Karakter, april 2022

Da našem svijetu možda ipak nema spasa, i da je uzalud svako opiranje, pomišljam dok u Danasu čitam vijest da su dvojica braće, jednom je deset, drugi je tek godinu stariji, napali osamdesetjednogodišnjeg gospodina, koji je upravo izašao sa Sajma knjiga. Kraj je oktobra 2014, sjedim u jednom od naših kafića na Dorćolu, zatvaram novine i zamišljam te dječake. Skoro da mi budu i poznati dok tako o njima mislim. Vjerojatno su iz neke disfunkcionalne porodice, otac alkoholičar, mati na socijalnoj pomoći, možda su Romi, možda izbjeglice iz Hrvatske, djeca naše zajedničke opustošenosti, osuđena da odrastu u lopove, a možda i u ubojice, i da svoje, po svoj prilici ne baš duge živote, provedu po zatvorima. Njihova je nevolja neprepričljiva, jer je sačinjena od sve samih stereotipa i predrasuda, o pijancima, o djeci rastavljenih roditelja, o Romima, o obezdomovljenim hrvatskim Srbima, i mi ih u te predrasude sahranjujemo prije nego što su se i rodili. Eto, to i ja činim. Prokletstvo ove vrste predrasuda u tome je što su one gole i mrtve laži, ali u kojima je sva istina o životima ljudi. O životima te djece.

Ali ono što u tom trenutku, dok novina sklopljenih na koljenima sjedim i zurim u zid, ne uspijevam zamisliti jest taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su premlatila malena braća. Tko bi, i kakav bi on trebao biti u ovoj našoj strašnoj priči o rasulu, pa da ga napadnu i istuku ti dječaci? Istog popodneva, međutim, saznajem da je taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su djeca tukla, pokušavajući mu pri povratku sa Sajma knjiga oteti novčanik, glumac, scenarist, televizijski autor i pjesnik Raša Popov. I onda se dugo, a ustvari trajno, sve do trenutaka u kojima o tome pripovijedam, u meni sudaraju dva suprotstavljena utiska i osjećaja. Prvi mi govori da nam nema spasa, da smo se upravo zatekli u paklu, ako desetogodišnjaci premlaćuju, ako jedanaestogodišnjaci linčuju onoga koji je izmislio njihov svijet i tko je po vlastitom stilsko-estetskom opredjeljenju bio ludo dijete neoavangarde. Drugi mi, pak, utisak i osjećaj, govori nešto suprotno: ako smo već stigli u ta strašna doba, za koja smo i sami u najvećoj mjeri odgovorni, kada djeca prebijaju starce, onda je nekako ispravno da postrada Raša Popov. Jer u tom slučaju, premda desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak tuku osamdesetjednogodišnjaka, to, ipak, djeca tuku dijete.

Dvije i pol godine kasnije, 19. travnja 2017, u tom istom Beogradu, koji je na veliki grad nesviknuti Raša Popov optužio za napad ne želeći kriviti djecu, on umire. Mislim, Raša Popov umire. A s njime, pomalo, umiru i djeca, ona u nama i ona oko nas, umiru Mokrin i Banat, a pomalo umire i Beograd. Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima.

Jedinu njegovu knjigu koju sam nekad posjedovao i po stotinu je puta pročitavao, koju je nazvao “Gvozdeni magarac”, izgubio sam u ratu. Kako je to moguće, ne znam. Rat je, pored svih drugih mnogo gorih užasa, i vrijeme proizvođenja velikog nereda, u kojem onda nestaju stvari. Tako su meni sa Sepetarevca nestale neke važne knjige, a među njima i “Gvozdeni magarac”. Kako su nestale, to će ostati tajna. Nestanak je bio tim gori što sam pamtio neke pjesme. Nisam pamtio riječi, nego osjećaje što su ih u meni izazivale. I još nešto bilo je u tom gubitku loše: premda je Raša Popov bio dobar pjesnik i jedinstvena figura jedne književnosti i kulture, bilo je izvjesno da ga po smrti neće tretirati kao velikana. Neće mu u velikim izdavačkim kućama i dičnim edicijama objavljivati sabrana djela, niti će o njemu govoriti i na njega se pozivati manje talentirani njegovi književni potomci. Raša Popov, naime, nije imao književnih potomaka. To je u prirodi odistinskih avangardista, isti je slučaj i s Makavejevom, djeca ne rađaju djecu. A ako Rašu Popova neće tretirati kao velikana, onda mu neće objavljivati ni knjige izabranih pjesama, čime će moj ratni gubitak “Gvozdenog magarca” bivati po svojim posljedicama teži.

Tako sam, dakle, mislio, da bih onda u knjižari Delfi u SKC-u, besciljno prebirući naslove na stalaži s poezijom, naišao na skromno, mekoukoričeno izdanje Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa i Udruženja “Raša Popov” iz Mokrina, na jednu od onih skromnih, dragih i lijepih knjiga koje izlaze po našim provincijama, a u knjižarama se pojavljuju samo ukoliko su to doista knjižare (takvih u Zagrebu nema, u Beogradu ih je srećom nekoliko), dok inače čame po magacinima, besplatno se dijele onima koji za njih nisu zainteresirani, i nikad ne dođu do onih koji bi upravo te i takve knjige čitali.

Odmah tu u knjižari otvaram “Izabrane pesme” Raše Popova i tražim dva najvažnija naslova iz “Gvozdenog magarca”, sve strahujući da ih priređivačica Bojana Popović nije, ne daj Bože, izostavila, jer tada ova knjiga ne bi za mene imala smisla. Nalazim ih, naravno. Prva pjesma nosi naslov “Zur Psychopatologie des Alltagslebens”, a druga “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu”. Još je dobrih i sjajnih, neponovljivo djetinjih, ustvari genijalnih pjesama u “Gvozdenom magarcu”, većina će naći mjesto i u ovoj knjizi, ali, ipak, ove dvije pripadaju onoj pjesničkoj antologiji materinjih jezika, koju, premda napamet nenaučenu, premda nikad do kraja sređenu, antologiziranu i pretvorenu u živu knjigu, u sebi nosim kroz život, katkad je nadopunjujući, a katkad – premda to mnogo rjeđe – iz nje izbacujući pjesme koje sam vlastitim uzdasima i prečestim ponavljanjima uspio istrošiti.

“Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čuvena je Freudova “Psihopatologija svakodnevice”, jedna od temeljnih i najvažnijih knjiga našega dvadesetog vijeka. Raša Popov pod tim strogim njemačkim naslovom ovako započinje svoju pjesmu: “I u Beču u BergGase/ Hitlerove vrište mase;/ došli Frojda da uapse/ Liče strašno napse.” Prva dva stiha, u savršenim su osmercima i s jednom od onih međujezičnih rima, kakve su majstorski nadolazile Ivanu Slamnigu, još jednom magu naših književnosti, djetinjstava i neoavangardi, da bi odmah zatim Raša Popov izveo prvu svoju djetinjariju. Prvo je riječ “uhapse” ponarodio i pripitomio tako što je izbacio h, da bi mu zatim nadošla aliteracija za koju je bilo potrebno da dvije riječi “na pse” pretvori u jednu “napse”, u kojoj je naglasak malo prošetao, smjestivši se tačno tamo gdje treba biti ako bismo da se rimuju dvije zapravo nepostojeće riječi: “uapse” i “napse”. One, te riječi, bivaju u djetinjoj imaginaciji, u onoj i onakvoj igri riječima od koje, vjerojatno, odustajemo čim prvi put sjednemo u školske klupe. Tu igru Raša Popov uspijevao je sačuvati u životu i u svome pjesništvu kao nijedan drugi pjesnik naših jezika. U ovoj pjesmi ona je naročito važna, kao i u nekim drugim pjesmama iz “Gvozdenog magarca”, jer govori o nacizmu, okrutnosti, nacionalizmu, Holokaustu… Ta opreka između djetinjih rima i najstrašnije teme vijeka jedno je od čuda Raše Popova, koja nikad nisu verificirana ni od čije ozbiljne književne nauke. Ali mene nije mnogo briga za to. Ja slavim svoje pisce. 

Sljedeća strofa ide ovako: “‘Gospon zelen Katana,/ Tu stanuje doktor Satana!/ Mamu svoju sladokusno štipa!/ To je nazvo kompleks od Edipa.’” Biva, to glas je neprosvijećenih nacista, koji su došli Freuda da hapse. Isti će nastaviti i u sljedećoj strofi: “‘Što ratove vode – usrane mu šonje,/ Neurozu smešta međ udove donje./ Firerovo delo taj ne čita./ Osnov duše mu je kita.’” Dajući riječ nasilniku, Raša Popov kreće da se poigrava desetercima, a ton i rime bivaju nekako odraslije, primitivnije i brutalnije.

