Nikada me dragi otac nije zagrlio
Strog kao bezrukost

Od kuće je
Odlazio uvijek s paltom
Prebačenom preko ramena 

Prazni i pusti očevi rukavi
Mahali su crnoj zemlji

Vrišteći

Trčao sam
Za njim kroz mahale
Barem da me rukavom dotakne 

 (1979-2021)

*

Lijepo je ovdje –
u kafeteriji studentskog doma
Interijer, za divno čudo
osmišljen, dizajniran

Raduju oko
pastelni tonovi
i puno drveta

Kafa: kako-kad

*

Student za susjednim stolom
kao da ne uspijeva
nečega se prisjetiti –
predugo trese kesicu šećera

*

Neko je, upravo
zavrnuo slavine na banderama
i – narančasta svjetlost prestade
liti po ulici

Zvanično je dan

*

Motam putničku i
brojim, već otrovan,
čikove u pepelnici –
dva četiri šest.. devet!

*

Poput ribica u akvarijumu,
mimoilaze se iza stakla automobili
Sivi, crni, bijeli…

*

Kao da podižem sidro
uzimam s naslona jaknu
Treba isploviti

Preda mnom
bonaca ponedjeljka

Tjeme otoka
u daljini

*

Profinjenim baritonom
srednjoškolski profesor završio je rečenicu i
ne krijući od prisutnih za stolom,
palcem u cipelu vratio
ručku najlonske kese

Došle su kiše

*

U pasažu između zgrada
tu, gdje dogodio se
mladalački, nespretan poljubac
i kratak, prekinut zagrljaj

–

nekoga čeka
grafit sa šifrom
i srcem

*

Istrčala prije ostalih
s beharom u februar
divlja kruška

Sama sada
zebe kraj puta

Spomenu je,
kao krasnu čudakinju,
putnici

Bonovi za gorivo i sramota koju valja sakriti od očiju Isusa Krista

Četvrt stoljeća kasnije, godine 2008, Jovan Radulović priredio je knjigu “Slučaj Golubnjača – za i protiv”, u kojoj je uz vlastiti predgovor i dramski tekst objavio i sedamstotinjak stranica dokumentarnog teksta iz vremena kada je igrana i zabranjivana njegova “Golubnjača”: redaju se političke osude, pojedinačne i kolektivne, kazališne kritike, napadi na autora teksta i redatelja, malobrojne razumom inspirirane obrane, te čitav jedan danas već pojmovno i idejno kriptičan karneval gnjevnih i glasnih, koji se digao iz skoro četrdesetogodišnjega muka i šutnje. Jedni su provjeravati koliko im je dopušteno vikati, a druge je nosio neviđeni bijes, jer su se oni prvi uopće usudili progovoriti. Sama afera, što će potrajati kroz veći dio 1983, zapravo je pokazala koliko je Tito već bio mrtav. Nije to više bila biološka smrt jednoga utjecajnog čovjeka. Bila je to smrt svijeta koji je samo on mogao činiti živim.

Ne pamtim, naravno, kako sam, čitajući je, doživio dramu “Golubnjača” 1983, osim što se sjećam da, naivni sedamnaestogodišnjak, nikako nisam uspijevao detektirati što bi u tom tekstu trebao biti taj strašni nacionalizam. Četrdeset godina kasnije, u pokušaju da se tom vremenskom mašinom vratim u 1983, ponovno sam čitao “Golubnjaču”, i drama me je na nekoliko mjesta ganula do suza. Recimo, postoji to mjesto kavge između dvojice dječaka iz istoga sela, jedan je dječak jedno, drugi je dječak po naciji i vjeri drugo. Jedan je zao i vrlo agresivan, drugi se bezuspješno pokušava obraniti. Ovaj agresivni u onome drugom na sve okrutne dječje načine pokušava iznuditi reakciju, pokušava ga učiniti zlim, ali on se samo zbunjeno povlači, bježi. Prvi dječak je Mićuka, Srbin. Drugi je Škoravko, Hrvat. Mićuka Škoravku govori da je ustaša, ovaj mu kroz suze odgovara da nije. A obojica su, zapravo, duboko očajni. Mićuki treba potvrda da je Škoravko ustaša, jer samo tako on može potvrditi i sebe, i sve ono što u sebi prepoznaje.

Ovo je velika i važna scena, jedna od onih književnih scena u kojima je sadržana cijela jedna epoha. U tu kratku i strašnu igru između dvojice dalmatinskih dječaka će se sliti, i u crnu tačku na kraju Radulovićeve rečenice pretvoriti krvavi rat koji 1991. tek treba da nastupi, u nju će se, u tu crnu tačku na kraju posljednje rečenice, sliti i ona preduga kolona protjeranih dalmatinskih i ličkih Srba iz kolovoza 1995. U toj sceni iz “Golubnjače” naslućeno je i napisano ono što će se u zbilji tek dogoditi, ona je strašna metafora jednoga tragičnog bratskog bezizlaza. A u jami iz ove predstave, fikcionalnoj, scenskoj, teatarskoj, metaforičnoj, ali istovremeno i zastrašujuće stvarnoj, skončale su mnoge onovremene iluzije, ali i sam Jovan Radulović, kojega kao da je začarala i trajno preobrazila afera s predstavom. Nabjeđujući ga, neuko, nenačitano, nepravedno, za nacionalizam u njegovome dramskom tekstu, od Radulovića su njegovi napadači stvorili nacionalista. I kako to često biva, književni tekst bio je mudriji, pametniji i dalekovidiji od vlastitog autora. Kao da je mimo njegovih saznanja “Golubnjača” predskazala Radulovićevu građansku sudbinu.

Godine 2012, povodom tridesete godišnjice predstave, Jovan Radulović je u izjavi za tjednik Vreme rekao: “Golubnjaču je trebalo pustiti da bude pozorišna predstava, da odživi svoj život, i ništa više.” Zvuči jednostavno, skoro banalno u svojoj samorazumljivosti, ali dogodilo se suprotno. A jama koja se rastvorila u jednoj predstavi, ili bolje rečeno u aferi koja je za predstavom uslijedila, nije se više, do dana današnjeg, zatvorila. Cjelokupni kompleks mitomanskih, propagandnih i demonoloških pripovijesti o jamama, koji je bio uvod u ratove devedesetih, a varirali su ga nekim redom srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti, jedni s antikomunističkih, drugi s tobože partizanskih ideoloških postavki, započinje s Aferom “Golubnjača”. I kao usput, jame su između 1991. i 1995. dopunjene novim žrtvama.

