U Simonove oči su se usjekla dva puta:
Prvim je krenuo iz tijela matere, otvorenih očiju.
Na drugi je pošao zavezanih očiju.
Ni na jednom, ni na drugom nije znao kuda ide
ni da li će se ikada vratiti iz jame iz koje se ne izlazi
sa istim tijelom i istom dušom

Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.

Sinoć je tako rečeno. Preksinoć, zaksinoć, dugo već tako, noćima, pred spavanje stižu umirujuće vijesti.

Ali onda se jutros, Bog zna otkud i kako, proširila vijest da pada grad i da će neprijatelj prije večeri zaposjesti naše ulice, trgove, domove.

Nastane strka. Svud naokolo ljudi, muškarci u dobi za vojsku, odjeveni u svečana diplomatska odijela, kakva nismo vidjeli od početka rata, žene u poslovnim kostimima, s koferčićima koji izgledaju tako kao da u njima mogu biti samo službeni papiri i dragocjenosti važne za opstanak države.

Među nogama motaju im se djeca. Samo što ih ne pregaze.

I svi se, muškarci i žene, drže za desnu stranu grudi, za unutarnji džep u kojem su pasoši, službena ovlaštenja, avionske karte, propusnice, potvrde sa svim pečatima ovoga i onoga svijeta.

Odakle im najednom svi ti papiri?

Kako su ih i kada sakupljali? Gdje su ih držali?

A svud naokolo, s onu stranu nevidljive bodljikave žice, s onu stranu života i smrti, običan svijet: žene kukaju i plaču, muškarci se gnjevno hvataju za grudi, lete naokolo dugmad njihovih košulja, pucaju uz oblačiće prašine rukavi kaputa, pa viču neće me živa, neće me živa uloviti! A neki, koji već ostali su bez spola, mole, preklinju, nude sebe, nude svoju malenu djecu, samo za taj jedan papir spasa.

U toj strci, u neredu općem babilonskom, nevjesta u vjenčanici, sa svježim buketom bijelih ruža. Oko nje krug, dva metra širok, u koji nitko ne ulazi, krug bez panike i straha.

Samo ona, sama i zbunjena, meni je vjenčanje, govori, on je tu negdje kaže, i svi se pred njom razmiču, propuštaju je, ne pitaju za papire…

Nevjesta, šapat se čuje preko opće vike i dreke, nevjesta, nevjesta, nevjesta…

Uto se usred tog neočekivano mirnog dana, čiji mir nitko od silna zora i straha nije stigao ni primijetiti, vrlo blizu začuju prve eksplozije.

Nastupa bježanija, ljudi gaze jedni preko drugih, nestaje nevidljive granice između jednih i drugih, matere gaze po svojoj djeci dok pokušavaju iz svega ovog izvući živu glavu, rasipaju se naokolo spasonosni papiri, muškarci ginu od metaka i šrapnela, s posljednjom mišlju da su isto ovako mogli umirati i u rovovima, i da nikakvog smisla nije bilo u tom predugom strahovanju.

Uskoro, ništa ne ostaje od pripovijesti o skorom padu grada. Živi opet sahranjuju mrtve. Umiruće odnose u bolnice. Lakše ranjeni zazivaju pomoć na opustjelim ulicama. Na sve strane izbezumljeno vrište izgubljena djeca.

Granate ne prestaju padati.

I sve je opet normalno.

Nakon povečerja pronese se poput uspavanke:

Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.

Nekoliko dana zatim.

Ili nekoliko tjedana.

Mjesec, dva, tri.

Isto se ponovi. Uvijek isto. Samo što su svečana diplomatska odijela malo posivjela, a poslovni kostimi vise na omršavjelim ženama kao na drvenim konfekcijskim vješalicama. Samo što to više nisu isti oni muškarci i žene. I nisu ista djeca, koja pokušavaju izbjeći koplja majčinskih potpetica. I nisu isti papiri, potvrde, pasoši, avionske karte… Nisu isti dokazi o historijskoj važnosti i neporecivim zaslugama donositelja ove isprave.

Ista je samo nevjesta. 

Zbunjena, sama, u blistavoj bijeloj vjenčanici, čiji se šlep vuče po prašini, ali nijedna trunka na njemu ne ostaje, s istim onim buketom bijelih ruža, koje su i dalje jednako svježe, s kapima jutarnje rose na laticama.

Nema neugodnijeg iskustva za pisca, bez obzira koliko cijenjeno ili beznačajno bilo njegovo književno djelo, od suočenja sa činjenicom da se njegove knjige mogu suočiti sa sudbinom potpunog uništenja. I ne metafizičkog, ili literarnog kraja značenja, nego fizičkog konca knjiga kao sasvim konkretnih predmeta. Kultura zapada, ona začeta prvim zapisom Homerovih epova „Ilijada“ i „Odiseja“, a zatim i Hesiodovih „Teogonija“ i „Poslova i dana“, oblikovala se na uvjerenju kako zapisano ima sakralnu vrijednost, a knjiga, taj drevni kodeks sačinjen od pergamene, posjeduje magičnu moć – moć prometejskog otkrivanja najvažnijih spoznaja univerzuma. Iako je srušila mitski svijet usmenosti s namjerom da spoznaju racionalizira do te mjere da obesmisli u potpunosti sakralnost kao takvu, knjiga je uzurpirala mjesto centralne gnoseološke tačke naše civilizacije, a odnos prema napisanom zauzeo je ono mjesto koje je u kulturama predpismenosti imala usmena mitska priča, izgovorena na glas kao neka vrsta bogoobjavljivanja.

Ali, skoro tri milenija nakon što su anonimni pisari prvi put zapisali stihove najpoznatijih starogrčkih epova, književnost se obrela u jednoj sasvim drugačijoj situaciji, mnogo nepovoljnijoj po nju samu, ako smijem donositi takvu vrstu suda. Zašto sam se odvažio na iznošenje takve tvrdnje, iako sam svjestan da i danas knjiga ima snažno simboličko mjesto u imaginariju vrijednosti zapadne kulture. Iz jednog sasvim prozaičnog, ali veoma ubjedljivog uvida koji mi govori da su knjiga, kao predmet, rukopis, kao forma i književnost kao fenomen svedeni na svoju najdoslovniju upotrebnu vrijednost, čak do te mjere da je i Benjaminova ideja o njenom reproduktivnom, dakle masovnom i potrošnom, karakteru postala passe u najdoslovnijem smislu. Tu je ideju, ipak utemeljenu na materijalističkom ali dijalektičkom principu, savremeni kapitalistički poredak reducirao na njeno najosnovnije značenje i knjiga je danas, više nego ikada u svojoj historiji, samo roba, podložna zakonima tržišta kao i svaki drugi proizvod masovne proizvodnje koji se može naći na rafama gigantskih supermarketa.

Ovaj pomalo melankoličan uvodni lament nad sudbinom knjige u savremenom potrošačkom društvu uvertira je za priču o sudbini sopstvenih knjiga, koje su, nesretne, kakve su knjige generalno, ako želimo da ih s dosta emotivne sentimentalnosti antropomorfiziramo, doživjele sudbinu odbačenosti, napuštenosti i zaboravljenosti, a prijetnja fizičkim nestankom dala im je dimenziju vrijednosti koja, u pravilu, piscu ostaje skrivena i nevidljiva. Priča ovog eseja počela je jednog sasvim konkretno datiranog dana, početkom ljeta, kada je sarajevska izdavačka kuća TKD Šahinpašić objelodanila ono što je svim njenim uposlenicima, autorima i saradnicima bilo odavno poznato. Novčani dugovi, godine lošeg poslovanja, odsustvo poslovne strategije i manjak sreće bili su glavni razlog što se nekada najveći bosanski izdavač našao pred nestankom; kolaps i potonuće u poslovni ambis već su se odigrali, a rasprodaja imovine bila je tek zakašnjela infuzija odavno raspadnutom korporativnom tijelu.

Svaka kapitalistička bajka, koja se pretvara u košmar, ima svoj sentimentalni dio, jednu čudnu, teško objašnjivu i nepriličnu epizodu koja ideologijsku svijest fenomena provocira svojom emotivnošću i poetičnošću. Nešto slično desilo se i meni kada sam, nakon nekoliko mjeseci elektronskih pregovora, uspio dogovoriti aranžman o kupovini vlastitih knjiga, ostataka tiraža koji se nikada nije uspio prodati do kraja, u čemu se, možda, i krije jedan od razloga kompanijinog neslavnog posrnuća. Skladište TKD Šahinpašić, upravna zgrada i izložbeni salon izdanja nalaze se u modernoj, nedavno izgrađenoj zgradi smještenoj na širokom polju koje Ilidžu dijeli od Hadžića. Smještena na savrešenom mjestu, nedaleko od magistralne ceste koja vodi prema Mostaru, a dovoljno daleko od rijeke Željeznice, dakle sigurna od proljetnih plavljenja, zgrada je okružena drugim sličnim objektivma i cijelim nizom, bez ikakvog urbanističkog reda, novonapravljenih kuća za stanovanje. Savršenom u smislu da je njena poslovna upotreba dovedena do granica poslovne iscrpljivosti, a opet, pokazalo se, nedovoljno funkcionalnom da osigura kompaniji elementarnu finansijsku egzistenciju i dalji poslovni život. Taj nerazumljivi paradoks, veoma uočljiv i zbunjujući, prva je stvar o kojoj sam razmišljao dok sam sa Murisom, jedinim preostalim zaposlenikom kompanije, ulazio u prostrano, visokim bedemom, ograđeno dvorište koje su nekada čuvala dva velika kera pasmine šarplaninac čiji su prazni boksovi za spavanje danas prva očiglednost koja svjedoči o posrnuću kompanije. 

Prije nego što ovaj esej dobije svoj drugi, prvi početak, treba reći da ovo nije bio moj prvi dolazak u zgradu, a prvi, koji se zbio prije možda više i od deset godina, ostao mi je urezan u pamćenju kao slika koja je trebala nagovijestiti prosperitetnu budućnost, ne kompanijinu, u to tada nisam uopšte sumnjao, nego moju. Taib Šahinpašić, osnivač i vlasnik kompanije, tada je još uvijek bio živ i poletan knjižar s velikim izdavačkim ambicijama, a sastanak koji smo održali u ogromnoj kancelariji iz koje je rukovodio svojim poslovnim carstvom danas pamtim kao bljesak stvarnosti koja se s godinama pretočila u čistu imaginarnost. Sjedeći iza velikog stola natrpanog kancelarijskim stvarima, ali pedantno poslaganim, Taib je, proćelav, sa njegovanim brkovima i odjeven u elegantni karirani sako, djelovao kao neki producent iz slavnog doba Hoollywooda. Imao sam i tada, a imam i sada dok evociram uspomenu na njega, dojam da se nalazim u officeu čovjeka koji rukovodi MGM-om, a priča u kojoj su se stopile autorska književnost, prodaja knjiga i izdavačka strategija bilo je za tadašnje, a vjerujem i današnje, bosanske izdavače uslove, nešto sasvim nadrealno i nestvarno. Taj  sasvim obični prizor nadmašio je u mome sjećanju važnost koju je objektivno imao pa iako sam u TKD Šahinpašić objavio tri knjige priča, grandioznost tog intimnog razgovora nikada nije poprimila razmjere stvarnosti u smislu da od naših zajedničkih očekivanja jedva da smo ispunili onaj najmanji, najsićušniji dio, ono elementarno i podrazumijevano. Uzrok tome neispunjenju ambicija vjerovatno se krije u Taibovoj skorašnjoj bolesti, teškoj, mučnoj i nepriličnoj u svakom smislu i smrti, koja je bila prekretno mjesto za potonuće kompanije koja je mogla biti bosanski Fink Verlag.

Stojeći na mjestu koje je, nakon svega, u meni, ipak, provociralo neke lijepe uspomene, ako ne na stvarne događaje onda uspomene na fantazije kojima sam zabavljao svoj nemirni mladalački duh željan priznanja i književnog poštovanja, bilo mi je nemoguće ne zamijetiti tu ogromnu neproporcionalnost između onoga što sam ja pamtio kao velelepnu zgradu i oronulog, praznog i potpuno pustog prostora koji se nalazio ispred mene. Ali, ono što želim zabilježiti, više nego opise skladišta u neredu, slika praznih kancelarija s razbacanim namještajem i dvorišta zaraslog u visoku travu i korov jeste jedan trenutak, isječak iz tog dana, koji možda ne govori ništa o situaciji u kojoj sam se obreo, ali ima neku neobjašnjivu simboličku potenciju. Bio je početak juna, bio je topao dan, sunčan, ugodan i negdje između priče o slavnoj historiji kompanije i ulaska u skladište, gdje ću preuzeti primjerke vlastitih knjiga, spašavajući ih od sasvim konkretne i realne smrti, s Murisom sam stao ispod dvije velike trešnje, bremenite rodom, ukusnim, slatkim i sočnim. I dok smo govorili o prvim poslijeratnim godinama kada je kompanija ostvarivala sjajne poslovne rezultate, jeli smo krupne trešnjine plodove i pljuvali košpe na travu, gledali smo na veliko polje koje je bio ispred nas i pokušali oslušnuti tišinu koja se nakupi u mjestima skoncentrirane urbanosti. Graja, promet i poslovna gužva odvijali su se daleko iza nas, na cestama koje su spajale poslovnu zonu sa stambenim dijelom naselja, netom iza nas, kao neka brana od ostatka svijeta nalazila se oronula kompanijina zgrada, a ispred nas polje koje je vodilo do rijeke, tiho, mirno i čarobno u nekom neobjašnjivom smislu.

Prije pravog početka ovog eseja nužno je napraviti još jedan ekskurs, još jedan deskriptivni opisni uvod koji dosta govori o vremenu u kojem živimo i gotovo ni malo o onome o čemu, zapravo, namjeravam pisati. Kada smo stotinjak preostalih primjeraka moje dvije knjige priča „Bahka“ i Peto godišnje doba“ utrpali u moj dvadeset godina stari Renault Clio, Muris mi je dozvolio da prošetam cijelim skladištem, da razgledam sve te, bez reda i smisla, razbacane gomile knjiga i dok sam hodao tim čistilištem, posljednjom postajom s kojega će te knjige, kao što su i moje, krenuti u novi život ili biti osudom na konačnu smrt isječene na običan papir spreman na reciklažu, osjećao sam kao da se nalazim na nekom velikom groblju, na posljednjem počivalištu vojnika izginulih u nekoj značajnoj bitci Prvog svjetskog rata, groblju koje je nekada bilo uređeno, poštovano, u nekom nekrofilnom smislu čak i velelepno, a danas, stotinu i više godina kasnije zapušteno je, zaraslo je u korov i drugo divlje šiblje, a nekada blistavi spomenici su, pod teretom vremena i historije, izgubili ljepotu i sjaj. 

