Kako istinska ljubav često ne bira vrijeme ni mjesto, našoj svojeglavoj i dobroćudnoj komšinici Dilek je jedno prohladno jutro, dok je na balkonu prostirala veš, aprilski vjetar povjerio jecavo mijaukanje izgladnjelog mačića. Nakon nekoliko krugova oko zgrade i zabrinutog dozivanja, životinjica na samrti se ponovo oglasila pa je Dilek uspjela locirati i izvući iz pljesnivog podruma istanbulskog kvarta Altunizade. Onda se sedmicama predano borila da preživi, često odsustvujući sa posla i posjećujući mrzovoljnog veterinara i po nekoliko puta dnevno u trenutcima kada je mladunčetu život visio o koncu. Kada se mačka konačno oporavila, zbog nježnog i mekanog krzna nalik najfinijem francuskom plišu – nazvala ju je Peluš.

Pošto Dilek živi sama, a mački nakon čišćenja od crijevnih parazita nije dozvoljavala da izlazi napolje, Peluš je postala sasvim nezainteresirana za druge ljude, pa čak i svoju mačju vrstu. Vlasnica postaje središte cijelog njenog života i mimo nje još primjećuje, bespomoćni rob lovačkih instinkta, samo nedostižne ptičice koje vani izazivački paradiraju po kvrgavim granama drveća i zapuštenim uskudarskim krovovima. Mačka teško podnosi odvajanje i svaki pokušaj Dilek da ima bilo kakav život mimo zahtjevne ljubimice završava neslavno. Peluš ima napade panike čak i kada vlasnica odlazi na posao, stoga Dilek nakon radnog vremena, jer prava ljubav traži žrtvu, ko bez duše juri kući da što prije odobrovolji uznemirenu životinju.

Dilek je samo dva puta pokušala provesti vikend bez Peluš, prvi put je ostavila kod bliske prijateljice koja i sama ima mačku. Peluš se, čim je Dilek izašla, zavukla ispod prašnjavog ormara i puna dva dana tvrdoglavo odbijala izaći napolje – uzalud je bilo mamiti hranom, vodom i igračkama. Drugi put je Dilek, zamolivši komšinicu da je obilazi i hrani, ostavila Peluš u svom stanu na koji je hirovita ljubimica barem navikla. Taj pokušaj je, također, rezultirao dehidriranom i izbezumljenom mačkom koja treba sedmice da se potpuno oporavi; izgledalo je da se za Peluš svijet pretvara, onog momenta kada vlasnica pređe preko vrata, u prijeteće oblike i mračne sjenke njemačke ekspresionističke kinematografije. Jednostavno, mačka odvojena od Dilek svaki put poput kamena potone u more beznađa i više joj nije ni do života.

Poslije tih iskustava Dilek prestaje izbivati van stana, mimo radnog vremena, i ako baš mora negdje ići, koliko god putovanje sa kućnim ljubimcem bilo nepraktično i teško izvodljivo – uvijek vodi osjetljivu mačku sa sobom. I tako se život Peluš sveo na jalovo vrebanje nedostižnih ptičica, beskrajne sesije češkanja sa voljenom vlasnicom, mada bi se dalo polemizirati ko tu koga posjeduje, i probrane delicije koje Dilek često naručuje i iz inozemstva. Ovo posljednje ostavlja traga na njenu kilažu i mačka se počinje gojiti, a Dilek nema srca smanjivati joj porcije i uskraćivati slastice na koje je navikla.

U vremenu kada se Peluš već pretvorila u preglomaznu mačku, koja bi vjerojatno da se neko toga dosjetio, zbog svoje impresivne konstitucije i čudesnih pihtijastih pokreta, imala milione pratitelja na internetu – Dilek dobiva poziv za specijalizaciju u Americi. Pošto taj poslovni put treba trajati barem pola godine nije, naravno, dolazilo u obzir da Peluš ne povede sa sobom. Brzo je izvadila sva potrebna veterinarska uvjerenja i putne dokumente, a potom iščitavajući pravila avio kompanija užasnuto saznala da mačku može sa sobom unijeti u kabinu jedino ako kućni ljubimac ima, zajedno sa obaveznom nosiljkom, maksimalno do osam kilograma. 

Brzo vaganje je pokazalo da impresivna Peluš i bez kaveza teži više od toga. 

Nakon stotinu poziva različitim avio kompanijama ispostavilo se da je jedina preostala alternativa, na ovom beskrajno dugom prekookeanskom letu, debelu mačku zajedno sa nosiljkom predati gdje ide prtljaga – u kargo sekciju aviona. Službenici avio kompanija ne savjetuju Dilek tu opciju jer se lako može desiti da mačka završi pored kaveza u kojem su, pošto i za njih važe ista pravila, smješteni psi teži od osam kilograma. Tako traumatično iskustvo izuzetno teško pada i puno manje rastrojenim životinjama od Peluš, Dilek je uvjerena da let u kargu njena osjetljiva mačka zasigurno ne bi preživjela.

Na kraju je Dilek preostalo samo da, pošto do polaska u Ameriku nema puno vremena, urgentno uvede Peluš najstrožu moguću dijetu.

Prvih par dana mačka, jer nema ljubavi bez patnje, velikodušno oprašta voljenoj Dilek neuobičajene propuste u vidu niskokaloričnih i sasvim nedovoljnih porcija. Potom, osjetivši ozbiljnu glad po prvi od kada je usvojena, počinje obigravati oko Dilek i umiljavati joj se ne bi li je konačno kako treba nahranila. Kada to ne daje rezultata, Peluš joj razočarano okreće leđa i gleda u prazno.

Dilek je uzaludno doziva najmekšim glasom: „Džanim benim, džanim benim… “, naširoko joj objašnjava da tako mora biti, njih dvije nemaju izbora jer budalastim svijetom vladaju surova pravila koja i zbog grama viška živo biće tretiraju kao kofer, da još samo malo otrpi pa će joj u Americi i zvijezde sa neba skinuti, evo ni ona iz solidarnosti neće ništa jesti.

Ništa ne daje rezultata i onda Dilek neutješno plače što čini da Peluš zaboravi da je na nju ljuta, počinje oko nje kružiti i zabrinuto mijaukati. Taj znak pažnje još više rastuži Dilek i onda se grle i plaču sve dok ih umor ne savlada i zaspu sklupčane na kauču.

Čurekot

Zove se Tomislav
i izučava hrvatsku književnost
govori mi u Antikvarnici
dok počinju da pucaju topovi
oko grada za početak iftara
Pričam mu o Martinoviću Caru
i njegovom Isusu u podrumu

Knjigu toplu kao ramazaniju
drži u rukama
a iz njenog naslova vijuga
miris čurekota ka mojim nosnicama

Prolazi vrijeme, Tomislave
književnost raste
kao kvasac,
druže

Govori mi da zove se Tomislav
i da mu Ibrišimović
u pdf fajlu displej
na mobitelu greje

Treba sve to iščitati,
moj druže,
a bezobrazno nam prolazi
vrijeme

Svijet jastuka i posteljina

U rano jutro sedmoga maja
dok je još tama bila jača od dana
hodao je Marijin dvorom,
poništavao koracima kocke
kaldrme
šetnjom je dozivao rođenje
sina i slušao sneni
ezan s Magribija džamije

Svaka kocka, sudbina je sina
koga je iščekivao
kao bijeli dan
kao rujnu zoru
čekao je zvona s župne crkve
svetog Josipa da baroknom zvonjavom
angele s neba dozovu
i olakšaju duši silazak u svijet
jastuka i posteljina

Svaka kocka
moja je sudbina
svaku moram dotaknuti džonom
jer u toj matematici
leži nafaka moga sina
koračao je tako u sabah
Marijin dvorom

Serhij Plohi, Kapije Europe. Povijest Ukrajine. Dopunjeno izdanje, 2021

Za širenje spoznaja o jednoj zemlji koja je, ne svojom krivnjom, u očima Zapada tretirana kao terra incognita nije dovoljno baviti se samo njezinom književnošću. Široki spektar zanimanja mora obuhvatiti i povijest, potom filozofiju, kulturu u širokome smislu riječi, ponajprije bogatstvo jezika, ali i bavljenje fenomenima fizičke geografije, klimatologije itd. To je put kojega se na Zapadu od agresije kojom dirigira kremaljski povjesničar-amater sve ubrzanije slijedi. Pri tome se stječe dojam da ta akceleracija zbog višestoljetnog zapostavljanja ne može uhvatiti dovoljno zamaha. O Ukrajini se uči, i od samih Ukrajinki i Ukrajinaca, ali i od onih malobrojnih znanstvenika i znanstvenica koji su, bez obzira na opće rašireno zanemarivanje, ustrajno pokušavali ukazati na ogroman potencijal koji ta zemlja krije i na potrebu njezinoga uklapanje u europske integracijske tokove. Takav je znanstvenik harvardski povjesničar, porijeklom Ukrajinac, Serhij Plohi čija je povijest Ukrajine, objavljena pod indikativnim imenom Kapije Europe 2015., dakle neposredno nakon Euro-Majdana i Revolucije dostojanstva, doživjela više prerađenih izdanja i može se smatrati standardnim djelom koje proturječi asimilacijskome diskursu ruske historiografije.

