Slaninu, čvarke i pite
nosila Kata Kesten
iz sela Nula kod Travnika

Njenu slaninu, čvarke i pite
jeli i Hrvati i Bošnjaci
dok su branili vlašićke stijene

Iz kuće je istjerala Vojska Republike Srpske
Ostale joj sve šerpe i dvije krave 

U izbjeglištvo u Novu Bilu
ponijela
10 kila masla i dvije vreće brašna

Podijelila ih svijetu dok je došla
Pod granatama svaki dan
donosila ranjenicima vodu
u crkvu – bolnicu u Biloj
s izvora Sučićevog
na Putićevu
jedinog koji nije presušio

Donosila vodu u dvjema kantama
Samo njih imala

sabirala kapi u šake
sabrala čemer u sebe 

Pomogla tolikima
Ne zna im se broja
Dala narodu sve što je imala
Dala vodu
Dala sebe 

Nosila svoj
Nosila tuđe križeve
Vode joj iz ruke neprijatelj pio
Isus je gledao i jednom rekao fra Grebi
“Da je barem ona bila namisto Šimuna Cirenca”
Greba Isusu rek’o
“bila je, ali nisi je Ti, Gospode, namah pozno“

Otelo joj kuću
Otelo joj zemlju
Vratila se u kuću
Vratila se u zemlju 

Svetom Anti u Busovaču pješice ide svake godine
“Nije meni sveti Anto svak’, pa da mu kolima idem”, rekla sinu. 

Kata Kesten
Dala sebe zemlji
Veća od zemlje

Prvi politički govor Muhidin Agić održao je u praznoj hali ugašene čeličane. Skup kojem se obratio nije bio veliki. Svega desetak ljudi skupilo se da tog izuzetno hladnog januarskog jutra čuje govor čovjeka, koji je posljednje dvije godine radio kao radnički sindikalist bez plate i infrastrukture koja bi ga podržavala. Njemu nije smetalo što je sve članke pisao sam, što ih je lično izrađivao na primitivnoj štamparskoj presi i onda ih bez ičije pomoći, uvezane u malene brošure s crvenim koricama, dijelio po kafanama u kojima su se skupljali fabrički radnici. Još su mu manje smetali skriveni podsmijesi i bezgranična ogovaranja. U svoj cilj je vjerovao koliko god se nekome činio neostvariv i sulud. A vjerovao je u pravdu za sve i upravo ga je ta vjera gonila na frenetičnu aktivnost.

Tokom svog nesebičnog političkog djelovanja dva puta je bio hapšen i oba puta u stanici kraljevske milicije bio brutalno pretučen. U zeničkom zatvoru odležao je dvije godine kao politički zatvorenik osuđen pod optužbom da je svojim političkim aktivnostima nastojao srušiti ustavni poredak zemlje i dokinuti kraljevu vlast – optužbe koje je, stojeći ponosno, uzdignute glave, pred sreskim sudijom bez ustezanja priznao, što je ćelavog suca, s unaprijed donesenom odlukom, ostavilo bez riječi.

Godine provedene u zatvoru nisu ga izmijenile i prvo što je uradio po odsluženju kazne drskošću i smjelošću iznenadilo je pripadnike tajne policije, koja je budnim okom nadzirala svaki njegov korak. Još mršav i iscrpljen od robijanja Muhidin je pripremio govor o štetnosti kapitalističkog društva i nužnosti radničkog ujedinjenja i spremno ga izdeklamovao pred omalenom grupom razočaranih radnika okupljenih u napuštenoj hali stare željezarske čeličane. Dok je stojeći na posebno podignutoj bini za govornike, ledeno odlučnim glasom, izricao teške optužbe na račun vlasti, na sebi je imao samo iznosano odijelo i pohaban kaput. Bio je ubjedljiv. Sjetio se spomenuti sve ono što je tištilo taj jednostavni svijet koji nije imao ništa – i teške uvjete rada i male nadnice i skupe životne namirnice. Njegov govor radnici su ispratili velikim aplauzom koji je iz njegovog oka potjerao prema ustima suzu – suzu koju niko nije vidio i koju je Muhidin obrisao rukavom svoga kaputa.

Koncem 1937. godine Muhidin se priključio zeničkom ogranku Komunističke partije, koja je, iako je Zenica bila radnički grad, brojala svega nekih pedesetak članova. Pristupivši Partiji, promijenio je način svoga djelovanja. Prestao je držati javne govore i izazivati reakciju kraljevske vlasti kako bi na vlastitom primjeru pokazao njenu pokvarenost i bezdušnost. Umjesto bezuspješnih akcija koje nisu imale gotovo nikakvog odjeka, prihvatio se teškog agitirajućeg posla. Svoje nove aktivnosti vodio je sistematično i temeljito pripremljen. Drugove iz Partije koji su bili zaposleni kao radnici u Željezari zadužio je da prikupljaju podatke o svojim radnim kolegama, da slušaju koji od njih nisu uspijevali zadržavati jed u sebi i koji su bili spremni rizikovati čak i posao pridruživanjem u radnički sindikat. 

