za Mladena Panića 

Ko što bi nana s praga prosula
Vodu za mnom, i dovila –

Moj sin
Izlazi iz auta
Da isto to zbog nas uradi – 

Samo, ja ne čujem riječi
Molebne, niti on
Pomjera usne 

Za srećan nama put

Te nisam
Baš siguran da ovo
Posipanje uopšte vrijedi – 

Za sreću putnu poželjno je
Da za tobom neko tvoj
Uz prazan leđen 

Još dugo na pragu sleđen stoji

(2022)

Neprijatelj je dugo odbijao razmjenu, i mi smo se zbližili s našim zarobljenicima, počeli smo zajedno igrati nogomet.

U našoj igri postojalo jedno je novo pravilo.

Ako zarobljenički golman istrči van svog šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti.

Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa.

Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.

Zarobljenici su se bunili, u tome su bili sve glasniji, da igra nije poštena, jer za obje strane ne važe ista pravila, pa naš golman slobodno izlazi izvan šesnaesterca.

Tako smo prestali igrati nogomet.

Naš je snajperist ustrijelio trojicu golmana.

Dvojicu na smrt.

Treći, kojeg je pogodio u trbuh, umirao je dugo.

U bolnicu smo ga donijeli kao našeg borca, da se bolje o njemu brinu, i ožaljen je kao junak.

JESEN NA MOME RADNOM STOLU

Jesen, naklonjena beskućnicima,
vedrinom pronosi žut list
kraj mog prozora, mog oka,
zagledanog u daleke planine.

Tamo, u orlovskim gnijezdima,
oni koji su otišli da nas dočekaju,
opijeni mirisima jeseni,
pripremaju nam postelje od lišća.

Davni dar iz bakinih njedara,
orah što zvecka u mojim sjećanjima,
darujem vjeverici da ga nosi
u toplu duplju punu svjetlosti.

Dotle, jesen naklonjena beskućnicima,
skućila se na mom radnom stolu
i vreba trenutak moje nepažnje
da uskoči u pjesmu koju o njoj pišem.

20.10. 2022.

KOME OSTAJU SNOVI?

Ne zgrade i automobile,
ne oranice i vinograde,
ne šume i gnijezda na granama.
ne knjige koje je skupljao
kao vjeverica orahe za zimu,
ne skupe slike i skulpture;

kada umre čovjek,
kome ostavlja svoje snove?

19. 10. 2022.

ZAPITANOST

Strčah niz brijeg
i zastadoh nijem.

Kad li ću i da li ću
ikad ponovo na vrh?

14. 10. 2022.

UČIM DA PLIVAM

                 Sanjajući obalu Crvnog mora

Kažu da se pred njima otvorila voda
kada su bježali od zla,
i da se zatvorila kada je
pomahnitalo zlo moglo da ih sustigne.

U starim zapisima ne piše da li su
u sebi ponijeli zlo, ali nije teško
naslutiti da su se pred njima odmah
otvorila vrata prema novom zlu.

Ne gubim više vrijeme na čitanje
drevnih i novih spisa, već učim da plivam
na divljim tokovima, jer ne znam da li će se
voda otvoriti pred nekim novim zlom.

A znam da zlo neminovno dolazi
poslije svakog predaha u hladovini.
Uostalom, priča se da je jedan svetitelj
o tome pisao u apokaliptičnom Jevanđelju.

3. 10. 2022.

Razgovarala Gordana Nonin

Novi magazin 20.10.2022.

Prevoditeljka Jergovićevih dela na poljski jezik Magdalena Petrinska imala je ključnu ulogu u tome da Miljenko Jergović napiše novu zbirku priča „Trojica za Kartal“ koju je ove godine u Srbiji objavila Booka, a izvorno u Hrvatskoj Fraktura iz Zaprešića koja objavljuje i Sabrana dela ovog pisca. Knjiga je objavljena u januaru, dakle, na početku godine u kojoj se obeležava 30 godina od početka opsade Sarajeva i dokaz je da ovaj pisac, pored brojnih drugih tema, ne odustaje ni od svojih starih velikih tema.

Neko Sarajevo se na njegovim stranica stalno dopisuje, raspisuje, gradi i ruši a ljudske sudbine iz „remastered“ priča iznova nam potvrđuju da „dan rata proizvede prašine i ljudskih osjećaja koliko i sedamdeset godina mira“. I koliko god da ljudi ne čekaju varvare, kao što ih nije čekao ni stari poljski astronom 31. avgusta 1939. godine proučavajući nebo iz prve Jergovićeve zbirke „Opservatorija Varšava ili ne čekajući varvare“, varvari uvek dođu.

Gostujući u Novom Sadu na programu „Seobe duša“ koji se organizovao u okviru Evropske prestonice kulture, govorili ste o tome da je Magdalena Petrinska prevela vaše knjige na poljski jezik tako da one zvuče puno bolje nego u originalu što je doprinelo da je u Poljskoj opšte ludilo za vašim knjigama. „Ja sebe kada vidim u Poljskoj, ne mogu se prepoznati“, rekli ste tada. Zaista je neobičan način da jedna knjiga nastane, bukvalno na nagovor prevodioca, kao što je slučaj sa pričama iz „Trojica za Kartal“.

Pa evo kako je ta priča tekla: „Sarajevski marlboro“ se, da tako kažem, negdje bio zaturio u izdavačkim planovima i programima i tek je nakon petnaestak godina kontinuirane prisutnosti prijevoda mojih knjiga u Poljskoj na njega došao red. Da bi se tako okašnjelo poljsko izdanje simbolički razlikovalo od svih drugih izdanja, moja prevoditeljica i prijateljica, koja je i najzaslužnija za popriličnu moju prisutnost unutar poljske kulture, Magdalena Petrynska došla je na ideju da napišem jednu bonus priču. Odgovorio sam joj da je to nemoguće, jer sam priče iz „Sarajevskog marlbora“ pisao prije četvrt stoljeća, kao neki drugi, upola mlađi čovjek i da ne mogu samog sebe falsificirati. Međutim, Magdalena je bila uporna. A kako je ona na svaki način fascinantna osoba, obećao sam joj da ću pokušati. Inače, Magdalena Petrynska devedesetih je godina, za Miloševićeve vladavine, bila poljska diplomatkinja u Beogradu, prilično poznata u opozicijskim i drugosrbijanskim krugovima, te među nekim finim i kulturnim beogradskim svijetom. E, i tako sam se ozbiljno pomučio, mjesecima sam se, što u mislima što pred kompjutorskim ekranom, bavio tom jednom pričom.

I na kraju je krenulo, ali tako što sam odmah napisao tri priče. Nakon te tri priče išla je i sljedeća, a s njom sam shvatio da bi bilo zanimljivo da pokušam napisati cijeli „Sarajevski marlboro“, onako kako bih ga pisao tridesetak godina kasnije, kao čovjek s nekim u vremenu i u sjećanju već vrlo udaljenim iskustvom rata. I onda sam napisao dvadeset i devet priča, koliko ih je bilo i u Marlboru, s istim rasporedom ciklusa i istom simetrijom u konstrukciji i ideji. Sve drugo je, naravno, različito. Priče su različite. Ponavlja se samo izmjenjivanje nekih mojih ličnih porodičnih perspektiva, i perspektiva ulice i nekih drugih ljudi. Riječ je o potpunoj fikciji, naravno.

Da, još da samo napomenemo da je knjiga krajem prošlog meseca objavljena i u Poljskoj što znači da ju je Petrinska u rekordnom vremenu priredila i za svoje sunarodnike.

