ODA TRUNU U OKU

Blagosloven da si, o trunčiću u oku,
jer da nisi našao put
do meke postelje pod mojim kapkom,
do suze kojoj ne daš da kane
iz svoje tople rodnice,
nikada ne bih saznao
kako je blažen život
bez tebe u srcu vidjela.

Oreolom da si ovjenčan, o trunčiću,
jer bez tebe nikada ne bih spoznao
da mrva veća je od gromade,
i da suvereno gospodariš
polovinom vidljive vasione.

Uvijek i svugdje hvaljena da je tvoja
veličanstvena neznatnost,
jer ti se, trunčiću razbaškareni u oku,
nevidljivost izblijedio do savršenstva.

Ti dvorce svoje gradiš
jednako u kraljevoj suzi
i u pogledu sluge
koji mora vidjeti i kad ne vidi,
i zato – slavljen da si,
trunčiću koji si i u oku i u ovoj odi.

SAMOĆA U MNOŠTVU

Sam u mnoštvu,
nijemi vrisak
u vrtlogu otuđenosti.

Okolo hiljadu samoća.
Stvaraju ledeni oklop
oko tvoje samoće.

Brane tebe od sebe,
ili sebe od tebe,
možda sebe od sebe?

Usrkuje te kovitlac riječi,
nosi u trnjak tišine,
u ledene dvorane praznine.

Migoljiš se u mnoštvu,
bježiš u svoju prazninu,
u svoju slatku samoću.

NOĆNA KIŠA

U noći raznježene tišine
kiša tiho kuca o prozorsko staklo,
kao da traži srodnu dušu
u koju bi uselila svoju melanholiju.

Žubori kiša i sjetno pjevuši
kako nekad bila je mlada rosa,
ogledalo prvom sunčevom zračku
na listu breze i latici ruže.

Zrnce bisera u planinskom slapu,
prosjev nebeske vedrine
na krljuštima potočne pastrmke,
suza radosnica na dječijem licu.

Šapuće kiša i pada na dno sna
onog koji zapisuje njen smiren dah,
i traži ležaj u sjećanju
na kome će budna dočekati zoru.

U čekaonici Doma zdravlja u Kaknju nema gužve, samo stari Ibrahim i ja. Ponedeljak je, sedmi juni 1965, blizu je podne. Čekam na ljekarsko uvjerenje za upis u srednju školu. Tišina je. Iznenada potmuli tutanj, stakla podrhtavaju, štap iz ruke starog Ibrahima iskliznu. Zemljotres, mislimo. Rudarska sirena para nebo. Vrata na doktorovoj ordinaciji se otvaraju, medicinka sestra viče:

“Nema danas više prijema, sve se otkazuje. U jami Orasi katastrofa.”

Tišina je nestala. Žurba, plač, jauci nadolaze. Stari Ibrahim i dalje sjedi i gleda ispred sebe. Glasno ponavlja:

“Zar opet? Zar opet?”

Stodvadesetosam rudara tog dana nije izašlo iz jame. Izneseni su.

Fotografija na kojoj su devetnaest učenika u maskirnim hlačama i crnim majicama, s profesoricom jednako uniformiranom, na prvi pogled izazove nelagodu, neki vrlo snažan osjećaj srama. Ili straha? Gledatelj pokušava otkriti prave razloge svoga srama (ili straha), ali ne može biti siguran o čemu je riječ. Najradije bi zaklopio kompjutor i zaboravio ovu sliku, ali ni to ne ide. Možda nelagodu izaziva to što njih devetnaest ima zamrljana ili zamagljena lica, a samo je profesorica personalizirana. I smije se punog srca, s razdraganošću razrednice koja je svoje učenike izvela na pravi put. Njezin je smijeh u sablasnoj opreci ne samo sa zamrljanim, skrivenim licima njezinih učenika, nego i s činjenicom da većina njih drži desnicu ispruženu na rimski pozdrav. Ostali se nisu snašli, zaboravili su koja im je desna ruka. Ili je sve ovo nekako prebrzo snimljeno.

Učenici u maskirnim hlačama, na majicama su, uz nekakav industrijski stroj, jer ovo je Industrijsko-obrtnička škola u Slavonskom Brodu, imali natpis “Za norijadu spremni”, a sve u okviru znaka koji je nevješta, ali sasvim prepoznatljiva interpretacija amblema HOS-a. Na glavama su im beretke, a na beretkama opet znak: hrvatska i ukrajinska zastava. To je “kao znak podrške ukrajinskom narodu, ali i našoj razrednici koja je Ukrajinka”, objašnjava majka jednog od učenika, spremna, kao i ostali roditelji, da na svaki način brani svoje dijete i profesoricu Nives Romanjek. Ali istovremeno nesvjesna znakova o kojima govori i konteksta koji proizvede ovakva njihova kombinacija.