Slijede dvije strofe epskog pripovijedanja o zlu, gdje pjesnik ponovo mijenja ton, i vraća se svojoj djetinjoj kajdi, da bi odmah potom nacist još jednom progovorio: “Jurišnici mladi ‘Es A’ krvoločno,/ Po njima pištolji i kamurde bočno./ Na gospođu Frojda uperili cev./ Iz zidnoga sefa zino zlatni zev./// “‘Huh! Jevrejsko, kažu, zlato bazdi,/ Odvedi nas, baba, izlapelom gazdi!/ Žurimo u kafanu na po piće,/ A ‘teli bi d’ udarimo i jedne tabliće!’” I opet, i uvijek dok čitam ove čudesne, lude i djetinje retke o Holokaustu i o psihopatologiji jedne strašne svakodnevice, zažalim što je ono suštinsko u ovoj pjesmi, i u svoj poeziji Raše Popova, na strane jezike neprevodivo. I ne samo da je na strane jezike neprevodivo, nego je teško prevodivo i unutar ovih naših jezika, jer onaj koji savršeno dobro ne vlada Rašinim idiolektom, te zavičajnim i kulturnim osnovicama tog idiolekta, ono najbolje u ovoj pjesmi niti će razumjeti, niti će osjetiti. Za ovu pjesmu valja imati sluha i osjećaja, valja biti dijete, ili se sjetiti djeteta u sebi, i primitivan valja biti, kao ona dvojica braće, koja su posljednjih dana oktobra 2014. tukli Rašu Popova, baš kao da tuku doktora Freuda.

I na kraju posljednja strofa, i poanta od koje se strese zgrada u “BergGase”, skupa sa spomen pločom na njoj: “Na tu vrisku sedobradi starac kroči/ Iz dubina uma pogleda im oči./ Pobegoše! Odvede ih njihov kapo./ I bi mira dok ne dođe sam gestapo.” Ta slika, naivna dječja, jaka kao zemlja i oštra kao sablja, Sigmunda Freuda, koji pogledom “iz dubina uma” prozre razbojnike, poanta je Rašine pjesme. I premda će svi “Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čitati kao pjesmu za odrasle, pjesnik poantira u duhu dječje poezije. Dogodi se, kao pouka, nešto što se na taj način u životu baš i ne događa, što čitatelju naslutiti da da je dobro dobar biti, ali što istodobno funkcionira i kao basterkitonovski geg. Već vidimo u nijemome filmu, bolje u spotu koji s onu stranu groba režira besmrtni Timothy John Byford, kako u iskrzanom crno-bijelom filmu, kao u seriji “Neven”, razbojnici, na čelu sa svojim kapom, bježe niz BergGase. I bi poslije mira, “dok ne dođe sam gestapo”. A tu već bi previše očiju da bi ih Sigmund Freud gledao, i sve bile su iste.

Druga pjesma, koja mi se vratila zahvaljujući knjizi pronađenoj u knjižari Delfi kod SKC-a, drukčije je inspiracije i drugog ugođaja. Pjesma “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu” jedna je od najtužnijih iz one moje imaginarne antologije. U njoj Raša Popov tematizira anegdotu, koja, kao ni sve te takve anegdote, koje kao spomenici traju u našim malim povijestima, vjerojatno nije istinita. Ili, bolje rečeno, nije zasnovana na nečemu što se u takozvanoj stvarnosti i dogodilo. Ali po svemu, od te je stvarnosti anegdota istinitija. Zato se među ljudima i prenosi. Ljudi jedni druge, a još više sami sebe, tješe uglavnom pripovijestima koje su istinitije od istine.

Radivoj Korać, zvani Žućko, bio je slavni košarkaš. Za Jugoslavije je, i nakon svih europskih, svjetskih i olimpijskih titula, kojima se ta zemlja u sedamdesetim i osamdesetim ovjenčala, živjelo vjerovanje, naročito među djecom i starcima, da je Radivoj Korać najveći naš košarkaš svih vremena. Jednostavno, ljudi nisu bili skloni povjerovati da je najveći onaj kojeg svojim očima gledaju, bio on Kićanović, Dalipagić, Ćosić ili Dražen Petrović, nego su vjerovali da je najveći onaj koji je bio prije njih, a igrao je u neko davno pred-vrijeme, onda kada se većina nas nije ni rodila. Koraću je bilo trideset, već je bio na zalasku karijere, kada je 2. juna 1969. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kamenici kod Sarajeva. Tačno godinu kasnije, skoro da će biti u dan, jugoslavenska reprezentacija je 23. maja, senzacionalnom pobjedom u Ljubljani, nad strašnim Amerikancima, postala svjetski prvak u košarci. U toj je reprezentaciji na poziciji centra igrao Koraćev jedanaest mjeseci stariji suigrač Trajko Rajković. Nakon pobjede nad Amerikancima, dan kasnije izgubili smo u nevažnoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, a onda je započelo veliko slavlje. Kasnije će, kako Jugoslavija bude pobolijevala, sportske pobjede bivati sve važnije i veće, te će ih nekim čudom sve više i biti, ali u osnovi teško da će ijedna biti usporediva s tim čudom u Ljubljani. Košarkaše je primio maršal Tito, o njima su pisale sve domaće novine, čista srca i bez ikakvih primisli slavila ih je jedna još uvijek velika i cjelovita zemlja. A onda je u noći 28. maja, četiri dana nakon posljednje utakmice na Svjetskom prvenstvu i dva dana nakon prijema što ga je Tito organizirao za košarkaše, u svome Beogradskom stanu u snu umro Trajko Rajković. Nije to od povijesne važnosti, ali umro je baš na moj rođendan.

Anegdota koja se prenosila za njihova života govorila je da su jednom tako, čekajući avion za Beograd, koji je naravno kasnio, Korać i Rajković zaigrali basket u bečkoj aerodromskoj zgradi. Biva, Korać na putu kupio neku specijalnu loptu, pa da je isprobaju. Ljudi se od okolo skupljali, došli carinici, policija, i gledaju u čudu dvojicu – Jugoslavena. Ne znam je li baš tako, ali nekako mi se čini da je poanta anegdote bila upravo u – dvojici Jugoslavena. Koji su pritom, naravno, zaluđeni košarkaši, pa igraju tamo gdje za igru nije mjesto. Za druge, bila bi to sramota. Za nas, bio je razlog za ponos… Inače, nekoliko godina kasnije, bješe li to u Beogradu kad smo ono Sovjete drugi put uzastopno sastavljali s parketom i uzimali titulu europskih šampiona, Slavnić i Kićanović zaigrali su usred utakmice onu odbojku, i njome ponižavali protivnika, tu strašnu komunističku silu, na čelu koje je povremeno kao selektor stajao čovjek koji je stvarno bio pukovnik a zvao se Aleksandar Gomeljski, ali koji je, skupa sa svojom reprezentacijom, pred Jugoslavijom bio nemoćan. Nije bilo mudro ponižavati protivnike, jer ćemo se toga sjećati kada mnogo godina kasnije u svemu, osim u sportu, budemo toliko jadni, nemoćni i žalosni da će naša djeca tući pjesnike.

E, Raša Popov napisao je pjesmu o tom basketu dvojice košarkaša, odigranom u auli bečkog aerodroma ili na samoj aerodromskoj pisti. Od te pjesme, dozvolite, da izgovorimo tri posljednje strofe: “Star dečaci večne igre strasno žudni/ Otimaju loptu ko anđeli bludni/ Razliva se dribling cvetaju im bića/ Dok putnici krotki ko horde pužića/// Groze ih se i ludama egziš krste/ A ne znaju šta je umešalo prste/ Živeo je Žućko još trideset dana/ Trajko pade posle skoroga megdana/// Igrali su usred avionske luke/ Savršenim ritmom ukršali ruke/ Otimali pregršt istinskog života/ Od vremena trulog i bolesnog skota”. 

I vidim njih dvojicu, Koraća i Rajkovića, kako svojim poput lopata velikim, polusklopljenim muškim šakama, kao da u igri hvataju loptu, grabe život, koji im bježi među prstima. Posljednja strofa ove pjesme nešto je najpotresnije što su pjesnici naših jezika napisali na sportske i životne teme.

I tako dok stojim u knjižari i grlim nenadano pronađenu knjigu Raše Popova, pomišljam što li je bilo s onom dvojicom dječaka koji su ga tukli. Ako su živi, mlađem je osamnaest, starijem devetnaest. Oni nikada neće saznati koga su tukli, kao što to neće saznati ni toliki drugi koji nisu poznavali Rašu Popova i neće čitati ovu knjigu. Kakva tužna sudbina, živjeti u ovom jeziku a ne znati Rašu Popova. Bolje je biti bez jezika. Ili u jeziku koji ne razumije nitko.

Jezik Raše Popova jezik je koji samo djeca znaju. Onda im ga u školi oduzmu, kao praćku, kao strip, kao maštu.

Prvo je bilo djetinjstvo, pa prošlo.
Onda bila mladost, pa i ona.
Zrelo doba, i ono.
Napokon došla starost.
Ona, čini mi se, zauvijek.

NIN 12.5.2022.

Ako je neko od rodnog grada stvorio vasionu, onda je to Miljenko Jergović. 

Već tri decenije njegovi likovi naseljavaju sećanja čitalaca, još od pojave zbirke priča Sarajevskog Marlbora pa do nedavno objavljene Trojice za Kartal. Za pisca nema većeg ispunjenja nego kada vlastite književne junake prepozna u pričama drugih, u doživljajima stvarnih ljudi, kada fikcija prethodi onome što će se u realnosti tek dogoditi. U svetu imaginacije nema hronolologije. Posledice znaju biti mlađe od uzroka. Proza Miljenka Jergovića duhovni je katastar Sarajeva.

