog viteza
                    ne osvrći se
                      na ono što si bio ti –
                    jer ko zna, možda si čitavo to vrijeme
                      ti ipak bio daleko
                                                na drugom mjestu
            ili si ovdje bio samo djelićem svog bola
                                   i svoje nade
                    ili možda….
                                     možda…

MOŽDA

                   Možda si bio
                              skok u pastirskoj igri
                              dio neke razbrajalice
                              osmijeh na licu djevojčice
                              svileni dodir jagnjećeg runa
                              Možda si bio
               kap naglog pljuska
              i zgrčeni do kosti premoćeni
               posmatrač
                               gorolomnih Iljinih kočija
                          što grme po tamnim oblacima
                      i ispod plamenih točkova
                         rasipaju ljute rojeve
                                    ognjenih pčela
                              Možda si bio
                                            Da li znaš šta si bio
                                                   da li…

NIKAD NISAM ZNAO

                         Zašto je svijet tako čudan, poznat
                                                   a prepun tajni
                         Šta se krije pod pragom
                                u zidovima, pod krovom
                                umotanim u mrak i paučinu
                         gdje noću šušte krila nepoznatih ptica
                      i raspletene kose vila sa tijelom od mjesečine

                         Što škripi u vratima
                            okovanoj skrinji drvenom posuđu
                       ležajima u kojima traje miris sasušenih trava
                             i znoj vilovitih kosaca
                       vječnog ljeta koje bih želio ponijeti sa sobom
                                       tamo
                                    kuda – tamo!
                                tamo kud moram da odem
                                        da bih pronašao onaj dio sebe
                                                  za koji slutim da postoji
                           ali ne znam u kom obliku
                               sa kakvom tajnom u očima
                                             dobrotom na dlanovima
                          sa slavskom ili zadušničkom čašom
                                         sa očajem ili nadom
                                         blagoslovom ili kletvom

                                       tajnom koja me goni i zaustavlja
                                       podstiče i sputava

PROLJEĆNI BARJACI

                     Po mojoj ruci mili mrav
                      iza ograde od ižđikalog žbunja
             orlja potok nabujao od otopljenog snijega
             po nebu bijela stada
               traže svoj put prema plavim livadama
                    vjetar na zelenom konju
                    povija nepokorne grane
                    okićene razlistalim barjacima proljeća

                                 ptice pjevom i krilima
                                iscrtavaju zagonetnu kartu ljubavi

                Sve nekud hita, juri
                               željno da savlada daljine
                                dočepa se novih obala
                                na kojim ima više sreće, ljepote i
                                                                   sunca
                                      Da li i mene
                                                 negdje
                                     čeka takva obala
                                        ili je sve samo varka –
                              nasmijana maska pod kojom se krije
                                         pravo lice samoće i straha

U ZAVEŽLJAJU

                        I ti onda kreni
                                        sitnim koracima
                                        sa željom
                                        da što duže sačuvaš pod tabanima
                           toplinu i sigurnost
                          arkadijskih vrtova djetinjstva

                                         (Ljeti se kreće
                                          do velike sreće
                                          kuda leti bubamara
                                          sva crvena s bezbroj šara)
                            ili snažno i odlučno
                            bez obzira na zapreke
                           nekad zatvorenih očiju
                                          na ivici ponora
                               nekad glavom kroz zid
                               kad se može ili ne može
                                      hrabro
                               stisnutog srca
                               i zgrčenih pesnica
                              Kukavice ostaju u svojoj tjeskobi
                                   u utjehi bez pokrića

                            Oni drugi ruše zidove
                             ali neizvjesno je da li će i oni stići

ZAUSTAVLJENO VRIJEME

                       Majka me je u zoru probudila
                                       poljupcem u obraz
              seja mi je tutnula u džep
                           komad jučerašnje pogače da što zagrizem
                                                                      usput

                      Djed se nasmijao krezubim ustima
                        pas je zalajao i potrčao da me isprati do ceste
                 Sve su to bile stvari koje sam ponio u sjećanju
                 Bezbrojne sitnice svakodnevnog seoskog života
                stvari stvarčice potezi detalji razgovora
                                                     isprane riječi
                 štedljive nježnosti, mrve sa sirotinjske trpeze

                  sve sam to poslagao u zavežljaj, u skrivene pretince duše
        Tu riznicu niko mi ne može opljačkati
        te dragocjenosti skrivene u meni
      Prebiram kako mi je teško i kad mi se čini da sam sam
                                                                      na svijetu
       Na njihovom tihom plamenu grijem promrzle prste
         i sleđeni pogled zaustavljam sivim fasadama tuđine
                        Donebesnim neboderima i ispražnjenim ljudima
                                                      isprogramiranog života

XXX

    Kuća je motrila s brda
    kuda to ptice u kljunovima
      rasipaju plave krpice neba

                 kada sam pošao
                vodile su me najprije
                stope otopljenog snijega
                što su se slivale niz padinu
               azbuku te poruke dobro sam utuvio
             Sad je bilo pravo vrijeme za odlazak
                    zatim su se ti tragovi izgubili
        i pojavila se izlokana staza
                   koja vodi u svim pravcima
          Svako je u njoj pored kolskih točkova
           utisnuo bosom nogom svoj trag
                 da se brda ne pomiješaju
       da bjegunci prepoznaju svoje zaustavljeno vrijeme
             kad požele da se vrate
             kad vjetar donese
            miris rijeke i tamnih zvona iz
                      budućnosti koja će se
              preodjenuti u prošlost

Nove pjesme iz rukopisa “BUSEN” 2019.god.

Početkom srpnja 1917. Austro Ugarska je, u pokušaju da preokrene vlastiti ugled u očima svojih pobunjenih naroda, proglasila opću amnestiju političkih osuđenika. Za Ivu Andrića, bivšega mariborskog robijaša, koji je od ožujka 1915. bio zatočen najprije u Ovčarevu, i danas živom katoličkom selu pokraj Travnika, pa u Zenici, bila je to prilika da se, nakon kraćeg posjeta tetki i tetku u Višegrad, otputi u Zagreb, na liječenje od tuberkuloze, bolesti od koje mu je umro otac i cijela, prilično brojna porodica s očeve strane, i od koje je, po nekom zadanom rasporedu epohe, uskoro trebao umrijeti i sam, čime bi kraju došla povijest stare sarajevske katoličko-hrvatske obitelji Andrića. Prije nego što će stići u Zagreb, u Bolnicu sestara milosrdnica, najvažniju, te na neki način i jedinu svoju adresu u ovome gradu, uspijeva, zahvaljujući bolesti, izbjeći opću mobilizaciju i vjerojatan odlazak na Zapadnu frontu, gdje se pripremala Dvanaesta i posljednja u nizu bitaka na Soči. 

U bolnici susreće dubrovačkog gospara Iva Vojnovića, još jednoga jugoslavenskog idealista, koji je kao neprijatelj monarhije također bio optužen za veleizdaju, koji će mu se uskoro u nekim veoma važnim životnim prilikama naći pri ruci. Vojnović, samozvani conte, koji je osmislio vlastito podrijetlo od užičkoga, srbijanskog plemstva, pjesnik i dramatičar lutajućeg, graničkog nacionalnog samoodređenja, pomalo Hrvat, pomalo Srbin, uzor Dubrovčanin, bolovao je od mnogih bolesti, urođenih i stečenih, ali je u Sestara milosrdnica ležao najprije zbog očiju. Četiri ratne godine gospar je Ivo, uz kratke izlaske, stolovao u bolnici, te je dolazak ovakvih subolnika, kakav mu je bio mladi bosanski imenjak, idealist i darovit metafizički pjesnik, za njega, inače vrlo društvenog, bio veliki događaj.

Po izlasku iz bolnice, Ivo Vojnović darivat će mladoga Ivu Andrića nalivperom marke Koh-i-Noor. Češka tvornica Koh-i-Noor Hardtmuth, u kojoj su se izvorno proizvodile olovke, odlične, od najfinijega grafita i cedrova drveta, kojih još uvijek imam naslijeđenih po povijesnoj obiteljskoj bagaži opisanoj u “Selidbi”, bila je i najčuveniji proizvođač nalivpera u monarhiji. Stari je pjesnik mladome poklonio to pero, kada je ovaj u skoro već slobodnom Zagrebu išao uređivati Književni jug. Rođeni istoga dana, samo Vojnović trideset i pet godina ranije, obojica duboko vezani za svoje zavičaje, u glavnom su se hrvatskom gradu sreli kao u tuđini. Vojnović će ostati i najvažnije Andrićevo zagrebačko književno poznanstvo. On će ga savjetovati da pronađe neku sigurnu državnu službu, jer samo tako čovjek se uredno može baviti književnošću. I što je važno: Ivo Vojnović posvuda će, upitan i neupitan, o Andriću lijepo i dobro govoriti. Za siromašnoga i bolešljivog mladića, Sarajliju čiji je najveći životni kapital u radikalnom političkom uvjerenju, u njegovome integralnom jugoslavenstvu, koje je u suglasju s režimom koji će se uspostaviti čim rat dođe kraju, a to će biti već za koji mjesec, svaka preporuka ove vrste je dragocjena.

U Zagrebu Andrić se druži, uglavnom, sa samim budućim prokletnicima: s Vladimirom Ćorovićem, Vladimirom Čerinom, Nikom Bartulovićem, Rokom Matulićem, Brankom Mašićem, Stojanom Aralicom, pa Antunom Novačanom, još jednom čudesnom južnoslavenskom sudbinom, od kojih, kao ni od samog Andrića, u kulturnoj memoriji Zagreba neće ostati ni traga. Pred konačni slom Austro Ugarske, u Novostima 8. studenog 1918. Andrić objavljuje gnjevan članak pod naslovom “Nezvani neka šute”, u kojemu piše i pomalo prijeti: “A svi mi koji smo tu misao ujedinjenja pronijeli neokaljanu kroz bratoubilačke bojeve i nismo je zatajili pred krivokletničkim austrijskim sudovima, znat ćemo je obraniti i od besavjesnih žurnalista i prgavih, samozvanih politikanata.” U isto, pak, vrijeme, za događaja opisanih u “Pijanoj novembarskoj noći”, budućemu Pavelićevu maršalu, austrougarskom potpukovniku Slavku Kvaterniku, Miroslav Krleža u brk dobacuje: “Dolje s nedostojnima!”. Andrićevi nezvani i Krležini nedostojni isti su, do u jednu glavu, uglednici zagrebački i hrvatski. Važna razlika u tom trenutku između ove dvojice skoro pa vršnjaka najvažnija je što je Krleži Zagreb jedini njegov zavičaj, dok je Andrić u Zagrebu došljak, pa će ovaj grad upoznati s one strane s koje će Krleži ostati zauvijek nepoznat. Pritom, u tom upoznavanju riječ je o dvije naravi i dvije socijalne zadatosti: Andrićeve, s jedne strane, te mentalitetne zagrebačke s druge strane. I još nešto je tu važno znati: po prirodi svojoj, Ivo Andrić bio je vrlo lokalno čeljade, sarajevsko, višegradsko, travničko, kakvi su često znali biti ti ljudi iz dubokih bosanskih provincija, i takva će na tematsko-motivskoj razini biti i sva njegova književnost. Lokalna, u se zatvorena, situirana u jednu mahalu, jedan sokak, jednu varoš, vezana za toponomastiku, za zavičajne imenike i lokalne ćudi, dokumentarna do u dušu i vrlo široko obuhvatna u vjerskom i nacionalnom pogledu. Za razliku od Krleže, koji je bio komunistički kozmopolit, čiji je svijet obuhvaćao dva vrlo široko postavljena kruga, hrvatski i jugoslavenski, te se grozio, Krleža kao pisac i građanin, svega previše lokalnog i mentalitetnog, provinciju je doživljavao kao uvredu, radije je izmislio Blitvaniju, nego da se bavi lokalnim kraljevinskim situacijama, ali je istovremeno on, Krleža, bio savršeno nesposoban da shvati kako je to biti onaj drugi i drukčiji u čaršiji i u životu. 