No, vratimo se na sam početak: kako je došlo do ovog skandala i kako je hrvatska javnost uopće saznala da je jedan razred Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu ovako kostimiran slavio završetak školovanja i ulazak u svijet odraslih. U osnovi, za sve su krivi fejsbučki algoritmi. Naime, razrednica je na svoj profil, ali na otvoreno, postavila inkriminiranu fotografiju, na koju je očito ponosna, i onda je ta fotografija zagonetnim putevima sviđanja, zanimanja i fejsbučkog uhođenja stigla do prvog medija, inače vrlo aktivnog i dobrog brodskog lokalnog portala SBplus, koji je fotografiju objavio uz komentar koji je bio primjeren lokalnom kontekstu. I vjerojatno su komentar objavili na fejsbuku, što ga je onda dovelo pred oči zagrebačkim škandal-portalima, a zatim i lijevoliberalnim ćudoredarstvenicima, koji su cijelu stvar uzdigli na opću razinu i na hrvatski odnos prema fašizmu i antifašizmu. Potom je, naravno krajnje licemjerno, reagiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a devetnaest bezličnih učenika i njihova nasmijana profesorica iz epizodista i potpunih socijalnih marginalaca sa samoga kraja i dna Hrvatske promovirani su u nacionalnu fašističku sablast. Vijest je postala viralna i regionalna. Eno je na portalima sarajevskih i srpskih tabloidnih antifašista, čiji antifašizam bezbeli uvijek počinje i završava na primjerima hrvatskog fašizma. Slika jednog razreda, čiji učenici i – čini mi se da je jedna – učenica nemaju lica, nego samo desnicu ispruženu u nacistički pozdrav, tako je postala slika Hrvatske.

U prvi mah sam, bez obzira na sram ili strah koje osjećam pri pogledu na fotografiju, osjetio i vrlo jasnu potrebu da branim te klince. Konačno, u njihovim smo godinama, moja gimnazijska ekipa i ja, usred Sarajeva, bastiona bratstva&jedinstva, ali i najgore staljinističke Službe državne bezbjednosti, imali tu navadu da se dobro napijemo, pa da usred noći po gradu pjevamo pjesme negativaca iz partizanskih filmova. A samo godinu-dvije kasnije, s istim ironičnim odmakom, prkoseći patetici propisanih društvenih normi, završili smo na onom čuvenom fašističkom rođendanu, i sasvim je malo nedostajalo da ne završimo i u zatvoru. Da nije bilo Slavenke Drakulić i Miloša Vasića, u zagrebačkom Danasu i u beogradskom Ninu, te nekolicine starih sarajevskih partizana i jednoga čuvenog borca iz Španjolskog građanskog rata, vjerojatno bi nas hapsilo, za primjer bi nam sudilo, i naši bi životi drukčije potekli. Sve to bilo je razlog da se identificiram s tim brodskim klincima i pomislim kako su, usprkos načinu na koji ja čitam znakove na njihovoj fotografiji, i usprkos načinu na koji te znakove interpretiraju hrvatski škandal-portali, oni na umu imali ono što je nama bilo na umu dok smo slavili rođendane i pijani po Sarajevu pjevali zabranjene pjesme.

Ali onda je netko istražio fejsbučki profil Nives Romanjek i otkrio da je ova profesorica hrvatskog jezika bila aktivna članica ekstremističke HSP AS, i to u vrijeme dok je ta stranka činila Karamarkovu koaliciju i dok su se po Zagrebu organizirali crnokošuljaški marševi, a da je nakon toga svoje učenike vodila na hodočašće u Bleiburg. Bilo je to dovoljno da odustanem od obrane brodskih klinaca i od pokušaja da objasnim kako se parola “Za norijadu spremni” može shvatiti jedino kao ironiziranje parole “Za dom spremni”, koja ne samo da nije u Hrvatskoj zabranjena, nego je pojedini ministri u Plenkovićevoj vladi, recimo ministar Medved, bilo osobno, bilo putem izaslanika, uzvikuju, slave i brane od onih koji bi je rado osporili. Bilo je, naime, očito da profesorica Romanjek gestu ironiziranja doživljava samo kao krinku geste potvrđivanja. Da je drukčije, ona naprosto svojim učenicima ne bi dopustila da ironiziraju poklič koji je njoj svet i za koga se na svom fejsbuku godinama ranije odlučno borila, te je svoje objave njime potvrđivala i pečatila.

Jesam li se tad predao iskušenju da se ostrvim na profesoricu na način na koji su to već učinili škandal-portali i lijevoliberalni ćudoredarstvenici, a podržao ih je, strateški mudro, i sam Radovan Fuchs? Pa, baš mi nekako nije bilo do toga. Osim što mi nije ugodno djelovati u čoporu, stužilo mi se od pomisli na to da u nekoj Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu, tom gradu koji je početkom devedesetih preživio najmanje dva rata i jedan veliki hrvatski ratni poraz i egzodus, onaj Hrvata iz Bosanske Posavine, hrvatski jezik predaje žena koja je ustvari Ukrajinka. Pretpostavljam izdanak brojne i rasijane ukrajinske nacionalne manjine, nekad naročito prisutne u Bosni i Hercegovini. Što je toj ženi u Slavonskom Brodu, nakraj Hrvatske, u kojoj baš nitko ne vodi računa o sentimentima onih Hrvata koji svoje izgubljene zavičaje gledaju gledajući prema drugim obalama Save, i kojima su od njihovih postojbina ostala samo groblja, koja redovno obilaze i kite cvijećem i svijećama, što je toj Ukrajinki u Slavonskom Brodu, koja predaje hrvatski jezik, a ne matematiku ili tjelesni odgoj, ostalo nego da se učlani u stranku Ruže Tomašić? I tko bi, zapravo, u Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu i htio predavati hrvatski, osim nje?