Spasivši preostale primjerke svoje dvije zbirke priča od uništenja, a suočen s gomilom knjiga istovjetnog izgleda koje sam naslagao u svojoj radnoj sobi, počeo sam razmišljati ne o značenju tih knjiga, meni, čitaocima kojih nemam ili književnosti uopćeno, nego o motivima koji su me nagonili da pišem pripovijesti, oblikujem njihove fabule, ispisujem živote izmišljenih likova. Užitka u pisanju više se nisam sjećao, to je izgleda stvar u spisateljskom poslu koja se najbrže zaboravi, ali upoznavajući se sa sadržajima vlastitih priča počeo sam razmišljati o njima kao o nekom tuđem posjedu, predmetu potpuno stranom, koji je iznenada dospio u moje ruke, uz obavezu da o njima izreknem neki sud; literarni, estetski ili čisto da oblikujem u zaokruženu misao impresiju o onome što sam sada čitao. 

Za knjigu „Bahka“ napisao sam, po zahtjevu tadašnjeg urednika i direktora TKD Šahinpašić Ajdina Šahinpašića, neku vrstu autorskog uvoda, kratku bilješku u kojoj sam pokušao objasniti kako su nastale priče uvrštene u zbirku, s kakvim sam literarnim ambicijama odlučio zapisivati fikciju s toliko različitih i nespojivih elemenata. Čitajući, gotovo cijelu deceniju kasnije, taj kratki autopoetički zapis naslovljen „Čemu knjiga priča“ shvatam da je moje shvatanje književnosti tada, a do danas je ostalo poprilično neizmijenjeno, snažno definisano idejom da je književnost ostvarenje Wagnerovog pozorišnog ideala, jer samo je književnost, mnogo više nego opera, u svakom slučaju, u stanju obujmiti sve umjetničke derivate duha, samo ona ima apsorbcionu snagu da obuhvati svaki mogući i svaki zamislivi izmišljaj mašte.  

Nekih davnih opsesija u literaturi nisam se oslobodio  do danas, pisci koje sam čitao i s kojima sam, na neki način, polemisao ispisujući vlastite storye i dalje su mi važni i dalje njihovom djelu prilazim kao nekom rezervoaru, ali ne više tema i motiva, nego mjestu s kojeg mnogo opuštenije i neobaveznije upijam literarnu okrepu. O nekima sam promijenio mišljenje tek toliko da više prema njihovom djelu ne osjećam onu bezumnu strast kakvu sam gajio nekada i sada ih čitam s više kritičkog duha, ali ne nastojeći da u njihovim djelima nađem natruhe nesavršenstva, jer sada dobro znam da se istinska ljepota književnosti krije upravo u tim nedorečenostima, nelogičnostima i fabularnim napuknućima. Savršenstvo je zabluda, opsjena i mit, savršenstvo je najveća podvala u historiji ljudskih ideja, ona zato i jeste nastala kao ideal, kao nedostižna ideja, koju su od neoplatonističkih učenja do našeg vremena baštinili oni koji su namjerno pogrešno razumijevali izvornu Platonovu misao. Književnost nije neoplatonistička misaona igra koncepata, književnost je stvarnost jezičke realizacije talenta, koji se bori s oblikovanjem neke metafizičke zamisli. 

U „Bahki“ dvije su priče motivirane izravnim pokušajem da se literarnim sredstvima uspostavi kritički suodnos sa djelom Ive Andrića. Čitajući danas autorsku autorefleksiju, koja je štampana uz knjigu, primjećujem da sam o Andrićevim utjecajima govorio s previše pijeteta ističući, kako mi se sa ove vremenske distance čini, prenaglašeno izuzetnost njegove književnosti uopšte, formalnu savršenost njegovih proza i golemo nerazumijevanje ideje njegove književnosti u našem vremenu. Ne odričem se ni jednog sloga tih nekoliko rečenica, ali držim da, nakon deceniju vremena, imam obavezu zabilježiti još nekoliko opažanja koja sam kao čitalac skupio tokom ovih godina. Priča „Besjeda“ je, kako sada vidim, suštinski, igra, ludus litterarius* uma, u kojoj je sve važnije od onoga što tradicionalno volimo nazivati poruka u književnosti; ambijent, likovi koji su samo naizgled normalni, a zapravo u nutrini drže neoslobođenu grotesku, i poenta koja je neočekivana, strašna i pogubna za sve učesnike igre glavnog protagoniste Džafer – bega Osmaka. Ta je priča, ubijeđen sam, logičko – stilska vježba, zabavna, deskriptivna i u jednoj, jedva primjetnoj, mjeri zlokobna svojim neočekivanim završetkom, ali i priča koja je sva nastala na iskustvu literature i stoga previše željna da zadivi svojom jezičkom izvedbom. Naravno, kao pisac, nakon deceniju života, možda i pomalo ogorčen, imam pravo donositi sud o svojoj književnosti, jednako kao što na takvu vrstu arbitriranja polažu pravo obični čitaoci i književni kritičari.

Priča „Pismo iz 1992.“ i nakon svih ovih godina djeluje sablasno ozbiljna i aktuelna, možda i aktuelnija zbog nesretnog raspleta naših političkih i društvenih odnosa nego u vrijeme kada je pisana, u vrijeme kada je još uvijek bila živa iluzija da Bosna, kao jedan autohton i autonoman duhovni fenomen, može preživjeti sve povijesne izazove pred koje je postavljena njena egzistencija. Već je iz naslova nedvosmisleno jasno da se sadržajem priča referira na Andrićevu pripovijest „Pismo iz 1920.“, a duhom, idejom i porukom u mnogo čemu je suprotstavljena osnovnom sadržaju polazišne pripovijesti. Nisam baš siguran da je Andrić u svojoj pripovijesti Bosnu ispisivao kao mračni svijet mržnje, što je jedna zlonamjerna i potpuno izvanliterarna interpretacija njenog sadržaja, ali stoji činjenica da ju je takvom, u jednom dijelu svog literarnog života, osjećao Maks Levenfeld, nesretni glavni protagonist njene radnje. I to je ključna stvar u nesporazumu između Andrića i nacionalističkih interpretatora njegovog djela. Niko od njih nije uspijevao, ili namjerno nije želio, u šta sam ja lično ubjeđeniji, da uspostavi razlikovanje između stvarnosti i stvarnosti književnosti, jer kada bi se ta dva simbolička prostora jasno odvojila bilo bi nemoguće njegovu literaturu ideologijski zloupotrebljavati. U književnom svijetu pripovijesti Maks Levenfeld iznosi određene zakljčke o sopstvenom životu i svojoj sudbini i samo u tom, skučenom, klaustrofobičnom i, da opet naglasim, fiktivnom svijetu Bosna se pomalja kao prokletstvo njegovog postojanja, nikako kao prokletstvo postojanja kao takvog. Taj sam nemili svijet iskoristio da napišem pripovijest o posljednjem bosanskom ratu, da pokažem koliko zemlja Bosna može biti i strašnija nego je Andrićev lik doživljavao osamdeset godina ranije, ali isto tako i ljepša, ali opet, u vizuri njenih protagaonista, nikako kao teza o istini našeg pokoljenja. 

U mojoj priči glavni junak umire, pogiba u ratu, a njegova ljubav biva osujećena nacionalnom mržnjom. Glavna junakinja doživljava razočarenje i njena ljubav biva iznevjerena i kada se, u jednom trenutku, osvrne iza sebe sve što može vidjeti jeste prošlost prepuna nedaća i nevolja, ali opet, mislim, to je priča koja donosi neku vrstu ontološkog optimizma a Bosnu, uz svu smrt i tragediju koja je u priči prikazana veoma nedvosmileno, predstavlja kao zemlju koja nije iznikla iz pošasti svoje prošlosti najbolje opisane sintagmom „tamni vilajet“. Bosna iz moje priče je, ako ćemo suditi pravično, mnogo strašnija zemlja nego ona Bosna koju je prikazivao Ivo Andrić, surovija je, brutalnija, zagađenija mržnjom, ali, baš kao i Andrić, ostavljam sebi za interpretativno pravo da tvrdim kako je prikazana kao nešto granično, fantazmagorično i suštinski lijepo, nešto što se, uz svu frustraciju, ipak, nekako može voljeti, kakva je ustalom i Bosna Ive Andrića, zemlja kojoj se nalazi bezbroj mana, ali samo zato što se strastvenički i samoubilački voli.

I u priči „Misionar“ bavio sam se Bosnom, ali u njenoj medievalanoj historiji i to je više priča o ljudskom neuspjehu, o vjerovanju u zabludu i konačnom razočarenju. Srednjovjekovna Bosna, zbog svoje dalekosti, nepoznatosti i drugčijosti, oduvijek mi je bila inspirativna ne samo kao materijal za literarno oblikovanje fabula nego i za promišljanje jednog vanvremenskog svijeta. Bosna srednjeg vijeka, sa svojim šizmama, svojim narodnim folklorom, mitovima i legendama ostaje i do danas jedan imaginarni prostor u koji sladostrasnički vjerujem, to je ono daleko, teško ostvarivo duhovno kraljevstvo kojem težim, to je nagrada za trud moje mašte, jer samo tamo mogu sasvim slobodno zidati kule svojih izmišljaja, a da ne budem optužen za ideološko prekrajanje povijesti. Srednjovjekovna Bosna je, više nego bilo koje kasnije doba naše historije, mitsko vrijeme našeg postojanja, ona je ponajmanje historijografska udžebnička stvarnost svedena na datum i kratku bilješku, to je doba legendarnih banova i kraljeva, vrijeme koje se nalazi između povijesti i mita, između stvarnosti historijskog postojanja i napregnuća fiktivnog izmišljanja. Srednjovjekovna Bosna je, da parafraziram jedan Nitzheov naslov traktata, prostor smješten s one strane jave i sna, s one strane dobra i zla.

Naslov priče, po kojoj je cijela knjiga dobila ime, godinama zbunjuje čitaoce do mjere da čak ni uz slikovitu ilustraciju Nine Knežević na naslvnoj strani većina nije u stanju povezati da je riječ o nekoj vrsti ženskog bića. Onoj nekolicini, koja poznaje motive starogrčke mitologije, jasno je kako je riječ o poludivljim, mahnitim, iracionalnim ženskim bićima, koje se, zajendo sa Silenom pojavljuju u pratnji boga vina Dioniza. Po jednoj drugoj verziji priče, Bahka je bila jedna od pet nimfi koje su u tajnosti odgojile Dioniza krijući njegov identitet i spol od gnjeva boginje Here, ljubomnorne Zeusove supruge, koja je nastojala ubiti Dioniza, vanbračno božnastvo nastalo kao plod ljubavi Vrhovnika i nepoznate žene. Poznavanje mita o Dionizu nije neophodno da bi se pripovijest razumjela, ali  nije na odmet reći da je raskalašena seksualna mizigonija u pripovijesti dobrim djelom nadahnuta savremenom interpretacijom legendi o Dionizu. Bahka, kao simbol ženske moći, primordijalne, vaginalne, uterusne u priči se pojavljuje kao fantastični motiv, kao svojevrsni deus ex machina, a posljednja scena u pripovijesti odjek je rituala koji je u antičko doba bio izuzetno tjelesan, jednoznačan ali paradoksalno veoma simboličan. Taj čin je nadilazio moralnost kako je shvata stroga monoteistička judeo – kršćanska tradicija, a ubistvo i komadanje tijela dio su religijskog imaginarija koji je bio izuzetno konkretan i realan, samim tim i lišen simoblike praroditeljskog grijeha, kakvu imamo u činu Kristovog razapinjanja. 

U nekoliko veoma sporadičnih reakcija na sadržaj i formu pripovijesti nikada nije isticana niti mizigonost u ponašanju glavnog junaka Harija, niti je scena ubistva bila povezivana sa komplikovanim moralnim zakonom o zločinu i kazni, čitaoce je, u pravilu, zbunjivao taj upliv nadrealnog u ono što doživljavaju kao logički razumljivu stvarnost, a iz te nemogućnosti da prihvate kako literarna stvarnost funkcionalno može kršiti zakone logičke zbiljnosti proizilazila je nemoć u akceptiranju ideje pripovijesti. Ono što je meni bilo najsignifikantnije u nespremnosti da se prihvati takva dimenzija književne stvarnosti jeste potreba, kod velikog broja onih koji su priču pročitali, da se univerzum imaginarnog uvijek podvrgava zakonima mimetičke pseudostvarnosti pa je, na svakom mjestu gdje su zakonitosti takve stvarnosti bile iznevjerene, dolazilo do nesporazuma i iznevjeravanja čitalačkog „horizonta očekivanja“. Tamo gdje sam, kao pisac, očekivao da je fabularno efektno napraviti  grande preokret čitaoci su, u pravilu, zahtjevali objašnje utemeljeno u logici svakodnevnog. Ja sam insistirao na logičkoj kontrapunktnosti, koja je podrazumijevala obesmišljavanje logike same, a čitaoci su željeli vidjeti završetak koji je prirodan nastavak jednog sasvim linearnog predstavljanja stvari. 

