Crne rupe

Katastrofalni potres iz Petrinje bio je glavna tema hrvatskih medija nekoliko prvih mjeseci 2021. godine. Nekoliko mrtvih, drugi ostali bez domova u kojima su njegovali sve svoje dobro, i konačno, bolna pomisao da bi se mogao ponoviti u svakom trenu. Kako je doživljen njegov udar govori i činjenica da je cijela zemlja odgovorila solidarno istom mjerom. To je, dabome, potrajalo, no, već dan-dva nakon potresa, počele su se pojavljivati vijesti koje daju naslutiti da i od goreg ima gore. Mediji su ih nazvali „rupe u zemlji“. S vremenom, one su strah od potresa stavile pod noge toj ludoj pojavi, kojoj je glavna odlika da naglo otvara zemlju gdje hoće i guta s nje što hoće i koga hoće.

Izviješća o „rupama u zemlji“ počela su pojavljivati u medijima treći dan nakon potresa, 1. siječnja. Najprije su o njima javile društvene grupe pozivajući se na HGSS, spašavatelji na izviješće policijskog službenika, a to se potom prelilo u medije. U početku su neki mediji objavili samo fotografije, zabezeknuti, nudeći ih gdje se ne može ništa pametno reći, a zatim su nastavili s naslovima u kojima se miješa usud, prijetnja i neizvjesnost.

„Ogromna rupa u zemlji u selu Mečenčani tjera strah u kosti: ‘Ovo nije normalno’“,  „Kao da je Armagedon“, „Stravično: Potres otvorio rupu u dvorištu Mečenčana“, „U dvorištu im se otvorila rupa: Zemlja nestaje, širi se i propada“, „Podzemlje koje guta Baniju: Može se dogoditi do čovjeka iznenada proguta zemlja“, „U Mečenčanima čak 30 rupa: Izgledaju zastrašujuće“… Neki su zatim uveli prirodoznanstveno objašnjenje: geomorfološke zakonitosti, geografsku distribuciju, i slično.

Radi se o pojavi kod koje podzemni slojevi stijene bivaju otopljeni kretanjima voda, a mekano tlo biva isprano. Na tim mjestima pod zemljom ostaju šupljine u koje se s vremenom uruše površinski slojevi. Stručnjaci ih zovu urušne vrtače ili ponikve. Najveće i najreprezentativnije su Velika i Mala dolina u Škocjanskim jamama, Crveno i Modro jezero kod Imotskog, kao i niz „samograda“ kod Duvanjskog polja, Rame i drugdje. Sve ih prate kataklizmične i vrlo poučne legende. Postoji još nekoliko vrsta vrtača, većinu ih možemo zapaziti kao okrugle ljevkaste udubine na površni zemlje. Mnoštvo plitkih vrtača poput dječjeg osipa prekriva dijelove krša od Ravanjskog polja između Tomislavgrada i Rame, do Bravskog polja kod Bosanskog Petrovca.

Istina, urušne vrtače su se pojavljivale jugoistočno od Petrinje i prije, ali je to potres znatno ubrzao. Od ukupnog broja od oko 130 rupa, koliko ih je bilo evidentirano u travnju 2021, oko 40 njih je bilo poznato prije potresa, ali do toga područja tada nije dolazila pažnja medija. Pisanja su se nastavila do lipnja, rjeđe sve do rujna, u a listopadu su počeli govoriti o zatrpavanju rupa.

Zapravo, ako provjerite, vidjet ćete da mediji o „rupama u zemlji“ pišu svako nekoliko godina. „Nestaju ljudi pa i čitave zgrade“ (2013), „Otvorila se rupa u zemlji široka 100 metara. Pitanje je vremena kada će cijelo mjesto ‘pasti’ u ponor“ (2015), neki su od ranijih naslova. Večernji list je u broju od 4. ožujka 2013. našao prikladnim rezimirati napise iz prva tri mjeseca: 

• Primorski Dolac – 19. siječnja – Speleolozi su istražili rupu dubine 30-ak metara u koju je upala ovca, a nastala je zbog geoloških promjena.
• Selnica (Međimurje) – 15. veljače – Valentin Šajnović (22) propao je u 10 metara duboku rupu. Zemlja se urušila samo stotinjak metara od kuća.
• Lovran – 27. veljače – Tlo je popustilo i na lovranskom mulu. U jamu je propao 30-godišnji muškarac zajedno s klupom na kojoj je sjedio.
• Bokanjac – 4. ožujka – Zemlja se otvorila i kod Zadra, a prema prvim provjerama, jama je duboka više od pet metara, a široka više od jednog metra.
• Florida (SAD) – 1. ožujka – Zemlja je progutala muškarca dok je spavao. Rupa je duboka 18 metara i široka šest metara, a za tijelom se više ne traga. 

No, spektar crnih prijetnji koje u medije ulaze direktno iz podzemlja, znatno je širi. Navale zmija u toploj sezoni uvijek su imale sigurno čitateljstvo, koliko god to bio irelevantan javnozdravstveni problem. Ako se zmija nađe pred nečijom kućom ili u samoj kući, makar i posve bezopasna, jednako kao i pojava zmije s dvije glave, prilično je izvjesno da će naći mjesta u većini medija. Jednako tako i druga „zla“ stvorenja. Na primjer „vukopas“. Taj bastard nastao od vuka i psa, u nedostatku najrođenijih partnera da s njima prenesu svoje gene, nekoliko je sezona „sijao strah“ u Dalmaciji i zametnutim srbijanskim subregijama poput Tamnave, jedva 50 km jugozapadno od Beograda. U Dalmaciji su ga mediji nazivali „stroj za ubijanje“ koji „sije strah“, i „biće iz legendi“, a u Srbiji – „tamnavski vukodlak“. Upravo zadnje kvalifikacije govori o „pravoj“, mitološkoj prirodi te pojave. Ona je vezana za podzemlje, a podzemlje je stanište zla, nesreće, smrti i sjenki. Koliko god izgledalo medijski iznuđeno, to je – realnost! Niti su ti čitatelji sasvim neobrazovani, niti su budale. To, jednostavno živi u nama.

Jedan domaćin u Vlahoviću kod Gline nas je u danima nakon potresa pitao za izbijanju vode iz tla kod Moštanice, premda je bio sasvim uvjeren:

– Pa bogati, to je vulkan!

Niti drugi pokušaj objašnjenja da se radi o relativnoj plitkim podzemnim tokovima koji su preusmjereni na površinu, nije bio uvjerljiv: 

– Kako nije, vruća voda izbija iz zemlje, šta je to nego vulkan? – Nije mogao dopustiti da netko sruši dio njegove kozmologije. Naime, prema stručnim izvorima, veliki dio naše kulturne građe i danas čine mitovi. Psihoanalitičar James Hillman (1926-2011), koji je trideset godina vodio Jungov institut u Švicarskoj, svoju terapiju je gradio na analizi arhetipova. Arhetipove definiraju kao univerzalne prototipove ponašanja koji se sakupljaju u našem kolektivnom nesvjesnom od davnina. Oni tu opstaju neovisno o našoj volji – i upravljaju nama. Hillman kaže da ono što je psihologija danas, u drevna je doba bila mitologija. Budući da su te strukture trajne, za razumijevanje ljudskog ponašanja treba se baviti i mitologijom.

U svom djelu Arcehetypal psychology (1983) kaže da su arhetipovi psihe temeljne strukture imaginacije ili temeljni imaginativni fenomeni i da su oni transcendentni svijetu osjetila po svojoj vrijednosti ako ne i izgledu. Po njemu, svaka slika se može smatrati arhetipskom, a “arhetipska psihologija je mitski realizam”.

Regionalna etnografija će nas opskrbiti mnoštvom primjera u kojima su mitološke tvorbe ostvarene u prostoru, a pećine i jame su im omiljeno stanište. Kod starih Slavena, podzemlje je jedno od tri svjetska „kraljevstva“. Najviši bog Slavena ima tri glave – Troglav – jer „upravlja tima trima kraljevstvima“. Druga dva su nebo i zemlja. Bez dvojbe, taj bog je bio silan, a o tome dovoljno govore njegovi toponimi. Triglav u Sloveniji, s tri glave u nebu, često i nevidljive! Ili Troglav na moćnoj Dinari, toliko moćnoj da je dala imena cijelom vijencu planina, s čije se sjeverne strane nalazi jedno od najvećih polja u svijetu s ponorima u koje se istaču tri odvojena riječna sliva, te nizom bučnih izvora s južne strane koji stvaraju Cetinu.

Podzemlje je, dakle, svijet vode i vlage, carstvo mrtvih i korijen Svjetskog drveta. Ta je tradicija, koja se nakupljala tisućama godina i koja je jednako donosila i odnosila život, dolaskom kršćanstva tektonski modificirana, pa je od tada podzemlje postalo isključivo svijet zla i pakla. U Enciklopedijskom rječniku slavenske mitologije (Beograd, 2001) pećine i jame, naše „rupe u zemlji“, ponajviše su mjesta gdje borave nečiste sile, a zatim i put kojim se stiže u podzemni svijet, te rupe iz kojih vjetrovi pušu u različitim pravcima.

Taksonomija mitoloških bića još uvijek predstavlja nedostižnu množinu za popis bioloških svojti poznatih za najveći broj pećina i jama. Tako u njima recimo borave zmajevi koji tu donose djevojke, patuljci koji ondje čuvaju drago kamenje, lesnici (rus. lešnjii), koji u njima kriju ukradenu djecu, divovi, vile, karakončule, duše grešnika i nekrštenih ljudi; divlje žene, bjesovi, đavoli, i tko zna koji još sve ne.