Mapiranje rodnog grada skoro trideset godina nakon opsade opisane u Sarajevskom Marlboru jeste povratak na mesto nesreće, suočavanje sa večnim vraćanjem istog. Zašto čitamo Jergovića? Jer se pronalazimo u toj prozi u kojem god vremenu i prostoru se dešavala. Tu smo kod kuće. Prepoznajemo onu muku svakodnevice, poroznu granicu koja deli lice i naličje, radost i tugu, ljubav i mržnju, sreću i nesreću, dobitak i gubitak. Otkrivamo da i neki drugi ljudi žive naše egzistencije, da nas ima u tom svetu, da se kroz druge suočavamo sa vlastitom dušom. Priznajemo sebi sve ono što je bio naš najdublji stid, što nismo mogli u sebi, sebi da priznamo. U času spoznaje, predosećanja i slutnje javljaju se kao neoborive činjenice. I tada shvatamo da nije slučajno još negde na početku upisan u memoriju kakav neizgled nevažan detalj ‒ miris, zvuk, glas, tren kada sunce naglo zađe za oblak ‒ lajtmotov koji ćemo pamtili godinama, ne shvatajući zašto to činimo, da bi odgovor došao u momentu prosvetljenja kakvim tragičnim događajem.  

Od paganskih natruha sastoji se tajna svakog života, od teskoba i predosećanja u mitskom periodu detinjstva. Tu se talože strahovi, prva saznanja o neminovnom kraju. U priči Kino, kojom se otvara zbirka Trojica za Kartal, dečak kradom od pogleda majke, opsesivno pipa limfne čvorove na vratu, sav u strepnji da se nisu uvećali. To su prva mapiranja sveta budućeg pisca.

Neizgovorivo je ono najdublje u čoveku što ga pokreće i vodi. To sluti i Jergovićev junak Dragoman, prevodilac Unprofora u vreme opsade Sarajeva dok svakoga dana putuje u vojnom transporteru od kuće do glavnog štaba i natrag. U taktovima teškog i moćnog dizel motora transportera, Dragoman će u jednom momentu prepoznati brujanje motora brodice nekog Mije, kojom se davno, kao mladić, vozio nakon što je preplivao razdaljinu od Drvenika do Sućurja na Hvaru. Čitava egzistencija odjednom se sužava na taj trenutak, kao da je to šifra kojom se otvara sef vlastite duše. Ali neizgovorivo ostaje neizgovoreno, tek enigmatski zapis, kao što je i rečenica “Trojica za Kartal”, koju ponavlja Dragomanova žena nakon njegovog nestanka. 

U jednom tekstu o Sarajevu, Jergović kaže: “Opsada grada bit će vrlo temeljito ispraćena i proučavana kao društveni, politički i kulturni događaj, kao veliko svjetsko prizorište kolektivnog stradanja, kojemu su prema općem doživljaju stvari, bili podvrgnuti bosanski muslimani, dok se onom mnogo većom i temeljnijom pričom, osobnim i intimnim proživljavanjem opsade, i transformacijom kakvu je svaki čovjek za sebe u opsadi doživio, nije bavio nitko. Šteta, jer svaka od tih 527.049 pojedinačnih priča, koliko nas je prema popisu stanovništva iz 1991. bilo u Sarajevu i u sarajevskim prigradskim općinama, istinitija je od one povijesne i kolektivne.”

Nešto od te svake pojedinačne priče sadržane u apstraktnom broju 527.049, koji je samo u jednom jedinom trenutku davao pravo stanje koliko ljudi živi u Sarajevu, nalazi se u knjizi Trojica za Kartal. Raste i širi se prostranstvo grada. Tako malo prostora zauzima moguće i verovatno. A kakav beskraj se širi u nemogućem i neverovatnom. U neizgovorenom. 

Pred besmislom rata pojedinac je nemoćan. 

“Samo da riječima opkorači vrijeme, i da vrijeme što prije prođe”, kaže Jergović. “Odmah da prođe hiljadu godina, i da ih više ne bude, sve da se zaboravi, da na ovom mjestu ne bude više ni grada, nego bistra planinska rječica, arheolozi koji naokolo s malenim motičicama otkopavaju, a zatim peruškama  skidaju prašinu s davne civilizacije…” 

Ja sam ubio vašeg sina, pištolj u mojoj ruci slučajno je opalio.

Piše to u pismu koje pastoru i njegovoj ženi stiže od sinovljeva najboljeg prijatelja, s kojim je zajedno otišao na front da brani domovinu.

Volio bih da je ruka bila njegova i da je metak pogodio moju glavu, rekao je. Tako bi bilo bolje i pravednije.

Pastor jednoga jutra, kada je granatiranje grada načas stalo, odlazi roditeljima ubojice svoga sina.

– Zašto je tako hladan? I što mu to znači da bi volio da je moj mrtvi sin još i ubojica? Što je u tome bolje i pravednije?

Dvoje starih ga sluša. Tiskaju se oko štednjaka na drva kao slijepi psići oko pregažene kuje, i ne umiju reći ništa. Teško im je i pusto.

Nekoliko dana poslije, stiže tijelo sa fronta.

Pastor sahranjuje sina.

Treba praštati, napisao je noć ranije govor nad odrom, treba praštati neprijateljima, a naročito prijateljima.

S papira je naučio napamet, i sad govori.

U jednom trenutku, usred rečenice, ne zna što ide dalje. Ne može se sjetiti zašto je tu, čiji je ovo grob, kome govori.

– O, svileni moj Bože! – besmisleno uzviknu i mrtav se sruši.

Pismo koje će stići na dan pastorova pogreba pročitat će njegova žena.

Piše komandant jedinice.

Dužnost mi je, kaže, o ovom vas obavijestiti, jer vojska ne podnosi laž: pištolj nije bio u ruci vojnika koji vam je pisao. Pištolj je bio u ruci vašega sina. On ga je protuprirodno uperio u vlastitu glavu. I opalio. Vojnik koji vam je lagao sad je u vojničkom pritvoru. Vojska ne podnosi laž.

Ona tad zamišlja svog muža, mladićeva oca, kako tumara po raju, čudi se gdje mu je sin.

A onda se s užasom pita je li ovo raj?

Ili je moj grijeh za raj prevelik?

Ili nisam imao sina?

Čovek prelazi preko „Partizanske“ da kupi cigarete u trafici. Za sreću, semafori su na zelenom, i dok relativno ležerno prolazi ispred prdljivih automobila koji čekaju u dugom redu, nikako, nikako da se seti kako se zvala marka cigareta, jedino da je sa tri slova.

– ? – prodavačica iščekuje.

– Cigarete sa tri slova.

– ? –

– Emo! – izvikuje i odmah shvata da je pogrešio, Emo beše (odavno više nije) ohridska fabrika za belu tehniku.

– Ome, gospodine – ispravlja ga prodavačica.

– O da, Ome – potvrđuje iznervirano i pomalo izgubljeno. „Kako nisam uspeo da se setim. Om, e, Ome belo…“, u tako izgubljenom, nervoznom stanju poručuje makijato iz automata ispred trafike, pali cigaretu (mada nema običaj da puši na ulici) i s plastičnom čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, produžava trotoarom.

Posle pedesetak koraka pred njim se ispreči automobil koji bi da se iz bulevara parkira na trotoar, baš pred jednim biciklistom koji se zaustavlja ispred auta. Obojica ni da mrdnu, iako imaju dovoljno prostora i vremena da to urade.

Biciklista počinje da viče, šofer s tamnim naočarima otvara prozor i uzvraća još jačim glasom. Obojica besnim vikanjem nadjačavaju odjednom utišanu buku saobraćaja. Vozač sa tamnim naočarima učini mu se odnekud poznat, da li je to onaj, kako mu beše ime, komšija iz „Bagdatske“? pokušava da se seti, kada tip sa žvakom u ustima i psujući, naglo iskoči iz auta. „Šta je ovoj dvojici, pobiće se, u kakav sam ovo idiotski cirkus uleteo“, gleda oko sebe – kao da je nestalo ljudi, nema žive duše, dok su se ova dvojica već uhvatila za gušu. „Zaboga pa gde je sad ta policija, da se nekako maknem odavde“, isprekidane misli mu se roje u glavi, a nešto ga steže u grudima i krenu ka grlu, navodeći ga da znojavih dlanova krene prema dvojici razjarenih: – Smirite se, molim vas, nema smisla, prestanite… – piskavim glasom pokuša da smiri bes dvojice siledžija, ali očigledno je da ga tipovi iz podzemlja ič ne fermaju. Biciklista zgrabi vozača za bradu, ovaj mu opali šamar. – Pazite, povredit ćete se ljudi, šta vam je… Šta će svet reći – seća se rečenice koju je koristio njegov deda kada bi se u kujni porodične kuće u ulici Mare Josifovske br. 6 posvađale nana i teta. U međuvremenu, biciklasta udara boks po vilici vozača, posle čega ovaj pada kao pokošen, a tamne naočare se otkotrljaše po trotoaru.

Ukopan u mestu, gleda u čoveka na zemlji kako se previja od bolova i drugog kako ga šutira: – U pomoć! Ima li nekog!? Pomoć!

– Stop! Stop! – odjednom se čuje metalan glas, kao da dolazi iz zvučnika.

