Dragoj, za godišnjicu braka

Pridigao se
iz plitkog poslijepodnevnog sna,
dobauljao do kuhinje i
uzeo veliki
smoki

Zbacila je sa sebe deku,
topla sjela kraj njega

Eno ih
na narančastom dvosjedu,
zavlače ruke u šuškavu kesu
i nerasanjeni se
smiješe

O Marku Vešoviću misliti, pisati nekrološki – ne može se, ne smije se. Niti to Marku pripada, niti bi on to oprostio. On je sav od književnosti, od poezije, a ona mu je sva – od života, od živog jezika. Najživlja onda kada se u njoj obračunava sa smrću. Živ je Marko Vešović!

Kao hommage Vešoviću donosim mali intervent koji sam pisao davno, povodom jedne od brojnih tipično vešovićevskih situacija u sarajevskoj javnosti:

KO JE TAJ VEŠOVIĆ!

(7. srpnja 2006)

„Ko je taj Vešović, i ima li ikoga u ovom gradu da mu već jedanput kaže: ‘Dosta, Vešoviću!’“ To je bio gnjevni refren u emisiji na jednoj sarajevskoj televiziji, u kojoj su se u demoniziranju Marka Vešovića natjecali dvojica akademika, jedan bošnjački, drugi crnogorski[1], uz tihu i mrmljajujuće-nerazumljivu ali vazda konstruktivnu asistenciju voditelja. Svašta se tu moglo čuti o Vešoviću i o njegovom skandaloznom nepoštivanju veličina i autoriteta, naravno, u liku dvojice govornika. Njihove nevolje s Markom doista nisu malene. Prvi stradava u aktualnoj polemici, u kojoj na bejan izlaze sižei iz stare sarajevske skandalozne kronike, nešto drukčije upakovani nego što godi akademikovu uhu. Drugi je fabulozni Crnogorac, s doista impresivnom javnom karijerom – od četnika do bosnoljupca i bošnjakoljupca. Uporne i bespoštedne paskvile koje Vešović ispisuje o njegovoj bravuroznoj vještini etičko-političkoga prevrtanja i trgovanja uistinu su enervantne. Jedini problem s njima jest to što su – istinite.

Akademik, dakle, grmi u pravedničkom gnjevu: “Ko je taj Vešović!”, a kolega mu dolijeva i domeće. Pri tomu nije najgrotesknije što ovaj doktor književnih znanosti folklorističkoga usmjerenja, pisac i sam, Vešovića proglašava književno bezvrijednim. Lakardija nastaje u trenutku kada, prijetvorno ulizički, lamentira nad Sarajevom: Što se to dogáđa s ovîjem gradôm, pa trpi ovakve ‘rđe? Sarajevo je uvijek bilo grad, ponosan i snažan, što je ovo sad? Nemojte se ljutiti, ali ja moram reći: ovo je neki mazohizam, što li?

Zadivljujući doktorov kalambur: Sarajevo je mazohističko zato što trpi Vešovića, ono isto Sarajevo, koje nije mazohističko zato što u njemu ovome ex-četniku nitko nije rekao ni: crn ti obraz! Nitko, osim Vešovića, jedinog! Služiti se ovakvim krvavim cinizmom može samo beznadno glup i samoljubiv, ili beskrajno beskrupulozan čovjek. A za Sarajevo – lako ćemo! Ako ono i po čemu jest grad, jest po ogromnoj i uvijek jednako obnovljivoj energiji zaborava, drugom imenu za vitalizam. Pa, kome valja, kome ne valja!

A Vešović? Pa pokušajte zamisliti takav grad bez Vešovića. To je onaj njegov kroničar, pjesnički i esejistički, bez čijega bi sarajevskog glasa više od pola sarajevske ratne tragedije propalo u bezdan nepamćenja. To je onaj pisac i su-patnik, bez kojega bi bošnjačka tragedija bila lišena jednoga od svojih najvažnijih i najvjerodostojnijih svjedoka. To je, napokon i najvažnije, pjesnik koji je napisao Poljsku konjicu, pjesničku knjigu u kojoj su ovaj grad i ova književnost progovorili glasom kakvim progovorili nisu nikad.

[1] Imena ne navodim iz elementarnoga pijeteta: svi akteri situacije su među pokojnima.

Dobroj i lijepoj pjesmi ne treba najava, objašnjenje, navođenje razlogā za čitanje i preporučivanje drugima, ali ako postoji nešto što ju je približilo čitaocu i što bi je drugim čitaocima moglo približiti, onda to valja iznijeti. 

Za ponovnog čitanja poezije američkog pjesnika Roberta Lowella (1917.–1977.) – što je ove, 2023. godine koincidiralo s katoličkim blagdanom Velike Gospe, koji je u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama državni praznik te neradni dan – uznijela me je njegova pjesma „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“ i uskrsnula neka moja stara razmišljanja o religijskim svetkovinama, o samim religijama i njihovim vjerovanjima i dogmama, pa i o nekim drugim stvarima koje su s time povezane, ponajprije o ljudima koji vjeruju ili žele da vjeruju. 

Petnaestoga augusta katolici slave uznesenje Marije, Isusove majke, u nebo – ne samo dušom nego i tijelom. Jedan od temeljnih mitova kršćanstva. Čudo koje se ni na koji način, pa ni znanošću o Bogu, teologijom (s pridruženom znanošću o Blaženoj Djevici Mariji, mariologijom), ne može objasniti, nego se u njega može samo vjerovati. Ili ne vjerovati. U mojim susretima s vjerom, religijom i crkvom – ili, bolje rečeno, proživljavanju onoga što crkva, religija i vjera nalažu nekome tko se zatekao u njihovom magnetskom polju – još čudnije od uznesenja Marijinog, pa i od uskrsnuća njezina sina, bilo mi je ono što je prethodilo tim čudesima: bezgrešno začeće. Tajna života neizmjerno mi je tajanstvenija od tajne smrti. A najčudnije mi je oduvijek bilo, pa je i danas kad sam posve izmješten iz vjere, vjerovanje u te događaje kao historijske događaje: da su se zbili baš onako kako vjerske knjige tvrde, i to baš određenog dana u godini.

Zato mi je od samih tih čuda interesantnija ljudska potreba, štoviše, žudnja za čudima koja se protive svemu što inače znamo i možemo pomisliti. A ta potreba nije misteriozna jer čovjek pomišlja: ako su se tako nepojmljiva čuda mogla dogoditi, onda ćemo se valjda, nekim čudom, i mi spasiti od ovozemaljske bijede i dnevnih muka. Ta se žudnja za čudima – osobito u kolovozu, više na poganski, negoli na kršćanski način – očituje u našim mjestima kao što su Podsreda, Aljmaš, Olovo, Bunarić, Letnica ili Perast, ali i diljem svijeta. Pada mi na pamet uzbudljiva priča (ili historiografsko-religiološko-etnološka teorija) koju, u jednom intervjuu iz 1972. godine, na svoj eruditski, ali pomaknuti način, iznosi Ivan Illich; priča u kojoj se stapaju kršćanska Djevica Marija, aztečka Tonantzin i starogrčka Pandora ili Geja. 

Pjesma „Molitva našoj Gospi za moga djeda“ četvrta je pjesma u Lowellovu kvadriptihu naslovljenom „U sjećanje na Arthura Winslowa“, gdje se on obračunava sa svojim djedom, ocem svoje majke, a time, kako tvrde neki tumači, i sa svojom majkom, s kojom je imao prilično kompleksan odnos. Naposljetku, to je i njegov obračun sa cijelim rodom očevih Lowella i majčinih Winslowa, američkih nobl familija čije su historije isprepletene s ranim engleskim i škotskim kolonizatorima Sjeverne Amerike te su neprekidno bile u posjedu ekonomske, političke i religijske moći. Među njegovim precima su, primjerice, James Chilton, jedan od doseljenika koji su u Novi Svijet pristigli famoznim brodom Mayflower, William Samuel Johnson, jedan od founding fathers, utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, te Philip Livingston, političar i trgovac robljem.

Otuda u ovoj Lowellovoj pjesmi Zaljev, odnosno Zaljevska država (Bay State) Massachusetts, kao jedan od važnijih punktova u povijesti američkog robovlasništva, i masačusetski Boston, i u njemu Copleyjev trg (Copley Square) sa crkvom Svetoga Trojstva (Trinity Church), koja je uvelike izgrađena novcem zarađenim trgovanjem robovima. Otuda i religiozni motivi, katolički intonirani naspram protestantsko-puritanskog nasljeđa Lowellove porodice.

U svojoj „Molitvi“, koja nije lišena ironije, Lowell u drugoj strofi varira „Baladu o molitvi našoj Gospi“, koju je srednjovjekovni francuski pjesnik François Villon namijenio svojoj majci, odnosno ispjevao je majčinim glasom. Tako bi Lowellova „Molitva“ bila molitva koju njegov djed Arthur Winslow upućuje Bogorodici, ne bi li se spasio iz Đavoljih ralja i uzdignuo u nebo. 

Međutim, moguće je pjesmu čitati i drugačije – kao da se sam Robert Lowell, u težnji za emancipacijom i u uviđanju nemogućnosti definitivnog oslobođenja od svoga roda i naroda te njihove povijesti, utječe čak i Majci Božjoj i preklinje ju latinskim stihom iz 51. psalma: „Operi me i bit ću bjelji od snijega“, ne bi li, poput biblijskoga Lazara, čudom uskrsnuo iz mrtve, ali još uvijek zarazne porodične i narodne historije. 

A sada neka progovori sama Lowellowa pjesma, ako nije suviše iscrpljena uvodom i prijevodom. Nevješt i nestrpljiv, nisam u potpunosti poštovao ritam Lowellove pjesme, a od engleskoga rimovanja u hrvatskome sam sasvim odustao, da ne bih, kljaštrenjem sadržaja, još više unakazio pjesnikov elegantni pjev.

Molitva našoj Gospi za moga djeda

Majko, u tih tristo ili više ljeta
Ni lađe nam, ni trgovce robljem naše
U zaljevu ovom ne zakloni tvoj mir:
Ni moga oca, niti njegova oca.
Nasukan na plažu sumnjiva imánja,
Preklinjem te, majko,
Iz presahlih, plavih, ljubonosnih grudi
Lij kante blagoslova na tjemeni žar
Sve dok, k’o Lazar, ne uskrsnem iz mrtvih:
Lavabis nos et super nivem dealbabor.

„Na Trgu Copleyja vidjeh: držiš vrata
Svetog Trojstva, skupe crkve, a onda, gle,
Naslikan Raj od harfi i lutnji tone
U Đavolje ralje, kao Atlantida,
I Đavlu iz korijena izbija zube;
Ali kad navalim prema obalama
Ne nalazim idole da im se klanjam:
Pakao spaljen, rajske žice labave.
Majko, brzo do kaleža, pa donesi
Na jastučcima krv za jadnog Lazara.“

(Robert Lowell, „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“, u: Robert Lowell, Lord Weary’s Castle / The Mills of the Kavanaughs, San Diego, New York, London: A Harvest/HBJ Book, Harcourt Brace Jovanovich, 1983., str. 28.)

Mirko Kovač: Grad u zrcalu, Fraktura, Zaprešić 2007.

Ovo je prvi – a na žalost i posljednji – roman Mirka Kovača, koji je otpočetka pisan na hrvatskom jeziku. Prethodni, “Kristalne rešetke”, započeo je, i već skoro dovršio, na srpskoj ekavici, da bi ga zatim prepjevao na hrvatski, i objavio u Sarajevu, kod Gavrila Grahovca u Svjetlosti, godine 1995, dok je još trajao rat. Tako je Kovač prepjevao i ostale svoje knjige, nanovo ih redom donoseći kod zaprešićke Frakture. Premda je naglasio da su upravo to i konačne, što će onda reći i jedine autorizirane verzije njegovih knjiga, pomni Kovačev čitatelj kao književnu će dragocjenost čuvati srpske i hrvatske verzije istih njegovih romana, pripovijetki, eseja. I pomalo će žaliti što ne postoje srpske verzije “Kristalnih rešetaka” i “Grada u zrcalu”. Zanimljiv je doživljaj naizmjence čitati iste Kovačeve tekstove na hrvatskom, i na srpskom jeziku. Dok čitate Kovača na srpskom, pomišljate da je pred vama stilsko savršenstvo izvedeno iz jezika Miloša Crnjanskog, Ive Andrića, Bore Stankovića. Dok čitate Kovača na hrvatskom, pomišljate da je to savršenstvo izvedeno iz jezika Ante Kovačića, Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnice. U obje verzije potpuno ste uvjereni da čitate tekst koji je mogao biti napisan samo u tom jeziku. I ništa vas, kao razlika između Kovačevog srpskog i Kovačevog hrvatskog tako ne uvjeri da imate posla s – dva različita jezika. Doista, hrvatski i srpski jezik različiti su samo u tekstu genijalnog pisca.

Mirko Kovač po vlastitoj je odluci hrvatski pisac. Najhrvatskiji od svih suvremenih hrvatskih pisaca. Naprosto zato što je najbolji. Pritom, pitanje identiteta, kao i osjećaja pripadnosti ovoj ili onoj skupini, za njega je ostalo otprilike onakvo kakvo je za pripovjedača i glavnog protagonista “Grada u zrcalu”. On na jednom mjestu govori: “Kažu da se ne može pobjeći od onoga što jesi, ali ja ću učiniti da to što jesam pobjegne od mene.” Doista, to je i činio.

“Grad u zrcalu” danas je, petnaestak godina po prvotisku i tačno deset godina po Kovačevoj smrti, jedna od one dvije-tri prozne knjige, možda ne redom romana, koje bi ovaj njegov čitatelj na prethodni upit znatiželjnika ili namjernika ponudio kao legitimaciju hrvatske književnosti nakon Krleže. Vrlom pitcu bi pritom napomenuo: Ovo bi hrvatska književnost trebala biti, ali ona to nije, kao što je i Kovač trebao (i htio) biti hrvatski pisac, ali mu za života to nije bilo dopušteno biti. Istina, za “Grad u zrcalu” dobio je državnu nagradu Vladimir Nazor. Valjda zato što Rešicki i Ferić te godine nisu ništa objavili. Ili da bi se na taj način naglasilo da Kovač ne može nikad dobiti Nazora za životno djelo.

Formalno govoreći, “Grad u zrcalu” roman je o odrastanju. I roman o Dubrovniku, čeznutom i željenom s druge strane brda. Poglavlje u kojem mati i učiteljica dječaka šalju vlakom iz Trebinja u Dubrovnik, da traži oca koji se već tjednima ne pojavljuje, pa stradava obiteljski dućan, vjerojatno je i najimpresivniji, a s druge strane i najdirljiviji prozni fragment ikad napisan o gradu Dubrovniku. Što ga takvim čini može saznati samo onaj tko bude pročitao knjigu, i pritom osjetio nešto što je istodobno utješno a uznemirujuće: gradovi postoje onako i onoliko kako postoje u pripovijesti i romanu, u proznome tekstu, dakle. Grad je romaneskna forma. A romaneskna forma ostvaruje se u tekstu.