U toj svojoj izjavi, pomalo i na izmaku života, Radulović predlaže nešto za što zna da se neće dogoditi: “U intervjuu, povodom izlaska moje nove knjige pripovedaka, rekao sam da bih voleo da nagrađivani i provokativni reditelj Oliver Frljić režira Golubnjaču u nekom zagrebačkom kazalištu. Nisam se šalio. Zaista mislim da je došlo vreme za to. Da je doslovno režira, da ne izostavi ni jednu jedinu reč. Naravno, pre toga gledaoci se moraju pomiriti s tim da su postojale istinske golubnjače, i da su, ne samo nakon dvadeset godina, kod potomaka žrtava, i te kako prisutne posledice golubnjača.” Kao dijete nekoga prethodnog vremena, stasao u sedamdesetim i osamdesetim, kada je doista sve bilo moguće, pa i to da se snimaju filmovi i postavljaju predstave  koje nisu po volji udruženja ratnih veterana, te državnih i partijskih vlasti, Radulović je maštao o nečemu što je u ovom vremenu nezamislivo i nemoguće. Pritom, njemu je na umu Oliver Frljić – koji je, istinu govoreći, ideološki od Radulovića najudaljeniji – jer zna, ili tek sluti da bi on mogao razumjeti ono što je njega preobrazilo, i što je, uostalom, sudbinski i zavičajno preobrazilo stotine tisuća hrvatskih Srba. A s druge strane, Frljić bi, čini se Raduloviću, mogao pročitati taj dramski tekst, koji kao da nakon Dejana Mijača nitko više nije ni pročitao, jer su svi prije čitanja o njemu imali svoje mišljenje.

U vrijeme Afere, Oliver Frljić bio je sedmogodišnjak. Godina 1983. još uvijek nije Frljićevo vrijeme. Ali ni 2012, kada ga Radulović zaziva, u Zagrebu nije više Frljićevo vrijeme. Uskoro, nakon hajki koje su protiv njega vodile udruge ratnih veterana i većina zagrebačkih medija, te nakon brojnih uličnih prijetnji i verbalnih napada, a onda i dvostruke provale u stanove u kojima je boravio, koje je policija, zapravo, odbijala razriješiti, Oliver Frljić će otići iz Hrvatske. Precizno rečeno: bit će iz Hrvatske prognan, te će se u nju vraćati samo kao zaštićeni njemački i europski rezident. Takav, iseljen, braniteljskim udrugama začudo neće smetati.

Jovan Radulović umire u Beogradu 7. ožujka 2018. Njegovim književnim djelom, stilski vrlo uravnoteženim, ali nejednake estetske vrijednosti, hrvatski književni kritičari, a da o profesorima sa zagrebačkih kroatistika i komparativistika i ne govorimo, nikad se nisu bavili, premda je riječ o vjerojatno i najvažnijem suvremenom piscu jednoga od hrvatskih krajolika i kulturno-civilizacijskih areala. U siječnju 1983, kad je planula afera, i kad se predstava “Golubnjača” preselila iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u beogradski Studentski kulturni centar, Jovan Radulović još nije navršio ni trideset i dvije. Za knjigu pripovijetki “Golubnjača” nagrađen je tada važnom Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, koju je dodjeljivala zagrebačka omladinska organizacija. Redatelj Dejan Mijač nagovorio ga je da po tim pripovijetkama napiše dramu, jedinu koju će u životu i napisati. Umro je u Beogradu, ne navršivši šezdeset i sedmu. Ali već je u siječnju 1983. njegova sudbina bila dovršena, i sve što je Jovan Radulović dalje činio u životu, kao i većina onog što je napisao, bilo je tek odjek nečega što je zapečaćeno i dovršeno.

U ponedjeljak 17. januara 1983, mimo vijesti o velikim događajima, državnim prevratima, zemljotresu na Kefaloniji i Itaki, koji se osjetio i na jugu Hrvatske – Luci Bogišić još nije ni četrdeset devet, Ivo Bogišić je pedesetdvogodišnjak, četiri godine ranije, na Uskrs 15. travnja, grdno su se protresli, kako su reagirali na ovaj potres, gdje su tad bili, što su radili, što su govorili? – na protokolarnim je novinskim stranicama, među vijestima koje govore o administrativnom funkcioniranju države i Partije, objavljeno je da u Zürichu danas započinju pregovori s pedeset najvećih zapadnih banaka o rekreditiranju jugoslavenskog državnog duga, koji tog trenutka iznosi nešto manje od 18 milijardi dolara. Godinama je već, još od posljednjeg Titovog novogodišnjeg govora – u kojemu je umorni maršal izgovorio sintagmu “program ekonomske stabilizacije”, koja će skoro do pred sam rat biti ne samo jedna od najfrekventnijih fraza u javnome govoru, nego i neka vrsta šifre čudesnog izlječenja zajednice – vanjski dug prepoznavan kao najveći problem nacionalne ekonomije, koji onemogućuje dalji ekonomski razvoj Jugoslavije i presudno utječe na pad standarda. Kako su na kraju okončani pregovori u Zürichu, to zapravo nikada nismo saznali, ali su bili dio cijeloga jednog kontingenta vijesti i izvještaja, koji su stvarali neku zlokobnu omaglicu koja se spuštala nad jugoslavenskim društvom. Sredinom svibnja prošle, 1982. Milka Planinc, hrvatska političarka, upravo ona koja je zamijenila Savku Dabčević-Kučar na čelnom položaju u hrvatskoj Partiji, zamijenila je Crnogorca Veselina Đuranovića na položaju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. U ratu mlada partizanka, koja je poslije uspjela završiti Višu upravnu školu u Zagrebu, Milka Planinc bila je vješta forumska političarka, koja je umješno izbjegavala svaku nepotrebnu konfrontaciju, što ju je, bit će, i preporučilo za jugoslavensku premijerku u to osjetljivo posttitovsko doba. Ali naravno, za razliku od svoje čuvene prethodnice, koja je doktorirala na učenjima Johna Maynarda Keynesa, tvorca makroekonomije i teoretičara državne intervencije u gospodarstvo, Milka Planinc zapravo nije imala pojma o ekonomiji. Optimist bi, vjerojatno, konstatirao da nije ni morala imati pojma ako je bila dobra organizatorica i ako je umjela vješto birati ministre, ali taj optimist, vjerojatno, nije doživio ni mandat Vlade drugarice Planinc, kao ni sve ono što je potom uslijedilo.