Zato nije čudo što Radoslav Katičić (1930-2019), koji se bavio pretkršćanskom književnošću Slavena, posebnu važnost daje bjeloruskoj uzrečici: „Kad bih ja kroz zemlju propao“, ili još više: „Kad tebe mati zemlja ne bi nosila“. Nedužan i prazan odjek tih riječi možemo i danas prepoznati u situaciji kad netko zbog stida želi propasti u zemlju. No kolektivno nesvjesno čuva zapretane tvorbe koje čekaju da ih kakav povijesni vrtlog izvede na svjetlo dana i učini ključnim obrascem djelovanja.

Speleolozi će se nasmijati: Dolje nema ničega što te može ozlijediti osim ako ti sam sebe nepravilnim radnjama ne ozlijediš. U Hrvatskoj je od 1970. obrazovano oko 270 speleologa, s tim da je u međuvremenu nastala još jedna organizacija koja daje ta zvanja. U svakom slučaju   njihov aktivan broj danas ne prelazi 50-tisućiti dio stanovništva zemlje. Odnos je još slabiji u Bosni i Hercegovini, a od nje u Crnoj Gori. Kad u našim zemljama speleološki obrazovani ljudi budu većina, ovo će postati kićeni folklor. Drugi je problem što to nužno ne rješava problem ljudske otuđenosti od prirode.

Hillman u knjizi San i Donji svet (2013) postavlja analogiju između Donjeg svijeta i nesvjesnog, odnosno između onoga što je duboko pod zemljom i onoga što je duboko u psihi. Stoga su pojave „rupa u zemlji“ – otvaranje vrata svijeta zla, smrti i grobova. A u kršu, zbog njegovih šupljina, postoji stalna mogućnost „izlaska zla“ na površinu. U kršu je povezanost podzemlja s površinskim svijetom – u hidrološkom, ekološkom i kulturološkom smislu – izravna i impresivna.

Donji svijet je geografski smješten ispod našeg svijeta i označava „cijelu nebesku hemisferu koja se savija ispod naše Zemlje“ a koju mi ne možemo vidjeti. Zato je Donji svijet naopak u odnosu na dnevni svijet, u njemu je sve, pa i logika, „postavljeno na glavu“, kaže Hillman.

Tome uvelike doprinosi činjenica da je temeljna spoznajna djelatnost čovjeka zapravo vrlo malo bila usmjerena prema interpretaciji zemlje. Filozofija se jednostavno njome malo bavila, kaže profesor filozofije na Baskijskom sveučilištu Michael Marder i zaključuje da je zemlja prepuštena prirodoslovnim pristupima. Oni nikako ne mogu nadomjesti taj zadatak, nego su parcijalnim zahvatima „raskomadali“ zemlju. Svaka znanstvena grana ima svoju sliku zemlje i među njima nema zbližavanja. Ukratko, zemlja je sve, a ništa. A glad za nespoznatljivim što je to pod našim nogama trajno ostaje i pomamno traži odgovor. 

Stoga često jedino preostaje duboko ukorijenjeno mitološko objašnjenje. Ono je najlakše i najčešće će zadovoljiti veliki broj ljudi. Čak i kad imamo dojam da se (s)nalazimo u svijetu znanosti, mitologija se vješto ubacuje na to mjesto. Nisu li to i neki znanstvenici pokazali u pandemiji Covida-19.

Rupe u zemlji svojevrstan su pandan crnim rupama u svemiru. One jednako postoje među dalekim zvijezdama i tu ispod naših noga. Ove gore ne možemo zamisliti, a ove dolje, sestre smrti, ne možemo prihvatiti. Najluđa kombinacija potonjih su jame masovne grobnice. Izluđujemo sebe strašnim zločinom koji smo sebi počinili i zbog političkih razloga ga, zajedno s nama, ostavljamo na trajnoj vatri. O njima moramo posebno; pokušat ćemo drugom prilikom. 

Ivo Lučić

Otuđeni čovjek iliti vrtače u nama

Nedjelja je. U mom životu to zapravo ništa ne znači, pogotovo ne preko ljeta. Radim u hotelu, čitam, pišem kao svaki drugi dan. I pričam u glavi s ljudima čije tekstove čitam.

Čitam Lučićev tekst i čudim se. Ne samo da ove vijesti o „crnim rupama“ nisu stigle do mene, ja o tim urušenim vrtačama nisam nikad razmišljala. Kada ja mislim o vrtačama, ja mislim na Risnjak i na vrtače koje se tamo mogu vidjeti. A one su naravno nastale pred mnogo godina. I njih pamtim po sasvim drugom ključu. Kao mali posebni biotop ili kao svijet za sebe u kojemu rastu biljke koje se znatno razlikuju od drugih izvan vrtače. Pamtim vrtače koje su zapravo svoj mali šumski ili travnjački svijet. Neke izgledaju kao bunari s neočekivanom vodom niotkud. Vrtače su za mene oduvijek čudo. Zemlja se otvorila podarila nas malim rajem nevjerojatne vegetacije.

Znači, ponovno se čudim kako moja selektivna percepcija neke stvari jednostavno ignorira, dok ostali svijet vidi takve pojave kao prijetnju ili čak u kontekstu vrlo crne perspektive da su vrtače samo još jedan dokaz kako smo mi na području krša izloženi posebno teškim uvjetima. Žrtve neke nepredvidljive i opasne prirode koja samo čeka da nas proguta. I uz Lučićeva objašnjenja razumijem da ni moje (možda naivno) gledište ni drugo, ono kolektivno, nemaju baš veze s realnošću i da treba određeno unutrašnje odvajanje od subjektivne naracije, korak unazad i gledanje fenomena s malo distance.

I tu me počne stvar zanimati. Ali prije nego što o tome počnem pisati, ajmo još malo proviriti u perspektivu vrtače kao čuda, odnosno razabrati je li uopće čudo. Vrtače nastaju kada podzemne vode nagrizu stijene i kada se neki prividno čvrsti pod raspada nama pod nogama. Voda koja teče ispod zemlje kao da stvara novi izlaz. Ali nije uvijek voda kriva, ponekad su i ljudske intervencije te koje na nekim mjestima mijenjaju stabilnost nekih podzemnih pećina, a erozija plafona nekih špilja može igrati ulogu. 

Kratko rečeno: stabilnost neke kamene strukture više ne postoji. Površine se raspadaju, urušavaju i stvaraju rupe u kojima s vremenom nastane nova vegetacija.

Čitajući senzacionalne izvještaje o fenomenu „crnih rupa“ kao prijetnje, mislim da je to skoro pa praznovjerje, pogotovo objašnjenja koja čitateljima pomalo sije strah u kosti. Ne volim to. I u vezi krša mi to nije blisko.

Ja, doduše, znam za taj fenomen u meni na drugi način. Materijalni svijet i tlo pod nogama mi nije neki problem. Nekako znam da takve stvari postoje i imam povjerenje da valjda neću stajati na takvom mjesto kada se uruši. Ali jednako sam svjesna da se u mom emocionalnom svijetu događaju slični procesi i tu nemam nimalo povjerenja da će sve dobro završiti. Naime, kratko prije nego što su se dogodili zemljotresi, moj se svijet jednako raspadao. Upoznala sam svoje unutrašnje vrtače. I mene nije više zanimalo hoće li se crna rupa u koju sam upravo upala kad-tad pretvoriti u mali raj novih iskustava i mogućnosti. Pobunila sam se, bila sam žrtva neke nepravedne prirode koja je baš mene našla da me uništi.

Svi imamo potrebe: Krov nad glavom, hranu, čvrsto tlo pod nogama, čvrstu povezanost s drugima, odnose koje izgrađuju osjećaj stabilnosti i pripadnosti. Svaki čovjek ima pri tome drugi prioritet – često oblikivan na nekim ranim nedostacima. Ljudi koji su preživjeli rat, podsvjesno će tragati za mirom, makar samo unutrašnjim mirom. Ljudi koji su prošli razdoblja strašne gladi, stavit će hranu na prvo mjesto, itd. Rat je, zapravo, prijetnja za više potreba istovremeno i možda najgori mogući faktor destabilizacije. Fokus stabilnosti se stavlja na osiguranje onog što je potrebno, što je nekad falilo, što je najviše boljelo ili što je urušilo unutrašnju ravnotežu. To je, uostalom, funkcija našeg ega. Osigurava preživljavanje. 

Potrebe nisu za pregovaranje. Ispunjenje potreba je plodno tlo i glavni uvjet života, rasta i napretka. Svi koji imaju djecu znaju da se malo ljudsko biće ne može pozitivno razviti ukoliko oskudijeva u potrebama. 

Ili kada se ispostavlja da je izvor zadovoljavanja potreba nestalan, kada se mora graditi na klimavoj strukturi koja se može urušiti ili raspasti kao vrtača.

Meni se to desilo i stvarno sam bila histerična, kao novinari koji su pisali o crnim rupama. Prekomjerno histerična, potpuno izvan kontrole.

Dok nisam shvatila da stabilnosti ionako nema. Ili, bolje rečeno, da stabilnost ne dolazi s vjerom u nešto prividno stabilno, odnosno s kontrolom onog na što se oslonjamo, nego izgradnjom vlastite adaptivnosti i prihvaćenjem nužnosti za stalnom preobrazbom svijeta, pa tako i nužne preobrazbe svakog elementa tog svijeta. To jest nužnost naše preobrazbe.