“Grad u zrcalu” je – baš kao da su ga naručili oni koji se takvim naručivanjem bave – intencionalno antikomunistički roman. Naravno da to ne znači da je Kovač desničar. Ne daj Bože, nikad on to nije bio. Ne znači ni da je “Grad u zrcalu” roman s tezom. Takve on nije pisao. To je, međutim, roman čija priča tako je postavljena da protagonist i njegova obitelj stradavaju od komunističkog režima, svi stvari negativci u njemu su komunisti, a njihova ideologija sredstvo je za uspostavu posvemašnjeg zaborava. O, kako bi samo sretni bili oni koji Kovaču nisu dopuštali da u punom smislu bude hrvatski pisac, kada bi bili u stanju napisati roman s ovakvim pretpostavkama! I, pritom, još roman o jednom hrvatskom progonstvu, u kojemu je središnji lik, erotska, identitetska i svaka druga fascinacija, mlada mjesna učiteljica, Hrvatica i katolkinja, koja jedva da skriva svoja stvarna antikomunistička uvjerenja.

Bio je u razredu dječak, “dijete palih boraca”, koji je stalno pravio nered, lomio krede, pišao po spužvi, naokolo crtao muška i ženska spolovila. Kada je učiteljici, imena Jozipa, to dozlogrdilo, podviknula je: “‘Tko su ti tvoji skrbnici, kakvi su to ljudi ako jedno derište ne mogu zauzdati i naučiti ga redu. Za tebe je popravni dom, a ne škola. U tebi raste nasilnik i ubojica.’

Njegovi staratelji i partijski gradski oci odveli su učiteljicu u komitet i ondje je ispitivali i ribali zbog riječi skrbnici, jer ona ne smije tako nazivati staratelje djeteta palih boraca. Tu riječ oni su doživjeli kao uvredu, makar je bila ravnopravna u jeziku i imala isto značenje kao i staratelj, ‘ali mi ovdje ne govorimo književno, nego narodski, po Vuku’, tako su joj rekli i zaprijetili progonstvom.”

U ovoj maloj epizodi, u anegdoti, skoro pa u anegdotalnom gegu, Kovač savršeno precizno prikazuje jezičnu politiku u Jugoslaviji, naročito u Bosni i Hercegovini, da bi već u sljedećem odlomku prešao na nešto drugo, bio u nečemu drugom. Međutim, mi smo se danas uhvatili upravo ovog: Bože, kakva bi bila suvremena hrvatska književnost da je umjela biti, makar poniznošću ako već ne talentom, dostojna Kovača! I kakvi bi bili hrvatski pisci, kada bi Kovača barem čitali!

Očeva oporuka

Kao i većina muških romana o odrastanju, i ovo je roman o ocu. A na kraju i očevoj smrti. Očeva oporuka glasi: “Pokop – bilo gdje, u bilo koje vrijeme, tajno ili javno, danju ili noću, s bilo kojom oznakom osim petokrake. Lijes – drveni, kartonski, metalni, od pruća, ili samo pokrov, bijeli ili crni. Odjeća – bolnička ili stara rashodovana roba. Obred – bez obreda. Tužilicama i svećenicima zabranjen pristup na groblje. Novac, imetak, ziratna zemlja, kuće, šume, pašnjaci, māl, lične stvari, nakit – nula! Mlađi sin je dužan brinuti se o svojoj majci; stariji sin je slobodan. Omiljeno jelo Smrti – meso punjeno crvima.” Protagonist je, naravno, stariji sin.

Fotograf

Putujući, gradski, koji se pojavljuje na taraci sanatorija, gdje traje ceremonijal opraštanja s ocem. Nitko kao fotograf tako ne osjeti pravi trenutak: “‘Da napravimo jednu povijesnu’, rekao je oblijećući oko našeg stola kako bi pronašao najbolji kut. ‘Da ovjekovječimo ovaj trenutak, jer ga za pet minuta više neće biti. Svi mi živimo od uspomena. Moj je pokojni otac govorio: uspomene i dobro pišanje, to je nakraju sreća života. Onda, što kaže ovaj osuđenik na smrt’, rekao je i malko se nagnuo prema mom ocu.

‘Lentraj!’, veselo je mahnuo otac.”

Tu riječ otac je zavještao sinu, koji je prethodno godinama nije čuo. Otprilike je u tome i definicija književnog talenta. Istinski pisci, kao i istinski čitatelji, sa zahvalnošću prihvate ono što su tako naslijedili. Drugima riječ će otići mimo uha. (I mimo teksta, pokušaju li biti pisci.)

Kulturni gnevnik – 19. avgust 2023. (Vreme)

Sarajevo su opsedali s okolnih brda, a ja sam bio opsednut Sarajevom. Svakog bih jutra ustajao s istim osećanjem stida, gorčine i nemoći, učeći sarajevske toponime onim redom kojim su razarani, i tako postajali breaking news.

Sarajevo, naime, nisam baš dobro poznavao od ranije, iz njegovih mitskih doratnih godina. Nisam tamo ni dernekovao ni radio, nisam imao prijatelje, ništa. Moj se dvadesetsedmogodišnji nomadski jugoslovenski život odvijao mahom na transverzali koja je pratila Autoput bratstva i jedinstva, sve od Skoplja do Ljubljane, uz manja skretanja. Bosna je bila negde po strani od svega toga, a Sarajevo tek uzgredni prizor s turističke razglednice.

A onda mi je Sarajevo postalo sve, jer su ga naživo klali, tvrdeći da to čine i u moje ime. A ja nisam imao način, nisam imao glas koji se daleko čuje, da svoje ime, ma koliko nevažno bilo, od te nedužne ljudske krvi operem.

Ali zato su u Sarajevu živeli i umirali one i oni koji su bili i moj glas, i koji su govorili ono što sam ja želeo reći, samo što su njihove reči bile nemerljivo važnije i teže, ne samo zbog onoga što su bili i što jesu, nego i zato što su oni, a ne ja, bili pod granatama i snajperima, smrznuti i gladni, bez vode i struje, dok sam ja tavorio u ciničnoj bezbednosti Miloševićeve Srbije, izvoznice rata koja je svoj biznis obavljala u kešu, bez faktura.

Među tim glasovima iz užarenog karakazana, biće da je najprodorniji, najlucidniji i svakako najljući bio onaj Marka Vešovića. Nije njemu, ozbiljnom pesniku i ozbiljnom Crnogorcu (ako to nije jedno te isto) bilo toliko strašno što ga odozgo gađa ona njegova zavičajna zadribanda i budaletina, koliko to što mu ta avetinja bruka časno ime, uništavajući ono što ne razume, do čega ne može da dosegne.

Te Markove tako ljute a tako tačne paskvile, ta otvoreno prezriva i prezrivo otvorena pisma Radovanu-jadovanu i ostalim vandrumskim razbojnicima, doživljavao sam i kao moj glas, samo neizmerno važnija i jača.

Preživeo je Marko rat i ostao u Sarajevu, koje u potonjim vremenima nije baš uvek znalo šta će i kako će s njim, delom jer se Sarajevo u poraću nekako suzilo (čemu mi sa strane, a naročito s ove strane, nismo vlasni prigovarati, a ko to ne razume, ne razume baš ništa), a delom i zato što je Vešović pomalo bio težak, przničav čovek, koji je nastavio da vodi neke svoje ratove, ponajviše sa svojim zemljacima. Te familjarne rasprave brzo sam prestao da pratim, nisu mi govorile ništa važno.

Umro je Marko, stigla ga je granata sa jednog mnogo višeg mesta nego što su sarajevska brda. Ostala je jedna čudesna pesnička osobenost i osobnost, i jedna ljudska ispravnost i uspravnost koja je povukla jasnu demarkacionu liniju između sebe i fukare svojega roda, poručivši joj: to što činiš, bijedo, činiš na svoju i moju sramotu. I time je bar malo iskupio i sve nas koji smo isto to hteli da kažemo, ali je njegovo bilo da to kaže sa pravog mesta, u pravo vreme, na pravi način, onako kako to istinski pesnik, a ne manufakturista pompezne bižuterije, može i mora da čini.

Prošlo je mnogo, mnogo godina, više od četrdeset, otkako sam raskinuo vezu sa zemljom. To je bio period u kojem nisam kosio, kopao, okopavao… Ali najednom, desila se golema promjena u mom životu. Kao da je veliki Bog budno posmatrao moj hod kroz vrijeme i dolje po tlu i najednom udesio da me nanovo poveže sa iskonom i zemljom hraniteljicom.

Zvoni meni tako jedno veče telefon u mom stanu na jugu Luksemburga. Javim se posve mirno, jer navikao sam da mi stižu pozivi i poruke u svako doba dana, pa i noći. Neki od mojih prijatelja, kolege po peru, začitaju se ili se zanesu u pisanju i ne osjete da je duboka noć, te me i tad okrenu da se čujemo. A ovo sada i nije bilo previše kasno. Možda se noć bješe tek uvezala i zavladala nad zemljom, kad mi zazvoni telefon.

– Ne spavaš, valjda? – ču se s druge strane žice.

– Ne, ne – kažem – budan sam…

Tule, muž sestre moje supruge. Smije se i vidim da mi ima saopštiti neku neuobičajenu vijest, nekakvu kojoj ću se poradovati.

– Hoćeš li vrt? 

Ćutim, za trenutak ništa ne odgovaram, te on ponovi:

– Slušaj, pitam te hoćeš li vrt?!

– Hoću – kažem – samo mi reci gdje je i kakav je.

Tule sve lijepo objasni, da Karlo, Portugalac, prodaje vrt blizu njegovog, da je vrt poprilično sređen, da imaju dvije kućice, a tu su i razni alati i još ponešto… Objasni mi Tule i da je Karlo u penziji pa se vraća svojoj domaji te zbog toga prodaje vrt.

Pristao sam bez riječi.

– To ćemo Enes i ja skupa – kažem.

Enes je moj zet, kom sve ide od ruke i kom često, u žaru posla, svrh nosa visi kapljica znoja bistra kao suza. 

– Enes i ja ćemo to – velim.

Tako i bi. Za desetak dana već sam držao motiku u rukama i gulio busiku s jednog dijela bašte, rezervisanog za sađenje povrća. Dobro sam to odradio, pomogao mi i Edo, sin moje sestre, koji je čuo da u Luksemburgu pare vise o trnju pa došao iz Podgorice da ubere koju. Edo mi pomogao, a Enes sve to pohvalio i tako mi dodatno razvio ljubav prema zemlji i biljkama koje zemlja daruje.

 ***

                                             

Došlo je vrijeme sadnje. I što je posađeno, brzo počelo nicati i rasti.

Iako sam prije četrdeset i više godina u Bihoru, zajedno sa ocem, orao njive, sadio krompir i okopavao, sa zaprašivanjem i insektima nikada nisam imao ništa; o tome je majka vodila računa: tokom cijele godine odvajala bi pepeo u papirne džakove od brašna, koji je miješala s nekakvim bijelim praškom što je otac donosio iz grada, i time bi, dobro pokrivene glave i povezanih usta i nosa, posipala zelene žbunove. I dandanas se sjećam ljutkastoga mirisa smjese kojom je majka zaprašivala veliku njivu krompira.

– Pritisla muha – zabrinuto bi gledala prema njivi, otresajući sa svojih dimija pepeo i bijeli, za insekte smrtonosni prašak. Ona je za zlaticu govorila – muha.

Znao sam da je to zapravo zlatica, žuta i s tamnim prugama duž tijela, kao malim pojasevima niz svoja krila pomoću kojih je dolijetala iz vrtova koje su vragulje znale opustošiti i poslije njihove najezde, za samo nekoliko dana, od zelenih žbunova ostajale su samo žućkaste stršljike, ali bi kasnije i njih nekako odrubile, te se skoro i nije poznavalo da je tu svom silinom kretalo krompirovo žbunje.

Jasno je, zlatica je krompirov neprijatelj broj jedan i neprijatelj onoga ko se nada krompiru kao hrani za narednu zimu. Neprijatelj kojem se mora stati u kraj ili mu predati zasad da ga potamani kao što je onom debeljuškastom Portugalcu s velikim trbuhom – treći vrt od našeg s gornje strane puta, kojem trenirka vazda visi s pola zadnjice, otkrivajući tako veliku brazdu između dva jastuka. Njemu su pobrstjele sav list, a onda pojele i stabljike. Samo tri dana prije gledao sam preko ograde kako je obilato zaprašio modro grmlje nekakvim bijelim insekticidom. Nisu to više bile kućice krompira, već redovi grmenja pokrivenog tek napadalim snijegom. I to su pojele. A tvrdio mi je, pobjedonosno sjedeći u plastičnoj stolici s koje je prelijevalo na sve strane i zadovoljno tapkajući dlanom desne ruke debelu butinu, kako je to sredstvo spas od štetočina, te ga zamolih da i meni kupi. Obeća mi i reče da ne košta puno, malo više od dvanaest eura. Donijet će mi, veli, sutra, kada dođe iz smjene. Nije mi donio ni sutradan, ni za tri dana kad se pojavio sa suprugom i troje djece koja su, na razdaljini od po jednog metra jedno od drugog, išla za njim u pravom redu, kao da su jedno drugom u stope gazila.

Kad je stigao do vrta, imao je šta i vidjeti: tamo gdje je bilo žbunje krompira čekalo ga je golo tle sa ispupčenjima kao velike otekline na tijelu zemlje. Čovjek se sa obje ruke uhvati za glavu. – Fooodes, fooodes!… – galamio je, bespomoćno razgledajući parcelicu na kojoj se, do prije tri dana, zelenjela gora mladoga krompira.

Vrati se do ograde našega vrta da se izvini što je zaboravio kupiti za mene onaj pesticid koji mi je obećao.

– Ne, ne, ne treba, hvala ti – rekao sam, te on spusti ruke sa ograde i vrati se svom opustošenom vrtu.

Sa zelenih žbunova, u bijelu vanglu koju sam samo za to kupio, otresao sam zlatice i njihovu rumenkastu goluždravu mlađ i sve to punio u plastične flaše, dodavajući poneki list krompira da se žive duše imaju čime zabavljati dokle im ne kucne suđeni čas. Dok je to padalo niz zid plastične boce, zveckalo je kao da nisam ubacivao živa stvorenja već kamenčiće. 

Zveckalo je i ozdol od kućice na kojoj je Enes popravljao prozor koji, od kiša i vjetrova, bješe popustio na jednu stranu.

***

Iako sam se hrabro borio: zalijevao i kvasio krompirovo žbunje vodom u kojoj se danima kiselila kopriva, kupio zlatice rukama i otresao ih s lišća u bijelu vanglu, one su ipak za sobom ostavljale trag; izbušeni i načeti listovi svjedočili su o njihovoj halapljivosti i namjeri da mi zbrišu krompire s lica zemlje, onako kao u Portugalčevom vrtu. Voda u kojoj se kiseli kopriva, posebna je priča. A i miris! Ne samo prvi moj komšija, Alžirac, i simpatična mu žena, Čehinja, da su se mrštili i okretali glavu, stiskajući nos palcem i svijenim kažiprstom, već i oni u malo udaljenijim vrtovima radili su isto, jer tako je neugodno mirisalo u vodi raspalo lisje koprive. Zalijevam tim rastvorom svoj zasad i vjerujem da je to pomoglo da one zlatice koje su dolazile iz opustošenih vrtova – prelijeću našu njivicu, ili se bar sporije množe.