Pred novu 1983. godinu nastaju prve programirane nestašice robe široke potrošnje. Najprije je nestalo čokolada, zamijenile su ih šećerne table, pa čokoladnih bombonijera, koje su u Jugoslaviji imale status potrošačkog kulta, toliki odnosi među ljudima razrješavani su Kraševim bombonijerama, pa su se do proljeća javile prve nestašice kave, deterdženta i ulja. Vlast je apelirala na građane da ne stvaraju zalihe. Novinski su komentatori trbuhozborili da nestašice i nastaju zato što ljudi pune špajze i garaže robom iz samoposluga. Pojavili su se crnoburzijanci, nastupila je duga era, koja će potrajati sljedećih nekoliko godina, trgovanja mimo dućana i samoposluga. Prethodnica ovim nestašicama, koje će se za vladavine Milke Planinc samo produbljivati, povremeno zadobivajući groteskne razmjere, bila je, opet programirana, nestašica automobilskog goriva. Naime, jugoslavenska vlada bila je obuzeta fiksidejom o godišnjoj uštedi nafte i naftnih derivata do dvadeset posto u odnosu na potrošnju u prethodnim godinama, i onda su započeli s primjenom te ideje na način na koji se to i inače pod komunizmom radilo – u ovom slučaju svejedno jesu li na vlasti Staljinovi ili Titovi učenici – od baze, od svakog građanina i njegova rezervara, njegove motorne pile, kosilice, automobila… U listopadu 1982. Savezno izvršno vijeće je donijelo odluku o racioniranju potrošnje naftnih derivata i o uvođenju vaučera, tojest bonova za njihovu kupovinu. Bonovi su bili tiskani u državnoj štampariji novca, za svaki mjesec posebno, i nije ih se moglo prenositi u sljedeći mjesec.

Prema usvojenim pravilima, koja će važiti kroz cijelu 1983, a zatim i kroz 1984. godinu, i tek će se neznatno mijenjati i prilagođavati, svaki vlasnik motocikla i motorne pile, te kosilice i motokultivatora imao je pravo na pet litara goriva mjesečno. Vlasniku osobnog automobila pripalo je pravo na 40 litara mjesečno, dok su vlasnici traktora i građevinskih mašina, od buldožera do miješalice za beton, imali pravo na 500 litara. Najviše su dobili vlasnici motornih vozila preko sedam tona nosivosti, te vlasnici autobusa. Premda su se doneseni propisi i na njih odnosili, oni su praktično imali pravo na onu količinu goriva koju su trošili i prije krize. Ali samim su tim postali vlasnici dragocjene deficitarne robe, te su se našli pred grdnim izazovom da je počnu preprodavati. Tako je vrlo brzo, još prije ljeta, zaživjelo kriminalno tržište dizel gorivom, a gradski i lokalni autobusni promet postao je vrlo neuredan. Naime, premda su autobusi dobivali goriva koliko su ga i ranije trošili, najednom su njihovi motori počeli gutati dvostruko više. Kako? Svi su dobro znali kako, ali više nitko, uključujući ni miliciju ni sudove, nije mogao razriješiti problem. Uvođenjem nerazumnih propisa, pravila i zakona vlada Milke Planinc je u rekordnom roku stvorila nefunkcionalno društvo, u kojemu svi, prema vlastitim mogućnostima, krše donesene propise, pravila i zakone, jer zajednica drukčije ne bi mogla funkcionirati. Umjesto da se nauče pameti i promijene strategiju, državne su se vlasti sve do kraja mandata savezne premijerke bavile uzaludnim pokušajima da doskoče građanima u njihovom zaobilaženju pravila, propisa i zakona. Vladavina Milke Planinc stvarala je niz bizarnih problema, neugoda i zastoja u životnoj svakodnevici praktično svih građana, jer bi se svatko, koliko god, možda, bio statusno ili materijalno zaštićen, morao svakodnevno suočiti s posljedicama nerazumne Vladine štednje, s nestašicom svega i svačega, sa strogo racioniranim materijalnim i ekonomskim preživljavanjem pojedinca i zajednice, ali kako je ovo istovremeno i vrijeme liberalizacije društva, oslobađanja od ideoloških i administrativnih stega, te vrijeme narastajuće slobode mišljenja i govora, vladavinu Milke Planinc neće obilježiti ni osjećaji poput straha, strepnje i nesigurnosti. Nije nam se 1983. činilo da bismo u jednom trenutku mogli ostati gladni: bili smo siti i zadovoljni, imali smo novaca taman koliko nam je i trebalo, a ako smo ga imali više nego što nam je trebalo, kod švercera smo po crnom kursu kupovali njemačke marke. Nismo 1983. imali osjećaj da nailazi neka opća propast, nikakve apokalipse nije bilo u našim glavama i iznad njih. Bila je to godina kada su naši roditelji, vjerni članovi SKJ, svjesni ili nesvjesni poklonici druga Tita, pomalo shvaćali karnevaleskni karakter Partije i svih partijskih ceremonijala. Shvaćali su koliko je neozbiljan taj maleni samoupravni i jugoslavenski svijet koji su desetljećima stvarali. Stvarnost je bila negdje drugdje, a oni kao da su bili anestezirani crvenom iluzijom, pa su još uvijek izbjegavali s tom stvarnošću uspostaviti bilo kakav bliži kontakt. Vladavina Milke Planinc nas je, sa svim tim smiješnim i manje smiješnim nestašicama – da, u jednom je trenutku nestalo i higijenskih uložaka i tampona! – uvela u dugu sezonu beznađa, koja će na kraju i obilježiti naše živote pod više različitih država i u različitim društveno-ekonomskim sustavima.

Da, naravno, znatno više bonova za gorivo pripalo je takozvanim terenskim radnicima, pa su se onda prvih mjeseci 1983. mnogi bavili dokazivanjem da su u statusu terenskih radnika. Po automatizmu terencima su postali seoski veterinari i liječnici. Moj otac, koji je 1983. još uvijek, pored svog posla na Prvoj internoj klinici koševske bolnice, gdje je bio primarijus, jednom tjedno odlazio na Pale i na Sokolac, gdje je još kao mladi liječnik krenuo ići u vizite, dobio je dvostruko sledovanje bonova. 

Zanimljivo je, međutim, sa stanovišta sjećanja na Jugoslaviju i socijalizam, prisjetiti se da je dvostruka količina goriva, uz, recimo, invalide, pripadala i vjerskim zajednicama, te svakom pojedinom svećeniku, župniku, parohu ili seoskom imamu. Moja mati imala je u to vrijeme svog taksista Jozu, katolika i Hrvata, rodom odnekud iz Srednje Bosne. Vrlo tih, bljedunjav muškarac, ranih tridesetih, već je narodio četvero djece, s licem Alojzija Stepinca. Izgledao je, doista, kao Stepinčev dvojnik. Za Javorku on nije znao tko je ni što je, ili je, možda, slutio. Moja mati će te 1983. navršiti četrdeset i jednu, morile su je migrene, morila ju je njezina narav, potpuna upućenost na samu sebe, ali je za ljude poput Joze uvijek imala srca. Identificirala se s nevoljnicima da bi izbjegla obaveze prema bližnjima. A Jozo je, u ta vremena i u tom Sarajevu, u tvrđavi onoga najneugodnijeg policijskog partijaštva, u svom starom rashrndanom bijelom mercedesu, uz komandnu ploču imao zalijepljen maleni, možda centimetar i pol visok križ sa sitnim raspetim srebrnim Kristom. Jednoga dana, kada ju je, onako nervoznu, vozio na posao, tada je radila u Zemaljskom muzeju, križa više nije bilo, nego samo trag ljepila na crnoj plastičnoj pozadini.