„Peto godišnje doba“, i sada sam ubijeđen, bila je ekstenzija „Bahke“ u mnogim vidovima, ali najviše u nastojanju da se intenziviraju ideje koje sam imao o historiji, fantastičnom, mitskom i nadrealnom. Ta je knjiga, po svemu, za mene predstavljala uspjeh u traganju za literaturom, koja neće biti sljedbenica poetike stvarnosne književnosti, tako popularne među savremenicima svih generacija, književnosti koja je, oslobođena bilo kakve poetike, kod čitalaca, stekla popularnost jer je bila bezzahtjevna i suštinski, nije govorila ništa. Stvarnosna književnost savremenog bosanskog literarnog trenutka bila je, i u dobrom dijelu je još uvijek, odraz naše neartikulirane usmenosti, nepovezano pričanje bez smisla, koje je govoreno u lažnom, ispovjednom, prvom licu jednine nastojalo sklopiti narativ o ratu i poraću. Ali, ta književnost nije ličila ni na jednu književnost u historiji književnosti koja je govorila o ratu i poslijeratnim tegobama upravo zato što nije uspijevala dati odgovor na elementarno pitanje svog pripovjedačkog nauma: zašto se te priče pripovijedaju, s kojim ciljem i o čemu one zapravo govore. U kukavičkom nastojanju da se ne referira na bilo kakvu ideologiju, što je nemoguće i neostvarivo, jer nema priče koja ne sažima u sebi ideologijsku sliku svijeta, ta je književnost bila ontološki prazna, a pošto je nemuštim izborom prosedea i ograničenošću pripovjedih slika od ranije bila oskudna u literarnim metaaforma i simbolima njen krajnji oblik bila je neka vrsta veoma prazne ljušture koja nije uspjevala nešto reći već samo nagovjestiti i naslutiti. 

To je, kako mi se sada čini, bio jedan od ključnih razloga zašto sam ispisao novelu „Peto godišnje doba“ i smjestio je u carsku Rusiju koju boljševička revolucija pretvara u sovjetsku republiku. Kosta Njeradov je zamišljen kao veliki tragični lik epohe, čovjek koji u sebi sažima i sjedinjuje sve one nespojive kotradikcije „velikih vremena“. Dijete provincijskog, bogatog, ali samomislećeg plemstva Kostja Njeradov je postao zelot komunističke revolucije, a zatim njen kritičar i njena žrtva. Tom sam pričom nastojao obuhvatiti osjećaj ruske književnosti, na nekim sam mjestima namjerno imitirao stil ruskih klasika, uvijek nastojeći poseebno istaći i apsotrofirati važnost ljudske emocije u svemu što čovjek čini. Srčanost i ubijeđenost u ispravost neke ideje, u ovom slučaju ideje pravednog bezklasnog društva, ono je što odlikuje likove te novele, a atmosferu, ambijent, i opise crpio sam direktno iz djela ruskih pisaca koje sam čitao. Spomenuo bih ovdje samo Pasternakova „Pisma iz Tule“ i  Bulgakovljevu „Bijelu gardu“ kao dvije knjige koje sam nastojao unijeti u priču o životu i smrti Kostje Njeradova. 

Ime glavnog protagonista Koste Njeradova nije izmišljeno, ono je apokrifno, ali nije plod moje fikcije, ono postoji, ali nije ime stvarnog čovjeka niti nekog knjiežvnog lika. To je ime izmislio Lav Nikolajevč Tolstoj i u dnevnicima koje je vodio tokom pisanja Ane Karenjine navodi ga kao jedno od potencijalnih imena Konstantina Dimitrijeviča Levina, ime koje će s razvojem romana Tolstoj odbaciti i koje bi, vjerovatno, u književnosti bilo izgubljeno da pisac nije vodio dnevnik pisanja romana, neku vrstu preteče Nabokovljevih i Ecovih autoreferencijalnih proza. Ima u Kostji Njeradovom nešto od njegovog nesuđenog imenjaka, ima ta crta zaluđenosti i tvrdokornosti, nesalomljivosti koja prerasta u ličnu tragediju, samo što kod Tolstoja, sukladno njegovim kršćanskim idejama o spasu ljudske duše, Levin postaje realiziran i sretan porodični čovjek, dok Kostja Njeradov, u mojoj noveli, umire užansom smrću, bezimen, zaboravljen i razočaran u svijet. 

U dvije pripovijesti knjige bavio sam se mitskim vremenom, nastojeći pokazati koliko stvarnost necjelovito opisuje univerzum ljudskog postojanja i koliko je tubivstvovanje, da se poslužim Heideggerovim ontološkim pojmom, samo zabluda koja svojim nasilnim isključivanjem vremena, historije i geografije onemogućava ukorijenjenost čovjeka u vlastitom životu i njegovu potrebu da stremi duhovnim horizontima koji nisu podvrgnuti procesima racionalizacije. To mitsko vrijeme, vrijeme u kojem je ljudsko znanje bilo povezano sa tjelesnošću i opipljivošću svijeta, vrijeme u kojem nije postojala historija kao osmiščjena dijalektika protoka i progresa opisano je u pripovijesti dugog naziva „Kako je u narodu Vnuga vrijeme izbrisalo pamćenje i zašto je jedan mladić pomislio da se u zemlji nepostojećih stvari nalazi staza njegove sudbine“. Situirana u jedno izmišljeno izvanvremensko selo u dolini rijeke Niger to je pripovijest o ljudima čiji život još uvijek nije kodificiran strogim zakonima kulture i njihova sloboda se najviše ispoljava u nesvjesnom i prirodnom nepoznavanju ograničavajućih normi civilizacije. Kada sa ove vremenske distance razmišljam o toj pripovijesti uviđam da su rašomosnka struktura priče, imitiranje „divlje misli“ predcivilizacijskih formi mišljenja i jezička nekonzistentnost, ipak, samo jedan veoma evropocentričan i kolonijalan pogled na nešto što je reflekcija vlastitih ideja o neiskvarenom duhovnom dobru, a nikako autentičan literarni zapis o nečemu što bi, hipotetički, trebalo biti historijski i gnoseološki, čak možda i znanstveno, poznato i opisano kao ljudska zajednica.

S tom pripovješću postoji još jedan problem, ne estetski ili poetički, već najviše ideologijski. Ta je pripovijest prvobitno trebala biti situirana o neko bosansko mitsko vrijeme, trebala je govoriti o Bosni, kao zemlji u kojoj još nisu zavladali zakoni historije i kulture, ali sam se te očigledne primordijalnosti uplašio strahujući kako bi takva slika Bosne bila gruba i odbojna, ne čitaocima nego meni samome. Stoga sam pribjegao onome za šta sam tada vjerovao da je spasonosno rješenje, a za šta sada mislim da je bila stupica sljepila iracionalnosti. Bilo mi je jednostavnije neposrednost plemenskog i rodovskog promišljanja svijeta smjestiti u afrički predio nego takvim bojama oslikati obrise ljudi koji bi mogli biti moji vlastiti imaginarni preci. Ovakva interpretacija je, naravno, samo djelomična istina, jer, znao sam to i tada, a sada mi je još i više jasno, pripovijest sam pisao pod velikim utjecajem Chinua Achebea i Jean-Marie Gustave Le Clézioa. Njihov literarni svijet realnosti, koja pobjedonosno nadvisuje logičku stvarnost, bio je zavodljiv u tolikoj mjeri da nisam primijetio ono što mi je danas toliko očigledno; tom sam poetikom trebao mijenjati svijet sopstvene kulturne povijesti.

Mitska genealogija bila je tema pripovijesti „Zapisala lijeva ruka“ i tek kada je Miljenko Jergović, objavljujući priču na Ajfelovom mostu, zapisao kako će je najbolje razumijeti oni koji su čitali Nedžada Ibrišivmovića, shvatio sam da postoji neka „tajna veza“ između duha mog proznog zapisa i onoga što bi se, u najširem značenju, moglo smatrati Ibrišimovićevim pismom. To je priča koja se rađa u neodređeneo mitsko vrijeme početka svijeta i završava u našem vremenu, to je namjerna „imitacija“ biblijskog rodoslovnika, beskrajnog niza sudbina spojenih u jednu nit, prekinutu terorom modernog racionalističkog mišljenja. Ali, budite uvjereni, to nije niz koji oponaša lažnu uvjerenost da se od prošlosti do sadašnjosti kretalo stazom progresa, nego niz koji ima revrezibilno simboličko značenje i niz koji počinje u zlatnom dobu čovječanstva i završava padom u gnusni voluntaristički racionalizam našeg vremena, onog koje je obesmislilo duh i uspostavilo tehnicizam kao primarnu ontološku vrijednost. 

I ova pripovijest govori o Bosni, ali jednoj sasvim neodređenoj a, paradoksalno, i veoma konkretnoj Bosni, onoj koja je ukorijenjena ne u prostor ili topografiju nego onoj koja je sačinjena od fiktivnih sadržaja naših snoviđenja. To je Bosna sačinjena od hiljadu herojskih pokoljenja, od hiljadu legendarnih pokoljenja, Bosna sačinjena od sudbina koje bi se mogle objediniti u jednu izmaštanu sagu samo da ne govori o propasti i nestanku klana. Ako je ovo, u neku ruku, pripovijest koja oslikava rodovsku svijest podneblja, ona je istovremeno i gorak podsjetnik da je ta svijest nestali fenomen. Romantična slika prošlosti koja nikada nije postojala ono je o čemu sam htio pisati, a da li sam u tome uspio sud trebaju dati čitaoci, piscu nije dozvoljeno povlačiti hipoteze takve vrste.

U godinama kada sam shvatio da knjige nemaju recepciju kakvu sam mislio da trebaju imati, zbog tog očitog neuspjeha, da privučem više pažnje, najviše sam krivio sebe, odnosno, kako sam bio ubijeđen, svoj pogrešan odabir naslova za obje zbirke. Novinarsko iskustvo, koje se u prethodnoj deceniji nataložilo, dalo je mome shvatanju javnog spisateljskog posla sasvim drugu perspektivu. O književnosti sam u jednom trenutku, o svoje dvije knjige priča da budem konkretniji, počeo gledati isključivo iz jedne veoma skučene i dosta vulgarne perspektive, gdje me poetički izazovi i estetski zahtjevi nisu više pretjerano zanimali. Presija čitanosti, koju sam sam sebi nametnuo, bila je toliko snažna da sam, u jednom trenutku, pomislio kako bi knjige, tržišno, bile mnogo uspješnije da su imale drugačije naslove. I dok sam za „Bahku“ imao, odmah, spremno rezervno rješenje, s knjigom „Peto godišnje doba bilo je drugačije. „Bahku“, sam zamislio preimenovati u „Pismo iz 1992. godine“ s namjerom da što neposrednije istaknem povezanost knjige i pripovijetke s Andrićevom prozom, jer sam pretpostavio da bi ta kritička, a veoma prepoznatljiva, asocijacija bila dobar marketinški odabir. Rezonovao sam da će ta jednostavna i veoma direktna asocijacija na Andrića privući više površne pažnje, a to sam mislio jer sam izgubio iz vida postulate sopstvene poetike i načela estetike, koju sam gradio punih petnaest godina.

S knjigom „Peto godišnje doba“, kao što sam rekao, ta je zamišljena preobrazba išla teže i odvijala se mukotrpnije, jer mojim novim, malograđanskim, zahtjevima naslov ni jedne priče u knjizi nije bio dovoljno atraktivan. A onda sam se dosjetio kako bih mogao novelu preimenovati i cijeloj knjizi dati novi naslov. Želio sam istaći da je riječ o prozi koja govori o jednom velikom i još uvijek neponovljivom vremenu, o historiji koja je mljela svoje protagoniste, o ljudima koji su zelotski i fanatično vjerovali u jednu ideju, a onda padali u smrtnu ravnodušnost nakon što bi se u nju razočarali. Želio sam, osim toga, nedvosmisleno pokazati kako je riječ o prozi koja govori o unutrašnjoj preobrazbi pa sam noveli smislio potpuno novi naslov. „Život i smrt plemića i boljševika Kostje Njeradova“ bilo je najbolje čega sam se dosjetio, a sličnost naslova s djelima sedamnaestovjekovnih pikarskih romana tješila me kako je, ipak, literaran, a ne samo komercijalan. Sve se to, naravno, zbivalo samo u mojoj mašti, jer za poduhvat kakav sam zamislio bilo je neophodno da se stvori tržišna potreba za knjigama, što se, to je svima jasno, nije desilo. 

Dvojbe koje sam imao o potenciji književnosti splasnule su onoga trenutka kada sam shvatio da knjige, barem one koje sam pišem, nemaju tržišnu moć privlačenja najširih čitalačkih masa. Za prodajni fijasko nisam krivio slabo organizovano knjižarsko-izdavačko tržište već najprije vlastite greške u promovisanju svoje literarne poetike. Ideje koje sam imao o načinima revitalizacije skoro pa „mrtvih“ knjiga pokazale su se podjednako neučinkovite kao i one koje sam imao ranijih godina; za sve je trebalo imati izoštreno poslovno čulo koje jednostavno nisam imao. Pored toga, svaki put kada bih počeo koristiti iskustva internetskog novinarstva u „reklamiranju“ vlastitog pisanja osjećao sam groznu krivnju vjerujući i dalje, negdje duboko u sebi, da tim plitkim i vulgarnim manipulacijama trajno oštećujem sopstveno umjetničko pismo. Dvojnost koju sam snažno osjećao, onu između poetičkih ideala i želje za popularnošću, neprekidno se pojavljivala kao nerazrješiva enigma, kao ambis koji nije bilo moguće prevazići. 

Šta je književnost u postmodernom, informacijskom vremenu? To je pitanje postavljeno bezbroj puta kao što su postavljena i sva ostala pitanja, koja pokušavaju shvatiti način na koji funkcionira tržište književnosti i proces prodaje knjiga. Biti komercijalan, vjerovatno, znači podilaziti ukusu publike, znači degradirati estetiku, oskrnaviti autorsku poetiku pisma, to podrazumijeva biti uvijek spreman učestvovati u beskonačnom „društvenom spektaklu“, javne odgovornosti, uvijek odgovarati na pravi način, ponašati se u skladu sa društvenim očekivanjima vremena, biti korektan, servilan, lažno skroman i hinjeno iskren. Ako to, kao pisac, niste u stanju onda budite spremni da trpite zanemarivanje, budite spremni živjeti u miru, sami sa svojim knjigama, u svijetu u kojem nema medijske galame, internetske buke i blještavila popularnosti, koje donosi umješno korištenje društvenim mrežama.

Svoje dvije knjige „Bahka“ i „Peto godišnje doba“ privremeno sam spasio grozomorne smrti, barem sam na neko vrijeme odagnao sudbinu reciklaže/reinkarnacije u nekom drugom knjiškom sadržaju. Do kada će uspjeti živjeti, to tek treba da se vidi, a da li će jednog dana umrijeti da više nikada ne uskrsnu, to tek treba da vidimo. Ovo vrijeme sada radi protiv njihove koristi, ili da još nedvosmislenije parafraziran popularnu jezičku doskočicu – radi u korist njihove štete.

