Iznad njegovog radnog stola, njegovom rukom pisane.
Riječi od kojih sviću rane i po grobovima kapa bagrem.
Riječi, tvrdi teror druge prirode. Njegove riječi svima nama.
Koji dolazimo iz budućnosti zato što znamo.
Tko malo sanja previše ne sanja.

-planinarica
-pješačica
-kičica
-škrlo
-kvakar
-golubast
-kašljiv
-njivetina
-lastavičnjak
-ovčji konj
-jastučiti
-besavjestiti
-zvjezdati
-ozvijezditi se
-mjesečiti se
-zakutiti se
-prozoriti
 kuću

Skoro je i deset godina prošlo otkako je prihvaćena kandidatura Slovenije za počasnog gosta Sajma knjiga u Frankfurtu. Godina je bila 2014, a slovensko je gostovanje predviđeno za 2022. Gostovanje će zbog pandemije u međuvremenu biti odgođeno za 2023, a svih tih će godina Ministarstvo kulture i cjelokupna društvena zajednica ulagati novac, i to veoma ozbiljan novac, za pripreme. Važne i manje važne slovenske knjige prevode se na njemački i engleski, i izlaze kod najeminentnijih europskih i svjetskih izdavača, Slovenija je veoma vidljiva na međunarodnim sajmovima, knjiškim i kulturnim manifestacijama i priredbama, a broj slovenskih pisaca za koje se izvan zemlje zna u ovih se desetak godina priprema značajno povećao. Kako piše u programskim dokumentima, ne radi se samo o počasnom gostovanju na najvažnijem svjetskom sajmu knjiga i jednoj od najvažnijih kulturno-poslovnih manifestacija općenito, nego je riječ o “modelu trajne promocije slovenskog književnog stvaralaštva u inozemstvu”. Ciljevi ove u osnovi vrlo masivne, organizacijski zahtjevne i ne pretjerano jeftine operacije su dvojaki: gospodarski i duhovni, kulturološki i turistički, ali u osnovi dugoročno najvažnije je što se na ovakav način štiti i od nestanka osigurava jedan slabofrekventni, iliti mali jezik, te kultura i identitet koji su iz njega proizašli. Pa iako takav poduhvat košta, ipak je manje skup, i mnogo je prosperitetniji, od hrvatske kupovine borbenih aviona. Jer što će i koga će hrvatski borbeni avioni štititi, osim, možda, krivokletnika pred sudom i osuđenog utajivača poreza Luku Modrića i mit o njegovoj družini?

Slovenski poduhvat tim je veći i ambiciozniji što je Slovenija do sad ne samo najslabije vidljiva zemlja koja će se pojaviti kao počasni gost u Frankfurtu, nego je slovenski jezik – nakon islandskog koji je poseban slučaj – daleko najmanje frekventan među jezicima, zemljama i kulturama, koje su od 1976. bile u frankfurtskom fokusu. Bilo bi ih zgodno i nabrojati, samo da vidimo u kakvom će se kontekstu Slovenci naći. Godine 1976. partner sajma bila je cijela Latinska Amerika. Dvije godine zatim tema je bila Dijete i knjiga. Četiri godine kasnije: Subsaharska Afrika. Pa opet bienalno: religije. Godina 1984. bila je posvećena Georgeu Orwellu. I onda od 1986. pa do danas slijedi niz zemalja i kultura: Indija, Italija, Francuska, Japan, Španjolska, Meksiko, Flandrija i Nizozemska, Brazil, Austrija, Irska, Portugal, Švicarska, Madžarska, Poljska, Grčka, Litva, Rusija, arapski svijet, Koreja, pa opet Indija, Katalonija, Turska, Kina, Argentina, Island, Novi Zeland, pa još jednom Brazil, Finska, Indonezija, pa opet Flandrija i Nizozemska, i još jednom Francuska, pa Gruzija, Norveška, i dvije epidemijske godine zaredom Kanada, pa opet Španjolska.