Plohi piše klasičnu knjigu koja slijedi kronologiju zbivanja na području koje obuhvaća današnja Ukrajina, polazeći od naseljavanja područja u antici, slijedeći seobu naroda, dolaske Slavena, formiranje prvih državnih tvorevina, njihovo raspadanje, pa sve do dvadesetog stoljeća i tragova koje je ostavilo i o kojima su toliko uvjerljivo pisali Thimothy Snyder (Krvave zemlje. Europa između Hitlera i Staljina i Crna zemlja. Holokaust kao povijest i upozorenje) i Anne Applebaum (Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine). No njihov je zahvat vremenski ograničen. Makar i kontekstualizirali zbivanja i uglavljivali ih u duži period povijesnoga razvitka, njihova je usmjerenost na specifično, relativno jasno omeđeno razdoblje, nedovoljna da bi se spoznala univerzalnost ukrajinske povijesti. U tome je smislu Plohijeva knjiga, zbog širine zahvata i istovremene dubine uvida, nenadomjestiva. 

On u središte pažnje stavlja ključne događaje koji su determinirali određene faze povijesnog razvitka. Tako je antika, politikom kolonizacije, dovela do transfera grčke i rimske kulture na obale Ponta, ali i do njezina miješanja s nomadskim plemenima koja su na to područje došla s istoka i pokazala manje ili više volje da se na njemu trajno nastane. Ta će mobilnost ostati konstanta sve do duboko u osamnaesto stoljeće. Drugi je važan period vezan uz dolazak sljedeće veće osvajačke skupine koja je svoju vladavinu zasnovala na sjeveru današnje Ukrajine. Riječ je o Vikinzima. Njihova je uloga u osnivanju državne konstrukcije koja je u povijest ušla pod imenom Kijevski Rus. Upravo je ta tvorevina argument kojim se ruski povjesničari služe kako bi, anakronistično, polagali pravo na vladanje Ukrajinom. Plohi uvjerljivo pobija njihova presezanja ukazujući na isprepletenost i višeslojnost povijesnih zbivanja te na nesumjerljivost tadašnjih plemena s modernom koncepcijom nacije.

Taj se period povijesti završava invazijom mongolske Zlatne Horde i uspostavom kaganata koji će potrajati dvije stotine godina i dovesti do podjele vidljive i danas. Na zapadu se poljsko-litvanska unije uspješno bori protiv Zlatne Horde i integrira područja zapadne Ukrajine u svoj politički sustav. Religiozna sučeljavanja vode ka cijepanju i seobi patrijarhata iz Kijeva u Moskvu čime se, uz propast Zlatne Horde, učvršćuje podjela na moskovitsku i poljsko-litvansku sferu utjecaja. U 16. se stoljeću prvi puta spominju kozaci, kao novi faktor u raspodjeli vlasti u južnim stepama. Njihova djelatnost na vojno-političkome polju doseže vrhunac u formiranju hetmanata, kao nezavisne državne tvorevine sa specifičnim društvenim uređenjem. Plohiju je stalo do ukazivanja na povijesne anakronizme sadržane u projiciranju konkretnih situacija iz prošlosti na suvremena društvena gibanja. Tako je za njega sporna tvrdnja kojom se legitimitet suvremene ukrajinske države izvodi iz hetmanata, kao i romantičarska predodžba o njemu kao o izvoru demokratije odozdo.

Jačanjem moskovitske države, njezinim preimenovanjem u Rusiju i teritorijalnim širenjem, isprva na zapad, a potom i na jug i na istok dolazi do stvaranja imperije koja će u sljedećim stoljećima na odlučujući način promijeniti geopolitičku kartu Euroazije. Uloga se Ukrajine, kao rubnoga područja, pokazuje kao iznimno prekarna. Osobito vidljivo to postaje kada poljsko-litvanska unija propada pod vojnim nasrtajima, što dovodi do podjele Poljske i njezinoga privremenog brisanja s karte Europe. Područje današnje Ukrajine od te podjele nije moglo profitirati, već je i samo podijeljeno između habsburške i ruske imperije stvarajući stereotip koji i danas dominira općim mišljenjem: istočna Ukrajina kao dio ruskoga svijeta, zapadna kao integrativni dio Srednje Europe. Taj je stereotip, kao i svi ostali, u osnovi netočan i pojednostavljuje mnogostruko kompliciraniju stvarnost. Granice između „dvaju Ukrajina“, kao i Bjelorusije, bile su daleko propusnije nego što bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled. Prije svega je kulturna razmjena, bez obzira na pritisak iz moskovskoga centra, ostala prisutna. Zabrana upotrebe vlastitoga jezika, njegovo degradiranje na status dijalekta, ukidanje sveučilišta i škola i temeljita indoktrinacija doveli su do potiskivanja autohtone kulture, ali i do revolta koji su se manifestirali na različitim razinama društvenoga života i vodili još ustrajnijem njegovanju vlastitih zasada. 

Raspad je ruskoga imperijalizma, prouzročen prijetećim porazom u Prvom svjetskom ratu i Oktobarskom revolucijom, doveo do kratkotrajnog procvata ukrajinske kulture i stvaranja njezine državnosti. No taj je proces, prema Plohiju, prekinut, nakon relativno tolerantne izvorne boljševičke vlasti, staljinističkom strahovladom i „holodomorom“ kao njezinom najžešćom manifestacijom. Makar je uloga političara porijeklom iz Ukrajine u sovjetskome vrhu bila sve prije nego zanemariva, mnogi su se od njih, s izuzetkom Hruščova, trudili da ga prikriju ili, još gore, potpuno potisnu pod krinkom stvaranja „sovjetskoga čovjeka“, a, zapravo, sa svrhom rusifikacije koja je polagano ali sigurno prožimala sve prostore svijeta života. Naravno, opozicija se tome nasilnome procesu razvijala jednakim intenzitetom kao i ona u carističkoj Rusiji. Njezin je rezultat, nakraju, i referendum o nezavisnosti Ukrajine kojim je definitivno zapečaćena sudbina Sovjetskog Saveza.

Plohi ne idealizira političko stanje nakon stjecanja nezavisnosti, već ga promatra u kritičkome svjetlu koji ne samo da naglašava neslavnu ulogu koju Rusija igra u pokušajima njegovoga potkopavanja nego i niz grešaka ukrajinskog političkog i gospodarskog rukovodstva. Korupcija i nesposobnost stvaranja stabilnih političkih struktura koji uvijek iznova vode ka revolucionarnim prevratima jesu konstanta koja potkopava stabilnost same države. Uspostavljanje stabilnosti, to je deziderat kojega je teško ostvariti, a koji je, u promijenjenim uvjetima agresorskoga rata, odgurnut u daljinu. Stoga riječi kojima Plohi završava svoju knjigu zvuče poput proročanstva: „Kakav god bio izlaz iz sadašnje ukrajinske krize, o njezinome razrješenju ne ovisi samo budućnost Ukrajine već i odnosa između europskog istoka i zapada – Rusije i Europske Unije – te time i budućnost Europe u cjelini.“ Na svima je nama, Europljanima, da onim što nam stoji na raspolaganju stavimo točku na ruska imperijalna htijenja te tako pomognemo očuvanje Ukrajine, kao nezavisne zemlje, u njezinome potpunom teritorijalnom i kulturalnome integritetu. Jedan je od načina da se taj cilj dostigne upoznavanje te fascinantne zemlje i pojačavanje njezinoga prisustva u svijesti, prisustva koje se sažima u lijepoj sintagmi, metaforičkoga naboja, „kapije Europe.“       

Ted Hughes: Dječak tigar, Mozaik knjiga, Zagreb 2022.

Veliki engleski pjesnik, kao udovac čuvenije Sylvije Plath, dobar dio svoga života izložen je bio maltretiranju javnosti, koja ga je optuživala za njezino samoubojstvo. Skrupulozan sakupljač njezine zaostavštine, sastavljač knjiga njezinih izabranih pjesama i priča, najzaslužniji što je mit Sylvije Plath dobio dostojnu književnu potvrdu. Knjigu njegovih izabranih pjesama u prijevodu je prije nekoliko godina objavila Fraktura, pa bi svakako i o njoj ovdje trebalo biti riječi. Napomenite mi ako zaboravim…

Kratku priču “Dječak tigar” prevela je Mihaela Velina. Za koga je pisana, Bog će ga znati, za djecu ili za odrasle. Obično to proizađe iz fakture teksta, iz priče, i s praga njezina razumijevanja: doživljavamo li je i tumačimo svojom djetinjom ili svojom odraslom pameću. U slučaju “Dječaka tigra” uopće nije izvjesno jesi li pred tom pričom dijete ili odrastao čovjek. Malo je takvih priča, i redom su dragocjene. One su tajanstveni most između djeteta i dovršenog čovjeka u nama.