Agitatorske aktivnosti običavao je započinjati u kafani “Behar”, neuglednom svratištu u kojem su se radnici skupljali svake večeri. Navođen podacima dobivenim od svojih partijskih drugova pristupao bi stolovima za kojima su sjedili posebno nezadovoljni radnici. Častio ih je pićem, pričao viceve, nudio ih sendvičima napunjenim rezovima salame i kada bi njihovo nepovjerenje popustilo, bacao se na posao. Ideje radničke solidarnosti i socijalne ravnopravnosti iznosio je tim ljudima na jednostavan i razumljiv način. Njihov rad, govorio je, pokreće fabriku, stvara vrijednost i puni džepove raznih ljudi, ali najmanje njihove. Zar nisu i oni zaslužili živjeti pristojno, zar ne bi bilo pošteno da i njihova djeca jedu redovno i oblače novo?

Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio ubijediti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja Ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne. Odatle su se dugim i iscrpljujućim maršom prebacili u istočnu Bosnu, gdje su se priključili ostatku Narodnooslobodilačkog pokreta. 

Muhidin Agić nije doživio oslobođenje zemlje. Život je izgubio daleko od Zenice, kao borac  na Zelengori, gdje je ukopan uz najviše partizanske počasti. 

ZALIVNI SISTEMI

za Anicu S. Rebac

Mlađi je brat radio za firmu
Zalivni sistemi 

Do zadnjega časa –

Pripomagao je ratarima
Da uvećaju prinose
Zeleniša 

Jačajući
Snagu zemlje sred
Pržine: bez poplava i kiša

Kap po kap –

Kako sad
Kroz visine vječne
Čista poezija održava mene 

(2022)

ZAVEDENI HISTORIJOM 

za Safeta Bandžovića

Znam za one što u zapaljivom stanju
Odmalehna zavedeni
Historijom

Bacahu
Drvlje i kamenje
Na znanike Pazarlije
Jevreje na putu za gubilište –

Lajavi i mladi, pojma ne imahu
Kome to za taj dan
Sebe davahu 

I ja ti velim, pjesmaru:

Još dugo, tugo
Te riječi mržnjom izrigane
I mrtvim taocima nanosiće žive rane

(2022)

Ima pisaca, među njima je i živih, koji u napisanim, a još češće nenapisanim povijestima hrvatske književnosti postoje samo kao Stolpersteine, kao oni Kamenovi Spoticanja, ugrađeni u asfalt pločnika ispred kuće u kojoj je stanovao netko koga više nema. Na taj način postoje ti ljudi, a na isti takav način postoji, mimo hrvatske književnosti ili pod potplatima njezinih kundura, i njihovo književno djelo. Među njima su pisci iz Hrvatske i iz njezine književnosti protjerani 1991, koji žive i umiru u progonstvu, predavači različitih književnosti, jezika i historija po brojnim svjetskim sveučilištima, koji su se u isto to vrijeme ljubazno uklonili pred revolucionarnom pobunom prosječnih, domoljubnih, bogobojaznih, inovjerci i pripadnici drugih naroda, koje je zadesila ta sasvim neobična okolnost se rode u Hrvatskoj i da se jezično i književno zametnu u ovome tijesnom i klaustrofobičnom jeziku… Među tim Kamenovima Spoticanja u suvremenoj povijesti hrvatske književnosti ima i onih koji su bez nekog očitog razloga naprosto bili zaboravljeni. Zato što su bili drukčiji, ili zato što su bili odveć slični. Ali od svih tih pisaca, od njihovih djela, dala bi se načiniti lijepa mala antologija, koja bi, možda, pokazala da je u hrvatskoj književnosti margina zanimljivija od središnjice, i to u tolikoj mjeri i na taj način da bi stranica idealne hrvatske knjige trebala biti sva u margini. Trebala bi biti bijela kao stranica geometrijske bilježnice.

Darko Suvin, kanadski profesor i talijanski umirovljenik, zagrebački skojevac od 1945, semiotičar i čuveni ekspert za naučnu fantastiku, karakteristični je Stolperstein hrvatske književne povijesti. Pojavljivao se, u posljednjih dvadesetak godina, po alternativnim i manjinskim književnim i novinskim publikacijama. Mimo toga, ako bi ga se i spomenulo, bivalo je to u hiperboličnom, gotovo poklonstvenom tonu, punom svakovrsnih laudacija, kao da se govori o Luki Modriću, tako da neupućenom čitatelju baš i ne bi bilo jasno kako nikad prije ni poslije tog spominjanja nitko o Darku Suvinu ne izgovori nijednu jedinu riječ. I kako je to moguće da jedan pisac bude toliko marginalan unutar hrvatske književnosti dok ga se ne spominje, a čim ga se spomene postaje tako velik, važan i nezaobilazan? Dva su jednako validna objašnjenja: veličajući prigodno svoje prešućenike provincijalna matica hrvatske književnosti kani uzveličati sebe samu, i drugo, hvaleći njih ona hini sućut i empatiju prema vlastitim Kamenovima Spoticanja. U tom je smislu idealtipski primjer Ive Andrića, prognanog svojedobno iz Zagreba i iz hrvatske književnosti aktom kojekakvih beznačajnika u kalibru notornog Ante Tresića Pavičića. Veličajući ga, incidentno, iznimno i kontrolirano, hrvatski književni poslenici ističu vlastiti značaj i vlastite guzice mažu pozlatom Andrićeve Nobelove nagrade. Stoga je Andrić i prvi Stolperstein hrvatske književnosti.