Kada svijet gledamo iz ptičje perspektive, onda možemo zaključiti da je sve u stalnoj promjeni. Promjena je jedino što je sasvim sigurno. Naša zemlja se stalno mijenja, krš je u neprestanoj transformaciji, premda se transformacije događaju u dugogodišnjim etapama. Biljke mijenjaju svoj izgled čak po godišnjim dobima. Sam čovjek – i to znamo – je u stalnoj promjeni. Ono što je nekad bila čvrsta koža, s vremenom će se pretvoriti u planinu bora. Kičme, nekad ravne i ispravne, postaju skoliozni, pogrbljeni upitnici. Stanice organizma se doslovno izmijenjuju; umiru ili se obnavljaju u svakom trenutku. Emocije se mijenjaju, ukoliko ih ne pritisnemo, prođu kroz naš sistem i sada smo ljuti, sada sretni, sada tužni. Rodimo se, starimo i umiremo. I nikom ništa.

Gdje je tu stabilnost? Zašto ju uopće tražimo? Kako to ide zajedno s činjenicom da imamo s jedne strane potrebe koje stalno moramo ispunjavati i koje zahtijevaju konstantni i stabilni izvor zadovoljavanja, ali smo s druge strane suočeni sa svijetom i životom koji nam ništa ne jamči, koji zahtijeva da se prilagodimo, da dobijemo i gubimo u stalnoj izmjeni?

Nešto tu ne štima s našim pristupom. Ignoriramo da je krš našeg bivanja porozan, pun crnih rupa, podzemnih praznina i da kroz njega teku rijeke koje rade svoje.

Taj dio nas, koji je fizička pojava u fizičkom svijetu, ima potrebe koje moramo ispuniti. Istovremeno gradimo mentalne iluzije o tome kako je moguće postaviti uvijek valjana pravila u svijetu konstantne transformacije.

To me podsjeća na Rousseauovu raspravu „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ u kojoj on oblikuje genealogiju čovjeka, odnosno fiktivnog „plemenitog divljaka“ i u kojoj zamišlja neko ljudsko prirodno stanje prije nego što su međusobna usporedba, konkurencija i s time nejednakost ušle u čovječanstvo. Nije to evolucijska ili biološka tehnika, nego fiktivna ili književna. On zamišlja, takoreći, kako bi čovjek trebao izgledati prije nego što su ga civilizacije i strukture stabilnosti pretvorili u „l‘homme dépravé“, u otuđenog čovjeka.

Opisuje kako ljudska „perfektibilnost“, ta sposobnost adaptiranja tih višestruko nesavršenih karakteristika, vodi do toga da ih koristi na najbolji način i dovede do savršenstva, a to je upravo najbolji odgovor na nestabilnost svijeta. Perfektibilnost je neologizam i znači mogućnost savršenstva, sposobnost učenja i prilagodbe.

Na žalost, prema Rousseauu, uvođenje pravila u svijet prirodnog čovjeka, a na kraju i koncept posjedovanja, vodio je do otuđivanja čovjeka od sebe i od korištenja perfektibilnosti:

„Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: Ovo je moje, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva.“ Prividna stabilnost, zakon i red, bili su početak fatalnog putovanja prema nejednakosti.

Flow divljaka, čak onog koji već živi u zajednicama, prekinuo se kada se ograničila sloboda kretanja i življenja u tom pra-stanju instinktivne prilagodbe prirodnim izazovima.

Analogno bi se s Rousseauom moglo reći: Prvi koji se usudio reći: ovo je čvrsto i nepromjenjivo i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva, ali i osnivač naše glavne nevolje. Jer, naše vjerovanje da se nepromjenjivost može etablirati u svijetu stalne promjene, pravi je naš problem. Ne samo to: nego je to i praznovjerje. Civiliziran čovjek mora vjerovati u neku čvrstu, stalno istu strukturu. A ona zapravo ne postoji. 

U kršu je dobro gledati što se dešava s vrtačama i iz njih iščitati više nego isključivo geološki fenomen. 

I tu se može vrlo jednostavno naučiti kako postupiti kada se takvo što dogodi. Odgovor je: informacija i svijest. O krškim vrtačama izvještavaju geolozi na znanstveni način obično godinama prije nego što se rušenje dogodi. Pokažu na znakove upozorenja i propasti. I onda je dovoljno vremena za pametne reakcije i adaptacije.

Tako je i s metaforičkim vrtačama. Informacija i svijest. Volja reagiranja na prve „red flags“, volja za učenjem i spremnost nošenja nepoželjnih posljedica. Nije lako, često nije ugodno, ali je učinkovito.

Tako se može kreirati stabilnost građenjem privremene, prilagođene stabilnosti. 

Jer je –  šta da vam radim? –  i stabilnost u stalnoj transformaciji.

Vrtače nas, one tamne ružne kao i one lijepe, čudesnim biljkama obrasle, mogu podsjetiti na to.

Nije loše što me je Lučić, tog nedjeljnog popodneva potaknuo da malo bolje zavirim u crne rupe, svemirske i podzemne. A ideja o zrcaljenju podzemnog svijeta u nebeskom svijetu je toliko lijepa i fascinantna da ti oduzme dah. To su ideje čiju istinitost i veličanstvenost jedino poezija shvaća. Pjesma je o genealogiji zemlje, fiktivnoj i književnoj, po primjeru Rousseau-ovog pristupa. 

Ponekad će te vrtlog u tamne rupe povući dolje – da bi te poslije opet šutnuo u visine, u neku ptičju, čak i svemirsku perspektivu.

I neka me zemlja proguta ako to nije dobra stvar.

Anne-Kathrin Godec

Almin Kaplan jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih pisaca prvog naraštaja nakon Jugoslavije. Živi na selu blizu Stoca, daleko od kulturnih središta, ali je svojim pjesmama, pripovijetkama i romanima podjednako prisutan u Sarajevu i Zagrebu. O njegovom se djelu govori i piše i u Beogradu. Pisac vrlo snažne zavičajne ukorijenjenosti, u tematskom, ali i u jezičnom smislu, istovremeno je, na krajnja osviješten način, i pisac cjeline svoga svijeta, koji se prostire dokle god je knjiga i pisaca koje Kaplan čita na svome jeziku.

Knjiga “Kućni ljudi” je roman-dnevnik. Bavi se svakodnevicom porodičnog života, obradom zemlje, tihom dramom života među ljudima i narodima na našem dijelu Balkana, početkom trećega desetljeća novoga milenija. “Kućni ljudi” knjiga su o djeci i o njihovom odrastanju, o ljudima koji prolaze cestom, o susjedima, o uzgoju paradajza, o tihom herojskom pokušaju da se živi u skladu s općim neskladom. Pobuna Almina Kaplana sasvim je kočićevska, jer je jedinstvena, kočićevska je jer je on u svojoj pobuni tako usamljen, a sastoji se u nečemu što je po svom smislu i načinu suprotno onome što je donosio duh Kočićeva vremena, u pokušaju da se pomiri svijet i da se, makar i po cijenu vlastite pogibelji i duševnog uznemirenja, strši svojim mirom, sabranošću i pristojnošću iznad općeg prostakluka.

Svoj je veliki i po svemu neusporedivi književni talent Almin Kaplan uložio u tu svoju tihu pobunu. Rezultat je ova velika dobra knjiga.

U druga neka vremena, u Obljaju,
Kraj Grahova, pod jablanovima,
Kod babe Bore Marića, cicvara,
Gavrilo i ja, doručak ili ručak,
Ne besjedimo, slušamo tišinu,
I vrijeme, koje nas premješta,
Slike, slike, babe, sela, cicvare,
Jesmo li pokojni, samo riječi zvone,
Kotrljaju se, skupljaju i rasipaju,
Zapisani smo negdje, selimo se,
Odlazimo i vraćamo, rešetamo,
Takav je princip Gospodnji, reče,
On ili ja, vjetar, jablanovi, ko je,
Nismo mi pisari, već napisano,
Huj vremena, povijanje jablanova,
Lijepo je ovdje, u visinama, skupa,
Ko koga piše, ko precrtava, negdje,
Vrijeme mi ništa ne znači, podne,
Tu gdje si, tu sam i ja, samotan,
Milan Nenadić nosi moj pištolj,
Ponesi me, ne spuštaj nigdje,
Biće nam lakše, u vrtlogu,
Odavde se samo isparavamo,
Padamo u rijeke, u riječi jezika
Koji nas bilježi, pisaru, brate,
Anđelu djetinjstva, čuvaru snova.   

3.11.2022.

Vilim Gregorčić: Hrvatsko-španjolski učitelj, Naklada knjižare Jar. Mahut, Zagreb 1927.

Više se ne sjećam kada sam i u kojem antikvarijatu kupio ovu knjigu, samo vidim da je koštala četrdeset kuna. Premda bih, znam sebe, dao za nju i desetostruko veće novce. Godinama mi stoji u mobilnoj, lako izmjenjivoj bibliotečici u zahodu, pokraj stalaže s toalet papirom. Tu se pjesničke zbirke – one koje volim, pa ih često čitam – knjige munjevite fikcije, veoma kratkih priča, jednominutnih novela, te stari turistički vodiči i priručnici. Katkad sjednem na zahodsku školjku, pa se u miru začitam, daleko od vreve i od svakog moranja, ali i od podsmješljivih primjedbi one čeljadi koja ništa ne čita osim onog što im na telefonu piše, te im onda smiješno što netko čita i u zahodu. Većina onih koji čitaju, čitaju i u zahodu. Samo oni kojima se ovo mjesto jako zamjerilo bježe van i prije nego što sjednu.