Jedna je, dok sam je držao na svom dlanu, položila veliki broj žućkastih jajašcadi. I to sam doživio: porod zlatice na vlastitom dlanu!

  ***

Šta uraditi sa pokupljenim zlaticama?, pitao sam se. Kako ih poubijati, kako izgnječiti nogama kad imaju prelijepe šare, a imaju, vidio sam, i oči! Imaju krila, nogice; bore se za opstanak, vode ljubav, razmnožavaju se, jedu… Bezmalo, rade sve ono što i čovjek. I kako ih sad pobiti!…

Tih dana, ne baš slučajno, susreo sam tankofijastu bankarsku službenicu Bosiljku. Pili smo vino i pričali, o svemu pa i o vrtovima, biljkama i štetočinama koje napadaju biljke. Pitao sam je:

– A je li, Boso, ako ubijam zlatice, jesam li ja ubica? 

Bosiljka otpi gutljaj vina, zatim se pomjeri malo u stolici, još uvijek držeći čašu u ruci, pa raširi oči kao da se nebesa, koja će me ovog časa uzeti, otvoriše, i vrlo će ozboljno:

– Naravno da jesi!

Cijeli grad Eš, željeznička stanica s prugama koje kao ruke izbijaju iz nje, kafana u kojoj smo sjedjeli, sva zemlja i vasiona se okrenu oko moje glave.

– Ubica?…

– Svakako! Ubijaš li – ubica si.

Bože moj mili, siguran sam da su one u plastičnim flašama, koje sam ostavio tik uz rub njivice, već pocrkale. Iako sam jučer gledao da su od onih listova koje sam ubacivao za njima ostali samo kosturčići, ipak su, najvjerovatnije mrtve i nikada više neće poletjeti, sletjeti na Portugalčev zasad, na moj, niti bilo čiji u okolini. S njima je gotovo. Ja sam, dakle, ubica!

***

– Moj tata i moja mama bi danima kupili zlatice, ujutro i predveče – veli mi moja Satka – a onda bi ih sipali u rupu u gaju iza njive i zatrpavali zemljom.

Sljedeću, u bijeloj vangli nakupljenu turu i sam sam zakopao pokraj puta, pedesetak metara daleko od vrtova, i nogom dobro utapkao tle. Čitao sam da zlatica živi i prezimi u zemlji. Eto ih u zemlji… Bože, jesi li ovako zadovoljan mojim postupkom ili ću i za ovo polagati račune, jer sam ponovo narušio prirodni sklad koji je udesila tvoja zlatna, nepogrešiva ruka?!

Za svaki slučaj okrećem telefon efendije Nedžada Zilkića i pitam da li sam u grijehu ako ubijam zlatice.

– Ne – začu se sa druge strane i meni laknu. Sve što ti nanosi štetu imaš pravo uništavati.

Nedžad efendija mi je skinuo brigu s glave, ali me i dalje grizla savjest zbog svojih postupaka.

    ***

Svanulo je subotnje juro. Poranili smo u vrt i ubrzo se svako uhvatio svoga posla; Enes kucka dolje u kućici, pravi sudoper. Unuk Sanin vozi trotinet makadamskim putem između dva bloka bašti i, dižući prašinu, pravi iznenadne zaokrete. Uživa u tome i zove me da gledam. Ja idem polako utapkanom stazicom između redova krompira i u onu istu vanglu stresam zlatice kojih je sve manje, ali ih ima. Ne napušta me dilema da li sam onim svojim trpanjem životinjčadi u plastične flaše, gdje će se pogušiti, učinio grijeh i izazvao božju srdžbu. Sjećam se, dok smo bili još golobrada djeca, razgovarao sam sa Rasimom – Zelom o životu i smrti. Pitao me tada:

– Kad gore po Sipanju hodaš, jesi li ikada zgazio mrava, crva ili kakvu drugu životinjicu?

– Sigurno da jesam – pogledah ga ravno u oči.

– E tako – veli Zele, koji je kasnije, kao student generacije, završio medicinski fakultet u Skoplju – i nas može zgazit neka nevidljiva noga…

Pokupljene zlatice s kojim sam se uputio prema rubu šume pokušavaju da izmigolje iz moje vangle, kao da slute da će ih ubrzo prekriti zemlja.

Na stazici od betonskih ploča, lijepo sastavljenih kao da je jedna, stazici koja od kapije vodi ka kućici, ispade mi jedna ponajkrupnija, i krenu naprijed. Idem za njom, a imam utisak da je brža od mene. Zakoračih da je preskočim… spetljah se i – nagazim je…

– Jesi li baš morao?! – progovori tamnocrvena mrlja ispod moje noge.

Veče se lagano spuštalo i vjetrić njihao krompirovo žbunje. Razmišljao sam šta da uradim sa ostatkom životinjica u mojim rukama. Tako razmišljajući stigoh do ruba šume, iskopah rupu i sasuh unutra pokupljene zlatice. Onaj busen zemlje koji sam ašovom prevrnuo vratih na svoje mjesto. Onda sam gazio po njemu i ako je            neko sa strane posmatrao povjerovao je da igram.

Dolje ispod mojih nogu gušile su se zlatice. 

Prvi album Haustora, onaj s crno-bijelom fotografijom, tanjurom, čašom, jesenjom slikom vrta, bio je izrazito putopisni: biciklom po Zagrebu, Trešnjevka, Trnje, Bosutska 27a, rupe u asfaltu, trošna infrastruktura jednoga tihog doba, umjetničke i popkulturne avangarde, fićo, zagorski bregi, izleti po gradskoj okolici, Zaprešić i tajanstvo Vukomeričkih gorica. Cijela jedna vrlo komplicirana geografija u tim je pjesmama, na toj ploči, koju smo imali snimljenu i na kaseti, za vožnju autom, ali obuhvaćala je Zagreb i okolicu. Kasnijih godina i desetljeća, kad budemo dolazili u ovaj grad, a onda i kada se u Zagreb po nevolji budemo doseljavali, taj album Haustora bit će nam glas dobrodošlice, nama unutarnjim migrantima, i lična karta grada, koja je sada preimenovana u osobnu iskaznicu.

Sljedeći album, čuveni Treći svijet, bio je jednako tako upečatljivo zemljopisno određen. Ali ne Zagreb, nego crna Afrika. Dok su prvim albumom vladale privatne priče, obilježene nekom osobnom intimom, koja je tako lijepo korespondirala s budućim našim migrantskim intimama i zbog koje je Haustor u tom prvom novovalnom naletu bio najlokalniji naš bend – dok su svi drugi bili široki svijet, Europa, Zapad, velika revolucija, politička preobrazba, Haustor je sav bio u tajanstvu Zagreba – s Trećim svijetom zbilo se čudo. Albumom su, premda neimenovani, nespomenuti, za Rundeka i Sachera vjerojatno i nepostojeći, promicali neki opasni oslobodilački pokreti s afričkoga istoka i jugoistoka, gerilci u velikom antikolonijalističkom ratu koji je išao svome kraju, u čijim se glasovima, uzvicima i zapovijedima naslućivala muzika svijeta. Ništa nakon Internacionale, koja je, malo-pomalo, tih godina silazila s repertoara epohe, nije još u našim životima bilo tako internacionalno i mondijalno kao taj Treći svijet. Svaka je pjesma na njemu zvučala kao fragment neke priče, Borgesove priče, a mnogo, mnogo godina kasnije Treći svijet ovom će se čuvaru gramofonskih ploča i njihovom posvećenom slušatelju priviđati u romanima i pričama Roberta Bolaña i Mathiasa Énarda. To je reggae, ponavljali su rock kritičari, i jest, to je bio reggae, ali na način na koji su ga mogli čuti gerilci iz Angole i Namibije, borci za ravnopravnost i narodno jedinstvo, s onim mitraljezima iz Prvoga svjetskog rata, iz nekog od nastavaka Corta Maltesea.

I tako je stigla 1985, možda i posljednja godina kada se još nije slutio raspad i rat u Jugoslaviji. Minuo je već bio novi val, ugasile su se neke važne grupe, razišli su se Rundek i Sacher, objavljen je Bolero. Dugo će, vjerojatno i godinama, desetljećima, potrajati navikavanje na ovaj album, njegovo postepeno prihvaćanje. Što mi je tada zasmetalo? Zvuk, produkcija. Nakon Jappine stroge forme, koja je činila savršeni zvučni zid, bedem jednoga veličanstvenog pješčanog dvorca, prema svijetu s one strane Trećega svijeta, Bolero Mitra Subotića, tragično genijalnog Rex Ilusiviija, doista je zvučao kao bolero, široko i otvoreno, kao posljednji vedri predapokaliptični pop. Između ova dva albuma bio je golem procjep, kanjon Eldorada, ali u čemu je ustvari bila razlika? Danas, dok ih u miru i tišini ovoga gluhog vijeka, koji više i nema svoju muziku, slušam, čini mi se, doista, da je osnovna razlika u produkciji, u arhitekturi zvuka i načinu na koji se jedne i druge pjesme čuju.

Bolero nije više monolitna cjelina. Ovaj album niz je od osam Rundekovih pjesama, koji, slušamo li ih iz naknadne perspektive, u muzičkom i u tekstualnom, pjesničkom i pripovjedačkom smislu djeluje kao manifest budućega njegovog solističkog opusa. Ena je te 1985, kao i nekoliko sljedećih godina, opsjela svejugoslavenski radijski eter. Slušali smo je prije i nakon vijesti, koje su bivale sve gore i gore. Ena je bila soundtrack naše društveno-političke transformacije i intimne propasti. Jer svaki je rat jedna intimna propast. I bila je hit nad hitovima, ta Ena, pa kao što biva s hitovima, nismo baš najbolje poslušali tekst te zapravo i najtužnije Rundekove pjesme, jedne od najtužnijih naših ljubavnih pjesama uopće: “…do mene nema puta/ pogledaj sve je bijelo, zima je.”

Bolero je, u cjelini, tužan album, premda tako ne zvuči. I to će ubuduće biti Rundekova specijalnost. Pjesme više nisu onakve kako zvuče. U nekim poletnim melodijama, u vedrini nekoga često izmaštanog folklora, folklora nepostojećih zemalja, folklora domovina koje više nismo umjeli steći, neka je opasna tuga. On nije storyteller, nije to nikad ni bio, ali njegove pjesme najčešće zvuče kao da su iskinute iz neke priče. Nekad bi se činilo da Rundek ima sve te priče napisane, ili da će ih jednom napisati, a pjesme su mu u tom poslu samo neka vrsta bilješki i skica. Ali i ovako, on s tim pjesmama uvijek računa na slušateljevu maštu. Računa na to da će svatko, ipak, jednom ozbiljno poslušati i čuti tu Enu i da će mu se zatim u glavi razviti cijela priča o njoj.

Ovo je album životnih i filmskih pjesama. Katkad se izmjenjuju, a katkad bivaju i jedno, i drugo, i životne, i filmske. Temeljni žanr je lažni kaubojac. Urbani film čiji glavni junak živi kao lik iz westerna. Ali život, naravno, nije western. Slušatelj iz onoga vremena teško bi se mogao sjetiti što su mu tada značili stihovi iz pjesme Šal od svile, koji su se uzdizali nad nama poput kakve himne, i koje on danas, slušatelj, čuje kao zadušnicu za Mitra Subotića: ”Ispod svih tih zastava/ što vijore svud oko nas/ ne postoji mjesto/ gdje mogla bi stati/ visoko dignuti ruke/ i pjevati našu pjesmu/ i pjevati našu pjesmu…” Ali danas naprosto nevjerojatno je kako se u njima prepoznaje slika jednoga vremena, i svijeta u tom vremenu. Danas, Bolero može se slušati na dva načina: kao savršeni Rundekov vremenski stroj, koji slušatelja vraća u neko drugo, doživljeno i upamćeno stanje njegova svijeta – ono stanje koje se sentimentalno naziva mladost – i kao muzika koja je stvorena, evo, sad, i nije postojala nikada prije. Danas, Bolero je, kao i Haustor u cjelini, a nakon Haustora i najveći dio onoga što je Darko Rundek potpisao samo svojim imenom, leksikon imaginarne muzike svijeta. Antologija izmišljenih, izmaštanih zavičaja. Savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi.

Pjesma Sejmeni duhom pobune i otpora pripada Trećem svijetu, ali samim nazivom svojim asocira na nešto drugo, na bosansku narodnu pjesmu, na sevdalinku koju su davno pjevali i Safet Isović, i Josipa Lisac, ali je, možda, najčuvenija po izvedbi Nade Mamule, Niz polje idu, babo, sejmeni. U toj pjesmi plaćenici, legionari, jer sejmeni su zapravo legionari koji u vladarevo ime guše pobunu tamo negdje na granici carstva, uhitili su stanovitog Marka, s kojim su se tri bijela dana naganjali, i sad ga, bit će, okovanog niz polje tjeraju do prvih vlasti, koje će ga osuditi i pogubiti. A pjesma je ustvari poruka koju lirski subjekt prenosi Markovom babu, tojest ocu.

Nekoliko albuma kasnije, proći će do toga cijeli jedan rat i skoro dva desetljeća, Rundek će   ritam i melodiju svoje imaginarne muzike svijeta prenijeti dovoljno istočno da preko Perzije i Turske stigne i do Bosne, i do tog Livanjskog, ili Glamočkog, ili trećega nekog polja niz koje sejmeni babu, recimo, Vukašinu sina njegovog Marka tjeraju. Ali đavo je htio da je od prvog slušanja Bolera ovaj njegov slušatelj u pjesmi Sejmeni čuo Rundekov spin-off, kako se to današnjim jezikom lijepo kaže, pjesme Niz polje idu, babo, sejmeni. “Sejmeni dolaze/ lance nam donose/ ljudi ih gledaju/ proći im ne daju”, ali, avaj, oni su na kraju prošli, i eno ih kako niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme, babo, pjevaju, i tvoga sina, Marka, tjeraju! Muzika, možda, jest druga, ali to je ta pjesma.

Skoro četrdeset je godina prošlo od Bolera. Dugo je, predugo, to vrijeme za jedan ljudski život. Pogotovu ako se u životu na takav način izmijeni nekoliko epoha, političkih, kulturnih i tehnoloških, i ako nad čovjekovom glavom protutnji rat koji smo preživjeli, ali mnogo je toga oko nas i u nama izginulo, tako da ni sami katkad nismo sigurni je li u nama iz tog vremena od prije četrdeset godina više života ili je više smrti. Ali je neobično, a pomalo i utješno, kako su ove pjesme rasle kroz vrijeme, preoblikovale se i nadopričavale mimo volje onoga tko ih je napisao i otpjevao, i kako su u sebi prenosile neka nova živa iskustva onih koji su ih slušali. A kako se prošlost zgušnjavala, i kako u ljudima u jednom trenutku prestaje postojati razlika između prošlih desetljeća i stoljeća, tako su se i dvije pjesme vremenski približavale jedna drugoj. Ona prva, u kojoj je Nada Mamula opjevavala sina Marka, i ona koja je nastala nakon nje, premda joj je svojom pričom prethodila, u kojoj je Darko Rundek pjevao kako su Marko i njegovi odbijali lance koje su im sejmeni donosili.