* Ludus litterarius sintagma je koja u doslovnom prevodu znači osnovna škola, elementarno znanje, ali ovdje je
koristimo kao pojmovni neologizam u značenju literarna igrarija, literarna maštarija, igra izmišljaja.

Izložba radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu autora prof. dr. emeritusa Ibrahima Krzovića u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, 03.11.-21.12.2022.

U vrijeme kada je u Sarajevu osnovana Akademija likovnih umjetnosti (1972.) imao sam 32 godine. Prije toga u Sarajevu sam studirao pravo (dvije godine), a diplomirao na VPŠ likovnu umjetnost 1968. godine. Od mjeseca srpnja u kojem sam rođen, punu godinu prije sam  u braku, prvo podstanar u sustanarskom stanu u ulici Kralja Tvrtka 16, kod bake i majke svoje supruge, nešto kasnije podstanar u jednom memljivom sobičku u Dobrovoljačkoj, tek od 1974. u jednosobnom stanu kod kina Kumrovec. U književnom časopisu Život sve do 1969. životario sam kao korektor, povremeno i kao ilustrator, u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Životario sam i kao tehnički urednik u nekim manjim listovima, kratko vrijeme i u Oslobođenju. Od 1969. do 1977. godine radio sam na TV Sarajevo kao ilustrator, onda i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980.  bio sam tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH. 

Čim je započela priča o otvaranju Akademije likovnih umjetnosti, još kao student likovnog odsjeka na VPŠ, sanjario sam nastavak školovanja na njoj, međutim, kako se taj događaj približavao, život me je od nje udaljavao. Približavao sam se književnosti, uz ostale, učvršćivali su me u njoj i praktični razlozi. Kako ćeš biti dobar umjetnik bez ateljea, književnik možeš biti i s jednom olovkom i debelom tekom. Posjedovao sam za likovnu umjetnost dar, to su često isticali i moji profesori Hakija Kulenović, profesor slikarstva, i Dobrivoje Beljkašić, profesor crtanja, a Ljubica Mladenović, profesorica povijesti umjetnosti, pak, i pred studentima je na časovima  isticala da je moje znanje iz povijesti umjetnosti za primjer drugima. Kakva korist od svega toga, smiri se ondje gdje već imaš neki korijen. Već tada imao sam mnogo više prijatelja među sarajevskim književnicima, nego li među likovnjacima, ostani u tom društvu zauvijek. 

Tri godine nakon osnutka Akademije, u travnju 1975. godine osnovan Collegium Artisticum, on mi je brzo umnožio i prijatelje Likovnjake. Boravio sam u  njemu koliko i u Klubu kulturnih radnika preko puta Oslobođenja gdje su najbrojniji gosti bili književnici. Ondje sam širio svoje prijateljstvo i s filmskim radnicima, glumcima, novinarima, to je vrijeme kada sam imao, kakav-takav, i svoj književni status, s jednim romanom (U ime oca sina, 1969.) i zbirkom priča (Središte, 1973.), Tada sam počeo pisati i likovne kritike, ni s tim se svaki gost Kluba nije mogao pohvaliti. Pratio sam likovni život u Sarajevu, koji je Akademija obogatila, čiji su prvi profesori bili i glavni izlagači, čitao kritike njihovog prvog dekana Muhameda Karamehmedovića kojemu će se kasnije pridružiti i prvi školovani povjesničari umjetnosti, među njima je bio i prof. dr. Ibrahim Krzović. 

Nešto je magično dolazilo iz te nove institucije, življe od onoga što je gradu tada davala Umjetnička galerija, zajedno s programima starog Umjetničkog paviljona smještenoga na kraju ulice Kralja Tomislava koja se završavala u Titovoj. To „nešto“ još nije imalo svoje pravo ime, a bilo je nedostižno, novo i za one koji su već imali izgrađene intelektualne receptore i za to novo, za vrijednost koja je bila iznad vrijednosti uobičajenog, podrazumijevajućeg u ondašnjem likovnom životu grada. I u meni je ta viša vrijednost izazivala strahopoštovanje, Iščekivao sam je s nestrpljenjem, ali približavao sam joj se s oprezom, uvijek stišano, skrušeno. Otkad je na lijevoj obali Miljacke sagrađena Evangelistička crkva (gradnja je započela 1898. godine, crkva je otvorena i posvećena već naredne godine – 19. novembra 1899. godine.) sakralna tišina jedva je premošćivala korito rijeke, čim je Akademija proradila, postala je i glasna. 

U neko doba konačno sam shvatio da u svemu što je Akademija gradu i njegovom kulturnom životu već na samom startu ponudila novo, više od standardnog, mogu uživati i ja, da upisom na nju nikada ne bih mogao i nadići. Moje sanjarije da to nakon završenog likovnog odsjeka na VPŠ ipak pokušam dograditi, tako su samo preimenovane, postale su tek puste želje. Biti bolji od Berbera nije se moglo ni s mojim hvaljenim darom, ni u velikom ateljeu, ni s odgovarajućim alatom, u podstanarskom sobičku – nikako.  

Akademija je od prvog dana osnutka imala karakter otvorene obrazovne ustanove, primala je svoje studente iz svih krajeva ondašnje zajedničke države. Oni su sa svojim diplomama ostajali u Sarajevu ili odlazili u mjesta iz kojih su u nju dolazili i kao nastavnici, dizajneri, ne samo kao slikari, grafičari, kipari, svugdje gdje je estetika mogla da unaprijedi čovjekov radni ambijent i proizvod… Širili su likovnu kulturu u raznim djelatnostima.  

I autori likovnih kritika su to činili, i njih je Akademija potaknula na agilnije prisustvo u javnosti. Imali su ulogu afirmatora lijepog i u čovjekovom radnom i privatnom prostoru, i pojedinci i poduzeća počeli su za to i njihove sudove cijeniti više nego prije. Njih je, nažalost, i tada bilo malo, kao i danas kad  postoji Katedra  za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, čiji je osnivač akademske 2002/2003. bio upravo autor izložbe Ishodišta, prof. dr. Ibrahim Krzović. Veterani takve likovne kritike uz profesora Krzovića, Azru Begić, Melihu Husedžinović, kao i spomenutog Muhameda Karamehmedović, te Vefika Hadžismajlovića, Sadudina Musabegovića, nažalost, kada Akademija ovom izložbom u 2022. godini obilježava 50. godišnjicu svog rada, nisu više među živima, nove generacije nekako ih nevoljko i stidljivo zamjenjuju. U vrijeme spomenutih, za života vrlo živih, u pomoć su im pristizali i pisci, jedno vrijeme, pisala  je o tome i Azra Begić, među njima su bili i Meša Selimović i Mak Dizdar. 

Vrlo brzo je Collegium Artiticum sa svojim reprezentativnim izlagačkim prostorom preuzeo likovni život od spomenutog starog Umjetničkog paviljona, mjesta raznih sastanaka, hvaljenog i srušenog početkom 1970.

Profesori Akademije su u proteklih 50 godina razvili i vlastitu izdavačku djelatnost, i ona je njihovo djelo koliko je i njihovo djelo armija obrazovanih zanatlija raznih profila kojima je estetska vrijednost i danas glavna vodilja u radu. Spomenut ću samo dva kapitalna djela Slikarstvo, metode slikanja, materijali Metke Kraigher-Hozo (Svjetlost, Sarajevo, 1991; na njemu sam potpisan kao urednik), Dževad Hozo: Umjetnost multioriginala – kultura  grafičkog lista (Prva književna komuna, Mostar, 1988.).

Čim sam na Facebook statusu svog prijatelja na ovoj društvenoj mreži, Ibrahima Krzovića, pročitao prve informacije o njegovoj izložbi, poželio sam saznati nešto više o ovom njegovom velikom istraživačkom projektu. Autor me je vrlo brzo do najsitnijeg detalja upoznao mailom s njegovom koncepcijom ostvarenom u šest segmenata. 

U prvom segmentu nalaze se dokumenti o osnivanju Akademije likovnih umjetnika BiH 1972. kao eksponati, upis u sudski registar kao kopije dokumenta, u njemu je i prva Matična knjiga kao fotokopija. 

U drugom segmentu je spisak prve četiri generacije nastavnika i studenata po odsjecima, postavka slika, grafika, skulptura nastavnika prve godine Alu 1974/1975: Zdenko Grgić, Borislav Aleksić, Mersad Berber, Nada Pivac, Alija Kučukalić. U njemu se nalaze i studenti prve generacije koji su se kasnije afirmirani kao značajni suradnici ili stvaraoci: Muradif Ćerimagić, Mehmed Klepo, Mirko Marić, Nusret Pašić, Ferid Prcić, Dragan Stefanović, Radoslav Tadić (slikarstvo), Zoja Finci, Savo Marjanović, Petar Waldegg (grafika), Ante Brkić, Mustafa Skopljak (kiparstvo), Čedomir Kostović (grafički dizajn).

U trećem segmentu izložbe je postavka slika i grafika nastavnika druge godine na ALU 1975/1976. u kojemu su: Dževad Hozo, Ismar Mujezinović, Jusuf Nikšić, Mladen Kolobarić, Milivoje Unković, Salim Obralić, ali i studenti druge generacije: Anto Kajinić (slikarstvo), Avdo Žiga (grafika), Amra Zulfikarpašić, Branko Bačanović, Anto Jurić (grafički dizajn).

Četvrti segment izložbe sadrži postavku slika i grafika nastavnika treće godine ALU 1976/1977. gdje su: Halil Tikveša, Sead Musić, Seid Hasanefendić, Radmila Jovandić Đapić. S ovim nastavnicima su i studenti treće generacije 

Iz nastavničkog odsjeka: Muhamed Bajramović, Džeko Hodžić, Salko Pezo.

U petom segmentu izložbe je postavka slika, grafika i skulptura četvrte godine ALU 1977/1978.: Milorad Ćorović, Boško Kućanski, Ljubomir Perčinlić, Ratko Lalić, Josip Alebić. S njima su i studenti četvrte generacije iz kiparskog odsjeka (Kenan Solaković) i nastavničkog odsjeka: Hasan Čakar, Mihajlo Rakita, Miroslav Šetka.

U završnom šestom segmentu izložbe je postavka plakata: Ismet Berbić (Prva izložba studenata ALU 1976.), Branko Bačanović (Prva izložba studenata ALU 1976.) i katalozi, monografije: Naslovnica kataloga izložbe nastavnika ALU povodom 25 godina UNSA 1974. godine, Monografija 25 godina Akademije likovnih umjetnosti, 1997., Monografija: Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu (The Academy of Fine Arts in Sarajevo, Sarajevo 2015.).

I kao povjesničar umjetnosti i kao likovni kritičar u meni je inicijator i autor ove velike izložbe, Ibrahim Krzović, od prve godine osnutka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, pa do ovog detaljnog upoznavanja s koncepcijom prezentiranih radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti, u povodu 50. godišnjice njezina rada, živio kao vrhunski autoritet i profesionalac u ovoj oblasti. Nismo se nikad i nigdje zadržali u razgovoru, a susretali smo se svugdje i često, ja s  njegovim tekstovima, on, valjda, ponekad, i s nekim od mojih. Distanca je bila znak poštovanja, informacija o koncepciji izložbe neočekivano je u meni tu distancu istopila. Vratila me je u društvo umjetnika izraslih u Akademiji čija su djela nekih od njih, prije minulog rata, već bila u vlasništvu nekih svjetskih galerija, kako privatnih tako i nacionalnih. S jednim od vrhunskih stručnih tumača djela tih autora povezala me je kao s nekim s kim sam bez distance slične informacije razmjenjivao odvajkada. Povezala me je s vremenom u kojem sam sanjario da i ja mogu ono što su neki profesori Akademije ostvarili i u svjetskim razmjerima. 

 (i njegov odnos sa Turgenjevim)

Intrigantno je da se proanalizira odnos Tolstoja (figura Tribun) prema Dostojevskom (figura Hronisterik) i prema Čehovu (figura Nomad). Tolstoj i Dostojevski, da li ima lucidnijih posmatrača života od ove dvojice književnih božanstava?, ali među njihovim autorskim strategijama, iako su savremenici, nalazimo malo srodnog. Da li, možda, zato što kod prvog preovlađuju tribunske, a kod drugog hronisteričke kreativne i ljudske snage? Takoreći vršnjaci (Dostojevski je stariji 7 godina), vodeći klasici još za života, u svojim impresivnim književnim opusima, oni su tada, kao i danas,  vrhovi dva različita planinska masiva, a čitalačko iskustvo njihovih bezbrojnih poštovalaca nosi jake, ali različite doživljaje. 

Već sam ranije pomenuo – iako na prvi pogled izgleda da književna kategorija Tribuna može da se opredeli preko ocrtane mape njegovih književnih metoda i delovanja, i da se pomoću toga produbi njegovo srastanje sa sudbinom, prirodom, čak i „fizionomijom“ svog naroda (Gete, Igo, Andrić, Krleža, Koneski…) – to je mnogo složenije, slojevitije i u zavisnosti od osobne poetike kod svakog  autora Tribuna, odnosno i od njegovog shvatanja uloge (i funkcije) književnosti. Kod Tolstoja je to još očiglednije i specifičnije. Ovo se još jasnije vidi u odnosu na Dostojevskog, i njihov suštinski književni i ljudski raskorak. U eseju “Dostojevski – sa merom”, sedamdesetjednogodišnji Tomas Man priznaje: „Čudna stvar: u svom književničkom životu napisao sam opširne studije o Tolstoju kao i o Geteu – po nekoliko o svakom od njih. O svoja druga dva edukativna doživljaja kojima nisam manje dužan, koji su moju mladost bar isto toliko uzbudili i radi čijeg obnavljanja i produbljivanja moje poznije godine nisu znale za umor, nikad nisam pisao povezano; ni o Ničeu, ni o Dostojevskom… Otkud to izbegavanje, to izvlačenje i ćutanje – nasuprot onoj svakako nedovoljnoj, ali radosnoj govorljivosti, koju je u meni pobuđivala veličina dvaju drugih umetnika i zvezda? … Ali me obuzima strah, duboki, mistični strah koji nalaže ćutanje, pred  regilioznom veličinom prokletih, pred bolešću u liku genija i genijem u liku bolesti, pred tipom nevoljnika i besomučnika, u kome se sjedinjuju svetitelj i zločinac…“. Za tribuna Mana, hronisterička priroda, koliko da ga ushićuje, ona je drugačija, ona  sa „bolešću u liku genija“ i „genijem u liku bolesti“, odatle „zdravi“ tribuni kao Gete i Tolstoj izazivaju „prisno poštovanje i divljenje“, dok suočavanje sa hronistericama je nalik susretu sa uznemiravajućim demonskim, koliko da je ono uzbuđujuće i moćno. 