Andrićevo zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. završit će, gotovo bez izuzetka, po ludnicama i ubožnicama, u tuđinama, ovim i onim, u očaju i u socijalnoj i egzistencijalnoj propasti svake vrste. Krležino će, pak, zagrebačko društvo stradati u staljinističkim procesima iz 1936, u ustaškim kazamatima, pred ovim ili onim streljačkim vodovima, ili će se uzdizati visoko, u nomenklaturama nove epohe, ali će, uglavnom, preživjeti epohu. (Naravno, i ovu konstataciju valja uvjetno shvatiti, tek kao element u dramatizaciji dviju životnih pripovijesti, budući da je Andrićevo i Krležino zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. u velikoj mjeri bilo – isto.)

Iz tog vremena u životopisu Andrićevom spominjat će se dvije žene. Prva, Eugenija Gojmerac iz Jurjevske 25 bila je studentica violine. Sestra njezina, Fanika, studirala je klavir. Andrić ju je poznavao od prije rata, iz vremena kratkog zagrebačkog studiranja, prije nego što će poći u Krakov, i dopisivali su se ustrajno, sve do njezine smrti. Umrla je 17. rujna 1915, dok je on živio u progonstvu u Ovčarevu. Bolovala je kratko, a posljednje pismo Andriću diktirala je sestri u pero. Bilo joj je samo devetnaest godina, bio je rat i bilo je doba kada se preko reda umiralo, a smrti mladenačke usljed tuberkuloze i rata ne samo da nisu zaustavljale vrijeme, nego su na određen način predstavljale životni stil i određivale način mišljenja. Eugenija nije, međutim, bolovala od tuberkuloze. Nju je odnijela bolest o kojoj će se u budućnosti mnogo više govoriti, leukemija. I očito je bila jedna od onih djevojaka, kakvih biva u svakoj generaciji, uz čiju uspomenu proživi život naraštaj jednoga grada. U dnevnik tih je dana Krleža zapisao: “Umrla je Eugenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Eugenija Gojmerac. Fraza da život ‘teče dalje’ glupa je, nesumnjivo, a da život doista teče, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze, i tako ljudi teku Jurjevskom ‘dosita dalje’ kao da Eugenija Gojmerac nije umrla.”

Druga, životopisu Ive Andrića mnogo važnija zagrebačka prijateljica jest Zdenka Marković. Osam godina od njega starija, za svoje vrijeme neobično školovana žena, prevoditeljica s poljskog, prozaistica i književna znanstvenica, živjet će dugo i umrijeti samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, s Andrićem je do početka tridesetih razmijenila stotinjak pisama. Bili su prijatelji, njoj nije pisao nježne romantične epistole kao Eugeniji, nego joj se povjeravao, iznosio životne planove i upućivao neke od najvažnijih ranih autopoetičkih iskaza. U pismu koje će joj uputiti 14. travnja 1921. iz Rima, gdje je službovao kao niži činovnik u diplomaciji, napisao je nešto što je veoma važno u određivanju trenutka u kojemu je Ivo Andrić postao onaj pisac kojeg njegovo djelo određuje kao pisca Bosne: “Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.” A taj stari posao ono je što prije rata započinje u zbirkama “Nemiri” i “Ex ponto”, i čime se javlja u “Mladoj hrvatskoj lirici”. Tada bio je pjesnik bolećiv u temi i nastupu, sklon meditativnim gnomama, zanosima skore smrti i životnim načelima Marka Aurelija, čiju će knjižicu cijeli jedan život potom sa sobom nositi u bolnicu, na umiranje. 

A to “tursko i iracionalno” što je imao u sebi i što je Zdenki Marković na pragu tridesetih povjerio kao nešto privremeno, što je pomalo i posljedica rata, velikoga unutarnjeg i društvenog prevrata koji je uslijedio, te na kraju i vlastitog iskorjenjivanja iz zemlje Bosne iz koje je potekao, Ivo Andrić započinje u Zagrebu, započevši trodijelnu pripovijetku “Put Alije Djerzeleza”, koju će izdati kao zasebno izdanje u Beogradu, kod S. B. Cvijenovića 1920. S tim tekstom u kojemu se narugao bosanskomuslimanskome narodnom junaku iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća, ali i predstavio figuru ratnog veterana iz upravo okončanog Velikog rata, Andrić je načeo svoju veliku i cjeloživotnu bosansku temu, a da još dugo nije toga bio svjestan. Još je vidio sebe kao pjesnika i pisca koji se temom i ambijentom, pa onda i stilom, veoma razlikuje od toga “turskog i iracionalnog” u sebi. Inače, u vrijeme kada se Andrić narugao Aliji i njegovu junaštvu, u srpskoj su književnosti već veoma žive rugalice na račun narodnoga junaka Kraljevića Marka, a odavno je i Ante Kovačić napisao “Smrt babe Čengićkinje”, zabavnu i ubojitu travestiju slavnoga Mažuranićeva epa. Ono što je u Andrićevu slučaju započelo kao ruganje, preraslo je u nešto vrlo ozbiljno. Zapravo u najozbiljniju narativnu građevinu jednoga u se zatvorenog i pripoviješću definiranog svijeta u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ničega u nas nema ni izdaleka usporedivog s Andrićevom Bosnom. Da bi je napisao, pisac je iz stvarne Bosne morao otići. Ali ne u Zagreb.

U Zagrebu je jedva duže od godine dana kada piše očajno i molećivo pismo Tugomiru Alaupoviću, svome travničkom zemljaku, profesoru iz sarajevske Prve gimnazije – one gimnazije koju je pohađao skupa s Gavrilom Principom, a u koju je išao i ovaj njegov čitatelj – članu Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca, te potom i prvom ministru vjera i bogoštovlja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, još jednim u nizu veleizdajnika i pritvorenika pod habsburškom vlasti, moleći ga da mu nađe posao u Beogradu, jer da će u Zagrebu svisnuti. Nema na što se u ovom gradu nije žalio: na klimu društvenu, političku i nacionalnu, ali i na klimu meteorološku. Govorio je da zagrebački zrak škodi njegovim bolestima, ali to će i ubuduće govoriti za svaki grad u kojemu mu se ne bude svidjelo. Žalio se, također, da su se iz Zagreba razišli svi “naši” ljudi, vapio da će umrijeti ako ga se ne izvuče van: “Glavno mi je da odavde odem što prije”, piše on svome bivšem profesoru početkom 1919, “a poslije što Bog da. Sve se naše razišlo pa se osjećam osamljen kao nikad u životu.”

Pola stoljeća po odlasku iz Zagreba, u knjizi “Pisac govori svojim delom”, koju je priredio Radovan Vučković, Andrić pomirljivo govori, nastojeći da se nikome ne zamjeri i da ni na čiju pizmu i mržnju ne odgovara: “Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb (…) Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica.” Ovako govori Andrić u vrijeme kada nikome više ništa nije bio dužan i kada mu nitko više nije mogao ništa. Tada je već bio udovac, dobitnik Nobelove nagrade i svih najvećih i najvažnijih jugoslavenskih društvenih, državnih i književnih priznanja – od kojih je sve novce podijelio u dobrotvorne svrhe, uglavnom za razvoj bibiliotekarstva u Bosni i Hercegovini – a od Zagreba i od hrvatske književnosti potjerala ga je odavno kolektivna omraza, koja je katkad nalazila povoda u njegovom političkom držanju i svjetonazoru, ili u nacionalnom (ne)opredjeljivanju, ali obično se, ipak, ticala njegove neusporedive književne veličine, koju su drugi, pa i sam Krleža, doživljavali kao ličnu uvredu.

Profesor Tugomir Alaupović, kraljevski ministar, obećao je svome očajnom učeniku da će mu pomoći, ali u ona vremena to, očito je, ne bi išlo onoliko brzo koliko ide danas. Tek na ljeto Andrić se počinje spremati na selidbu, a Ukazom kralja Aleksandra od 12. rujna 1919. Ivo Andrić imenuje se sekretarom treće klase u Ministarstvu vjera, u takozvanom katoličkom odjeljenju, s plaćom od 3000 dinara, o čemu će dva tjedna kasnije izvijestiti beogradska Pravda. Vrlo je mali bio taj novac, jedva dovoljan za preživljavanje. Ovako izvještava Zdenku Marković: “Ovde sam se smestio i nije mi loše. Malko sam slab i nahlađen od puta. Život veoma bučan, klima oštra, a skupoća neopisiva. Ali može da se živi. Poslovi me, za sada, ne muče.”

U Zagreb nikad se neće vraćati. Na prste dvije ruke mogu se izbrojati noći koje će do kraja života prespavati po zagrebačkim hotelima. Distanca koju će s vremenom sam Andrić stvarati prema Zagrebu i hrvatskoj književnosti nije usporediva s distancom koju će protagonisti te književnosti stvarati prema njemu, naročito oni beznačajni, čija imena danas nikome ništa ne znače. Stvar će se, zahvaljujući Krleži i njegovome krugu, a onda i maršalu Titu, koji je u toj stvari jako vodio računa o Krležinim osjećajima, dramatično zaoštriti nakon što Andrić stekne Nobelovu nagradu. Ali i prije toga književni je moćnik s Gvozda koristio svaku priliku da se obruši na plahog Bosanca. Godine 1953, u formi intelektualnog kluba, nalaze se u prostorijama beogradske Borbe, a pod pokroviteljstvom Nove misli, časopisa koji je upravo pokrenuo Milovan Đilas, vodeći jugoslavenski pisci i intelektualci, da debatiraju o značajnim književnim i estetskim pitanjima. Sredinom travnja, došao je red na Ivu Andrića da pred tridesetak njih, na prijedlog Bore Drenovca, organizatora skupa, govori o novom francuskom romanu i o procesu književnog stvaranja. Pristao je, premda to i nije bila njegova tema.