– Je li ti to neko nešto rekao? – upitala je moja mati Jozu.

– Ama jok, ko bi meni šta govorio, gledaju ljudi svoj poso.

– Pa što si ga onda skinuo?

– Zato što mi je kod kuće.

– Pa do sad ti je bio i u autu, i kod kuće.

– Jest, Bog je sa čovjekom, ako čovjek vjeruje – mudrovao je Jozo.

– Daj, bolan Jozo, nemoj me zajebavati, reci šta je bilo.

– Ništa, brate, nego je moj fra Nediljko dobio isto benzina koliko i ja, da obilazi župu, koju može obići i pješke, a ja ovim hranim svoju djecu. Pa ko rekoh, neka dragi Isus ne gleda tu sramotu.

I uvijek bi se mojoj ludoj majci oči punile suzama dok bi po stotinu puta pripovijedala tu priču o Jozi i njegovom Isusu. Zahvaljujući njezinom opsesivnom ponavljanju valjda sam je i upamtio, te je udjenuo u povijest 1983. godine.

Sine digni glavu šta ti je sine
svakog sam dana molila gospoda da se vratiš
čitav i neozleđen
sine zašto ćutiš
Ja sam invalid mama ne mogu ovde da živim
shvataš li mama ovo su krhotine
sve se u krhotine
rasulo
sećaš se kako sam malen pljusnuo u baru
tata me je podigao a ja sam plakao bojao se da se ne udavim
a pamtiš li kako sam na biciklu zamalo podleteo pod kamion
sećaš se kako sam posle rekao da mi je to najstrašniji dan u životu
u stvari mama najstrašnije je onda kad više nije strašno
svi smo invalidi mi koji smo se odande vratili
ja eto zavidim ljohi i serjoži što su odmah razneti na komade
znaš onaj kiselkast zadah u mesari
samo to nije svinjsko ni goveđe meso već ljoha serjoža njih je raznelo a mene
ni okrznulo
a ja im svejedno zavidim oni nisu stigli nikog da ubiju
a kod mene stalno dolaze i ćute dolaze i ćute ja ne mogu mama
votka mi na usta izlazi a oni i dalje dolaze i ćute prokleti bili ćute
ja ih pitam šta hoćete od mene oni ćute
ne mogu da ih oteram ne mogu da ih ubijem
još jednom
Kome da se molim
gde je bio tvoj bog kad nam je rečeno da idemo na vežbu
gde je bio kad smo pucali u njih
iz daljine da im ne vidimo lica
bilo je mnogo strašno mrzeli su nas pa šta ako su civili
strašno sam želeo da živim
sada više ne želim a onda sam tako želeo
da mama oni dolaze bez lica dolaze i ćute
a možda to dolazi bog a
ja sam u njega pucao mama
to sam ga ja ubio.

*09.08.2022*

Anton Pogrebnjak (Антон Погребняк; 1978, Lenjingrad) ruski je pesnik, prozni pisac, dramaturg, magistar fizike. 

Pesma je objavljena u najnovijem broju onlajn časopisa ROAR (Resistance and Opposition Arts Review/Вестник антивоенной и оппозиционной культуры) koji je pokrenula i čijim se uređivanjem bavi spisateljica Linor Goralik. 

ROAR objavljuje poeziju, prozu, umetničke radove iz oblasti muzike, veb-dizajna, vizuelnih umetnosti koji govore o ratu u Ukrajini i koji su u suprotnosti sa zvaničnom kulturom lojalnom aktuelnoj ruskoj vlasti.   

Priredila i prevela Nada Petković

Reče mi jedan – a davno je to bilo, ima tome haman i trećina vijeka – reče mi taj jedan dakle: “Oni su drukčiji od nas, oni su nevaspitani, nekulturni, nemoralni. Oni smrde!”

Nisam ništa znao o njima, pa ni ne rekoh ništa, ali pomislih – ovaj je ksenofobično đubre. Ja neću da on i ja budemo isti “mi”.

Prođe nekoliko hefti, ne vidjeh ga, a ne poželjeh se ni mimoići na ulici sa njim.

Odoh tramvajem u prodavnicu jedan dan da kupim kiselog kupusa, čuo ima ga tamo. Uđem u prodavnicu, svega ima, al’ kupusa nema. Pitam đe kupus, ima l’ ga, nisam valjda džaba doš’o, a oni kažu – ima, al u drugoj ga prostoriji drže, u kaci.

“Može jedna osrednja glavica?”

“Može.”

“Kol’ko je?”

“Tol’ko.”

“Može i jedan vel’ki eurokrem blok?” (to da imam čime prekratiti vrijeme u tramvaju u putu nazad).

“Može, tol’ko i tol’ko.”

“Hvala, doviđenja.”

“Prijatno.”

Stavili kupus u kesu, pa je zavezali, pa tu zavezanu u još jednu kesu. Ja u tramvaj, sjedem, a kesu sa kupusom pod sjedalo, a one uši od kese zakačim sa strane, da se kupus ne otkotrlja kroz tramvaj. Uđoše trojica na sljedecoj stanici. Oni o kojima je onaj moj s početka ovog kazivanja pričao. Nije vala moj, gluho bilo i daleko, al’ kažem moj da se zna o kome govorim. A nije moj, nit’ sam ja njegov. Pitaju ima li mjesta, ima rekoh, pa sjedoše – dvojica preko puta mene, jedan kraj mene. Kako se vozimo, tako se nešto poče čuti u tramvaju. Nešto smrdi, bogami. Što dalje idemo, ono sve gore smrdi. Ja jedem onaj eurokrem blok, a on jede mene, tol’ko smrdi. Nije valjda, majku mu, da je onaj bio u pravu? Neće valjda biti da ovi stvarno smrde? Al’ da nešto gadno tukne u tramvaju – tukne. Izađoše oni par stanica prije moje, al’ onaj smrad ne jenjava nego sve gori i gori. Ustadoh ja na mojoj stanici, odvezah uši od kese od sjedala pa kesu s kupusom u ruku, kad me iz kese zapahnu – smrad kiselog kupusa u plastičnoj kesi u toplom tramvaju – zamanta mi se u glavi. Pa kontam, mogli bi oni sada nekima tamo svojima reći za mene i vake k’o ja – oni smrde. I bili bi u pravu. Nije tu kiseli kupus smrdio. Dobro jes’, al’ nije kupus bitan, kupus je ovdje bio samo medij. Smrdilo je ono đubre ksenofobično i smrdio sam ja jer sam dopustio da njegove riječi u meni posiju klicu predrasuda.