U ovoj velikoj avanturi, koja je pomalo i velika igra iluzije i imaginacije, postoji nešto što me je na najpozitivniji način podsjetilo na Sloveniju s kraja osamdesetih, i na onu iznenadnu promjenu perspektive, pogled na sebe s visina, s akcijama pretumačenja i sabotiranja Štafete mladosti, i ekološko-identitetskog markiranja zemlje u sloganu “Slovenija, moja dežela”. Tad su Slovenci – godinama prije raspada – iskoračili iz Jugoslavije, tojest iz svega onog lažno-ceremonijalnog i mitomanskog što je Jugoslavija bila, a danas, putovanjem u Frankfurt na Sajam, Slovenci izlaze iz one duboke, najdublje europske provincije, u kojoj su se zadesili nakon što su izgubili Jugoslaviju. Ovaj hrabri iskorak u simboličkom je i metaforičnom smislu kraj posljednje slovenske nevolje s Jugoslavijom.

U čemu je moguća slovenska hrabrost? U tome što se usuđuju postati vidljivi u svojoj anonimnoj malenosti. To je razlika između njih i Islanda ili Gruzije u Frankfurtu. Dok su Island i Gruzija, premda neveliki te jezikom i alfabetom distancirani i neuočljivi, itekako prisutni u europskoj imaginaciji, dok su Island i Gruzija toponimi zajedničke europske čežnje za bliskom egzotikom, ili za egzotikom unutar vlastitoga šire postavljenog identiteta, Slovenija je za tu Europu i europskost – ništa. Ustvari, nešto malo više od ništa, jer ništa je, ipak, Hrvatska.

Da bi prestala biti ništa, Sloveniji ne mogu pomoći ni Luka Dončić, danas najbolji košarkaš svijeta, ni Melanija Trump, najčuvenija svjetska predsjednikovica. Da biste ne bili ništa morate postojati kao tvorci iluzije, priče i pripovijesti, legende, mita i slike svijeta… Način na koji postoji Island, ta zemlja tisuću gejzira, ima mnogo više veze s Björk Guðmundsdóttir – siguran sam da ste čuli tu gospođu, moju skoro pa ispisnicu – i, primjerice, Halldórom Kiljanom Laxnessom, nego s fudbalom, rukometom i geostrategijom. Uostalom, i te gejzire vidljivim čini Björk. Kao što ih je nekad ranije vidljivim činio Hogar Strašni, ako ga se sjećate.

U svakom slučaju, u posljednjih sto i pedeset godina, otkako Europa postoji na današnji način, kao neka vrsta kolektivne svijesti o zajedničkom prostoru obuhvaćenom rubrikama u dnevnim novinama, televizijskim dnevnikom i meteorološkom slikom u vremenskim izvještajima nakon dnevnika, Island postoji kao posve artificijelno, gotovo imaginarno mjesto, čija prisutnost uveliko nadilazi i fizičku veličinu tog otoka i broj njegovih stanovnika. Nešto bi se slično, samo na drukčiji način, s drugim pretpostavkama, ali i drukčijom egzotikom, moglo reći i za Gruziju.

Slovenija, pak, na takav način ne postoji. Kao što ne postoji ni Hrvatska. Obje zemlje bile su prekrivene pojmom Jugoslavije, te njezinim značenjem i smislom. Čak i u ovom trenutku, trideset godina nakon što je Jugoslavija pošla u propast, ona u kulturnom, emocionalnom pa i identitarnom smislu postoji u europskim i izvaneuropskim glavama intenzivnije i prisutnije nego Slovenija i Hrvatska. Premda je nema, Jugoslavija ima na osnovu čega postojati. Premda ih ima, tu su, žive, zdrave i relativno bučne, Slovenija i Hrvatska nemaju na osnovu čega postojati. Ili, u slučaju Slovenije, nisu imale na osnovu čega postojati, sve dok nije stvorena svijest o vlastitom nepostojanju, ili o tavorenju u dubokoj i najdubljoj cankarevskoj provinciji. Ako je hanekeovska austrijska provincija negdje Bogu iza nogu, cankarevska je provincija još mnogo, mnogo dalje i dublje od toga. A Hrvatska? Hrvatska je tamo gdje je Luka Modrić. Izvan Hrvatske, dakle.

U svoj nastup u ulozi počasnog gosta Sajma knjiga u Frankfurtu Slovenija je uložila dva i pol milijuna eura. Izlagački prostor bit će veličine 2500 metara četvornih. Vjerojatno će biti senzacionalno dizajniran, ali kako će se Slovenija zbilja uprisutniti i prispodobiti na tako prostranom mjestu, pred očima tolikog uglavnom nemuštog, neobaviještenog i za malene temeljno nezainteresiranog svijeta? Pitanje je tako i toliko zanimljivo da bih nakon dvadesetak godina pauze ove godine, možda, otišao na Sajam knjiga u Frankfurt. Samo da to vidim. Samo da vidim kako su se Slovenci stvorili većim nego što stvarno jesu i kako su Europi saopćili pripovijest o sebi. Hoće li u tome biti tako uspješni, jasni i rječiti, kakvi su bili neke 1986. ili 1987. kada su Jugoslaviji saopćavali pripovijest o sebi? Ovo je, zapravo, mnogo lakše nego što je bilo ono. Ali je tavorenje u tridesetogodišnjoj provinciji potrošilo potencijalne duha.