Ipak „zdrave“ sam stavio pod navode, jer su većina tribuna vulkani, nekad sa spoljašnjim, a nekad sa unutrašnjim erupcijama. 

Razvoj Tolstojevog odnosa prema jednom drugom značajnom ruskom piscu, Ivanu Turgenjevu, deset godina starijem od njega, može da otkrije svu složenost i nepredvidljivost njegove prirode. Slavljen  zbog  „Lovačkih zapisa“, urednik, zajedno sa Nekrasovim, čuvenog  „Savremenika“, Turgenjev upravo tamo, u redakciji časopisa, dobija rukopis „     „ ,poslat iz vojne kasarne sa dalekog Kavkazy, pod inicijalima L.T. Odmah posle čitanja kaže Nekrasovu: „Podstiči ga da piše. Pozdravljam ga i aplaudiram mu“. Doznaje da jedina sestra Lava Nikolajeviča, Marija Maša Nikolajevna živi blizu njegovog imanja u Spaskom, posećuje je i sprijateljava se s njom (postoje određene naznake da se on čak i zaljubio u nju, što za romantičnog Turgenjeva nije bilo strano). Zna se da je u njenoj kući čitao rukopis „Rudin“ i da je prema njenim sugestijama unea neke izmene u romanu. Tamo je ugledao i portret mladog Tolstoja, o kome je zapisao „nelepo, ali pametno i upečatljivo lice“. Uskoro i lično, u pismu će ga posavetovati: „Biće mnogo bolje ako se izkobeljate sa Krima. Vi ste dovoljno dokazali da niste kukavica… Vaše oružje je pero, a ne sablja“. 

Najzad, jednog novembarskog dana 1855-te, artiljeriski podoficir Lav N. Tolstoj stiže u goste kod Turgenjeva u Petrograd, koji dočekuje sa radošću „onog koga čeka prvo mesto u ruskoj književnosti“. Ali se mladi oficir Tolstoj odmah prepušta lakomislenom petrogradskom noćnom životu, „ženama, ciganskoj muzici i kartanju, a posle spava do dva popodne kao mrtav“. Prosto nije za verovati da je isti taj razvratnik zapisao u svoj dnevnik: „Na žensko društvo treba da se gleda kao na neprijateljski deo socijalnog života. Koji nam zapravo otkriva senzualnost, bezosećajnost, lakomislenost, i mnoge druge poroke…“. 

„Sudbinski“ moralni preokret o čemu je toliko pisano, koji se desio Tolstoju u kasnijem životu, može da se nasluti već u njegovoj mladosti, po noćnim kafanskim orgijama, s jedne strane, i gnevu prema sebi zbog  „neprimernog“ vladanja, s druge. Još više, etički aspekt je oduvek bio važan u njegovoj prozi, što je u „Krojcerovoj sonati“ i  „Ukidanju i obnovi pakla“ dovedeno do krajnje i radikalne konsekvencije. I pri pisanju „Rata i mira“ i „Ane Karenjine“, kod Tolstoja je veoma prisutna svest o etičkoj odgovornosti pisca, što, zbog njegovog estetskog genija, u ovim književnim remek-delima nije nametljivo. Ali, u završnoj fazi svog stvaranja, toliko u moralističkoj misiji, on negira i svoju sopstvenu vrhunsku umetnost kao nepotrebnu i nemoralnu. 

Ali da se navratimo nekoliko decenija unazad, kad mladi Tolstoj troši svoj petrogradski život na noćne terevenke, a njegov domaćin Turgenjev nalazi strpljenja da ga upozna sa gradskim krugom pisaca i ljubitelja umetnosti, koji ga prihvata, s pravom, kao veliko otkriće u savremenoj ruskoj književnosti. Umesto da mu uzvrati za podršku, Lav Nikolajevič mu često protivreči, te uskoro izaziva nepotrebne rasprave, čak i svađe. 

Odnos između dvojice pisaca, sve do smrti Ivana Sergejeviča, varira između toplog-ladnog: kada su zajedno, ne treba im dugo da uđu u neslaganje, pa čak i oštre svađe, ali kad se razdvoje, imaju potrebu (i nadu) da se opet sretnu i vrate uspostavljeno prijateljstvo. Posle petrogradskih nesaglasnosti, Turgenjev mu piše iz inostranstranstva: „Vi ste jedini čovek sa kojim ne mogu da postignem razumevanje, naime, tako se desilo jer nisam hteo da se ograničim prema Vama samo prostom druželjubivom vezom – želeo sam da odem dalje i dublje, ali sam to učinio nepažljivo. Povredio sam Vas, uznemirio i kad sam shvatio tu svoju grešku, odstupio sam verovatno tvrdo i prenaglo, i zato se zapravo stvorila ta pukotina među nama“. Nemalo je čudan izvinjavajući, može se reći podčinjavajući ton kojim se već dokazani, književno etablirani autor obraća svom, tada prilično mlađem kolegi. Ali isto tako primetno je da je L.N. Tolstoj, veoma brzo, svoj, među starijim piscima i kritičarima hvaljen talenat, uzvisio na pijedestal, kao nesumnjiv prvenac u književnom Panteonu, što je takođe karakteristično za prijem jednog mladog Tribuna u svojoj književnoj i kulturnoj sredini. 

I već u februaru 1857., Tolstoj je opet u gostima kod Turgenjeva, ovog puta u Parizu. Svakodnevno se druže, razgovaraju, posećuju muzeje, pozorišta, operu…, zajedno putuju u Dižon. Tolstoj namerava da produži boravak, kad, jedan događaj, 6-og aprila, ne samo što mu menja planove, nego će mu ostaviti duboki ožiljak u daljem životu. Naime, tog dana, prisustvuje javnoj egzekuciji giljotinom. Sav zgrožen, kaže Turgenjevu da je sanjao sebe na giljotini. Ubrzo napušta Francusku. Zapisaće u svom dnevniku: „Navratio sam kod Turgenjeva, dva puta, kad sam se opraštao, odlazeći, zaplakao sam zbog nečeg. Mnogo ga volim. On je napravio i pravi od mene drugog čoveka“. 

Inače, dve duže posete Parizu, prva kod Turgenjeva 1857., druga 1861., označile su dubok pomak u njegovim (dugotrajnim) duhovnim preobrazbama. Trauma od prizora javnog giljotiniranja izaziva kod nekadašnjeg neustrašivog učesnika Krimskog rata veoma jak otpor prema nasilju. Četiri godina kasnije, posle susreta sa Viktorom Igoom (vidljiv je uticaj „Jadnika“ u scenama bitaka u „Ratu i miru“), posećuje „oca anarhizma“ Pjera Žozefa Prudona. Tolstoj iz Prudonove knjige „La Guerre at la Paix“ pozajmljuje naslov za svoje remek-delo, ali je mnogo značajnije što će učenje ovog francuskog filozofa i sociologa odigrati veliku ulogu u kasnijem uobličavanju Tolstojeve misli o neophodnosti reformi u društvenom i moralnom životu carske i još uvek kmetske Rusije. Treba reći da uticaj Prudona na Tolstoja nije odvojena pojava među ruskim intelektualcima toga doba – nenasilan, duhovni anarhizam postaje pokretač socijalnih i moralnih stavova kod Hercena, Bakunjina, Kropotkina… i Prudonova reputacija u Rusiji postoji još pre nego što će se Tolstoj sresti s njim. I Tolstoj je pre susreta čitao „Qu’ est-ce que la propriѐtѐ?“ („Šta je sopstvenost?“) ovog francuskog mislioca. Posle njihovog upoznavanja, Tolstoj je, osvojen strastvenom predanošću Prudona svojoj misiji, loš više privučen njegovom delu. U slučaju ruskog gorostasa, veoma je značajno kako to prudonovsko moralno vjeruju o socijalnoj pravdi i istini nadolazi i odražava se u njegovom književnom stvaralaštvu. 

Ako se prati kako, posle njegove prve posete Parizu, kako teče uzajamni odnos sa Turgenjevim (koji, uobičajno, putuje Evropom), videće se da, bar na daljinu, nedostaju jedan drugom. „Ako cenite moje prijateljstvo prema Vama, napišite mi što iskrenije možete šta radite? O čemu razmišljate? Zašto ste ostali? Ta sva pitanja me muče…“, piše Tolstoj iz svoje Jasne Poljane. 1860’te, zbog neslaganja sa uredničkom politikom „Savremenika“, odnosno sa tvrdom političkom linijom u člancima Černiševskog i Dobroljubova (uz podršku Njekrasova), i Turgenjev i Tolstoj se odriču dalje saradnje u časopisu. 

Najzad, u proleće 1861., Turgenjev se vraća u Rusiju, ubrzo se susreće sa Lavom Nikolajevićem i zajedno posećuju njihovog bliskog prijatelja, pesnika Afanasija Feta. Prvi dan im prolazi u živom druženju i razgovorima, … ali sledećeg jutra, prema Fetovom svedoštvu, za vreme doručka Tolstoj, onako usput, zapita Turgenjeva da li je zadovoljan vaspitavanjem njegove ćerke Poline, koja je inače rasla u Parizu, pod okriljem porodice Vijardo. Turgenjev je pohvalio Polinu, kako krpi iznošenu odeću siromaha, pa im je vraća tako „popravljenu“, na šta je Tolstoj reagovao da je to po njemu teatralno da jedno nakićeno devojče krpi nečije rite. Dolazi do oštre svađe posle koje obojica, pred očima zaprepašćenog Feta, ljuti odlaze sa njegovog imanja. 

Ova svađa ih je držala punih sedamnaest godina. 

Čini se da je Lav Nikolajevič bio taj koji je isprovocirao starijeg pisca, ali treba reći da Ivan Sergejevič, mada biografi afirmišu njegovu plemenitost, nije bio baš toliko popustljiv. Njegovi francuski prijatelji Merime, Zola, Sand, Mopasan, naročito Flober s kojim ga je vezivalo doživotno drugarstvo, isticali su njegovu dobronamernost, obzirnost i ljubaznost, ali njegov odnos sa sunarodnicima, ne samo sa Tolstojem, bio je prilično promenljiv: sa Njekrasovim, sa kojim ga je vezivala dugogodišnja saradnja, sa kojim je bio nerazdvojan za svo vreme dok su zajedno uređivali „Savremenik“, upravo zbog gore navedene nesaglasnosti oko uređivačke politike zaledio je susrete, da bi ga posle više godina posetio u bolnici, na samrtnoj postelji, o čemu piše u proznoj pesmi „Poslednji susret“: „Nekada smo bili intimni, bliski prijatelji… Ali nastupi loš tren – i mi se raziđosmo kao vragovi… Učinilo mi se kao da među nama stoji visoka, tiha, bela žena… nigde ne vide njene duboke, blede oči, ništa ne govore njene stroge, blede usne… Ta žena je sjedinila naše ruke… Ona nas zauvek pomiri… smrt nas pomiri…“. I sa Gončarovim posle mnogo godina međusobnog uvažavanja i druženja dešava se oštar prekid (takođe traje godinama) kada autor „Oblomova“ osuđuje Turgenjeva da je u romanu „Plemićko gnezdo“ ukrao scene iz njegovog neobjavljenog rukopisa. Poznate su i Turgenjeve uvrede romana Dostojevskog iz kojih se, kako kaže, širi „kiselkasti miris i bolnički smrad“, a autora „Zločina i kazne“ upoređuje sa „bubuljicom na nosu književnosti“!. Ni Dostojevski mu ne ostaje dužan – posle objave romana „Dim“ sarkastično savetuje Turgenjeva koji poduže živi u Francuskoj, da nabavi teleskop, „inače ne može nikako da vidi Rusiju“. Ponekad je Turgenjev imao grube ispade i sa ženama – Sari Bernar je rekao da ga potseća na kornjaču, a Polinu Vijardo, čiji je bio doživotni ljubavnik, jednom u ljutini gađao mastionicom. 

I tako, izgleda da su amplitude u njegovom odnosu sa Tolstojem bile podstaknute od obe strane. Kada je, pak, posle višegodišnjeg ćutanja, dobio pismo od Lava Nikolajeviča kako bi voleo da se vide, odmah je rado prihvatio poziv da dođe u Jasnu Poljanu. 

O tom susretu dvojice pisaca govori Tolstojev sin, Sergej Lavovič: „Tada mi se činilo da se moj otac ponaša prema njemu uzdržano, ljubazno, uz lako poštovanje, a Turgenjev prema ocu, nezavisno od svoje ekspanzivnosti, pomalo oprezno. Ivan Sergejevič je dugo, nasamo razgovarao sa mojim ocem, u kabinetu i za vreme njihovih šetnji. Verovatno je da im je glavna tema bila kniževnost“. Posle povratka na svoje imanje, stariji, šezdesetogodišnji Turgenjev piše mlađem, pedesetgodišnjem Tolstoju: „Ne mogu, a da Vam ne ponovim još jednom koliko je prijatan i lep utisak ostavio u meni boravak u Jasnoj Poljani i toliko sam radostan što su raniji nesporazumi među nama iščezli bez traga, kao da ih nikad nije ni bilo. Osetio sam veoma jasno da život koji nas je ostario, za nas nije prošao uprazno, da smo i Vi i ja – obojica postali bolji nego pre 16 godina (tu je Turgenjev umanjio njihov razlaz za jednu godinu) i bilo mi je prijatno da to osetim“. 