Danas je, nakon te zlosretne fotografije, ona, međutim, ostala bez podrške cjelokupne strukture. Odriču je se ravnatelj škole, Ministarstvo obrazovanja i sam ministar, a svoje će, čim ih netko povuče za jezik, reći Premijer i Predsjednik. Jedan će optužiti drugoga jer je moguće da takvi našu djecu nečemu uče. Nives Romanjek doživjela je da stradava od svega za što je vjerovala da bi je moglo štititi. Na svojoj strani ima ponekog profesora, koji će stati na njezinu stranu, jer je njezin ideološki istomišljenik. Na svojoj strani ima roditelje inkriminiranih i obezličenih učenika, koji su joj naprosto zahvalni što je bila dobra prema njihovoj djeci. A u to nema baš nikakve sumnje: žena koja se onako smije svojim đacima, zaštićena idejom o njihovoj ispravnosti, sigurno je prema njima bila dobra.

Roditelji su uvjereni u potpunu ideološku ispravnost profesorice Romanjek, svoje djece, njihovoga kostimiranog igrokaza. Protiv njih se, međutim, zavjerio neki pokvaren i zlonamjeran svijet. I na roditeljima je sad da brane djecu i profesoricu, i da objašnjavaju kako riječ “spremni” nema nikakve veze s ustašama, kao ni crne majice, kao ni uzdignute desnice. O ironiji oni ne znaju ništa, ne znaju da ironija postoji, pa ne mogu reći da je sve ovo ironična reakcija na hrvatsku, europsku, svjetsku zbilju. Ti roditelji su neuki, ali to ih ne čini manje ljudima, niti njihovu tragiku, privatnu ili zavičajnu, čini išta manjom. Nisu oni krivi što je današnja Hrvatska savršeno neartikulirano društvo, koje upravo njezine elite nastoje zadržati u tom stanju niske artikuliranosti i neprestane proizvodnje dvosmislica. Ti roditelji nastoje biti dobri prema svojoj djeci i njihovoj razrednici.

Nives Romanjek zna, međutim, što je ironija. Ali ona ne želi sebe ni svoje učenike braniti konstatacijom da su ironizirali ustašluk ili bilo kakvo priručno ekstremno militarno hrvatstvo, ili da su, ne daj Bože, ironizirali HOS. Ona ne želi ironizirati nešto što je prethodno afirmirala, za što se građanski opredijelila. A osim ironije, druge obrane zapravo nema. I onda svoje neprijatelje Nives Romanjek pokušava uvjeriti da su ćoravi pa ne vide ono što ustvari vide, ili, još gore, da ne znaju čitati znakove koji ne samo da su jasni u kontekstu s fotografije, nego bivaju tragično još jasniji kako stižu nova objašnjenja i opravdanja.

Sedamnaestogodišnjaci ili skoro već osamnaestogodišnjaci – jer pretpostavljamo da su svoje školovanje okončali trećim razredom Industrijsko-obrtničke škole – u improviziranim vojnim odorama, koje se pozivaju na odore vojne formacije koja je 1991. baštinila tradicije Hrvatskih oružanih snaga (ustaške vojske nakon reforme iz studenog 1944, kojom je ustaški element strateški ublažen i prikriven miješanjem s domobranima), pa još i s vojničkim kapama na kojima su hrvatski i ukrajinski znak, tragično nas podsjećaju na 1941. i 1942. u Ukrajini. U ta najstrašnija doba ljudskosti, koja Timothy Snyder opisuje u “Krvavim prostranstvima”, a posvećen im je i kapitalni roman Jonathana Littella, koji u Hrvatskoj, na žalost, nikada nije objavljen, dok je srpski naslov “Eumenide”, dječaci tih godina, ili jedva od njih stariji, počinili su ne samo pod njemačkom, nego i pod ukrajinskom zastavom, zvjerstva koja su danas upisana u naš DNK i kojih se, dok je ljudi na Zemlji, nećemo moći osloboditi. U tim zvjerstvima, srećom, tamo u Ukrajini, Hrvati nisu sudjelovali. Ali kada se na vojničkoj beretki, uz crnu majicu i vojničke hlače, i uz ruku ispruženu na nacistički pozdrav, jedna uz drugu nađu dvije lijepe i tužne zastave, rađa se kontekst koji je naprosto nepodnošljiv. I koji je potpuno jednoznačan. Đavo je u znakovima i njihovom kontekstu.

Ne vjerujem da je problem u slavonskobrodskim učenicima i u njihovim roditeljima. Ali ne vjerujem ni da je problem u profesorici hrvatskog jezika Nives Romanjek. Svi oni nastoje se nekako snaći u svojim životima, živeći u jednom neželjenom i rascijepljenom gradu na granici, koji se baš ni najmanje ne tiče onoga svijeta koji se njima sad toliko bavi. Dok po sebi vješaju znakove, među kojima nijedan nije zabranjen, ili dok dižu desnicu ruku, onako kako su to vidjeli na televiziji i u filmovima, oni su žrtve procesa koji je započet i proveden u Zagrebu, među hrvatskim elitama i u vlasti, a čiji je pravi cilj u obeznačivanju svih znakova. Tamo gdje nijedan znak – osim dresa nogometne reprezentacije – nema jasno i sigurno značenje, biva lako vladati. Tamo gdje se ni slova više ne slažu u riječi, nitko nije pismen ni nepismen. Tamo gdje nema ironije, istinito je svako zlo. Ali nemojmo kriviti učenike Industrijsko-obrtničke škole iz Slavonskog Broda i njihovu profesoricu Nives Romanjek, za nešto na čemu ustrajno rade ministar obrazovanje Radovan Fuchs, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, premijer Andrej Plenković, te dugi niz njihovih prethodnika. Ministar obrazovanja bio bi dužan da nam prepriča i istumači što su to učinili brodski učenici i njihova profesorica. Njegova nespremnost ili nesposobnost da to učini svjedoče o događaju više nego išta drugo.