Postojala je u Ljubljani ideja, od koje se, vjerujem, u međuvremenu odustalo, da se slovenski kontekst nadopuni prekograničnom suradnjom, pa da u sve budu uključena i južna braća. Međutim, onda su Janšini došli na vlast – što je, sjetimo se, bila velika radost za Plenkovića i hrvatsku političku elitu – te je frankfurtski projekt na neko vrijeme prešao iz faze ekspanzionizma u fazu izolacionizma. To je osnovna, u osnovi samoubilačka karakteristika svih balkanskih nacionalista: u ime nacije oni uništavaju i škope nacionalnu kulturu, obuzdavaju njezino širenje, te prihvaćanje i obuhvaćanje drugih. Ali, srećom, Janša je na izborima zbrisan, tako da će slovenskog Frankfurta biti. A bolje je da ga bude bez južne braća.

Hrvatska, razumljivo je, nikada neće biti počasni gost Sajma knjiga u Frankfurtu. Prije godinu-dvije, ministarstvo časne Obuljen-Koržinek nije više financiralo ni onaj bijedni štandić, na kojemu su Miro Gavran i ostala podobna književničad iz Matice hrvatske, Hrvatskog slova, Verbuma i Školske knjige mogla izlagati svoje nabožne i domoljubne sveščice. Časna Obuljen- Koržinek je bijesna, jer je projekt književne rekonkviste neumitno propao, a Vijenac, tobožnje novine za kulturu, objavljuju i “smrt književnosti”. Biva, ako su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Slobodan Šnajder – dalje da ne nabrajam – za Europu hrvatska književnost, onda je bolje da se vratimo molitvenicima i katekizmima. Je li tako ministrice?

Dunja (Cydonia oblonga)

Tijekom oluje grom je lupio u naše dvorište i iz korijena izvalio veliko stablo dunje. Čudom drvo je preživjelo i nastavilo rasti onako izvaljeno, s horizontalno položenim granama. U prizemljenoj krošnji napravile smo svoju kućicu na drvetu. Bilo je to jedino drvo na koje sam se i ja mogla popeti. Zbog svoje nespretnosti obično bih jedina ostala na tlu dok su se ostali penjali po visokim granama. Inspirirane svojom poratnom okolinom stavile smo pred dunju tablu s natpisom „minirano“, željele smo da zamišljene mine čuvaju našu privatnost. Na razmeđi između djetinjstva i odraslosti dunja je bila mjesto povjerljivih razgovora i istraživanja. Neka od nas je donijela erotske časopise svog tate te smo uzbuđeno i ustrašeno otkrivale tajne odraslih. Nakon nekoliko godina moji su odlučili počistiti dvorište, uklonili su staru dunju i završili s našim djetinjstvom.

Godinama kasnije u voćnjaku sadim dunju. U međuvremenu one su rijetke, nestale su mi iz vidokruga pa kada uberem prve plodove s našeg stabla preplavi me s tim baršunastim plodovima nostalgija. U trenu se vrate slike i sjećanje na ona prva uzbuđenja i životna iščekivanja.

Jorgovan (Syringa vulgaris)

Prijateljici za rođendan nosim buket jorgovana. Ništa glamurozno nema u njemu, vidi se da sam ga nabrala ispred kuće i složila u nespretnu buketu. Rođendan je 16. ili 17. ali ja i dalje djetinjasto volim jorgovan. Ona ga nehajno stavlja u neku maminu vazu gotovo ga i ne pogledavši, no mene godinama kasnije jorgovan i dalje podsjeti na njen rođendan.

Ponekad naiđem na neki podivljali grm jorgovana uz napuštenu kuću pa otrgnem granu i uživam u njoj dok i zadnji cvjetić ne uvene. Sadnicu jorgovana sadim na našoj parceli, gnojim je i zaljevam, ali ona strada kada malčer priprema zemlju za sadnju oraha. I dalje ću morati tražiti divlje jorgovane. Po tome me je lako prepoznati. Ako vidim jorgovan u vašem vrtu, nagnut ću se preko ograde da bar na tren zagnjurim lice u grozdove njegovih cvjetova. Tek poslije ću primijetiti vaš začuđen pogled.