U centru grada, odmah pokraj predsjedničke palače, mala je ludnica.

Sagrađena u davna vremena, dok su još svi bili okupljeni oko istoga trga i istog Boga, i luđaka još nije ni bilo, nego bi se u ludnicu zatvarala gospoda s mnogo briga i gospođe u ljubav razočarane, kasnije, kako se grad razvijao, trebala je biti preseljena negdje na periferiju, tamo gdje ludnici i jest mjesto. Ali svaki put bi se pred selidbu događalo nešto nepredviđeno: udario bi potres, naišla bi kuga, neko bi dijete srušilo svijeću u kući pa bi izbio strašan požar, pao bi usred proljeća veliki snijeg i ne bi se otopio sve dok ne bismo pozaboravljali na selidbu, ili bi se zbilo nešto manje dramatično, uhvatila bi nas neka bezvoljnosti, odnekle bi zapuhao neki čudan vjetar, pa se radnicima ne bi dalo da rade, selidbenicima se ne bi dalo da sele ludnicu, a onda je, nakon stoljeća ili dva, napokon netko shvatio da postoji neki razlog, koji je iznad svih ljudskih razloga, zbog kojeg mala ludnica mora ostati tu, odmah uz predsjedničku palaču, na najljepšem mjestu u gradu.

Na kraju je u predgrađu i sagrađena velika ludnica, onakva kakva postoji u svakome glavnom gradu, s brojnim odjelima i sporednim klinikama, sa čuvenim psihijatrima i jednako čuvenim luđacima, advokatima, generalima, glumcima i profesorima botanike, kojima se nešto zbilo u duši, provalio im se dušin strop, pa su trajno ili privremeno sišli s uma. Silazak s uma nikad se u našem gradu nije smatrao nečim zazornim, kao što je to u drugim gradovima i selima naše zemlje, a onda i drugdje u svijetu. Silazak s uma nesretan je slučaj: kao kad se netko zagleda u ogledalo da razmrsi zamršenu trepavicu, pa se onda toliko ogledalu primakne, jer teško je istim se okom zagledati u čvor na trepavici iznad oka, da kroz ogledalo prođe na drugu stranu. S jedne je strane zrcala razum, s druge je strane ludilo. Svakome je može dogoditi da pređe na drugu stranu i da ugleda sebe u fotografskom negativu.

U maloj ludnici su, nakon što je sagrađena velika ludnica, ostali jedan liječnik i jedna medicinska sestra, jedan snažni i šutljivi medicinski brat, čija prijeteća pojava upozorava luđake i luđakinje na to da na tom mjestu postoji prevlast razuma. U maloj je ludnici oduvijek bilo sedam luđaka. Ranije se znalo da osmi ne smije sići s uma, pa se godinama znalo čekati da umre jedan od ono sedmero u maloj ludnici na glavnome trgu, a nakon što je sagrađena velika ludnica građanima je dano po volji. Nekad se u ludnicu ulazilo kao u akademiju. Danas u ludnicu se ulazi kao u bilo koju bolnicu. Ali samo u veliku ludnicu. Mala je ostala ista.

Pete godine rata u ludnici je ostalo njih šestero: jedan muški i pet žena.

Onda je sama od sebe došla, tako da je nitko nije doveo, gospođa.

Rekla je imam troje djece, a jutros je pala mina u dvorište između zgrada i u prvi mah mi ubila svo troje djece. Raznijela ih u komade, kao vijci da su poispadali iz dječjih igračaka, pa ruke na jednu, a noge otišle su na drugu stranu. Tijela naslagala se kao cjepanice. A glave ostale u zraku, da me gledaju sa zebnjom i strahom: nismo ništa uradili, mama! Kao da su krive što je neprijatelj ispalio minu, i što je mina pala između njih, kao smijeh što padne među djecu koja se igraju.

Uto se pojavio Bog, rekla je, i rekao je Bog da ovo nije pravedno, da ovako ne može biti pod njegovom Božjom voljom, pa mi je nazad sklopio djecu, rekla je, zavrnuo im vijke u ramenima, glave im naglavio na vratove i tijela, privrnuo im noge, pa ih pustio da naokolo jure, a meni je rekao, rekla je, da je sad na meni da učinim ostalo.

Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da žive.

Došla sam tu, rekla je, jer nigdje nego tu moguće je zaustaviti rast noktiju i kose.

Jedini liječnik, starac, odavno za mirovinu, prihvatio ju je bez riječi. Nije je pokušavao razuvjeriti, jer nema smisla u ime razuma razuvjeravati luđake. Medicinska sestra pomilovala ju je po glavi, i rekla: imate tako lijepu kosu, vi ste prava gospođa! Medicinski brat ju je odveo u njezinu sobu.

Sjedi zagledana u šake, ispružene na stolu. Osjeća kako joj se znojni dlanovi lijepe za furnir. Suze joj teku niz obraze. Polumjeseci uvrh noktiju najprije bivaju krvavo-crveni, a onda izbiju i prve kapi tamne, zrakom bogate krvi, koja kao da je nekim čudom ravno iz srca izbila u prste.

Svakog popodneva u sobi za posjete gospođa sjedi s jedne strane stakla, a s druge strane su gospodin i njihovo troje djece, dva dječačića i malo veća djevojčica. 

Djeca grajaju, ona bez riječi plače.

A kosa joj crvena. 

Za Đebu

Otkad sam upoznao čuda kalendara, čudim se kalendaru. Otkako sam počeo o kalendaru razmišljati, mislim da s njim nešto ne štima. Naravno i logično, ne dovodim u pitanje ni astronomiju, ni matematiku, ne prigovaram čak ni religiji i politici, koje su se astronomijom i matematikom igrale; samo razmišljam i čudim se. I čini mi se da je kalendar ponajčudniji kavez u koji stavljamo zbivanje – kozmičko, prirodno, životno, ljudsko – smatrajući da smo nešto uhvatili, pod svoju kontrolu stavili i zarobili, ne mareći za to što između rešetaka kaveza mnogo toga, ako ne i sve, curi, prelijeva se u beskraj neuhvatljivog. 