A onda je po “Dječaku tigru” Tomislav Torjanac nacrtao slikovnicu. Torjanac je, vjerojatno, najvažniji naš autor slikovnica, čuven po svom radu na predlošcima Grigora Viteza i Ratka Zvrka, ali i Jamesa Joycea i Ante Tomića. Autor hrvatskih “Crvenkapice” i “Ružnog pačeta”. Njegov slikovnički niz vjerojatno je najcjelovitiji, ali i stilski najkoherentniji takav opus u povijesti hrvatske i južnoslavenskih kultura i književnosti. Torjanac se u svom crtanju ne bavi infantilizacijom svijeta, ne nastoji se u maniru starih majstora i učitelja približiti djeci. On crta iz sebe, ali tako da prikaže svijet u njegovom punom zahvatu, onako kako ga vide i djeca, i odrasli. Njegove slike u pravilu su mnogo ozbiljnije, te na neki način odraslije od samoga teksta. Naročito se to osjetilo kad je crtao Viteza i Zvrka, “Kako živi Antuntun” i “Grgu Čvarka”: uz Torjančeve su slike klasični tekstovi naše malene književnosti, čije dijelove napamet znaju skoro svi pismeni govornici hrvatskoga jezika, najednom dobili na novoj snazi i izražajnosti.

Torjanac nije manirist, premda je njegov crtež uvijek bio prepoznatljiv, svejedno crta li “Grgu Čvarka”, ili Joyceova “Mačka i vraga”. Da sam imao tu sreću da mi se Torjanac nešto ranije rodi, ili da se ja rodim kasnije, pa da mi kao djetetu crta, znam da bih se pomalo plašio njegovih crteža. To je ona ekspresivna, slojevita i sadržajna strava u prizoru – kakvu sam kao dijete osjećao kod Maurovića – koja istodobno plaši i privlači. Ili, kao kod Antuntuna, stvara karnevaleskni dojam.

“Dječaka tigra” crtao je drukčije. Kao da je izašao iz sebe, pa se drukčiji vratio. Crtež je suzdržaniji, pomalo starinski, introspektan, ali opet čudesno istinit. Priču “Dječaka tigra” ne smijem vam nagovještavati, jer čim bih je započeo, vjerojatno bih je prepričao cijelu, pa vas tako oštetio u čitanju. Premda je priča zapravo takva da uopće ne bi bilo loše da se nađe desetak dobrih pripovjedača – čuj, ne znam baš da li bi ih se u Hrvatskoj našlo toliko? – pa da svaki nanovo ispriča Hughesovog “Dječaka tigra”. Vjerujem da bi zanimljiva i vrlo raznovrsna bila knjiga koja bi tako nastala…

“Dječaka tigra” objavio je u veljači 2022. Mozaik knjiga. Potecite u knjižaru, kupite si ovu formatom neveliku slikovnicu. Cijena: 99 kuna. Za te novce dobit ćete snažnu priču i vrlo vrijednu umjetninu.

Luka Pejić i Domagoj Rapčak: Mzungu Luka, Hrvatski autorski strip, Osijek 2020.

Strip reportaža, putopis ili nonfikcionalna crtana novelica. U svakom slučaju rijedak žanr u hrvatskom izdavaštvu. Scenarist L. P. pripovijeda svoje putovanje u Afriku, koje nije bilo samo turističko i avanturističko, a crtač D. R. Crta njegove doživljaje. “Mzungu Luka” dobro je izrežirana i montirana, odlično nacrtana priča, ispričana s dobrom mjerom angažmana i društvenog aktivizma. Važna i zato što se preko nje može širiti taj, u nas tradicionalno preusko postavljen teritorij na kojemu boravi i po kojem se kreće publika koja razumije jezik stripa i koja samim tim čita stripove. “Mzungu Luku” možete nabaviti po svim boljim zagrebačkim striparnicama i u većini križara koje imaju odjel stripova. Grehota što su toliki ljudi naučivši sva slova zaboravili gledati slike.

Ivana Perica: Mirila, Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica 2013.

Mnogo sam ovoj knjizi dužan: godinama mi je pod rukom, čitam je uživljeno, među najvažnijim mi je knjigama suvremenog hrvatskog i inog domaćeg pjesništva, a da je nikad nisam riječju spomenuo. Ivana Perica književna je znanstvenica u Beču. “Mirila” je poetsko-forenzička rekonstrukcija željezničke nesreće, koja se 2009. zbila u Rudinama i u kojoj je stradalo šest ljudi. Pjesnikinja je bila u tom vlaku. Priča njezine knjige pjesama bez premca je u našim književnostima. Ili možda i nije, ne znam. Evo fragmenta: “sjećaš se povratka kući nakon dječjeg rođendana/ negdje na brzoj cesti na bilicama, u splitu,/ mladić je ležao polećke na cesti, noge presavijene u koljenu,/ vidno unesrećen, bio je mrak./ mama je izašla ponuditi pomoć,/ ti pitala si se zašto mu je netko o koljeno oslonio metlu./// kasnije je mama rekla, pa to je virila kost,/ otprilike dužine lakta u noć.”

ciklama

ja te volim
puštajući te
da u uličnom susretu
izrasteš u smreku
koja ustrajno posti na bliskost

šutnjom dok te obasipam zagrljajima
od neba lica
predaleko su najmirisnije grane
ni jedna iglica blagosti nikada nije pala
na darežljivu nježnost obraza
i proklijala
u osmijeh

imam te
dok se pod korom
u tajnom skrovištu
razodijevaš
(da ne vidim)
u ciklamu

uskrsnuće

prozori i vrata na pročeljima lica
širom se otvore
kada u mulj sramote
kao mrtve ptice
počnu padati
ljudi

prozirne fasade nanjuše
a halapljiva narav predvidi slast
jedinog orgazma
neki će se poznanik
pavši
otkotrljati
u crnilo

jug

dida je siva mesnata biljka

prilazim joj u tijelu lovljene srne
iz nabubrenih prstiju pod noktima
čuli smrt

na kapcima
zapečaćenim oknima uskoro napuštene pojate
zrake sunca i čestice dezinficijensa
jesu li ti roditelji na maštanja prosipali jaglace
jesi li ikad ugledao igru drečavih lastavica
nad katedralom
piskutavi zvuk medicinskih aparata

u usnoj šupljini
ostavi za plastične cjevčice
polako protječe život
obrazi na moj glas trepeću
kao zvijezde prije pada
u zemljin trbuh

Postoji vjerovanje da bi u Hrvatskoj sve bilo drukčije da je provedena lustracija. Svako malo poneki desničar, često bivši udbaš ili udbaški konfident i bivši član Saveza komunista Jugoslavije, zazove lustraciju nad, recimo, Hrvojem Klasićem ili nad nekom omladinkom ili omladincem koji se nisu ni rodili u to mračno i neslobodno doba socijalizma. Čak se i meni dogodi da u novinama napišem kako bi upravo u lustracijske svrhe još uvijek bilo zgodno objaviti imena svih članova i dužnosnika Partije iz posljednjeg desetljeća njezina postojanja.

Ali sve to je, zapravo, šuplja priča, jer lustracija je, i to vrlo temeljita, provedena: u policiji, u tužiteljstvu i u kompletnom pravosuđu, te nešto manje temeljita u osnovnom i srednjem školstvu. HDZ-ova revolucionarna vlast iz 1990, koja je, kao i brojne druge revolucionarne vlasti, uključujući onu Hitlerovu i Mussolinijevu, na vlast došla kroz demokratsku proceduru, iz tužiteljstva, te sa sudova na svim razinama, najprije je potjerala sve Srbe, potom sve stručne, a onda su (skoro) svi pošteni otišli sami od sebe. Na njihova mjesta postavljeni su članovi HDZ-a i crkveni aktivisti, a zatim je donesen nekakav zakonski propis o nespojivosti kadiluka s članstvom u stranci, na što su suci formalno poizlazili iz stranke. Ali još i danas članovi Vrhovnog i Ustavnog suda u Hrvatskoj biraju se iz kadrovskog vrela uglednih partijskih ljudi, najprije hadezeovaca, a onda, da bi se stvar mogla izglasati u Saboru, i najvećih oporbenih stranaka. Tako su se nakotili svi ti šeparovići, leke, arlovići i sve ostale jasne omejec…

U policiji, koja je ponešto bizarniji, pomalo i montipajtonovski intoniran primjer, lustracija je provedena tako što su 1990. Srbi dijelom otišli u četnike, dok su oni koji su Hrvatsku osjećali svojom domovinom brutalno potjerani. Za njima su potjerani i svi visokoprofesionalni kadrovi, a primjerima (ne baš tako malobrojnima) poput onog Josipa Reihl-Kira ostalima je zorno prikazano kako će završiti svatko tko se policijskim poslom bude bavio na način koji nije po volji HDZ-u, ili vladajućim strukturama. Tada su, u popriličnoj mjeri, policijski kadrovi zamijenjeni kriminalnim kadrovima, kojima je pružena prilika da budu policajci. Ostatak je dopunjen nižepozicioniranim stranačkim kadrovima.

I tako je u tužiteljstvu, tojest u državnom odvjetništvu, na sudovima i u policiji stvoren sustav koji nepromijenjeno funkcionira sljedećih trideset godina. Ispravni suci su izuzetak, greška u sistemu, a policija je, naročito po mračnim varošima u sjevernoj i južnoj unutrašnjosti, ustvari stranačka policija. A pomalo i policija iz viceva o policiji: čovjek ne može biti siguran teroriziraju li oni javnost i pojedince zato što su tendenciozni u pretvaranju stranačkih i crkvenih ideologija u životnu praksu, ili su naprosto idioti.