(Sada je vrijeme za ustajanje) 

Zvala se Ema, nje više nema,
njoj je bez riječi prerezan vrat,
i zvala se Mima, na nosilima
izniješe i nju, kô da je rat,
i zvala se Nada, njoj isto spada
da je pretuku (ta nije za klat’),
i zvala se Sanja, ta osta tanja
za kost il’ dvije, ah ko će znat’,
i zvala se Beba, nju i sad vreba
nasilnik neki, iz tame, kô tat,
i sve ih od reda pamtiti treba
i zidat’ im spomenik,
sprat po sprat,
i zvala se Drena, ta bješe kô stijena
pa su je tukli jer previše konta,
i zvala se Ana, sa više rana
nego što znala solunska fronta,
i zvala se Anđa, ta zna da rađa,
pa su joj dijete priklali glat,
i zvala se Kosa, slomljenog nosa,
njezinu krv sad nosi taj bat,
i zvala se Milja, ta i sad rilja
ne bi li izbjegla domaći ep,
i zvala se Pava, njoj puče glava
i svaki joj šamar sve manje lijep,
i zvala se Stana, koja bez plana
kô Ikar poleti s nekog balkona,
i zvala se Dana, ta isfukana,
i kakva to prava traži ona,
i zvala se Žanka, ta ne znade danka
da joj u ručak ne kapnu krv,
i zvala se Zlata, ta ljubi vrata
i kroz njih puže, kô tihi crv,
i bješe Irena, kao sirena
koju su složno trošili svi,
i bješe i Lena, i muka njena,
patila isto što patiš i ti,
i bješe ta Zora, sred razgovora,
ah ta se ni sa kim ne smije čut,
i bješe i za nju što biti mora,
jer zakon za žene ostaje krut,
i zvala se Vida, il možda Aida
ta želi da bježi, ta želi svoj put,
i zvala se, moguće, Valentina,
i na nju je njezin zbog ručka ljut,
i bila i Tomka, i imade momka
koji je zadavi, dlanom o dlan,
i zvala se Borka, ta brodolomka,
poslušnost njoj je pojam stran,
i zvala se Bilja, i ka njoj cilja
ljubomora, gnjev, pa hitac jedan,
i zvala se Luna, njoj pade kruna
kada mu reče nisi me vrijedan,
i zvala se Biba, ta zna da giba
i kuk i struk, i onu stvar,
i opasna ona bila je riba
sve dok joj nisu pronašli kvar,
i bila je Vesna, il’ Violeta,
koju su našli sred mrtvačnice,
i bijela je plahta do njenih peta,
i ispod plahte njeno je lice,
i zvala se Bosa, ta i sad nosa
ožiljke posred svog
finog čela,
i nju su momci a zarad štosa
učili ono što nije htjela,
i zvala se Dečka, ta je kô mečka
u svakom loncu bila je začin,
i takvu treba, to škola je bečka,
pretući muški na mučki način,
i bješe Marička, sitna ko p(t)ička,
i uvijek u strahu živjela ona,
ta hoće štikle, a noga lička,
toj moraš objasnit da liči na slona,
i zvala se Smilja, od nježnog bilja
bila je satkana njezina duša,
al’ bješe tu bola do izobilja,
jer Smilja nikog ne želi da sluša,
i zvala se Nika, ne povelika,
al nije htjela svoj glas da spusti,
pa su joj, umjesto lijepih slika
u oko ušli podljevi gusti,
i bila je Nena, nepromišljena,
ta nije znala šta žena smije,
i žalosna ostade matera njena,
i sada joj sliku suzama mije,
i zvala se Vera, ta vazda zvjera,
poput kurveštije, tako slatke,
i nju će stići popravna mjera,
pa će naučiti svoje zadatke,
i zvala se Cica, ta bješa mica,
i dobra riba striktno za ono,
i vazda je pratio jezik svih zlica
onim podrugljivim, zavidljivim tonom,
i zvala se Raza, ta odmah sazna
da za sve žene vrijedi cenzura
da joj ne priliče stanja razna
jer zna se šta je pristojna cura,
i zvala se Stojka, za nju je dvojka,
ta ti je brate ružna kô gabor,
i njene sise, ah jebozovka,
i njene kile i njihov nabor,
i bila je Tanja, ta nije manja
u prkos tome šta su joj rekli,
ta živi život pun opiranja,
i toj bi grkljan na sitno sjekli,
i zvala se Trajka, ta radodajka,
o njoj po cijelom kvartu sad trube
čista kurvetina ta ti je snajka,
i takvoj je dužnost polomiti zube,
i zvala se Ruža, imade muža
kojemu ne bi privlačna više,
i nije joj za to ostao dužan,
pa ovaj stih i za nju pišem,
i zvala se Roza, ta bješe nervoza,
ona je znala šamar da vrati,
al’ baš je glupa, i baš je koza,
manja si, tanja, i nek’ te mlati,
i zvala se Mojra, Marina, Mediha,
svaka je prošla kroz slično stanje,
i svaka je znala vrištanja tiha,
i kako se živi za umiranje,
i zvala se Rita, Melita, Samira,
milion imena, milion htijenja,
i svaka svoj život želi da bira,
i svakoj je dosta tih poniženja,
i sada je čas da bogu vele,
sada je vrijeme za to priznanje,

sada smo ovdje jer tako htjele,
sada je vrijeme
za ustajanje. 

Dubrovačka ljeta s Aleksandrom Rankovićem

Polegnut u ligeštulu, bosonog, u bašči iza Stublerovog pčelinjaka, petak je, 22. srpnja, i ovo je najsvježije mjesto na posjedu. U kući su, nakon ručka, svi popadali. Oko stola sjede za kavom, gustom, teškom, neukuhanom. Iskrao sam im se iza leđa, i najradije bih sad tu zadrijemao, samo da me ne probudi nečije dozivanje. Gledam kako niz nepokošenu travu ošamućene od vrućine i vijeka glavinjaju dvije pčele. Krupne i uščuvane, onovremene, birvaktilske pčele, pčele habsburške, pčele carske, glavinjaju od vrućine ošamućene posljednje još uvijek žive štublerovske pčele, a u meni se, već kao kroza san, probija strepnja da će neka od njih, jer tko zna koliko ih je još u travi, doteturati do mojih bosih nogu, i da ću, vraćajući se prema kući, ugaziti na pčelu. Ona će me ubosti, ja ću poskočiti, pa će mi u onom mekšem dijelu tabana ostati njezin žalac, i o žalcu iščupana pčelinja utroba. Život pčela je “Na Drini ćuprija” i nabijanje seljaka Radisava na kolac. Samo obrnuto. Kao da ti netko bijes tvoj i strah šakom iščupa skupa s jetrom, gušteračom i dijelom crijeva, i onda umireš u dubokoj travi, koja je pri dnu još sačuvala nešto od vlage prošlotjedne kiše, i žališ, dok tako umireš, za umorom pčelinje svakodnevice, za beskrajno dugim letom po sve oskudnijim ljetnim beharima i cvjetanjima, i za sljedećom zimom, za starosti pčelinjom, za plodovima zrelosti i smirenja koje ti namre tvoj pčelinji Bog. I ne pada ti na um, izvaljene utrobe, da boli sad onoga kojemu si uputila svoj bijes i strah, i da u metafizičkom smislu, pred ovom pričom u kojoj si se nenadano našla, mnogo više vrijedi njegov privremeni bol, kojeg se već sutra neće sjećati, nego sav tvoj život.

O tome mislim, dok tako u polusnu počivam, u ligeštulu, iza pčelinjaka. Zatim se polako dižem, pa korak po korak kroz travu, ježeći se od strepnje, krećem se kroz minsko polje pčela i pčelinjih žalaca. Zatim stižem do ugažene zemljane staze, i tada znam da sam spašen. To je mjesto na kojem se sjećanje gubi. Desetljećima kasnije, u stolnom kalendaru, pronađenom za selidbe sa Sepetarevca, nalazim da je Noninim rukopisom pokraj 22. srpnja zapisano: “Bili na Ilidži na ručku.” Pa se tako sjećanje na pčele uspijeva naći u kalendaru 1983. Ako griješim, ako je sjećanje, ipak, vezano za neki drugi datum ovoga ili čak možda i prošlog ljeta, vjerojatno više ne postoji način da tu grešku i otkrijem. Povijest je iluzija, povijest je posljedica prividne čvrstine kalendara. Istina je možda u priči.

Ranim jutrom, 22. srpnja 1983. Aleksandar Ranković, bivši potpredsjednik Jugoslavije i vladar tajnih službi, smijenjen na Brionskom plenumu, u ljeto 1966, potom izbačen iz Partije i unaprijeđen u narodnog neprijatelja, putuje na odmor u Dubrovnik. Na beogradsku željezničku stanicu stiže sa ženom Slavkom, mlađim sinom Slobodanom, te kućnom pomoćnicom, čije nam ime nije poznato. Najprije će vlakom do Bara, i onda automobilom. Rankoviću su sedamdeset i tri, sedam godina ranije doživio je prvi srčani udar, a već lani, kako potvrđuju izvještaji dubrovačke Službe državne bezbjednosti, koja se u Hrvatskoj u ime jezične ravnopravnosti naziva Službom državne sigurnosti, što ne mijenja, međutim, njezin karakter, govorio je da preko ljeta više neće dolaziti, da mu vrućine nimalo ne gode i da je u Dubrovniku ionako samo zbog djece i unuka. O tome, kao i o svemu drugom što se u vili na Lapadu, koja i nije baš takva vila, nema u njoj nego 110 četvornih metara, dubrovačka Služba šalje u svoju splitsku centralu, a ovi ih prosljeđuju Beogradu. Tako je od ljeta 1966. i Rankovićeva pada, ali, na žalost, izvještaje prije 1970. u Hrvatskome državnom arhivu nije moguće naći, vajka se povjesničar Nikica Barić, autor zanimljivoga znanstvenog članka “Dubrovački dani Aleksandra Rankovića 1970–1983.”

Dubrovačka kuća Aleksandra Rankovića je ozvučena. Služba je vodi pod nazivom Objekt Mostar. Dvanaest godina ranije, u ljeto 1971, Objekt Mostar prisluškivan je svakodnevno, od 7 do 23, a po potrebi i duže, dok se kontrola telefonskih razgovora obavljala “automatski, permanentno”. Istovremeno, tog vrelog hrvatskog ljeta, kada se mnogo toga u Hrvatskoj zbivalo, a još više pripremalo, Rankovićeva kuća je vizualno osmatrana s gradilišta obližnjega hotela, od 7 do 23 i 30, dok su radnici Službe sve članove njegove obitelji, koji bi stigli u Dubrovnik, pratili također svakodnevno, u dvije smjene, od 8 do 13, te od 14 do 23. Po potrebi i nakon toga. Tako piše u Službenoj informaciji broj 244, od 22. srpnja 1971. S vremenom prilike se mijenjaju, brojnost, organizacija i tehnička opremljenost Službe državne bezbjednosti nisu nužno isti kao te godine, ali model nadzora nad bivšim drugim čovjekom SFRJ ostaje nepromijenjen. Kao i određeni problemi pred kojima se pripadnici Službe nalaze.

Recimo, Aleksandar Ranković ima vrlo lijepu terasu, na kojoj rado prima goste. S terase je moguće zabilježiti samo “nejasan” razgovor. A u ljeto 1970, dok su se u prvom Rankovićevu susjedstvu obavljali građevinski radovi, zbog buke strojeva snimke su bile nerazgovijetne. Također, Služba je za sve vrijeme trajanja ovoga audio-vizualnog projekta radila na angažiranju volontera, koji bi dojavljivali o čemu Ranković i njegovi razgovaraju, te kakvi su njegovi stavovi o brojnim aktualnim pitanjima. Na neki način, trebalo je pronaći dovoljno talentirane intervjuiste, koji bi iskusnoga druga Marka umjeli razgovoriti i navesti ga da kaže ponešto i o onome o čemu inače ne govori. Služba najveće probleme ima s onima koji previše šute. Znao je on to, a znali su i oni. Pa je tako uhođenje i razgovorenje Aleksandra Rankovića, što su ga provodili dubrovački i splitski pripadnici Službe, imalo zanimljivu dramatsku pretpostavku. Autor znanstvenog članka, povjesničar Barić, pomalo je razočaran onim što je pronašao u izvještajima o Rankovićevom uhođenju u Dubrovniku. Povjesničaru šutnja ne vrijedi ništa, ili skoro ništa. Šutnja je književna, kazališna, filmska gesta. U šutnji je umjetnost, kroz šutnju i uhođenje, Gestapo, Sigurimi, Sekuritatea, Stasi, Služba državne bezbjednosti, najbliže je umjetnosti. Konačno, u ćutanju je sigurnost! Ali ćutati valja znati, i nije u svakom ćutanju šutnja. Za povjesničara, kao i za šefa Službe, ali i za Načelnika Službe javne sigurnosti u Dubrovniku kolovoza 1971. Petra Bilođerića, Rankovićeva je šutnja bila pokazatelj njegova odustajanja od same pomisli da se upetlja u politiku i pokuša mijenjati tokove povijesti. Piscu je, međutim, jasno da će Ranković najprije utjecati na povijest tako što se neće upetljati u politiku. 

Tako što će šutjeti. Inače, Bilođerić je tog augusta 1971. posjetio Aleksandra Rankovića u njegovoj kući, da ga obavijesti o namjerama “ustaške emigracije prema njemu”. Kako stoji u Informaciji broj 295, Ranković je ove riječi primio mirno. Rekao je ovom Sinjaninu da izbjegava gužve, na što ga je Bilođerić upozorio da možda ni u kući nije siguran. Ionako se uskoro vraćam u Beograd, hladno mu je uzvratio Ranković. U tom pokušaju uznemiravanja, kakav je, vjerojatno, doživio svatko tko je ikad imao tu nevolju da mu Služba prodre u auru, a kakav prakticira, valjda da se ozbiljnijom prikaže, i obična policija u našim krajevima, nešto je od đavoljih posala. Istovremeno, Služba na takav način u čovjeku nastoji stvoriti iluziju da ga štiti, da je na njegovoj strani, a s druge strane upozorava ga na njegovu smrtnost. Služba je u stalnoj potrazi za Faustom, ali ona ne trguje ni novcem, ni zlatom, ni talentima. Služba čovjeku nudi otkup njegova života. Naivno je, nedostojno i priglupo od Petra Bilođerića bilo da tog kolovoza Rankoviću daje takvu ponudu. Ili da se kao sitni provincijski šef jedne duboko zločinačke službe poigrava s onim koji je tu službu stvorio.