U ožujku ove, 2022. godine zaprešićka je Fraktura objavila Suvinovu knjigu “Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnila”, kojoj u podnaslovu stoji “(1983-2022)”. Formalno gledajući, radi se o knjizi pjesama. Ili o sabranome pjesničkom djelu iz drugih četrdesetak godina autorova života. Suštinski, riječ je o Suvinovoj autobiografiji, o raspravi i o obračunu sa svijetom, koji se pomalo sprema napustiti. Mnogo je tekstova u ovoj knjizi, fragmenata, stihova, intimnih parola, koji funkcioniraju kao svojevrsni auto-epitaf, katkad epitaf jednoj zemlji i jednom naraštaju. Ali nije Suvin ni samosažaljiv, ni sentimentalan. Temeljni njegov osjećaj melankolični je gnjev. Jedinstvena i vrlo osjetljiva, lakoeksplozivna smjesa, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog nitroglicerina.

U stilskoizvedbenom smislu Suvinova je knjiga jedna svjetska povijest pjesništva, pjesničkih formi, oblika i načina. Od Petra Hektorovića do rimskih epigrama: Suvin je, uz Sinana Gudževića, vjerojatno jedini naš suvremeni epigramičar vrijedan pažnje. Piše on na mnogo različitih načina, u vezanom i u slobodnom stihu, izvan ikakvog stiha, po tuđim i vlastitim kajdama, imitirajući, rugajući se, kroz igru i vrlo ozbiljno, a u svoga čitatelja – koji se samo može nadati da se pjesnik neće na njega ljutiti zbog ove usporedbe – stvara dojam da čita pjesnika kojemu je ludi Ezra Pound najbliži pjesnički rođak, dok u hrvatskoj književnosti on, Suvin, izuzev spomenutog Gudževića i Marka Grčića, nikakvog bližega roda nema.

Evo za primjer jedne Suvinove ljupke šamar-pjesmice, naslova “Varijacija na Villona”. Ovako glasi: “A Frica, dobrog Panonca, poeta,/ O tužni zbore iz blata/ Hrvati zaboraviše u Zagrebu/ Bogečkom grebu.” Odmah uz nju divne, gotovo himnične, sebi narugane “Doktrine (po Heineu)”: “Bubnjaru bubnjaj i straha se mani/ I poljubi Slobodu grudi golih!/ To svo je znanje, cijelo umijeće,/ Sve što da želiš, sve što da voliš./// Sikći ko zmija, kao lav riči,/ Bubnjaj i budi narod iza sna,/ Korak pred četom, umrijeti spreman,/ To ti je suma umijeća i znanja./// Dijalektika to je staroga Karla/ Sve filozofije kruna je sveta,/ Shvatih to upornim motrenjem pomnim/ A Revolucija me dirnu jednog ljeta.”

Premda Zagreb nazove bogečkim grebom, Suvin itekako je nježan prema svome rodnom gradu, nemoćnom i smrtonosnom, iz kojeg je već kao dječak morao bježati da doista danas ne bi bio tek Stolperstein ispred neke zgrade u Buconjićevoj ulici. Sa Zagrebom, napuštenim davno, lijepa ova knjiga započinje, uz Zagreb traje i s njim završava, na način koji je ovom čitatelju nepodnošljivo blizak. Pa čitam Suvina: “Plači Zagrebe, nek ti suze cure niz lice,/ Pepeo će moj Arno nositi, ne Sava.” I čudnim se nad ovim stihovima osjetim, jer Zagreb, od kojeg je Darko Suvin bježao, meni je mjesto bijega. Ono od čega je on bježao, meni je bilo spas. Ali sve je, zapravo, isto, isti razlozi za bijeg i isti osjećaj za ono od čega se bježalo. Ili ova pjesma: “Na Mirogoju koči se crn kamen/ s lijepim zlatnim slovima. To mi je/// Posjed u rodnoj zemlji, sad se/ zove grobište: valja li ga prodati?/// Nema mjesta, nek si drugi/ goje mir.” Ovo bi također moglo poslužiti kao moto za ono o čemu čitatelj misli nakon što je sve svoje u rodnome gradu prerasporedio ispod crnih kamenova po tamošnjim grobištima. Jedino što se u tom gradu, nakon velikih gibanja ljudi i naroda i viška praznih prostora, samo u bescjenje može rasprodati ono što izbjeglome pripada. Tako da bi čitatelj sve svoje najradije spalio i digao u zrak, e kad bi mu to bilo sigurno jamstvo da o tome neće više misliti i da ništa više neće osjećati.