Šuma na Bikošima.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Dodirivala stabla.
Tražila tragove.
Mislila da su ih negdje tako blizu zakopali misleći da naši tu nikad neće tražiti jer vjeruju da su im tijela odvezli daleko.
Tražila tragove krvi.
Tražila krunicu Ane Pranješ.
Orala je vlastitim prstima.
Preorala.
Sanjala je toliko puta do sad.
Ostala u njoj.
Nikad nisam izišla.
Izgubila se.
U njoj mi se svijet i raspadao i sastavljao, a s njime i ja.
Plašila je se k’o crnog đavla, išla joj s pjesmom, u zagrljaj.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Da im duše nađem, da ih sretnem.
Nikad ih nisam našla.
Nitko ih nije našao.
Našli im po jednu jedinu kost. Još prije dvadeset godina. Ostali u šumi.
Postali stabla.
Pali na zemlju k’o borove iglice.
Mi ih zgazili, a da nismo ni prijetili.
Od njih ostali godovi na stablima da nas podsjete na desetljeća koliko ih već nema.
Od njih ostala šuma.
U šumi im spomenik.
Šuma im spomenik.

ĆAMIL SIJARIĆ – ZAPISI O GRADOVIMA

„Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1970.

„Prije nekoliko večeri bio sam zašao u jednu malu, mračnu, kaljavu ulicu na periferiji Sarajeva – i gotovo da nisam mogao nikud dalje, ni natrag ni naprijed, i jedino što mi je toga časa preostajalo bilo je da stanem i čekam. A šta da čekam? Ništa tu nije imalo da se čeka. Gusta kiša koja je kroz tamu padala po ćeramidi na niskim krovovima nije prestajala i nije prestajao da zvoni nekakav lim iznad vrata preda mnom. Žuto svjetlo koje je dopiralo kroz mali niski prozor razlivalo se po lokvama vode na sokaku i nekim grozno izderanim cipelama koje su ležale pred kućnim pragom. Sa tim svjetlom – u početku tiho, a poslije sve jače – počela je da se razliva pjesma sa grmofonske ploče – ona sjetna, meka, u ljubavnoj tuzi opjevana briga i žal za momkom koji kreće na put. Riječi te pjesme išle su kroz noć i kišu sasvim usamljeno i izgubljeno, a ja sam ih slušao do kraja: „Sinoć dođe tuđe momče iz tuđe zemlje, a jutros mi konja kuje, hoće da ide. Više njega crne oči suze ronjahu; ne plačite, crne oči, opet ću vam doć‘.“

Ćamil Sijarić, „Putovati znači – vidjeti“

Govoreći o knjigama, mudri Montenj je opisao svoju biblioteku, koja je bila napravljena ovalno, tako da on gotovo jednim pogledom obuhvati sve knjige na policama. To mu je bilo bitno, jer se žalio na slabo pamćenje, pa je svaki čas dohvatao neku knjigu da provjeri to što želi da citira. Ja sam, poput mnogih mojih kolega, zatrpan knjigama, podsjećam po tome samog sebe na poznatog srpskog matematičara Tatomira Anđelića koji je imao u stanu toliko knjiga, koje nije bio uredio tako da može odmah pronaći šta mu treba, nego je išao u biblioteku na fakultetu i uzimao tu knjigu. Moje su knjige djelimično sređene, ali veliki broj je trenutno u kartonskim kutijama i ja više ne znam gdje je koja od knjiga za koje sam siguran da je imam. 

Sve ovo gore napisao sam da bih čitaoca uveo u knjigu koja mi je prije nekog vremena iskrsla iznenada, zaturena u drugom redu na jednoj polici, a koju sam povremeno bezuspješno tražio. Riječ je o knjizi Ćamila Sijarića, „Zapisi o gradovima“. Draga mi je svaka Ćamilova knjiga, od priča, preko romana do poezije. Ali ova je zaista posebna. U njoj se ogleda pripovjedna magija ovog jedinstvenog čovjeka. Koliko li je samo puta kazano za njega da treba samo snimati to što on govori i odmah prekucati, eto izvrsne literature. Rijetki su takvi pisci, koji često i neke banalne stvari podignu na razinu Šeherzadinog pripovijedanja. Posebno je Ćamil volio da pripovijeda o svom djetinjstvu, prvom putovanju u Skoplje. To je nezaboravno. 

Ali, mene ova knjiga vraća u Sarajevo, u vrijeme moga studiranja. Često sam slušao na rođakovom radio aparatu marke „Kosmaj“, putopise Ćamila Sijarića, koje je on sam čitao na „Radio Sarajevu“. Bila je to čarolija koja je hvatala i moju tetku uglavnom nezaineresovanu za radio i muziku. Ćamil nas je vodio sa sobom, gotovo za ruku, u gradove za koje smo bili čuli ali o njima nismo bogzna šta znali. Ako smi ih i znali po imenu, a većinom to su gradovi u Bosni i Hercegovini, potom Crnoj Gori, Južnoj Srbiji, Kosovu i Metohiji, Makedoniji i u Hrvatskoj, ostalo nam je bilo nepoznato. Bezbroj je tu priča, istorijskih, ljudskih, onih što su ušle u legende, u pjesme, tako čvrsto da pripovjedač sklizne prema nekoj rijeci, ljudskoj sudbini, poput priče o Banjalučkoj tragičnoj djevojci Safikadi, ili rijeci Drini. 