Godinu i pol ranije, bio je travanj 1970., iz centrale Službi državne bezbjednosti u Beogradu, Službi državne sigurnosti u Zagreb, stiže informacija o Mehmedu Tanushiju, rodom iz Prizrena, koji na Korčuli, u Vela Luci, radi kao pekar. U informaciji piše da je putovao u Dubrovnik i “izviđao” Rankovićevu kuću. Ranković je, nekome je govorio Tanushi, Albancima učinio mnoga zla, i sad treba da plati! Od Službe u Zagrebu zatraženo je da ove navode provjeri. Ovi su obavili zadatak, i u Beograd poslali informaciju u kojoj stoji da je istina da Mehmed Tanushi radi u jednoj velalučkoj pekarnici, čiji je vlasnik kosovski Albanac, ali to je bilo sve. Još su snimljene i beogradskoj centrali poslane fotografije Tanushija i njegovog automobila. 

Tko je bio taj čovjek, koji se u jednom trenutku istovremeno našao tako blizu velikoj povijesti i okolnosti vlastite osjetljivosti, ranjivosti i smrtnosti? To što je radio u pekarnici, koja je bila vlasništvo drugog čovjeka, s kojim očito nije bio u rodu – da jest, to bi bilo naglašeno u službenoj informaciji – na jednome dalmatinskom otoku, daleko od svoga svijeta, dovodi nas do pretpostavke da je Mehmed Tanushi bio mlad čovjek i da mu je ovo, možda, bio prvi posao. Također, vjerojatno je da se zvao Mehmet, i da ga je aljkava daktilografija Službe preimenovala, tako da mu ime bude bliže uhu jugoslavenske većine, pa ćemo odsad tako i zvati – Mehmet. 

Bit će da se Mehmet pravio važan kada je ono rekao o Aleksandru Rankoviću. Ako je rekao. Pokušavao je da se uklopi se u otočku zajednicu. A godina je 1970, na Korčuli je, među Hrvatima, koji u to vrijeme proživljavaju neki svoj mali nacionalni preporod. Trese ih, premda su redom partizani, njihova njemu do kraja možda i neobjašnjiva hrvatska groznica, i on im se primjedbama o Rankoviću pokušava svidjeti. Možda je zima, kada je sve još uže i skučenije, Mehmetu još dalje i tuđije. A Ranković je posvuda na zlu glasu, kao prvorazredni narodni neprijatelj, možda i najmrži u to vrijeme. Osim što je nerazumno, bilo bi i opasno reći išta dobro o njemu. Ali ono što Mehmet Tanushi očito ne zna i ne razumije, jednako je opasno, po njega možda i opasnije, o Rankoviću i zlo govoriti. O neprijatelju bi trebalo šutjeti, samo što te vrste znanja, kakvo je i znanje o šutnji, pripadaju samo povlaštenima. Ivi Andriću, koji je bio povlašten duhom i pripoviješću, Aleksandru Rankoviću, koji je bio povlašten poviješću.

Nakon što su tajno fotografirani on i njegov auto, o čemu, pretpostavljam, postoje dokumenti, postoje fotografije koje se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu, Mehmet Tanushi nestaje iz povijesti, da se nikad više ne pojavi. U tom trenutku bi se na onaj dio njegove pripovijesti za koji su zaslužni gospodar slučaj i revnosni suradnici Službe na otoku, trebala nastaviti imaginacija kakvog darovitog pisca, koji bi prethodno otputovao na Korčulu i u Vela Luku, i to po mogućnosti u zimska doba, da osjeti atmosferu, pa bi porazgovorio s mjesnim starcima, vjerojatno nepovjerljivim ljudima, i upitao bi ih za albanske pekarnice u Vela Luci prije više od pola stoljeća, među starcima vjerojatno ne bi bilo onoga koji se sjeća, a ako bi se koji sjetio, morao bi ga upitati za pekara koji po imenu Mehmet, kao što bi ga morao pitati i za otočke suradnike Službe iz tog vremena. Povijest je teška muka, jer s jedne strane povijest nikako da prođe, a s druge se strane ono od čega je načinjena zaboravlja lako. Može biti da je ta sklonost povijesti neprolaženju povezana upravo s ljudskim zaboravom. Suprotno logici i čovjekovoj psihologiji, u vremenu je mnogo trajnije ono što biva zaboravljeno. Ali svejedno, mladi bi i daroviti pisac morao ići na Korčulu, bez obzira na to što bi unaprijed mogao znati da neće biti odgovora ni na jedno pitanje koje će ljudima tamo postaviti, i da ni u jednoj službenoj otočkoj knjizi neće naići na ime Mehmeta Tanushija. Ali će na Korčuli ostati ošamućen jugom, možda onako kako je Mehmet bio ošamućen. Bura će mu propuhati kosti. U mjesnoj će mu pekarnici stari umirovljeni pekar reći kako se 1970. pekao kruh, i kakvih je kruhova, a kakvih kifli i peciva bilo za Jugoslavije. Trafikantica će darovitoga pisca, čija bi se imaginacija trebala nastaviti na zadani početak romana o Mehmetu Tanushiju, velalučkom pekaru, Albancu, koji je 1970. navodno obigravao oko Rankovićeve kuće na Lapadu, prevariti za kusur, pa će mu, dok bude kupovao papirne maramice jer su mu oči suzile od vjetra, uzvratiti kao da joj je pružio novčanicu od deset eura, a on se dobro sjeća da je to bila novčanica od pedeset eura. I svi ti sitni doživljaji, koji nemaju naizgled nikakve veze s Mehmetom Tanushijem, učvršćivat će konstrukciju i stvarati atmosferu budućeg romana mladoga darovitog pisca. To i jest razlog zašto bi romanopisac, osim što mora biti darovit, trebao biti mlad. Stari pisci teško putuju, pretjerano se pouzdaju u imaginaciju, a nisu ni u prilici da postavljaju ljudima pitanja kakva se mladosti lako opraštaju.

Aleksandru Rankoviću je 1970. tek šezdeset i jedna. Po zanimanju abadžija, šivač gunjeva za narod koji u to vrijeme, krajem dvadesetih godina, materijalno ni civilizacijski nije bio dorastao do bundi i kaputa. Komunist od 1928, nakon toga šest godina u zatvoru, mučen od policije, ali nije izdao. Godine 1941. Gestapo ga hapsi nakon diverzije u beogradskoj radio-stanici. Tuku ga i muče, ali ništa im ne govori. Prebacuju ga u bolnicu, jer im je njegov život očito bio važan. Komunisti to koriste, pa ga uspijevaju izbaviti iz bolnice. Rat provodi uz Tita, gine mu prva žena, 13. svibnja 1944. na Visu osniva “Odsjek za zaštitu naroda”, zlokobnu OZNU, praroditeljicu svih tajnih i sigurnosnih službi. Od tog trenutka, pa sve do Brionskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., na njemu je i na njegovoj savjesti teret Službe. Savjest je kod čovjeka poput njuha: stalna izloženost nekom mirisu dovodi do toga da se taj miris više ne osjeti, koliko god jak bio. Ali, bez obzira na to, u proljeće i ljeto 1970., nakon što je već četiri godine u mirovini, Aleksandar Ranković u dobroj je fizičkoj i mentalnoj formi. Dovoljno ohol da ga ne diraju upozorenja koja prima. Ili je zbog nečega siguran da mu ne prijeti opasnost od albanskih osvetnika?

Dvije godine kasnije, kada u Jugoslaviju provaljuje do zuba naoružana skupina idealista iz Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, namjerenih da sredstvima terora pokrenu hrvatski narod na ustanak i na revoluciju, Ranković odgađa ljetnu selidbu u Dubrovnik. Za razliku od albanskog pekara, hrvatski mu se teroristi ozbiljnim čine. Nije previše vjerojatno da je raspolagao povlaštenim informacijama. Znao je najvjerojatnije ono što su znali i drugi građani. Premda su novine, radio i televizija o Bugojanskoj skupini donosili samo strogo kontrolirane informacije, uobličene prema pravilima oblikovanja službenih pripovijesti, Ranković ih je umio protumačiti i prevesti na jezike i kodove zbilje. Stvarajući Službu, on je stvarao i imaginarij jugoslavenskog i partijskog državnog terora. Za razliku od običnih građana, za razliku od Mehmeta Tanushija, umio je iz imaginarnog svijeta preći u stvarnost, pa se iz stvarnosti vratiti u imaginarni svijet. Mora da je u svojoj glavi Aleksandar Ranković bio bogat čovjek. Ali kakva je to imaginacija koja je praćena trajno anesteziranom savješću? Premda se, možda, čovjeku nakon godina neizloženosti i vrati osjet onoga jednog mirisa koji dugo nije mogao osjetiti.

Tog ljeta, godine 1972, u Dubrovnik je stigao početkom kolovoza. Obitelj je, kazuje službena informacija, bila uznemirena, premda je stariji sin s obitelji u kući bio od ranoga ljeta. Inače, on je, Milivoj, kojega zovu Mića, sin prve Rankovićeve žene Anđe, koja je 1942, kao borkinja Druge proleterske brigade, poginula u borbama s četnicima u okolini Gacka, te je jedanaest godina kasnije proglašena za narodnog heroja Jugoslavije. Slobodan, koji je od Miće deset godina mlađi, sin je Ladislave, Slavke, Slovenke iz Novog Mesta, također partizanke, redovite profesorice beogradskog Ekonomskog fakulteta. To što se Mića ne boji ni za sebe, ni za svoju djecu nešto govori o duhu epohe. Pretpostavka je da bi ustaški teroristi – tako se u novinama, te na radiju i televiziji, najčešće nazivaju pripadnici skupine – ubili ili oteli Rankovića, ali svih tih godina uglavnom kao da nije bilo straha da bi mogli učiniti kakvo zlo njegovim sinovima i unucima. Već pola stoljeća kasnije prag pretpostavljenoga i društveno uvjetovanog straha se pomiče prema bližnjima. Njima će prvima neprijatelj učiniti zlo! Hoće li i taj osjećaj biti posljedica preživljenog rata iz devedesetih, ili će proizlaziti iz baštine globalnog – uglavnom islamskog – terorizma s početka novog tisućljeća, kada meta više neće biti neprijateljski vođe, nego će metom biti oglašeni svi, od tek rođenog djeteta do starca i do kamenog kipa, koji pripadaju istoj vjeri i naciji kao neprijateljski vođa? Hoćemo li se baviti podrijetlom straha? Je li u pitanjima o podrijetlu nekog straha samo sljedeći strah, koji je sve bliži i bliži onome koji se plaši?

Svih tih godina Aleksandar Ranković, sudeći po redovitim opservacijama Službe, živio je ljeti na Lapadu i u Dubrovniku prosječnim, običnim životom socijalističkoga građanina. Išao je na kupanje, sudjelovao u ljetnim ritualima tipičnog kontinentalca, sjedio na terasi hotela Vis 2, na kavi ili na piću, sve dok 1975. to nije postao hotel zatvorenog tipa, namijenjen gostima Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Za njega, koji je još od 1937. bio član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, na toj hotelskoj terasi nije više bilo mjesta. Neobičan osjećaj poniženja, jer se promatrač i autor ovih romanesknih manevara upravo tu, u trenutku kada u ljeto 1975. Rankoviću zabranjuju ulazak na njegovu omiljenu terasu, vraćaju ga s kave na koju je ritualno pošao, najednom vrlo snažno identificira sa svojim romanesknim junakom. Pa se iz te identifikacije stvara vrlo snažni književni potencijal, jaka napetost između života i teksta: kao što to jedino i može biti identifikacija je posljedicom izvjesne srodnosti iskustava. Nekad se i promatraču dogodilo nešto slično, potjeran je s mjesta na kojemu se osjećao dobro, potjeran je s mjesta koje mu je pripadalo, pa je osjetio poniženje osamljivanja, izolacije, ostrvljenosti, ostavljenosti. Poniženje izgona i nepripadanja. Ali nije to dovoljno da ovaj trenutak identifikacije učini tako važnim. Između autora ovog poglavlja o dubrovačkoj smrti Aleksandra Rankovića, i samog Rankovića, postoji razlika iz koje jedino i može nastati zanimljiv romaneskni tekst. Ranković je, naime, krvava figura Jugoslavije, krvava figura jugoslavenskog komunizma, utemeljitelj jedne zločinačke institucije, iz koje je poteklo veliko zlo, što će trajati, razvijati se i rasti svih četrdeset godina postojanja ove zemlje, da bi u pjenušavom krvavom vrhuncu dokrajčilo samoga sebe u ratovima devedesetih. Osim što je Ranković tvorac, koji 1975. mora jako dobro biti svjestan cjeline svoga djela, na njegovoj duši je niz umorstava u ime države, te niz uništenih osobnih i porodičnih egzistencija, koje je ovjerio svojim osobnim potpisom.

Ali kada ga više ne puste na njegovu terasu, kada se na trenutak i pomalo zbunjen okrene oko svoje osi, pa krene nazad, u prvi mah i ne znajući kamo bi pošao, najednom kao da nestane strašne njegove odgovornosti i krivnje, i on je šezdesetšestogodišnji umirovljenik, kojem je iz čistoga hira narušeno njegovo dostojanstvo. Tako se to učini njegovu promatraču, i tu onda više ne pomažu razum, ni građanska odgovornost pred poviješću, a bogme ni huljsko pristajanje uz većinske sentimente, pa se promatrač, koji je sada već autor, identificira s Rankovićem. I ta je identifikacija nosiva gesta poglavlja o Rankovićevoj smrti u Dubrovniku u ovim romanesknim manevrima, kao i mogućega romana, koji bi trebao napisati mladi daroviti pisac. Identifikacija sa zločincem, pogotovo s onim koji je stvarao zločinačke i ubilačke institucije jedne neslobodne, a tako zavodljive zemlje, kakva je bila Jugoslavija, opasna je, za književnost važna, ali i zavodljiva gesta. Ne samo da je za književnost važna, važna je i za život. Zlo ne nastaje iz onoga što je izvan nas. Zlo je, za razliku od Dobra, cijelo u nama, prepoznatljivo, blisko, familijarno. Da bi ga se razumjelo, mora ga se u sebi prepoznati. Da bi se njegovo djelovanje zaustavilo, mora ga se u sebi zaustaviti. Tako što čovjek prepozna sebe u Aleksandru Rankoviću.