Da, to mi je, naravno, drago. Knjiga je odmah po objavljivanju kod zaprešićke Frakture izašla i u beogradskoj Booki. Ali oboje je, na neki način, uobičajeno. Većina mojih proznih knjiga ubrzo po izvornom izdanju biva objavljeno u Poljskoj, a jedan je roman, naslova „Wilimowski“, prvo objavljen u poljskom prijevodu, a tek zatim u Hrvatskoj. U Srbiji također biva odmah, ili paralelno, objavljeno ono što izdam u Hrvatskoj, premda bih, moram to priznati, i dalje ja bio sretniji kada iste knjige ne bih dvaput objavljivao u naše dvije zemlje nego kada bi se hrvatska izdanja prodavala kao domaća u Beogradu, a srpska kao domaća u Zagrebu. To bi bilo mnogo korisnije za naše žive kulture, jer se iste knjige, ako govorimo o stranim autorima, ne bi dvaput prevodile nego bi se mogle prevesti neke druge knjige, i stvar bi funkcionirala onako kako funkcionira, recimo, u zemljama njemačkoga govornog područja. Ali ništa od toga, na žalost. Moja je sreća što imam dva dobra izdavača, Frakturu i Booku, čije knjige lijepo izgledaju. I onda imam priliku da se dvaput radujem dizajnu svake svoje knjige.

U Belešci ste napisali da ste tada, u vreme pisanja „Sarajevskog marlbora“ mislili isto što i danas, a to je da „ništa ne mora proći da bi postalo književna tema“. Prisetimo se tih devedesetih, mnoge je zlonamernike „zatekao“ uspeh vaše knjige pa su se trudili da joj umanje vrednost izričući floskule kako se o ratu ne može pisati dok još traje i knjigu karakterisali kao puko „ratno svjedočenje“… Da li su vam smetali tada takvi komentari?

Nisu mi smetali, jer sam i tada mislio da su blesavi. Ne samo da književnost ne traži famoznu istorijsku distancu nego književnost živi od intimnog bola, od pisanja o onome o čemu se ne može pisati, od nepreboljene traume i od svega onog što je u čovjeku koji se tek nada da će preživjeti rat, ali ga još uvijek nije preživio. Mene mnogo više zanima ono što ovog trenutka pišu ukrajinski pisci od onoga što će pisati za trideset godina. Premda to ne znači da sad pišu nešto genijalno, a da će se za trideset godina ohladiti i ubajatiti njihov tekst…

„Trojica za Kartal“ potvrđuju da su priče iz opsednutog grada neiscrpna tema. Ista je struktura knjige, broj priča, ali same priče su različite, iako pojedine nove priče posve korespondiraju sa nekima iz prethodne. Šta je vama lično bio najveći izazov u pisanju o opsadi, o sudbinama ljudi u opkoljenom Sarajevu, nakon više od četvrt veka?

Nema tu nekog naročitog izazova, osim onoga privatnog, intimnog, sasvim ličnog. Ja sam opsesivan čovjek, netko tko cijeloga života živi s osviještenim i samonametnutim autističnim poremećajem. Svakoga dana ponavljam iste rituale, uz nove knjige stalno čitam i neke stare knjige, a pišući variram ne samo iste teme nego često i iste likove, iste fabule, iste priče. U „Rodu“, recimo, ista je stvar ponekad ispričana na desetak različitih načina. Opsesiju razblažavam tako što usporedo otkrivam nove knjige i druge teme, ali od starih ne odustajem. Sarajevo je moja velika tema. Taj grad sam u cjelini napisao, i sad ga dopisujem, raspisujem, gradim i rušim u svojim pripovijestima.

Ali moje Sarajevo, ili Sarajevo iz mojih knjiga, nije stvarno Sarajevo, ni ovo sadašnje, a ni ono prošlo. Pritom, zainteresiran sam za gradove u kojima živim, taj interes opet ima veze s književnošću, s pričama i s pripovijedanjem, s gradnjom i razgradnjom priče o gradovima, ali drukčije nego u slučaju Sarajeva. O Zagrebu sam napisao jedan meni važan roman, naslova „Ruta Tannenbaum“, kao i nekoliko desetaka kratkih priča i pripovijetki, te stotine kartica esejističkog, kroničarskog, dnevničkog i epistolarnog teksta. Ali kao graditelj Zagreba ja sam neki drugi čovjek, drugi je, da tako kažem, moj lirski i pripovjedni subjekt.

Također, dolazeći često u Beograd, uvijek na isto mjesto, negdje na Dorćolu, neću reći gdje, lunjajući istim ulicama, uglavnom starih dijelova grada i tražeći neko oronulo i trošno beogradsko lice, pisao sam i neke svoje beogradske priče i pripremao jedan kratki roman, koji ću, možda, napisati, a možda i neću, o jednom samoubojstvu beogradskom iz posljednjeg tjedna pred bombardiranje grada od 6. aprila 1941. Ne mogu više noći prenoćiti u nekom gradu, a da grad ne počnem ispisivati kao svoju priču…

Izuzetno je zanimljivo koju ste priču stavili, kao jedinu, u poglavlje „Who will be the witness“ (Ko će biti svedok). U novoj je to priča „Vaze“, u kojoj ima rečenica: „Dan rata proizvede prašine i ljudskih osjećaja koliko i sedamdeset godina mira“. I dok sada pričamo, prašina pada po ukrajinskim gradovima. Upravo pišete knjigu „Rat“ i na svojoj FB stranici naglašavate da se ne radi o nekom određenom ratu. Šta je po vama najstrašnije u ovoj „postputinovoj apokalipsi“?

Slavenka Drakulić u naslovu je svoje najnovije knjige napisala „Rat je svugdje isti“. I to je tačno. Rat je svugdje isti, pomislim svaki put kad vidim onu raspolovljenu zgradu RTS-a, u kojoj su 1999. izginuli neki ljudi. Samo što negdje traje dan, dva, ili sedamdeset i dva dana, a negdje četiri, pet ili pedeset pet godina. Ono što se događa u Ukrajini, sigurno se već negdje dogodilo. Ali ne baš tako nego na neki drukčiji način. Istina je da je rat svugdje isti, ali je istina i da je rat svugdje različit. Svaki bol kamena u bubregu je, vjerojatno, isti. Nemam to iskustvo. Ali svaki bol kamena u bubregu je, istovremeno, različit. Ni istog čovjeka ne boli dvaput na isti način. Potpuno sam solidaran s ljudima u Ukrajini, jer znam da je njima mnogo, mnogo gore nego što je bilo meni. Potpuno sam solidaran s ljudima koji u Rusiji pružaju otpor Putinu, ili iz Rusije pokušavaju pobjeći, jer znam da je njima mnogo, mnogo gore nego što je bilo našim ljudima. I to je, zapravo, sve. A knjiga „Rat“, koju spominjete, i čije dijelove pomalo objavljujemo na svojoj stranici nešto je sasvim drugo. Bilo bi mi drago da čitatelji provjere što bi to drugo moglo biti.

Pišući o vašem romanu „Dvori od oraha“, Laslo Vegel je naglasio da je Bosna „presudni doživljaj“ vas kao književnika, ta „Bosna, najslabija karika evropskog 20. veka“, naglašavajući da se radi o jednoj karici u lancu, a ne o nekom zatvorenom svetu. Kako danas vidite Bosnu, u ovom 21. veku, trideset godina nakon opsade, kada je konstantno na vrhu liste siromašnih zemalja, Bosnu u kojoj se ponovo, sada pred kamerama, upravo prebrojavaju glasovi na netom završenim izborima?