Neki dan je tako splitska policija u civilu banula u kuću Nikole Viskovića, s nalogom za pretres, a pod sumnjom posjedovanja neprijavljenog oružja. Već to je vrlo ozbiljan, zabrinjavajući primjer policijskog terora. Ili policijskog idiotizma. Visković je, naime, gospodin u vrlo visokim godinama, 84 su mu na grbači, i osim što je neosuđivan, osim što u te 84 nikoga nije ubio, niti se proslavio u bilo kakvim oružanim i terorističkim incidentima, Visković jedan je, valjda, doajen ljudskopravne i mirovne scene u Hrvatskoj, i jedan od najuglednijih hrvatskih javnih intelektualaca. Banuti Nikoli Viskoviću u kuću s nalogom za pretres otprilike jednako je skandalozno, besprizorno i provokantno kao i s istim takvim nalogom za pretres banuti splitskom nadbiskupu Marinu Barišiću. Uz tu razliku što je Visković manje agresivan, te je svakome tko ima makar i štakorski pojam o ljudskoj psihologiji jasno da ćeš mitraljez prije naći kod Njegove Preosvećenosti oca nadbiskupa Marina, nego kod Nikole. 

Ali naravno, onaj tko traži, taj i nađe: tako su splitski policajci u civilu u pretresu Viskovićevih radnih i životnih prostora, među svim tim antihrvatskim i bezbožničkim knjigama, koje su ih, poput bijesne paščadi, pokušavale ugristi, ali oni su, hrabri hrvatski policajci, vješto knjigama izmicali, na kraju pronašli što? Šuplju praznu cijev od prave pravcate lovačke puške! I to je njima dvojici-trojici, kao i onome koji ih je k Viskoviću poslao, kao i samom šefu splitske policije, opet nekom bogobojaznom hadezeovcu, bilo dovoljno da podnesu optužni prijedlog protiv Nikole Viskovića, prema kojem mu prijeti kazna od “8000 kuna, za nelegalno posjedovanje oružja B kategorije”. Profesor je, vjerojatno i pretjerano ljubazno ispatio dvojicu-trojicu policajaca iz svoga doma, pa je onda zavirio u knjige, gdje je u Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja pronašao da se, doista, “vatrenim oružjem smatraju i bitni dijelovi vatrenog oružja”. Te je tako, sa stanovišta splitskih policajaca, odgajanih u stranci i u crkvi, i šuplja prazna cijev lovačke puške, cijev koja se ni na što ne nastavlja, također “bitan dio vatrenog oružja”, pa su, procijenivši i dokazni materijal i počinitelja, predložili da se počinitelj kazni kaznom iznad maksimuma. Riječ idiot znači poseban i drukčiji čovjek. Policajci koji su podnijeli optužni prijedlog protiv Nikole Viskovića doista su posebni i drukčiji. U nastavku značenja, idiot je niže inteligencije i obrazovanja. U odnosu na Nikolu Viskovića, ali i na većinu onih koje maltretiraju, splitski su policajci, kao i njihov velešef Davor Božinović, nesumnjivo nižeg obrazovanja. O inteligenciji je teško govoriti, jer bismo, možda, prešli granicu uvrede. Stoga bismo te vrlo posebne i drukčije ljude, koji po Splitu progone posljednje preostale intelektualce i slobodare toga grada zbog posjedovanja šupljih cijevi, mogli nazvati samo – poluidiotima. Ili visokointeligentnim idiotima, koji ciljano, pod nekom vjerojatno političkom agendom, teroriziraju i ponižavaju ljude koji simboliziraju neki drukčiji Split. Onaj Split pred kojim paranoici očito strepe, premda za strepnju razloga nema. Jer otkako je u Hrvatskoj provedena crna lustracija i otkako policija, pravosuđe i temeljno školstvo rade za jednu partiju i jednu Crkvu, nema baš nikakve opasnosti da se Split vrati ljudima kakav je Nikola Visković. Split je Skejin i Oparin grad. Grad onog Kerumovog gradskog vijećnika koji je, zamislite, poželio biti ravnatelj Opere! Što protiv toga može Nikola Visković? Puhati kroz šuplju cijev usisivača!

Sljedeća instanca u nizu, državno odvjetništvo, prekršajni sud, svejedno tko, postupit će u skladu s oportunitetom društvenopolitičkog trenutka. Postoji čak i mogućnost da im netko telefonira iz Zagreba i kaže im da ne čine sranja. A postoji i mogućnost, meni neprihvatljiva, jer je beskrajno tužna, da sud odluči po prijedlogu policije, i da kazni Nikolu Viskovića. Možda ne s 8000 kuna, nego s 500 kuna, zbog posjedovanja neprijavljenog oružja. Da je profesor u snazi u kojoj je bio prije dvadeset i kusur godina, kada se sam suprotstavljao jednoglasju i licemjerju Hrvatskoga sabora u njegova najgora i najnečasnija vremena, zbog šuplje metalne cijevi on bi se krvi napio i splitskoj policiji, i splitskom sudu, i policajministru Božinoviću, i svom tom duboko nečasnom, pokvarenom i protuhrvatskom moralnom jadu, koji neistomišljenike pokušava progoniti na način koji je istodobno monstruozniji i nedostojniji od načina na koji su to činili njihovi prethodnici iz komunističkih vremena. Ali Nikola Visković danas je gospodin u onoj dobi kada se čovjeku baš više i ne da tući se s idiotima. Ili im objašnjavati što koja metafora znači i čemu može poslužiti šuplja metalna cijev. Danas, Visković je gospodin u takvoj dobi da bi ga od idiota i poluidiota trebali braniti oni koji imaju poštovanja prema njegovom životnom djelu i prema njegovim zaslugama za zdrav razum. Takvih u Splitu, međutim, neće se lako naći. Vice Mihanović u Splitu je intelektualac. Skejo, Kerum i Opara.

Inače, splitski policajci imaju vrlo zanimljivu ideju o tome zašto je Viskovićeva cijev opasna. Zato što, možda, neki njegov jatak ima kundak. A drugi ima zatvarač puške. Treći ima nišanske sprave. I tako, malo-pomalo, oni sastave pušku i izlože opasnosti ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Ideja, osim što je policijska, dakle intelektualno i imaginativno duboko insuficijentna, u sebi ima nešto od onoga dirljivog straha, kakav svaki diktatorski režim, pa tako i svaka policijska stanica u nedođiji, u kojoj postoje ambicije da oko nje bude uspostavljen diktatorski režim, gaji naspram svojih najnemoćnijih neprijatelja. Tako splitski policajci strahuju da strašni Nikola Visković ima oko sebe još trojicu četvoricu jednako strašnih bezbožnika i protuhrvatskih elemenata, s kojima će sklopiti cijelu jednu lovačku pušku. 

U Italiji je objavljena knjiga O kolodvoru i putniku Predraga Fincija (La stazione e il viaggiatore. Prijevod: Paolo Mario Rocco i Božidar Stanišić, Edizioni Il Foglio, Piombino, provincija Livorno, 2022. Ovo je predgovor knjizi talijanskog filozofa Elia Cappucia, objavljen sada i u najnovijem broju mostarskog časopisa Motrišta, a u prijevodu Tvrtka Klarića) 

Povratak u Sarajevo, koje je morao napustiti, odabravši da živi u egzilu u Londonu, za Predraga Fincija poprima formu autobiografske pripovijesti i unutrašnjeg traganja. Moj je grad, piše on, moja slika historije, jer rodni grad „postaje mjera za svaki drugi“ grad, njegovo duhovno središte.

Grad je za Fincija iskustvo drugoga, urbs i ethos zajedno, urbs kao arhitektonska i urbanistička baština, a civitas kao zajednica. Grad se podudara, po njegovom mišljenju, s idejom koju o gradu imamo, s potkom odnosā unutar kojih se osoba oblikuje, u kinu, u parku, u svim ambijentima u kojima se ljudi prepoznaju. Po bibliotekama Finci je sretao „žive duše, sva bića nebeska i zemaljska“, u kinu je prepoznao mjesta gdje svaki gledatelj može naći svoj svijet, ali i njegovu prividnost, projiciranu na ekran. Svatko nalazi sebe u spletu puteva koji otvaraju bezbrojna značenja, poput starih ljubavi „u kojima ostadoše mnogi neporavnani računi“. U sjećanje mi naviru stihovi iz Fervor de Buenos Aires, gdje je Borges pisao da su putevi njegovoga grada odavna postali njegova „utroba“.

Park, kojem Finci posvećuje snažne stranice, nudi prostore za časove društvenosti, ali i samotnjačke meditacije. Vrt u sebi ima arhetipsku dimenziju, koja u Edenu nalazi svoju idealnu predodžbu. Savršenstvo se može identificirati s porijeklom, kojemu se želi vratiti e da bi se izbavilo od degenerativnog procesa, ali se može utjeloviti u utopiji idealnog svijeta, koji se želi ostvariti kao alternativa opresivnoj zbilji. Odatle proizilazi da vrt može odražavati postojeći red, a može da bude i simbol novoga poretka, protivnost statusu quo.