Kada je nakon četrdeset pet minuta Andrić završio čitanje svojih bilježaka, javio se Miroslav Krleža, najprije citiravši teatralno Puccinijevu “Toscu”: “Evo čovjeka pred kojim je drhtao cijeli Rim!”, da bi narugano poantirao: “To što smo od Andrića čuli mene podsjeća na zapise djevojčica u njihovim spomenarima. Miriše na presovane ljubičice, a ima okus ‘seidenbombon’ slatkiša.” Nastupila je konsternacija, koju jedva je pomirio Milovan Đilas, nekim podužim opće-estetskim solilokvijem, samo da prođe vrijeme koje će skup učiniti što udaljenijim od nelagode. Samo Ivo Andrić savršeno je mirno sjedio, hladno promatrajući stvari, kao da se sve to skupa na njega ne odnosi. Skup se nakon svršetka Đilasova govora, prema svjedočenju književnoga kritičara Petra Džadžića, razišao “tiho i brzo, kao nakon pogreba”. Andrić je sačekao da svi odu, pa se s piscem Erihom Košem, također Sarajlijom, zaputio prema izlazu. Koš govori: “Poslednji smo ostali Andrić i ja, spustili se stepenicama i krenuli ka Prizrenskoj gde je Andrić stanovao. Reč nismo progovorili o onom što se desilo, a Andrić nije ni opsovao, što bih ja verovatno učinio.”

Osam godina kasnije nastupit će šok, čije posljedice i dan danas traju: Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu. Josipu Brozu Titu trebala je godina dana da tim povodom upriliči prijem za velikog pisca. Plašio se što će Krleža reći, i nije to skrivao. Kasnije je, po Andrićevom odlasku, pred Jovankom i još nekim, rekao da je baš neki skroman čovjek, taj Andrić! A nije Andrić bio skroman čovjek, nego se savršeno izvježbao u šutnji, u prikrivanju emocija i u podizanju zidova oko sebe. Sa svakim prešućivanjem čovjek biva sve udaljeniji od onoga kome je nešto možda trebao reći. To je, vjerojatno, razlog što ljudi govore dok god imaju povjerenja u druge ljude i dok god se nečemu od njih nadaju. Ušute li, znači da ih se plaše ili više ništa od njih ne očekuju. Andrić nije se Krleže plašio, kao što se ni Krleža nije plašio Andrića. Ali to su na različite načine pokazivali, jer se razlikovao i njihov odnos prema ambijentu i vremenu u kojima su obojica živjeli.

Nije se Ivo Andrić udaljio od hrvatstva ili od hrvatske književnosti, nego se ta književnost udaljila od njega. A hrvatstvo je pomalo prestalo za njega biti tema kada je otišao živjeti u Beograd. Bio je lokalni pisac, vezan za mjesto, adresu, za sokak i brijeg, i za svaki kamen u kaldrmi. Ono što je Krleži, recimo, bila nacija, hrvatska nacija, to je Andriću bio zavičaj u najužem smislu riječi. Nacija je, kao i vjera, uostalom, promjenjiva za Bosanca njegove generacije. Bio je katolik, sve dok 1943, pod dojmom ustaških zločina i uloge Katoličke crkve u NDH, nije ostao “bez vere”. Ni jedno ni drugo, međutim, ni nacionalna autoidentifikacija, ni nečija vjera, s pripadnošću nekoga pisca jednoj književnosti nemaju naročite veze. 

Ivo Andrić nije hrvatski pisac zato što oblikovateljima hrvatske književnosti, hrvatskoj književnoj akademiji i njezinim akademicima, nije bilo stalo da Andrić bude hrvatski pisac. Kažnjavali su ga isključivanjem, ali kako je Ivo Andrić veći od nacionalne književnosti (ne samo hrvatske), tako nije isključen on, nego je isključena hrvatske književnost. Naravno, to nije samo nominalna ni formalna stvar: da bi Andrić bio isključen, morao je isključen biti i Andrićev jezik, leksik, sintaksa, i morao je isključen biti njegov svijet, skupa sa svim onim što je njegovim romanima i pripovijetkama prethodilo. I to je provedeno vrlo temeljito i dosljedno. Pisci koje Andrić tradira kao svoju ličnu tradiciju i koji predstavljaju pozadinu, osnovicu, potku njegove književnosti, kao, recimo, Petar Kočić ili Svetozar Ćorović, nisu niti su ikad trebali biti pisci hrvatske književnosti, ali da bi toj književnosti pripadao Andrić, ona je morala imati odnos prema Kočiću i Ćoroviću kao Andrićevim prethodnicima. Ne samo da ona taj odnos nije imala, nego je malo vjerojatno, ili je posve nevjerojatno, da je itko od profesora koji po zagrebačkom filofaksu mudruju o Andriću, ili po HAZU dekoriraju Andrićev kutak, uopće ikad čitao Kočića i Ćorovića. Oni, kao i pokojni Stanko Lasić, misle da to ne treba čitati, jer da je to za njih isto što i bugarska književnost. Sasvim je u redu da tako misle, ali što će onda u HAZU kutak jednoga bugarskog pisca? Andrića kao Bugarina treba prepustiti Bugarima.

Je li njega upravo ta slutnja nepripadanja, slutnja da će biti odbačen, ili da će poput drugova svojih završiti po hrvatskim ludnicama i ubožnicama, i da zapravo ništa u životu tu neće ni napisati, je li ga upravo to potjeralo iz Zagreba? Sasvim sigurno nije! Ali sreća po njega da je otišao, jer u Zagrebu nikad ne bi napisao ono što je napisao u Beogradu, pogotovu za one četiri ratne godine. Ovdje bi i nakon trideset godina života i dalje bio isti onaj bosanski došljo, tuđin, Turčin, orijentalac, kakav je bio i prvoga dana. A ako bi htio da prestane to biti, morao bi se transformirati u Zagrepčanina i u onakvog Hrvata kakvim Hrvat biva kada se rodi u Zagrebu. U toj transformaciji morao bi ugušiti u sebi sve ono “tursko i iracionalno”, što jest temelj ne samo njegove književnosti, nego i njegova bića, pa do kraja života uredno pisati “Nemire” i “Ex ponto”, koji se doista mogu uklopiti u hrvatsku književnost, shvaćenu iz zagrebačke perspektive, premda ni oni nisu dio te književnosti, budući da ih je napisao pisac za kojeg će se ispostaviti da nije hrvatski.

Imao bi Ivo Andrić u Zagrebu još jednu mogućnost: da ostane upravo onakav kakav je bio, pa da nakon “Puta Alije Djerzeleza” nastavi s onim što je započeo, ali u tom slučaju bi, osim što ne bi imao priliku za onako sigurno činovničko namještenje, morao prihvatiti i autsajderski položaj, koji bi ga učinio mnogo, mnogo beznačajnijim od tadašnjih književnih veličina tipa Ante Tresića Pavičića, Mile Budaka, Milana Begovića, Augusta Cesarca, a da o Miroslavu Krleži i ne govorimo. Ne samo da bi u odnosu na njih bio marginaliziran, nego bi bio u okvirima hrvatske književnosti manje uvažen od Novaka Simića, Envera Čolakovića, Abdulrezaka Hivzije Bjelevca, dakle pisaca iste te bosanske teme, koji su se, međutim, u socijalnome i u estetskom pogledu mnogo bolje uklapali u zagrebačke prilike svoga vremena. Grdna bi muka bila u takvome Zagrebu, unutar takve hrvatske književnosti, biti ovakav Ivo Andrić. Pa još i antikomunist u vremena međuratna i pokajnik u vremena poratna! Pored živoga Krleže nitko ga ne bi mogao predložiti za Nobelovu nagradu, niti bi to, uostalom, ikome u Zagrebu i palo na pamet. Pored živoga Krleže Ivo Andrić u Zagrebu bi mogao biti samo još jedan Nikola Šop. Srpska književnost, pak, Andrića nije ni odbijala ni prihvaćala u svoje okrilje, tako što bi ga, neuklopivog, privodila svome tijesnom provincijskom kanonu. Srpska književnost se, suprotno tome, oblikovala oko Andrića kao oko vlastite neusporedive i neporecive veličine. Umjesto da on urasta u nju, ona je rasla oko njega.

Godinu dana nakon što mu se Krleža pred ljudima rugao da piše djevojačke spomenare, miriše na presovane ljubičice i ima okus svilenih bombona, Ivo Andrić prihvatio se članstva u Savezu komunista Jugoslavije. Bio je prosinac 1954. Bili su zgroženi, ali ništa mu više nisu mogli.

Književnosti Andrićevoj divimo se kao čitatelji, iz jedne vrste razloga. Iz posve drugih razloga divimo se Andriću kao građaninu: u poganom vijeku, na strašnome mjestu, umio je u životu udesiti da mu više ništa ne mogu oni koji su još do maloprije mogli sve.

Jedne mračne zimske noći na njihova, kao i na mnoga druga vrata, zlokobno pokuca glad. Ona što nema ime i dolazi jednom u stotinu godina sa crnim i unakaženim licem. Ona što su joj najbolji drugovi bolest, nesreća, tama i smrt. Što iz ljudi izvlači dobro, a iz neljudi još crnje zlo. Glad što djeci, bez milosti, u snove šalje tople i slane pogače. Srce im se kidalo dok su gledali potamnjele mališane kako gube snagu i volju. Baštica na škrtoj mrkoj zemlji i tri koze nijesu bili dovoljni da se pregura cijela godina. Od prirode sa okolnih brda su na proljeće i ljeto uzimali koliko su mogli. Zime su bile duge kao vjekovi, noćima su utrobe zavijale kao planinski vukovi. Znalo se ko će koliko hleba dobiti, nije bilo miljenika. Kuća je utihnula, nestalo je dječije graje, svađe ili vike. Čuvali su snagu da im to malo hrane bude dovoljno da ostanu živi.

Otac im je svake noći uz vatru tihim glasom pričao legende. Morao se domišljati, jer su djeci narodna predanja bila dosadna, a i nije ih bilo mnogo u tom kraju.

– Protjeraše jednoga dana pet vila iz Vilinskoga grada – poče Novak jednu od njihovih omiljenih priča koja se stalno mijenjala i rasla. 

– Htjele su da se kupaju u Obodskoj pećini, a to je bio takav grijeh koji im njihove sestre nijesu mogle oprostiti. Nesretnice se okupiše na Đinovom brdu i tugovaše nekoliko dana. Onda ona najlukavija, zbog koje su i nastradale, predloži da isuše rijeku Crnojevića i da na tom mjestu naprave naselje. Sve je to slušao dobri duh Đin, tu rijeku je volio koliko i ovo svoje brdo i jako se rastuži. Brzo proguta suze i jecaje da ga ne bi odali. Kada je plakao brdo se treslo, a stijene se odronjavale i uz veliku buku i tresku padale u podnožje.

Vidio je uz slabu svjetlost kako malenima igraju oči. Valjda su zaboravili da nijesu večerali, Dušanka ga pogledom ohrabri da nastavi.

– Svi su, osim ovih vila, znali da se tu krije dobri duh, ali ga niko nikada nije vidio, samo su ga mnogi osjetili. Kada bi neko probao da posiječe stablo ili da zagadi vodu, Đin bi se pretvarao u olujni vjetar. 