E, među tim knjigama i knjižicama u mojoj zahodskoj knjižnici jedna je tu već barem desetak godina. Njezin autor, Vilim Gregorčić, u kulturnoj povijesti i u međuratnim hrvatskim i jugoslavenskim kronikama ostaje zabilježen kao član redakcije onoga čuvenog Minervinog Leksikona iz 1936, iz kojeg će ponići suvremena hrvatska leksikografija, ona Mate Ujevića i ona Miroslava Krleže. Uz Gregorčićevo ime tamo stoji da je major u miru i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva. Uistinu, on je i utemeljitelj hrvatske (i jugoslavenske) filatelije i najveći njezin autoritet i publicist iz tog doba u kojem su kult i značaj poštanskih maraka bili neusporedivo snažniji nego danas.

Brošura “Hrvatsko-španjolski učitelj” ima podnaslov “Priručna knjižica za početnike i naše iseljenike u Argentini”. Prvo izdanje objavljeno je 1920, a ja imam drugo, ispravljeno izdanje iz 1927. Kroz trideset i osam poglavlja, i skoro isto toliko životnih situacija, našem nevoljniku, koji se otputio u pečalbu, pruža se prilika da nekome nešto kaže i da eventualno shvatio što mu je taj odgovorio. Koliko god se Gregorčić služio formom za ono vrijeme uobičajene početnice u učenju stranoga jezika, njegova knjižica zapravo je nešto drugo. Ona je jezični pojas za spasavanje nekome tko o tom jeziku nema pojma, a našao se usred stranih riječi i stranoga svijeta.

Premda “Hrvatsko-španjolskog učitelja” ispočetka toliko dugo čitam, nisam se u svom znanju španjolskog jezika maknuo dalje od početka. Naime, ne zanima me kako se na španjolskom kaže: “Izvolite (vi) zapisati svoje ime u knjigu stranaca.”, niti kako se kaže: “Imate li jednu sobu za iznajmiti?”, ali me, dok čitam, uzbuđuju situacije u kojima bi čovjek, recimo neki romaneskni lik, u međuratno doba dolazio u priliku da mu jedna od te dvije rečenice prijeko ustreba. Čitam Vilima Gregorčića, njegov ponuđeni rječnički nacrt za jedan iseljenički život, a u mislima mi se rastvaraju priče, rastvaraju mi se romani. Ništa od toga, zasad, nisam napisao, ali uživam zamišljajući ih, pripovijedajući ih samome sebe, dok tako sjedim na zahodskoj školjki. Mogao bih ovu knjigu čitati i u drugim prigodama, na drugim mjestima, ali je čitam baš ovdje.

Kratki predgovor svojoj knjižici Vilim Gregorčić ovako završava: “Ova će knjižica, unatoč promjenama ostati i nadalje dobar prijatelj i iskreni savjetnik prije odlaska u strani svijet, na putovanju i nakon dolaska u strani svijet. Širite ovu knjižicu među Vašim znancima i prijateljima, pa ćete tako koristiti njima i našem narodu!” I onda ne pomisli ti koji ovo čitaš na toliki naš svijet, naročito iz Dalmacije, koji je, vođen glađu i snima o boljem životu, o sitosti, tom najvećem siromaškom bogatstvu, odlazio preko oceana s Gregorčićevom preporukom da se “Imam veliki glad”, ili gladan sam, tamo kaže “Tengo mucha hambre”, a da se “Gdje je zahod?” treba reći “Donde esta el escusado?”. Ova je knjižica njima spomenik.

Čitajući, čitalac zapravo privodi kraju piščev posao. Uzbudljivo je čitati ovakve knjige. One su mali priručnici za književnu teoriju i praksu.

Witold Gombrowicz: Transatlantik, Fraktura Zaprešić 2009.

Poljski plemić, u Argentinu došao je 1939. kao turist, i živio u Buenos Airesu kao siromašni bankovni činovnik. Daleko od Poljske stvorio je veliku poljsku književnost, bogatu, raskošnu i avangardnu. U “Transatlantiku”, pisanom početkom pedesetih, obračunavao se s poljskom malograđanštinom i nacionalnim sitnodušjem. Po kajdi i matrici Zdravka Malića, ovu je knjigu preveo Mladen Martić. Briljantna, duhovita, knjiga pisca koji je umio biti veći od svih jada vlastitog života.

Jorge Luis Borges: Sabrana djela 1923-1982, Grafički zavod Hrvatske 1985.

Čim u nekom antikvarijatu ugledam ovaj šestotomni komplet, koji je upečatljivo dizajnirao Zoran Pavlović, knjige je uredio Albert Goldstein, a prijevod i redakturu izvela je jedna od respektabilnijih reprezentacija hrvatske književnosti u njezinoj suvremenoj povijesti, jedva se suzdržim da ga opet ne kupim. Premda sam ga dvaput kupovao, i jedan cjeloviti mi je egzemplar vazda pred očima, učini mi se toliko dragocjenim da bih ga opet kupio. Ne učinim to, jer svi moji već ga imaju, dok onima koji ga nemaju teško mi je na glas objašnjavati zašto bi ovaj knjiški niz morao imati svatko. Uključujući i one koji ne čitaju ništa, pa ni Borgesa. U čas prije smaka svijeta, zamišljamo ga u režiji Vladimira Vladimiroviča Putina, svatko će još imati vremena da u beskraj ponese samo jednu frazu. Tad mašit ću se Borgesa i prepisati, ili ću već iz glave to reći: “Pamtim ga (nemam pravo izgovoriti taj sveti glagol, samo je jedan čovjek na ovom svijetu imao to pravo i taj je čovjek umro)…” 

Ja sam Jezid, iz Korša.

Moje sestre su me dočekivale u bijelim šalvarama i kaftanima, sa tilakom na čelu. 

Sa rukama opranim u vatri. Hodočastile su na brdo Leliš, bose. 

I sedam hiljada godina su ih ženili samo naši muževi.

A Oni dođoše i pljunuše na zemlju, skinuše im marame, prodaše ih za tri eura, u Mossulu.

I sada su im tijela puna sperme vojnika. 

Ja sam Jezid.

Moja žena je častila sunce, na koljenima.

Sa licem okrenutim prema istoku pet puta na dan pozdravljala hiljadu očiju Tawuse-Meleka. 

Sada joj je jezik krik protjeranog pauna. 

A njena potrgana maternica je domovina obučena u plavu haljinu grijeha.

Golim rukama zakopao sam svoju djecu. 

Moji prsti su sprženi njihovim vrelim očima. 

Tigris još uvijek oplakuje njihova suha usta. 

Iza mene su samo brda i prah spaljene stoke. 

Psi tragači su mi za petama. Pepeo mi je u ustima. 

Ja sam Jezid. I ne učih o paklu.     

Pakao je sad dolina u koju su pretvorili naša sela oni što su dolazili s Knjigom užasa.

A na vrhovima planine Sinyar ostali su starci da oplakuju svoje kosti.

I leševi mladića pokriveni njihovom molitvom.

Na Veliku Srijedu, u aprilu, tko će sada oplakivat mrtve, bojiti jaja u crveno i svirati u kaval? 

Baba-šeih je učio da tko povrijedi drugog povrijedio je sama sebe. 

Ja nemam ruke za ubijanje. 

Ja sam Jezid, potomak Adama. 

Ja sam iz Ninive, vaš najstariji stranac. 

Nikada nisam osobito volio karte i kartanje, ali jedne jeseni, pokisle i tmurne, svakodnevno sam, u Boškovoj kafani, bio uz njih. Tačnije, iza njih, iza karti u tuđim rukama – bio sam kibicer. Opet, ne zato što me zanimao tok i ishod igre, volio sam igrače, slušao im priču, gledao lica…

     Šaćira su uši ofirale. Čim bi ga zapale dobre karte, jurnula bi mu krv u obraze, a uši bi pomodrele kao patlidžani. Uzvrpolji se, ne drži ga mjesto, a onda breca i psuje put posmatrača, kad mu saigrači naslute što krije u rukama.

     – Nije ti niko kriv, tebi uši ko razglas s javora javljaju na četiri strane – smiju se svi, a Šaćiru krv još jače razgori obraze. Samo mu damari desne šake nisu radili, ona mu je vazda zebla. Santa leda. Ni zimi, ni ljeti nije s nje skidao vunenu rukavicu. Ispegla mu snaha bijelu košulju, drap pantalone, natakne šešir – gospodin, ma ga ne može izmoliti da onu rukavicu skine da je bar opere, da joj ne iznosi bruku na Pristan. 

     – Sve je kriva Bojana, njena vlaga mi je u kosti ušla, ponijeću je sa sobom na Pinješ – stalno je govorio.

      Ha, gledam: čovjek uznosi bojansku vodu na vrh brda, na mjesno groblje – u svojim kostima! I, jes’, jedino tako ako se što ponese sa sobom, jer gore se ide praznih ruku.  

     Prgav, svađalica, Šaćir je sve poskakivao, kao svi ljudi malog rasta, kad se s kim porečka. Onda se blago nagne naprijed, zaškilji na jedno oko i prijeteći maše štapom. Ma nije on nikada nikoga prepao, to je samo bila skoro svakodnevna pristanska predstava. Zađenu ga dokoni, malo im treba. Razlegne se pustom obalom galama i smijeh i ubiju Pristandžije  pola sporog jesenjeg sata.

     Tog je kasnog oktobra, u danima kad ga karta nikako nije htjela, krv pio sinu da ga odvede na Bojanu. Hoće, kaže, da još jednom vidi masu skakavice i u vodi i u mreži. 