Vidim je kao nevoljenu zemlju. Ali ne više nevoljenu od svijeta i Europe, kakva je bila početkom devedesetih nego nevoljenu od njezinih ljudi. Možete reći da volite Bosnu, samo ako sva tri danas živa bosanska naroda i sve tri danas žive etničke frustracije koje su iz ta tri naroda proistekle doživljavate jednako svojima i imate za njih bolno razumijevanje. Koliko ljudi na takav način voli Bosnu? Drugi načini su isprazni, pogubni. Drugi me načini neodoljivo podsjećaju na to kako su Slobodan Milošević i njegovi podržavatelji voljeli Jugoslaviju. Nije to ljubav, to je silovanje.

Šta će joj doneti to što je Evropska komisija preporučila Savetu EU da Bosni i Hercegovini dodeli status zemlje kandidata za članstvo u Uniji?

Vjerojatno, ništa. Sumnjivu simboličku demonstraciju, sumnjivo političko amblematiziranje, koje se ne provodi zbog brige Europske unije za Bosnu nego zbog zapišavanja i označavanja europskog teritorija u ratu s Vladimirom Putinom i njegovom Rusijom.

Romana „Dvori od oraha“ dugo nema u knjižarama, a sada je evo tu Bookino izdanje koje će se moći kupiti i na Sajmu knjiga. Od svih vaših romana, upravo su čitaoci u Srbiji ovu knjigu najviše komentarisali, pročitali je sa velikim razumevanjem. Prokomentarisali ste to zanimljivom tezom da onda taj roman, parafraziraću, i pripada ovdašnjoj kulturi.

Da, aludirao sam da „Dvori od oraha“ možda i pripadaju nekoj živoj srpskoj kulturi i književnosti, jer je taj roman u Beogradu i u Srbiji mnogo življe prihvaćen, čitan i objavljivan nego u Zagrebu. Književnost, knjige i njihovi pisci pripadaju onima koji ih inkorporiraju u vlastitu kulturu, doživljaj svijeta, čitalačko iskustvo. Nije pritom važno kakvo je građansko opredjeljenje pojedinog pisca. Ili je mnogo manje važno od toga tko njegove knjige doživljava svojim.

A knjiga „Imaginarni prijatelj“, da li je o ljudima koji postoje u stvarnom životu ili su zaista plod imaginacije?

To je knjiga portreta junaka iz imaginacije, književnih likova, likova iz stripa, crtanog filma, iz pjesama koje se pjevaju i koje se ne pjevaju.

Dve godine nije bilo Beogradskog sajma knjiga. Da li ste se uželeli tog „nepreglednog raja pod kupolom“ i da li ćete doći na Sajam?

Naravno da jesam. Volim taj ludi Sajam i to ludo mjesto na kojem se održava. Na kraju, volim i te ljude. Promatram ih tih dana kao rijetko kad. Važno je promatrati ljude. Važno je da bi se živjelo.

Nobelova nagrada ponovo u pravim rukama

Rekli ste da niko neće biti dostojan jedne Olge Tokarčuk, kojoj izgleda njeni Poljaci baš ne praštaju najveću književnu nagradu na svetu, a onda ste, kada je objavljeno ime Ani Erno, priznali da niste bili u pravu. Samo desetak dana pre objave pisali upravo o njenoj knjizi, a pre godinu dana napisali i esej o njoj u Expressu.

Volim Annie Ernaux. Ona piše neku veliku književnost, a pritom se gotovo monaški drži suzdržano prema vlastitoj imaginaciji. Pritom, riječ je u vrhunskoj stilizaciji, o čudesnoj prozi sačinjenoj od životnog iskustva. Mrzim kada se to što ona radi naziva memoaristikom ili autobiografijom.

Jergovićeve knjige u Poljskoj

Kada se u proleće 1994. godine pojavila zbirka priča „Sarajevski Marlboro“, u bibliografiji Miljenka Jergovića su do tada stajale tri zbirke poezije: „Opservatorija Varšava“ (Zagreb, 1988), „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“ (Sarajevo, 1990) i „Himmel Comando“ (Sarajevo, 1992). Pisaće i objavljivati poeziju i u godinama koje slede, međutim, zbirka „Sarajevski Marlboro“ uvešće Jergovića na evropsku književnu scenu „na velika vrata“. Danas, kada je on najznačajniji pisac na ovim našim prostorima, sa objavljenih više od 40 knjiga, ne zna se broj zemalja u kojima su romani kao što su „Otac“, „Dvori od oraha“, „Srda pjeva, u sumrak, na Duhove“, „Ruta Tannenbaum“, „Doboši noći“, „Herkul“, „Rod“ i drugi objavljeni, ali se pouzdano zna da je, na primer, u Poljskoj, gde je čak i relativno kasnije počeo bivati prevođen (od 2003), toliko poznat da, po sopstvenim rečima, tamo „ne može sebe ni poznati“.

Podsetimo se samo ovom prilikom da je poljski prevod njegovog romana “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove“ dobio 2012. godine u Vroclavu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Evrope. Ono što je neobično je činjenica da je, za razliku od Francuske, Italije, Nemačke, Velike Britanije gde je „Sarajevski Marlboro“ preveden u godinama neposredno posle objavljivanja knjige u Zagrebu, u Poljskoj knjiga prvi put objavljena tek pre dve godine, nakon što su objavljena gotova sva kapitalna dela ovog pisca na taj jezik.

Ali, upravo će ta činjenica biti presudna da prevoditeljka Jergovićevih dela na poljski jezik Magdalena Petrinska podstakne pisca da napiše novu zbirku priča „Trojica za Kartal“.

I „Imaginarni prijatelj“

Pored nove zbirke priča „Trojica za Kartal“ – u čijem podnaslovu piše „Sarajevski Marlboro remastered“ na predstojećem Sajmu knjiga u Beogradu, Booka će čitalačku publiku obradovati i Jergovićevim romanom „Dvori od oraha“ koji se u ovdašnjim knjižarama pojavio 1. oktobra.

Kako to obično biva, kada razgovarate sa Miljenkom Jergovićem, uvek treba da proverite da nije slučajno u međuvremenu objavljena i neka najnovija njegova knjiga. Tako su čitaoci Novog magazina od samog pisca u prilici da saznaju o čemu je i nova knjiga portreta „Imaginarni prijatelj“ koju je pre samo nekoliko dana objavio njegov hrvatski izdavač „Fraktura“ iz Zaprešića.

Voda je dovoljna, hvala.

Ugovor možemo sad ili kad se završi susret, kako vam je zgodnije.

Razume se, možemo sada.

Ne, ne bih se zadržavala na banketu, možda samo nakratko, planirala sam da se odmah vratim u hotel, imam još posla a sutra ujutru vraćam se vozom. 

I sve jovo nanovo.

Nekoliko osoba već sedi, nekolicina se vrti po sali i blene po golim zidovima, kao da se nećkaju da li su došli na književno veče ili nisu, da li da pribegnu nonšalantnom a ako mi se dopadne ostaću. Mnogi stoje napolju, puše, mada su malopre već pušili, sad opet puše, ući će u zadnji čas, tako im je najzgodnije; ma i ne čekam, ovde sam tek tako, u pauzi  svakodnevnih obaveza, književno veče je isto što i kupovina paradajza ili presedanje na autobus. Usput. Međučin, ono  između drugih poslova, drugih ljudi, drugih razgovora. Nešto tobože intimno, a zapravo javno.