Forzicija (Forsythia)

Voljela sam obrezivati grmlje po roditeljskoj okućnici, uzeti škare i porezati ocvale ruže, orezati kupine, bazgu ili oblikovati cvjetne grmove. Jedan od najbrže rastućih bila je forzicija, koju sam uvijek krivo zvala žutikom. Jedan proljetni vikend uzela sam škare i krenula obrezivati zid žutike. Ovaj put je mama umjesto da se veseli teško prikrivala ljutnju i razočaranje: „pa to se ne reže sada, ove godine neće imati cvijeta!“

Bilo mi je žao, od tada sam uvijek prvo pitala smijem li nešto orezati umjesto da se samo prepustim entuzijazmu. Naučila sam da sve ima svoje vrijeme.

Na faksu sam nesretno zaljubljena. Pokušavam mu ukrasti malo pažnje iako je očito da ga ne zanimam. Posljednji put dolazim k njemu i nosim mu grančicu forzicije, proljetno rascvalu. Njeni žuti cvijetovi mi uvijek razvuku smješak na licu pa sam je ubrala usput, prolazeći kraj nje negdje među neboderima Novog Zagreba. On grančicu umjesto u vazu nemarno odbacuje na stol. Tužno promatram grančicu koja će neprimijećeno uvenuti i znam da se više ne trebam vraćati.

Feđa Štukan: Blank, izdanje autor, Sarajevo 2019.

Povremeno se, svakih dvije-tri sezone, pojavi hrvatski megaseller, knjiga koja se preko knjižarskih lanaca, pa i mimo njih, proda u desetak ili više tisuća primjeraka, o kojoj se govori na televiziji, ne samo u programima iz kulture. Nešto rjeđe takva se knjiga pojavi kao regionalni fenomen, istovremeno se prekomjerno prodaje na cjelokupnom našem govornom području, a njezin autor, ili češće autorica, uzraste u odistinsku, istina kratkoročnu, lokalnu zvijezdu. Obično takva knjiga nema previše slova, obično se bavi nečijom žalosnom sudbinom, ili su u njoj recepti za individualni ili kolektivni spas čovječanstva. A skoro nikad takav megaseller niti je za čitanje, niti je za ikakav ozbiljni razgovor. To je ona pojava za koju čekaš da prođe, i za koju znaš da je se nikad više nitko neće sjetiti. Između ostaloga i zato što megasellere u Hrvatskoj (uglavnom i u regiji) u pravilu kupuju ljudi koji ne čitaju knjige. I malo je vjerojatno da su pročitali i tu koju su upravo kupili.

“Blank” Feđe Štukana po svemu bi trebao biti jedna takva knjiga. Prodaje se, baš masovno, od Sutle, preko Bosne, sve do Timoka. Na Štukanove nastupe dolaze stotine znatiželjnika, o televizijskim emisijama u kojima se s njim razgovara priča se po čekaonicama, na kolodvorima, u tramvajima. Ovaj je glumac, zahvaljujući knjizi, postao zvijezda. “Blank” je crna sveščica od jedva dvjestotinjak stranica, rahloga sloga i velikih krupnih slova, koju je autor premijerno objavio u vlastitoj nakladi, i u nizu ponovljenih izdanja, od kojih su neka izašla kod regularnih izdavača.

Nemoguće je reći što je “Blank” u žanrovskom smislu. Započinje, i na prve 34 stranice razvija se kao vrlo krvav i drastičan ratni, ustvari antiratni roman. Potom se naglo pretvara u izvještaj iz ludnice. A onda, nakon kratkog egzilantskog intermeca, postaje roman heroinskog ovisnika. Da bi se na kraju sve ono što je na takve načine započinjalo ulilo u autobiografsku pripovijest o društvenom aktivizmu, glumi i letenju, koja je u nekoj vrsti srodničkog odnosa s knjigom beogradskoga glumca Sergeja Trifunovića. Najbolje bi bilo reći da je “Blank” knjiga jednog života. Biva takvih knjiga, pa čak biva i takvih bestselera, ali po dvije je osnove “Blank”, ipak, jedinstven. Životnu knjigu obično tom izuzetnom pojedincu, filmskoj ili svejedno kakvoj zvijezdi, proslavljenom nogometašu, mučeniku, karizmatiku ili čudaku, uvijek napiše netko drugi. Feđa Štukan ju je napisao sam. I drugo: takva knjiga obično je zanimljiva po svojoj faktografiji, a ne po stilu i načinu na koji je napisana, niti po autorovu pripovjedačkom umijeću. Knjiga Feđe Štukama publici je atraktivna i zanimljiva upravo po ovom drugom. Napisao ju je darovit čovjek.