Nakon što više nije mogao ići na terasu hotela Vis 2, što je, vjerojatno, stvorilo dodatne probleme Službi u njegovu nadziranju i praćenju, Ranković je nastavio izlaziti na terasu hotela Adriatic 2, a ako bi baš bio horan i raspoložen, ako je dan bio lijep, ali da turista nema previše, i ako ne bi bilo društvenih i političkih okolnosti koje bi mu kvarile ćeif, znao bi se pojaviti i na najčuvenijemu dubrovačkom društvenom okupljalištu, na terasi Gradske kavane. Posjeti Gradskoj kavani uneseni su, naravno, u redovite Informacije, koje niži organi Službe šalju višim organima Službe, da bi se na kraju cjelokupna Rankovićeva svakodnevica sabrala i analizirala u Beogradu. Ali nešto se zbivalo i mimo službenih saznanja. U ljeto 1973, mogao je to biti srpanj, u Dubrovniku su se, na Bunićevoj poljani, u posjetu Karli Ćurlin, rođenoj Stubler, našoj tetki Loli, našli njezin stariji brat Rudolf, Rudi, naš Nano, i njihova nećaka, kći njihove sestre Olge, mati moja Javorka. Tetka Lola nije voljela punu kuću. Najmilije joj je bilo samovati, primati jednom tjedno svoju kućnu pomoćnicu u osobi gospodina Nazifa, koji bi došao u košulji i s kravatom, pa bi se presvukao u radno odijelo da poredi stotinjak kvadrata njezina stana, te dvaput tjedno susjedu Laptalinku, koja ne bi predugo ostala i koja bi joj ispripovijedala sve zanimljivosti iz Grada, tko se oženio, tko rastavio, a tko je upravo pokopan na Boninovu. Nas je, svoju familiju, voljela nekom čudnom mrzovoljnom ljubavlju, i tog će nam ljeta svima poručiti da joj ubuduće što manje dolazimo. Te riječi ostale su upamćene, i trajno su ranjavale duše većine aktera. (Moju nisu, a nisu ni Noninu; Nona je, govoreći o rođenoj sestri, kratko zaključila: “Lukre je luda!”; Lukre je, inače, jedno od Lolinih čudno stečenih imena.) Premda ta preporuka nije izlazila izvan zadanih okvira unutar kojih se manifestirao tetkin karakter, problem s njoj bio je taj što je bila posljednja. Sljedećeg ljeta, godine 1974, Lola je za popodnevne sieste iznenada umrla, tako da smo sljedeći put kod nje u Dubrovnik dolazili na žalost i na sprovod. Ljutnja na tetku Lolu tako je pala na savjest onima koji su se na nju ljutili. Lukre je luda!, Nona ih je od ljutnje odvraćala, ali ni ona nikad nije izgovorila rečenicu koja bi na kraju uslijedila, a koja glasi: Lukre je bila luda.

Ali tog, još uvijek dobrog ljeta na Bunićevoj poljani, Nano je u predvečerje, koje je 1973. padalo sat ranije nego što će pasti istoga dana, deset godina kasnije, nakon ručka i popodnevnog čitanja njemačkih novina i drijemeža, pošao u Gradsku kavanu na lagani špricer. Vratio se prije nego što je i pošao, blago ustrašen i zabrinut. Znate li koga sam vidio? Rankovića! Sjedi sa ženom i s još dvojicom ljudi. I znate li što radi: smije se! Onaj jedan čovjek nešto priča, ekavski, beogradski, a Ranković se smije! Ni tetka Lola, kojoj je preko sedamdeset, i svašta je u životu doživjela, između ostaloga i to da je, kao i sestra njezina, izgubila sina, samo što je taj sin bio u našoj, a ne u neprijateljskoj vojsci, a ni mati moja Javorka, kojoj je tek trideset i jedna, nisu u toj Naninoj primjedbi vidjele ništa blesavo. Nisu se nasmijale tome što se Nano uplašio Rankovićeva smijeha, nego su ostale ozbiljne i, možda, još malo zabrinutije.

Ne znam je li Nano tog predvečerja uopće i popio svoj špricer u Gradskoj kavani, ili je glavom bez obzira pobjegao od Rankovićeva smijeha. Tu priču čuo sam jednom, ili možda dvaput, ali sam je ipak zapamtio među tolikim zaboravljenim (i nepreboljenim) pričama sa Sepetarevca. Iako sam je čuo kao sedmogodišnjak, priča je ostala zbog te neobične, djetetu nerazumljive pojedinosti: zašto bi smijeh nekog čovjeka Nanu uplašio? 

Aleksandar Ranković, izvještava Služba u svojim Informacijama, svaka je označena brojem, kao da se radi o novinama ili o časopisu, nije išao po dućanima i na tržnicu u Gružu. Time se bavila Slavka, njegova poduzetna i, čini se, drčna žena, koja će sve do 1974. predavati na beogradskom Ekonomskom fakultetu, kao redovita profesorica. Kao što nema racionalnog objašnjenja kako je i zašto žena narodnog neprijatelja ostala raditi sa studentima nakon njegova pada s funkcije, tako ne može postojati ni razlog zašto je potjerana upravo ove 1974. godine. Ponegdje piše i da je tek tada istjerana i iz Partije, ali to je, ipak, malo vjerojatno. Beogradska sekretarica Gradskog komiteta SKJ, izvjesna Sofija Mišić, izgovorila je, prema svjedočenju Rankovićeva sina Slobodana, tom prilikom ove riječi: “Pa ljudi, ona se svakodnevno viđa sa Aleksandrom Rankovićem, a nije se javno odrekla ni njega ni njegovih stavova.” 

Ivan Lovrenović u svojim će dnevničkim bilješkama jugoslavenski komunistički sustav nazvati ubilačkim. Izvođač romanesknih manevara rado preuzima ovu formulaciju, skupa s njezinim sadržajem, onako kako ga Lovrenović formulira, pa dalje nastavlja kako je upravo to ubilaštvo, stvarno ili metaforično, stvaralo prostor za upravo začudne bizarnosti i apsurdističke gegove, kakav je, recimo, sadržan u riječima drugarice Mišić. Drugarica Slavka, ili profesorica Slavka, svakodnevno se, zamislite, viđa sa svojim mužem, a da se nije odrekla ni njega ni njegovih stavova. Iz ovako formulirane misli proizlazi da Partija, koja je vođena razumom, demokratskim načelima i ljudskom empatijom, s bračnim stanjem drugarice Slavke ne bi imala problema kad bi se drugarica Slavka javno odrekla Aleksandra Rankovića i njegovih stavova. Nakon toga ne samo da Partija ne bi više zadirala u njezin privatni život, niti bi zavirivala u njezinu bračnu postelju, nego bi je, ako dobro razumijemo drugaricu Mišić, zadržala u svom članstvu.

Istoj vrsti bizarnosti i mračnih i tragičnih apsurdističkih gegova pripada i Nanina reakcija na Rankovićev smijeh. Samo što taj geg stiže sa suprotne strane od one koju predstavljaju gospođa Mišić, zajedno s Rankovićem i njegovom suprugom. Nanin strah pokreće apsurdno pitanje, nastalo svakodnevnom iritacijom čovjekovih živaca procedurama jugoslavenskoga socijalizma: što će biti s nama ako se Aleksandar Ranković smije u Gradskoj kavani? Ili: što će biti s nama ako se narodni neprijatelj smije u Gradskoj kavani? I što je još sve postalo moguće nakon što je neprijatelju omogućeno da se smije u Gradskoj kavani? Općenito, nakon što mu je omogućeno da se smije, a da oko njega sjede ljudi, domaći Dubrovčani i turisti, gosti Dubrovačkih ljetnih igara, stranci, oni koji će još uvijek prepoznati tog čovjeka i oni koji se 1973. više ne sjećaju ni tko je on. Socijalizam je još uvijek doba dugog i dubokog sjećanja, zato vrijeme u socijalizmu prolazi mnogo sporije nego što će prolaziti desetljećima potom, ali u tom dobu prolaznosti jučerašnji ljudi zaboravljaju se i kad sve drugo ostane upamćeno. U socijalizmu često se umre godinama i desetljećima prije groba. Aleksandar Ranković umro je 1. srpnja 1966, da bi se sedam godina potom, na terasi dubrovačke Gradske kavane, pred očima Rudolfa Stublera, našeg Nane, smijao. Jezovit je to doživljaj kada se čovjeku koji zađe u Gradsku kavanu na špricer, nakon vreloga srpanjskog dana, mrtvaci krenu u lice smijati. 

U Dubrovniku Aleksandar Ranković bio je osamljen. Oni koji su ga poznavali od prije ljeta 1966, a takvih je bilo mnogo, jer je svemoćni gospodar Službe i svih komunističkih tajnih i javnih policijskih službi kuću na Lapadu gradio godinama ranije, prelazili bi na drugu stranu ulice čim bi ga vidjeli, jer su znali da će njihov pozdrav, ako ga slučajno pozdrave, biti opserviran, registriran i zabilježen u službenoj informaciji, pa će ih prvom sljedećom prilikom nepoznat netko u ulozi službenog lica upitati koga su u toliko i toliko sati, tog i tog dana, na tom i tom mjestu pozdravili, i zašto. Osim toga, sresti Rankovića na Lapadu, na Pilama ili na Stradunu, prepoznati ga i pritom biti od Rankovića prepoznat, značilo je biti rankovićevac i biti narodni neprijatelj. Objašnjenje da je postojalo neko prethodno vrijeme, u kojem Ranković ne samo da nije bio neprijatelj, nego je bio od Tita ovlašteni gospodar života i smrti, a pritom i vjenčani Titov kum, ne samo da nije moglo biti prihvaćeno kao opravdavajuća ili olakšavajuća okolnost pozdravu, nego je prekršaj činila još težim. Komunisti nisu željeli da ih se podsjeća na prošlost. Onaj tko bi to činio bivao je sumnjiv u sadašnjosti. I priznavao je da ni u prošlosti nije bio ništa bolji.

Ako je s nekoga višeg metafizičkog i moralnog stanovišta bilo ikakve koristi od Rankovićevih neprijateljskih sedamnaest ljeta u Dubrovniku, od 1966. pa sve do ovoga 22. srpnja 1983, kad sa Slavkom, sinom Slobodanom i kućnom pomoćnicom čije nam je ime, iz tko zna kakvih razloga, Služba u svojim Informacijama zatajila, onda je ta korist bila upravo u muci kojoj su Dubrovčani u tom vremenu bili izloženi. Naravno, ne svi, nego oni koji su se potrudili da svoga susjeda, visokog gosta iz Beograda, upoznaju, da mu u svemu budu na usluzi, potrude se da im i on, i njegova žena Slovenka, upamte imena i lica, pa su ga onda, nakon tog ljeta preokreta, na svaki način nastojali izbjeći. Koliki su samo ljudi, ugledni građani ovoga gosparskog grada, uzorni komunisti, ali i poneki dobri dubrovački katolici, pravoslavci, muslimani, tjeskobno išli Dubrovnikom u strahu da će sresti neprijatelja i da će biti viđeno da su ga sreli! Vjerojatno se neki među njima tog osjećaja nisu oslobodili ni nakon što je Ranković umro, a Služba državne bezbjednosti, koju su oni nazivali Službom državne sigurnosti, obustavila prisluškivanje objekta “Mostar”, kakav je bio kodni naziv kuće na Lapadu, kao i kućnog telefona, te je po svoj prilici bilo obustavljeno praćenje i uhođenje Rankovićevih bližnjih. Strepnja udvorica, koji su dušom platili svoja udvaranja drugu Marku, na kraju ga je nadživjela. Ta strepnja Rankovićeva je besmrtnost.

Antun Roko Lujak jedan je od onih čuvenih Dubrovčana, kakvi se, u naravi je to ovoga starog grada, rađaju u svakoj epohi. Socijalistički direktor i menadžer, neimar koji je gradio hotelski kompleks na Babinu kuku, direktor poduzeća Minčeta, direktor poduzeća Srđ, u neka doba i dubrovački gradonačelnik. Godine 1969. veliki Roko Lujak, na čije će se zasluge pedesetak godina kasnije pozivati i oni koji hine da su u tom gradu od stoljeća sedmog antikomunisti, došao je na tapet rukovodstva Saveza komunista Hrvatske za Dalmaciju, jer je kao direktor Minčete povezan sa Slobodanom Batom Todorovićem. A taj Bata Todorović, bivši financijski direktor poduzeća Progres, jednog od gospodarskih giganata koje je osnivala i kontrolirala Služba, vjerojatno je među živopisnijim i mračnijim figurama jugoslavenskoga socijalizma. Bata se, naime, po zadatku Službe obogatio kao Krez. Pa se onda biznisom bavio po principu dvovisinskog razboja: do podne bi radio za sebe, od podne za Službu. Recimo, radeći za Službu preprodavao je oružje različitim stranama u svim ratovima koji su se u njegovo vrijeme vodili. Ili bi za Službu po svijetu kupovao koješta od onog što nije pristojno da se u ime države kupuje. Njegove akcije podsjećaju povremeno na najbolje stranice Iljfa i Petrova. Još krajem pedesetih, kao mladi socijalistički menadžer, Bata Todorović otkupljuje za staro željezo šezdeset rashodovanih američkih brodova. Učinio je to kao direktor Progresa za Željezaru Štore, staru, dobru i vrlo rentabilnu željezaru, koju je Austrija gradila još 1851, pokraj golemih ležišta ugljena. E, ali onda je Bata tko zna preko koga i tko zna s kim uspio provesti državno-gospodarsku prevaru velikih razmjera: brodove koje su mu Amerikanci prodali za staro željezo malo je pokrpio i pofarbao i rasporedio ih u slovensku i crnogorsku trgovačku flotu. Legenda kaže da su Amerikanci bili zaprepašteni i da su jedna za drugom stizale diplomatske note u Beograd. Tada Bata pada u tobožnju nemilost, Služba društvenog knjigovodstva i Savezna devizna inspekcija započinju kontrolu koja će potrajati godinu dana, i završit će bez rezultata. 

Godine 1962. Batu Todorovića hapse, pod optužbom da je preprodao četiri automobila. Biva osuđen na dvije godine uvjetno, i odmah iz Progresa prelazi u drugu tvrtku, u Interkomerc iz Umaga. Je li i Interkomerc osnovala Služba, to promatraču nije poznato, ali uskoro se Bata s obitelji seli u Italiju, pa u Njemačku, odakle nastavlja vrlo žive gospodarske aktivnosti s različitim organima i organizacijama u domovini. Od nekih doba dugo je živio i u Iranu. 

Godine 1969. Slobodan Bata Todorović u jednu je ruku gospodarski kriminalac, a u drugu privredni subjekt unutar obavještajnog aparata. Bata je menadžer tajne službe, kojega tajna služba povremeno kobajagi progoni. I naravno da je na vezi s Aleksandrom Rankovićem, dubrovačkim ljetnim umirovljenikom. Kako ne bi s njim bio u vezi kada je Bata proizvod Rankovićeva uma, njegova krvavog policijskog genija. Naravno da on i dalje radi za Službu, zašto ne bi radio, on je za razliku od dubrovačkih gospara koji su se udvarali Rankoviću, slobodan čovjek. Ali Roko Lujak nije slobodan. On je samo još jedan gospar kojeg je Bog prokleo ljetnim Rankovićem.

Nakon što je Komitet za Dalmaciju druga Roka upozorio da je Bata Todorović u kontaktu s narodnim neprijateljem, te da je samim tim i on, koji je u kontaktu s Batom, možda narodni neprijatelj, drug Roko zatražio je samoinicijativno razgovor u Službi državne bezbjednosti, ili po dubrovački, Službi državne sigurnosti. Tako je sredinom 1970. pokušavao objasniti da je s Batom Todorovićem u poslovnom odnosu, a da Rankovića izbjegava, “što će činiti i u budućnosti, budući da ne želi da ga se s njim povezuje”. A onda je, tog ljeta 1970, dubrovačka Služba primijetila da i Bata, koji također ljetuje u Dubrovniku, jer svi uvijek ljetuju u Dubrovniku, izbjegava Rankovića, pošto ga je posjetio samo jednom za cijeloga svog godišnjeg odmora. Istovremeno, zabilježili su i da gospar Lujak izbjegava Batu kad god pretpostavlja, s razlogom ili bez razloga, da bi Bata mogao biti u kontaktu s Rankovićem. I tako se cijela stvar sa stanovišta Službe i njezinih suradnika, podložnika i otpadnika, završava kao u kakvom beznadnom Beckettovom komadu, kao u kakvom od onih čudesnih i savršeno praznih Beckettovih romana, u kojima se ogledaju čovjekova priroda i duh epohe. Na kraju, gospar Lujak stvorio je temelje na kojima je podignut taj veličanstveni modernistički kompleks na Babinom kuku, u kojemu se, bolje nego i u čemu drugom, ogleda i danas suvremeno lice Dubrovnika. Mjesto je to na kojemu na kraju ove pripovijesti progovara sudbina. Ali ne budimo nestrpljivi, dopustimo životu da dalje poteče.