Finci razlikuje privatni aspekt vrta od od javnog aspekta parka. Vrata vrta otvaraju se samo prijateljima, dok su gradski parkovi, suprotno tome, otvoreni svima, pa u njima svatko može naći svoju ugodnu oazu. U parku se susreću priroda i ljudska ruka, „ono što priroda jest, ali – još i više – ono što bismo željeli da priroda bude“, naša povezanost s prirodnim ambijentom i, istovremeno, s redom koji prirodi namećemo. Ograde i zabrane predstavljaju, naime, „znak našega odvajanja od prirode i sputavanja slobodi“.

Vrtovi označavaju vizije svijeta. Oni se mogu prilagoditi geometrijskom redu, kao što je to bilo u Descartesovoj Francukoj, u doba apsolutizma Luja IV i Prosvjetiteljstva, ali mogu i sačuvati, kao što se to dogodilo u Engleskoj, stanoviti stupanj spontanosti, koja odražava liberalni individualizam, tako prisutan u engleskom društvu. Kada vrt postaje parkom može poprimiti otvoren i ugodan oblik, kakav poprima u socijalističkom društvu, makar je kadikad prisiljen ugostiti u svojoj unutrašnjosti spomenike i skulpture koje svjedoče o sveprisutnosti političke moći.

Skloni smo narcisoidno, antropocentrično prirodi pripisivati svoje, a u opisivanju propadljivosti fenomena koje nas okružuju projiciramo žal zbog našeg osobnog ograničenja. Finci toj egocentričnoj viziji suprotstavlja ono Spinozino Deus sive natura i Schellingovu Naturphilosophie, po kojem umjetničko iskustvo nije bilo jednostavno oponašanje, već način da se uhvati stvaralačka dimenzija prirode, shvaćene kao apsolut, kao Subjekt-Objekt. One „divne slike“, piše Finci, nisu ni priroda ni slike,  nego „predstavljaju udvaranje banalnosti koja brka lijepo i trivijalno“. Baš zato je, nastavlja, „umjetničko djelo Canalettova, Monetova ili Turnerova slika Temze, a ne Temza pored koje ponekad prođem ili preko mosta, pa na drugu stranu”.

Naše poređenje s izvanjskom zbiljom i našom unutrašnjosti uvijek se izražava preko „pripovijedanja ideja“, u kojem sjećanje igra temeljnu ulogu. Pisac koji bi da govori o sebi ne može a da ne pripovijeda o mjestima koja su obilježila njegovo postojanje, a to, po Finciju, zaziva identifikaciju s njegovim gradom, s topografijom koja postaje njegova intimna „poetika prostora“, kronika duše, „muzej riječi“, u kojem se spaja ono zbiljsko i ono imaginarno.

U svom dijalogu s gradom Finci zamišlja da iznova objedinjuje lomove egzistencije, ali je svjestan, istovremeno, nemogućnosti rekonstrukcije svijeta koji više nije. Predlaže, radije, da se međusobno prožimaju tragovi prošlosti sa sadašnjim vremenom u zamislivoj dimenziji, u otvorenoj budućnosti. Naime, kad evocira platonički mit o Atlantidi, on ne zamišlja povratak počecima. Atlantida možda nikad nije postojala i plod je filozofske imaginacije, ali predstavlja, zacijelo, san, nadu „koja se vraća uvijek u drukčijem obliku“.

Radi se o snu koji bi Ernst Bloch nazvao „dnevnim“, snu koji snivamo otvorenih očiju, ne bi li ga razlikovao od snova onih koji su „samo sa svojim posjedima“, pa bismo rekli s Heraklitom, živi u svom privatnom oniričkom kozmosu (1). Finci nam priča o snu koji se odvija u prošlosti, a već poprima lice nade i želi anticipirati budućnost. Slijedeći sliku heraklitovskog fragmenta, zateći ćemo se u zajedničkom kozmosu budnih, koji razmišljaju onkraj skučenih granica i neposrednih uvjetovanosti koje muče spavače.

Kompleksni odnos između prisjećanja i ponavljanja nalazi izraza u ulomku iz Predavanja o filozofiji historije u  kojem Hegel, da bi razlikovao svoje prisjećati se od platoničke reminiscencije, suprotstavlja uspomeni shvaćenoj kao jednostavno ponavljanje, spomen koji bi znao prometnuti se u projekciju prema budućnosti. Kada se primaknemo historiji, piše Hegel, „uvijek imamo posla s prezentom. Ono što je istinito vječno je u i po sebi: nije jučer ni sutra, ali je svakako prezent, sad je“ (2).

Pa ipak, prema Blochu, Hegelova težnja prema budućem ne oslobađa se nikada potpuno potrebe gledanja unazad, prema onome što je bilo. Bloch doista iznova nalazi, u hegelijanskoj dijalektici, antičku Proklovu trijadu, u kojoj ono što daje početak kretanju, jest upravo epistrophé, povratak početcima. Događa se tada, komentira Bloch, da – u toj kozmičkoj anamnezi – „Restitutio in integrum vraća natrag Expeditio in novum užetom od epistrophé“. Kao kad bi se reklo da je projekcija prema budućem zadržana nostalgijom za početkom (3). Ukupnost za kojom tragamo je u ovom slučaju, u početku, i naše putovanje, koliko god da može biti dugo, odvest će nas ponovo na polazišnu točku. Anamnestičkom i platoničkom stavu okrenutom prošlosti Bloch suprotstavlja Princip nade, gdje je utopija ukorijenjena u materiji, zamišljenoj, aristotelovski, kao potencijalnost „usmjerena prema svim formama koje su latentne u njezinoj utrobi“ (4).

Sjećanje za Fincija ima u sebi kao konaturalnu želju da iznova projektira i nije, po njegovom mišljenju, ponavljanje, jer u sjećanju oblik postaje „rekonstrukcija, konstrukcija, sabiranje, oduzimanje“. Grad kojeg se sjeća, o kojem piše, nikada nije postojao, upravo zato što je plod tih operacija. Sjećanje nam naime govori o nečemu „zaboravljenom a spominjanom, izgubljenom a iznova nađenom“.

Grad nam se dakle može učiniti poput fotografije koja nas same portretira, ili ogledala u kojem se naša slika odražava, osvjetljavajući protjecanje historije i naše egzistencije. Kada pohodimo neki grad, po Finciju, prevladava dimenzija prostora, dok vrijeme dominira kad u nekom gradu živimo. U sjećanju, ipak, te dvije dimenzije se stapaju jer vrijeme, kantovski, što je unutrašnji osjećaj, i privlači sebi prostor, što je izvanjski osjećaj. Ova Fincijeva promišljanja, svodiva na transcendentalnu estetiku, koja čini jedan dio Kantove Kritike čistog uma, obogaćuju se u njegovu pisanju udjelom fenomenološke misli. Prostor i vrijeme, kao što je poznato, čine – za Kanta – oblike a priori osjetilne spoznaje, koja nam omogućava da percipiramo izvanjske predmete, smještajući ih u prostorno-vremenski okvir. Radi se o univerzalnim oblicima našeg uma, koji stvaraju jednako tako univerzalne spoznaje. No, što se događa kad imamo iskustvo nečega što poprima smisao samo za nas? Kada prostor i vrijeme nisu samo oblici a priori čuvstvenosti, nego se obogaćuju emotivnim tonalitetima?

Svatko, piše Finci,  može upoznati mnoge gradove, ali „osjeća“ i „zna“ samo vlastiti grad. Ta razmišljanja vraćaju u življeni prostor fenomenologije i na stranice knjige Bitak i vrijeme Martina Heideggera. U njoj se opisuje osobiti karakter prostornosti čovjeka, Tu-bitka, koji se razlikuje od načina bivanja drugih bića. Mi kažemo da je voda u čaši ili da je ključ u bravi, piše Heidegger, ali ti predmeti „imaju način bivanja jednostavnih prisutnosti ukoliko su stvari-prisutne unutar svijeta“. „Ja jesam“, međutim, znači biti u svijetu, uz nešto što mi je prisno (5).

Čini se očigledno, u svjetlu ovih promišljanja, da je čovjek, Tu-bitak, prirodno protegnut prema svijetu, kako to pokazuju naša osjetila. Oko sebe vidi samo kad se promatra u odraženoj slici, naše se govorenje obraća sugovorniku, baš kao što su svi oblici željenja uvijek usmjereni prema predmetu želje. Ne možemo dakle odvajati subjekt od njegova svijeta osim uz pomoć apstrakcije, u kojoj bismo se zatekli među pojmovima bez života i kategorija lišenih emotivnih tonaliteta koji hrane egzistenciju.

Mjesto, vrijeme, osoba, nemaju nikakvo značenje, piše Finci, izvan relacione dimenzije, jer „ništa nije samo po sebi“. Ako nam se kantovska transcendentalna subjektivnost, u svom univerzalizmu, čini oslobođena od tijela, u području fenomenologije, u kojoj se Finci formirao u Parizu s Mikelom Dufrenneom, subjekt živi u hermeneutičkoj cirkularnosti, gdje su čovjek i svijet upisano jedno u drugom.