Pjesma “Ulice malog Zagreba” nesumnjivo je antologijska. Ne samo u onoj antologiji Kamenova Spoticanja hrvatske književnosti, nego i u antologiji osobnih mojih selidbi, koje, čini se, još uvijek nisu dovršene: “Jasno se sjećam privilegirane Buconjićeve, iznad Ilice,/ i zaposlene Varšavske, stanova djedova, a onda i mene./// Nešto manje Utješenovićeve, lijepe postaje/ pred bijegom, i Gvozda Dvajstri, šoferskog/ stana u vili raskošnog vrta./// A s društvom smo išli na Ksaver/ sa zadnje stanice tramvaja, ili/ čak na izlet na Sljeme, ili/// Ispod podvožnjaka na Savu:/ između podvožnjaka i Save bili su Bugari/ vrtlari koji su gajili šalatu/// U Maksimiru su rikali lavovi/ Iza Maksimira prestajao je svijet/ ocean je hučnim slapom tekao u eter/// A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova.”

Ovaj zadnji distih: “A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova.” moguća je poanta knjige, poanta jednoga života, a pomalo i svih naših otuđinjenih i preseljenih života. Doista, ne prođe sat a da ne mislim o drugim svjetovima ne bih li nekako izbjegao ili pripitomio već potpunu nezamislivost svoga svijeta. Fantastična je to književna i pjesnička pozicija. Ona ovoj snažnoj Suvinovoj knjizi mnogostruko još dodaje na snazi.

Darko Suvin davno je doktorirao na Ivu Vojnoviću. Prijatelji njegovi pjesnički, ganutljivo nepoznati živim akterima hrvatske književnosti, Miodrag Pavlović, Ivan V. Lalić, promiču ovom knjigom, odavno već s druge strane groba. “Mi smo prognanici/ Specijalisti u pakiranju/ Znamo što ostaviti/// Uzimamo sa sobom/ Kofere koji se mogu dići/ Ostavljamo za sobom/ Veze i vjere”, i tako dalje, i tako dalje, pjesma se nastavlja, gorka i vedra. Ono što prognanik, međutim, ima više nego što je u cijeloj jednoj književnosti hrabrost su i sloboda. Ili je to ravnodušnost prema onom što će oni drugi reći. Evo još i cijele pjesme “Gravot 32, Mali Lošinj”: “Ah koliko svjetlosti/ Rada harmonije veselja/ U odbljesku kvarnerskog vala/ Tout passe tout casse/// A ustaša, još prinudno ljigavi, reče mi onda/ On ne zna pisat hrvatski/ da Vladko/ Tvoj koljački hrvatski niti znam niti želim”. Veliki, veliki hrvatski pjesnik u izgnanstvu, taj je Darko Suvin.

Blaga me žalost, gotovo da je to žalostić, uhvati kad pomislim da tog čovjeka nikada nisam sreo. I gotovo je sigurno da neću, premda smo obojica živi. S ovog mu mjesta šaljem pozdrav i radost iz njegova napuštenog grada. Kada bi u hrvatskoj književnosti smjeli postojati književni, ali i etički i emocionalni kriteriji, ovo bi bila velika knjiga.

Neko je u Mostaru jedne noći polupao groblje

Partizanima davno poginulim
u 21. stoljeću nema mira
Ono u šta su vjerovali i vjerujuć ginuli otišlo je,
ko prošlojesenjska liska kad puhne,
na Svjetski dan vjetra 

Treba li reći:
njihovo bezbožništvo ipak nije takvo
da ustaju iz groba,
da plaše narod,
kad nisu raspametili one što im smrskaše ploče s imenom, prezimenom, godinom rođenja i datumom smrti?

Spomenike dokinu maljevi
Njihovu bjelinu zaprlja vrijeme
Ipak, gumice nema koja briše naume, ideje, ideologije… 

Jedne je noći
700 partizanskih spomenika
u Mostaru
polupala fašistička politika

Treba li reći:
tako odgovara
i velikim H i velikim B i velikim S
jer ljudi su ovdje manjina? 

Jutros mi je iz Tešnja stigla knjiga priređivača Envera Kazaza i urednika Amira Brke, naslova “Raznolikost čitanja”. Ispod podnaslova “O djelu Miljenka Jergovića” još sitnijim slovima piše: “Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Tešnju 5. 12. 2020. godine”. Bio je to prvi naučni skup posvećen mome pisanju, održan u nekoj od dvije zemlje s kojima me povezuju državljanske, zavičajne i narodne veze. Premda su, mnogo više u inozemstvu nego u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj, mojim knjigama, pojedinačnim tekstovima, stilskim i tematskim osobenostima posvećivani magisteriji i doktorati, i njima su se bavili neki od uvaženijih slavista, jugoslavista, kroatista, bosnista i serbista današnjice, tešanjski zbornik prva je ovakva knjiga, jer nikome ranije nije na um palo da mi posveti naučni skup i da na taj način pokuša stvoriti okvirnu sliku o onome čime se bavim. Ovakvi skupovi se za značajne nacionalne pisce organiziraju po središnjim metropolskim književnim studijima, na filološkim institutima i akademijama nauka. Tešanjski skup organiziran je u mjesnom Centru za kulturu i obrazovanje, te je, posredno ili neposredno, financiran mjesnim novcem ovoga bosanskog gradića.