Najteže je ući. I njima i meni. Nikad ne znam kada. Da li kad je sala prazna, ili kad jedan deo ljudi sedi, drugi deo razgleda, a možda tako i dolikuje: zveraš unaokolo, kao da si došao da obaviš nešto deseto, kao da si posetilac a ne onaj koga posećuju, a na tih nekoliko pitanja odgovoriš nehajno, kao kad se šetamo po morskoj obali, razgrćemo kosu s čela, a talasi nas zgrću na pesak, šta ima kod tebe, kako ide? Ili da uđem tek kad su već svi na svojim mestima, pustim da prođe najava, pomalo kao u cirkusu, pa dok sedam, prikačinju mi mikrofon, sipaju vodu u čašu – sva ta moja običnost pred njihovim očima. Mogla bih doći i mnogo ranije, gledati ih kako ulaze, raskopčavaju jakne i kapute, isključuju telefone, vade žvaku iz usta i merkaju njeno telo od mente među prstima. Mogu da posmatram njihovu običnost, to je fascinantno ali nemoralno.

Odakle crpete inspiraciju i šta vas inspiriše. Ta vaša običnost, trebalo bi da odgovorim. Ti dugmići koji traže da ih se prišije, koji vise napola između kaputa i poda, ta gospođa sa svojim halo, ne mogu sad da pričam, podgrej sebi, ne znam kad ću se vratiti jer sam na književnoj večeri, žvaka sa ukusom mente između palca i kažiprsta kod one devojke, guma koja baš merka mesto sebi gde da se zalepi. Tako bi trebalo da odgovorim. Ali uvrediće se. Treba reći: priroda, omiljeni pisci, u stvari, ne pisci nego majstori reči, gargantuelski estetski doživljaji. Ako već treba to reći onda bez „vi“, pa kažem onda, eto, svakodnevni rafinirani kontakt s ljudskim rodom; drugim rečima rado bih da zavirim u vaše fioke za kućnu hemiju i oslušnem kako se derete na decu, ali ne mogu tako da se obraćam čitaocima.

Odakle crpete inspiraciju. Koji su izvori vaše inspiracije. Zašto ste napisali tu knjigu. Na čemu sada radite. Koliko u vašoj knjizi ima vas a koliko ne vas nego nekog drugog, i neizostavno dajte nam to u brojevima ili procentima. Vi ste tako pronicljiv posmatrač sveta, kako to posmatrate svet da bude toliko proniknut?

Ime i prezime. I čime se bavim. I šta sam napisala. I šta pišem. Sipam vodu u čašu.

Pored gospodina koji je govorio o meni stvari koje sama o sebi ne znam, na sceni je još jedna osoba, mlada devojka u plavoj košulji. Ne gleda ni u mene ni u postavljača pitanja, pogled joj je nepomičan, zakačen negde visoko na plafonu, na lusteru. Ne mora da gleda, njene uši i ruke rade. Dodiruje svoje ruke, čelo, pravi origami u vazduhu, nevidljive ždralove od nevidljivog papira. Načas se čudim plesu njenih prstiju, pa se dosetim da se svi susreti na festivalu prevode na gestovni govor i, budem li gledala reči njenih prstiju, neću se setiti svojih. Ona hvata uhom moje reči i prevodi ih na jezik ruku. Zanima me koliko među ovim ljudima, jedan na deset, jedan na petnaest, počev od onih koji stigli prvi do onih koji su se ušunjali pet minuta posle početka – koliko ih je koji umeju da čitaju u vazduhu moj odgovor na pitanje odakle crpim ideju za knjigu. Odakle ona dolazi. Ne znam, sigurno iz vazduha. 

Pokreti prstiju u vazduhu lepši su od zvukova. Devojka kao da šije nešto od toga što ja pričam. Kao da vadi koštice iz plodova i odlaže u veliku činiju one koje će joj poslužiti za džem. Ne znam, sigurno iz vazduha. Zanima me da li su lepe u vazduhu iste reči koje su lepe na papiru. Lula, lauta, vinova loza, zavist. Vazduh. A možda su milozvučne reči blaga krema od kamilice za ruke onima koji ih izgovaraju. Potok, kovčeg, bor krivulj, zavist. Vazduh. Baš me zanima koje su moje reči lepe u vazduhu, koje promaknu brzo i s gađenjem, kao stonoga, a koje traže da ih nešto pridrži, kao srebrnu nit, meku dečju kosicu, dugačku haljinu.  

Ja pišem, predajem u štampu, opet pišem, i radim sve da za sobom ostavim reči. Prevoditeljka znakovnog jezika obrnuto, ona reči gura, odlaže, baca u vetar. Zaista odlaze s vetrom i ništa za njima ne ostaje. Ništa za njima ne ostaje, tako je najbolje.

Koliko je u tvojoj poslednjoj knjizi tebe, a koliko je tebe u tvojim rečima koje odu u vetar.

Govorim mnogo i gusto, bauljam kroz banalno pitanje ili ga zaobilazim, menjam temu; posle dva minuta odgovora ionako malo ljudi pamti šta je bilo na početku. Završiću, potpisaću knjige i svi će otići, otići će nekuda. Zanima me koliko ima ljudi u sali kojima su potrebne devojčine ruke, koliko ljudi ne čuje moje reči, nego ih izvlači između prevoditeljkinih prstiju kao korale iz pokidane ogrlice koja se rasula pod krevetom. Kome od njih je devojka u plavoj košulji potrebnija nego ja. Koliko osoba ne gleda mene nego nju. Ona starija gospođa? Ne, nije ona. Momak u drugom redu? Ne, šapuće na uho nešto ženi pored sebe. Svi festivalski susreti prevode se na znakovni jezik, ali ko sluša te reči? Koliko osoba čuje reči koje vidi? Možda svi a možda niko. 

Na manje-više pola večeri moja prevoditeljka u plavoj košulji ustaje sa stolice, lepi nešto prstima i brzo zameni mesto s muškarcem iz prvog reda, na koga dosad nisam obratila pažnju, možda zato što ga zaklanja kamera. Muškarac seda na prevoditeljkinu stolicu i nastavlja posao koji su prekinuli devojčini prsti, kao da čitaju jednu knjigu u kojoj je ona malopre mesto odakle sad on čita, čita i piše nevidljivim slovima moje reči koje u suštini pišem i govorim ja. I šta me najviše inspiriše, naravno, stiže pitanje iz publike, jer sad je vreme za pitanja iz publike i publika postavlja pitanja koja je već ranije postavio moderator, ista pitanja na koja treba da odgovorim drugačije nego prvi put. 

Sipam vodu u čašu, polako ispijam, vagam reči, nije mi lako. Ćutim. Ćutim, a prsti novog prevodioca crtaju nove reči. Trebalo bi verovatno da je već zavšio prevod pitanja, bilo je kratko i prosto, ja još ne odgovaram, a njegove ruke oblikuju li oblikuju nove konfiguracije. Prevodilac prekida. Gleda me. Oči su mu plave kao i devojčina košulja. Ispijam još jedan gutljaj i uglom oka vidim kako se prevoditeljkine ruke u plavim rukavima, uposlene u prvoj polovini večeri, sada odmaraju u krilu, leže krotko kao umorna od letenja dva lista kestena, i podižu se samo do napešća i crtaju simbol koji treba da ostane nevidljiv, znak koji izgleda kao bojažljiv odgovor na direktno postavljeno pitanje. 

Polako odlažem čašu. Moj gest ne treba prevoditi na znakovni jezik, a ipak, muškarčevi prsti sve vreme nešto govore, strpljivo prevode reči kojih nije bilo.