U svoje putovanje Ćamil Sijarić nas uvodi putopisom iz Počitelja. On tu pokazuje izuzetno poznavanje istorije, narodne poezije, legendi i priča. Treba imati na umu vrijeme u kome putopisac pripovijeda. Jer današnji Počitlj nije isto što i Počitelj iz vremena ovog putopisa. A treba se vratiti u vrijeme kada se Bosna hercega Stjepana brani od Turske invazije. Tu počinje Ćamilova priča o Počitelju, koji je postojao i prije turskog dolaska. „Oči Mletaka, Rima, Trsta, pape i vlastele, careva i kraljeva, okrenule su se upravo k ovom kamenu na Neretvi na kojem su ležale kule Počitelja. Bile su tada još male. I zato su se doziđivale. Pare i majstore davali su svi – i papa, i herceg, i Dubrovnik, i Mađari. A cilj je bio ovaj: dotle ako i dođu Turci, neka dalje ne mogu proći; nek Počitelj na Neretvi bude im brana!“ 

Tu, dakle, počinje „povijest ovog mjesta“. Naravno, Turci su pobijedili. Počitelj je bio u njihovoj vlasti. A putopisac ovako veze svoju priču: „A onaj ko je tamo stigao bio je neki janjičar Hamza. Nedograđeno – dogradio je. Zidove, kule i tabije utvrdio je. Od vojnog logora načinio je nešto kao varoš. I svijet je došao da živi u varoši; došli su trgovci i zanatlije. Došle su terzije, kujundžije, sajdžije, halvadžije, bakaldžije, pilavdžije, aščije – i cijelo je mjesto ponešto kuckalo i mirisalo jelom i pilavom.“ Tu se priča sada brine sama o sebi, raste, bajkovito, snovidno, onako kako se otvara piščevo pripovijedno umijeće. A ono je naprosto prebogato. Kada, na primjer, piše o džamiji u Počitelju, koju je sagradio Šišman-paša: „Zvono na sat-kuli pokraj ove džamije doneseno je čak sa Krete. Tamo u Grčkoj zvonilo je na nekoj crkvi. Ovdje u Hercegovini zvonilo je na ovoj džamiji.“

Potom slijedi Jajce, grad na Plivi i Vrbasu. Putopisac posvećuje dva teksta ovom starom gradu i njegovim legendama, narodnim pričama, o paganskom bogu Mitrasu koji poučava: “neka svjetlost pobijedi tamu“. Zatim slijedi Fojnica, u koju nas uvodi pripovjedač starodrevnom pričom o ljudima i drveću. „Nekada je – kaže se u toj priči – sve imalo svoje noge i hodilo po ovoj zemlji: i drvo, i kamen, i druge stvari. I čovjeku ništa drugo nije trebalo, do da ode u šumu i kaže drvetu: dođi ti, drvo, mojoj kući, trebaš mi za to i to,  i drvo je išlo njegovoj kući. Išlo je s čovjekom kao drug s drugom – jer bila je tada velika sloga među ljudima i stvarima.“ Fojnica je zaista varoš o kojoj se može pričati i pričati, kao stvorena za jednog ovakvog rasnog pripovjedača. 

Poslije Fojnice, samo se nametnulo Kreševo. To je priča o željezu, o kreševskim majstorima. Ćamil Sijarić piše da se Kreševo nije razvilo kao grad, ali nije bilo ni selo, pa ni kasaba, već „kolonija bosanskih rudara i kovača koje je, za ovu naoko običnu zemlju, privezalo željezo i bakar“. I još: „Kreševo je jedna drevna starina. Slika, dakle, za dugo gledanje i za poniranje u vremena, u sudbine naselja i ljudi, u ono što kratko nazivamo: vječitim ljudskim hodom naprijed – u neizvjesno i nepoznato, jer je novo. Taj hod se ovdje jasno vidi – vide se vremena kao u ogledalu: starobosansko, tursko, austrijsko, ovo predratno i ovo naše današnje – i svako je od njih na ovu starinu udario svoj pečat i znak.“ Ovaj završetak kao da je pečat i na druga mjesta o kojima piše Ćamil Sijarić. Naročito o sljedećem, o Srebrenici. A o ovom gradu po kome je Bosna dobila naziv „Bosna argentina“, „Srebrna Bosna“, ima zaista šta da se priča. Putopisac piše: „U vrijeme rimsko bio se ovdje razvio velik grad. Jedan od onih koji su bili posvećeni Jupiteru!“ 

Zatim slijedi Mostar, za koji pisac ima pravi naslov: „Priča iz ‘‚1001 noći‘“. I priča Ćamil, potpuno se opustivši, svoju priču poput Šeherzade. Čarobno. Ništa vam o tome više neću govoriti. Mostar je toliko slavan po svom mostu koji mu je dao i ime, da Ćamilovu priču treba čitati, onako kako se čitaju priče Zuke Džumhura ili Ive Andrića. Poslije Mostara dolazi Konjic, u kome pripovjedač traži dušu grada. Na svoj, jedinstveni način, već od prve rečenice. Zatim slijedii Banjaluka, kojoj ime pripovjedač piše sastavljeno. Meni to posebno imponuje. A iza Drugog svjetskog rata bio je neko vrijeme Banjalučanin i pisao je u ovdašnjim novinama i upoznao je grad onako kako samo on zna, da se kroz njega ne pjeva, jer ovaj grad je jedna raspjevana varoš. Pripovjedač daje priče i legende ovog grada, da bi svoj putopisni tekst završio: „Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosanskih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila – i pokrila crijepom.“ Eto, i to sam naučio od Ćamila Sijarića. 