Uzeo sam knjigu u ruke, provjeravao njezinu čvrstinu, njušio njezine stranice, zagledao sadržaj, činio sve ono što uvijek učinim s novim knjigama, i onda se, kao za vraga, sjetio zagrebačkog akademika, profesora, povjesničara književnosti, antologičara i glavnoga živog sastavljača hrvatskih nacionalnih kanona, čiji sam intervju nedavno s pažnjom čitao. Na novinarsko pitanje zašto su u njegovome hrvatskom kanonu gotovo samo mrtvi pisci, uz dvojicu-trojicu certificiranih klasika rođenih krajem četrdesetih godina, te još jednoga iz tridesetih, akademik je rekao da treba proći vrijeme. I da to vrijeme, uglavnom, podrazumijeva da pisci koji danas pišu ostare i pomru. Tek tada će biti moguće ocijeniti njihova djela, pa vidjeti što tu ostaje, a što je prašina vremena.

Kako mu se takvo objašnjenje, ipak, učinilo pomalo nepotpunim i proturječnim, jer zašto ovi današnji moraju umrijeti da bi se znalo vrijede li što, a ona dvojica trojica još za života su postali besmrtnici, kao što je i cijeli kanon prethodno pomrlih u dvadesetom stoljeću status klasika stjecao ne samo za života, nego u snazi i za radnog vijeka? Tako je akademik objasnio da za ove današnje, neke neimenovane a perspektivne, ne postoje znanstveni radovi i akademska verifikacija, koja bi dubinskim čitanjima zašla u njihova djela, te ih kontekstualizirala. To onda otprilike znači da kanona nema, jer kanonizatori nisu stigli da kanoniziraju. Ali sad će, čim pisci pomru!

Postoje dobri razlozi zbog kojih u takvim trenucima pomislim na sebe. Ili tačnije rečeno, na pisca mog imena i prezimena, i na njegovo djelo, na koga onda, ne bez nekog budalastog veselja, počinjem gledati sa strane. Pomislim da je veliki dio profesorovog čudnovatog izlaganja, kao i fatalnog usporavanja i eutanaziranja kanona, nekako povezan sa mnom. Nema s kim drugim! Jer samo ja, među tom mlađarijom iz čekaonice za hrvatsku književnu vječnost, imam iza svojih knjiga ozbiljan broj znanstvenih radova pisanih na nekim drugim, ponešto i frekventnijim, da ne kažem većim jezicima. Što, opet, ne treba čuditi, jer su moje knjige na te jezike prevedene. I postoji taj neki boženstveno karnevaleskni nerazmjer između broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na drugim jezicima i broja znanstvenih radova i ozbiljnih tekstova o mojim knjigama objavljenih na jeziku na kojem su knjige napisane. I da nezgoda bude potpuna: ništa od napisanog nije s profesorove bivše katedre!

Trebalo bi sad objasniti i to da se u toj meštriji zidanja, malterisanja, fugiranja i molovanja kanona ne broje znanstveni radovi pisani na tim dalekim stranim jezicima.

Meni bi samo jedno u profesorovom nadasve zanimljivom nastupu moglo izazvati ljutnju: njegovo uvjerenje da se nakon naših odlazaka s ovoga svijeta nešto još smije zbivati s našim djelima. I da bi nakon naših smrti mogao nastajati novi književni kanon u kojem ćemo se i mi naći skupa s ostalim mrtvacima, od Marina Držića do Marina Franičevića, i od Jurja Habdelića preko Jurja Barakovića do Jurja Križanića. Kao da smo za života bili ubogi božjaci, vucibatine i probisvijeti, kao da smo bili nevidljivi i neprisutni, te će nas mrtve njegova milost uprisutniti. I odakle profesoru uvjerenje da nakon naše smrti tako slobodno može raspolagati onim što smo za života napisali? Baš kao da nismo imali nikoga svog, pa je naše književno djelo ostalo općini. Ili njegovoj klinici za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ono što nije bilo za života, neće biti ni poslije smrti.

Knjiga priređivača Envera Kazaza i Amira Brke od takvih je knjiga koje za svoju kolateralnu posljedicu imaju i markiranje pripadnosti onoga čime se zapravo bave. Svi se mi, naime, bavimo onim što nas se tiče, što nam pripada i čemu pripadamo. Za života, a i inače. Tako sam i ja po ovoj knjizi tešanjski pisac. I to je za sve nas, pa i za tog hrvatskog akademika na kojeg sam izvolio misliti, veoma dobro.

u Zagrebu, 15. lipnja 2022.

Jurij Andruhovič, Moskovijada (1993)

Ranu fazu rada Jurija Andruhoviča determinira usmjerenost prema diskursu avangarde. Tu sam tendenciju otkrio i kod Žadana, s tim što se dva najznačajnija suvremena ukrajinska spisatelja u razvoju svojih poetika razdvajaju. Prvi se, nakon kratkog eksperimenta s avangardnom hermetikom (u kojemu se već daju naslutiti elementi kolažiranja i citiranja), okreće ka na taj način anticipiranoj postmodernoj razdraganoj čitljivosti, dok se drugi, pritisnut mrakom ruske agresije na Donbas, usmjerava ka prozi novoga realizma koja se pokazuje najprimjerenijom za preradu apokaliptičke traume. Ostaje da se vidi kako će ova dva autora reagirati na eskalaciju kojoj upravo svjedočimo i na stravična razaranja koja Ukrajini, i njezinoj kulturi, nanosi barbarska soldateska kojom upravlja povjesničar amater s mjestom boravka iza zidina Kremlja. Ne želim se upuštati u prognoze, kritičari su rijetko uspješni proroci, ali se usuđujem pretpostaviti da će pogubne posljedice agresije pronaći adekvatan odgovor u novim modelima proze – za čije se generiranje mlada ukrajinska književnost pokazala već i sada više nego sposobnom. Nacija koja se formira u ratu i u revolucijama pokazuje vitalnost i kreativnost kakve se teško moglo zamisliti, koje ni u kojem slučaju nisu nešto što bi se moglo pretpostaviti samo po sebi. No vratimo se počecima književnosti nezavisne Ukrajine i Juriju Andruhoviču kao jednom od njezinih najprominentnijih zastupnika. 