Toj se sili nije moglo oduprijeti, ljudi bi vidjeli da će glavu izgubiti i odustajali od posla. Duh je i posle nekoliko vjekova imao dušu dječaka, volio je da boji cvjetove, češlja drveće i da po vodi pravi virove raznih oblika. Nije mogao sam da se bori protiv toliko vila, brzo bi ga omađijale. Morao je da napusti svoje voljeno brdo i krenu da traži pomoć da ih odvrati od njihovog groznog nauma. Prvo se sjeti kneza Tomaša, taj se nikoga nije bojao, a volio je i šume i livade. Našao ga je kako čuva kulu Tablju. Slabo joj je ko prilazio, ovaj je div imao buzdovan od tri metra dužine, sa sedamnaest zašiljenih peraca na glavi moćnog oružja. Na leđima mu je drugovao luk čije su strijele mogle pogan u oko pogoditi.

– Ima li junaka u ovu kulu?

– Ima, ima, samo iziđi da te vidim – povika Tomaš stiskajući buzdovan.

Đin mu se prikaza i ispriča zbunjenom knezu što su vile namjerile. Tomaš se zaputi da odbrani rijeku, a duhu reče da potraži i dovede u pomoć njegovog dobrog prijatelja, vojvodu Bodina. Samo da kaže da ga je on poslao. Kada stiže do rijeke, vile su već pola posla obavile.

Skrenule su tok i iskopale rupu za poniranje vode. Tomaš stavi povez od divokozine kože preko očiju, gurnu oblutke u uši i poče da maše buzdovanom što je god jače mogao.

Za to vrijeme Đin je bio u Bodinovom dvorcu, ali je tu bilo slabe vajde. Vojvoda je ležao u krevetu, zmija ga je ujela za vrat, rekla je da hoće da mu nešto šapne i prevarila ga. Nije se mogao pomjeriti već devet dana. On pokloni duhu Zoga, da brže stigne u pomoć i da mu u borbi pomogne. Džinovski orao je mogao ovna jednom kandžom ugrabiti. Sletješe blizu rijeke i sakriše se da gledaju što vile rade. Prvo što su vidjeli je da su knežev buzdovan uzele i ukrasile. Na sve šiljke su zakačile raznobojno cvijeće, a dršku su obmotale nekom vilinskom travom. Tomaša su uvile u bijelu svilu, a najljepša među njima mu je sjedila u krilu i pjevušila na uvo. Jedan oblutak mu je ispao iz uva dok je vitlao buzdovanom i to je bilo dovoljno da ga zavedu i ožene. 

Duh napravi sviralu od bagrema, zatvori je na izlazu i dunu poruku: “Vile otpadnice suše rijeku. Pomagajte Đinu i Tomašu!” Zakači je ptici za nogu i posla u Vilinski grad. Dok se približavao njihovom staništu Zog poče da cikće da dolazi u miru. Ispusti frulu na gumno i sleti na najviše drvo. Vile se okupiše da čuju Đinovu molbu. Predvodila ih je Avira, najmudrija i najmoćnija, ta je mogla pola planine u led okovati. Poslije vilinskog dogovora pristaše da pomognu i polećeše za orlom. Zog je u tri zamaha stotinu metara prelazio i prije njih stiže do rijeke. Uhvati kandžama Tomaša za ramena i bači ga kod Đina. Ovaj dunu u njega iz sve snage i oduva mu i svilu i magiju. Krenuše u napad sva trojica, knez je dovatio buzdovan i počeo da ruši sve pred sobom, duh napravi oluju, a orao je kružio i kliktao iznad prestrašenih vila. One su skupiše, okrenuše leđa jedna drugoj i spojiše se. Iz njih iziđe prema nebu crvena svjetlost što je oči pržila. Na sreću, u taj tren stiže Avira sa svojim sestrama. Okružiše ih, a kraljica zaledi onu vatrenu silu. Tu borba bi gotova. 

– Što ti je lijep taj buzdovan, nemoj mu to cvijeće skidati – zadirkivao je razveseljeni duh Tomaša.

– Dobio bi ti za ovo po glavi, da nijesi tako dobar – smijao se junak.

One vile se pokajaše, puštiše ih da se vrate doma, ali su im tražili…

Dušanka mu klimnu glavom da može da prestane, svi su zaronili u san. Nastaviće sjutra priču.

Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio.

A eto, pogodio je njega, koji je u to kratko vrijeme svoga ratovanja, možda u desetak ili petnaest dana, ostao upamćen kao junak.

Govori se: e, da nam je on ostao živ, sve bi ovo bilo drukčije!

Govori se: e, da je on sad tu, ne bi oni mogli ovako!

Govori se: bio je kao dvojica njih, po visini, ali kao stotinu, po srčanosti!

Toliko se o njemu govorilo da se jednoga dana, četvrtoga ratnog proljeća, dok su neprijateljski topovi raskravljivali led zimskog primirja, pojavio u gradu.

Sav blatnjav, satrula je već ona uniforma na njemu, samo s lijevom čizmom, desna mu noga bosa, po nožnim mu prstima izrasle kandže kao u orla, a na grudima, tamo gdje ga je pogodilo, rupica, kao da mu je moljac izgrizao bluzu, i mrlja, kao da se zalio kavom.

Hoda i začuđeno gleda uokolo. Grad razrušen. Ljudi omršali, usukali se i otanjili, a na licu im se naizmjence jave patnja neka nepojamna i zlo nekakvo i podlost, što se upravo i te patnje rađaju. Pa on čas sklanja pogled od tih lica, jer ne možeš nenaviknut tek tako zuriti u nečiju patnju, čas se u njih zapilji, jer junak ne sklanja pogleda od zla ljudskog i podlosti.

Uto ga prepoznaju, pa se preobraze.

Ni patnje ni zla, samo čudo i čuđenje!

Junak je ustao iz groba učas se proširi glas, sve do u ona najudaljenija predgrađa. Kako se to ovakva vijest prenosi, nitko ne zna.  

Prvo su mu se začudili.

Zatim su se poželjeli pred njim pokazati.

Onda su, minut-dva kasnije, postali zlovoljni.

Zašto si došao? Zašto nisi mrtav kakav si nam bio? I kakav je to način, mi te gorko žalimo, svaki te dan spominjemo, uspoređujemo s tobom ovaj naš muški i ratnički jad, pa govorimo da te nitko nije dostojan, govorimo da bi sve bilo drukčije i rat da bi odavno kraju došao, govorimo da bismo neprijatelja odbacili preko granice, raskinuli bismo opsadu grada, živjeli bismo kao sretni i slobodni ljudi, samo da nam nisi poginuo, a ti nam sad ovako ustaješ iz groba, naokolo hramaš u toj jednoj čizmetini, plašiš nam starce, i sve se ko nečemu čudiš? Čemu se ti to čudiš, junače?

A on, junak, da bi zaplakao! Niz obraz mu, blatnjav i crn od zdrave i zrele grobljanske zemlje, u kojoj kroz duge naraštaje, u aleji zaslužnih, trunu junaci, poteče iz oka.

Šta je to?, dreknuše neki. 

Zagraktaše, zagrajaše nerazumljivo neke žene, udovice u crnoj udovičkoj opravi, i one koje se nikad nisu udavale, ali, eto, dobra je prilika među udovice se umiješati, žaliti gorko nevjenčane svoje muževe, i grakatati, i grajati kad ovako zatreba.

A njemu za onim mlazom, tankim kao konac djevojački, pojavi se bijela koža.

Kao da je živ, kao da smo prije rata.

Pa se u mjestu okrete, da bi bježao, da bi nas sve skupa nevidio. 

Ali ljudi nadiru sa svih strana, i kako god se on okrene, eto ti njih. Pa se nesretnik vrti, ne zna kamo da pođe, gdje da udari, a niz ono drugo oko poteče mu još jedna kap, pa ponese pred sobom blato, i ostavi za sobom još jedan bijeli, čisti trag, prijeratni.

Ama ljudi, nisam ovo ja!, povika, sav izvan sebe.

Ja sam avet, priviđenje!

Jesi, nego šta si, đavo, sam đavo si ti!, zagraktaše udovice.

I dok se s njima nadglasavao, sve korak po korak uzmičući unatraške kroz masu, junak je sve više bivao samo još jedan uplašen čovjek, izluđen ratom i opsadom, životom u kavezu, među istim takvim, izbezumljenim i uplašenim ljudima, od kojih se samo po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo. I upravo to je u ljudima probudilo bijes. Ništa čovjeka tako ne ponizi kao naivna i posve bezazlena dobrota onih koji ustaju iz grobova, nakon što ih se u patnji i nevolji, i u zlu svojemu i zlovolji, godinama zazivalo.

Špijun, špijun, to je neprijateljski špijun!, povikaše udovice.

Masa se na to uzbiba i zatalasa, uzdiže se kao nakvasalo crno tijesto, digoše se ruke, stegnuše oznojene i prljave šake, pa krenuše na njega.

Udovice zavrištaše.

Iz muških se grudi prolomi uzdah, sjeverac kao da je zapuhao niz hrastovu šumu.

Pa krenuše na njega.

Ali nije ga više bilo.

Počeše udarati jedni druge. Šake su se spuštahu po glavama, lomljahu se prsti po tvrdim lubanjama, bubnjahu i dobovahu po gornjim dijelovima leđa, čupahu jedni drugim bubrege iz bubrežnih ležišta, a zatim dugo očajavahu onako krvavi, dok ležahu po trgovima i ulicama i hvatahu dah.

Srećom, započe granatiranje, što ih vrati u svijest, najprije udovice, a za njima i njihovu muškadiju, pa se razbježaše po skloništima i podrumima.

Mjesec-dva junaka se nije spominjalo.

A onda netko reče da bi rat odavno bio gotov i da bismo sad u miru i tišini žalovali svoje mrtve, da nam on nije poginuo, da ga nije strefio metak lutalica.

SVIJET RAZORNIH ANARHISTA

Aristid Teofanović: “Pisma prijestolničkom listu”
“Feral tribune”, Split, 2001, str. 350

Ne mogu da se sjetim kako sam došao do ove knjige u vrijeme kada knjige iz Hrvatske nisu bile poželjne u Republici Srpskoj. Knjiga je objavljena 2001. godine a ja sam napisao njen prikaz i objavio ga u “Glasu” već iduće godine bez ikakvih problema. Danas to mi ne bi uspjelo. Ali na to sam se već navikao. Ponovo je čitam, i ponovo je posmatram kao značajnu knjigu u mojoj biblioteci. Evo šta sam napisao prije dvadeset godina. Za ovih dvadeset godina sve je postalo još gore. Sjećam se da sam boraveći u Hagu po bibliotečkim poslovima razmišljao u Slobodanu Blagojeviću i njegovoj izvrsnoj knjizi. Tada ga nisam sreo. Tekstu o knjizi dodao sam samo nekoliko biografskih podataka, što ne mijenja ocjenu same knjige.