Teško bolestan, nekoliko dana pred smrt, napisao mu je olovkom pismo: „Mili i skupoceni Lave Nikolajeviču, pišem Vam da Vam kažem koliko sam bio radostan što sam Vaš savremenik – i da Vam izrazim svoju poslednju, iskrenu molbu. Prijatelju moj, vratite se književnosti! … Ah, koliko ću biti ako mogu da računam da će moja molba dejstvovati kako treba!… Prijatelju moj, veliki pišće Ruske zemlje – uslišite mi molbu!.“ 

I pored neslaganja i ljudskih razlaza, Turgenjev je od početka poznanstva do kraja svog života predano veličao Tolstojevo delo. Kada su kod Lava Nikolajeviča počela ubrzano da deluju njegova moralna preispitivanja i sve manje ga interesovali oduševljeni odzivi o njegovim delima koji su pristizali odasvud, Turgenjev je prijateljski nastojao da ga vrati kniževnosti. Za njega, kao i za sve ruske pisce različitih generacija, kao i za svu rusku književnu javnost, pisac Tolstoj je pravi i jedinstveni Tribun. Na primer, za Dostojevskog: „Ana Karenjina je kao delo književno savršenstvo, nema mu ravnog u savremenoj evropskoj književnosti. A u pogledu njegovih ideja, to je nešto naše, nešto suštinski rusko…“. Izgledalo je najočekivanije, zbog ogromnog uvažavanja i prvenstva koje mu je ukazivano od strane savremenih pisaca, da Tolstoj dobije Nobelovu nagradu. No nije je dobio (zbog čega su u januaru 1902. protestovali 40-ak istaknutih ličnosti iz švedske  književnosti i umetnosti, i naročito jednom ogorčenom statijom – Avgust Strinberg), ali i da ju je dobio, sigurno bi je se odrekao, kao što i sam svedoči u povratnom pismu protestujućem apelu zbog nedobijenog Nobela: „Draga i poštovana braćo! Bio sam veoma zadovoljan što mi nije bila dodeljena Nobelova nagrada. Prvo, to me je spasilo od velike teškoće – da raspolažem ovim novcem, koji kao i sav novac, prema mom mišljenju, može doneti samo zlo, i drugo, dalo mi je čast i zadovoljstvo da dobijem izrazr saučešća toliko mnogo ljudi…“. 

Nešto zbog neprikosnovenosti pozicije Tribuna koja mu je bila osigurana, nešto i zbog važnosti njegove misli (Jasna Poljana je bila mesto hodočašća mnogobrojnih poštovalaca), Tolstoj je bio svestan svog velikog uticaja. Jedan od dokaza tog uticaja su pisma mladom Gandiju, pisana 1908-e, dve godine pre smrti, koja su bila ključna, govorio je indijski mudrac, u oblikovanju Ahimsa, učenja o nenasilju. Za Mahatma Gandija, Tolstoj je bio „najveći apostol nenasilja“, „veliki učitelj na koga sam dugo gledao kao na jednog od mojih vođa“. Pokušaj da predstavi tu moćnu Tolstojevu filozofiju nenasilja čini i Štefan Cvajg u „Begstvu ka Gospodu“, u svom dopisanom epilogu nedovršene Tolstojeve dramske autobiografije „I svetlo sija u mraku“ koju je veliki ruski pisac započeo 1896-te godine. U prvoj sceni epiloga, u Jasnoj Poljani, Cvajg suočava Tolstoja sa dvojicom mladih posetilaca, studentima koji se predstavljaju kao „revolucionarna ruska omladina“. U razgovoru, oni isprva iskazuju ogromno opštonarodno poštovanje za njegovo delo (koje su doživljavali neki veliki književni tribuni XIX veka – Gete, Manconi, Igo…- a danas to izgleda gotovo nezamišljivo). Ali ubrzo, studenti, sve žešće, počinju da mu zameraju na njegovoj pasivnosti, nasuprot svih zločina koja se čine narodu i da je njegova obaveza da javno istupi sa podrškom za revoluciju. Glasna i ljuta je ta diskusija mladih revolucionera, na šta Tolstoj odgovara da je „stradanje bolje od nasilja“: „- Zar vi zaista mislite da ćete svojim bombama i revolverima konačno ukloniti sa sveta zlo? Nećete, jer će zlo onda delovati u vama pa vam ponavljam da je stotinu puta bolje patiti za neko uverenje nego ubiti zbog njega“. 

Da se navratim još jednom na odnos Tolstoja i Turgenjeva. Čini se da je Turgenjev najbliži figuri Nomada. Ali, da li bi s druge strane on mogao da se prikaže kao „nesuđen Tribun“? Kao i Tolstoj (i pored Prudonovskih principa koje je ovaj sprovodio na svom imanju), i on je živeo bez materijalnih briga. Kao uostalom i svaki tribun, koji može da istrpi i teže periode u svom životu, ali nikad ne dostiže rub siromaštva (što je mnogo češće kod pisaca hronisterika i nomada). Prva Turgenjevljeva dela, isto kao i Tolstojeva, iako baš ne toliko jako, bila su dočekana s odobravanjem i podrčkom književne kritika i savremenih pisaca. 

Ali, Tribun je privilegovano mesto u nacionalnom književnom Panteonu. Rezervisano samo za jednog. Mada deset godina mlađeg. Koji će vladati do kraja svog života. A posthumno će ugraditi svoje delo kao temelj književnosti svog naroda i sveta.   

Dogodi se da neka knjiga, odavno napisana, počne određivati stvarnost. Postane njen nacrt, prema kojem precizno do u potankosti odvijaju se događaji. Tako da ćemo iz knjige, čitajući je, napisane mnogo prije nečega što se dogodilo, saznavati o smislu i sadržaju, o razmjerima, onog što je oko nas. Takva knjiga roman je kolumbijskoga novinara i prozaista, apostola latinoameričkoga književnog vala od prije pola stoljeća, pisca magijskog realizma Gabriela Garcije Marqueza “El otoño del patriarca”. Premijerno objavljen 1975, odmah u pola milijuna primjeraka, ovaj ep s dojmljivo snažnim i odvratnim pasažima lirske poeme, ispripovijedan i skandiran u beskonačno dugim, ritmiziranim rečenicama, kojima se često ne vidi početak ni kraj, bez sumnje je najostvarenije Marquezovo djelo, demonstracija pripovjedačke i pjesničke moći, kakvu nikad više nije imao potrebe pokazivati. Na raspolaganju su nam dva prijevoda: beogradski, pjesnika Milana Komnenića, iz 1979, i zagrebački, Milivoja Telećana, iz 1985. Prvom je naslov “Jesen patrijarha”, drugi je “Patrijarhova jesen”. Čitao sam ih u različita vremena života, uz drukčiji, katkad niži, katkad viši prag razumijevanja. Telećanov je prijevod smireniji, informativniji i, pretpostavljam, precizniji, te svakako čitkiji. Prijevod Komnenićev je, međutim, virtuozan. Unesena je u njega sva jezična imaginacija jednoga dobrog pjesnika, do krajnje je prenapregnutosti doveden neki raskošno slobodan i divlji jezik, tako da Komnenićeva “Jesen patrijarha” djeluje kao samosvojno književno djelo, gotovo neovisno od izvornika.

Imao sam razloga da za ovo čitanje potražim među svojim knjigama upravo Komnenićev prijevod. (Prema njemu su i svi citati u tekstu, prema njemu je i glasovna, tojest fonetska transkripcija imena.) A novo sam čitanje, zapravo, mjesecima odgađao. Možda od početka suđenja bivšemu premijeru Ivi Sanaderu, ili od vremena kratke i osebujne vladavine Tomislava Karamarka i nemuštog premijera Tihomira Oreškovića, ali svakako još od neuspjele građanske revolucije u Bjelorusiji i divljanja Aleksandra Lukašenka. Od početka Putinove agresije na Ukrajinu, ili još malo prije, od čuvenoga njegovog govora u kojem nekim jezovitim verbalnim i mentalno-emocionalnim zamahom ništi Ukrajinu, opovrgava postojanje ukrajinskog naroda i korigira povijest mimo sveukupne njezine događajnosti i dogođenosti, pripovijest se u zbilji odvija onako kako se već, kao farsa, odvila u “Jeseni patrijarha”. No, konačni nagovor na čitanje stiže u aferi Ina, s razbojnik-menadžerom Damirom Škugorom i materom njegovom Radom, plinskom poduzetnicom, vlasnicom više firmi, i ocem njegovim Danom, umirovljenikom multimilijarderom.

Ovako mati patrijarhova u Marquezovu romanu: “Mnoge će godine poživeti Bendision Alvarado jadajući se na nemaštinu, svađajući se sa sluškinjama oko pijačnih računa i nabavke, čak je i obroke preskakala ne bi li neku crkavicu uštedela, a niko se nije usudio da joj otkrije da je ona jedna od najbogatijih žena na kugli zemaljskoj, da su sve dobiti koje je on zgrtao u državnim rabotama uknjižene na njeno ime, da ona nije samo vlasnica beskrajnih zemljišta i nebrojenih stada nego i mesnih tramvaja, pošta, telegrafa i nacionalnih voda, pa je svaki brod koji plovi pritokama Amazona ili teritorijalnim morima bio obavezan da plaća plovidbene dažbine o čemu nije imala pojma do smrtnog časa, kao što godinama nije znala da joj sinak nije baš takav nezbrinuti golja kao što je umišljala dok joj je dolazio u predgradsku vilu gušeći se zadivljen staračkim igračkama, jer ne samo što je ubirao porez na svako grlo stoke kojim je zemlja raspolagala i ne samo što je primao novčane naknade za svaku učinjenu uslugu i ne samo da je od svojih pristaša dobijao poklone umesto kamate, nego je povrh svega izumeo i godinama iskorišćavao nepogrešiv sistem da dobija glavne zgoditke na lutriji.”

Patrijarh bez ikakve škole i obrazovanja, nepismen čovjek, samo se na jednom mjestu u knjizi (ako mi drugo nije promaklo…) pojavi imenom: Zaharije. Ali u knjigama o Marquezu, te u člancima i esejima o “Jeseni patrijarha”, nailazimo na imena nekolicine latinoameričkih diktatora, redom grotesknih, okrutnih, mahnitih, koji su poslužili kao uzor i urnek na glavnog junaka i njegovu priču. Patrijarh je po vlastitom naumu, odluci i naredbi besmrtan, on je gospodar svih godišnjih kalendara, kao i dnevne promjene vremena, “službeni organi proglasiše da prolazak komete predstavlja novu pobedu režima nad silama zla”. Kometa je, naravno, Halleyev komet, koji zemlju obiđe u prosjeku svakih 76 godina. Svijet oko patrijarha savršena je projekcija njegove imaginacije, i sve što se oko njega zbiva u službi je njegovih diktatorskih projekcija.

Između njegova svijeta, vjerojatno Kolumbije, i naših svjetova, recimo Hrvatske, postoji važna razlika. U personalnoj diktaturi i u patrijarhalnoj zajednici, patrijarh je jedan. U Hrvatskoj, koja nije personalna diktatura, patrijarha je na tisuće. I onda se do maloprije anonimna Rada Škugor najednom prikaže kao Bendision Alvarado, u svoj njezinoj nastranoj i mahnitoj majčinskoj raskoši. Sin pljačka, a nesretnica mati se bogati, slika je iz “Jeseni patrijarha”, koja tako snažno obilježi čitatelja, upiše mu se u imaginaciju i u sjećanje, da ga poput otkrovenja, da ga poput epifanije obasja vijest, oprezno plasirana u režimskim medijima, da ne povrijedi patrijarha Andreja, o Radi Škugor, toj našoj hrvatskoj Bendision Alvarado. Ili kada se, samo naoko bezazlenija, pojavi vijest o tome da je milijunita putnica u zadarskoj zračnoj luci izabrana prema posjetu Andreja Plenkovića, premda zapravo uopće nije bila milijunita, to je zapravo samo varijacija pripovijesti o državnoj lutriji namještenoj tako da patrijarhu svaki put stiže glavni dobitak.

Romani se, naravno, ne čitaju da bismo ih uspoređivali sa stvarnošću. Ne čitaju se da bismo na osnovu fikcionalnog teksta dešifrirali zbilju. Besmislen je i beznadan taj trud, jer stvari se, zapravo, obrnuto odvijaju: nisu romani zrcala stvarnosti, nego se u stvarnosti zrcali roman. Uzaludno je čitati zarad stvarnosti. U stvarnosti se biva zarad romana. Ali kada se jednom već dogodi ono što se nama dogodilo s “Jeseni patrijarha”, onda bi to trebalo temeljito proučiti i do kraja iskoristiti. Marquezova je epska poema, njegov je roman toliko raskošan da se u njemu jasno zrcali duh patrijarha u vrlo širokom rasponu od familije Škugor, preko kojekakvih hrvatskih provincijskih šerifa i prvaka, do Andreja i njegovih ministara, pa onda u širinu i u vis, do Lukašenka i Putina, Orbana (recimo, ono kad je posmjenjivao meteorologe, jer su mu upropastili vatromet krivom prognozom, to kao da je prepisano iz “Jeseni patrijarha”), pa još jednom preko svih onih Putinovih lutkica i lutaka… Sve njih Marquez je napisao u ovoj knjizi.