Zatim slijedi „Visoko pod Visokim“, za koje putopisac piše: „Istorija Bosne ovdje se začela. I još neka druga istorija – ona ranija i tavnija. A to biva gotovo svuda – kuda prolaze vode i putovi…“ A te varoši, te gradove posebno voli Ćamil Sijarić. Čitamo na kraju Ćamilovog teksta: „I može se reći da je sve što se u Sarajevu dešavalo u Visokom dobijalo odjek, a i obrnuto. Inače se Visočani vrlo često i rado služe poslovicama, a najčešća im je valjda ona: „Kad ti glava radi, pazi šta ti radi“. Ili ona druga, koja se čuje kad im je muka: „Na vražijem gumnu valja ti vrijeći!“ 

Zatim slijedi lijep tekst o Herceg-Novom i njegovom čarobnom lokalitetu zvanom „Bela vista“. Iza ovog grada na ulazu u Bokokotorski zaliv, slijedi divan tekst o Kotoru, pod naslovom „Na Kotoru troja vrata“. U taj grad Ćamil dolazi s Lovćena, beskrajnim serpentinama. A završetak ove priče je jednako efektan kao i ostali završeci Ćamilovih putopisa: „Ovim svojim starim dijelom liči na starca. Čelo glave leži mu planina Lovćen. Zlatan štap je njegov zaliv Boke. Po borama lica grije ga Sunce. On kao da je zbog Sunca i sjeo tu. Sa tri svoje kapije. Onom od Rijeke, onom od mora i onom od planine. One su otvorene. Uđi i unesi dobro srce.“ Potom slijedi grad Bar, u koji nas uvodi rečenica: „Stari Bar – to je danas jedna ruševina od grada; to je ono što vas podsjeti na stih iz narodne pjesme: „Zeman kule po ćenaru gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje!“

U sljedećem tekstu se putopisac vrati u svoju republiku, u putopisu s naslovom „Kod Bobovca Sutjeska“. To je priča o starom gradu Bobovcu i njegovoj istoriji, o fratrima, o muzeju u samostanu i svemu onome što nosi istorija, naročito ako se sačuvaju oni artefakti koji su pretrajali. A u Bobovcu jesu, zahvaljujući upravo fratrima. Zatim dolazi grad Bosanska Gradiška, na rijeci Savi, dugo vremena mjesto za prelazak iz jedne carevine u drugu. To je i mjesto ptica roda, o kojima piše putopisac. Ima jedno mjesto u ovom putopisu koje me toliko podsjeti na Andrića i njegove priče. Ovdje se to odnosi na posljednjeg  i jedinog agu u Gradišci: „Pisari koji su popisivali ostavštinu ovog posljednjeg gradiškog age zapisali su u zapisnike: da je umro na nekom ćebetu, neprihvaćen ni od čije ruke. Dalje su pisari zapisali: da je iza age ostao oko cio vagon suvih šljiva, preko tri hiljade litara rakije, a žitu, maslu i orasima da se ni hesama nije znalo.“ I još moram da navedem zadnje rečenice: „Sjedio sam za stolom u kafani i slušao iza drugog stola kako neko kliče „Bravo Gradiščancima!“ I tek sam kasnije razumio da im kliču zbog gostoprimstva! A gosti su im: Ljudi, rode i vode…“

„Stoj, vodo Drino, stoj“ je priča o jednoj čudesnoj rijeci i tri varoši na njoj, Goraždu, Višegradu i Zvorniku, ali prije svega o Drini.  Tekst koji se može čitati bezbroj puta, uostalom kao i drugi Ćamilovi tekstovi. Zato iz njega ništa i ne citiram. A neću mnogo ni iz preostalih tekstova ove tako podsticajne knjige, koja mami da je čitaš, ali te poziva i na putovanje. Bilo kuda, bar po svojoj biblioteci. Nemoguće je, recimo, prepričati tekst o esnafima, koji se smjestio lijepo među putopisima, jer su se i esnafi pomjerali, selili, putovali, otud naslov „Daj me, majko, za mlada esnafa“. Ko još tako umije da piše?! Zatim slijedi priča o gradu Prizrenu, posebno milom Ćamilu Sijariću, a priča nosi naslov „Sabljar“. Ova se priča prelijeva u „Zapis o gradu Dušanovom“, dakle, opet o Prizrenu. I sve tako, o Nišu, o Splitu, čak, i o gradu koga više nema, o Rasu, pa priča koju spomenuh na početku ovog teksta, o dječakovom dolasku u Skoplje, pod naslovom „Ne mož proći Vardar vodu…“. Zatim se još jednom vraća na Kosovo i Metohiju, na „dvije Bistrice“, da bi pisao o Dečanima. Zatim dolazi još bliže zavičaju, u tekstu „Bijelo Polje kod Nikoljca i Nikoljac kod Bijelog Polja“. Pored ovog teksta, o zavičaju Ćamil piše i u priči „Klisura“, da bi se još jednom vratio u svoje djetinjstvo. Na kraju,  tekst o Drvaru i svemu onome što se u to vrijeme o Drvaru govorilo, i kraći tekstovi o putovanju, o toj strasti ili izazovu koje treba objeručke prihvatiti. „Putovati…! Šta znači to? Je li to priređivanje uživanja svome oku i duhu? Ko zna šta je to! Ali vidjeti neki brijeg, neko stablo, neki put – do tada neviđen i nepređen, uvijek je jedan doživljaj, jedno slatko piće za oko. Jedno čitanje knjige za dušu“. Tako je pisac umjesto mene rekao zaključak i o svojoj knjizi. Ja je tako i čitam.