Komponujem u zvuke glup odgovor na glupo pitanje, kratak, spokojan, banalan odgovor, beskarakternu frazu, odevenu u bež kaput iz firmirane prodavnice, istu kao i sve fraze koje se svakog jutra pre osam voze tramvajem na posao, neprepoznatljive, kojekakve. I čekam. Prevodiočevi prsti izvode par nekomplikovanih poteza, a onda nekuda trče, traže sebi mesto na telu, komuniciraju sa čelom, sa srcem, kao da im je moj odgovor trivijalan i odlučili su da ga nadograde lepim poređenjem. Devojka koja je prevodila prvi deo večeri upire pogled u svog nastavljača, njeni prsti odlučno izgovaraju nešto, i nisko to izvikuju, tik nad njenim kolenima, kao da ruke ne žele da ona vidi šta imaju da kažu, kao da to rade automatski, bez njene volje. 

Moja tetka je radila u školi za gluvonemu decu. Pušila je tanke cigarete, bila je tanka i otmena kao te dugačke cigare; smatrala je da je preterano ispoljavanje emocija postidno, da je naprosto nedolično, i zato je kad se iznervira, psovala gestovima. S dva prsta desne ruke lupne po nadlaktici, i to je značilo ružnu reč. Tako se oslobađala od besa, davala je oduška prstima, ne rečima. Sem prekrasnog znaka za psovku naučila me je još nekolikim slučajnim imenicama koje mi nikad ranije nisu trebale. Limun, na primer. Umem da kažem limun, limun se stiska s tri prsta, kao da držiš u ruci gumenu lopticu. Dešavaju se čudna pitanja, reska kao sečivo, kisela kao režanj limuna, govorim naglas i čekam znak prevodiočeve ruke, ali njega nema.

Kuća, sećam se i kuće. Kuća to su ruke koje prstima prave krov, sklonište za reči. Kuća je sklonište za reči, kažem. Gledam prste svog prevodioca, ali oni ne traže sklonište za reči, ne prave krovove, naprotiv, traže sebi nekakvu vazdušastu slobodu, kao da lutaju po telu koje žele, a koje je daleko, predaleko, u redu preko puta. Ne razumem šta govore prsti, ali kad bih razumela govorili bi: hajdemo odavde, svi nas gledaju, a ja hoću da ti šapnem reči koje traže usta, jer ih ruke ne mogu utažiti.

Dan. Umem da kažem dan. Dan na znakovnom jeziku to je raširena lepeza ruke, razmicanje zavesa, sunce koje se diže iznad mora. Dan, kažem, dan za danom; proveravam, gledam prevodiočeve ruke. Ali njegove ruke uopšte ne crtaju dan i umesto da se otvaraju, stežu pesnicu, ukrštaju se na grudima, a onda se jedna ispruži ka plavoj košulji u sitnom, gotovo neprimetnom gestu, kao da joj javno daje ono što je trebalo da bude intimno. Čini mi se da devojka vrti glavom, ali ona se osmehuje, a njeni prsti koji zaista govore ono što misle, bojažljivo pokazuju to što žele, a što je tako teško pronaći u rečima. A možda i nije. Možda sam ja rekla to što prevodi muškarac, možda govorim nešto drugo od onoga što čujem. Možda ne smem tako na njih da gledam dok ih svi gledaju, možda ne smem da tražim značenja u znacima koje ne razumem, koji postaju zajednički. 

Gledam. Gledam i ne znam šta govore. Niti šta oni govore, niti da li ih neko čuje.

Možda u sali nema nikoga kome su potrebne reči sastavljene prstima, možda je dovoljan moj glas, a taj par prevodilaca ne prevodi ništa, nego samo nešto spletkare, izvrću moje odgovore, čime se inspirišete, njegovi prsti mogli bi da me inspirišu. Ili se svađaju. On je njen mentor i uči je kako ne treba govoriti. Nikad više tako ne pokazuj, to je nedopustivo. Kako si mogla. Kako su tvoje ruke mogle, kako su uopšte tako nešto pomislile.

Sigurno najpre ispletu pojedinačne reči, nepovezane, a kad shvate da niko na njih ne gleda, baš ih briga za to šta mene inspiriše i da li pišem rukom ili na kompjuteru, i razgovaraju najradije o nekim svojim stvarima; da li znaš kako sam nedavno pogrešila, šta sam pogrešila, kakvu sam slovnu grešku napravila, toliko je tamo bilo vlastitih imenica, prsti su mi sve pobrkali, ljudi su se smejali, kakav je to blam bio. Mogla bi ova već i da završi, skoro sat i po priča ni o čemu, već mi je dosta. 

Gledam njihove ruke i tela, ne mogu da odvojim pogled od nevidljive paučine koju pletu oko sebe i osećam kako moje reči, jedino na šta sam ponosna, koje ljudi kupuju i čitaju, žele da slušaju, moje reči beže iz mojih usta prebrzo, bez stila i nepromišljeno. Nekako su mi gole i glupe, kao da im je je jedina ambicija da odgovore na pitanje šta ih inspiriše ili na čemu trenutno rade.

Ljubavnici su. Dogovaraju se za kasnije, kad završim to što govorim, a njihovi prsti u nekoj hotelskoj sobi ili ispod stola u restoranu moći će da rade šta hoće. On na svom telu naznačava prstom ta mesta gde bi želeo da je dodiruje. Ona se malo opire, sav taj svet oko njih, neko nas može videti. Svi nas mogu videti, svi nas vide, ali nas ne razumeju, kaže on, ništa se ne boj, reći ćeš da je posle književne večeri bio banket i nisi mogla da odbiješ. A ja ću nacrtati na tvom stomaku takve reči na koje nisi ni pomislila, koje nijednom piscu ne padaju pod pero ni pod tastaturu. A tvoja žena, pita devojka. Ne brini zbog moje žene, već sam joj rekao da ću ostati na banketu. Njegova žena sigurno sedi u drugom redu, spokojno gleda ispred sebe i smeška se. 

I još jedno pitanje. Na čemu trenutno radite.

Neko tapše, neko ustaje i demonstrativno izlazi, neko prinosi mali stočić, privlači mi stolicu. Sipam vodu, vadim pero iz torbe, pravim se da još razgovaram sa organizatorima festivala da bih ubila tri minute praznog hoda koji moraju proći pre nego što stanu u red ljudi koji drže u ruci moju knjigu. Tražiti izgubljeno vreme je tako prosto, to je baš tih deset minuta pre i tri minute posle svake književne večeri, trinaest minuta svakog susreta, lako je sakupiti tri sata izgubljenog vremena na svakom književnom festivalu, samo šta s tim vremenom posle raditi? Zašto ga tražimo, zapravo?

To je za mamin imendan. Za Agnješku, ja sam Agnješka. Za Kasju i Vojteka. Samo potpis, bez posvete. A ja još nisam čitao nijednu vašu knjigu, ali ću pročitati, obećavam, tako lepo ste govorili, tako živopisno. 

Zavrćem pero, zavlačim ruke duboko u džepove kaputa. Spremne su. Tema je u prstima, treba samo pronaći izgubljeno vreme i sesti za tkanje. Zaustavljaju me još jednom na vratima. Da, veoma sam zadovoljna susretom. Banket, ah, da, ali ipak ću ga radije preskočiti, već imam zakazan sastanak sa sobom. 

S poljskog prevela Milica Markić

SIROTAN

Imaš majku i oca
A ljuti si sirotan
Zadojen maglom
Što kroz prozore i vrata
kulja u našu kuću.

Imaš kuću, i sobu,
I u sobi krevet
i jorgan na krevetu
A spiješ pod strehom
Sa koje po svu noć
Kapaju ledene kiše.

Imaš oči.
Gledaš u daleka brda,
Slijep si –
Čuješ kako ti neko šapuće
Iz blizine.