Odnekud dojuriše još dvojica, jedan s kamerom na ramenu, drugi sa megafonom: – Stop! Stop! Otkud se ti tu pojavi?! – pogađa ga istim pitanjem koje i on bi hteo da postavi.

I tada mu postaje jasno odakle mu je poznat vozač, naročito sad kad nije skriven iza tamnih naočara. Ma nije mu komšija, već je onaj glumac koji igra epizodu u “Prespavu”.

Bože, bože, a ja se živcirao što sam zaboravio marku cigareta.

Nin, broj 3723, 5. maj 2022., Beograd

Kad u tvojoj zemlji počne rat, odgovor na pitanje „kako si?“ prestaje da bude jednostavan.  Zid koji deli privatni doživljaj sveta od zajedničke, objektivne realnosti, odjednom postaje porozan. Nakon 24. februara odgovor na uobičajeno pitanje zavisi od toga, jesu li danas ruske bombe i rakete padale na ukrajinske gradove, ima li u tim napadima poginulih… Teško je kad gađaju grad u kojem živiš, ali u ovom ratu svi su ukrajinski gradovi tvoji. Bez obzira na to koliko kilometara dele te od Kijeva, Harkova, Odese, Mariupolja. 

Za ova dva meseca uverila sam se da pitanje „kako si“, koje mi upućuju prijatelji iz Srbije, nije tek uobičajena formula učtivosti. Često nisam imala snage da odgovorim opširnije, kako to nalažu obaveze prijateljske iskrenosti, skraćujući ga do najutešnjieg „hvala, dobro sam“. Dobro sam, u datim okolnostima. A okolnosti su vanredne, mada imam sreću da živim u Lavovu, daleko od Donbasa gde se u ovom trenutku vode najžešće borbe. Na to podseća policijski sat, ali najviše – sirene za vazdušnu opasnost koje opominju da nema potpuno bezbednih mesta dok traje rat. Nekoliko puta ruske rakete pale su na Lavov. Dvaput su pogodile objekte u stambenim naseljima. Jedan od tih objekata bio je autoservis. Tom prilikom poginulo je sedmoro ljudi, a među povređenim bio je trogodišnji dečak koji je izbegao sa majkom iz Harkova. Rat ga je našao i ovde… Upoznala sam devojku koja je tog dana kasnila na posao, jer joj je „pobegao“ autobus. Da nije zakasnila, prolazila bi u trenutku raketiranja pored tog autoservisa. Njena majka je videla raketu koja je letela u pravcu kvarta gde radi njena ćerka. A ljudi koji dolaze u Lavov iz Mariupolja, Harkova, Čerhigova često znaju odrediti prema zvuku tip rakete, vrstu granata… Strašno je to znanje.    

A ima i onog drugog, mirnog znanja: nastava u ukrajinskim školama i na fakultetima prekinuta je samo tamo gde se vode najteže borbe na terenu. U junačkim gradovima poput Harkova, koji već dva meseca zasipaju bombama, raketama, municijom svake vrste, rade univerziteti. Nastava se održava online, kao što se održavala i ranije zbog korone. S tom razlikom što se sad mnogi profesori i studenti uključuju iz podruma i skloništa. Radi online i univerzitet „Ivan Franko“ u Lavovu. Profesori i studenti virtuelno se okupljaju da se bar nakratko vrate u normalnost, preratnu. I da nastave da rade svoj posao. Kad se oglase sirene, nastava se prekida. Za vreme vazdušne opasnosti prekidaju svoj rad pošte, prodavnice, lokali. Prekidaju se predstave u pozorištima. Samo ne prekidaju da sviraju muzičari koji održavaju koncerte u skloništima, na primer, na stanicama harkovskog metroa. 

Stranac koji bi se našao ovih dana u centru Lavova, verovatno bi bio začaran prividom mira. Ulični muzičar svira violinu, ljudi u brojnim kafićima ispijaju kafe. Na ulicama je vrlo živo, kao da je počela turistička sezona. Međutim, mnogi od ljudi koji šetaju nedeljnim gradom, nisu turisti, mada se zaustavljaju pored arhitektonskih spomenika da ih razgledaju. To su raseljena lica, ljudi koji su pobegli od rata na zapad zemlje. Prepoznaćete ih po zimskoj odeći koja se ne slaže sa kalendarom, po tome što majke čvrsto drže decu za ruku i opominju starije tinejdžere da se ne odvajaju od njih. Ponekad njihova odeća miriše na dim koji nikako da izvetri. A hoće li nestati bol iz očiju ljudi koji su iza sebe ostavili sav svoj život? 

U prvim baštama ispred kafića stariji ljudi jedu sladoled. Ranije su se ovde skupljali mladi stanovnici grada, najviše deca. Rat je, izgleda, promenio ukuse ljudi koji traže utehu u slatkoj uspomeni na vreme mira i dalekog bezbrižnog detinjstva. Žena koja je izašla iz poslastičarnice sa tortom, pitala je muža da li se seća kako su lani bili na balu hrizantema. Teško je ponoviti tu emociju sa kojom je rekla bal hrizantema… kao da je u nju stala sva lepota njenog života.      

A život se nastavlja. Stotine ukrajinskih beba rođene su u skloništima, a neke i pod ruskim bombama. Neke su pak bile ubijene još pre rođenja… Mnogi parovi ovih ratnih dana odlučuju da sklope brak (samo u Kijevu je registrovano 2360 novih porodica).U jednoj od lavovskih bolnica udala se medicinska sestra iz Lisičanska koja je u ratu izgubila obe noge i četiri prsta na ruci. Njena dugogodišnja veza postala je zvanična, a ljubav nije tražila dodatne dokaze. Čekajući papir u matičnom uredu upoznala sam nekoliko mladih parova koji žele da budu zajedno i onda, kad ih mogu da razdvoje ratne okolnosti. Mlađani vojnik raspitivao se može li predati papire bez prisustva verenice, jer njegova devojka tek preksutra imaće mogućnost da se izvuče iz Harkova. I da li mogu da se uzmu već prekosutra, popodne. Mnogi momci su u uniformama, ponekad su u uniformama i devojke. Mada je red dugačak, a čekanje se odužilo, ljudi u čekaonici pokušavaju da pomognu jedni drugima savetom, osmehom, lepom željom. Da, to je jedna važna promena koju sam zapazila u mom gradu: ljudi su postali pažljiviji prema drugima. Mlađe komšije obilaze starije, raspituju se da li je možda potrebna pomoć. Posebno ako neko već par dana nije se spuštao u sklonište. Prodavačice u minimarketu šalama smiruju iznerviranu ženu, kupci puštaju devojku sa psom da mimo reda kupi mleko (ulazak psima je inače zabranjen, ali vlasnica, i sama i privremenom smeštaju, nema gde da ga ostavi, a on se, nakon svega, plaši da ostane sam na ulici). 

Kućni ljubimci su posebna priča. Jedan moj prijatelj, Srbin iz Sarajeva, ispričao mi je nekad kako je, napuštajući svoj grad, poveo sa sobom kokerku. Tu sam priču godinama ponavljala studentima kao primer prave ljudskosti. Bežeći od rata i smrti, mnogi Ukrajinci poveli su sa sobom kućne ljubimce. Na slikama dramatične evakuacije civila iz Irpinja svet je video ljude koji nose na rukama velike uplašene pse, staricu koja stiska na grudima mačku kao svoje najveće blago. Obišle su svet slike devojke koja je izvukla iz vruće zone rata 19 pasa-invalida, mlade žene koja je nosila svog starog ovčara 17 kilometara, ne želeći da ga ostavi. Urezuje se u sećanje slika muškarca koji je sakrio lice u mačije krzno, jer je mačak jedino što mu je ostalo od nekad srećnog života: porodica je poginula u porušenoj neprijateljem kući.      

U Kijevskoj oblasti koja je postala simbol stradanja nedužnih civila, poginuli su od metaka Putinove vojske mladi volonteri koji su krenuli da odnesu hranu za azil za pse i mačke. Ruski vojnici spalili su ergelu, pucali u konje, krave, pse. A Ukrajinci se raduju svakoj vesti o tome da je spasen još jedan život: bežeći iz pakla, starica je ponela sa sobom petla Tošu, čudeći se pitanju kako je mogla da ga ostavi da pogine. Druga starica umotala je maramom glavu svom psu da se manje plaši paljbe. Jesu li lude starice ili su ludi oni što pucaju po njima? Primerima humanizma, primerima čojstva u Ukrajini se ponose ništa manje nego primerima junaštva. A primera junaštva ima, hvala Bogu!

Za razliku od naglašene patetičnosti sovjetskog (i ruskog) ratnog diskursa, ukrajinski diskurs ima ljudsku dimenziju. Ukrajincima nisu potrebni ratni pokliči, oni ne ratuju „za Otadžbinu, za Staljina“, već brane od agresora svoju zemlju, svoju kuću, svoje najdraže. Veliku ulogu ima smeh – onaj koji skida sa agresora masku nepobedivog, razbija strah, prkosi smrtnoj opasnosti. Taj smeh je naslikao Ilja Rjepin, dočaravši kako Zaporošci pišu pismo turskom sultanu. Taj smeh odzvanja u pesmama koje su ispevali njihovi naslednici – naši savremenici. Poruka ruskom ratnom brodu koju je uputio ukrajinski vojnik pred licem smrti, postala je moćna parola otpora. Naći ćete je na automobilima, na čekovima iz bankomata, u pesmama, na najpopularnijoj poštanskoj marki. Dan kad je marka otišla u prodaju poklopio se sa danom kad se ta poruka ostvarila. 