Kad Finci tvrdi da je smjestiti se „biti u“, to proizlazi iz Heideggerove egzistencijalne analitike, za koju je „U-bitak […] formalni egzistencijalni izraz bitka tu-bitka koji ima bitno ustrojstvo bitka-u-svijetu“ (6). Prostor nikad nije nešto izvanjsko, upravo zato što je „mjesto moje tjelesnosti i iskustva Drugoga“, piše Finci, koji nam – sa svojom pričom o Sarajevu – predaje „fenomenološki dnevnik“ egzila i povratka.

U velikom filmu Odisejev pogled (1995.) Thea Anghelopoulosa susrećemo režisera grčkih korijena koji odluči napustiti Sjedinjene Države, gdje živi, da bi se vratio u Makedoniju, u Florinu gdje je rođen, s namjerom da traži filmove iz prvih godina XX. stoljeća. Radi se o materijalima za dokumentarac koji su realizirali braća Manakis o Balkanu, koji bi mogao čuvati tragove identiteta što ga rat uništava i raspršuje. Etape putovanja daju ritam prevaljenog egzistencijalnog puta gdje gradovi, kao prirodni pejzaži, definiraju geografiju duše, Skopje, Bukurešt, Beograd i napokon Sarajevo, izmrcvareno ratom, postaju narativni entiteti toga nostosa, pokazujući se kao velike knjige, kao repertoari slika na kojima granice iščezavaju u sjećanju, kao na putovanju.

Fincijeve stranice pomažu nam orijentirati se među fragmentima svijeta koji je bio obilježen tragedijom rata. Njegov nostos, Balkanska Odiseja naših dana, podsjeća nas kao i Anghelopoulosov Odisejev pogled, da se prognanik ne vraća na mjesto porijekla e da bi ponovo našao ono što je ostavio, već da bi opet našao sebe sama. Njegovo pripovijedanje je prelaženje granica, sa sviješću da je crta koja razdvaja naš grad od naše duše – neizreciva. Kod Platona duša i grad su se odražavali jedno u drugom. Finci bi se dakle mogao prepoznati u ulomku iz Alkibijada Starijeg (133b), kojega navodi Anghelopoulos, gdje Sokrat kazuje da „kada duša poželi spoznati sebe samu, mora pogledati u sebe“ (7).

Preveo: Tvrtko Klarić

Note

1. E. Bloch,  Il Principio speranza, trad. it., Garzanti, Milano, 1994, 3 voll., vol. I, p. 109.

2. G.W.F.Hegel., Lezioni sulla filosofia della storia, trad. it., La Nuova Italia, Firenze, 1975, 4 voll., vol. I, p. 189.

3. E. Bloch, Soggetto-Oggetto, trad. it., il Mulino, Bologna, 1975, pp. 502-503.

4. Id., Il Principio speranza, cit.., vol. I, p. 271.

5. M. Heidegger, Essere e Tempo, trad. it. Longanesi, Milano, 1970, p. 93.

6. Ibidem, p. 94.

7. Platone, Alcibiade maggiore, trad. it. In Id., Tutti gli scritti, Rusconi, Milano, 1991.

Jedan od onih sedamnaest preživjelih, i jedini muškarac među njima, u opsadi grada za onoga prošlog rata, čuveni profesor latinskog, nije više mogao misliti, govoriti ni disati, nigdje osim u mišolovci.

U smočnici, ispod stalaža sa zimnicom, žena je postavila mišolovku, upravo na mjestu gdje bi je postavljala i prije rata, i tu je živio on.

Istrčao bi do zahoda, pa na balkon, ne bi li se nagledao svijeta, pa do radne sobe i biblioteke, da se nagleda knjiga, i već bi gubio dah, misli bi mu se već saplitale o riječi, pa bi se sjurio natrag, u mišolovku.

Iz mišolovke je studentima držao predavanja. Tijesno je ispred smočnice, pa bi ih moglo doći dvoje-troje. I tako bi on isto predavanje držao po deset-dvadeset puta, jer studenata je uvijek bilo mnogo. Onih koji su željeli vidjeti čudo neviđeno: profesora u mišolovci. I uvijek jedno ili dvoje, koji su se divili njegovu znanju.

Kada je izbio novi rat, a grad je opet pao pod opsadu, studenti su se razbježali po svijetu, osim onih jedno ili dvoje, kojima se život nije činio razložnim bez njegovih predavanja.

Donosili bi mu vijesti o stradanju i o smrti poznatih. On ih je na svoju dušu primao lako, ili se to njima, jednom ili dvoma, činilo da je lako.

I još ih je tješio, govoreći im Marcijala kao da je Marcijal sve već davno rekao:

Plamen je sažgao kuću Teodora, pjesnika dičnog!
Zar je ravnodušan Feb? Ne haju Muze za to?
Kakav zločin bogova! I grijeh, i nepravda silna!
Sav je izgorio dom- vlasnik je ostao živ!

Na umu bilo mu je da će to jedno ili dvoje dobrih studenata nakon što i ovaj rat dođe kraju završiti u mišolovki kao on. Od toga mu je bivalo lakše, premda nije pravedno reći da je njihovim budućim stradanjem sam bio utješen.

bolujemo od
tristo šezdeset i pet
krasnih buđenja

računamo sa
tristo šezdeset i pet
nepoznanica

živimo, kao,
tristo šezdeset i pet
po tri, šest pa pet

***

šezdeset puta
dvadeset i četiri
mi se zbrajamo

oduzmeš li mi
dvadeset i četiri
čista sam nula

***

pet ih stane u
sedam ili sedmicu
a u vikend sve

Kada je tog jutra Filip Goronja prinio žilet lijevoj strani lica, a otkad je počeo da se brije uvijek je kretao od desne strane, predosjećao je da bi po nečemu dan mogao da se razlikuje od svih dotadašnjih, da bi on mogao da se istrgne iz sivila koje je oko njega, možda još u mladosti, omotalo mrežu iz koje nije uspijevao da se iskobelja. Nije se mlitavo predavao životnoj bujici, to nikako! Trudio se, Bog i njegova Milosava svjedoci su koliko se trudio da odlučno gazi kroz život, ali je život nekako bježao od njega, sklanjao se u stranu, propuštao ga da slobodno prolazi, pa mu se činilo da stalno bojažljivo gazi nekom prazninom koja mu se javlja samo odjekom njegovih nesigurnih koraka. Ničeg za što bi zapeo, ni kamena na putu da posrne kao čovjek, nego se nijemo provlači kroz neke okrajke života koje su mu ostavili oni što odlučno krče šipražje nedaća ispred sebe i otvaraju put koji ih vodi do uzvišenja odakle ga posmatraju kao mrava što prema svom mravinjaku, u kome su svi jači i važniji od njega, mukotrpno tegli slučajno pronađeno pšenično zrno. Koliko je samo puta poželio da makar nekome zasmeta i da ga taj gurne, pa da mu on opsuje sve po spisku, ali su se pred njim svi sklanjali ili ga jednostavno nisu primjećivali, prepuštajući ga njegovom sivilu.

Često je ovako, s pjenom na licu, dugo stajao ispred ogledala i pitao se da li se ikad iko upitao ko je Filip Goronja, je li postavljen na mjesto koje mu pripada, treba li mu šta, zaslužuje li da mu pruže ruku i uspnu ga na stepenik više ili mora cijelog života ostati dolje u podnožju dok drugi oholo prolaze kraj njega, pa često za njih dograđuju stepenice, da bi mogli i dalje da se uspinju. Nikada se nije laktao, ali jest nastojao da svojim radom skrene pažnju na sebe. Nije uzmicao, ali ga jesu zaobilazili, kao puža golaća u bašti, ne zato što žale da ga zgaze, nego da ne uprljaju obuću. Nikada se niko nije žalio na njegov rad. Naprotiv, hvalili su ga, ali su smatrali da se baš to od njega očekuje, pa zato ne zavređuje posebno isticanje. Onima koji su bili spori ili nemarni, pa bi u posljednjem trenutku predali izvještaj o polugodišnjem ili godišnjem poslovanju, upućivali su pohvale, valjda zato što su mislili da uopšte neće završiti svoj posao a, eto, završili su ga, a njega bi samo potapšali po ramenu kada bi prvi predao izvještaj, i još ga zaduživali da drugima pomogne.

Čim je završio ekonomsku školu dobio je posao u knjigovodstvu Zemljoradničke zadruge „Budućnost“. Više se radovao što je skromna đačka menza zamijenjena bogatijom zadružnom kuhinjom nego što će primati platu. Smjestili su ga u stiješnjenu memljivu prostoriju zadružnog doma, zatrpanu registratorima i kutijama sa dokumentacijom. Mali klimav sto, tvrda drvena stolica, knjige s mnoštvom kolona koje je valjalo brižljivo popunjavati, primanje i knjiženje dnevnih pazara i svih isplata seljacima za njihove proizvode, ispisivanje cifara koje su ličile na razljućeni roj osica koje je valjalo nekako dovesti u red, i sve to po desetak sati dnevno pri škrtoj svjetlosti koja je ulazila kroz uski visoki prozor ili dolazila od škiljave sijalice – to je bio život koji je zamijenio njegove tegobne školske dane.