Moskovijada je roman djelomice baziran na Andruhovičevom autobiografskom iskustvu u kojemu se opisuje spisateljev boravak u Domu Gorkoga, nekadašnjem hramu multinacionalne sovjetske književnosti. U njemu se skupljaju spisatelji koji pripadaju raznolikim, naravno manjinskim, neruskim, nacijama Sovjetskog Saveza i u kojemu se kuje „bratstvo i jedinstvo“ svih naroda i narodnosti, pod uvjetom da se prizna ruski primat i da se piše na ruskome jeziku. Neoimperijalna politika ne promiče piscu iz zapadne Ukrajine, Ottu von F., koji je autorov alter ego. „Takav je život u ovoj prokletoj rupi, nazvanoj književnim studentskim domom koju je sistem izmislio za vlastito opravdanje i umirenje, u ovom sedmokatnom labirintu usred jezivog glavnog grada, u srcu truljenjem zahvaćenog, tek napola postojećeg imperija. Ruski pjesnik Ješevikin doduše kaže da ga već i sama riječ imperij čini high, ali sve to je dobro ima kraj, a ti Otto von F, ćutiš do srži kako se svi šavovi kidaju, kako se zemlje i narodi udaljavaju jedni od drugih, svaki od njih noseći značenje cijeloga kozmosa ili kontinenta.“

U prvome je dijelu roman doduše strukturiran skokovito, fragmentarno, ali je mogućno pratiti radnju bez većih sudaranja s principima realističkog predočavanja. No što boravak i lutanja po tranzicijskoj Moskvi postaju intenzivniji, to se više nit pripovijedanja gubi i seli u podzemni svijet. Tamo se pripovjedač nalazi zahvaljujući nizu koincidencija koje ga vode u sve dublje slojeve pulsirajućeg života u glavnome gradu imperije na zalasku. To je putovanje protkano nizom grotesknih zbivanja kojima dominira tehnika pripovjednog generiranja apsurda. Otto von F. na njemu sreće agente KGB-a, koji ga pokušavaju natjerati da bude njihov špijun, probija se kroz katakombe u kojima sreće poznate i nepoznate ljude, čudno maskirane i do neprepoznatljivosti preobražene. Podzemlje Moskve jest panoptikum u kojemu se nalaze ostaci razrušenoga imperija koji ne isplivavaju na površinu, već provode proces reorganizacije čiji je cilj ponovno uspostavljanje izgubljene moći i vraćanje odbjeglih podanika u sigurno utočište majke Rusije. (Ako vam se ovo čini poznatim, ako prepoznajete situaciju u sadašnjosti, potpuno ste u pravu.)

Roman se konstruira kao apsurdna i groteskna satira svijeta koji propada, ali ne odustaje od sna o vlastitoj moći. No ta se satira konstituira i na razini intertekstualnosti. Cijeli je roman premrežen ukazivanjima na primjere iz književnosti koja opisuje silaske u podzemni svijet. Od Homera i Vergilija preko Dantea pa do Edgara Allana Poea, proteže se panorama u kojoj se u obzir uzimaju sve semantičke opcije koje nudi ta iznimno bogata tema. Uz to će se pronaći i jasne asocijacije na Bulgakovljev roman Majstor i Margarita, a u pozadini se nazire cijela paleta ukazivanja na manje ili više poznate momente iz ukrajinske povijesti, književnosti i kulture. Zahvaljujući imperiji te su aluzije toliko tuđe čitateljstvu da su za njihovo razaznavanje neophodni komentari samoga autora raspoređeni na kraju knjige. Moskva, predstavljena u mraku raspada, mjesto je na kojemu se živi teško ali strasno, hiperbolička pretjerivanja indicija su borbe Otta von F. za stjecanje vlastitoga identiteta, a to se može postići tek u vehementnom odbijanju Sovjetskog Saveza, ili imperijalne Rusije, sa svim njihovim prinudama i zabranama.