Kad je reč o porukama koje su zamenile ulične reklame, u Lavovu je jedna od najčešćih: Hvala, Gospode, što si mi dopustio da vidim svetlost ovog dana. Prati je slika ukrajinskog vojnika, ali te reči ponavljaju ne samo vojnici. Ukrajinci su u svojoj većini vernici, a u ratu vera pomaže i u najtežim trenucima. Odkada je ruski patrijarh Kiril vrlo jasno dao podršku vojnom napadu na Ukrajinu, sve više ukrajinskih pravoslavaca napušta Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovske patrijaršije koja je deo Ruske pravoslavne crkve, i prelazi pod okrilje Pravoslavne crkve Ukrajine. Kad su se predstojnici svih konfesija okupili u molitvi za mir, nije se pojavio samo predstavnik (pro)ruske crkve. Reč sveštenika se sluša, i kad teši u bolu, i kad daruje nadu, i kad uči kako savladati ratni stres. U jednom od nedavnih intervjuja Vrhovni arhiepiskop Kijevsko-Galicijski Svjatoslav poručio je vernicima: Ne dajte neprijatelju da ukrade vašu radost. Život mora pobediti. Mora pobediti Svetlost. Mora pobediti Pravda. A Pravda je na strani napadnutih. 

U slučaju napada Rusije na Ukrajinu imamo primer čiste, ničim izazvane agresije. Svetska vojna supersila napala je znatno slabiju zemlju koja nije predstavljala za nju nikakvu opasnost. Ni za nju, ni za druge. Podsetićemo se da je nakon raspada SSSR-a Ukrajina imala treći po veličini nuklearni potencijal. I dobrovoljno ga se odrekla, u zamenu za garancije svog suvereniteta koje su joj pružile SAD, Velika Britanija i… Rusija. U Budapeštanskom sporazumu nije bilo tačke koja bi predviđala reakciju potpisnika u slučaju da jedan od njih napadne Ukrajinu. 2014. Ukrajina je bila neutralna zemlja sa veoma slabom vojskom, dakle, demilitarizovana što je Rusija uspešno iskoristila, anektiravši Krim i zapalivši rat na Donbasu (ruski oficir Igor Strelkov javno se hvalio da je bio taj koji je „pritisnuo obarač“ ratnog sukoba). Da li su ti događaji mogli da pojačaju želju Ukrajine da ostane neutralna i demilitarizovana? Ako je postotak Ukrajinaca koji su želeli da vide svoju zemlju kao članicu NATO još 2012. bio nizak, u rezultatu aneksije Krima i jačanja pretnje od strane Rusije jako je porastao. Ruska propaganda pribegava klasičnoj zameni razloga i posledica, uloga ugroženog i onog koji ugrožava nečije postojanje. Putinova teza o nepostojanju Ukrajinaca i Ukrajine bila je samo prolog ka ostvarivanju te u svojoj suštini genocidne ideje. A ruska priča o Ukrajincima kao nacistima biće, verujem, antologijski primer ubitačnog delovanja klevete u svetskim razmerama. Kao što je rekao jednom prilikom V.V.Putin, „Кто обзывается, тот так и называется“ (Ko nekog naziva pogdrnim imenom, sam se tim imenom zove).                 

Jedan od zvaničnih razloga ruskog napada bila je tobožnja zaštita onih koji govore ruski. Da te ljude niko nije ugrožavao svedoči činjenica da je ogromna većina izbeglica iz istočnih oblasti potražila utočište u „banderovskoj“ zapadnoj Ukrajinu. U Lavovu sad živi oko 300 hiljada izbeglica, a isto toliko u Lavovskoj oblasti. Neki su od njih došli kod rođaka, neki iznamljuju stanove, neki koriste privremeni smeštaj koji je organizovao grad. Od samog početka rata Lavov je primio ljude koji su morali da napuste svoje domove, zato su se njegovi stanovnici aktivno uključili u humanitarni rad. Stalno se prikupljaju namirnice, lekovi, sanitetski materijal, odeća i obuća. I igračke, jer među izbeglicama ima jako mnogo dece. Mnogi Lavovljani (a i privremeni Lavovljani, koji su to postali zbog rata) volontiraju. Dočekuju izbeglice na stanici, nude im hranu i tople napitke, a deci čokoladice. Kad stižu vozovi iz pravca Mariupolja, na peronu putnike dočekuju kola hitne pomoći. Tim vozovima dolaze ljudi kojima je naprosto neophodna medicinska pomoć. Kao i žrtvama ruske rakete koja je pogodila stanicu u Kramatorsku. One, na kojoj je bio neizmerno ciničan natpis „За детей“ i koja je odnela mnoge, u tom broju dečije živote…

U prvim sedmicama rata kroz glavnu železnjičku stanicu u Lavovu prolazilo je dnevno oko 50.000 ljudi. Neki od njih su ostali u Zapadnoj Ukrajini, a većina je nastavila svoj put na Zapad. Ukrajinu je već napustilo 5,5 miliona ljudi – to su uglavnom žene sa decom i starci. Doduše, nemali broj Ukrajinaca, uglavnom mlađih muškaraca koji su radili u inostranstvu, vratio se u svoju zemlju da je brani. Prema najnovijim podacima, broj Ukrajinaca koji ovih dana prelaze zapadnu granicu, skoro je isti u oba pravca.

Ima mnogo toga što bi se moglo ispričati. Da bi bila istinita, priča o životu u Ukrajini proleća Božijeg 2022. trebala bi da bude ispripovedana glasovima onih koji su napustili svoje domove i onih koji su u njima ostali, onih koji brane svoju zemlju i onih čije je živote brutalno prekinuo rat. Najistinitiju, najjeziviju priču o ratu znaju njegove žrtve, a to su hiljade, desetine hiljada Ukrajinaca. „Google Bucha!“ – poručuju mlade Ruskinje, protestujući u Knez-Mihailovoj protiv ratnog bezumlja koje je pokrenula Ruska Federacija. Ko je video te strašne prizore bar na ekranu svog kompjutera, zna da se taj užas ne može prepričati. I ne može da se zaboravi.  

Živi smo.  To je najvažnija konstatacija koja postoji. I nadamo se boljem.   

Imao ti je on običaj poslati buket crvenih ruža na Mejtaš.

Uvijek na istu adresu, gore u Mustafe Golubića iznad doma Milicije. Narudžba precizna kao liječnički recept: 12 ruža, 3 X na dan!

Što se kaže, boba je falila Seji cvjećaru da ga namlati jer je mislio da se radi o nekoj zajebanciji. Vidi ti mamlaza, mrmljao je sebi u bradu, baš mene naš’o. Ali vremenom se navikao, kao što se čovjek navikne i na mnogo bizarnije stvari. 

Itekako je bio svjestan, da svakoj sreći prijeti opasnost, dok su se ljubili u šest ujutro u praznom restoranu planinskog doma. Podigla se magla na Jahorini i napravila debeli bijeli zid između njh dvoje i ostatka svijeta. Tako je barem mislio.

Sreli su se na snijegu. Pila je pivo iz konzerve, obučena u skijaško odjelo s podignutim žutim brilama na čelu. Od pancerica do naočala, sve skladno i savršeno! Što bi moja tetka Mica rekla, na njoj sve pjeva! Čak i ona glupa vunena kapa s kićankom na vrhu stoji joj pravo dobro. 

Zaledio se od straha kao padajuća koza kad ga je pogledala onim velikim smeđim očima. Postoje stvarno te koze, čitao sam u nekom magazinu, kad se uzbude ili prestraše, samo padnu na bok i tako ukočene leže nekoliko minuta.

 Nakon zimskog raspusta nije se javila.  

Iako naizgled tmuran i opasan, Sejo je imao dušu mekanu poput kadaifa. To je zbog prirode posla. Ruže, petunije, orhideje i crveni đirani pomogli su mu da nauči dosta o sebi, a i o drugima.

“Dok je ljudi, kupovaće se cvijeće”, govorio je Sejo svojoj prodavačici Bilji, debeljuškastoj ženi rumenih obraza, i nježno spustio dvanaestu ružu na providni celofan. “Ja govorim ovom mamlazu, nije bolan ključ uspjeha u količini nego valja izabrat’ pravi trenutak, a on navalio k’o mutav na telefon, triput dnevno i bog. Cvijeće je bolan nauka. Evo recimo ti, Biljo, da li bi ti bolesniku poslala bijele ruže?”

 Bilja koluta očima jer je na ovo pitanje do sad odgovorila milijun puta. Sipala je mirno kafu u fildžane i pravila se da ga ne čuje.

Postavila dva fildžana, manji je bio za njega, a veći za nju jer ona doda mlijeka i šećera, a on jok, strogo crnu.

Znao se Sejo postaviti u tuđe cipele, podijeliti s drugim nevolju jer, kao što rekoh, cvijeće ga je vremenom omekšalo i ispunilo neizmjernom dobrotom.