     – Jesi li poludio, imaš osamdeset godina, jedva ulicom ideš – ništa nije pomagalo: hoće i hoće! Ko zlo dijete.

     – Ako nećeš ti da me vodiš, ima ko hoće, nisam ja bez prijatelja – prijetio je, pa u isti čas molećivo – samo ću na dno flluge da sjedim. Umotaću se dobro i glasa neću pustit. Znali su da debelo laže: on da ćuti?!

     Smjestio se na kraj barke, dvojica su mu pomogla da u nju uđe, i, stvarno, primirio se ko nevjesta. Samo su mu škiljave oči bez treptaja sjekle mirnu površinu vode.

     Zaboravili su svi na njega kad je masa jesenke zacvrčala ispred prove. Uzbuđenje bez glasa, žurba, šapat, drži, pusti, vuci… grib je opkaljao masu. Nizala se po vodi perla od pluta, kad ribari za sobom ugledaše prikazu: Šaćiru samo glava viri iz mora.

     – Vozi dalje, vira, vira, požuri – komanduje, mašući žustro rukama – ja gazim konop od olova, nijedna mi neće proć.

     Niko nije vidio kad se u barci svukao u dugačke donje gaće i potkošulju i kada je s krme kliznuo u hladnu vodu. Pričao je poslije kako se prepao da će ovoj neznavenoj balavurdiji sva riba uteć ispod konopa. 

     Dešavalo se, zbilja, mnogo puta, da olovni konop od mreže ne češlja ravnomjerno naborano pješčano dno, a kad jedna skakavica nađe rupu, sve se za njom zaredaju. Iscuri riba iz mreže ko ulje iz lijevka.

     Sin, kad je došao predveče po njega, našao ga je kraj vatre na obali, umotanog u ćebe. Drhtao je.

     – A, kupao si se, je l’, kupao te hodža na tenešir, dabogda – poludio je sin.

     Šaćir je te noći počeo da kašlje, umro je dva mjeseca kasnije. Odnio je svoj pregršt Bojane na Pinješ. 

Nada Topić: Majka, vlastita naklada, Solin 2022.

Za neke knjige, one koje se ne mogu naći u knjižarama, ne bih saznao da nema drugih ljudi. Ovu mi je otkrio Almin Kaplan. Nada Topić (1977.) važna je hrvatska pjesnikinja naraštaja koji je nastupio u drugom desetljeću milenija, autorica dobrog i zapaženog romana “Morpho amathonte”, odličnih knjiga priča “Male stvari” i pjesama “Stope u snijegu”… Autorica je, recimo, znanstvenog rada, prosvijećenom čitatelju potencijalno veoma zanimljive studije slučaja “Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja”, objavljenog prije nekoliko godina kod Ljevaka. Sve spomenute knjige dostupne su, ima ih u knjižarama i bibliotekama, govori se i piše o njima u rijetkim živim i smislenim književnim rubrikama i časopisima, na web platformama. Ali tri svoje knjige Nada Topić objavila je mimo procedure i nakladničkih kuća, pa skoro i mimo javnosti, onako kako knjige objavljuju početnici, amateri i čudaci, pustinjaci i oni književni posvećenici koji imaju neki svoj razlog da potencijalnom čitatelju otežaju dolazak do knjige. Riječ je o tri konceptualne knjige pjesama: “Otac”, “Sestra”, “Majka”. Sve tri mogu se naručiti preko Web knjižare, ali kako nemam naviku da knjige kupujem na neviđeno – recimo, nikad nisam kupio kurtoniranu, celofaniziranu knjigu u knjižari, ako je prethodno nisam mogao otpakirati; taman i da mi je pisac najvažniji na svijetu, taman da sam knjigu prethodno i pročitao, ama taman i da sam je osobno napisao, ne mogu je tako kupiti- tako knjige “Otac” i “Sestra” još nisam čitao.

”Majka” me je, o baš jako!, potresla. Riječ je o vrlo jednostavnim tekstovima, srodnim nečemu što je u kasnoj fazi pisao Vasko Popa ili što je cijeloga života radio u Hrvatskoj na žalost sasvim nepoznati klasik modernoga srpskoga pjesništva Novica Tadić. U ovdašnjoj, pak, poeziji “Majka” Nade Topić nema srodnika. Svaka od četrdeset pjesama već u naslovu ima majku, svaka je jezični odbljesak, slika u stihu, zaokružen fragment, pjesma o majci. Nada Topić se, naravno, kao ni svaki ozbiljan pisac, neće baviti time što je majka jedan od frekventnijih pjesničkih motiva u ukupnoj svjetskoj pjesničkoj povijesti. Za ozbiljna pisca nema potrošenih tema i motiva. Svaka majka prva je i jedina majka u književnosti.

U jednoj pjesmi ona željeznom kukom poteže visoke grane drveta, viče im brzo!, brzo!, berite!, i one beru trešnje. Začudnost pjesničke slike u jedinstvenosti je događaja, koji je istovremeno čitatelju iskustvom blizak. Ali začudnost je u još nečemu: jedna, dvije riječi, dva stiha se kao dvije grane savijaju prema zemlji, kao njezinom kukom potegnute. Jednostavna grafička dosjetka, koja, međutim, djeluje vrlo moćno. U svakoj pjesmi ove knjige Nada Topić poslužit će se znakovima s tipkovnice, crticama, zarezima, zagradama… I od njih načini sliku, kojom dovrši pjesmu ili koja usred pjesme posluži kao novo jezično sredstvo. Sve što postoji u čovjekovu iskustvu, sve čega uopće ima, može se jezikom reći. U tom je smisao i svrha poezije u civilizaciji. Ali jezik je ponekad izvan riječi. I jezik išće sliku kojom će riječ biti potvrđena. Nada Topić tu igru slikama načinjenim od znakova s tipkovnice izvodi na takav način da čitatelja sasvim zatravi. Začara ga onako kako to pjesništvo čini na vrhuncima svoje jednostavnosti.

U drugoj pjesmi, naslova “Majka, Mara, marama”, koju, sad vidim, raščara pomalo raspored velikih i malih slova, jer u pjesmi sva slova su velika, devet je riječi i jedna crta. Ovako pjesma ide: Majka. Mara. Marama. Crna i lagana. Lebdi nad nama. Tačke sam dodao, one su u prepričavanju pjesme izmišljene. A crta, duga ravna, načinjena od znaka za crticu iliti povlaku, između stiha je crna i lagana, i stiha lebdi nad nama. U toj crnoj ravnoj crti, kao na kakvoj Chagalovoj slici, lebdi crna marama. Čudo koje se dogodi u ovoj pjesmi, i koje je tako precizno konstruirano od devet riječi, u čitateljevoj je glavi. Kao što riječi i jezične fraze funkcioniraju kao metafore, tako znakovi na tipkovnici, jednostavne sličice koje iz njih nastaju, kod Nade Topić funkcioniraju kao metafore. A razrješenje, otključavanje metafore uvijek je vrlo jednostavno. A istovremeno je nemoguće.

Poezije se ne treba plašiti. A pogotovu se, u slučaju “Majke” Nade Topić, plašiti ne treba vlastite nesposobnosti za poeziju. Nema toga. I nema straha. Ovo može baš svatko. I svakome će zatitrati srcem. Svakome ovo treba, na način na koji je svakome u neko bolje doba svijeta zatrebao Saint-Exupéryjev “Mali princ”. Pa su tu knjigu svi čitali. “Njen glas u telefonu dalek je i uporan/ kao crkveno zvono”, piše Nada Topić. Istinito u izrazu, formi i sadržaju.

Samizdat

Samizdat nije riječ, nego je akronim iz ruskog jezika: “самостоятельное издательство”. Ali je kao riječ, na čudan način nastala, iz ruskog ušao u rječnike europskih jezika. Riječ u širem smislu označava svaku knjigu objavljenu izvan formalne izdavačke mreže, kao autorsko izdanje, na kakvo posvuda pravo ima svaki građanin. Uže govoreći, samizdat ona je publikacija koju zbog njezinog sadržaja nakladnici nisu mogli ili nisu smjeli objaviti, pa ju je otisnuo sam autor. U najužem smislu, samizdat je ilegalno autorsko izdanje, koje nije registrirano ni pri nadležnoj državnoj biblioteci. Knjiga Nade Topić je, dakle, samizdat u širem smislu.

Povijest hrvatskog samizdata

Za socijalizma nije u Hrvatskoj bilo baš mnogo knjiga koje su zbog svog sadržaja bile zabranjene. Literarno relevantnih takvih knjiga skoro da nije bilo uopće. Bilo je kažnjivo preko granice unositi izdanja emigrantskih nakladnika, uglavnom bez obzira na njihov sadržaj. Ali to nisu bili samizdati. Bilo je, međutim, pisaca, naročito pjesnika, i to veoma važnih u našoj književnoj povijesti, koji su knjige izdavali u vlastitoj nakladi. Pojedini avangardisti, recimo. Od hrvatske samostalnosti, u posljednjih tridesetak godina, također biva takvih pisaca. Recimo, među likovnim umjetnicima, koji svoja književna djela objave u ograničenom broju primjeraka, ne navodeći pritom ni naziv izdavača, ni izdavački CIP (“Cataloguing in publication”), zapis u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, po kojemu pojedina knjiga službeno jest knjigom. Knjiga bez CIP-a je – samizdat.