Pa onda te zaumne scene umiranja, smrti i posmrća Bendision Alvarado. Patrijarh je i nju, naravno, zakleo besmrtnošću, ali ona je prekršila sinovljevo naređenje. I njega zatim stiže brza starost. Čim mu umru roditelji, čovjek ubrzano stari. Pa ga počinju napuštati sva sjećanja: “te mu je i lik Letisije Nasareno naposletku sasvim iscureo kanalićima sećanja, a jedini stvor kojeg će se na veki vekov sećati bila je majčica njegova Bendision Alvarado koja se pred smrt s večeri opraštala od njega u predgradskoj vili, mati njegova koja je na samrti zveckala kukuruznim zrnjem u tikvi i vabila kokoške samo da sin ne primeti kako ona umire, mati koja mu je i dalje donosila voćne sokove u njihaljku ispod tamarinda samo da sinak ne opazi kako se ona gotovo guši od bolova, mati njegova koja ga je začela sama i rodila sama, ona koja se raspadala u samoći sve dok joj muke nisu dotužile, slomile ponos i prisilile je da sina svog zamoli, pogledaj mi leđa i reci kakva mi to živa vatra sažiže telo i uzima dušu, te je skinula košulju i okrenula se, a on je zanemevši od užasa ugledao njena leđa izrovana čirevima što su se pušili i u čijoj su gnojnoj kaši pućkali sitni mehurići puni crva.” Tu svršava jedna od tih beskrajnih rečenica, pa počinje nova: “Eh kakva li su to odvratna vremena bila, moj generale, nije bilo državne tajne koja nije procurila u javnost, nijedno se naređenje nije izvršavalo u potpunosti i bez oklevanja otkako je na svečanu trpezu bio iznet i poslužen onaj slasni leš generala Rodriga de Agilara, ali on nije hajao, potpuno je zanemario vlast i državu svih tih čemernih meseci kada je njegova majka polagano trulila i raspadala se u odaji odmah do sinovljeve gde su je smestili nakon što su lekari vični azijskim boleštinama ustanovili da ta njena bolest nije ni kuga, ni šuga, ni guba niti bilo koja druga istočnjačka pošast, nego da je posredi neka indijanska vradžbina i da je od nje može izvidati samo onaj ko je na nju i bacio čini, a on shvati da je to smrt i zatvori se u tu kletu odaju da se brine o majci, da je neguje materinski samopregorno, ostade da truli s njom kako niko ne bi primetio da se ona lagano kuva u sosu od larvi i crva, zapovedio je da ovamo u njegovu građansku kuću prenesu sve njene kokoške, doneli su joj njene paunove, doneli su joj i njene išarane ptice koje su se smucale po salonima i nadleštvima, sve je to bilo doneto da se utoli materina čežnja za seoskim kućanstvom u predgradskoj vili…”

Svijet romana “Jesen patrijarha” u se je zatvoren, bez prozora i vrata prema ikojem drugom i drukčijemu svijetu. Ali svejedno se u njemu prepoznaju i po njegovom se diktatu odvijaju događaji iz naših svjetova. Zbilo se to poput prokletstva, prije neutvrdivog vremena, možda s početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Danas, “Jesen patrijarha” za lucidnog je čitatelja roman svijeta kakav taj svijet upravo jest. Posvuda, ne samo kod nas.

Kako je u dobrom romanu pripovijest uvijek ispripovijedana na jedini mogući način, tako da su sadržaj i forma u savršenom skladu, tako da ih se ne može razlikovati ni odvojiti, tako Marquezov način pripovijedanja, što ga je Komnenić tako savršeno rekonstruirao u nekome svom jeziku, zvuči kao muzika epohe. Možda i posljednja muzika epohe. Osjećaj da je svijet zatočen u duši manijaka.

Stanovao je u kući do moje, sretali smo se gotovo svak dan, ujutro, pa opet navečer, on bi se nasmiješio, mahnuo bi mi rukom, sporo prošao. Uvijek je na glavi imao crnu šubaru, na licu masku, uvijek u zimskom kaputu. Znao sam da je iz Pakistana i da se zove Ali. Kao Muhamed Ali, kao junak Fassbinderovog filma. I ja bih njemu mahnuo. Drugi susjed mi je jutros rekao da je jučer umro, „Bio je dobar komšija”, dodao je. „Tužno” – rekao sam, ali nisam više ništa pitao. Fassbinderov film se zvao Svi drugi su Ali. 

Onako kako to već u ratu biva: za nedužnoga sunčanog dana, bio je petak popodne, usred nikada dužeg miholjskoga ljeta, prvih dana novembra, u parku blizu kuće, ubili su joj dijete.

Stotinjak djece na suncu, upola toliko majki, starijih sestara, baka i tetaka, ali metak nevidljivog snajperista prošao je tako da je njezinu djevojčicu, dvije kikice s dva para drvenih trešanja pri vrhu, pogodio u zatiljak, i pred njezinim je očima nestalo djetetovog lica u nekom grotesknom prasku, kao kad pukne nar u rukama trgovca.

Dogodilo se to u trenutku kada joj je govorila neka ne prinosi ustima dlanove od blata…

Prljave.

Riječ je izgovorila iako je već imala svijest o tome da je izgovara nikome.

Ali je rekla. Zbog nekog srama od golotinje, koja je upravo nastupala.

Potom ništa nije vidjela ni čula.

I prošlo je neko vrijeme, sjedila je na klupi u istome tom parku, nije bilo ljudi, bilo je vrijeme od snijega, ali njoj nije bilo hladno.

Između natruloga lišća neke teške i tmurne jeseni, koju je ona propustila doživjeti, doskakutao je Bog u obliku vrapca.

Nisi ovo zaslužila, rekao je pun nekoga ljudskog, Bogu tuđega sićušnog sažaljenja.

Pa nisam, začudila se.

Vrapčić je nakrivio glavu nekako čudno, kao da se postidio.

Onda ćemo drukčije, rekao je Bog, zaboravi na sve ovo, odmahnuo je krilom, i pođi kući.

Istresla je pred njega pregaču punu krušnih mrvica. Vrabac je dva-triput kljucnuo i odletio.

Pošla je kući, ničemu se ne nadajući. Ali, za nevolju, nije zaboravila. Dobro se sjećala da se postidio i rekao joj neka zaboravi.

U kući, dočekala ju je majka.

Djevojčica je ležala na postelji, žuta u licu, više mrtva nego živa.

Otpočetka rata umirala je od hepatitisa. Bilo je to još posljednjih dana mira kad joj je doktorica rekla neka sjedne, može zapaliti cigaretu, može se rukama držati za metalne rukohvate, može vrištati, zidovi su široki i nepropusni, nitko je neće čuti, ali djevojčici nema spasa, slijedi dugo tiho umiranje, sve dok jedan za drugim ne otkažu svi organi. Bubrezi i srce, posljednji.

Tako je rekla doktorica.

I sada ona nemoćno stoji pred tim prizorom u sobi. Vani se pucnjava pojačava, čuju se zvuci ispaljenja, naši topovi i minobacači udaraju po neprijateljskim položajima, matematika smrti pri svojim je vrhuncima, a njoj su u glavi dvije usporedne smrti: jednu je po Božjoj zapovijesti trebala zaboraviti, a druga, obična i prirodna, premda neshvatljivo okrutna, mirnodopska smrt tek treba da se odvije.

I odvit će se jedne od sljedećih nekoliko noći.

Kao film što se odvije.

Da je zaboravila, kao što je Bog u vidu vrapca htio, sad za nju ne bi bilo rata, nego tiho materinsko rastajanje od bolesnoga djeteta.

Ali u ratu Bog nije svemoćan.

Da jest, ne bi se pretvorio u vrapca, jedinoga u ratu besmrtnog.

IVO ANDRIĆ – PUT ALIJE ĐERZELEZA I DAN U RIMU

„U Hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta…

Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz  Kreševa koji su iši u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sunjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i Cigana.“

I. Andrić, “Put Alije Đerzeleza”

„U ono doba kad su se naši rasuli po svijetu, izbjegao je i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik, Mostarac. S teškom ranom na koljenu, koja je sporo zarastala, i s velikim odlikovanjem na grudima, koje je samo praznikom nosio, prošao je kao dobrovoljac i kurir većinu evropskih prijestonica.

I nigdje se, kažu, nije začudio.

Njegovi sudovi o zemljama i gradovima bili su zanosni ili oštri, ali uvijek kratki. Najkraći je bio o Rimu;

‘Sve sam goli hajduk!‘“

I. Andrić, “Dan u Rimu”

Književno djelo Ive Andrića je čudesno ogledalo svakom čitaocu. Potrebno je samo da se dobro zagleda, sve će mu se samo pokazati, s obje strane ogledala. Ako ga još ne čitaš, ko zna zbog čega, ono te ipak čeka. „Svako književno djelo, ako ti je negdje u blizini, čeka svoje vrijeme. I dočekaće ga“, govorio mi je mudri profesor Raško Dimitrijević. Na svu sreću, tada sam već čitao Andrića, knjigu po knjigu, sve češće i sve pažljivije. Ali uvod za ovu priču, koja je sasvim neobična, ide drugim tokom i povezuje u ovom tekstu dvojicu književnih junaka koji su međusobno vremenski i prostorno udaljeni toliko da se ne bi mogli nikako uporediti. Ali nije tako. Obje priče objavljene su u Beogradu, 1920. godine. „Put Alije Đerzeleza“ u izdanju „S.B. Cvijanovića“ 1920. godine, prvo izdanje, a poslije dvije godine novo izdanje. „Dan u Rimu“, kratka priča, od šest stranica, u „Srpskom književnom glasniku“. Obje priče nastajale su vjerovatno u Zagrebu i Splitu, mada je Andrić već tada imao u bilješkama, ili u glavi, cijelu zbirku priča, koje će s pojaviti 1924. godine u izdanju „Srpske književne zadruge“, i one su na poseban način označile Andrićev prelazak iz jednog velikog, nacionalnog grada, u drugi, koji je postajao više od nacionalnog, jugoslovenski i sveokupljajući. „Nemire“ će objaviti malo kasnije, u Zagrebu, kod „Kuglija“, kao da je i na taj način dijelio, ne sebe, nego svoj budući opus. Kasnije će se i on sam tako odnositi prema tim djelima. U svakom slučaju, dotadašnja djela bila su poznata književnoj eliti jednako u Zagrebu i u Beogradu. Kako Krleži, na primjer, tako i Crnjanskom, da navedem ovdje dvojicu bitnih pisaca tog vremena, pošto je Matoš bio mrtav, Andrićevih vršnjaka, mada su na različite načine ocjenjivali Andrićeva djela. Crnjanski je, poput Ive Vojnovića, bio očaran mladim piscem. Krleža, po svemu sudeći, ne baš. I to će trajati toko cijelog njihovog života. Zanimljivo je da se, bez Andrićevog pristanka, „put Alije Đerzeleza“ pojavljuje ratne 1943. godine, u ediciji „Hrvatska proza XX stoljeća“, knj. II. 

U svojoj prvoj priči o Bosni, Andrić je postavio odmah na početku scenu i aktere, koji će potom živjeti, ili oživjeti, u njegovom kasnijem djelu. Ta scena je tako moćna, tako znalačka, kao da je neko piše pošto je pročitao sve Andrićeve priče. S tim, što je u drugoj priči on otišao dalje od Bosne, da pokaže kuda žudi. Ali ni tu nije mogao dalje od „svojih“ krajeva, Mostara i Sarajeva. Teško je danas zamisliti neki bolji uvod, ili predstavljanje onoga što kao potencijal nosi taj mladić porijeklom iz zagonetne Bosne. Način na koji on to daje kao književno djelo sasvim je nov, istovremeno blizak budućem čitaocu i sebi samome, svevidećem, sveznajućem pripovjedaču novog vremena. I kada se radnja njegove priče ne događa u Bosni, Andrić priču oblikuje poput putopisa . Tu je posredni pripovjedač, u svakoj priči, vezan za njegovog junaka. Ti, nazovimo ih, dodatni ili unutrašnji pripovjedači imaju veze sa Bosnom, bilo onom drevnom, iz priča i legendi, ili savremenom, još u sjećanju protagonista priče. Tako je priča kao starinski vez. Čuo sam ovo od Petra, a on od Pavla, da mu je na putovanju, taj i taj, pričao. Ciklus priča o fratrima. Besmrtno.

Taj Andrićev spisateljski put može donekle da objasni, spolja, naravno, Andrićevo pismo upućeno 4. XII. 1926. godine, iz Marseja, prijateljici Veri Stojić, kojim on odgovara na njeno obavještenje da uskoro u naše krajeve dolazi veličanstveni Tagore. „Vi znate, čini mi se, da sam ja veliki protivnik g. Tagore-a. Cenim ga, naravno, ali ne verujem da svetlo dolazi sa Istoka. Tо je optička varka. I posle, osećam da sve te mudrosti iz Azije, ne poričući ni najmanje njihovu apsolutnu vrednost, za nas koji smo kršteni – pa ma i ne bili hrišćani – ne vrede ništa, ili malo.“ Onome koji poznaje Andrićevu djelo, ali i njegove mladalačke, modernističke afinitete, ovo jeste i nije iznenađenje. 

Mladost je obično bljesak lirike, tu sadašnjost igra svoje kolo, kao kod Stravinskog, sve cikti, slama se, diže i stremi u visine. Po tom zanosu, mladost je uvijek bliska romantizmu, ma kakav on bio i ma kako se zvao. Čak i realizmom.  Gete je romantizam smatrao bolešću. Nešto iz nas, tamno i nemilosredno, uglavnom traži bunt, nesputanost, makar se tu i ginulo, samoubilački. Revolucija ima nečega od toga, prevrati svih vrsta. U suštini sve su revolucije propale, ali svaka za sebe je promijenila svijet u kome se dogodila. To je bila nužnost. A mladost nosi upravo nužnost koju stariji ne vide jer se boje propasti. Gruba stvarnost trijezni mudrije, a one koji su ostali na istom putu prije ili kasnije nemilosrdno gazi. 

U Zagrebu i Beču, na studijama, iako oprezno razmatra svoje buduće poteze, Andrić je dio grupe studenata zadojenih Supilovim jugoslovenstvom. On je bio individualac, ali život i okolina tražili su da bude dio svoje generacije i svog vremena. Ali koje generacije? Mladobosanaca, revolucionara?! Kao student, pomalo je i lutao, Zagreb, Beč, Krakov. Nije se isticao kao student ni u jednom od ovih gradova. Volio je kafane i društvo. Volio je neke djevojke s kojima je vodio nježnu prepisku. Ne sa jednom, nego sa svima. Bio je veoma puten čovjek. Istovremeno, njegovo zdravlje bivalo je sve gore i gore. Tuberkuloza je kucala na vrata. Čekala je samo da bude zatvoren, pa da bukne. Po nekoj teoriji putenost i tuberkuloza idu skupa, od rane mladosti. 