Zapjevaš –
A mutna poteče voda
Da te ponese.
Hvataš se za zraku sunca
Koja, kao mlaz mlijeka,
Pada na zemlju
Po kojoj ostaju
Tragovi nepomenika.

PUŽ IZ MUŠTIKLE

U muštikli stasao je
Sa kućicom na leđima
Hranio se udišući
Nekad vatre, nekad dima.

Savija se, teško diše
U svojoj se koži grči
Iz muštikle ispao je
put mu zmija sluzom krči.

Od muštikle gar ga bije
Kud god krene steg ga muči
U muštikli ko je staso
Nikad hodit ne nauči.

Le Callet & Peña: Medeja, Fibra, Zagreb 2022.

Junaci antičkih mitova su svevremeni zato što su njihovi životi i sudbine redovito podložni različitim čitanjima. Njihova drama upravo se i sastoji u tome što dobro i zlo nisu upisani u njihove karaktere, nego u okolnosti. Zato su životi suvremenih ljudi, njihove intimne drame i stradanja tako podatni za reinterpretacije antičkih mitova. I lako se i lasno identificirati s njihovim junakinjama i junacima.

Medeju, tu strastvenu, moćnu i tragičnu čarobnicu, kćer kolhidskoga kralja Ejeta, poznajemo preko Euripida. Od pretposljednje velike naše Medeje, koju je na Brijunima, u Kazalištu Ulysses, odigrala Mira Furlan, prošlo je dvadeset godina. Medejinu priču ispripovijedala je i Christa Wolf, čuvena njemačka prozaistica, u romanu “Medeja, glasovi”, kroz glasove šestero protagonista. Njezina je Medeja aktivnija od Euripidove, manje je stradalnica, a mnogo više kreatorica vlastite sudbine. Naravno, još je Medeja u svjetskoj književnosti, a još ih je i u moderno vrijeme, kada se u ovoj junakinji, kao i u brojnim drugim antičkim junakinjama, pronalaze potencijali za feministička tumačenja. 

Blandine Le Callet pariška je profesorica latinskog i antičke kulture, romansijerka, esejistica i prevoditeljica. Bavi se istraživanjem monstruoznog u antici, a napisala je i tekst za ilustriranu enciklopediju posvećenu antičkim referencama u “Harryju Potteru”. Njezin scenarij uglavnom se drži mitske Medeje i Euripidove drame, ali tako što glavnoj junakinji pruža reminiscentni okvir. Ona je starica, odmetnuta čarobnica, koja pripovijeda svoju životnu priču i objašnjava kako je na zao glas došla zbog brojnih klevetnika i kleveta upućivanih na njezin račun. Tvrdi da nije počinila sve te zločine koji joj se pripisuju, da nije ubila svoju djecu da bi se osvetila zbog njegove izdaje i prevare ocu njihovome Jazonu, i da iza svega stoji manipulacija i mistifikacija koja je gora od svih manipulacija koje se njoj pripisuju. Nije ona ubila ni brata svojega Apsirta, kao što joj se to pripisuje, pa ga izrezala i bacila u more, tako da ga otac njihov sakuplja po moru, ili barem to nije učinila onako kao što se priča, nego ga je ubila slučajno. Inače, Apsirt je kod Blandine Le Callet duševni bolesnik, dok je u mitu on bio neki tužni dječarac…

Nancy Peña bila je nastavnica likovnog, prije nego što je postala profesionalna novinska ilustratorica, autorica dječjih slikovnica i strip crtačica. “Medeju”, tu grandioznu četverodijelnu pripovijest, s mnoštvom likova, nizom kulturoloških i mitoloških referenci, ali i s epohom koju je trebalo u potpunosti imaginirati, izmišljajući scenografiju i kostime, režirala je, kadrirala i nacrtala izvanredno dobro i uvjerljivo. Čitatelj ne samo što se u njezinoj pripovijesti uspijeva snalaziti, te se ne zapetlja u nepodnošljivo zamršenom kolopletu mita, nego Nancy Peña uspijeva održavati napetost i kada se već učini da bi se priča mogla početi raspadati. Scenaristica i crtačica uspjele su nešto što se u umjetnosti stripa čini gotovo nemogućim: ispripovijedati mit u cjelokupnoj njegovoj protežnosti – a svaki antički mit upleten je od nekoliko različitih mitova, koji su opet upleteni od nekoliko mitova – i ništa ne pojednostavljivati i ne pripagođavati pravilima žanra. Naime, u osnovi stripa je mitološka priča, ali ispripovijedana na jedan posve drukčiji način, neprihvatljiv i suprotstavljen antičkom mitu. Svođenje tog mita na stripovski mit ne bi imalo nikakvog smisla, a Medeja bi u tom slučaju bila obična negativka ili stripovska super-antijunakinja.

Euripidova “Medeja”, onako kako ju je on napisao, emancipirana je i slobodna žena, suočena s pravilima društvenog reda, pobunjena protiv njih. Dakle, ona ni kod staroga pisca nije naprosto loša cura, ni monstrum majka, ni supruga iz pakla, ni bilo što od onog što bi moglo biti sugerirano prepričavanjem bez razumijevanja. Jer da je drukčije predstavio svoju junakinju, ne bi bilo nikakvog razloga da “Medeju” ikada itko odigra na sceni. Pritom, Medeja ni u Euripida nije žrtva: učena, snažna i moćna, vatrena i ledena u isto vrijeme, mnogo je odlučnija od svih muškaraca koji joj se nađu na putu. A taj put je, pogotovu kako ga interpretiraju Blandine Le Callet  i Nancy Peña, dug i krvav skoro kao Odisejev, samo što za razliku od Odiseja Medeja na kraju doživi poraz. Ona je od nekih doba svjesna da će tako biti, da se previše toga protiv nje urotilo, ali između nesreće i poslušnosti, između osvete i pristajanja na izdaju i poraz, ona bira nesreću i osvetu. Medeja je mnogo okrutnija od muškoga svijeta kojem se suprotstavila. Ali ona nikoga nije izdala. Pravda, koja nikome ni u čemu nije pomogla, na Medejinoj je strani.

Ovaj strip vrijedi pročitati, čak i ako inače ne čitate stripove. Uostalom, konačno biste morali početi sa stripovima. Ili prestati sa čitanjem knjiga. Često se trivijalna literatura, djelo autorica i autora lišenih ozbiljnoga talenta, protežiraju u nas iz nekih sporednih razloga, recimo rodnih i seksualnih, ili iz razloga političke korektnosti. Ova “Medeja” velika je feministička priča i sjajan artefakt.

Christa Wolf: Medeja; Kasandra, Demetra, Zagreb 2003.

U ovom izdanju, koje bi bilo vrlo korisno nabaviti i pročitati, premda ga nije lako naći ni u zagrebačkim antikvarijatima, nalaze se prijevodi Štefice Martić dvaju romana Christe Wolf, napisana prema dva antička mita. Kako je Demetra bila mali izdavač, a urednik njezin i vlasnik Dimitrije Savić samozatajni osamljenik, raskošnih interesa i znanja, ali bez ikakvog dara za marketing, i ova je knjiga ugluho prošla. Šteta, ne samo zbog likova Medeje i Kasandre, niti zbog ženskih tema i imena u suvremenoj književnosti, nego je šteta zbog književnosti same.