Kako se nitko od prethodnih njegovih gosparskih poznanika i prijatelja više nije želio družiti s njim, Ranković je svih tih godina okružen bio svojim beogradskim društvom. Sibin Stojanović bio  je među komunističkom elitom prilično poznat advokat. Vladimir Vilotijević, zvani Gavra, drugi je prijatelj. Tu su pravnik Momčilo Budisavljević, nekadašnji logoraš iz Mauthausena, i njegova žena Mara. Oni su, po svemu sudeći, najuži Rankovićev krug, u koji se Služba nije uspjela probiti. S tim ljudima pojavljivao se u gradu, njihova su imena česta u službenim informacijama. Oni su onaj njegov svijet, koji je duboko prepleten s njegovim najbliskijim porodičnim svijetom. Ljudi kakvih je bilo oko svih jugoslavenskih otpadnika i disidenata, osuđenih na javni zaborav i na život izvan zajednice, koji se nisu obazirali na posljedice koje će na njih ostaviti neodustajanje od prijateljstva. Mirne duše, svjesni što čine, prihvaćali su da na svojim plećima ponesu njegov teret. Premda ti ljudi obično ne bi bivali odbačeni ili maltretirani na način onih kojih su se odbili odreći, u njihovim će dosjeima trajno ostati zabilješka. Odani prijateljstvu nisu se mogli smatrati odanima socijalizmu.

Milovan Urošević, rano umirovljeni zastavnik JNA, preko ljeta radio je kao čuvar plaže hotela Vis 2. Bilo je to prije vremena kada su bosanski drugovi hotel pretvorili u zatvoreni objekt, i u ljetnu rezidenciju za sebe i svoje obitelji. Godine 1967, dakle u mjesecima nakon Rankovićeva pada, Urošević se susreo, te pomalo i zbližio, s Rankovićem, i pristao da uz novčanu naknadu uzme ključeve kuće, i da je povremeno tokom godine obilazi, da provjerava je li sve u redu i da prozračuje sobe. Vrijeme je to velike promjene u životu obitelji. Do prošle godine bili su okruženi brigom i pažnjom, osiguranjem namijenjenim drugom po važnosti čovjeku u državi. A smisao službenog osiguranja nije, barem u socijalističkoj Jugoslaviji, samo u tome da pazi da ne bude ugrožena tvoja sigurnost. Ono predstavlja nevidljivi zid između tebe i običnog svijeta, između tebe i karaktera običnih ljudi, ali i čitav jedan pogon, golemu i brojnu dvorsku poslugu, koja vodi računa da sve okolnosti najsitnije tvoje svakodnevice, povezane sa stanom, vikendicom i autom, dobro funkcioniraju. Onoga dana kada je nestalo službenog osiguranja, ili kada se službeno osiguranje, koje je bilo na usluzi drugu Rankoviću, pretvorilo u doušničku službu, najednom su to dvoje ljudi, Slavki je bilo četrdeset i šest, njezinom mužu pedeset i sedam, po prvi put bili suočeni s time da se automobil kvari i da ga treba voziti na redoviti servis pa na registraciju, da sijalice u stanu pregore, električni osigurači poiskaču, sifon ispod sudopera se začepi. Tada Slavka i njezin muž postaju svjesni, recimo, i toga da je Dubrovnik, pogotovu Lapad, zimi izložen vlazi, da zidovima kao i ljudima u kući treba zraka, kao i da je Beograd mnogo udaljeniji od Dubrovnika nego što se to činilo u vrijeme kada je Aleksandar Ranković bio imenovani Titov nasljednik, i da ne mogu iz Beograda dolaziti da prozračuju kuću, a u Dubrovniku nemaju više nikoga, premda im se još lani činilo da ih cijeli grad želi za strica i strinu, kuma i kumu, ako već ne za rođene oca i majku.

Tako je Ranković, svjestan koliko je riskantno ono što čini, ponudio Uroševiću ključeve svoje kuće. Nije on imao velikih iluzija o tom čovjeku, nije ih mogao imati, premda je, vjerojatno, zastavnik bio očaran, kao majmun u susretu s kobrom, jednim od vođa revolucije, pa je umio biti i meden, i potčinjen, tako da istovremeno Rankoviću komplimentira, a da ne izgovori ništa što bi bilo protivno partijskoj liniji. Ali Ranković sigurno je znao da je Uroševićeva odanost plića od plitkoga, nabrzinu iskopanog groba, i da ne postoji tajna koju bi Urošević za njega čuvao, te, konačno, da taj ključ ne znači ništa, jer nakon što su ga na Brionskom plenumu odbacili, ne postoji više ključ kojim bi on mogao zaključati svoju kuću. Konačno, Urošević mu je bio potreban samo tek da tu kuću provjetri. On je, međutim, bio i važna figura u prijelazu, koji nužno mora završiti neuspjehom, iz jednog u drugi život. Između života kojim je prethodno živio i života običnoga socijalističkog građanina veća je razlika od one razlike koja postoji između Carstva nebeskog i života najmanjega među ljudima.

Čini se da je zastavnik Urošević u ovo ušao čista srca, ni od koga nagovoren, jer je Služba na njega ubrzo izvršila pritisak preko njegove partijske organizacije. Naime, premda je bio mali i beznačajni čuvar plaže, koji se tim poslom bavio da bi životu pružio neki smisao, a ne da bi zaradio neke novce, Uroševiću je iz onog prethodnog vremena, prije nego što je rashodovan i penzioniran kao neperspektivni podoficirski kadar, ostalo to članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Biti Član za njega je, kao i za većinu članova Partije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, bilo cilj i smisao života. Otprilike onako kako je za katolika cilj i smisao u pripadanju Crkvi. I bit će da je bio grdno potresen i uznemiren kad je na sastanku postavljeno pitanje kako to on, Član, može da “čuva Rankovićevu vilu”. Tako je, nakon što je skoro sedam godina pazio i zračio kuću, u svibnju 1974, Urošević bio primoran da vrati gazdi ključeve. Objasnio mu je da od njega to traži njegova partijska organizacija. Ranković je sigurno imao razumijevanja, olakšao je tom malom čovjeku njegovu muku, i nije ga pozvao na kavu ili na još jednu rakiju, nego je sve obavljeno s nogu, tako da što brže prođe i da što prije bude zaboravljeno. Zahvaljujući Informaciji službe, broj 248, od 14. svibnja 1975, nikad nije zaboravljeno. Taj susret na terasi, kada Milovan Urošević vraća Rankoviću ključeve njegove kuće, jer je njegova partijska organizacija to od njega tražila, markantna je epizoda dvaju ljudskih života. Zastavnik iz nje saznaje da je život poniženje bez kraja. Rankoviću se po stoti put potvrđuje da nema što da traži u životima običnih ljudi, i da se između njega i njih samo jedan zid zamijenjen drugim.

Nakon ovog događaja, stoji u Informaciji od 14. svibnja 1975, Milovan Urošević zatražio je razgovor u dubrovačkoj Službi državne sigurnosti, da bi objasnio kako s Rankovićem nikad nije vodio “političke debate”, te izjavio da je spreman ponovo preuzeti ključeve njegove kuće, ali ovaj put kao suradnik Službe. Premda u Informaciji stoji da je sam zatražio razgovor, promatraču bi se, čini se s razlogom, to moglo učiniti sumnjivim. Prije će biti da je Služba pozvala Uroševića na informativni razgovor, da su ga cijele jedne noći, možda i preko vikenda, zadržali u svojim prostorijama, da mu nisu dopustili da se javi kući, da su mu prijetili izbacivanjem iz Partije, da su mu govorili da će ostati sam kao što je Ranković sam, samo što za njega nikoga neće biti briga, da su ga ucjenjivali životima članova obitelji, i da se on, nesretnik, slomio i pristao na suradnju. Tako je Aleksandar Ranković nazad dobio svoga kućepazitelja, ali ovaj put kao doušnika i suradnika Službe, kodnog imena Uroš. Onaj tko nije uživljen u pripovijest mogao bi upitati zašto je Ranković na ovo pristao. Zato što mu je Urošević bio drag. Zato što je sad konačno sve o njemu znao. Zato što je ovo, na neki način, bila i njegova osveta tom malom tužnom čovjeku. Zato što je znao svaku bravicu na prozoru, pa mu se nije moglo dogoditi da neki prozor ostane otvoren i da kiša ulije u kuću. Na kraju, prema Informaciji broj 65, od 9. rujna 1978, Milovan Urošević odselio se u Beograd. Ako bismo po njegovome životu sudili, a o komunističkim je režimima zapravo i najuputnije suditi, na osnovu pojedinačnih ljudskih sudbina, SFRJ nije se razlikovala od DDR-a, Služba državne bezbjednosti nije se razlikovala od Stasija. Sudimo li po životima nekih drugih ljudi, zaključit ćemo nešto drugo, pa ćemo često reći da je Jugoslavija bila nešto drugo. Ali zašto bi život Milovana Uroševića za povijest bio manje važan, ili manje istinit, od života drugih ljudi?

U ljeto 1976, dok je Milovan Urošević još bio tu, zbilo se nešto neobično i ganutljivo. Kako stoji u Informaciji broj 377, od 28. srpnja, suradniku Službe, kodnog imena Uroš, Aleksandar Ranković povjerava da ga je pogodio još jedan, istina lakši, srčani udar. Drugi je to po redu. Prvi je preživio tačno deset godina ranije, u noći Brionskog plenuma, ali tad je bio još horan i mlad. Ovo su već ozbiljne godine, šezdeset i sedam mu je, nije ostalo previše toga čemu se može nadati. Poslušao je liječnike, pa je prestao pušiti. Pazi što jede, alkohol ne smije piti, jer pije lijekove… Priznao je tad suradniku Službe, kodnog imena Uroš, tom već bivšem čuvaru plaže s kojim se poznaje dugo, praktično cijeli svoj drugi život, da se ne osjeća dobro i da je osamljen. Pa je molio da ga Uroš češće posjećuje.

Aleksandar Ranković bio je inteligentan, ali relativno priprost čovjek. Nije on vladao figurom ironije, pa da se suradniku Službe (svoje Službe, nikad to nije dovoljno ponavljati), ironično kaže da je usamljen i da mu njegovo društvo nedostaje. U tom trenutku on je očajni starac, premda još uvijek nije u staračkim godinama, koji skoro da traži milost. U svijetu bez dobrote, kakav je svijet kojim vlada Služba, i svijetu bez milosti prema narodnim neprijateljima, kakva je od prvoga do posljednjeg svoga dana bila komunistička Jugoslavija, Aleksandar Ranković, potresen vlastitom smrtnošću, ostavljen bez cigareta i bez alkohola, traži nešto što ne može dobiti. Uroš mu, naravno, govori da će doći, i ubrzo, naravno, dolazi. Tapše ga po ramenima, tješi, izgovara šale, koje se, međutim, ne primaju. Pod tolikim emocionalnim i moralnim pritiskom, pod slomom vlastite duše, Milovan Urošević morao se preseliti u Beograd.

Početkom 1973. netko je provalio u kuću na Lapadu i ukrao vrijedne slike. Neke od tih slika milicija je nekoliko mjeseci kasnije pronašla. Kada su u srpnju Rankovići stigli u Dubrovnik, Slavka tim povodom posjećuje Stanicu javne sigurnosti. Posjeta je, naravno, morala biti najavljena, tako da je Služba uputila Ivu Duževića, radnika Službe unutrašnjih poslova, kako da se “postavi” pred ženom narodnog neprijatelja. Ta žena je, na neki način, predstavljala trajni dramaturški problem u velikom igrokazu Službe. 

Ladislava Slavka Becele, ratni prvoborac, slovenska partizanka, kojoj su u borbi stradali brat i sestra, a roditelje je neprijatelj strijeljao, jedna od malobrojnih koji su se s Titom i dijelom Vrhovnog štaba zatekli u pećini u Drvaru, 25. svibnja 1944, u vrijeme njemačkoga zračnog desanta, bila je s jedne strane najbliža osoba Aleksandru Rankoviću, narodnome neprijatelju, ali je po svemu od njega bila različita. On abadžija, ona doktorica ekonomije, od mračni demjurg Službe, ona drčna i slobodna žena, on Srbin i Srbijanac, ona Slovenka, koja do kraja u svome držanju ima nešto od one oholosti čeljadi iz najrazvijenije jugoslavenske republike prema aljkavosti, površnosti, neurednosti i sitnim lopovlucima južnjačke braće i drugova. U Službi su, u Dubrovniku, primijetili da Slavka lako sklapa nova poznanstva, da se miješa s ljudima, da vrlo slobodno govori. Tako je i Duževiću rekla, vjerojatno i ne vodeći previše računa o tome što njezine riječi u svom najsirovijem stanju idu izravno do vrhova Službe, da je ona u proteklih šest-sedam godina svašta doživjela i svega se nagledala zbog onoga što se dogodilo s njezinim mužem. “Ako je Leka imao greške, on je za to i odgovarao!”, rekla mu je. “Oko Rankovića se stvara fama i ne znam zašto je i kome to potrebno”, mijenjala je u svom govoru registre, namjerena da kaže sve.

I onda je, bit će upitana sumnjaju li na koga u vezi provale, rekla da “određene osobe po Dubrovniku šire glasine” da se u njihovoj kući nalazi neka vrlo vrijedna staroegipatska statua, ukradena iz muzeja, kao i barem jedna neprocjenjivo vrijedna slika, pa onda i nije čudo da lopovi provale i potraže statuu i sliku. Dužević ju je, besmrtnim policijskim manirom, upitao tko te glasine širi. Naravno da mu nije odgovorila. Malo je ljudi koji su u životu imali posla bilo s jugoslavenskom milicijom, bilo s hrvatskom policijom, a da im nije postavljeno to čuveno pitanje nakon kojega se upitani osjeća kao idiot. Jer onaj tko pita, ne samo da zna odgovor, nego je gospodar svih pretpostavki da odgovor bude upravo takav. Kada Služba 1973. postavlja pitanja tko po Dubrovniku širi glasine o vrijednoj staroegipatskoj statui i o Picassovoj slici – jer o Picassovoj slici u Rankovićevoj je kući riječ – Služba je u poput Boga koji bi se čudio svijetu koji je stvorio. 