S tristo šezdeset i pet-šest dana jedne godine davno sam se pomirio, kao i s trideset dana ili trideset i jednim danom u jedanaest mjeseci jedne godine. Ali onaj dvanaesti, a po redu drugi, februar ili veljača, čak i mimo etimologije njegovih imena, neprestance me žulja. Džaba znanost, džaba objašnjenja – nikako da se pomirim. Ne samo da je kraći od drugih, tridesetodnevnih i tridesetjednodnevnih mjeseci, nego ima i dodatni dan, dvadeset i deveti, koji poput tromba luta krvotokom kalendara i svake četiri godine izazove incident, ozakonjeni prijestup. 

Taj dvadeset i deveti može biti simbol gubitka nečega što nemamo, premda nam naš osjećaj govori drugačije; simbol očekivanja nečeg izvjesnog, za što nam ipak treba i nada, jer ne znamo hoćemo li tu izvjesnost doživjeti. A može biti i simbol svih propuštenih šansi da nešto važno učinimo, ili s ljepše strane: simbol onog momenta u kojemu to što je važno, a bilo je propuštano, naposljetku učinimo.  

Nešto od toga pronašao sam u pjesmi „February 29“ američke pjesnikinje Jane Hirshfield, koja je 24. veljače 2023. navršila sedamdeset godina, a u svojoj pedeset i devetoj napisala je tu pjesmu o dvadeset i devetom danu drugog mjeseca. 

Objašnjavanje pjesama – stručno, „objektivno“, poetičko – često je nalik na objašnjavanje viceva: demistifikacija onoga što je smisleno samo dok je misteriozno, gorak okus znanja, kavez svjesnosti na onome što je smisleno samo dok slobodno pliva po podsvjesnom i nesvjesnom. Međutim, ponekad takva objašnjenja, pogotovo ako su autopoetička i biografska, rasvijetle neke šifrirane detalje i obogate čitanje, doživljavanje i razumijevanje pjesme, ne oduzimajući ništa magiji ustihovljenih misli i riječi. Zato navodim objašnjenje koje je Hirshfield jednom ponudila pišući o ovdje prenesenoj i prevedenoj pjesmi:

„Iza ove pjesme, napisane 29. veljače 2012. godine, krije se smrt prijateljice. Mjesecima prije toga darovala sam joj tradicionalnu reprodukciju čuvene kineske slike na bambusovoj dasci. Komentirala je, sa svojom uobičajenom uređenošću svih unutrašnjih stvari, kako je teško tako dobro naslikati kravu s prednje strane. Njezina je smrt bila neočekivana, njezino pismo, koje nisam željela pospremiti, još uvijek je bilo na mom kuhinjskom stolu. Dodatni dan moje godine kružio je oko njega.“ 

Dodatan dan –

kao peta krava na slici,
koja gleda u tebe,
pravo u oči,
iz svojih crnih i bijelih pjega.

Dodatan dan –

slučajan, zasigurno:
napravljeni kalendar koji se spotiče o onaj pravi
kao pijanac koji zapinje za prag
prenizak da ga vidi.

Dodatan dan –

s drugom šalicom crne kave.
Prijateljski telefonski poziv nalik na poslovni.
Vraćena pošiljka.
Nešto dodatnog posla, ali ne previše –
taman za jedan dan.

Dodatan dan –

prilično sličan prostoru između vratâ i dovratka
kad je jedna soba osvijetljena, a druga nije,
i jedna prelazi u drugu
kao žena koja mijenja maramu.

Dodatan dan –

neobičan kao svaki drugi.
Pa ipak,
ima u njemu neke velikodušnosti,
kao u pismu koje se može ponovno čitati nakon što njegov pisac umre.

(Jane Hirshfield, „February 29“, u: Jane Hirshfield, The Beauty, New York: Alfred A. Knopf, 2017., str. 77–78.)

Kad moja draga izađe šeta kupuje ponekad (sad sve rjeđe) otputuje, ja najviše volim što će se vratiti. Dok je čekam napišem svoje tekstove prikupim zanimljive vijesti smislim šale, kada se vrati htio bih je lijepo dočekati obradovati razveseliti malo se udvarati, sve što samo njoj govorim odjednom kazati. Ona obično izađe na kratko, brzo će, a meni se brzo oduži. Kad otvori vrata opkolim je zagrljajima riječima pričama, ne mogu stati od veselja. Toliko se obradujem da zaboravim upitati kako joj je bilo je li dobro putovala je li se umorila, baš sramota, kao da sam neka nepristojna osoba. Ali, srećom, večera još topla, a i boca otvorena. 

Smrt Vladimira Bakarića i zabrana predstave “Golubnjača”

Bilo mi je sedamnaest i bio sam u potpunom intelektualno-emocionalnom neskladu i rastrojstvu. Svakog sam jutra kupovao gomilu novina, barem tri dnevna lista, po pet-šest tjednika i magazina, čitao sam najvažnije knjige u životu, lako pamtio neshvatljivu količinu uglavnom bespotrebnih podataka, svakodnevno sam išao u kino, barem po jednom tjedno u kazalište i na koncert, uglavnom novovalnih i punk bandova. Svake me je večeri bilo po kafićima i klubovima, obično nisam noću spavao više od četiri-pet sati. Nisam imao vremena. Te sam godine napisao prvih nekoliko pjesama koje će se 1988. naći u knjizi “Opservatorija Varšava”, pokušavao sam pisati roman, jedan pa drugi, ali vrlo neuspješno: kao da bih u jednu rečenicu nastojao zgurati cijelu romanesknu sagu, koja se, ako dobro pamtim, bavila ničim, bila je inspirirana Beckettovim prozama, i tridesetak godina kasnije, kada sam pri selidbi sa Sepetarevca pronalazio rukopise, posramljivao me je njezin pretenciozni i patetični stil.

Istovremeno, bio sam opsjednut potragom za prvom pravom djevojkom. Nije mi bilo do ljubavi, nego do seksa. Naime, nevinost sam izgubio četiri godine ranije, kao trinaestogodišnjak, u divljem kampu u Drveniku, obljubljen na brzinu od stanovite Barbare, Slovenke, Mariborčanke, nakon što smo oboje cijele večeri slušali nekog Krezu, kako na raštimanoj gitari izvodi cjelokupni plažni repertoar. Tada sam, još dijete, povjerovao da je normalno, ili da je uobičajeno, u tim godinama nastupiti kao gotov muž, sam doživljaj je, suprotno svim pričama i stereotipima, bio vrlo intenzivan, pa me je izbezumljivalo, i izbezumljivat će me sljedećih šest-sedam godina, što se usprkos svim mojim nastojanjima, ili baš zahvaljujući njima, iskustvo nije ponovilo. Jednostavno, u to vrijeme, pogotovo u Sarajevu, nije bilo djevojaka ni djevojčica koje bi se predale seksualnim snovima nedovršenog i neuravnoteženog adolescenta.