Što se tiče same građe, roman je ispisan u ti-formi. Jedina odstupanja od tog modusa nalaze se u jednostranom dijalogu kojega pripovjedač, označavajući sebe kao Ja, vodi s fiktivnim kraljem Ukrajine Olelkom II. Njega se sreće u snu, pišu mu se duga pisma, puna ironičnih obrata te se tim putem formira folija na kojoj se može očitati alternativna povijest Ukrajine. No ti-forma je dominantna, a njezin je cilj formiranje nestabilne pripovjedne situacije (ja i ti su dvije pripovjedne instance koje su se poznavale u prošlosti pri čemu ja posreduje znanje o ti kojega posreduje čitateljstvu). Upravo je u ovakvoj konstelaciji mogućno razviti kritički pogled na zbivanja iz prošlosti i pokušati provesti njihovu korekciju u sadašnjem vremenu pripovijedanja. Otprilike je to cilj koji si je zadao Jurij Andruhovič u svojemu odbijanju naslijeđa imperija. Koliko je to ostvarenje teško svjedoči današnja agresija koju samoproglašeni nasljednik imperije sprovodi kako bi otpadnike vratio u svoje okrilje. I kojemu, svom silom, otpor pruža ukrajinska književnost. 

Zrakoplov se, eno, svijetlim nebom s avionom krsti,
sakralni je miting, koreografi su in excelsis Isukrsti,

ali, rastaču se kraci križa tragom tajanstvenog kreta,
uznesenje u nigdinu traje, oblik nije dostojan uzleta

Zaklapaju okna oko, dok se ono nad prizorom grsti,
jer sablasni su utisci, iako u davnō svi bijahu čvrsti,

nema lista, kao u slavnō, da ga duša još zelena brsti,
zgrčene su suhe grane, ali nisu lomni u molitvi prsti

Sivo sve je što negda bijaše, monohromna je paleta:
ukazav se povremeno iz varljivog, iščezloga svijeta,

zasiječe i proplamsaj svijetli, umobolno on zasmeta,
prazno zveče svete riječi, čak i onē raspetog profeta

Imena su različita, ali kobno jezgro u svakoj je vrsti,
u zraku je i na zemlji hropac, snovi u sveopćoj smrti

Bez grijeha, bez krivice, crnog gosta pristiže posjeta,
svaka stopa slijedila je stazu što je iskonski prokleta

(30.5.2022.)

Nije dugo prošlo od primirja
kad nas je nekoliko
u februaru ’94. otišlo prvi put u Travnik, kaže otac
Zašto ste išli, zar se moglo ući u grad,
Zar nisu bile barikade i policija Armije RBiH
A što smo išli, ja ti pitanja
Napili se negdje u Novom Travniku ili Vitezu,
Ne sjećam se više
Nas nekoliko iz brigade i potrpali se u Ladu nivu,
Svi s travničke općine
K’o kad nas je poslije pada raspoređivalo
Gdje je tko stigao
Od Kiseljaka, Viteza, Novog Travnika
A sad naši seru
Neće da spomenu Travničane 

Prošli smo ti na Kanarama glat, kaže otac
Njihova nas vojna policija pustila bez problema
Bili neki Krajišnici, čuo sam po naglasku
Oni su k’o biva bili mekši
Ili to što bi se po novom reklo mehkši
Došli u grad, parkirali tamo kod Gimnazije
Još na zidu bili graditi HVO i HDZ
Kad ide neke tip, preko mosta
Prepozna me
Kaže mi
Tebe se sjećam
A sjećam se i ja njega
Predavao nam u Ekonomskoj marksizam
Trebam li ti reći kako su mu Hrvati bili na srcu
Pita me, Franjo, šta tražite ovdje, što ste došli
Mi se poglesamo
Na nama uniforme, amblemi HVO-a na desnim nadlakticama
a na lijevim amblem našeg Zbornog područja
Pita ga Nino, hoćeš li, Rifete, da te desnom ili lijevom opalim,
Kojom bi ti slađe bolje,
kojom bi ti bolje sjelo
Šuti on tako, ne odgovara Nini
Stojimo na mostu i dalje,
Kaže meni, ono
K’o biva ljutito,
K’o kad bi me nekad pred tablu izveo i pitao
‘znaju li oni tvoji fratri gore u Gučoj Gori tko je bio Marks’
a ja mu tad’ odgovarao ‘ne znaju druže profesore, znaju samo za Engelsa’

Franjo, što ste došli, pita me
Došli kući, kažem mu
Vratili se u Travnik
U svoj grad Rifete, u svoj grad
On samo šuti
Pitam ga, šta je druže profesore, jesmo li vam to falili
On i dalje šuti
Došli smo, Rifete, svoje mrtve obići
Došli provjeriti jeste li im kopali rake u vinklu ili
Odoka pa samo zemlje na njih nabacili
Došli smo, druže profesore, vidjeti
Jeste li im plastično cvijeće na grobnice stavljali
Ili ljiljane svetog Ante

Pade mi on jutros na pamet, vidio sam ga jučer
Na štakama prelazi kod zelene pijace
Došlo mi da otvorim prozor i kažem mu,
Rifete, evo me, opet sam doš’o u Travnik
Rifete, rahat su samo oni koji su rat popušili, da izvineš
Ali sramota me bilo derati se
Svijeta se sabralo na stanici
K’o nekad ono kad je četvrtak
Mater bi ti se naljutila da sazna  

Mislim, nije Rifet k’o Rifet kriv
Tako je to bilo
I naši su u Vitezu imali kafanu
Pisalo na njoj
“Zabranjen ulaz psima i Muslimanima“ 