Aristid Teofanović, alijas Anhel Antonić, u stvari Slobodan Blagojević (1951), nekada sarajevski, pa beogradski, potom holandski književnik. Danas ponovo u Sarajevu, akademik. Nismo bili naročito bliski u njegovom ranijem sarajevskom periodu, iako sam mu čak i recenzirao jednu knjigu pjesama. Sarađivao sam sa Koljom Mićevićem, kada smo u izdavačkoj djelatnosti “Glasa”, u ediciji “Prevodi”, objavili Blagojevićeve prevode velikog aleksandrijskog pjesnika Kavafija. I danas njegovi poštovaoci vole Blagojevićev prevod sjajnih pjesama “Grad” i “Iščekivanje varvara”, iako on ne poznaje savremeni grčki jezik, što mi Kavafijeva prevoditeljka sa grčkog Ksenija Maricki Gađanski nije mogla oprostiti. 

Dakle, čovjek o čijoj knjizi sada pišem, evropski pjesnik, prevodilac, esejista, objavljivao je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, seriju tekstova pod naslovom “Pisma prijestolničkom listu”, koje će kasnije sabrati u istoimenu knjigu – prvo izdanje u “Nolitu” a drugo, značajno dopunjeno, u splitskom izdavačkom čudu, “Feral tribunu”. 

Pronicljivi posmatrač socijalističkog društva u raspadanju, Blagojević je uočio i izdvojio određene situacije u kojima se nalaze najrazličitiji njegovi pripadnici i kroz pamfletsko ironijsku sliku pokazao stvarnu boju i vrijednost duhovnih dometa jednog vremena. Riječ je o književnoj vrsti koja ima dugu tradiciju i pod koju se mogu podvesti najrazličitiji tekstovi ironijskog karaktera, od basne do pamfleta. Otklon od agresivnosti bilo institucionalne, bilo obične, građanske uskogrudosti, omogućava Blagojeviću da sagleda svoje vrijeme u svoj njegovoj ogoljenosti, da ga sociološki okrene naglavačke i pokaže  svu njegovu intelektualnu bijedu. Filozofi to čine na svoj način, moralisti opet progovaraju bilo iz samog vremena bilo iz religioznog pogleda na svijet, a književnici, što je takođe izraz vremena postmoderne, s ironijskom distancom u koju se uključuju i svi pomenuti uglovi. 

U svojim nazovipismima, Blagojević se na prvom mjestu bavi vlašću, vrhovnom i lokalnom, ironišući sve one oblike kroz koje se ispoljava servilnost prema toj vlasti. Vlast jeste od Boga, ali na čovjeku je da se postavi prema njoj ne kao pas nego kao takođe božansko biće, što najčešće izostaje, tako da za pisca ima beskrajno mnogo prostora da se tim bavi. Na primjer, tzv. “zaštita lika i djela” koja kao epidemija silazi s vladarskog trona do najmanjeg provincijskog gradića. Više nije važno ko se i zašto se štiti, treba štititi. Ili, kako kaže Blagojević, u pismu što ga pišu “veliki pobornici institucije zaštite i očuvanja lika i dela” što osnovaše i Društvo: “Koga ćemo izabrati, da mu štitimo lik i delo, ostaje da se vidi.” Prateći uspon novog srpskog vladara iliti diktatora u vrijeme kada se njegovom retorikom oduševljava bezmalo cio nacion, Blagojević stvara lik Pradžneša Avetovića koji će se uspeti klasičnim stepenicama vlasti: “Tu, skoro, putem jednog `istorijskog zasedanja`, Pradžneš je makao jedne, a postavio druge, svoje političare. Smaknuo je one koji su suviše ozbiljno shvatili njegove nekadašnje – do prije sedam dana priprećujući izricane – deklamacije o nacionalizmu kao o `zmiji u grudima`, i koji su se toga držali `kao pijan plota`, a postavio one kojim je iz očiju izbijao čemer plemenske tuge, koji nisu zaboravili utvaru svoje prošlosti ni u zlehudim vremenima agresivnih modernizacija. Pradžneš je, kad dođe čas tome, na javnoj nacionalnoj sceni, objelodanio svoj pokret kao revolucionarnu restauraciju kontrareformacije, koja se njegovu rodu smjesta, kao što to uvijek s njima biva, učinila jedinom ispravnom politikom nacionalnog spasa.” 

Blagojević uočava u vremenu potpunog posrnuća, raspad gotovo svih vrijednosti na kojima se do juče gradio autoritet jednog društva. Najgrlatiji su oni koji najmanje znaju, samozvani proroci i naučnici, čuvari i unapređivači. Kao da je pošast nazvana “para” prebrisala svaku profesiju. Paravojska, paralingvisti, paraslikari, parapisci, itd. Mi smo najstariji narod na svijetu, jezik nam je najstariji, pismo takođe – ko smije da kaže suprotno. Blagojević svojim kolegama, piscima od ugleda i nacionalnog značaja, prinosi pod nos svoje ironijsko ogledalo, lik koji će ugledati sigurno se značajno razlikuje od onoga koji su oni sami stvorili o sebi. Na primjer:

“Uđosmo kod jednog pisca profesora u kabinet. Prijatelj koji pisca profesora zna i ja. Profesor nas dočeka, na vratima, s isečcima listova i žurnala u kojima slave njegov roman. Onda nam pokaza foto album Alfreda Knopfa, uglednog njujorškog izdavača. Knopf je portretisao svoje pisce i prijatelje, od Alberta Ajnštajna do Tomasa Mana. Na kraju albuma prazna stranica. Pisac nas značajno pogleda. Mi dorekosmo u sebi njegovu misao. Onda nam je pokazivao razna izdanja, mnoštvo novih, muških i ženskih primeraka svog dobro unovčenog romana. Tražio je da pažljivo razgledamo, da sporo listamo, da zapazimo tip slova, da uživamo u finom bezdrvnom papiru njegovih knjiga.” Zavist ili istina?! U stvari, na kraju se pita čitalac ovih briljantnih stranica, svijet  ima i svoju pravu sliku – kako do nje da se dopre? 

Valžina Mort, Muzika za mrtve i uskrsle, 2021

Valžina Mort (1981) je bjeloruska pjesnikinja i esejistica koja je 2006. godine emigrirala u Sjedinjene Američke Države gdje i danas, predajući na Sveučilištu Cornell, živi. Za razliku od ukrajinskih spisateljica i spisatelja koje/koji žive u svojoj zemlji, primjetno je kako oni/one koji dolaze iz Bjelorusije (a sve češće i iz Rusije) život provode izvan granica zemlje. Doista, dok je Ukrajina u trideset godina nezavisnosti pokazala zavidne uspjehe u smjenama na vlasti, što nedvojbeno svjedoči o stupnju političkih sloboda, spahiluci se kolhoznika i povjesničara-amatera sve čvršće etabliraju kao paradigmatska mjesta jednoumlja. Sjetit ćemo se, uostalom, kako je kolhoznik sa svoje prominentne pozicije provodio ugodne momente s izvjesnim liječnikom a potom stanovnikom Scheveningena i britanskih zatvora. Ako se u obzir uzme činjenica da je potonji uglednik u ilegalu prešao još sredinom devedesetih, shvatit ćemo u kolikoj je mjeri sposobnost za političke promjene ugrađena u bjelorusko društvo. No dosta o tome.

Još jednom od početka: Valžina Mort je pjesnikinja čija je lirika hermetična u najboljem smislu te riječi – onome kojim se od čitateljstva zahtijeva maksimalna koncentracija i predanost objektu recepcije. Njezina poezija nije narativna. Ona ne želi ispripovijedati priču u stihovima makar se time ne želi reći da su pjesme „bez sadržaja“. Naprotiv! U njima je riječ o prošlosti i o sadašnjosti, o onome što se nekada zbilo i što je u današnjem vremenu determiniralo njezino lirsko Ja. Iskustva koja opisuje pri tome su u najvećem dijelu mračna, pesimistična, gorka, melankolična. Samo ime zbirke, Glazba za mrtve i uskrsle, dovoljno svjedoči o takvome usmjerenju. Tko su mrtvi a tko uskrsli, neodgovoreno je pitanje, a potraga za odgovorom jedna je od centralnih hermeneutičkih zadaća koja se postavlja pred kritičarsku profesiju.

Najjednostavniji bi odgovor bio: mrtvi su oni Bjelorusi koji su u protoku svoje nesretne povijesti postali žrtvama surovih režima pod čijom su vlašću morali živjeti u prethodnome stoljeću. Zbirka se otvara pjesmom o paradigmatskoj figuri iz antičke književnosti koja povezuje svjetove živih i umrlih – Antigonom. Za razliku od Ilye Kamynskoga koji aproprijaciju tradicije antičke književnost sprovodi imitirajući njezine žanrove, posebice dramu, Valžina se Mort okreće tematici, preradi motiva i traženju asocijativnih nizova između vremenski udaljenih epoha. Pjesma pod nazivom Za Antigonu, depeša otvara se strofom kojom se želi naglasiti njezin simfonijski karakter: „alegro, protjerati policiju / adađo oprati tijelo / skerco tiho se smijati i plakati / rondo mrtvoga prekriti zemljom“. Sljedeća strofa započinje apostrofom kojom se priziva tebanska princeza od koje lirsko Ja zahtijeva da ju uzme za sestru. I ona se kvalificira za ritualno pokopavanje mrtvih te je time dostojna društva slavne prethodnice. Mrtvima se (možda su oni samo prešućeni stanovnici kolhoznikovih tamnica) mora omogućiti ukop, upravo kao što to zaslužuje i Polinik čije tijelo Antigona, unatoč Kreontovoj zabrani, posipa zemljom i omogućuje mu prelazak u svijet mrtvih. Suprotstaviti se zabrani, pružiti otpor: „Uzmi me za sestru, Antigono, / u ovoj sumnjivoj zemlji. / Moje je lice divotna lopata.“

Pjesma u prozi Baba Bronja progovara o žrtvama staljinističkog terora, o onima koji su se za Drugog svjetskog rata našli, prema mišljenju pobjednika, na pogrešnoj strani. O onima čiju se smrt moglo oplakivati tek u potaji, iza zatvorenih vrata, u uvijek ugroženom miru vlastita četiri zida, a čije se postojanje moralo brižljivo skrivati. Lirsko se ja pita kako je mogućno da u tijesnome obiteljskom stanu jedna soba ostaje prazna, dok ne sazna da u njoj živi baba Bronja, tetka njezine bake koja ju prehranjuje i njeguje, sve do smrti. Baka je osoba koja je zadužena za popunjavanje pohranilišta pamćenja lirskoga Ja. Stoga će se ona i upitati, čak dvaput: „Jesam li ti zapravo već rekla da živim u tvojim pričama, a ne u stvarnosti?“ Što će ostati od babe Bronje? Požutjela fotografija koja je, 1941., prikazuje, razdraganu, u društvu muškaraca koji nose, očevidno, pogrešnu uniformu. Ta je fotografija svjedočanstvo njezina sagrješenja, razlog njezina izgona.