Posljednja Medeja

Pretposljednja bila je Mira Furlan, u režiji Lenke Udovički. Posljednja, koju na žalost nisam gledao, jer u Dubrovnik ne odlazim, niti se na Dubrovačkim ljetnim igrama osjećam pozvanik, bila je “Medeja” Tomaža Pandura, u prijevodu Lade Kaštelan i u adaptaciji Darka Lukića. Odigrala ju je Alma Prica. Volio bih da sam mogao vidjeti tu predstavu, makar vireći kroz neko okance. Slutim, poznavajući Pandura, da bi njegova “Medeja” mogla imati sa stripom Blandine Le Callet i Nancy Peña više veze od brijunske predstave. Mira Furlan odveć je bila žrtva da bi bila feministička “Medeja”. Ali o svemu bi mi više mogao reći netko tko je gledao dubrovačku predstavu.

Ulazili smo i izlazili.
Unutra smo bili sigurni.
Vani smo gubili samopouzdanje.
Naslonjeni na svoje kosti iščekivali smo mesiju.
Čovjeka iz susjedstva.
Nekoga tko se sjeća zajedničkih igara.
Oni su zaboravili da smo sačinjeni od iste vode.
Prolazili su kroz nas pjevušeći pjesme o slobodi.
Mi više nismo bili njihov rod.
Zvuk praznog tanjura mogao je biti Betovenovo uho.
Slijepa nota na dnu stiha o povratku kući.
Šesto čulo zatvorske žice.
Pogled smo podizali samo onda kada smo znali da nas odvode zauvijek.

Kada se udavala, njegov je otac priredio veliku svadbu, o kojoj se godinama poslije pripovijedalo po gradu. Najprije su govorile zvanice. Potom su njihove priče dopričavali oni koji na svadbi nisu bili, ali su se hvalili što znaju nekoga tko je bio. A onda su svoje pripovijedali oni treći, koji na svadbi nisu bili, nikoga nisu poznavali, a možda se još nisu bili ni rodili u vrijeme svadbe. Njihove priče bile su izmišljene.

Udavala se nekoliko godina po prvoj opsadi.

Njegov otac u proteklom ratu bio je general. Želio je da ženidbom sina dovrši rat, i da s ovom svadbom započne onaj pravi mir.

Bio je idealist, vjerovao je da takvog mira ima.

Kroz njihovu kuću u tri su svadbena dana prošle tisuće ljudi. Bogatih i siromašnih, po nečemu čuvenih ili posve nepoznatih, žena, muškaraca, djece i staraca, tek stasalih mladića i djevojaka, onih koji nikome nisu učinili nikakvo zlo, a mladoženjin otac ih je poznavao, pa ih pozvao na sinovljevu svadbu.

Prosjaka koji je još od prije rata prosio ispred hrama, i general bi u prolazu spustio novčić u njegovu ruku. Pozvao je.

Mesara kod kojeg je kupovao meso, a mesar bio čudan čovjek, ovisan o promjeni vremena, za anticiklone teška dobričina, najboljim ga je komadima mesa častio, za ciklone mrgodan i kavgadžija, nešto bi huljsko iz njega tad izbijalo, pa ga je znao na mesu i prevariti, ali nije mu general zamjerao. Pozvao ga je.

Staru gradsku kurvu, jedinu preostalu iz nekoga davnog pradjedovskog doba, staricu nesvjesnu svojih godina, koja se oblačila kao da joj je sedamnaest, i zavodila bi muškarce s iskustvom nekoga koji vlada svim znanjima i umijećima svoga posla, tako da bi jedne svojim zavođenjem nasmijavala, a druge bi nagonila na suze; general je bio od trećih, najmalobrojnijih, koji su poštovali umjetnost njezina ophođenja s ljudima, rado se ogledao u njezinim očima. Pozvao ju je.

I tako bi se moglo nabrajati, dugo.

U jednu sobu, jednu od najvećih u kući, gosti bi po dolasku ušli, da tu ostave svoj dar za mladence. Nikoga u sobi nije bilo, tako da nitko nije mogao znati što je tko ostavio, i je li netko, možda, nešto i uzeo. A nije bilo pristojno, ili je čak i nesreću donosilo, ako bi onaj koji dariva na svoj dar napisao svoje ime.

Tako da se nije znalo ni tko je na dar donio zlatni kovčežić s ključem za navijanje.

Nakon svadbe darove su razvrstali: ono što je za kuću neka ostane u kući, ono što je muško neka pripadne njemu, ono što je žansko pripada njoj.

Zlatni kovčežić s ključem za navijanje činilo se da je ženski.

Godinama je stajao na noćnom ormariću, uz njezinu stranu postelje. Kada bi se po njemu nakupilo prašine, sluškinja bi ga obrisala. Obrisala bi i ključ za navijanje, koji je svo vrijeme bio u bravici.

Tu je bio i kada se muž razbolio, i kada je ubrzo zatim umro od neke teške i neizlječive bolesti duše. Kovčežić s ključem za navijanje ostao je na noćnom ormariću i kada je ona kao udovica prve noći zanoćila sama u kući.

Tada je, da rastjeruje strah, navila zlatni kovčežić, misleći da je riječ o muzičkom automatu, i da će sad iz kovčežića zasvirati Mozart, ili da će se čuti neka od onih jednostavnih i vječnih dječjih pjesmica, koje u čeljadi rastjeraju strah tako što naivnošću svojom i u najcrnjoj noći kažu da život nije strašan i da nikakve smrti nema.

Ali umjesto Mozarta ili dječje pjesmice iz kovčežića se čulo zapomaganje umirućih, krkljanje zaklanih grla, zazivanje milosti, one Božje, ali još više one ljudske. To su, shvatila je odmah, glasovi iz onoga rata molili generala, koji je branio grad da ne padne u ruke neprijatelju, oslobađao zemlju i vraćao izgubljene teritorije, da im poštedi život. Jasno je čula kako izgovaraju njegovo ime. A onda bi ponovo zapomagali, vrištali, krkljali. Oglašavali se kao odrasli muškarci, kao žene, kao djeca. Činilo joj se da neke od tih glasova prepoznaje. A onda je shvatila da to nema smisla, u vrijeme opsade bila je dijete. I kako bi uopće poznavala te ljude koji nisu bili iz našega grada.

Pokušala je otvoriti zlatni kovčežić, ali nije išlo.

Pa ga je odnijela majstoru limaru, koji ga je svojim alatom uspio razvaliti.

Unutra nije bilo ničega.

Samo stroj za navijanje, fonograf, jednostavna dječja igračka.

Limar je zbunjeno gledao u unutrašnjost predmeta koji je upravo uništio. Nije slušao što ta žena govori. A govorila je sve same besmislice. Poslije mu je često ta igračka bila na umu, jer je ženu, koja je bila sasvim izvan sebe, pa je polugola, u ritama, bosonoga usred zime, tumarala gradom i vrištala, sretao skoro svakodnevno. Svi su je sretali.

I gledali su kako u parku pokušava iz mramornih postolja čupati glave ratnih junaka.

Govorilo se da je udovica. Govorilo se da joj je muž poginuo u onom ratu. Ali nitko se ničega nije sjećao. General je već odavno bio zaboravljen. Zaboravljena je bila i velika svadba, premda su se i dalje naokolo pripovijedale priče o onome što se na svadbi zbivalo. Ali kao i sve takve priče, nisu se vezivale ljudi.

Tako je došao novi rat. Ona i dalje tumara gradom. Vjeruje se da joj meci, granate, rakete ne mogu ništa. Vjeruje se da je neubistvena. Ali to nije istina.

Marija Stepanova:

Sjećanja, sjećanja, Fraktura, Zaprešić 2021.
Sećanju na sećanje, Booka, Beograd 2022.