Sa sinom jurim za Mađarsku
I snijeg pada, mislim se:
Merhamet

Sa nama je, u vagonu,
I dječak Ibn Ali Mohamad – 

Skidoše ga
Pred samu granicu
S voza u sniježnu bjelinu

Ibn Ali ostavi na staklu
Od vrata, u otisku –
Dlan

Kao da sad gledam:

Petoprsta
Gvardija Mohamadova
Ledna juriša na Budimpeštu 

(1993-2021)

Żanna Słoniowska, Kuća s vitražem (2015)

Opet smo na području jezika i višejezičnosti. Żanna je Słoniowska ukrajinska spisateljica koja piše na poljskom. Rođena je u Lvivu 1978., gdje je živjela 24 godine. Nakon toga se seli u Varšavu, na doktorski studij, djeluje isprva kao novinarka (što je biografski povezuje s Katjom Petrovskajom) da bi debitirala romanom o kojemu će sada biti riječi. Słoniowska je primjer za Ukrajinu tipičnoga kretanja između više kultura i više jezika kojim se nedvojbeno dokazuje (književnost može dokazati mnogo toga!) u kolikoj je mjeri multikulturalnost tvorbena osobina te zemlje.

Kuća s vitražem je roman u kojemu se pripovijeda povijest jedne obitelji poljskoga porijekla koja u različitim periodima povijesnih gibanja prebiva u različitim predjelima sovjetske imperije dok se konačno ne skrasi u njezinome najzapadnijem dijelu – u Lvivu. Iz takve konstelacije razvijaju se i specifičnosti romana koje ga čine iznimno višeslojnim. Ta višeslojnost, sa svoje strane, ne proistječe samo iz kompleksnosti fabularnih linija, već se zasniva na složenoj strukturi pripovijedanja koja je zasnovana, prije svega, na ukidanju kronologije i s tim povezanom prinudom rekonstruiranja radnje iz neposrednoga konteksta. Komplicirano? U svakom slučaju. No onoga trenutka kada se zapetljana linija pripovijesti razmrsi, a prsteni koji je tvore steknu svoje pripadno mjesto unutar iznova uspostavljene kronologije, vidjet će se da je trud oko ispreplitanja pripovjednoga toka bio itekako opravdan. Priča koja se rekonstruira zahtijevan je i nadahnut pothvat lektira se kojega pokazuje vrijednom i gotovo nezaobilaznom djelatnošću na putu shvaćanja i prihvaćanja ukrajinske kulturalne prošlosti i sadašnjosti, ali istovremeno i anticipaciji njezine budućnosti koja se, unatoč svim nepravdama i strahotama kojima je trenutačno izložena, čini i više nego obećavajućom. Ona se formira oko uključivanja (ili vraćanja) te kulture na mjesto koje joj je oduvijek pripadalo, ma koliko surovo bilo osporavano od strane različitih imperijalnih sila.

Kuća s vitražem obiteljski je roman. Njegova je specifičnost u tome što se u središtu nalazi obitelj bez muškarca. Četiri generacije žive pod istim krovom „kuće s vitražem“, dok su pripadnici muške linije na različite načine, ali uglavnom nasilne, nestale iz povijesti. Roman je ispripovijedan iz perspektive najmlađe članice koja u momentu njegova početka ima jedanaest, a završetka trideset pet. On započinje 1988. tragičnom smrću pripovjedačičine majke, a završava protestima na Majdanu, Revolucijom dostojanstva 2013. kojom se s vlasti ruši korumpirana vlada predsjednika Janukoviča i u zemlju uvodi autentična demokracija odozdo. Posljedice su te revolucije danas osobito vidljive. Demokracija i težnja za samostalnošću teško se mogu uskladiti s autokratskim diktaturama i njihovim imperijalnim presezanjima – osobito kada su podcrtane pseudopovijesnim fabulativnim konstrukcijama prožetim rasizmom i prijezirom prema Drugome.

Inicijalna je točka romana nasilna smrt majke, pjevačice u lvivskoj operi i vatrene poborkinje ukrajinske nezavisnosti. Ona je ustrijeljena za demonstracija na kojima se traži samostalnost zemlje, a sahrana joj se pretvara u bijesni iskaz otpora nametnutom vladajućem poretku. Vraćajući se u prošlost i skačući u budućnost pripovjednoga teksta pripovjedačica postupno uvodi u igru i ostale članice obitelji: prabaku, čiji je muž pao kao žrtva staljinističkoga terora, a ona je sa malom kćerkom bila protjerana u srednju Aziju, nikad ne postavši operna pjevačica; baku koja pati od te rane traume, ali i od nerealizirane želje da postane slikarica i neželjenoga posla liječnice kojeg je obavljala do penzioniranja; pripovjedačičine majke Marijane koja jedina uspijeva realizirati umjetničke sklonosti; i, konačno, same pripovjedačice koja se nalazi u procjepu između želja i njihova ostvarenja. Jedini muški lik koji stječe pristup u roman jest Mikolaj, kipar i profesor na Likovnoj akademiji u Lvivu, koji je bio u nejasnom, makar se da naslutiti – ljubavnom, odnosu s Marijanom, i koji se u romanu instalira kao prešućeni tutor pripovjedačice. Naravno, dimenzija erotskoga se i u odnosu između njih dvoje teško može previdjeti. 