U mene se uselila smrt. Tu stanuje. Ja sam davno ustvrdio da smrt ne postoji, nigdje je ono što ne postoji, ne može biti ono što nije, nema onoga što je ništa, no ona svejedno stanuje u meni, ne miče. Ali kako ni ono što je samo u meni objektivno također ne postoji, smrti se opet dobro ne piše. Zato se primirila, šćućurila, ne smije ni da pisne, ako nešto kaže dobit će otkaz moja podstanarka, gadna je kriza, kud će onda ona, sirota beskućnica, ne mogu je bez nekog jakog razloga otjerati, nitko je neće rado primiti, mogla bi se, onako stara i potrošena, na ovoj hladnoći smrznuti, ne znam hoće li preživjeti.

Serhij Žadan, Himna demokratskoj omladini, 2006

Na dan u kojem ispisujem ove redove Serhiju se Žadanu dodjeljuje Nagrada za mir Njemačkog udruženja knjižara. Rok-glazbenik, pjesnik i prozni pisac, promovirani književni znanstvenik u ovome se trenutku nalazi u Frankfurtu kojega će napustiti odmah po primitku nagrade kako bi nastavio s humanitarnom djelatnošću koju s nevjerojatnom istrajnošću od samoga početka agresije na Ukrajinu provodi u svome prebivalištu Harkivu. Kada smo se upoznali, 2016., na jednoj književnoj večeri Žadan je bio obasut pitanjima koja su mu u vezi s ruskom aneksijom Krima i okupacijom Donbasa postavljali pripadnice i pripadnici ukrajinske egzilantske zajednice. U izvjesnoj mjeri iznerviran političkom usmjerenošću cijele diskusije, postavio sam dva pitanja. Prvo je glasilo: Smijem li upitati nešto u vezi s književnošću? Drugo se odnosilo na nju te stoga sada ni nije bitno. No moja me drskost i danas, bar pomalo, proganja. Jesam li u tom trenutku imao pravo skrenuti razgovor s onoga pravca u kojemu se kretao? Doista, književnost je u tome momentu bila važna. Večer je uostalom bila „književna“. No ljudi koji su u velikom broju, iz cijeloga Würtemberga, došli u Tübingen htjeli su čuti što o situaciji u njihovoj zemlji misli spisatelj koji se nalazi na licu mjesta, koji je spreman i na drukčijoj diskurzivnoj razini od književne progovoriti o onome što ga okružuje kao svakodnevica i što će se, nakon manje od šest godina, pretvoriti u čistu apokalipsu. Jesam li, nakon prvih reakcija na zbivanja 2014., dopustio da me uljuljka sigurnost u kojoj sam obitavao? Jesam li, bez ikakve dublje spoznaje, prihvatio Žadanovo odobravanje, iskazano u kasnijem razgovoru, s obzirom na moje inzistiranje na estetici? Je li to što mi je tada rekao o nužnosti govora o književnim temama, bez stavljanja težišta na ekstremno prekarnu situaciju u Ukrajini, bio njegov mali pokušaj eskapizma ili se radilo o pristojnosti prema sugovorniku koji je pokazao iznimno zanimanje za njegovo stvaralaštvo? Bilo kako bilo, vremena se nisu toliko promijenila – došlo je do eskalacije ruskoga radikalizma koji je i te godine bio više nego prisutan. No upravo je ta eskalacija ono što me primorava na samokritiku, što moju drskost razotkriva kao, zapravo, sebični čin kojim sam, iz svoje kapsule, zanemario osjećaje i potrebe drugih. U eksploziji radikalizma koja me je doslovce osvijestila nalazim razloge za revidiranje vlastite pozicije i pokušaje stvaranja nove, prožete empatijom i solidarnošću s narodom koji, poput nas prije trideset godina, prolazi kroz apokalipsu, suočen s genocidom, s bjesomučnim nagonom da ga se uništi, da mu se ukine pravo egzistencije. Moja revizija sastoji se u neprekidnom procesu učenja, ali i u posredovanju naučenoga. 

Serhij Žadan je jedan od onih od kojih učim. Zbirka pripovijedaka Himna demokratskoj omladini spada u prozne tekstove koji na ludistički način prilaze temi tranzicije i s njom povezanim eskapizmom kojeg se može smatrati glavnom odlikom junaka njegovih proza. Poigravajući se kratkom formom, dopuštao joj je da stupi u dijaloški odnos s romanima koji su nastajali prije ili nakon nje. (O tri je već bilo riječi u ovome ciklusu.) Tom činjenicom Himna demokratskoj omladini pokazuje da se u pripovijetkama kriju klice dugih formi, ali i obratno: romaneskne se teme u njoj zaoštravaju kao poantirani iskazi. Pripovjedno je to vidljivo prije svega u ulogama likova koji se u različitim intervalima pojavljuju u pojedinim pripovijetkama, a da se pri tome ne stvaraju veze između njih koje bi imale ulogu bitnu u ekonomiji narativa. Tako oni postoje tek kao cement koji veže slične teme, motive, sižee i fabulativne konstrukcije. U središtu se, kao i uvijek kod Žadana, nalazi Donbas.

Zbirka se sastoji od šest pripovijedaka nejednake dužine. Ono što tvori njezinu konzistentnost ne da se svesti tek na jednu dimenziju naracije. Upravo je ta prividna disparatnost conditio sine qua non cjelokupne Žadanovljeve pripovjedne umjetnosti. Putovanja, točnije prevladavanja prostora, jedna su od njezinih temeljnih odrednica. Druga su apsurdne situacije u kojima se nalaze junaci, bilo da su u njih dospjeli svojom krivicom ili ih je manipulirao pokatkad maligni pripovjedač. Treću čine manje ili više prikrivene opaske na aktualnu političku situaciju u Ukrajini kojima se pripovjedač profilira kao oštri kritičar pervertiranih stanja u tranzicijskome društvu, specifičnoj ukrajinskoj pojavi u kojoj se svakodnevica pretvara u trajnu tranziciju, prijelaznost koja nikako ne prolazi i mutira u standard. 

Pripovijetka kojom se otvara zbirka svjedoči o socijalno uvjetovanoj kakofoniji glasova. Već njezin naslov ukazuje na apsurdnu situaciju koja posjeduje subverzivni potencijal. Vlasnik najboljeg bara za homoseksualce u gradu suočava čitateljicu s otvorenom mržnjom prema pripadnicima manjinske zajednice koja se očituje u unisonom odbijanju poslovne ideje što ju iznosi propali ali neumorni poduzetnik San Sanič. On sam nije homoseksualac, štoviše, prema njima se odnosi s prezirom, ali ga mogućnost zarade novca tjera na razmišljanje o otvaranju novih tržišta. Kao što se može i pretpostaviti, ideja je osujećena i prije nego što je mogla uhvatiti korijene, a Sanič ostaje sam s psom, nepobjediv u ekonomskim maštarijama.

Pripovijetka Četrdeset vagona uzbečkih droga zavrtanj apsurda i groteske okreće još intenzivnije. Braća Ošvanc pripadaju, kao i Sanič, generaciji tranzicijskih biznismena. Njihova poslovna ideja koncentrira se na osnivanje poduzeća za pružanje „ritualnih uslužnih djelatnosti“, a prva je investicija nabavka krematorija. Svako se pogrebno poduzeće već po naravi stvari otvara prema crnome humoru koji, opet, vodi ka groteski. Nije drukčije ni s ovim tranzicijskim pothvatom usmjerenim na stjecanje bogatstva. „Demokratska omladina“ zapetljava se u poslove čiju je narav teško proniknuti, ali koji se kreću na samome rubu zakonitoga. Time se uzoriti omladinci prinuđuju na poslovanje s „kriminalnim strukturama“ tranzicijskoga društva. Na jedan takav zadatak šalju nećaka koji, kao što se može pretpostaviti, uprska cijelu situaciju. Braća ga, u opravdanom strahu od sestre, sklanjaju u Mariupol. Kada shvate da ni tamo nije na sigurnom, opet ga izvlače, voze prema Harkivu, ali to je vožnja kojoj se ne vidi kraj: „Ivan (nećak- D.B.) je gledao kroz prozor, promatrao oblake koji su dolazili s mora, kamione koje su pretjecali, kuće i prolaznike i mislio kako će možda juriti još sat i pol, u pravcu sjevera, a onda negdje zastati, jer svakome je putovanju potreban prekid i svaki vozač, nebitno koliko je izdržljiv, nekada mora stati. I što si duže na putu to će duži biti prekidi sve dok se ne zaustaviš zauvijek i ne budeš u stanju da dalje voziš, tek kratki komad puta udaljen od mjesta do kojega si htio stići, gdje tako dugo nisi bio i gdje nitko, doista nitko, ne čeka na tebe.“ Pripovijest koja je započela kao slapstick, ispričan u najboljem „neki-to-vole-vruće“ maniru Billya Wildera, pretapa se u melankoličnu kodu o putu koji će se prekinuti, gotovo iscrpiti, u posljednjim metrima pred dostizanjem cilja.