Sve mi je to bilo blisko, mada sam tek naknadno saznavao Andrićeve muke i izazove i mogao da ih upoređujem sa svojim. Nije li i moja generacija,rođenih u ratu, bez oca koji je nestao prije tog događaja, takođe bila radikalno orijentisana prema komunizmu? Bio sam primljen u Partiju kao gimnazijalac, da bi me iz Gimnazije „Uroš Predić“ prebacili partijski u područnu gradsku organizaciju, pošto više u Gimnaziji nije bilo partijskog organizovanja. Kasnije ću biti organizaciono povezan na PMF u Sarajevu. Osjećao sam se smiješno na sastancima gdje su bili prisutni moji profesori. Čak su mi nudili mjesto partijskog sekretara. Odbio sam, ali moj kolega, rodom iz Čapljine, prihvatio je i kasnije nastavio partijsku karijeru. Ali u meni je postojala neka komunistička groznica iz teorije, poput želje da budem pravednik. Čak i kada sam kasnije izašao iz Partije, vidjevši da sablast nacionalizma pokopava sve ono što je meni bilo bitno. Takav bio i ostao i stalno sebe potkopavao, govoreći kad nije trebalo i gdje nije trebalo. To može samo pijan ili lud čovjek.  

Takvu groznicu osjećao sam u sebi skoro pa do tridesete godine. U stvari, bio sam potpuno dezorijentisan. Poleti tamo, vrati se ovamo, pogledaj ovo, uzmi ono, poput one konjske muve u pričama „sljezove boje“ genijalnog Branka Ćopića. Često је tvoja orijentacija  samo igra slučaja, susreta ili lektire, ako si joj sklon. Najteže je ako si svemu sklon, samo se čeka neki podsticaj, kao da je sve zaključano u zasebnim pretincima, potreban je pravi ključ da dođeš do toga. Da, sve to izgleda kao bajka, mada ta bajka može biti svih mogućih boja. Uključujući i bolest, koju u mladosti doživiš ili površno ili pretjerano ozbiljno. Kod mene je ovaj drugi slučaj stalno dominantan. On me je orijentisao tamo gdje vjerovatno ne bih išao da nisam bio pod tim utjecajem. U Sarajevu klima je za mene bila gotovo pogubna. Bio sam stalno bolestan. Te sarajevske godine za mene su bile preteške. Nisam vjerovao da ću ih preživjeti. 

Andrića je bolest, koja je obilježila njegove rane stvaralačke godine,  orijentisala i prema zavičaju, i prema nekome ko bi mogao da mu pomogne. Po tome je bio poseban. Ali ta bolest nije direktno uticala na njegovo pisanje. Naprotiv, punila ga je temama koje će kasnije razrađivati. Naročito kada je bio u izgnanstvu u zavičaju. Andrić je bio veoma složen u svemu. Poseban. Ali nije bio nesnalažljiv. Znao je kome da se žali, koga da obavijesti o svom stanju i zamoli za pomoć. 

Podesilo se tako da je imao pomoć, veoma značajnu, u autoritetu svoga bivšeg profesora koji mu je bio sklon. Sam za sebe dovitljiv, na mjestima s kojih može nešto da učini i da drugome pomogne. Važno je da u tom slučaju  prihvataš savjete, ne mijenjajući ih i ne oklijevajući da ih izvršiš. Za Andrića je to bio Tugomir Alaupović, njegov bivši profesor u Sarajevu. Tako su Sarajevo i Bosna, posredno, bili takođe bitni za Andrićevu novu orijentaciju. Kao nešto suštinsko i zadano. Andrić je tražio od svog profesora da mu pomogne. Prva molba, stipendija za studije u Zagrebu i Beču. Ja nisam volio ni takvog savjetodavca ni takav savjet. Nisam bio takva priroda i sve mi je dolazilo prekasno. A nisam znao ni da se kajem. 

Tek mnogo kasnije vidio sam iz Andrićeve prepiske njegovo iskreno jadanje nad svojim zdravljem. Te jadikovke mogao sam odmah da prepišem i potpišem se ispod njih. Ali je prihvatao poslove koji su mu davani. Slabo plaćen, loša klima, naporan posao, pisao je. Ali je pisao, neprekidno je pisao. U Sarajevu, u redakciji „Oslobođenja“, na moje spominjanje Goje, rekao je, nama okupljenim oko njega, kao u nestvarnom kružoku, da nije imao baš previše slobodnog vremena, poslovi u diplomatiji tada su zahtjevali mnogo, ali je odlazio u muzej „Prado“. Kako je to bilo andrićevski. Kasnije, opet, otkriću koliko je putovao po Španiji u društvu sa Kalmijem Baruhom, velikim znalcem Španije, jezika i literature. Recitovali su, piše Andrić, jedan drugom španske pjesnike. 

Povezujem različita vremena i ljude, naše različite orijentacije, vraćam se i ponavljam ono što mi nije bilo očigledno u mladosti. Moji drugari u vrijeme studija bili su uglavnom studenti književnosti, koju će i predavati. Na prvom mjestu domaća književnost, istorija književnosti, kao što su studenti svih fakulteta tada studirali istoriju svoje nauke, ne živu nauku. Meni se to nije dopadalo, studirao sam  matematiku i fiziku, ali ulazio u književnost preko savremene francuske književnosti. Tu me je francuski jezik opredijelio.  Kasnije ću vidjeti da je tim putem išao i Andrić, čitajući, već u gimnazijskim godinama, pored klasičnih djela i savremene autore. Pa će ih i prevoditi. Svjetski rat ga je omeo da svoje studije u Krakovu prođe poput ostalih. Taj prekid je za cijelu generaciju bio potres od kojeg se nije bilo lako oporaviti. Poznati su ti njegovi biografski podaci. Treba samo pročitati Andrićevu korespondenciju sa Zdenkom Marković iz tih godina, pa osjetiti sa čim se sve te godine hrvao Andrić. Majka mu je živjela u Višegradu kod teče i tetke, Andrić se brinuo za nju. Kasnije će reći Ljubi Jandriću: „Bio sam jedinac…veoma je teško biti jedinac – teško za roditelje, još teže za dete, kako mi je bilo to samo ja znam. Nije mi bilo žao da umrem ali sam strahovao nad majčinim bolom.“ Koliko se nas može identifikovati sa ovim riječima! Ja prvi, odmah. 

Savjet koji mu daje njegov bivši profesor Tugomir Alaupović, vraća ga samome sebi. On nije bio anoniman, ali znao je da tim putem ne može dalje. Tako nastaju dvije pripovijetke, koje piše u Zagrebu i u Splitu, ali ih ondašnji čitalac doživljava kao upisivanje u srpsku književnost. Ne može se reći da je to prijemni ispit, ali ima elemеnte prijemnog. Slično je bio učino kasnije i Tin Ujević, objavljujući ekavski svoje najbolje pjesme u „Srpskoj književnoj zadruzi“. Priča „Put Alije Đerzeleza“ je povezana sa turskim vremenom njegovog zavičaja, a druga, „Dan u Rimu“, sasvim savremena. Ali i ona je zavičajna u širem smislu, njen junak je samo jedan drugi Đerzelez, u drugo vrijeme. Ako se uporedo čitaju ove dvije pripovijesti, a to treba, vide se mjesta gotovo pa identična. Ali ne treba ih upoređivati po estetskim dometima. Glavne ličnosti, Alija Đerzelez, opjevani junak, o kome pjesma „ide ispred njega“, i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik u srpskoj vojsci u Pravom svjetskom ratu, Mostarac, „s velikim odlikovanjem na grudima“. Ispisujući te dvije priče, istovremeno, Andrić je pobjegao od dotadašnjih svojih tema, ne bježeći od odnosa i pogleda iz svog vremena na te teme. Ali to je bila prekretnica, prilična.

Fakti i osjećanja. Fakti se podrazumijevaju, ako su fakti. Ako su iz narodne pjesme o nekom junaku, to nisu fakti stvarnosti, nego stvarnost napisane epske pjesme, kao što je slučaj sa Đerzelezom. Andrić ih poznaje, djelimično, vjerovatno i površno, podrazumijevajući da ih i drugi tako znaju. To je epika, ono što sada nastaje više nije epika nego umjetničko djelo kome je epika podloga. Osjećanja se u epici podrazumijevaju ali se u njima ne govori o njima. Tu nema mjesta za osjećanja, za suviše lično. Andrić  čovjeka epike, kostimiranog glumca nekog vremena, pretvara u stvarnu osobu koja ima osjećanja, ona ljudska, emotivna, o kojoj se piše na novi nači. Frojd je u sve to unio nešto sasvim  novo. Ali pisci su išli i ispred Frojda. Prvenstveno to je ljubavna strast, ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo. Tu se gubi razum, ne samo od pića, mnogo više od ljudskih potreba kojima se čovjek ne može oduprijeti. Piće je priprema, u kome se utapa buknula strast i tu se ljudi više ne razlikuju, kukavice postaju junaci, a junaci obični pijanci. „Zbogom pameti“, piše Andrić. Pijanog Đerzeleza niko se ne plaši, on je običan, poput drugih, nesvikao na tu drugu stranu života. Kostimirani vitez koji kada siđe sa svog konja, raspaše se, skine glumačku odoru postaje samo jedan čovjek koji se ne snalazi u ovoj novoj ulozi. I zato je beskrajno smiješan. Naš smijeh govori o čovjeku Đerzelezu. Kada sam prvi put čitao pripovijetku, smijao sam se onim čistim, ljudskim smijehom. Vidio sam bilo koga oko mene, uključujući i mene samoga u nekim trenucima o kojima nisam volio da govorim. Ispao bih gori od Alije Đerzeleza. Nevjerovatna je ograničenoost onih koji kritikuju Andrića, govoreći  da ga on namjerno izvrgava ruglu, poništavajući njegova herojska djela. Ali Andrić nije pisac junaka čija herojska djela treba opjevati. Mada je pisao i o značajnijim ljudima, Andrić je nastojao da ih postavi u ravan običnih ljudi, iz čega vidimo i osjećamo da izbija potreba da se jednim pogledom obuhvati prostor i vrijeme. Tako možemo da sagledamo neki zatvoreni prostor u određenom vremenskom trenutku, od Alije Đerzeleza do „Proklete avlije“ ili „Anikinih vremena“ gdje se vidi moć mržnje i osvetoljubivosti. Obrati pažnju na to, govori nam posredno Andrić, nije važno kako ćeš tome pristupiti, zapitaj se samo šta se vidi u tom svijetu koji stvaraš ili si ga već stvorio. 

Imao sam pijance u porodici, i s majčine i s očeve strane. Divni ljudi kada su trijezni, ali čim popiju, bježi od njih. Moj ujak, inače tragična ličnost, koji je upropastio svoj um, bio je sklon piću preko svake mjere, kako bi rekao Andrić. Ličio sam donekle na njega. Bio je dobar matematičar. Ali kad se napije, hvatao se za sjekiru da se obračuna sa zetom Srbijancem. Problem je nastajao kada se i zet napije. Tada smo, u nestvarnom Perastu, prisustvovali sukobu dvije životinje u koje ih piće pretvara. Tako je bilo i sa Alijom Đerzelezom. Samo što on nije bio opak kada se napije, osim za sebe samog. Opaki su bili tada ljudi oko njega, zli i zavidljivi. Čovjek kojem su se inače divili postajao je njihova igračka. Nije li se slično proveo i Nikola Kriletić. 

Najveću majstoriju u svojoj bitnoj prvoj priči Andrić je izveo sa imenom junaka i ciganskim slavljem Đurđevdana. Po svemu sudeći prezime Đerzelez je izvedeno iz ciganskog naziva Đurđevdana, Ederlezi. Mislim da je to Andrić znao i zato je unio to slavlje u svoju priču. Dio u kome Đerzelez, pijan, hvata neuhvatljivu Ciganku Zemku je vrhunac pripovjednog majstorstva. Smijao sam se Đerzelezu kao čovjeku. a divio Andriću kao tvorcu. To je tragički smijeh, ako nešto takvo postoji. Kasnije ću otkriti ranu Ćopićevu priču, „Đurđevdanski uranak“, objavljenu u „Vrbaskim novinama“ 1933. godine, potpisanu inicijalima B.Ć. koju sam uveo poprvi put u Ćopićeve priče. Ćopić, srednjoškolac u Banjaluci, nadahnut je Andrićevom pričom o Aliji Đerzelezu, i ispoljava izvanrednu sposobnost opažanja sitnica, od vojnika, na banjalučkom polju, okupljenih oko stolova, već pijanih, do Cigana koji neprekidno pjevaju i igraju. Andrićev mladi junak tu traži za sebe simpatiju. Zar svi nismo isti?!

U priči „Dan u Rimu“, Andrićev junak, Nikola Kriletić, zalutao je u Rimu, njemu nepoznatom gradu, ne znajući ni jezika, ne znajući običaje naroda gdje se obreo. Već u početku čitamo: „Pošto je bacio jedan ravnodušan pogled na polje od krovova, tornjeva i kupola, ugleda pod sobom prolistala stabla i uz ogradu jorgovan napola procvao. Odmah se sjeti kuće i djetinjstva, kad je u jedan šupalj direk iza jorgovana krio niklen novac, što je krao maćehi, paklenoj ženi zelenih očiju. Zagolica ga na smijeh i nasmija se poluglasno. Neko ga pogleda. Brzo je sišao niz brijeg.“ Kasnije, pijan, počinje da ispoljava svoju svađalačku, ratničku, zapravo sirovu ćud. „Opet se pojavi gazda i pogleda prvo na sat pa na gosta. Kriletić se razljuti. Njegovo veselje ostade, samo dobi novi oblik: veselilo ga je da prigovara i traži kavge. Sad zna: riđokosi gazda podsjeća ga na jednog novinara iz Sarajeva s kojim se žestoko posvađao u hadži-Lelečićevoj mehani, jer je omalovažavao Mostar i Mostarce. Vara ga sjećanje i vara ga daljina. Sve mu dolaziu blisko, i poznato i lako: šta je ovo sve prema snazi što je u njemu, širi se i razapinje ga?“ 

Vidimo tu i odbljeske Njegoševih uticaja, kako iz „Gorskog vijenca“, još više iz izvanrednih putopisnih tekstova Ljube Nenadovića. Više mjesta u ovoj priči, gotovo se mogu pronaći i u „Putu Alije Đerzeleza“, samo malo transformisanih. Ovom pričom  je zacrtan drugačiji pripovjedni svijet, koji će Andrić graditi paralalno sa pričama iz turskog zemana. Značajan je to nauk i nama koji smo pokušavali da stvorimo svoj pripovjedni svijet kojim ćemo ući i u Andrićev zabran, ali i ostati u stvarnosti našeg vremena. A to je blagorodna funkcija literature.