Bosanci, naročito Sarajlije, ljudima iz drugih gradova bili su zanimljivi jer bi umjeli lijepo pričati, jer bi od svake budalaštine znali stvoriti priču, jer bi pretjerivanja u takvoj priči priču činile još boljom i slušljivijom. I umjeli su se, pričajući, predstaviti kao dragi i dobri ljudi. Feđa Štukan vlada tom rijetkom i dragocjenom vještinom – izuzetnom i među proslavljenim profesionalnim piscima – da piše upravo onako kako govori. Nijedna riječ u “Blanku” nije suvišna, ni s jednom ni najslabiji čitatelj ne gubi koncentraciju. “Blank” je poput kazališne predstave pred koju su dramaturg i redatelj nemilosrdno štrihali tekst.

Glavni je lik na početku specijalac u Armiji BiH, na položajima oko opsađenog Sarajeva. Shvativši da je besmisleno njegovo ratovanje, naumi uteći iz vojske preko psihijatrijske klinike. Do tog trenutka “Blank” je remarkovski katarzičan tekst. Premda Štukan ne prilagođava svoj diskurs onima s druge strane fronte, dakle ratnom neprijatelju, to je tekst s kojim se lako i do kraja sužive i jedni, i drugi, i treći. Štukan ih izbjegava zvati Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Umjesto tih imenica, ili pridjeva iz imenice izvedenih, on govori o muslimanima, pravoslavcima i katolicima. Efekt je da čitatelj, skupa s piscem i njegovim glavnim junakom, inače radikalno areligioznim tipom, stječe gotovo fatalnu prisnost s prijateljima i s neprijateljima.

Štukan sjajno sklapa anegdotu, ima dar za frazu, za živi govor, za sažimanje života u riječi. I pritom je razočaravajuće dobronamjeran. “Nismo vjerovali u rat. Mi, ljudi iz gradova.” Blisko mu je to prvo lice množine, stalno se traži u nekom zajedništvu, ali to zajedništvo u “Blanku” nije ni nacionalno, ni vjersko, pa čak ni sarajevsko. Zajedništvo Feđe Štukana i njegove knjige, prvo lice množine “Blanka”, pripada nekoj vrlo osjetljivoj zajednici svih ljudi. U tome je, otpočetka do kraja knjige, i kroz njezinu ludničku, i kroz narkomansku dionicu, nešto u najdubljem smislu remarkovsko. Grehota je što se “Blank” pojavio tek četvrt stoljeća nakon rata, jer bi ovakva knjiga prije dvadesetak godina doista mogla biti važna, utjecajna i temeljito pročitana. A opet, milina je kako su se toliki ljudi sami od sebe danas prepoznali u “Blanku” da je knjiga postala takav megaseller.

Negdje u knjizi je ranoposlijeratni razgovor glavnog junaka sa srpskim generalom, i to na njegovom teritoriju, na Jahorini. General se prijatno iznenadi da mu se ovaj odvažio doći na noge, ne skrivajući da je bio dolje, u Sarajevu, i da je ratovao protiv njegovih. “Svaka ti čast momak! – reče, poslije duge pauze – Ako ti išta bude trebao, samo reci. Ja sam mislio da ste svi vi Turci ista govna.

– Mora da je došlo do neke greške. Mi nismo Turci. Turci imaju brkove i veliki nož za “doner kebab’.”

Iz ove fraze pokušajte naslutiti kakav je Feđa Štukan. Kakav dragi, dobri lik! Pisac, meni za dušu!