Sličnu apsurdno-grotesknu priču pripovijeda i Osobenosti krijumčarenja unutarnjih organa. Pripovijetka je organizirana kao specifično razmatranje o propusnosti granica zemalja s kojima graniči Ukrajina. Ona će se, onda pokazati kao odlučujući faktor u krijumčarskim aktivnostima koji su, sa svoje strane, povezani s korumpiranošću graničara. Iznova su, otuda i apsurdna grotesknost, Žadanovi junaci osujećeni u svojim operacijama. Posljednja pripovijetka tvori efektan metatekstualni završetak cijele zbirke. Njezin je naslov „Metalist“ samo za bijelce, a ironični podnaslov Slika neprijatelja u sovjetskoj ukrajinskoj književnosti. „Metalist“ je harkivski nogometni klub, „samo za bijelce“ svjedoči o rasističkim obilježjima njegovih navijača, dok se „neprijatelj“ fokusira na kavkaske stanovnike Ukrajine koji su izloženi proganjanjima ili, u najboljem slučaju, predrasudama i stereotipiziranim prosudbama. No ni ukrajinski protagonist, kojemu se pripovjedna instanca sustavno obraća u drugome licu jednine, ne ostaje pošteđen. Kao netko tko se odlučio na otpor, on je osuđen na svakodnevno trpljenje napada od strane neprijatelja koji ga izlažu „opasnostima i provokacijama“, „iz dana u dan vode tajni rat s ciljem da te prisile na kapitulaciju…“ U ovoj pripovijesti kao da čitavo ukrajinsko društvo proglašava bankrot koji će dovesti do potpunoga gubljenja ideala. Jer neprijatelji „kazuju riječi i ti počinješ koristiti te riječi u svakodnevici, oni ti došaptavaju bazične termine i pojmove, korigiraju tvoj jezik i proširuju ga uz pomoć jedne specijalne terminologije, miješaju u tvoj jezik komadiće svojih objašnjenja i manifesta, prodiru svojom leksikom u tvoj jezik, dubliraju tvoj privatni glas, imitiraju tvoje razgovore i napjeve, ponavljaju riječi koje si upravo izgovorio, svojom leksikom pune prazna mjesta u tvojim odgovorima…“ U jednu riječ: ovo nabrajanje svjedoči o pokušaju potpunoga preuzimanja kontrole nad kreativnom individuom kojoj preostaje – otpor. Od samoga početka postojanja nezavisne Ukrajine otpor je, veli nam Žadan, središnji pojam. No iz otpora izrasta moć pisane i otpjevane riječi, književnosti i glazbe. U tome se smislu Himna demokratske omladine doimlje stilskom vježbom na putu ka kompleksnijoj varijanti otpora razvijenoj u romanu Vorošilovgrad. O kojemu će biti više riječi u nastavku ove serije.                       

Anegdotalnost u jednom je trenutku postala jednom od težih pogrda u književnim kritikama i razgovorima o književnosti. Kada se i zašto to dogodilo, zanimljiva je priča. Ali od tog doba pisci s talentom za gnomu, za vic, geg i poantu, morali su u nas pripaziti da prikriju svaku svoju mikro-fabulu, narativnu piruetu, priču u priči od tri riječi, e da ih kakav zlobnik ne optuži za pretjeranu anegdotalnost. Istovremeno, u Sarajevu se, u govorenju i u memoriji mjesta od svega najviše cijenila upravo – anegdotalnost. I živa metafora, koja stoji kao uklesana i nakon što je već odavno ožaljen i zaboravljen onaj koji ju je smislio. Tamo su u ta doba grada anegdote i gnome trajale kao epitafi pojedinim ljudima i cijelim generacijama. U književnosti i u pokrajnjim umjetnostima ovu vrstu anegdotalnosti nalazimo u romanu “Bog si ove hefte” Nedžada Ibrišimovića, u poeziji Branka Čučka, u pričama Darija Džamonje, te u prva dva filma Emira Kusturice.

Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće, filigranski rad na onoj dosjetci koju će svi upamtiti, a zatim prenositi, razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu za kojih čovjek nikada nije smio gubiti koncentraciju, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima, ali mimo svega toga, za to je umijeće potreban bio veliki talent.

Na jednome nevažnom mjestu, usred nekih sporednih zagrada u knjizi “Prošle godine u Barnetu” on piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea…’” Svega je u tih nekoliko riječi, u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu ili, preciznije rečeno, o vlastitom dijasporisanju: i tipičnoga sarajevskog hvastanja, koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskog gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, i usporedbe neusporedivog, i mudrog svođenja svijeta na neka temeljna kulturološka i egzistencijalna stanja. Pritom, ta rečenica, taj savršen opis stanja stvari, tako je genijalna jer je zapravo zatvorena za razumijevanje. Tačnije, ona se pred čitateljem koji joj se tako divi, koji je pamti i prepričava ako još uvijek ima koga tko bi je razumio, naočigled zatvara, pretvarajući se u neodgonetljiv, nerazrješiv, savršeno nečitljiv hijeroglif. Jer ono što je u rečenici najvažnije polako, iz trenutka u trenutak, isticanjem našeg vremena, biva nerazumljivo: tko je, naime, Saša Vojtov? Pripiti sarajevski Saša Vojtov koji korelativ nalazi u istome takvom pripitom londonskom Peteru O’Tooleu, svodeći dva grada i jednu prognaničku sudbinu na život čovjekov i na pravi odgovor na pitanje: Kako ti je u Engleskoj? Bez znanja tko je bio Saša Vojtov, nema tog odgovora. A s tim saznanjem najednom u ovoj jednoj rečenici biva sadržaja koliko u cjelonoćnoj priči na temu kako ti je u Engleskoj, u ovoj jednoj napisanoj rečenici biva odgovora koliko i u romanesknoj reportaži na temu kako ti je u Engleskoj. Predrag Finci i njegov čitatelj doživjet će, međutim, i svijet, a u tom svijetu London i Sarajevo, dva grada u kojima na posve jednak način nitko više ne zna tko je bio Saša Vojtov. Je li to važna stvar? Za život njih dvojice, pisca i čitatelja, zacijelo jest. Za Petera O’Toolea, bezbeli, nije.

“Prošle godine u Barnetu” knjiga je nastala u vrlo zanimljivome nizu Buybookovih dnevnika. Kao i prethodna tri-četiri naslova, i ovaj je nastao po uredničkoj narudžbi. Nitko od pisaca čiji su dnevnici dosad objavljeni (Lana Bastašić, Almin Kaplan, Marko Pogačar, Selvedin Avdić), koliko se to moglo shvatiti, ne vodi dnevnik. Većina ih je u svome dnevniku, pa tako i Finci, tim povodom napisala koju o dnevnicima. Zanimljivo ih je u nizu, makar i fragmentarno, čitati: po onome što u naručenim dnevnicima pišu moguće je štošta otkrivati o njihovim tematskim preokupacijama i stilskim ograničenjima, a onda i o tome što je za kojeg od njih život, a što tekst.

Odmah pri početku Predrag Finci napominje da će ovo biti dnevnik samo jednoga ljeta. To je ono drugo ljeto epidemije, pisac je umirovljenik, u svome je domu negdje na londonskoj periferiji, još uvijek nigdje ne putuje – kad nema zaraze, uobičajena mu je relacija Hrvatska: Zagreb ili jedan jadranski otok, gdje se svake godine održava filozofski skup na kojemu je redoviti sudionik, možda i Pula… – vrlo je aktivan promatrač života u susjedstvu, jedan od onih koji, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju rasuti svijet tuđine koja im je u međuvremenu postala dom okupiti, makar u vlastitoj svijesti kad već ne može u stvarnosti, oko ceremonijala poznatih iz nekoga prethodnog života.

“Prošle godine u Barnetu” dijelom se tiče upravo te žive svakodnevice, ali u cjelini ovaj je dnevnik obilježen duhom i atmosferom nekoga već proteklog života i svijeta. To je knjiga vedrog oproštaja, Fincijev dječačkom lakoćom i bezbrižnošću ispisan testament. Bez tmurnih osjećanja, bez one tako česte korotne atmosfere sarajevskih izbjeglištava, bez naglašavanja vlastitoga poraza – pa i kakav bi to bio poraz viđati pripitoga Petera O’Toolea? – kreće se tako Finci niz marginu jednoga svog ljeta, i svako malo naglašava kako je već u vrlo poodmaklim godinama. U čitatelju to, međutim, ne rađa brigu za starca, nego se samo nasmiješi svome piscu, pošto ima osjećaj da Finci tim svojim tobože staračkim refleksijama samo nastoji da popravi to suštinsko mladalaštvo svoga teksta i svoga životnog i dijarističkog nastupa u tekstu. Na drugim, pak, mjestima, istina mnogo diskretnije i ne tako često, podsjeti se da je već poodavno prestao piti. Vjerojatno iz zdravstvenih razloga. Ali u ovom slučaju unutarnja fiziologija čovjekova i njegov socijalni kontekst vodili su istome: za vedrog čovjeka, komu je dječaštvo neka vrsta ličnoga povijesno-stilskog izbora, čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Evo jedne savršeno ispripovijedane anegdote o piću: “Davno sam prestao piti, u piću bilo i ovoga i onoga, ali me jednom piće baš spasilo. Vraćao sam se kući blizu ponoći, ulica pusta, a odnekud izbiše dvojica u majicama kratkih rukava, mišićavi, tetovirani, na nulu ošišani, pripiti: ‘Jesi ti Iranac?’, zagalami niži i zagradi mi ulicu. Što god kažem to će mu biti povod da me udari. Srećom, ispalih spasonosnu: ‘Zar ne vidiš da sam skroz-naskroz pijan?’ ‘Izvini, jarane.’ (‘Sorry, mate.’) I potapša me. Vjerojatno je pomislio da sam jedan od njegovih. Kao što su i fakini na čaršiji, u Sarajevu, mislili.” Imenicu “mate” pisac bi, da je izgnan iz Zagreba, prevodio s “kompa”, da ga je potjeralo iz Beograda, danas bi to, možda, bio “tebra”, ranije bi bio “ortak”, a ovako, ta imenica je “jaran”… I opet, pisac nalazi kako razlike između dva njegova grada zapravo nema. Tako se tješi, a tako za nagodnoga čovjeka, bit će, i jest. 