Sljedeći je „junak“ Valžine Mort grad Minsk. On se pojavljuje u obliku ulice u kojoj je lirsko Ja provela djetinjstvo – Aleja Pravda. To je ulica čije je ime „glasilo propagande“, u njoj „ljuljačke postaju giljotine.“ U tome je gradu škola, u njoj učiteljica koja je „table ispisivala majušnim / komadom ljudske kosti.“ On je izgrađen od „željeza i ironija.“ Onda se i sljedeća Minsku posvećena pjesma Stanje svjetla: 1986 može čitati u ironijskome ključu. Prije svega, godina 1986. je godina Černobila, u tome se smislu „kiselina svjetla“ pokazuje efektnom metaforom kojom se izobličavaju lica ljudi koji žive u gradu, ali i lice samoga grada, „grada koji nije izgrađen na kostima, ne na kostima. / Ni najmanja kost ne krije se u našoj zemlji! / Ruke možemo utopiti u našu zemlju kao u vodu! // No naše školske knjige prelijevaju se mesom“. 

Ove se moćne slike, kroz čiju je hermetičnost ponekad teško prodrijeti, razrješuju u proznome dijelu knjige, indikativnoga naslova Tekstovi-tragovi. Pjesničke slike koje u lirici ostaju zatamnjene tu dobivaju, možda čak i profano, razjašnjenje. Učiteljica će likovnoga dijaprojektorom pokazivati slike Rembrandta i drugih starih majstora koji se zamagljeni pojavljuju na pojedinim mjestima pjesničkoga teksta. Analizirat će ih u drukčijem diskurzivnom kontekstu, a poneke opsesivne riječi bit će razložene na sastojne dijelove, kontekstualizirane, pripitomljene. Valžina će se Mort u ovome dijelu pozabaviti svojom dvojezičnošću, odlukom da piše paralelno na bjeloruskom i engleskom, stavljajući osobiti naglasak na vlastitu nesigurnost u vezi s tim izborom. „Jedan pjesnik, jedna pjesnikinja prisiljava jezik da čini nešto što ne želi činiti. No možda lažem. Možda jednostavno uživam u tome da si otežam život tako što pišem na dva jezika, iz urođenog mazohizma, trenirane potrebe za tim nasiljem.“ Završavajući knjigu progovorit će, ovaj put izravno, o gubicima, polazeći od školskoga druga Maksima Snaka koji je od „učenika zainteresiranog za povijest postao politički zatvorenik jednog despotskog autokrate.“ Polazeći od njega vratit će se u prošlost i tamo pronaći jedno jedino bjelorusko selo u kojemu je smrt stanovnika i stanovnica za vrijeme Drugog svjetskog rata dostatno dokumentirana. To selo, i imena njegovih mrtvih, pretvorit će u elegiju u kojoj „imena ljudi koji žive pod jednim krovom tvore strofu.“ Svi mrtvi, a da pri tome ne poznaje njihova lica, za nju se stapaju u jednu mustru. Slično Dubravki Ugrešić i njezinoj konstrukciji sjećanja i pamćenja Valžina Mort će godinama kasnije shvatiti „da su one doista predočavanje bjeloruskih poganskih bogova i božica. Romboidna mustra koja se ponavlja osnovni je motiv tradicionalnog bjeloruskog veza koji je jezik za sebe, neverbalni.“

Od mrtvih seljanki i seljaka, njihove djece u pokoljima u Drugom svjetskom ratu do političkih zatvorenika u kolhoznikovim kazamatima – Valžina Mort ispisuje tegobne knjige kojima se ukazuje na povijest bjeloruske patnje. Hoće li joj doći kraj? Hoće li Svjetlana Tihanovskaja, regularna pobjednica predsjedničkih izbora 2020., doći na položaj koji joj pripada? Reći da Valžina Mort piše svoju poeziju u ime te političke pozicije netočno je. Reći, pak, da je politička promjena njezina istinska želja i više je nego točno. Ako se stvari promotre u tome svjetlu, bar se dio ove tako upečatljive književnosti može proglasiti angažiranim. 

*

Da ti ispričam još jednu. Došla nam je, u prve večernje sate, Ester. Ona, što na Ružinom brdu sve nas uči igri. Videla je, kaže, upaljeno svetlo. (Tako je na Ružinom brdu: dođe, ko vidi svetla i prozor otvoren.)

Duva prvi jesenji vetar, o kojem Budimci pričaju priče, kako od uralskog gorja stiže u panonsku ravnicu, u Budim, i u njihovu četvrt što nosi ime po ružičnjaku. Jesen je, ali kamen još čuva žar leta. Kroz balkon, uđe u stan skakavac ili gušter, prateći topli trag: 

– Dobar je to znak – veli Indijac Abišak – okati zelembać donosi sreću, valja ga pustiti u dom, i neka ostane malo. 

Tako i Ester ulazi nečujnim pokretima. I kao uvek, ona o plesu, igri. Vreme je žetve i berbe, biće slavlje na Ružinom brdu. Budu vinske pesme, peku Budimci veliku okruglu pogaču. Bude predstava puna plesa. Ovogodišnju sprema baš ona, Ester, po priči o Petru Panu. Glumci – deca Ružinog brda. 

Kreće bajka o zanesenjaštvu dečaka od grada, iz zgrade obrasle bršljanom, ulazi kroz prozorsko okno visoko do stropa, pa stiže na sprudove karipskih laguna, punih meduza i algi. Biće na sceni budimske predstave palme i ananasi, i valovita plava tkanina, na njoj gusarski jedrenjak sa zastavom. – Crvene boje, sa ružinim znakom – dodaje Ester. 

Ređa i razmiče scenografiju, leti kroz tropske predele i sočne voćke, kroz scenario i didaskalije kao kroz ulice svoje četvrti. Kao svaka bajka, ima i ova likove dobre i loše, a i oni loši nisu sasvim loši, već više nestašni dečaci željni pažnje. Priča o Panu, to je, najposle, dečja priča: krokodil razjapljene čeljusti, u njenoj predstavi biće plišani aligator, zuba mekih kao čoja. 

Njoj je sve pokret i ples. Govori Ester kako teče bajka, kad će pasti zavesa i kad će mleč reflektora obasjati pozornicu. Ali najviše o koracima koje će uvežbati plesna, kako ona kaže – banda. Stoji sad, pred nama, i pokazuje ples gusarske družine. Stupaće pirati u ritmu horskog marša, uz snažan, gusarski bat.  

Svako će, u Esterinoj predstavi, biti sa maramom i u plavoj prugastoj majici, obaviće reči i plesne tačke združena pesma i pljesak publike. I svako će imati svoj minut, kad stane na podijum i odigra uvežban korak, kazujući u mikrofon prilepljen uz obraz, uvežbanu repliku. 

– Ovaj dečak –  kaže Ester sledećeg dana, sad na ulici, onoj njenoj, što povezuje budimske žile koje se granaju ka reci i druge što rastu uvis – to je kuvar gusarske družine. (Ester, dok govori, drži se rukom za ogradu kao za baletsku šipku; stoji na jednoj nozi, poput barske ptice.)

A on je sitan i plav, na obrazima su potezi karminom, ožiljci iz morskih bitaka. Tesne su mu i gusarska marama i majica, namešta mikrofon na obrazu, smeta mu lepljiva traka. Gleda prema nama a više, kao sa osmatračnice, u daljinu, sa Ružinog brda, u grad. 

*

Dečak je, kažem, nežan i plav, i plovi pogledom nekud, preko Ružinog brda. Uloga – kuvar piratske družine – sporedna je a opet važna. (Na Ružinom brdu, kao retko gde, hrana je životno gorivo a gusari, i svi što plove, zna se, na moru, željni su zemnih ukusa.) 

Tamo, kod pijace Fenj, koja je središte života četvrti, počinje predstava, bajka o Panu, praizvedba njena. Pred kuvarom je kazan prekriven bordo tkaninom – čorba gusta i tamna, piratska. On meša varjačom nad vrelom smešom i odgovara, između poteza, gusarskom orkestru. 

Veli, nije njegovo kuvanje najbolje, ima slasnijih čorbi i makarona, ukusnijih i sočnijih jestiva. Ipak, voli ga piratska družina, onakvog kakav je, pomalo nespretan i rasejan. 

Ušle su kuvarove dogodovštine u pesmu. Peva hor: uzeo je jednom da očisti kuburu kapetana Kuke, planuo je u njoj preostali barut, pa umalo sva družina ne ode u vazduh. 

On samo kaže: – Nisam znao da je napunjena. – Onda sve prekrije plašt muzike. 

U pauzi predstave, vidim dečaka u parku, tamo kod fontane, hoda i seče rukama po vazduhu kao da razmahuje mačem. Stane pa kazuje svoj tekst, odgovora nevidljivom piratskom orkestru. 

– Mesečari, a dan je – kažu neki. On: – Ušao sam u ulogu. 

Čuo je kako kažu, da se u ulogu ulazi iz nekog snoviđenja koje je opet satkano od stvarnosti, pa budeš drugi dok predstava traje. (Ovde, na brdu što ime nosi po dervišovom ružičnjaku, mnogi koračaju po tlu koje je čas tvrdo i oporo, čas meko kao lišće što se stapa sa zemljom.)

Udaraju timpani i tarabuke, odjekuje budimski trg, nosi gusarska družina, kao sportskog asa, na rukama svog kuvara. 

*

Videli smo dečaka danas, krenuo u školu, u maglovito budimsko jutro: – Trebaće mi, posle predstave, da se vratim u sebe – kaže, ustaje iz sna. 

Nosi u torbi sveske, račun i rukopis pun vijugavih kuka i slova. Čita nam odeljak iz atlasa, o postanku sveta, o večnom gibanju tla, o vodama što teku a njih, kao i jestiva, ima slanih i slatkih: 

– Na početku je postojalo samo jedno kopno, okruženo morem. I sad još traje pomeranje kontinenata, raste nivo okeana. Za pedeset miliona godina, ako se afrički i evropski kontinent spoje, Australija će se približiti Aziji, a Crveno more biće nalik okeanu.

– Tek se slegla Zemlja, još u njoj vri i previre – sećam se kako govore vodiči sa obronaka Etne, njihove su priče o užarenom jezgru i lavi što kulja i prekriva sve, leje i vinograde, majstore u zanatskom poslu, ljubavnike u zagrljaju. 

Pala je jutarnja svetlost na dečakovo lice, dok čita iz atlasa Zemlje, o istoriji planete, što traje. Pročita, pa stane. Tako i onaj Afrikanac iz priče, imenom Kosmos, iz Gane, sanja sebe kako leti nad zemljom što se rastače i topi, leprša mu šarena košulja, a on razmeće Zemljine rbine – kontinente, moreuze, atole, sva čuda sveta našeg. 

Na njemu je afrička nošnja od voskiranog sukna – igraju mu u snu kolo hitre antilope, impale, žirafe, zebre, oriksi – spojile ptice krila i ribe peraja, kao šara na košulji, kao ruke što se spoje u kolu. 

Tako traje san i snoviđenje Kosmosovo, pa lete nad Akrom ptice, lakokrili marabui i ždralovi. Diše pijaca afrička, u Gani, u Akri, kao ova naša, budimska, imenom Fenj, ritmom života što ne staje. 

Pita dečak: – Hoće li biti Ružinog brda? Biće – kažemo – do njega neće dopreti ni vulkanska lava, ni bolest, niti bitke što odjekuju, brdo je poput karipskog ostrva, sâmo usred grada i Panonije. 