U Informaciji Službe broj 335, od 25. srpnja 1973, sastavljenoj nakon Slavkina posjeta stanici milicije, dva su važna zaključka. Prvi je da pojedini Dubrovčani, među njima i oni koji su se istaknuli u Maspoku, šire famu o dvije (ili barem dvije) vrijedne umjetnine u Rankovićevoj kući. Drugi je da Milovan Urošević, koji u ovo vrijeme još uvijek nije kodni Uroš, očito Rankovića izvještava što se priča po gradu, jer kako bi inače Slavka znala za glasine.

Ako se ukrste s djetinjim sjećanjem promatrača i izvođača romanesknih manevara, oba zaključka iz Informacije broj 335 učine se neočekivano traljavim i u biti netačnim. Naime, Dubrovnikom se u ljeto 1972, prvo nakon pada Savke i Tripala, širila urbana legenda da u Rankovićevom tinelu, s pogledom na sinje more, visi originalna slika Pabla Picassa. Glasina je tada već toliko raširena da je već u travnju ili svibnju stigla do Bunićeve poljane i tetkinog stana na četvrtom katu. Nitko od nas koji smo okupljeni oko trpeze, a to su, uz tetku Lolu, i njezina kći Branka te zet Werner, Nijemac koji ne govori naš jezik, pa se zbog njega oko ručka uglavnom i govori njemački, Olga i Franjo Rejc, kojemu je to posljednji dolazak u Dubrovnik, nepoznata žena, koja tetki pomaže u pripremi ručka, i ja, koji još nije navršio ni šest godina, ne samo da ne pripadamo onom povlaštenom svijetu do kojeg glasine dopru u svome upravo kreiranom obliku, nego svi u tom društvu – osim, naravno, nedoraslog mene – imaju izražen refleks zebnje od osjetljivih političkih tema. O Picassu u Rankovićevoj vili, koja je vila samo u priči, dok je u životu tek omanja kuća na Lapadu, ne bi se za tim ručkom pričalo da o tome ne priča već cijeli Dubrovnik, i da ta priča nije lišena slutnje moguće opasnosti. Legenda o Picassu prenosi se s ciljem Rankovićeva ozloglašavanja, pa se zato i može slobodno prenositi. I prenosit će se svih sljedećih godina, pa čak i nakon smrti glavnoga aktera. Možda će i pola stoljeća kasnije još biti starih Dubrovčana koji bi, kao nad nesumnjivom istinom, prisegnuli nad pričom o Rankovićevom Picassu. Živjeli su, i možda još uvijek žive ljudi koji su vjerovali da su tog Picassa vidjeli svojim očima. (Jedini provalnici s početka 1973. sigurno su znali da ta slika ne postoji. Golemo je bilo njihovo razočaranje poviješću!)

Za trpezom tog svečanog ručka na Bunićevoj poljani, na njemačkom jeziku se našem obiteljskom zetu Werneru Gerlitzkom prenosila legenda o bivšemu našem svemoćnom šefu policije, na čijem zidu, u vili na Lapadu, visi Picasso. To je prokletstvo sudbine, govorio je tog dana netko, jednom abadžiji, jednom krojaču narodskih prsluka od kostrijeti i ovčjih koža, pred očima svaki je dan slika u koju ni pismenije oko od njegovoga ne bi moglo gledati. A Werner se na to smijao, ali je vjerojatno pazio da svojim smijehom ne pređe granice pristojnosti, jer on kao Nijemac, i njemački vojnik iz Drugoga svjetskog rata, nije mogao biti siguran vrijeđa li nas njegov smijeh, ni u kojem bi trenutku taj smijeh mogao biti pretjeran. Činjenica da se o Rankovićevom Picassu tad govorilo, i da je to govorenje uraslo u neku obiteljsku legendu, koja bi se dopričavala kako bi koji od njezinih aktera umirao, na žalostima, uz sprovode, u posmrtnim prisjećanjima, Informaciju 335 prikazuje kao simptom sistemske paranoje Službe na zalasku.

Nedjeljko Dujaković bio je radnik Službe državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine. S Rankovićem se poznavao prije Brionskog plenuma i izgradnje kuće na Lapadu. Kao pouzdan kadar namješten je za upravnika odmarališta radnika republičkih institucija Bosne i Hercegovine. Uklonjen je, dakle, iz službe, ali je istovremeno unaprijeđen. Bosanska je partija bila najtvrđa i najkonzervativnija, pa je i u njezinom poluzatvorenom i zatvorenom turističkom kompleksu u Dubrovniku i njegovoj okolici bilo nečega od onih staljinskih ljetovališta na Krimu. Premda su u Dubrovniku bili kao u raju, bosanski drugovi, njihove žene i djeca, pomalo su tu bili kao u zatvoru. Utopljeni u luksuz, nevidljivim zidom odijeljeni od radnih ljudi i građana, bili su ustvari nadzirani. Premda su bili slobodni vjerovati da je Dujaković tu radi njihove sigurnosti.

Njega je, čini se, Ranković angažirao da mu nadzire gradnju kuće. Nakon što je pao s vlasti, u vrijeme kada su osmišljavane strategije ocrnjivanja paloga anđela jugoslavenske revolucije, Nedjeljko Dujaković suspendiran je zbog financijskih malverzacija i optužbi da je koristio državna sredstva u podizanju Rankovićeve kuće. Pao je u nemilost da bi pad njegova gazde bio što dublji. A mogao se izvući, samo ako je pristao da tom padu i lažima pridonosi. Pa je onda govorio i što jest, i što nije. Vjerojatno je istina da je, gradeći Rankovićevu kuću, radio nešto što je bilo uobičajeno kada se gradi kuća prvome do Tita, ali što postaje kazneno djelo kada se prvi do Tita pretvori u narodnog neprijatelja. Tko zna čime se Dujaković tad branio, ali su na neko vrijeme njih dvojica međusobno zahladili.

Ali onda su, u Informaciji broj 65, koju Služba zavodi dana 9. veljače 1973, izgladili odnose, tako da Dujaković biva čest u kući na Lapadu. Sudski proces koji se protiv njega vodi privodi se kraju u travnju 1974, kada ga Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske oslobađa svake odgovornosti u vezi optužbi za financijske malverzacije, te presuđuje da se Dujakovića treba vratiti na posao. Umjesto toga, on se zapošljava kao trgovački zastupnik u Lesnini, te podnosi zahtjev da ga se vrati u Partiju, iz koje je izbačen u isto vrijeme kad je i suspendiran. Godina je 1977, kad pred izvorom Službe govori da s Rankovićem nije blizak, stran mu je taj čovjek, ali se nastojao umiliti Slavki, jer mu je trebala u tom sudskom procesu. Je li tad lagao, ili je govorio istinu, ili je lagao u nekim drugim prigodama, a istinu je govorio tek 1977, to nećemo saznati. Ali možda jednoga dana odnekud isplivaju nove Informacije Službe, koje će Nedjeljka Dujakovića prikazati u novom svjetlu. Sa stanovišta velike povijesti, kojom se bavi Nikica Barić, to nije važna stvar. U životima ljudi to je, međutim, sve.

Oko Rankovića tih je godina obigravao i Duško Momčilović, početkom sedamdesetih voditelj Obodinovog servisa u Dubrovniku, koji se zatim zapošljava u vojnom odmaralištu u Kuparima. On je, kao i onaj ubogi umirovljeni zastavnik, bio član Partije, čovjek sitne, gotovo neznatne uloge u društvu, koji je, međutim, bio bog i batina za frižidere u vešmašine u dubrovačkom kraju. Godine su rane, tek se nekoliko godina ranije, baš upravo oko Brionskog plenuma, počeo zbivati revolucionarni tehnološki pomak od poluautomatske vešmašine, uz koju je trebalo sjediti i ručno mijenjati programe, u automatsku vešmašinu koja se do danas nije bitno mijenjala. U Jugoslaviji dva su velika proizvođača: proizvodi Gorenja skuplji su i modernije dizajnirani, Obodinovi su proizvodi jeftiniji i uglavnom trajniji. Gorenje ima sigurnije servise, vode ih ljudi koji se ponašaju kao Slovenci, a Slovenci su u općoj percepciji ono što će jednoga dana biti Nijemci: pouzdani, ozbiljni, odgovorni. Rankovići su, vjerojatno, upoznali Duška Momčilovića kad im se početkom sedamdesetih pokvario Obodinov hladnjak. Usluga je bila brza i pouzdana, baš kao da je Ranković još uvijek ono što je bio, baš kao da je i dalje Titov kum. Kada je Služba pokušala izvršiti pritisak na Momčilovića, da bi ga pridobila na suradnju, otkrili su, istina neizravno, da on već jest suradnik Službe, ali one armijske. Za KOS je uhodio Rankovića, a Služba državne bezbjednosti i Kontraobavještajna služba JNA, SDB i KOS, bile su u neku ruku konkurentske firme. Osim što su se obje bavile nadziranjem društva i uglavnom prikrivenim terorom nad pojedincima i skupinama u koje bi prethodno proizvele u narodne neprijatelje, jer je bilo malo onih koji su sami od sebe već bili neprijatelji, SDB i KOS stvarali su usporedne društvene stvarnosti. I upravo stoga što su stvarnosti bile usporedne, poput ravno povučenih paralelnih linija koje se neće susresti ni u beskraju svemira, između njih nije smjelo biti prisnih veza ni kontakata. Služba je samo odustala od Momčilovića nakon što je shvatila da Momčilović radi za KOS.

Aleksandar Ranković i cijela njegova obitelj znali su, naravno, tko su ta trojica ljudi, i taj penzionirani zastavnik, čuvar plaže u bosanskom partijskom hotelu, i taj bosanski policajac, i taj serviser frižidera, tako da je i Služba na kraju shvatila da nijednom od njih ne vjeruju ništa. Ali Rankoviću je, kao i svakom drugom čovjeku, trebao netko tko će mu popraviti frižider ili prebojiti drvenariju u kući.

Velikih je muka u tih dugih sedamnaest godina, koje su te 1983. cijeli moj život, Služba imala s praćenjem Aleksandra Rankovića i dobivanjem korisnih informacija o njemu i o njegovima. O tome, uostalom, svjedoči i razočaranje povjesničara Nikice Barića, autora dragocjenog znanstvenog članka, koji me je kao malo što vratio u 1983. godinu. Skoro ničega, osim neke obične svakodnevice, u Informacijama Službe o Petru, kakvo je Rankovićevo kodno ime, i o objektu Mostar, kako je nazvana vila na Lapadu, zapravo neće ni biti. Sedamnaest dugih godina Služba državne bezbjednosti, taj jugoslavenski Stasi, o čijem se radu, na žalost, u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji nikad neće snimati filmovi, niti će se pisati veliki romani, jer je ta zločinačka organizacija ugrađena u temelje svake od te tri postsocijalističke države, i u svaki od njihovih nacionalizama, bavila se samo time je li Aleksandar Ranković bio na plaži, koliko je puta ulazio u more, je li u koga gledao, je li se s kime pozdravio. Može biti da je to dosadno, može biti čak i da je za pripadnike Službe frustrirajuće, ali potencijalno riječ je o velikoj romanesknoj prozi, o romanu kakav Dubrovnik doista zaslužuje. Potrebno bi bilo samo još naći mladoga, darovitog pisca koji bi umio to napisati. Neka mu ovi romaneskni manevri na temu 1983. posluže kao skroman i nenametljiv uzor i predložak.

Vjerojatno je Ranković svih tih godina bio začuđen da mu je glava ostala na ramenima. U komunističkim zemljama nije se ministra policije proizvodilo u neprijatelja, a da ga se pritom ostavilo u životu. Upravo zato što sam ne bi tako postupio, Ranković je bio iznenađen time što su mu drugovi poštedjeli život. Tačnije, time što mu je čovjek, kojemu je na vjenčanju bio kum, oprostio život. Je li to bio višak sentimentalnosti? Ili se to Tito njime poigrava, kao mačka ošamućenim mišom? Godine su mu, vjerojatno, trebale prije nego što je došao do odgovora na ovo pitanje, pa shvatio da se više neće dogoditi ništa. 

Na osjetljive političke teme Aleksandar Ranković u tih je sedamnaest godina, koje traju upravo onoliko koliko 1983. traje i moj život, jednom u Slavkinom i u društvu Milovana Uroševića ironično primijetio da Mika Tripalo ima veću mirovinu od njega. Dogodilo se to krajem srpnja 1972, otprilike pola godine nakon što je Tripalo umirovljen. Doista, s penzionerske tačke gledišta, bila je to nepravda: osim što je bio na nižim položajima i dužnostima od Rankovića, Tripalo je imao sedamnaest godina manje revolucionarnog staža od Rankovića, jer je upravo toliko bio od njega mlađi. Skoro da je i ganutljivo što se Ranković nije suzdržao i od ove primjedbe, kao što se suzdržao od svega drugog što je mogao reći, ali o čemu je tako ustrajno šutio. I time izazivao očaj, kako Službe, tako i službene historiografije. Umjesto da bude komunistički disident i mučenik, on se pretvorio u ranokršćanskog sveca. Živio je u toj kući na Lapadu kao stilit Partije, kao stolpnik koji čuči na vrhu kamenog stupa i izlaže se direktnom pogledu Boga, tojest Službe. Je li Tito čitao Informacije, što ih je vrijedno proizvodila dubrovačka podružnica Službe državne bezbjednosti? 

A onda se Tito na televiziji prvi put pojavio sa štapom. Slavka je bijesno rekla: Pogledaj ga, s toljagom! Ranković je, međutim, reagirao blagošću. Prestar je on već za takve napore, govorio je, ne bi ga smjeli izlagati takvim naporima. Ako on sam hoće, morali bi ga za njegovo dobro zaustavljati. Bio je ganut starenjem svoga nekadašnjeg vođe, pokazuje Informacija broj 247 od 25. srpnja 1978, i očito ga više nije bilo briga kako će njegove riječi Služba zabilježiti i interpretirati. Ako se već oni za njega ne brinu, brinut će se on, Ranković. Neobična, a opet tako ljudska, prirodna reakcija. Mogao ga je Tito ubiti, mogao ga je doživotno zatočiti, mogao mu je rasturiti obitelj, i učiniti sve ono što se oduvijek čini otpadnicima. Nije važno je li se Ranković pritom osjećao kriv, i je li pred Titom uopće bio kriv. To što mu je namijenjena bila uloga narodnog neprijatelja nije imalo veze s njegovim subjektivnim osjećajima ili namjerama. I sad, premda su daleko jedan od drugoga, najdalje što ljudi jedni od drugih uopće mogu biti, on 4. srpnja 1978, dok gleda televizijski izvještaj o proslavi Dana borca, svejedno u Titu vidi nekoga svog. Za razliku od Slavke, Ranković ne vidi toljagu u njegovoj ruci.

I tako u neka gluha doba noći, 22. srpnja 1983. on ulazi u svoju kuću na Lapadu. Umoran je kao pas, teško diše, u kući je sparno, ventilator mnogo ne pomaže. Ne zna da mu je ostalo manje od mjesec dana života. Srce je organ ritma. Srce kuca u četveročetvrtinskom ritmu, kao bubanj u pjesmi Chuka Berryja. Njegovo srce odavno već ispada iz ritma. Taj beslovesni mišić sve teže uspijeva stići vlastite otkucaje. Jednom kad stane, neće ga biti moguće pokrenuti.