Liječio sam se, uglavnom bezuspješno, od strahota djetinjstva i spremao se, još bezuspješnije, za strahote, intimne i društvene, koje će nastupiti nekako baš u vrijeme kada moj seksualni život postane uredan, ali samim tim i nevažan. Tada ću, pretpostavljam, prestati da budem dijete koje čita Samuela Becketta, pa bi rado i pisalo kao on, ali će stvarno moje odrastanje, i izlazak djetinjstva, potrajati mnogo, mnogo duže. I to će se odviti u neobičnom su-djelovanju niza intimnih, porodičnih i povijesnih okolnosti.

Dana 16. siječnja, bila je nedjelja, u Zagrebu umire Vladimir Bakarić. Oduvijek bolešljiv, što ga je, bit će, spasilo od mnogih ratnih i poratnih bitaka, okršaja i lomova, drug Svileni bio je faktotum hrvatske Partije. Hrvatski nacionalist, ali oduvijek u prvim redovima obračuna s nacionalistima u svom narodu, tipični intelektualac, pomalo poput Filipa Latinovicza, a pomalo poput Ivana Galeba, Bakarić bio je za hrvatske socijalističke povijesti i svojevrsni protuintelektualni demjurg, koji je svojim djelovanjem ometao slobodni duhovni i kulturno-umjetnički razvitak hrvatskoga društva više nego itko drugi, fatalnije nego ijedna druga sila unutar Partije ili izvan nje. Bakarić bio je, posve razumljivo, i Krležin arheneprijatelj: mrzili su se kao pas i mačak, ili, na kraju, kao dva ostarjela sijeda pseta, slijepa i usamljena, kojima je, obojici, do kraja ostao njihov besprijekoran njuh. 

Govorilo se da je Bakarić Krleži priredio onaj mirogojski vojni sprovod, baš kao da je Krleža  u životu bio tek podoficir s Ludoviceuma, sitni i neostvareni militant, bijednik. Naša susjeda iz kuće gospođe Hajm, teta V., koja će krajem šezdesetih prodati stan i emigrirati u Zagreb, gdje će se, ona, sarajevska gospođa, naseliti u nekakvo predgrađe, koje nije bilo ni predgrađe nego selo, jer se više od toga u Zagrebu nije moglo dobiti za stan u centru Sarajeva, govorila je gnjevno da je Bakarić Židov, pravim prezimenom Kupfermann, i da mrzi Hrvate zbog onoga što su “ustaše učinile njegovima”. U času smrti svoje, drug Bakarić bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i član predsjedništva CK SKJ. Odlukom Sabora SR Hrvatske od 24. veljače 1983. u Predsjedništvu će ga zamijeniti Mika Špiljak, koji će zatim cijelu godinu dana figurirati kao predsjednik Jugoslavije. 

Smrću Vladimira Bakarića za hrvatsku je državu i Partiju nastupila, možda, i smrt Josipa Broza Tita. Uz vječito drugorazrednog Špiljka, koji se pomalo i slučajno ispeo u vrhove, republičkom će Partijom i hrvatskom državom sve do raspada Jugoslavije ovladavati i vladati Stipe Šuvar. Njih će dvojica biti konkurenti, jedan kao stari oportunist, drugi kao nepokajani idealist, a Hrvatska koju su tog siječnja nasljeđivali od Bakarića bila je kao društvo krajnje traumatizirano obračunom s kraja 1971, anestezirano natprosječno visokim standardom života, te bogatim infrastrukturnim, kulturnim, gospodarskim i industrijskim razvitkom.

Na dan Bakarićeva sprovoda bio je proglašen Dan žalosti u cijeloj SFRJ. Nastava u gimnaziji započinjala je minutom šutnje, oglašenom preko školskog razglasa (zvučnik, neveliki starinski bijeli, iznad učioničkih vrata, visoko pod stropom zaobljenih uglova…), i to je bila, koliko se sjećam, i posljednja minuta šutnje u školskoj povijesti našeg naraštaja.

U danima oko Bakarićeve smrti i sprovoda, tjedan ranije i dva tjedna potom, započinje jedan od najžešćih, a na neki način i najbezumnijih skandala posljednjega jugoslavenskog desetljeća. Bio sam vrlo uzbuđen, dok sam s nenavršenih sedamnaest svakodnevno o tom skandalu čitao u novinama, a uzbuđenje koje me hvata danas, punih četrdeset godina kasnije, nipošto nije evokativno ni reminiscentno. Pred Aferom Golubnjača ne osjećam žal za mladost, niti me Afera Golubnjača vraća u neka davno prošla ideološka stanja: riječ je, naime, o nečemu duboko sadašnjem, i o ideološkom stanju koje je mnogo lakše razabrati 2023. nego 1983.

Premijera predstave “Golubnjača”, koju je prema dramskome tekstu Jovana Radulovića, srpskoga pisca iz Dalmacije, režirao Dejan Mijač, održana je, nakon dvije pretpremijere, u nedjelju 10. listopada 1982. U sljedeća dva i pol mjeseca predstava je normalno igrala, na velikoj pozornici matičnoga Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, čija je nova, grandiozna zgrada dovršena godinu ranije, odigrano je još devet izvedbi. Kazališni kritičari od ugleda “Golubnjaču” su, uglavnom, vrlo pozitivno ocijenili, Mijač je u to vrijeme bio pri vrhuncima svojih stvaralačkih moći, ali je usporedo sa životom predstave tinjao neki, za to vrijeme ne baš neuobičajeni, skriveni politički proces. Čim bi se ispred blagajne nekoga kazališta u socijalističkoj Jugoslaviji stvorili redovi, a ispred SNP-a su se već nakon premijere stvarali do tada neviđeni redovi, među ideološkim bi se komesarima u Partiji dizala uzbuna. Iz nekih razloga, nikad dovoljno objašnjenih, pobuna se nije očekivala iz kina, iz omladinskih klubova i koncertnih dvorana, kao ni s tribina na nogometnim utakmicama. U jugoslavenskom socijalizmu, barem u posljednja dva njegova desetljeća, pobuna se uvijek očekivala iz kazališta. Pritom, Mijač je s “Golubnjačom” namjerio otvoriti jednu od najčvršće zabravljenih, te kolektivnim strahom i sramom zaključanih društvenih tema: temu kraških jama, kakvih je od Primorske i Tolmina, preko Istre, Like i Dalmacije, sve do Hercegovine, podijeljene Neretvom, te Crne Gore, pa dalje niz Albaniju, u koje su se za mirnih vremena bacale životinjske strvine, a nad kojima su se u ratna doba klali ljudi. Drama Jovana Radulovića bavila se, odmah to valja reći, ustaškim klanjem Srba.