Na toj se foliji bazira drugi sloj pripovijedanja u čijemu se središtu nalazi potraga za identitetom. Svaka se od protagonistica pita što doista jest. Prabaka se osjeća Poljakinjom, baka je na neki neodređen način sovjetska žena dok je majka, vidjeli smo, vatrena Ukrajinka. Kćerka se u takvu pretvara tek s Majdanom. Labilnost se tih identiteta učvršćuje jednim elementom koji se nalazi izvan pripovijedanja, ali ga istovremeno i uokviruje. Riječ je o vitražu iz naslova, impresivnoj staklenoj slici koja dominira stepeništem kuće u kojoj obitelj živi i čija se umjetnička vrijednost spoznaje tek od onoga trenutka u kojemu se Lviv (Lwów, Lavov, Lemberg, Lepolis) integrira u europsku povijest, shvaćenu ne samo kao povijest Austro-ugarske monarhije, već i kao jednoga pluralnog prostora na kojemu su se razvijale raznolike kulture. Naslućena propast arhitekture grada, i zajednički napor kojim se ona sprječava, simbolički se ocrtava upravo u vitražu kojega se može interpretirati kao svojevrsnu alegoriju čiji je značaj za pripovjedačicu razjašnjen tek onda kad Mikolaj počinje suptilni rad na njezinome prosvjetljenju: „Kao zavjesa dijelio je unutarnjost kuće od dvorišta, protezao se kroz sve katove odozgo do dolje – ili obrnuto. Stanovali smo na prvome katu i trebali samo otvoriti vrata kako bismo vidjeli njegov srednji dio: ostatke vatrenog podzemnog svijeta iz kojega je raslo usamljeno deblo kojega je po sredini presijecalo tirkizno plavo more.“ U vitražu se zrcali povijest cijeloga Lviva, ali i povijest čovječanstva. Njegovo je spašavanje od sila koje ga žele, svjesno i li nesvjesno, uništiti zapravo spašavanje povijesti jednoga grada i jedne obitelji koja je u njemu našla svoje pluriidentitetsko utočište.               

Sve što je najljepše –
Na pijaci.

Jabuke branice
U sepadima
Ko zvijezde
u izvorima.
Sir u žutim kacama

Na samarima.
Djeca za začuđenim ovcama
niz put.
Umjesto pjetlova
svitanje javlja
fijukom brezov prut.

Subota.
Ko na mravinjaku.
sva pijaca miriše
mojim selom.
S vagom u ruci
kraj kace
kao uvijek
moj otac stoji
gospodske ruke i usta
dok sir probaju gleda.

Navečer
uz klanac

konji će mršavi
roptati
i djeca umorna
na samarima drijemati.
Ugasiće se svjetla
i grad će otići
pod jorgane.
Brezovom metlom
čistač će sa pijace
lijeno selo moje pomesti
i noć će umorna
na obrisanu kaldrmu
sjesti.

Stodvadesetsedmoga dana rata dogodila se strašna nesreća:

Granata ispaljena iz minobacača pala je ispred bolničkog ulaza, činilo se da nikoga nije ubila, ali jedan je geler, ne veći od tačke na kraju ove rečenice, dvije ulice dalje u sljepoočnicu pogodio čuvenog violinista, prošao duž čeonog režnja, izašao na drugu stranu ubivši nesretnika usred misli, i zabio se ravno u zatiljak maloumne djevojčice, jedne od njih stotinjak, koje su upravo ukrcavali u autobus, spremne za evakuaciju iz grada.

Djevojčica je preživjela, vjerojatno i ne osjetivši geler. Samo je u naslonu za glavu njezinih invalidskih kolica ostao jedva vidljiv trag krvi, koji će rukavom slučajno obrisati medicinska sestra koja se o djevojčici brinula.

Violinist je pokopan uz najviše počasti i uz plotune neprijateljske artiljerije. O tome su pisale sve svjetske novine, nad njim su naricali i bogoradili najslavniji svjetski umovi, zazivajući vojnu intervenciju slobodnoga svijeta koja će spasiti narod opsađenog grada i osvetiti tog glazbenog genija.

Djevojčica, sedamnaestogodišnjakinja, za koju je smatrano da je na razini imbecila, nesposobna da govori, hoda, samostalno se hrani, vraćena je, po propasti evakuacije, u Dom za oštećenu djecu. I dalje nije mogla govoriti, nije hodala ni jela, ali je pod prstima imala gudalo i violinu, dok su joj kroz glavu prolazile sve one melodije kojih se sjećao mrtvi violinist. Čula ih je upravo onako kako ih je čuo on.

I žudjela je, ta djevojčica, za gudalom i za violinom.

Da je nekoga bilo, da je netko to mogao znati, da je uopće kome na um palo da u Dom za oštećenu djecu donosi violinu, dogodilo bi se čudo. Djevojčica bi svirala sve što je svirao on, i još bolje, jer u njoj nije ničega bilo što bi omelo glazbu u nastajanju.

Ali nije bilo violine.