Već prvi dan mu je bilo jasno da se u ovom slučaju radi o nesretnoj ljubavi jer su se buketi s ružama redovno vraćali nazad u cvjećaru. Nije imao srca da prekine ovu ludoriju, pa je nastavio prema uputama, samo svoje usluge vise nije naplaćivao.

Ništa se nije dogodilo osim tih sitnih poljubaca u praznom restoranu planinskog doma na Jahorini. Kao što postoji imaginarna veličina u matematici, ali nije realna, tako je i njegova ljubav bila strastvena i romantična, ali samo u njegovoj mašti, jer mogućnost mašte je, kako je govorila tetka Mica, neograničena!

Tumarao je gradom kao ranjena zvijer. Zelene oči lutaju čas na jednu, čas na drugu stranu ulice u nadi da će je sresti, želeći više od svega da ga još jednom pogleda onim svojim krupnim očima, da se sruši i ukoči na sred Titove !

Niko tada nije mogao naslutiti, ničija imaginacija nije bila toliko jaka, ničija misaona sposobnost dovoljno oštra da se u procesu razmišljanja stvori predstava o strahotama koje će se uskoro dogoditi u ovom gradu, a koje neće zaobići ni ovog nesretno zaljubljenog čovjeka.

Nakon 25 godina avion slijeće na sarajevski aerodrom. Gospođa koja sjedi pored njega zahvaljuje bogu što ovaj put nema magle. Svi ustaju uprkos upozorenju putnicima da ostanu na svojim sjedištima dok se ne ugasi motor. 

Sejo je izrazio želju da ga sačeka na aerodromu.

U gomili ljudi on primijeti štrkljastog mladića špicaste brade s povećim komadom kartona na kojem velikim crnim slovima piše: Rale iz Halifaksa. Njihao se lagano okrećući natpis lijevo – desno. 

Kad mu je prišao i rekao da je on Rale iz Halifaksa, momak drhtavim glasom reče da je Sejo juče umro od srčanog udara!

U tom trenutku lice mu dobi neku žutu mrtvačku boju, a aerodromska zgrada i gomila svijeta okrenu se ispred njegovih očiju za 360 stepeni i umjesto mladića sa špicastom bradom, on je vidio Jahorinu prekrivenu crnim snijegom, kontejner za smeće na Mejtašu prepun crvenih ruža, i Titovu ulicu s ukočenim kozama…

“Gospodine, vikao je mladić panično mašući ispred njegovih očiju s onim kartonom na kojem piše Rale iz Halifaksa, gospodine Rale, gospodine Rale, jel vam dobro, hej, zezam se, nije umro, samo znaš njega, uvijek neke obaveze, pa mene posl’o da vas pokupim.”

Vani preko 40 stepeni. Ne pitajući za dozvolu, momak uze torbu iz njegove ruke i zaputi se prema žutom kombiju na kojem je slika velikog kaktusa, a ispod natpis: Dostava cvijeća isti dan. 

“Ma jebo vas vaš humor”, bile su prve riječi koje je izgovorio nakon šoka i mladiću bi drago zbog toga.

 Kad su prolazili pored Otoke, on pogleda prema zelenim zgradama. Smijao se sam sebi od sreće jer je Sejo bio živ.

Ljudi su “Moju borbu” uglavnom čitali kao nestilizirani ispovjedni, autobiografski tekst. Čitali su je onako kako čitaju ganutljive ispovijesti Maje Šuput ili sestara Kardašijanki. Razlog tome  jednostavan je: tako su im sugerirali, na takva su ih čitanja nagovorili trivijalni portali i bjelosvjetski tabloidi, jer im je to bio način da prodaju i sebe, i Knausgaardovu knjigu. A ni Knausgaardovom izdavaču, pretpostavljam, nije bilo mrsko da se roman tako oglašava i reklamira, jer su ga na takav način mogli prodati u zastrašujućim nakladama i čeljadi koja se ne zamara mnogo misleći. Odmah su, gle čuda, marketinški narativ preuzeli i takozvani književni stručnjaci, kritičari (tamo gdje ih ima) i teoretičari (njih, na žalost, i u nas ima), pa su od Knausgaardova autobiografskog diskursa stvorili jednu od onih velikih višesezonskih priča, koje nakon nekog vremena postaju znak epohe. Opet je tako, nakon Harryja Pottera, jedan pisac sa svojim višeknjižjem postao glasnik duha vremena, anđeo Gabrijel prikovan za tle svojom zemaljskom porodicom. Istina, bilo je i ranije, u dvadesetom stoljeću, a možda i u svih dvije tisuće godina moderne književnosti, autobiografskih i biografskih pripovijesti – od Evanđelja do Prousta, Bukowskog i Carvera, a onda do ispovijesti preživjelih iz konclogora, pa do Šalamova i Štajnera, sve je biografija ili autobiografija – pa zašto je onda oko Knausgaarda načinjen takav cirkus?

Vjerojatno zato što Knausgaard u “Mojoj borbi” nije pisao autobiografiju. Čak ni onako i onoliko kako je i koliko to činio Marcel Proust. Glavnog junaka nazvao je svojim imenom, njegovu obitelj naselio je figurama i imenima svoje obitelji, simulirao je hiperrealistični diskurs – inače, hiperrealizam u prvom je susjedstvu bajke, kojoj je Knausgaard također sklon – i pisao je roman bez kraja i konca, čija tema nije bila njegova biografija, ono što mu se dogodilo i što je doživio, nego je tema tog romana bila život. One životne situacije, pojedinosti, sitnice od kojih se sastoji dan, i koje većinom bivaju zaboravljene, ali čovjek je od njih sačinjen mnogo više i intenzivnije od svega velikog, što pamti i od čega onda bivaju načinjene njegove priče. Ljudi su “Moju borbu” poluhipnotizirano čitali, ali ne na način na koji zalaze u gaćice sestara Kardašijanki, nego su Knausgaarda čitali kao da čitaju neku metafizičku apstrakciju, tekst koji ih vraća suštini njihovih vlastitih života. Jer on i jest pisac metafizičkih apstrakcija, pisac bajke koja se rastvara u nešto što tako nalikuje čovjekovu životu. U neka doba, usred serijala “Moja borba”, koji je Gordana Farkaš Sfeci objavljivala u prijevodu Anje Majnarić, i koji je nailazio na snažan odjek književne i neknjiževne javnosti, naklada Vuković&Runjić objavila je, u prijevodu Muniba Delalića, raniji Knausgaardov roman “Ima vrijeme za sve”, čudesnu maštariju o anđelima, teološku fikciju, realističku bajku, ali nadasve jednu od onih lijepih i pametnih knjiga koje čitatelj u sebi nosi kao književnu i životnu milost. Međutim, gle čuda: roman “Ima vrijeme za sve” niti je tko čitao – barem nisu oni koji su o “Mojoj borbi” pisali – niti se o njemu brbljalo po žutim novinama i portalima. Osim što se nije uklapao u marketinšku legendu o Knausgaardu, o njemu nisu izvještavali ni oni inozemni mediji čije člančiće naši prepjevavaju, te prema kojima stvaraju mišljenje o onome što postoji, kao i o onome što ne postoji. Šteta, jer upravo taj roman o anđelima, koji persiflira svete knjige i povijest ljudi na zemlji interpretira kao jednu integriranu epizodu, na neki je način uvod u “Moju borbu”. U kojoj više nema anđela, nema Boga ni utjehe, nego je čovjek začuđen i uglavnom sam.

“Jutarnja zvijezda” je, veli pisac – a njegov se čitatelj uzda da je tako – prva knjiga novog romanesknog niza. Po atmosferi i fakturi, a onda i po hiperrealizmu na samoj granici bajke, “Jutarnja zvijezda” slična je “Mojoj borbi”. Samo što, reklamna menadžerija će vam tako reći, ovo više nije autobiografija. Nije valjda zato što je roman uglavnom ispripovijedan u trećem licu, i što je likova mnogo, a odnekud se zna da roman u kojem je likova mnogo, i svi su jednako važni, nije autobiografija. Istovremeno, međutim, “Jutarnja zvijezda” slična je romanu “Ima vrijeme za sve”, ali ne samo zato što je u pozadini priče jedna proturječna biblijska prispodoba, nego zato što je “Jutarnja zvijezda” roman o odsutnosti anđela, o pustoši koja je nastala bez njih. Neko je vrelo, neugodno ljeto, stalno se vraća taj motiv sparine, a nakraj neba, negdje malo iznad horizonta, pojavila se, veća od drugih, nova zvijezda. Ljudi je obično primijete pred kraj svoje dnevne epizode, nakon što se već sve dogodi. I najprije su začuđujuće ravnodušni prema njoj.

Karl Ove Knausgaard je pisac izražene teološke, uglavnom kršćanske inspiracije. Vjeruje li on privatno u Boga ili ne vjeruje, ovoga njegovog čitatelja ne samo da nije briga, nego čitatelj to ustvari ne želi da zna. Ne treba imati tu vrstu podataka o piscu. Ili, bolje rečeno, u takve podatke ne treba vjerovati. Istina je u romanesknom tekstu, a tamo se Knausgaard Bogom bavi više nego ijedan veliki pisac našeg vremena. (Pomišljam da bi se njegove knjige trebale prodavati u zagrebačkim vjerskim knjižarama, kojih je mnoštvo, i gdje nemaju pristupa pisci koji nisu po volji Kaptolu. U Knausgaardu bi odistinski uživali naši vjernici, samo kad bi im reklo da ga je halal i košer čitati…) To novo nebesko tijelo, neugodnog sjaja i topline, po Bibliji je uznemirujuće proturječnog značenja. Ili je znak nečastivoga i Lucifera, ili je i znak Isusa Krista.