Šta ti misliš
Ovi što su prije rata predavali po školama marskizam,
Jesu oni ostali u prosvjeti?
Šta su predavali, pita otac
A ne znam, mislim sociologiju i demokraciju i ljudska prava
Takav je slučaj i moje profesorice Suade, kažem mu

Ne znam gdje su mu djeca
Onaj jedan je negdje mojih godina
Dobro lopte igr’o
Mislim da je možda i s tvojom materom štafetu nosio
To su bila ta gradska djeca
Umal buržuji
Oni su imali one staklene vitrine po dnevnim boravcima
Regale od zida do zida
Išli na pijacu kupovati cvijeće i stavljali u vaze
A mi na selu
Brže bolje
Vodi krave na vrtače
Da se onaj veš
Što je baba rukama prala
Ne usmrdi
Da krava ne otrese repom i ne ujebe sve
To ti je ona sorta
To i tvoja mater misli
Da je Travnik od medrese do Doma JNA
Doduše Turbe bi definitivno trebalo izbaciti
A imali su oni
Što bi se reklo
Separatističke težnje još prije rata
Tražili da budu općina
Pa netko od tih jugo-funkcionera nije dao
U Turbe se išlo samo na onu pijacu
Ja nisam nikad bio
i na mevlud
nisam ni na mevludu bio

Imali smo mi nešto male crte s Muslimanima
U Turbetu
Ali nije dobro završilo
Kao što ni to savezništvo nije dobro završilo
Mah
Nije ono od prvog dana dobro počelo
Kad je počelo sranje u Sarajevu
Došle Sarajlije
Punica i Gordana pred hotelom Lipa ih dočekale
Naš svijet im davao hrane, para, lijekova
Šta je k’o im’o
Mislim da su čak one nafatale neku doktoricu,
Zove je u stan u Đerdan
Pa se ispostavilo da je kćer onog pokojnog Srbinovog prijatelja
Došla s busem ćaći i materi u Travnik

Jesi vidjela ovu novu sarajevsku gradonačelnicu, pita otac
Jesam, pusti je, sva je izgubljena i u vremenu i prostoru
Čestitala nam kalendar nedavno, kaže
Vidjela sam, ne moraš mi napominjati, govorim
Nije ona izgubljena, zna ona vrlo dobro šta radi, odgovara mi otac
Ma daj, šta zna, obrukla se, iz neznanja, kažem
Koje bona neznanje, to je namjerno
K’o biva hoće Europska unija čestitku bez spominjanja Božića
Pa se eto oni u Sarajevu našli prvi da poslušaju tu preporuku
Nije im bilo ni najmamje mrsko 

Mlad čovjek, advokatski pomoćnik, tu je u hotelu proveo tri noći.

Godinama potom, sa ženom, tek su im se blizanci bili rodili, ostali su cijeli tjedan. Htio joj je pokazati grad. Gurao je kolica s djecom, pa bi iznenada širio ruke i grlio grad, ovo sam ja!, govorio je, a ona se plašila da mu kolica ne pobjegnu, jer posvuda okolo bila je nizbrdica ili uzbrdica.

Djeca su odrasla, sin je otišao u rat i poginuo kao heroj u dalekoj zemlji, kći se u manastiru zaredila, a on je došao u hotel sa ženom, da se odmore i da načine račun sa životom. Išli su gradom koji su dobro znali. Njoj bi potekle suze u što god bi se zagledala.

Kada je umrla, on ju je sahranio, nikoga nije bilo na pogrebu, jer nikoga više nisu poznavali, pa je istoga dana otputovao u grad, da u hotelu provede još tri noći.

Po izbijaju rata, čim je neprijatelj opsadio grad, čeličnom ga šakom ščepao za vrat, on ga je svake noći sanjao. Živio je u staračkom domu, nije se dizao iz invalidskih kolica, depresivan i dementan starac, sve manje mu je toga u budnome stanju bilo na pameti i u sjećanju. Ali što je budan bivao prazniji, sve ga je više bilo u snu. 

San o gradu i o hotelu, u kojem on, turist, provodi život dok svud naokolo traje krvavi rat. U tom ratu on više desetina puta biva ranjen, sedamnaest puta gine, snajperski metak mu raznosi glavu, pod noge mu pada minobacačka granata i odnosi ga, u najsitnijim komadićima, ravno u nebo. A onda se ujutro budi, prazan i bez sjećanja, depresivan i dementan starac, koji sljedeće večeri ili već u popodne tone u novi san, u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica. On jedini je tu koji više puta umire, i nimalo nije zabrinut, jer zna da je sve samo san. I ljudi u gradu znaju da je njihov život njemu san. Raduju mu se kad ga sretnu. Traže od njega sitne usluge. On im pomaže i tako obično gine. Bol i strah u njegovom snu veći su od boli i straha u njihovoj zbilji. Ali ništa na to, on po i sedamnaesti put gine za voljeni grad i za ljude koji nisu bili te sreće da u tom gradu budu samo turisti.

Tek kada umre jedan osamljeni dementni starac u staračkom domu, u toj neimenovanoj zemlji, ljudi u opsađenom gradu ostat će bez stranca koji im je pomagao. Gledajući ga, vjerovali bi da se i smrt da preživjeti. 

A sad ni njega više nema.