S knjigom “Prošle godine u Barnetu” Predrag Finci stigao je do krajnje jezično-stilske i misaone jednostavnosti, prema kakvoj filozofi – naročito u moderno doba, a pogotovu u dvadesetom stoljeću – nerado i s velikim zazorom odlaze. Kao što klasičari nerado sviraju džez. No, nije ga briga, penzioner je, a osim što je penzioner, posljednjih se desetak godina vrlo intenzivno bavi pisanjem poezije. Koja, opet, od čovjeka išće jednostavnost. Osim toga, tu je i taj njegov veliki dar za anegdotu, aforizam, gnomu, s kojim se jednom davno moglo paradirati po kafanama. No, ono što je u Fincijevom dnevniku zanimljivo jest da se i na taj način on često bavi filozofskim pitanjima. Iz filozofije jezika, recimo: “Osobni osjećaj riječi je vezan za naše iskustvo, za ono što su nam riječi imenovale: burek je za mene samo pita s mesom. Komšija mi je bliži od susjeda, avlija mi je manja od dvorišta, supa je rijetka, a čorba gusta. Kada me netko ovdje pita hoću li pitu, uvijek se malo zamislim, upitam se o kakvoj je piti riječ, sjetim se, pa obično kažem: ‘Neću hvala.’”

Ono što Finci naziva “osobnim osjećajem riječi” svakodnevno je rodno mjesto jezika. Jezik se, naime, svakoga jutra rađa za sve svoje govornike. Rječnici i gramatike orijentacioni su priručnici vječitog graviditeta i porodništva jednog jezika. Rječnici i gramatike nastoje nadosobnim i trajnim održati svaki “osobni osjećaj riječi”, a poezija i književnost insistiraju na nečemu suprotnom. U njima je život svakog jezika, a rječnici i gramatike lijepo su uređena groblja. Život bez groblja ne može.

Finci je odličan persiflator. Pročitajte, recimo, sljedeći odlomak, čitatelj mu se već danima vraća: “Kada bi Joyce pisao ovaj dnevnik, godina bi se dogodila u jednom danu, Gogolju bi godina bila u nekom nepostojećem mjesecu u ne zna se kojem danu, čak ne bi bilo jasno ni u koliko dana, a Beckettu u godinu dana ne bi se dogodilo ništa 365 puta. Kod Tolstoja za godinu dana ne bi događaj ni počeo, kod Dostojevskog bi od prvog dana bila drama, koja bi se raspetljala u dramatičnom danu ‘neobičnih okolnosti’, a Kafka bi prvi dan, odmah ujutro bio optužen, isti dan i kriv, ni zadnji dan ne bi saznao zašto. Sve u tekstu pokazuje svoga autora. Što je, kakav je, njegove sklonosti, stavove, njegovu narav, interese, a i godine, koje otkrivaju autorove teme i osobe koje spominje. Dnevnik je eho svojeg pisca.”

Možda je i najbolji, ili ovome svom čitatelju najdraži, kada govori o svom ukusu i o svojim estetskim izborima. U političkom i socijalnom pogledu Predrag Finci sve je samo ne konzervativac, ali njegov ukus u književnosti i umjetnosti, pa onda i u filmu, zapravo je vrlo konzervativan. Jedne londonske noći, hvaleći nesanicu, on na nekom televizijskom kanalu prvi put gleda klasik Sergia Leonea “Dobar, loš, zao”, i biva oduševljen, na neki drukčiji način, neuhvatljiv, na žalost, nekome tko je ranije (dakle prerano) gledao ovaj film. Onda, nekoga drugog dana, u jednoj rečenici, ali upečatljivo, komemorira Richarda Donnera, autora filma “Superman”. Pa se sjeti Kurosave i Roberta Aldricha, klasika šezdesetih, te Fincijeve formativne epohe. Ali konzervativizam njegov, ovom čitatelju sve bliži i draži, mnogo je prepoznatljiviji u književnosti i muzici. Konzervativno je, naime, s razumijevanjem čitati Samuela Becketta. Ili napisati ovakvu rečenicu: “Sada mi, u poznim godinama, nikako nije do buke, pa mi draže Chopinovo klavirsko žuborenje od Beethovenove orkestrirane drame.” Malo prije toga, pisac je u biblioteci, žudno grabi knjige koje će posuditi, pa kaže “Golem je, raznolik svijet, u njemu mnogo ljepote koju treba čuvati, a mnogo toga tek otkriti, upoznati ili pokazati. Zato uvijek žurim, znam da neću sve što želim pročitati, bojim se najbolje ću propustiti.” Eto, to je taj konzervativni ideal. Sve drugo je mlaka voda iz česme…

Predrag Finci voli taj grad iz kojeg je nestao, grad koji je nestao skupa s njim, ili je skupa s njim prešao u London. Nije to, međutim, voljenje zgrada, a još manje je voljenje današnjih gospodara njegova imena, koji poput carinika vrebaju da neželjen netko ne zakorači u njihov posjed. Evo nešto o voljenju Fincijeva Sarajeva: “Neka djela su mi postajala bliska jer su me podsjećala na djela ili živote mojih kolega i znanaca, pa me i Tom Waits privukao jer sam pomislio da mu pjesme zvuče kao da se u dva ujutro u zadnjoj birtiji dere Daco Džamonja.” I čitatelju njegovom, onom istom koji zna tko je bio Saša Vojtov, najednom sine u duši i uhu da Tom Waits doista pjeva glasom od pijanstva izbezumljenog Dace Džamonje, i da bi taj glas njegov zaboravio da nije Fincijeva dnevnika da ga na njega podsjeti, i da na neki način za sva vremena, trajno, zauvijek, u riječima i u tekstu zabilježi kakav je bio Džamonjin glas.

Na jednom mjestu, pred kraj knjige, Predrag Finci – na žalost samo na osnovu fotografije – razmatra zagrebački spomenik žrtvama Holokausta, rad kipara Dalibora Stošića. Obziran prema temi, Finci je, međutim, obziran i prema umjetniku, ali i prema onima koji bi komemorirali Holokaust, a da zapravo nisu sigurni što i kako komemoriraju. Tu on ispisuje neke od najvažnijih rečenica napisanih u nas o ovoj temi. Recimo: “Za mene bi neki potpuni redukcionizam, neko svođenje na prazninu mogao biti znak nestalih, uništenog, jer su u Holokaustu nestali neki članovi moje obitelji. Ne vjerujem da bi to moglo imati suvislo značenje i za nekog drugog, za nekog ‘slučajnog prolaznika’? U zagrebačkom memorijalu događaj je reprezentiran kao slika odlaska. Koferi su reprezentiranje tog definitivnog nestanka. Ali, čiji su to koferi? Jesu li ih ovi ubogi Židovi zaista imali?” (Zanimljivo je čitatelju, natprosječno upućenom u temu ovog spomenika, primijetiti da je postojao jedan, istina neformalan, ali duboko dojmljiv prijedlog upravo takvog, reduciranog spomenika. Autor prijedloga je Antonio Grgić, a spomenik bi se sastojao od projicirane sjene sinagoge u Praškoj, koju su zagrebačke gradske vlasti, tojest ustaše, srušile 1942. Sjena bi postojala, premda tijela koje baca sjenu nema.)

I na kraju, o toj potpunoj redukciji, o sjeni svijeta, svjedoči nekoliko fotografija na kraju. Urednik je svom dnevničkom konceptu pridodao i tu ideju s fotografijama. Među nekoliko slika vlastite odsutnosti Finci nudi fotografiju svog djeda, onog koji je odveden u ustaški logor i u smrt, i za kojega nije znao ni kako je izgledao, sve dok mu jedna gospođa iz Izraela nije donijela tu njegovu fotografiju. Događa se to za londonskih godina, u neka vrlo pozna doba Fincijeva svijeta, prvi put on vidi svoga djeda. I kako bi onda trebao izgledati spomenik Holokaustu u Zagrebu, Sarajevu, Londonu ili bilo kojem gradu?

“Prošle godine u Barnetu” svom je čitatelju veoma važna knjiga. Njemu pisana, za njega namijenjena. Upravo onakva kakve jesu sve intimno važne knjige, naročito ukoliko su pisane unutar tog Fincijeva “osobnog osjećaja riječi”. Za širu publiku ovoga pisca, jer takva doista i postoji u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, a onda i širom svijeta, među govornicima naših jezika, među filozofima i čitateljima književnosti, “Prošle godine u Barnetu” bit će vrlo zanimljiv i sadržajan dnevnik, zasnovan, doista, na ideji o “potpunom redukcionizmu”, na daru svoga pisca, pomalo, možda, i na šarmu prethodne epohe u kojima su ljudi jedni drugima slali dopisnice, na kojima bi ispisivali važne i pametne stvari. A duhovite i lake, katkad ljubavne, uvijek utješne. Na primjer: “Svaki uspjeh umjetnika, sportaša, privrednika, bilo koga, postaje uspjeh i ponos ‘šire zajednice’, čak države, koja im je ‘sve dala’. Njihov dugogodišnji trud, upornost i odricanja, njihova muka probijanja, patnja i neuspjeh, a i česti kasniji zaborav samo njima pripadaju.” Ili ljubavna, za kraj: “Htjela mi moja draga napraviti za vikend lijep kolač, ali nije mogla jer sam pojeo sve sastojke.”