Ono što je njegove čitatelje dodatno navodilo da povjeruju u iluziju autobiografije vjerojatno je bilo i to što Knausgaard nevjerojatno uvjerljivo vaja svoje likove. Karl Ove iz “Moje borbe” doista jest Karl Ove. U “Jutarnjoj zvijezdi” više likova funkcionira tako sugestivno kao Karl Ove. Jedan je novinar, koji je iz crne kronike premješten u kulturu, i radi intervju sa slikarkom koja slika oblake. Pa onda o njoj napiše ružan tekst. Umjesto da nakon toga nestane, on dolazi na otvorenje njezine izložbe. Drugi lik je svećenica Norveške crkve (evangeličke luteranske), institucije kojoj pripada golema većina norveških vjernika i koja na naše urođeničko, da ne kažem divljačko, čuđenje ženama daje pravo svećenstva. Nju muž sumnjiči da ga vara. Treći lik nesolidni je otac dvoje djece, kome žena, njihova majka, na odmoru doživi psihotičnu epizodu. I onda je treba odvesti u bolnicu. U isto vrijeme događa se neko vrlo čudno trostruko, a možda i četverostruko ubojstvo članova jednog heavy metal benda…

Svaki od likova u “Jutarnjoj zvijezdi” ustvari je glavni lik. Ne samo zato što su poglavlja formirana kroz epizode njihovih života, nego mnogo više zato što je u svakoga od njih utisnuta po jedna živa osoba. Kada bismo dopustili sebi tu pretpostavku da je Knausgaard šizofreno čeljade u čijoj se duši gužva desetak jednako razvijenih i ravnopravno zastupljenih žena i muškaraca, tada bismo mogli reći da je tek “Jutarnja zvijezda” autobiografski roman Karla Ovea Knausgaarda, a da je “Moja borba” bila građanski i mentalno konvencionalna simulacija autobiografije. 

Ali da se vratimo Bogu, tom neprisutnom, gotovo i nespomenutom, stvarnom glavnom liku “Jutarnje zvijezde”, i svećenici imenom Katherine, ona kaže: “Teologija nije učenje o Bogu nego učenje o tome kako možemo razgovarati o Bogu da bismo se tako otvorili svetome, koje samo mora strujati. Sigrid je to razumjela, njezin je cinizam bio usmjeren na načine kako se o Bogu govori, pogotovo kako to čine svećenici, koje je nazivala sitnim luđacima. ‘Krivi ljudi govore o Bogu’, rekla je jednom. ‘Pa nije ni čudo da ljudi više ne vjeruju. S čovjekom koji uopće poželi biti svećenik nešto očito nije u redu, i samo takvi i žele biti svećenici.’ ‘Tko bi onda trebao govoriti o Bogu?’ rekla sam. ‘Pa najbolji umovi’ rekla je. ‘Talenti generacije.’ Onda se nasmijala, pogledala me i rekla da se kritika nije odnosila na mene.”

Ovo bi, na neki način, bio baš lijep kraj priče o jednoj fascinantnoj knjizi, objavljenoj u Nakladi OceanMore i u prijevodu Anje Majnarić, i o njenom piscu, jednom od najboljih umova, jednom od talenata naše generacije.

ima nas
iz plemena ničijih
navratimo jedni drugima
pod prozore
pa se drogiramo
zvijezdama

ima nas
nepopisanih
graničari visoko podižu rampe
za noćni stampedo
u izgubljene gradove

ima nas nevidljivih
njušimo se u otiscima
slučajnih susreta
na cesti 

sve se zaustavi
promet
vrijeme
i nebo 

zastane
i nebo
dan te jebo

Sarajevo, 11.05.

Moja mitska praprababa Josefina Patat, Talijanka, rodom od Udina, rađala je sedamnaest puta i imala dvoje djece. Često bismo se, u komforu i sigurnosti vlastitog stoljeća, grozili nad tim podatkom, a onda sam Nonu jednom pitao pa zašto, za miloga Boga, ta njezina prababa, baba Nonine majke, naše omame Johanne Škedl, koja se ponegdje pisala i kao Ivana Škedelj, Slovenke, koja je ponekad bila i Njemica, nije koji put pobacila. Rađala je od sredine devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se, vrlo rašireno, pobačaji obavljali po kućama, a tim su se vazda žalosnim poslom po austrougarskim varošima najčešće bavile babice. U ta rana industrijska doba, tokom epohe europskoga romantizma, dok su se svud naokolo rađale nacije, širila se pismenost, a Biblija prestajala biti knjiga koju će čitati i o njoj saznavati samo posvećenici i redovnici, iste žene koje su djecu dočekivale na svijet trudnice su oslobađale neželjenog ploda. Činile su to na način koji je bio opasan po život, ali onda je sve po začeću bilo opasno po život: mortalitet novorođenčadi bio je strašan, masovno su umirale rodilje, smrtonosni su bili pobačaji, koji su se obavljali pomoću kojekakvih kućnih alata, najčešće nesterilizirane pletaće igle… Ali zašto baš nikad, u tih sedamnaest trudnoća, baba Josefina nije pobacila?

Zato što je bila prevelika sirotinja, rekla je Nona. A i tko bi mogao znati da uz sedamnaest svojih rađanja nije koji put i pobacila, rekla je još, i tu se završavala priča o obiteljskoj pramajci, našoj Lilit, koja je ostala upamćena, premda joj se ime muža ne pamti. A upamćena je zbog tog zastrašujućeg i čudovišnog podatka da je sedamnaest puta u životu rađala, i da je za sobom ostavila cijelo jedno malo dječje groblje. Bog ju je prokleo, premda nije napustila raj u kojem je stvorena, niti je ostavila muža s kojim nije mogla biti ravnopravna.

Pedesetak godina kasnije njezina praunuka, moja Nona, Olga Stubler, udata Rejc, rađa sinove. Prvog u Usori 1923, drugog u Kaknju 1926. Obojicu je rodila kod kuće, kao žena željezničara, s babicom i dobrim i iskusnim ženama uza se. Oni će biti dvojica mojih ujaka, o kojima ću pisati u mnogim svojim knjigama, a najviše u romanu “Rod”. Mnoštvo je pretpostavljenih razloga zbog kojih moji Nona i Nono, Olga i Franjo Rejc, nakon dvojice sinova nisu željeli imati više djece. Oboje su gradska čeljad, sa svršenim gimnazijama – što je za ono vrijeme mnogo – načitani, za svašta zainteresirani, i ne osobito bogati. Tridesetih već žive u Sarajevu, u dvosobnom stanu u centru, obojica sinova kreću u gimnaziju, i obitelj se po više osnova čini dovršenom. Između vremena kada je rađala Josefina Patat i vremena u kojem žive njih dvoje protekao je najvažniji dio našega civilizacijskog razvoja. Nije pretjerano reći da je to vrijeme stvaranja modernog svijeta.

U najgora doba, s rane jeseni 1941, Olga je, za nevolju, ostala noseća, premda je Franjo koristio prezervative. Je li mu prezervativ spao, ili je bio neispravan, to ne možemo znati. Ali i takav kakav je bio, kupljen je na crnoj burzi, kod Mate Margete, koji je bio odnekud s juga i kod koga su se, nakon što ih je ubrzo po uspostavi NDH nestalo iz gradskih apoteka, kupovali prezervativi. Pritom, Mato Margeta bio je djelatni ustaša, što je njegovu crnoburzijanstvu prirodavalo na dramatici. (Inače, o ovoj sam okolnosti, o nestanku prezervativa u sarajevskim apotekama 1941, razgovarao sa Slavkom Goldsteinom, scenaristom Vukotićeva filma “Akcija stadion”, koji je napisao scenu u kojoj mladi komunistički ilegalac u zagrebačkoj ljekarni iste godine kupuje prezervative. Zaključili smo da se naprosto radilo o nestašici, koja se prije osjeti u provinciji, a ne o tome da su se u Sarajevu radikalnije provodili proklamirani prokreacijski i natalitetni ideali NDH.)

A ideja da bi ustaški švercer Mato Margeta, bilo iz zlobe, bilo iz katoličkog grizodušja, bušio kondome, koliko god da prolazi u filmskoj komediji, neuvjerljiva je u životu i u Sarajevu 1941. Ali ne samo 1941…

Olga ni za živu glavu nije htjela roditi to dijete. Osim što se brinula za sinove, koji su usred rata stasavali za rat i za smrt, stizale su nestašice i glad, a ona i Franjo, za razliku od tolikih drugih, nisu na selu imali nikog tko bi im slao hranu. Ali i bez toga, Olga više nije željela imati djece. Franjo    se o tome tek drugorazredno pitao, jer dijete nastaje u njezinom tijelu i iz njezinog tijela. Dijete je meso njezina, a ne njegova mesa. To je bilo nešto što se podrazumijevalo i o čemu jednako nije moglo biti razgovora, kao što ga neće biti ni u sljedećim fazama ženske emancipacije, u sljedećim naraštajima. Uostalom, ni Franjo nije u jesen 1941. želio nikakvo novo dijete, jer bi i onu dvojicu sinova najradije negdje sakrio. Znao je da će Hitler izgubiti rat, a slutio je da će taj gubitak ići i preko njegovih leđa.