*

Tako, uz dečju predstavu, u gusarskom ruhu i uz pesmu, uz scenografiju koralnog ostrva, počinje jesen na Ružinom brdu. Ovde, kažu u Budimu, žive domoroci, i došljaci što tek uplove. Deca Ružinog brda rastu, slušajući o kovitlacu bolesti i ratnog nevremena – ono je tu, nadomak uhu kroz govor ljudi, i oku, na kaldrmi, u dvorištima, u perivojima četvrti – uplovilo je u nju puno gonjenih. 

Koračaju deca kao prvi ljudi na nekom egzotičnom ostrvu, zabodenom u okean, veliku, plavu vodu sveta. Sve im je sad novo i neznano, slatko i mirisno. Čorba je puna, jaka; grozd ima tvrdo zrno, meso slatko i meko, gorke malene koštice u srcu. 

O Zemlji i zemljama, sa Ružinog brda se tek naslućuje. Dečak onaj, nosi sveske, račun i rukopis nečitak, razmrljan, čita odeljak iz atlasa, o gibanju tla i vodama što teku. I već premeće priče po svojoj volji, kao što varjačom meša jestivo, gusto i ljuto, piratsko. 

*

Doba je budimskog vetra, donosi nemir i lutalački damar. Krenem sa Ružinog brda, u grad. 

Pođem niz ulicu Filer do trga koji još zovu Moskovskim, onda tramvajem na drugu obalu reke – tamo je kafe dobrog Matijaša, šank koji je molo i luka, za svakog malo sanjarija i oaza. Tamo su trgovi, tramvajske petlje, i grad se preliva u nova središta. 

Ulica Dohanj, što nosi ime po duvanu (u njemu je, kao u vinu, priča i sećanje), provlači se dugo i polako kao hod okatog gmaza. 

Onda se stiže u Jožefvaroš, četvrt živu, raznobojnu i dalje, do stanice Keleti. Tamo žive svi „treći“, tebi, najzanimljiviji. Ima Avgana, Sirijaca, draguljara sa Levanta i radnji sa rezbarenim jataganima i kuburama. Ima Bangladešana i Turaka, Kineza, Tajlanđana, tu su mirisi jakih ulja, svežeg znoja.   

Arapska je nargila od narandžine kore, vanile i cimeta, čaj od bilja donosi zaborav i san, ili goni na nemir i budi na put. Ima kafanâ, kockarnicâ i zalagaonicâ. 

I kao u bejrutskoj četvrti Burž Hamud, i ovde vise žice između zgrada, natpisi su na raznim alfabetima a telefonske govornice čuvaju nade, tajne. 

Prođem ceo grad, ali opet put vodi ovamo, na brdo, u četvrt što ime nosi po ružičnjaku. Uralski vetar što stiže u Budim i u četvrt, kao orijentalni bog šapuće da je svuda i u svemu priča, u susretima, u licu čovekovom.  

Abišak, Indijac, kaže, sve je kadar i slika: – Šiva ti šalje svetlo i boje, scenu, tvoje je da pritisneš dugme aparata. 

Ima priča, kao i slika, osenčen i osvetljen deo. A ovde, na Ružinom brdu, sve priče teku uvis, ne silaze u grad. 

*

Ti, o Ružinom brdu, nemoj verovati sve što ti govorim, puštajući da me nosi njegovo ime, zvučno, slatko kao salep. Ili vino, vatreni bikaver boje rubina, ili rizling rezak i svež, pa načas menjaš pogled i čini ti se da vidiš jasno i sebe i grad i četvrt – sebe sad, prošlog i budućeg. 

Ima o Ružinom brdu puno priča a evo kako jeste. Da se kroz krošnje provide kupole grada, to je tačno, te da se do ružičnjaka turskog derviša trenom stiže, kao ptica što leti. Mada, nije ni vino uvek pitko, niti je reč vazda blaga, niti mi laki poput nimfe i fauna. 

Bude na Ružinom brdu teško ko olovo, no to su već znane priče, o tom kako pod brdom klokoću vode koje pomućuju misli i remete san. Budimska okna nisu sva otvorena, ali ima ljudi koji govore.

Došla nam je, u prve večernje sate, Ester, ona nas uči igri i sve joj je ples. Videla je naše, upaljeno svetlo. Ona uvek, o plesu i igri, a dečak vežba svoju ulogu iz bajke. 

Ako na Ružinom brdu vidiš svetlo da gori, i prozor otvoren, ti s večeri dođi, prateći topao trag. 

Jednom, tako, stoji na Titovoj, u gradu Sarajevu, Duško, smješka se Trifiunović, kaže mi pošao u švaleraj, udvarao se uvijek nekoj, uvijek najljepšoj, pisao i objavljivao, a i mlade pjesnike okupljao i u javnost uvodio, stoji, guli koru naranče pjesnik, daje mi jednu krišku, „Naranča je stvorena da se dijeli”, reče mi, pa nestade, ode u svoje ljubavi pjesme stihove. Enko Mehmedbašić je po kavanama prepričavao svoje šale, ako bi ih okupljeni prihvatili, smijali se i odobravali, onda bi Enko te svoje duhovitosti pod kraj tjedna objavio u lokalnim novinama, ja provjeravao u razgovorima svoje filozofske teze i sumnje, a Duško otišao u tome najdalje, jer je u razgovoru kazivao svoje stihove. Sa Izetom Sarajlićem i Duškom Trifunovićem poezija je u mojem kraju ušla u narod, na ulice, na scenu, u medije. Duškova poetska riječ je zalebdila između slenga i uzvišenog, pjevanja i kazivanja, svakodnevnog i izuzetnog. A zapravo je svaka njegova pjesma bila njegova prigušena drama, sve što je bio njegov život. Duško je bio i ostao proleter pjesništva. Slavni siromah. Neuvažena veličina. Odbačeni heroj, koga pamtim po osmijehu po humoru po pjesmama njegovim (jesu li ih upamtili oni koji su ih pjevali; jesu li znali čiji su to stihovi?). Shvatio sam davno što mi je onaj dan pjesnik rekao: sav je život za to da se dijeli. Kome bih svoje rekao da mi nije moje ljubavi, što bi pisac da njegovi junaci ne odu drugima, što mogu ubogi koji nemaju s kim svoju patnju podijeliti, što bi bilo tko bez drugoga?! Koji nema s kim da dijeli nema ni kada ima; a koji nikom ništa ne da, još nije od života. Duško je i svoj pjesnički dar, svoju poetiku podario drugima, neki njome manipulirali, neki mešetarili, a najbolji, rijetki, u sebi sačuvali. Sve nekako mislim da je i ovo što napisah Duškova pjesma.

Svodeći račune vlastitoga socijalnog poraza i općeg rasula svijeta iz kojeg sam potekao dolazio bih do pomalo i bizarnog otkrića: sva ta pusta vjera da neće biti rata, a onda da u tom ratu neće baš sve biti uništeno, ticala se isključivo dizajna nas i našega svijeta u osamdesetima. Nadao sam se, ili smo se nadali, da se u bangladeš i u ništa ipak ne može pretvoriti nešto što je izvana i iznutra izgledalo tako. Na oronuloj plohi nekoga već godinama odumrlog socijalizma bila je otisnuta slika jednoga živog i bogatog, vrlo europskog i zapadnog svijeta. Činilo se nemogućim da će tog svijeta nestati, a da će se sve ono mrtvo i trošno, što je počivalo negdje ispod i vidljivim je na skoro svakoj fotografiji iz tog vremena, povampiriti i preobraziti u crnoga đavla nacionalizma, s kojim nailazi duga era neukih, ružnih i primitivnih, era bangladeša, kada je svaki sljedeći dan gori od prethodnoga. Naprosto, nije se moglo zamisliti da će svijet koji je izgledao kao Europa prestati da bude Europa. I onda bi se čovjek tješio svojom nesposobnošću ili nespremnošću da nešto zamisli. Pomalo je to utjeha vlastite besmrtnosti s kojom svaki čovjek živi prije nego što umre.

Fotografkinja Goranka Matić bila je među najvažnijim stvarateljima naše slike u osamdesetima. Neke njezine fotografije – obilazeći izložbu nabrojao sam ih dvadesetak – postale su na takav način amblematske da ih više nismo doživljavali kao fotografiju. Bile su projekcije naše svijesti, nešto poput narodnih pjesama u žanru slike. Goranka Matić nije fotografirala svijet onakvog kakav je on izgledao, nego je svijet izgledao (počinjao izgledati) onako kako ga je Goranka Matić fotografirala. Uz neke redatelje televizijskih spotova (prvenstveno Tucka i Bucka), novovalne i punk bandove i filmske autore, te ponekog muzičkog novinara, esejista, pisca, Goranka Matić i još dvoje-troje fotografa tvorci su našega svijeta iz osamdesetih. Onog koji se dugo činio neuništivim, a nakon kojega dolazi do društvenog i kulturološkog prekida, te kraju dolaze naši (prvi) životi. Dogodio se smak jednoga svijeta, a nama je kao pojedincima pružena mogućnost da u sljedećemu svom životu poživimo u drugome svijetu, u kojem ćemo, međutim, živjeti kao stranci, migranti, tuđinci.

Na velikoj monografskoj izložbi “Iskustvo u gužvi – retrospektivna izložba Goranke Matić”, među stotinama fotografija dvije su najpotresnije: na jednoj su, snimljeni u nečijoj kuhinji, Mira Furlan i Goran Gajić, posljednje večeri pred odlazak u Ameriku. Na drugoj je mnoštvo poznatih lica s druženja pred odlazak Vlade Divljana u Australiju. Emigracija je ona vrsta odlaska kad tijelo još uvijek neće u grob, a nekamo se otići mora. Na obje slike, na svakom se tom licu vidi svijet kakav je prethodno bio i koji je samim svojim bivanjem nemogućim činio rat i vlastito uništenje. Kada ih opet jednom vidimo, kada se tobože vrate, Divljan iz Australije u Austriju, Mira Furlan i Goran Gajić iz Amerike na kratka brijunska ljetovanja, njihova će lica već biti lica ovoga drugog svijeta. Jednako opustošena i poražena kao da nigdje nisu ni odlazila.

Goranka Matić fotografijom se počela baviti naknadno, i ne baš u prvoj mladosti. Završila je povijest umjetnosti, od osnivanja 1971. radila je u beogradskom Studentskom kulturnom centru, jednoj od ključnih jugoslavenskih kulturnih institucija, potom je bila kustos Galerije Srećna nova umetnost, pa Galerije 45 na Novom Beogradu, i već je bila izgradila neku skoro predvidljivu profesionalnu karijeru, kad je 1978. u Studentskom kulturnom centru bio priređen “međunarodni seminar” pod nazivom “Drug-ca Žena: žensko pitanje, novi pristup”, jedan od najvažnijih događaja u kulturnoj i aktivističkoj povijesti jugoslavenskog feminizma, čiji su sadržajna raskoš, bogatstvo programa i otvorenost mišljenja u današnjim prilikama teško i zamislivi. 