Kada je zadruga ušla u sastav Poljoprivrednog kombinata „Razvitak“, premješten je u grad, u kancelariju u kojoj je radilo desetak knjigovođa. Dodijeljena mu je sobica u zajedničkoj stambenoj zgradi, nabavio je krevet, posteljinu, sto i stolicu, kasnije je kupio i sivo odijelo od krutog gabardena, cipele, bijelu košulju i tamnoplavu usku kravatu sa svezanim čvorom iz koga su izlazila dva kraka lastike s kopčom, da bi se mogle spojiti ispod kragne i, što mu je predstavljalo posebnu radost, rešo i nekoliko sudova, pa je mogao sam sebi spremati jelo. Činilo mu se da ga više ona siva mreža ne steže tako snažno kao ranije, a možda je sasvim nestala kada je upoznao crnomanjastu Milosavu, priučenu pisaricu na djelovodnom protokolu. Ubrzo su se vjenčali i ona je u njegovu sobicu, osim nešto suđa, pribora za čišćenje i garderobe, donijela i vedrinu pred kojom se povlačila Filipova tjeskoba.

Njegova ruka sa žiletom među prstima mirovala je ispod lijevog zulufa a misli su tekle, zajedno sa tankim curkom vode iz odvrnute slavine nad umivaonikom.

Grad je nudio nove mogućnosti, pa su Milosava i Filip, ona u ekonomskoj, on u višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, učenju podređivali rijetke odlaske u bioskop i na igranke. Sve se svelo na kancelarijski rad do ranih popodnevnih sati, zatim na spremanje ručka, odlaska na predavanja u večernjim satima i učenja do kasno u noć. Samo su nedjeljom odlazili na kafu ili kolače, još češće u šetnje po parku. Milosava je završila ekonomsku i premještena na radno mjesto saldo kontiste u knjigovodstvu, a Filip je upisao treću godinu ekonomskog fakulteta. Kada je dobio fakultetsku diplomu, premješten je u finansijsku službu, na mjesto referenta. Dodijeljen im je i jednosoban stan, isti ovaj u kome sada pred ogledalom u kupatilu drži žilet ispred lijeve strane lica. 

Opet sto u uglu, opet onaj oblak sivila u kojem se, kao muva u paukovoj mreža, koprca i znoji. Drugi su postajali šefovi i direktori sektora, uvaljivali se u fotelje, a on je ostajao čvrsto vezan za svoju referentsku stolicu. Prolazili su kraj njega, zaobilazili ga, penjali se uz stepenice, osvajali visine, a on je čamio u podnožju, zaokupljen turobnim mislima što mu želja da se školovanjem uspne makar na prvi stepenik stepeništa kojim su drugi grabili nije dozvolila da s Milosavom stekne sina ili kćerku. Nije da ona nije htjela; htjela je, ali je uvijek bilo: čekaj da položi još ovaj ispit, da u njegov indeks upišu još jednu ocjenu, pa onda da ona završi školu, a on fakultet, da bi joj kad rodi u svemu mogao biti pri ruci, i tako…

– I tako do penzije – šapnu sam sebi i konačno povuče žilet po već splasnuloj pjeni lijeve strane lica. 

– Misliš li ti danas izlaziti iz kupatila? – trže ga suprugin glas.

Jest da je, mimo ustaljene navike, jutros žilet prvo prinio lijevoj strani lica, jest da mu se na trenutak učinilo da bi to mogao biti nagovještaj nekog događaja, ali šta bi se njemu, čovjeku kraj koga je život prolazio kao ljudi kraj kravlje balege na prašnjavom seoskom putu, šta bi mu se u tom sivilu moglo dogoditi? 

Ništa! Baš ništa, kao što mu se nikada ništa izvan ustaljene kolotečine nije događalo! 

– E, hoće!

Milosava se trgla kada je, izbrijan i namirisan, s tim povikom ušao u kuhinju, gdje je pripremala doručak. 

– Šta hoće? – pogledala ga je začuđeno, jer nikad ranije nije vidjela takav zasljepljujući sjaj u njegovim očima. 

– Događaj! Čeka nas uzbudljiv događaj. 

– Šta bi se nama moglo događati? Nismo mi na to navikli.

– Spremaj se, idemo na izlet!

S njegovog lica, dok je ustima prinosio viljušku s kajganom, nestajala je krpica po krpica mrzovolje s kojom se jutros probudio.

U dotrajalom automobilu, koji posljednjih godina registruju samo da bi mogli odlaziti u sedmične nabavke kućnih potrpština, rezervoar je uvijek bio put. U godinama su, oboje se bliže sedamdesetoj, nikada se ne zna kada će zatrebati da neko od njih onog drugog odveze u hitnu pomoć.

Bio je početak sunčanog septembra, lišće na drveću mjestimično je počelo da žuti, kukuruzna stabla mahala su pomalo sasušenim srebrnastim listovima, a po pokošenim livadama, djeteliništima i strništima izbila je mlada trava, zelena i nježna kao proljećna. Šumarci, potočići, raspjevane ptice, gnijezda ušorenih seoskih kuća kraj puta i po brežuljcima – sve je to i od ranije bilo tu i mamilo, ali njih dvoje se poodavno začaurilo u svoju samoću i nisu znali koliko ljepote okružuje sivilo njihovog grada.

Zaustavili su se pored poveće zgrade ispred koje je samo putokaz ispisan usijanim željezom na jelovoj dasci kazivao da je to motel. Tek kada su izišli iz automobila, vidjeli su da se na dvorišnoj strani nalazi prostrana terasa sa nekoliko stolova pod suncobranima, a nešto dalje od terase, u hladovini razgranatog hrasta, dva drvena stola sa klupama od istih dasaka. Dočekao ih je Filipov vršnjak, nizak, proćelav, debeljuškast čovjek koji se mnogo znojio i platnenom salvetom stalno brisao lice, vlasnik toga što bi se prije moglo nazvati drumskim svratištem nego motelom. Smjestio ih je za sto u hladovini i odgegao da im pripremi kafe. Posmatrajući ulaz u zgradu, Filip je iznad vrata, na potamnjeloj tabli, pročitao: Motel Kod starog hrasta, vl. Ilija Matić.

– Baš je lijepo i mirno ovdje – rekao je supruzi koja je preturala po tašni da nađe papirne maramice i obriše znojno lice. – Nećemo se pokajati što smo došli. 

– Obećao si nekakav uzbudljiv događaj, a šta bi nam se ovdje moglo dogoditi? – pecnula ga je Milosava. 

– Izvukli smo se bar na nekoliko sati iz sivila. Sami sebe smo utamničili u onaj sumorni stan, a vidi kakva bi ljepota mogla češće da nas okružuje.

Odjednom je s Filipovog lica nestao i posljednji trag mrzovolje. Predložio je da prenoće u motelu, jer nikada za toliko godina braka nisu nigdje drugdje proveli noć osim u svome stanu. Na ljetovanja nisu išli, u početku jer im je novac bio potreban za školovanje, a kasnije jednostavno nisu imali želju da putuju i mijenjaju navike koje su ih okovale nevidljivim negvama. Iznenadio se kada je Milosava to prihvatila. Kad su ispili kafu dogovorili su se sa Ilijom da ih sačeka kasni ručak ili rana večera, navikli su tako, ne vole da pred noć opterećuju želudac, i krenuli u šetnju livadom kraj potoka iz koga kroz gusto šipražje nije dopirao žubor, pa nisu znali ima li u njemu vode ili je presahla.

Zamoreni šetnjom i opijeni vazduhom punim mirisa zrele trave i poljskog cvijeća, nisi ni primijetili koliko je žilavo meso izvađeno iz zamrzivača, na brzinu otkravljeno, s vana prepečeno a iznutra mjestimično sasvim sirovo, i koliko je neukosan kromprir prerano izvađen iz rerne. Mora sam o svemu da brine, pa i da priprema obroke za rijetke goste, reče im Ilija. Ne isplati mu se zapošljavati konobare i kuvara, otkad je izgrađen auto-put uporedo s ovim kraj njegovog motela, ovamo malo ko svraća, dogodi se da tokom cijelog dana svrati tek nekoliko mještana na rakiju i pivo. Supruga je zbog toga prije koju godinu pala u duboku depresiju, pa joj ne može povjeriti nikakav posao. 

Filip i Milosava dugo su poslije ručka za stolom pod hrastom ispijali kafu, pivo i sok i tek kada se sunce počelo zavlačiti u krošnje drveća na zapadnoj strani, Ilija ih je odveo do sobe s pogledom na drugu stranu dvorišta. Bila je skromno uređena, bračni krevet, dva ormarića, dvokrilni ormar u uglu, mali sto sa stolicom i tabureom kraj njega, sintetička staza od ulaznih vrata do prozora i krpare s obje strane kreveta na kome su na jastucima stajala po dva peškira skromnih dimenzija. Sve baš po njihovoj mjeri, kao i u njihovom stanu, samo nešto novije; ko zna kako bi se snašli u nekom luksuznijem apartmanu u kakav nikada nisu kročili.