Ovu knjigu nisam pročitao u hrvatskom izdanju Frakture i u prijevodu Tatjane Radmilo, gdje nosi naslov “Sjećanja, sjećanja”. Pročitao sam je u srpskom i ćiriličnom izdanju Booke, u prijevodu Natalije Nenezić, pod naslovom “Sećanju na sećanje”. Slučaj je tako htio, nikakve u tome tendencije nema.

Marija Stepanova (1972) ruska je oporbena novinarka, vrlo glasna kritičarka Putinova režima, pjesnikinja, prozaistica, esejistica. Knjiga “Sećanju na sećanje” u izvorniku objavljena je 2018. i čašćena nagradom Boljšaja knjiga, valjda najznačajnijom ruskom književnom nagradom. Lani se našla u užem izboru za Bookera, što se u našim provincijama naročito naglašava, premda je riječ o marketinški upečatljivoj, izrazito anglofonoj, ali u književnom i estetskom smislu savršeno beznačajnoj nagradi.

Teško bi ovoj knjizi bilo odrediti žanr: poteče kao pripovijest o smrti očeve sestre, žene u dubokim osamdesetim, nastavlja se kao dugi, masivni esej posvećen pojmu ljudskog sjećanja, prekidan “nepoglavljima” iz jedne obiteljske dokumentacije, raste u memoarističku raspravu o jednom židovskom identitetu, da bi se na kraju meko i neočekivano nježno spustio u pripovijest o sudbinama jedne velike židovsko-ruske obitelji u dvadesetom stoljeću, u pripovijest o bližnjima. Za manje darovite čitatelje, poklonike jasnih struktura, falične kritičare i površne profesore književnosti, “Sećanju na sećanje” moglo bi se učiniti kao jedna zbrkana i dezorganizirana knjiga. Knjiga u neredu. Ali ovo doista i jest knjiga u neredu, ali takva su ljudska sjećanja. Sređivanjem tog nereda iznevjerava se smisao i sadržaj sjećanja, ili se pišu memoari, a Marija Stepanova nije pisala memoare. Memoare pišu političari i vojskovođe, a ne pisci.

Opis tetkinog stana sa samog početka knjige, koju, ako dalje insistiramo, ne bi bilo pogrešno nazvati dokumentarnim romanom (u Cercasovom smislu pojma), podsjetio me na stan moje majke u danima nakon njezine smrti. I koješta drugo čitatelja bi ovdje moglo podsjetiti na knjigu “Rod”, uz jednu vrlo važnu razliku: Marija Stepanova istražuje, putuje u gradove svojih predaka, odsjeda u hotelima koji se nalaze na mjestima njihovih davnih studentskih obitavališta, pokušava rekonstruirati njihov svijet po tragovima koje su za sobom ostavili. Ona, koliko se ovom njezinom čitatelju čini, ništa ne nadopisuje, ne izmišlja i ne nadograđuje svoje pripovijesti. Ali baveći se sadržajem sjećanja, ona se istovremeno bavi i njihovom formom, tako da istovremeno ispisuje pripovijest o svojima, o sjećanju na njih, i dekonstruira, rasklapa pa ponovo sklapa sam pojam sjećanja. Radi to na krajnje estetiziran, stilski savršeno izveden način, tako da čitatelj nijednog trenutka nema problem s kretanjem kroz njezin žanrovski nered. Vođen briljantnim stilom, ne brine on za strukturu. I još nešto: Marija Stepanova angažirala je svu povijest umjetnosti i književnosti, a s njom i povijest čovjekova znanja o sjećanju, da joj pomogne u njezinoj potrazi. Ili da joj pomogne da iz potrage uzmakne. Da pobjegne od sjećanja.

Pripovijest Marije Stepanove je, rekli smo to, židovska i ruska, židovska u Rusiji. Ono što je u njoj neobično, čemu autorica pristupa kao nekom čudu, s oprezom i nevjericom, jest da obitelj nije pometena ni u predrevolucionarnim pogromima, ni u Holokaustu, u staljinističkim procesima, ni u Velikom domovinskom ratu. Bilo je mrtvih branitelja Lenjingrada, bilo je razvlaštenih kapitalista, čudnih neobjašnjivih smrti, bilo je nestalih, ali obitelj je svejedno preživljavala, obračunavajući sve svoje gubitke i stradanja u završnim računima velike povijesti, kao i u onu potiho izgovaranu konstataciju i naputak za oprez: mi smo Židovi. Što je, opet, ovog čitatelja neočekivano podsjetilo na kuferaše iz “Roda”. Nije isto, ali o sličnom se oprezu radi.

Istražujući vlastiti svijet, Marija Stepanova zagleda prema Mandeljštamu, ali i Sebaldu, zapravo ponajviše prema Sebaldu: u tom piscu čije se podrijetlo, sentiment i sudbina toliko razlikuju od svega njezinog, ona nalazi ono najdragocjenije: metodu. Metodu mišljenja i pripovijedanja: “Ali zanimljivo je da se kod svakog približavanja tim tekstovima pojavljuje problem njihove pouzdanosti – kao da ćemo na osnovu odgovora na pitanje o odnosu fikcije i istine doneti odluku o tome može li se verovati autoru. Tako se bira vodič u alpinističkom pohudu, gde od bilo koje greške može da zavisi život i smrt. Pa ipak, uporno zanimanje za dokumentarni okvir pripovedanja, za protoptipe ovog ili onog junaka, za to u kakvom su oni stepenu srodstva ili poznanstva s autorom, za to da li je dečak na fotografiji stvaran – šta ako niko od ovih ljudi nije postojao? – deluje gotovo dirljivo u svom pragmatizmu.”

U jednom trenutku, u nepreglednom svom istraživanju, u potrazi za nečim što se, zapravo, ne može naći, jer nije ni izgubljeno, a ako je izgubljeno, onda je u toj izgubljenosti sav naš identitet, Marija Stepanova u jednoj jedinoj rečenici pozabavi se fenomenom naslijeđenih predmeta iz svakodnevice, muzejskih eksponata ili stvarčica iz obiteljske zaostavštine: zašto su sve te stvari nekako neprirodno malene, kao da su ti ljudi koji su nam prethodili, svi ti naši, bili nekako manji, kao da smo ih mi u međuvremenu prerasli? Pitanje tačno, istinito. Postavio ga je svatko tko se potragom za svojima ikad bavio. Mnogo je takvih pitanja u ovoj knjizi. Jednoj od onih koju biste svakako trebali pročitati.

Predrasude

Nisu predrasude tema “Sećanja na sećanje”, ali svako je židovstvo, manjinstvo, kuferaštvo oblik suživota s većinskim predrasudama i neprestano bdijenje nad trenutkom koji će sigurno doći, u kojem će nastupiti progon (u boljem slučaju) ili pogrom. Stepanova piše o vremenu u kojem su ljude iz dalekih krajeva pokazivali kao životinje: “Ali još godinu dane pre toga u Pariz su doveli trupu ukroćenih Dahomejki, da prikazuju trenažne borbe. Imale su na sebi odeću divljaka: da bi preživeo, čovek mora da se uklopi u predrasude o sebi.” U ovoj konstataciji mudrost je svakog manjinstva.

Odlazak

Početkom devedesetih, čim je to postalo moguće, kada je stigla sloboda, društvo se liberaliziralo, arhivi otvorili, roditelji Marije Stepanove odlučuju emigrirati u Njemačku. Ona ih ne razumije, devetnaest joj je godine, ostat će u Rusiji. Iseljenje dugo potraje, ostvari se tek 1995, kad su njoj dvadeset i tri. Ali svejedno ostaje. Oni su otišli. Znali su zašto su otišli, kao što je i ona znala zašto je ostala. Marija Stepanova je, recimo uz Milenu Marković, Svetlanu Boym, moj književni svijet.