Za ovu manifestaciju Goranka Matić osmislila je i načinila rad kojim će umnogome odrediti buduću svoju poetiku: sakupila je četrdeset uličnih prolaznica, kojima je postavljala nekoliko istih pitanja. Kako bi željele da se zovu, u kojem bi gradu htjele da žive, kojim bi poslom željele da se bave, a samo su im godine bile stvarne. Uz njihove životne projekcije išli su fotoportreti. Slikao ih je Nebojša Čanković, u to vrijeme službeni fotograf SKC-a. No, dok su fotografije žena nenamješteni ulični lajf snimci, autorica koncepta je visokostilizirana: obučena kao muškarac, s cigaretom u zubima, zalizanog razdjeljka, s visine nas gleda “Ira Fasbinder, madam javne kuće, Budimpešta, 30 godina”. Otprilike od tog trenutka, od tog poigravanja rodnim identitetom, javnim moralom, kostimom, ideologijom, započinje umjetnička, uskoro i fotografska karijera Goranke Matić. 

Sve što je na toj slici i u tom mangupskom skandalizirajućem karakteru Ire Fasbinder, njezinim konotacijama i značenjima, bit će tema fotografskog rada Goranke Matić. Najprije, sve što se može vidjeti na retrospektivnoj izložbi da se podvesti pod neku vrstu građanske, intelektualne, umjetničke autobiografije. Svaka je slika autoportret. Ono što započinje s Irom Fasbinder, nastavlja se s prvim Gorankinim autorskim ciklusom: fotografijama maršala Tita iz dana kolektivnog žalovanja, snimljenim po beogradskim izlozima. Slijedi vrlo bogat i ponekad neobičan ciklus autoportreta i porodičnih slika, kojem u Zagrebu – tko zna zašto? – nedostaje autoidentifikacijski ciklus Moravice, iz 1985, koji je, međutim – opet, tko zna zašto? – pokazan na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci. (Ne, nije u pitanju zavjera: Ciklus Moravice pokazan je u galeriji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu, ali je pogrešno, grehota i šteta što Moravica nema u MSU…)

Tu su autoportreti s roditeljima, pa fotografije kojekakvih memorabilija, a onda i fotografije osobnih ožiljaka, pa fotografije s prijateljicama, katkad snimane u dvostrukoj ekspoziciji. Ono što je započela s Irom Fasbinder, i što je na neki način upisano i u koncepciju rada “Portreti žena” iz 1978, za današnje doba je posve neočekivano moderno, pa i mondeno. Autoportretiranjem i autofikcijom, odnosom između biografije i fikcije, vlastitim tijelom, ženskim tijelom, željenim i neželjenim identitetom Goranka Matić bavila se davno, davno…

Osamdesetih, ona je roditeljica jugoslavenskoga Novog vala, jedna od nekolicine kolektivnih mama i tata. Osim što je slikala taj svijet, naročito njegov beogradski dio, ona mu je i pripadala. Nije bila netko sa strane, nego sutvorac, kokreator u punom smislu riječi. Snimala je tu posljednju jugoslavensku mladost na pozornicama, u studiju, na ulici, po stanovima i, na neki način, u vlastitom životu. Po tome se, čini mi se, Goranka Matić razlikuje od svih drugih važnih fotografija jugoslavenske scene osamdesetih (Ivana Posavca, Mia Vesovića, Milomira Kovačevića Strašnog…). Dok su oni imali distancu prema onome što slikaju, ona je bila netko iznutra. Samo što se umjesto gitare služila fotografskom kamerom.

Devedesetih ispratila je antiratne proteste iz 1991. i 1992, te dugu i uzaludnu građansku pobunu protiv režima Slobodana Miloševića, koja je u Beogradu tekla u devedesetima, i opet je bila dio tog svijeta. Ne nekim je fotografijama zanimljivo zapažati kako je mladi ljudi iz mase na demonstracijama primjećuju i pogledom identificiraju. U to vrijeme već radi kao urednica fotografije u tjedniku Vreme, gdje će ostati dugih šesnaest godina, od pokretanja magazina 1990, ali hodač kroz zagrebačku izložbu i poprilično redoviti listač, gledač i čitač novina u kojima je Goranka Matić objavljivala svoje fotografije ima neki čudan, vjerojatno sasvim pogrešan dojam da ona gotovo da nije ni fotografirala motive s kojima nema neku autobiografsku ili duhovnu i emocionalnu vezu. Čak i na portretima političara, među kojima se nađe ozbiljnih gadova, vidi se ta veza, vidi se prisutnost Gorankina na vlastitim slikama.

Na jednoj od fotografija iz 1992, slikanoj za demonstracija, tojest za nečega što se nazivalo Vidovdanskim saborom, vidimo golemo neko stablo, koje nadkriljuje masu ljudi, i vidimo nekolicinu umornih kako su polijegali ispod drveta. Dvojica spavaju, jedan je baš ušećerio. Vidi mu se pokraj glave bočica. Bezbeli da je skinuo cipele. Pokraj njega je i kišobran, što ga je ponio odnekud izdaleka, za slučaj kiše u prijestolnici. A ispred njega, i ispred stabla, kao nijema legitimacija, pobodena u zemlju drvena je ploča na kojoj piše: “Gledischia trianthos” latinicom, te “Gledičija, zaštićeno je zakonom” ćirilicom, oblikom slova stiliziranim po Miroslavljevom jevanđelju, koji je do danas ostao moderan pri iskazivanju srpskog identiteta. U dubini slike, tamo iza stabla, iza glava ljudi koji demonstriraju, vidi se Skupština Jugoslavije.

Ili da još jednom ispočetka krenemo s opisom, građanin koji se ušećerio pod gledičijom iliti trnovcem, čestim listopadnim drvetom u našim krajevima, podrijetlom iz Amerike, s glavom na putnom torbaku iz kojeg izviruje boca s rakijom, onako izuven, s rukom pod glavom, blago savijenih koljena, u središtu je slike, na kojoj natpis na ploči zabodenoj pred njim djeluje kao ironični komentar. U čovjekovom položaju, u njegovoj usnulosti, nešto je od klasične poze svih onih golih Maja, muza i Venera iz klasične povijesti slikarstva. Oko njega je svijet koji je rezan okvirom fotografije, ili međusobnim zaklanjanjem. Ništa osim čovjeka koji spava i ploče s natpisom nije cijelo. Na slici je toliko mnogo detalja, motiva, ljudi, predmeta, a da baš nijedna stvar nije suvišna, nijedna ne smeta, nijednu fotografkinja ne bi uklonila, izbrisala, retuširala. Sve na ovoj slici, naslova “Iskustvo u gužvi”, čini jednu savršenu brojgelovsko-bošovsku cjelinu. I nitko to ne bi mogao kao Goranka Matić. Pritom, i ova je fotografija, kao sve druge, dio jedne autobiografije, autoportreta čije je nastajanje započeto još u vrijeme kada Goranka nije fotografirala.

Prije više godina, u ono vrijeme kada sam pod stare dane iz neke svoje potrebe krenuo da okolo tumaram s fotografskom kamerom i bilježim svijet koji mi izmiče u književnom opisu, Ivan Posavec mi je na onaj svoj jedinstven način, koji zapravo je nemoguće transkribirati, rekao: je li tako da uvijek nešto smeta, neka bandera, neka žica? I još je rekao: za fotografa je najvažnije da svaki put zna zašto je podigao kameru. Oboje je kod Goranke Matić savršeno pogođeno. Na tom “Iskustvu u gužvi”, kao ni na svim ovim fotografijama iz vremena duge i uzaludne beogradske pobune, te prije toga, na grupnim scenama iz vremena Novog vala i žive kulture osamdesetih, nikada nema onog što čovjeku zasmeta čim podigne kameru, ni bandere, ni žice, baš ničega suvišnog. A kameru je, u skladu s Posavčevim načelom, podizala samo kada je imala vrlo jak razlog za to.

Goranka Matić je, rekli smo to, povjesničarka umjetnosti, kustosica, i vjerojatno se u prvom dijelu svoje karijere nabrbljala po otvorenjima izložbi. Novinarka je, nikad nije zaboravila pisati, niti razmišljati kroz pripovijesti, a ne samo kroz slike, kao što to fotograf obično čini. Njezini ciklusi su projekti, ponekad cjeloživotni, koje bi vrijedilo opisati. Ti ciklusi su mega-radovi, grandiozne narativne tvorevine, koje prikazuju i pripovijedaju jedan život, naraštaj, zemlju. I jednu obitelj, intimnu žensku pripovijest, skupa s ožiljcima, i jednu koliko tajanstvenu toliko i zafrkantsku paralelnu pripovijest, sačinjenu od nedoživljenog života, koji je čovjeku katkad jednako važan i upečatljiv kao onaj doživljeni. Pogotovu umjetniku. Naročito ženi. Ira Fasbinder, budimpeštanska kuplermajka u ranim tridesetim, usred jedne europske i jugoslavenske povijesti koja se nikada nije odvila. 

Zanimljivo je bilo čitati razgovor Ene Katarine Haler s Gorankom Matić, objavljen u prošlom broju Expressa (br. 635, 30. rujna 2022.). Obrazovana, senzibilna i darovita mlada književnica intervjuira Goranku iz neke druge epohe, s drukčijim formativnim iskustvima, traumama, frustracijama i fascinacijama, što je već samo po sebi vrlo zanimljivo. Ena Katarina rođena je 1996, u vrijeme kada se pripovijest ove izložbe bliži kraju i kada Goranka pomalo zaključuje sve svoje cikluse. Moglo bi se reći i da je rođena u vrijeme kada je sve naše već doživjelo svoj povijesni, kulturološki, pa i estetski i intimni poraz. Ono, međutim, o čemu njih dvije u intervjuu komuniciraju, a čemu Ena Katarina, posve razumljivo, pristupa mnogo hladnije od nas koji smo živjeli negdje oko vanjskih rubova mnogih fotografija Goranke Matić, pa na njima prepoznajemo dijelove vlastitih života, te na nekima i projekciju vlastite svijesti, još uvijek je na neki vrlo neobičan način prisutno. Kada Ena Katarina Haler o tome razgovara s Gorankom Matić, taj naš svijet postaje ohlađena živa rana. I mnogo je, na neki vrlo jasan način, relevantnije od svakog naraštajnog uvida.

U najdramatičnijem trenutku, negdje na sredini razgovora, Goranka Matić u nekom širem kontekstu izgovori: “dovoljno je reći da se više ne bavim fotografijom”. Kao da je rekla da ovo više nije njezin svijet, a da joj se ne da kao japanski turist naokolo slikati tuđi prostor, tuđe ljude, tuđe vrijeme. Bila bi to samo tužna rekapitulacija (ili kapitulacija) jedne penzionerke, e da nije toga da je ona slikajući taj svijet činila našim. I kada Goranka Matić kaže da se više ne bavi fotografijom, kao da svojoj naraštajnoj publici govori nešto o zajedničkom kraju i gubitku. Zahvaljujući Eni Katarini Haler to je moglo proći bez suvišnog lamenta.