Stali su kraj prozora i posmatrali okolinu. Na lijevoj strani tog, moglo bi se reći ekonomskog dvorišta, nalazio se kokošinjac s petnaestak kokoški i pijetlom, pletenom žicom odvojen od travnjaka. U desnom uglu bila je kućica, vjerovatno građena za čuvanje baštenskog alata. Na dvorište se nastavljala bašta zasijana i zasađena raznim povrćem, s ponekim visokim stablom kukuruza, takođe odvojena pletenom žicom. Iza dvorišta nije bilo drugih kuća već se pogledu nudilo nekoliko poljana, ispresijecanih šumarcima, a nešto dalje niz bregova. Iznad onog najvišeg, kako se činilo, na trenutak je zastalo sunce, rumeno kao žeravica prekrivena tanjušnim slojem pepela. 

Milosavu i Filipa trže iznenadno kokodakanje i pogledaše prema kokošinjcu ispred koga se sva živina sjatila u jedan ugao, a ostali dio ograđenog prostora prepustila jednoj grahorastoj kokoški koja je mirno stajala i pijetlu koji je, crvene krijeste i resica ispod vrata, ukrućenih i opruženih krila što su strugala po zemlji, kružio oko nje. Kad god bi pokušao da je kljunom uhvati za krijestu, ona bi se brzo izmakla pa opet stala i gledala u njega kao da je željela da ga izazove da učini to što je naumio, ali da će prije toga morati malo da se pomuči. Trudila se da pokaže kao da njoj nije stalo do toga što on hoće, a njegova želja utiskivala mu je sve više rumenila u krijestu. Igra nije dugo trajala, koka se spustila na zemlju, pijetao je uhvatio kljunom za krijestu, hitro se popeo na nju, drhtao zadnjim dijelom tijela nekoliko sekundi, skočio i počeo da šeta dvorištem visoko uzdignute glave, kao da je obavio neko herojsko djelo, a koka je ustala, protresla krilima, oglasila se nekakvim veselim rakoljenjem i pridružila jatu. 

– Hm – promrmljao je Filip, pomalo zbunjen, kao da se, bez želje da to čini, našao u nedoličnoj situaciji posmatrajući nešto što mu ne pristaje. 

– Hm – ponovila je Milosava, na čije lice je prešlo malo rumenila s pijetlove krijeste. – Odoh da se istuširam.

Filip je još neko vrijeme posmatrao šumarke i njive ozarene rumenilom sunca koje je donjim dijelom već dotaklo vrh brdašca, a kada se okrenuo, ugledao je, kroz otvorena vrata kupatila, Milosavu koja je izlazila iz tuš kabine, gola, kakvu je odavno nije vidio. Kapi na njenim, ne suviše opuštenim grudima, iskrile su kao biseri slučajno potrgane ogrlice, a kada se malo pomakao, kraj njega se, kroz prozor, probio jedan sunčev zračak i zapalio smeđkasti trouglasti šumarak u Milosavinom međunožju, prijeteći da sažeže tanane niti svježe šumske mahovine, u koju se izvrgao onaj šumarak.

Ima tu još vatre, šapnu mu neko, da li onaj pijetao ili sunce čiji se samo još jedan okrajak vidio iznad brijega. Da li je ona mreža sivila razlog što joj u posljednje dvije ili tri godine uopšte ne prilazi?

Da ne bi dozvolio da ga sputa još jedna mreža, ona kakvu znaju satkati misli i tako usporiti čovjekov korak, brzo je s kreveta zgrabio peškir, uskočio u kupatilo i počeo da briše Milosavu, milujući joj usput vrat, leđa, grudi, butine, međunožje. Ne govoreći ništa, izveo je iz kupatila i glavom pokazao na krevet, pa počeo brzo da skida sa sebe odjeću.

Sve se događalo kao u nekakvom bunilu, ličili su na nekoga ko obnavlja davno naučenu pa već pomalo zaboravljenu lekciju, trudili se da zadrže u sebi svaki mogući krik ili drugi glas, ali se ipak bez grča prepuštali nasladi koja je iz njih crpila snagu da bi je odmah zatim, udvostručenu ili utrostručenu vraćala u njihova tijela.

– Eto, ipak se nešto dogodilo – rekao je, desetak minuta kasnije, kada je prošlo to za šta nije znao da li se baš njima ili nekom drugom događalo, možda onom pijetlu i kokoški ispred kokošinjca, i zadihan otišao u kupatilo.

Kada se vratio, Milosava je, raširenih ruku i nogu, prekrivena laganim čaršavom, spavala s nekom sjenkom nevinosti i zadovoljstva na zarumenjelom licu.

Obukao je odjeću koju je maločas skinuo sa sebe, jer ništa drugo nisu ponijeli, nisu namjeravali ostati na spavanju, i, iznenđen snagom koja mu se vratila, poželio da prije spavanja malo prošeta. U holu, iza malog pulta koji je vjerovatno predstavljao recepciju, umjesto Ilije, sjedila je i čitala neku knjigu žena znatno mlađa od njega. Vidjevši zbunjenost na njegovom licu, reče da je gazdina supruga. On po cijeli dan radi, a onda cijelu noć spava, tamo u onoj zgradici u dvorištu, ne želi da ga bilo ko uznemirava, a ona ovdje sjedi do pred ponoć, ako bi slučajno neko naišao, ali rijetko kada ko svraća. A deprsija? Muž je rekao da je pala u duboku depresiju i da ništa ne radi. Ona?! Bože sačuvaj! Zdrava je kao dren. Možda je njega pritisla depresija koju njoj pripisuje. Supruga je zaspala, a on poželio malo da prošeta, reče joj. Da, noć je prijatno svježa, odvrati ona. Ako želi, skuvaće kafu i iznijeti pod hrast, da malo porazgovaraju, željna je razgovora, gosti rijetko dolaze, a Ilija… Eh, o čemu bi s njim moglo da se razgovara?

Kasnije mu je, uz kafu, sve češće pod mjesečinom tražeći svojom njegovu ruku, ispričala da joj je prvi muž radio u Njemačkoj i izgradio ovu kuću s namjerom da je uredi za motel. Nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je pokupio svoje dokumente i najnužnije stvari, oprostio se od Štutgarta i krenuo da se više ne vraća. I, sudbina je htjela da se zaista ne vrati, ali ni da živ stigne u svoje selo. Njoj je poslije toga bio potreban neko ko bi ostvario njegove zamisli, a bogami i muškarac, rekla je i stisla ga jače za ruku, pa se tu našao Ilija, već nekoliko godina udovac, istina stariji od nje, ali preduzimljiv. Nažalost, ta preduzimljivost kratko je trajala, muškost još kraće. Posao je dobro krenuo, ali kad je izgrađen auto-put, život u ovom selu je sasvim zamro. To je Iliju bacilo u deprersiju i, valjda zato, počeo je sve rjeđe da joj prilazi. Njoj je trebao muškarac, neka se Filip ne ljuti što to ponavlja, pa je na muža navaljivala, a on pobjegao u onaj dvorišni kućerak, da se spasi. Zna život da bude okrutan, bar je prema njoj takav bio i ostao.

Naglo je zaćutala, uzela ga za ruku i odvela u sobu u prizemlju. Ni jedno ni drugo više ništa nisu rekli, kao da čine nešto što se podrazumijeva i na što ne treba trošiti riječi.

Kada se vratio u sobu već je bila duboka noć. Milosavu je zatekao u istom položaju, samo je sada, preko čaršava, bila prekrivena i koprenom čvrstog sna. Ponovo se istuširao i nag zavukao u krevet. Dva sasvim neplanirana događaja, nije li to mnogo? Nije! Osjeća u sebi neku divlju snagu koja je godinama bila sputana, pa se sada istrgla iz tjeskobe i razdire mu tijelo.

Rukom je napipao Milosavino međunožje i ona se promeškoljila. 

– Bi li..? 

– Zar si poludio! Dosta je bilo, ne samo za danas nego za cijelu ovu godinu, možda i do kraja života.

Povukao se na svoju stranu kreveta.

Jutro je već bilo otperjalo i posljednje pramičke tame iz uglova sobe kada je Milosava ustala i otvorila prozor. Mrštila se dok je oblačila odjeću koju je na sebi nosila cijeli prethodni dan i razmišljala kako će, ako još ikada krenu na izlet, spakovati u koferče ono najnužnija, zatrebalo ili ne zatrebalo. Prišla je krevetu, ali kad je vidjela kako Filip mirno spava, prekriven čaršavom i po glavi, odlučila je da ga ne budi. Sišla je i Iliju zamolila da pod hrast donese kafu kada siđe i njen muž.

Dugo je čekala, a kada je sunce počelo da pokazuje da se septembar lako ne predaje i da će još biti vrelih dana, popela se u sobu da probudi Filipa. Spavao je u istom položaju u kome ga je ostavila. Malo će ga prodrmati, ali kad ga je uhvatila za ruku koja je virila ispod pokrivača, trgla se i odskočila jedan korak. Zar je moguće da je noć bila toliko svježa pa mu je ruka tako hladna?

Skupila je snage – a ne zna zašto joj je odjednom ponestala, kao da su je jučerašnji događaji iscrpili kao suša vlagu iz zemlje – i ponovo prišla krevetu. Palcem i kažiprstom uhvatila je kraj prekrivača i podigla ga. Ravnodušan pogled Filipovih širom otvorenih staklastih očiju zario joj se u grudi.

Zar su mu oči bile tako velike i tako zelene?

S tom mišlju strčala je niz stepenice.

(Iz zbirke “Strašni sud”)