U to vrijeme, međutim, već je započela službena državna kampanja protiv pobačaja. Abortus se kažnjavao smrću, ili, u slučajevima u kojima je postojala olakotna okolnost, deportacijom u logor. Tako bi bili kažnjeni žena koja je pobacila i svi koji bi joj u tome pomagali. 

Premda ni ona ni on nisu bili junačnih naravi, listopad i studeni 1941. prolaze u očajničkom planiranju Olgina pobačaja. Naravno da se o tome nikome ne govori, ali postoje načini da se sazna tko još uvijek “to” radi. Ili se barem priča da radi. U Kalemovoj, na Marijin dvoru privatnu ordinaciju drži jedan stariji doktor za ženske bolesti, rodom Austrijanac, koji je “to” ilegalno radio prije rata. Iz Beograda su mu dovodili ministarske kćeri, iz Zagreba su mu dolazile dobrostojeće gospođe, osim što je u svom poslu bio dobar i siguran, kod njega bi se sakrila i sklonila svaka bjelosvjetska sramota. Tako se to govorilo. E, otkako je uspostavljena NDH, u njemu se probudio veliki Nijemac, viđa ga se po javnim mjestima s njemačkim oficirima, što je možda znak da on i dalje “to” radi u svojoj ordinaciji, i ne plaši se prijetnji smrtnom kaznom i logorom, kao ni redovitih tematskih propovijedi crkvenih pastira, koji su oduševljeno pristali uz aktualnu državnu kampanju oko pobačaja.

Osim tog doktora, kojem ni osamdesetak godina kasnije neću spomenuti ime, jer je kao njemački konfident na ružan način izgubio glavu, pa da mu grijeh ilegalnih ratnih abortusa, za koje ne znamo je li ih obavljao, ne pridonosimo ionako gorkoj sudbini, pobaciti se u jesen 1941. moglo gdje i u vrijeme Olgine prababe Josefine Patat: kod poneke poznatije babice, ali i kod starijih i iskusnijih žena, koje su rađala mnogo, što mrtve, a što žive djece, i koje su u svojim mučnim životima i rađanjima toliko očvrsnule da su se prema vlastitoj utrobi, i prema utrobama svojih drugarica odnosile s manje straha, obzira i opreza nego što bi se moglo i zamisliti. Olgi je samo trebalo otići do Kaknja ili do Zenice, kod žena koje je tamo poznavala, i obaviti to. A postojala je i ta jedna babica u Sarajevu, koja je doživjela i moje vrijeme, i koju su mi, visoku, snažnu i glasnu i kada je već imala osamdeset, jednom na ulici pokazale, za koju ću sam shvatiti da je i tokom rata obavljala pobačaje, te da su, sasvim sigurno, Olga i Franjo o njoj s jeseni 1941. razgovarali.

Samo su o jednom oboje morali povesti računa, koga god Olga odabere: ako po zlu pođe, a uvijek bi moglo poći, ne smije se više zvati doktora, ne smije se ići u državnu bolnicu. Jer na taj se način u smrt vuče sebe i sve one oko sebe. Dakle, ako po zlu pođe, Olgino je da krvari, sve dok nasmrt ne iskrvari. Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kad se abortus kažnjavao smrću.

Olga nije imala te hrabrosti, ili nije bila toliko očajna, i nije pobacila. Tako se, kao neželjeno dijete, 10. svibnja 1942. rodila njihova jedina kćerka, moja majka, iz čega će se potom zaplesti dugotrajni niz međusobno uvjetovanih nesreća, koje će se zaplitati kroz nekoliko sljedećih života, tako da se nikad više ne raspletu. Kada joj u ranu jesen sljedeće, 1943, od partizanskog metka iz zasjede, u njemačkoj uniformi pogine stariji sin, Olga će, nesvjesno, za njegovu smrt optuživati svoje neželjeno dijete. Da nije bilo te nesretne djevojčice, moje mame, moja bi Nona optužila samu sebe. A to bi bilo mnogo zdravije, jer bi donosilo manju nesreću.

Razmišljajući poslije o tome, učinilo mi se da bi tad možda i pobacila, samo da je imala ikakvog prethodnog iskustva. Ali vrag je, eto, htio da je prva neželjena trudnoća stigne baš kada se “to” kažnjavalo smrću.

Kako, iz vlastite perspektive, gledam na te događaje? Dok mislim o mojoj Noni i njenom životu, o onom što je bila i što je mogla biti, bude mi žao što nije pobacila i što nakon toga sve nije sretno prošlo. A onda, misleći o sebi, računam da su sve te strašne nesreće upisane u moj rodni list. Da ih nije bilo, svih tih nesreća, ne bi se ostvarile pretpostavke nužne za moj dolazak na svijet. Naprosto se ne bih rodio, i ne bi imao tko o ovom da govori. Jesam li onda zahvalan Poglavniku što je abortus kažnjavao smrću i što je time smrtno isprepadao moju Nonu, tako da je rodila neželjeno dijete? Nisam, i doista vjerujem da bi u suprotnom sve bilo bolje. Nesreća se ne treba voljeti, ni ona iz koje se rađamo.

Ali, rekli smo, neuvjerljivo je u životu i u Sarajevu da netko buši kondome. Tako je i 1945, malo po oslobođenju grada od 6. travnja, Franjo opet negdje nabavio prezervative, i opet se zbilo to da Olga ostane trudna. Tada svojoj prijateljici, gospođi Frančić, kada ju ova upita kako se to moglo dogoditi, izgovara riječi koje zauvijek ostaju u porodičnoj mitologiji, kao onaj vedar i smiješan detalj u moru nesreće: “Moj ti Franjo izgleda ima šupalj kurac!”

U ratu moja Nona izgubila je sina, a izgubila je i Boga u kojeg je prije njegove smrti vjerovala. Ni jedan ni drugi gubitak nije pripisivala državi i instituciji, ali nešto drugo, međutim, jest. Te 1945. abortus je i dalje bio zabranjen, ali ona je otišla kod doktora – i njemu znam ime! – i pobacila. Tad bi već to učinila i da je znala da će ju koštati glave, ali na ovom detalju, više nego ijednom drugom, na detalju koji se ticao njezine i samo njezine utrobe, moja Nona za sva je vremena učinila razliku između dvije države i dva režima. Nijedna nije bila njezina, ali proklela je onu koja je njezinu maternicu tretirala kao svoj državni teritorij.

Tako je 1945. dovršena njezina povijest. Dvadeset i tri godine kasnije, u ginekološkom dispanzeru, u aborthani u Skerlićevoj ulici, u jednoj ružnoj, sivoj i oronuloj austrougarskoj zgradurini, abortirala je, prvi i jedini put, njezina kćerka, a moja majka. Zanijela je s mojim ocem, premda s njime, zapravo, nije više bila. Ali tako je to u životu: odnosi među ljudima, odnosi između muškaraca i žena, bivših supružnika, kao i onih koji će tek postati bivši, često se odvijaju u paradoksima, na neobjašnjive načine, usprkos emocija i mimo njih. I sve to prođe, uglavnom se nigdje ne obračuna, osim kod onih kod kojih samo izostane mjesečnica. Tada se, u trenutku, obračunava sve.

Moja mama je pobacila, upamtila je iskrzane zelene linoleume, i posivjelo stablo pod prozorom, žene koje su pod rukom niz stepenice svodile mladu djevojku, koja je svo vrijeme plakala… Osim što se nije kažnjavao smrću, abortus je bio legalan, ali zar bi ga i legalnog netko poželio. Svakako ga ne bi poželjela nijedna od njih, u nizu od Josefine Patat do moje majke Javorke Rejc.

Prva je bila toliko jadna i sirota da je za nju i pobačaj bio luksuz. Drugoj su prijetili smrću, treća je bila slobodna da to učini, da “to” učini, i da stigne do krajnjih granica svoje slobode, ali sve tri su se, u tom širokom generacijskom zahvatu, bavile samo svojim tijelima i tim unaprijed izgubljenim vječnim nastojanjem da njima ovladaju, i da time stvore makar i iluziju o mogućnosti izbora između sreće i nesreće. Bilo im je nepojmljivo da još netko ima pravo na to da odlučuje o njihovoj utrobi, premda samo njih ta utroba boli i samo njima nešto u toj utrobi raste.

Nikada nije postojala vlast koja bi im iz glava izbila uvjerenje da one imaju pravo na svoj izbor. Samo su postojale vlasti koje njihov izbor kažnjavaju smrću, kao što i dalje postoje vlasti koje će onima koje dolaze nakon njih taj izbor otežavati, tako što će širiti fizičke i metafizičke prostore nesreće.

To se s jeseni 2020. zbiva u Poljskoj.

Urednicima portala zabranjeno je kopirati ovaj tekst i lijepiti ga po svojim platformama