U novosadskom gradskom komitetu, kao i u vojvođanskom pokrajinskom komitetu, koji se nakon ustavnih promjena iz 1974. ponašao kao sastavni dio savezne jugoslavenske partije, kao što se i Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina smatrala konstitutivnim elementom savezne države, premda je formalno, kao i Kosovo, bila autonomni dio Socijalističke Republike Srbije, “Golubnjaču” su doživjeli kao podvalu iz Beograda. Prema nekoj paranoičnoj projekciji, a komesarsko djelovanje u kulturi kojekakvih ideoloških komisija unutar SKJ redovito se zasnivalo na manje ili više uvjerljivim i vjerojatnim paranoičnim projekcijama, “Golubnjača” je stigla u Novi Sad kao nacionalistička podvala Beograda. Cilj je bio da se naruše odnosi među narodima u višenacionalnim vojvođanskim sredinama, te da se zatim pod paskom bratstva i jedinstva ukine ili ozbiljno ograniči autonomija pokrajine. Dakle, kako se to mislilo u vojvođanskoj Partiji: Beograd će izazvati nacionalne nemire, a zatim će, tobože u obranu nacionalne ravnopravnosti, preuzeti vlast u Vojvodini.

Tako je, političkom odlukom, u siječnju 1983. “Golubnjača” nakon desetak izvedbi skinuta s repertoara Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Predstava je, dakle, praktično zabranjena. Istoga trenutka, međutim, Mijačevu predstavu preuzimaju u beogradskom Studentskom kulturnom centru, i ona, u praktično neizmijenjenom obliku, nastavlja da igra ne samo na drugom mjestu, nego i u drugom kontekstu. Pokazalo se da zabrane više nisu moguće, jer ono što biva zabranjeno u jednom jugoslavenskom centru, bit će, uz dodatnu reklamu zabranjenog voća, prikazano u drugom centru. Ali će, možda po prvi put, očito postati još nešto: zabrane i ideološki progoni fatalno mijenjaju ne samo smisao, nego i sadržaj umjetničkog djela, te što je najgore, putem zabrana i ideoloških progona mijenjaju se i ljudi. I to uglavnom nagore.

Predstava koja, barem sa stanovišta njezina redatelja, ali vjerujem ni njezina pisca, nije trebala poslužiti kao gorivo za nacionalizam ili za optuživanje jednoga naroda za zlodjela njegovih zločinaca, u samo je nekoliko koraka postala i jedno, i drugo. Umjesto društvene i kulturne tabu teme, nečega o čemu se nije slobodno moglo javno govoriti, stvorena je matrica za nacionalnu i nacionalističku litaniju, koja će se u gotovo neizmijenjenom obliku hipnotički ponavljati sljedećih četrdeset godina. Najprije samo u srpskoj varijanti, a zatim i u hrvatskoj, pa u varijantama svih naroda koji su klali i bili su klani na cjelokupnom prostoru jama u jednom kraškom masivu. Iz toga će se stvoriti dobri temelji za nova klanja i ubijanja, koja će nastupiti 1991. Ono što se tada bude događalo opravdanje će nalaziti u onom što se zbilo 1941. A stvarnost će se, kad god to ustreba, pozivati na fikciju. Pozivat će se, uglavnom, oni koji niti su ikad pročitali, niti su na pozornici vidjeli ono na što se pozivaju.

“Golubnjaču” nisam gledao. Osim što na sarajevskim pozornicama predstava nikad nije gostovala – i bilo bi nezamislivo da bosanskohercegovački partijski vladari dopuste takvo gostovanje, ne bih je gledao ni u Beogradu, taman ni da sam bio u prilici. Čim je skidanjem s repertoara izmijenjen njezin početni kontekst, predstava je postala dio nekoga lošeg socijalnog ceremonijala. Poći na “Golubnjaču” na koju idu ljudi s kojima ti inače ne ideš u teatar, jer njih mimo “Golubnjače” i ne zanima teatar, bilo bi kao otići na koncert neke zvijezde novokomponovane narodne muzike. Danas bih, možda, i otišao, ali kao šesnaestogodišnjak i sedamnaestogodišnjak veoma sam držao do te vrste socijalnog bontona. Ali knjigu sam, čim je u rano proljeće te godine objavljena, naravno kupio i vrlo je pažljivo iščitao. U BIGZ-ovom izdanju, koje će se prodati u nekoliko desetina tisuća primjeraka, bile su, uz dramu “Golubnjača”, i tematski vezane Radulovićeve priče. Očekivao sam đavolje nedjelo, a pročitao sam odlično napisanu prozu vrlo darovitog pisca, i dramu koja mi se nije naročito svidjela, ali nikakvog nacionalizma nisam u njoj uspio prepoznati. Jedno je, naime, nacionalizam, a nešto sasvim drugo je pisanje o onom o čemu se, po općem mišljenju, moglo samo šutjeti. Uostalom, kao dječarca me je zanimalo da čitam upravo o onom o čemu se može samo šutjeti. Zašto bi pisac pisao o ičemu drugom?

Grijeh Jovana Radulovića u “Golubnjači”, kao i u tolikim pričama iz njegova kninskog i dalmatinskog zavičaja, sastojao se u tome što je uporno pisao o neuspjehu bratstva i jedinstva, o selima i mjestima, o ljudskim srcima, koja su raspolovljena između Srba i Hrvata, i podijeljena oko međusobnog zločina. Radulović je, istina, pisao samo o hrvatskim zločinima nad Srbima, ali nije nijekao da srpski zločini nad Hrvatima postoje, nije Hrvate prikazivao kao đavole, niti su svi Srbi u njega bili dobri, a svi Hrvati zli. Bio je dobar pisac, sve dok ga zloduh epohe nije zgrabio svojim gubicama, sažvakao ga, i zatim ispljunuo. Na neki način, on će nakon svega ispasti prva i posljednja žrtva Afere Golubnjača. Svojevremeno sam, godine 2008, pisao o njegovu kasnom romanu “Od Ognjene do Blage Marije”, hvaleći Radulovićev dar, ali mu govoreći i da je postradao od vlastite mržnje, i da nema naročitog smisla pisati o svom zavičaju pišući isključivo o hrvatskome zlu nas Srbima, na što mi je Radulović otpisao i odgovorio da mogu sam, ako to baš želim, pisati o srpskom zlu, kao što to svi u Hrvatskoj, rekao je, i rade… Šteta, pomislio sam tad, baš šteta…

Eto, a tek prođe treći tjedan 1983. godine…