Magnum 44

Jednom, bilo je to u Njemačkoj, glavni junak u šetnji s curom nalazi žensku torbicu punu novaca. Osvrne se oko sebe, nigdje nikog. Potraži dokumente, nađe ime gubitnice i adresu. “Nismo puno razmišljali, pročitali smo adresu, pozvonili i vratili torbu bakici. Uzela je torbu i zalupila mi vrata pred nosom. Nije se ni zahvalila. (…) Pomislio sam da pokucam opet, bakica bi otvorila, ja bih izvadio svoj niklovani Magnum 44 i raznio nezahvalnoj bakici glavu, ubio šlogiranog dedu u kolicima, dvije komšinice i malog psa, uzeo pare iz torbe i nestao. Ali ja nemam niklovani Magnum, volim životinje i slab sam na starije ljude – krenuli smo dalje.”

Žućo

Crnobijeli pas Žućo, “tako se zvao kod nas, kod njih se vjerovatno zvao Srboljub”, jer je obično šetao i njuškao po livadi između dva rova. Poginuo od improvizirane mine koju je postavio glavni junak. “Mogao je da prepozna vibraciju tačno tog minobacača koji je okrenut prema našim položajima, onda bi cvilio i trčao u krug dok se svi ne sklonimo. Žućo je tako spasio stotine života. Nije znao da smo mi gore podijeljeni na muslimane, pravoslavce i katolike, spremne da se ubijamo za mitove, narative i neplodne livade po kojima je on slobodno trčkarao, malo kod jednih, malo kod drugih. On nas je volio sve, za njega smo svi bili isti i nije nas pitao za ime. Danas sam ga ubio.”

1. Ne volim gužve. Ne volim pretrpane kafiće; ne volim ni zaviriti u njih, a kamoli ući. Ne volim čekati u redu, nigdje, ni za šta. Ne volim plaže na kojima je previše kupača i ležača na peškirima. Ne volim izvikane restorane prepune gostiju koji glasno mljackaju i srču i podriguju. Ne volim zabavne parkove. Ne volim koncerte na kojima se znojna tijela češu o mene, neću da udišem tuđi dah, neću da mi iko vrišti na uho. Ne volim prodavnice u kojima ću se sudarati i gužvati sa ljudima. Ne volim se tiskati, laktati. Ne volim ulice i trgove nalik na ljudske mravinjake. Ne volim, doduše, ni pustinje, volim da je ‘nako, da je ljudi kraj mene i oko mene, ali ne previše. Ali ako ću birati između mravinjaka i pustinje, ja bih haman prije pustinju.

2. Ne volim buku. Ako se iz onog gore kafića, pretrpanog, još prosipa preglasna muzika, zaobići ću ga u što širem luku, preći na drugu stranu ulice; što je nekima sunčana meni je tiha strana ulice. Ne volim glasna auta i motore. Kada prođu kraj mene, lice mi se skuplja u grimasu, bore urezuju u čelo i oko očiju.

3. Ne volim ajfone i androide, ne volim apple uređaje, ne volim bluetooth, ne volim bežične slušalice, ne volim televizore velikih ekrana, ne volim pametne satove, ne volim Alexu, ne volim Google assistant, ne volim Siri.

4. Teško se zbližavam sa ljudima. Oni koje odavno znam, oni stoje – postojano kano klisurine. Njima ću mnogo toga progledati kroz prste. Novima svaku osobinu i svaki stav stavljam pod mikroskop i puno mi toga smeta. A da one stare mjerim aršinima kojima mjerim nove – bio bih kao Pavle sam na svijetu.

5. Volim knjige od papira, s tvrdim koricama. Ne volim čitati na elektronskim uređajima. Kada uzmem knjigu, ona i ja sklopimo ugovor: ona će mene voditi kroz nove svjetove, a ja ću odstraniti sve digresije i distrakcije. Bićemo samo ona i ja. Možda jedino pustim da mi dok čitam iz ćoška sobe istiha svira – onako sevdalijski, meraklijski – Clapton ili Steely Dan.

P.S. Danas sam na radiju u autu čuo Pinball Wizard by the Who i srce mi je zaigralo jače, lice se razvuklo u osmijeh. Tako je bilo i kad sam neki dan na nekom našem radiju čuo Azru:

“…obrati pažnju na posljednju stvar
zadrži me u sebi
osjećam da lutam kroz terase svjesti
nešto se u meni dijeli…”

Uh, kad neočekivano čujem Azru, onda se i oči ovlaže i brdo slika putuje svemirom. To su bile pjesme. Ne valja vam, djeco, ova nova muzika, ništa ne valja.

Pljosnati neznangrad

Kuća je na periferiji, na margini
šahovskog polja
kuća-freska bez igumana,
kralja

Vojvodine mračna strana
ocrtana na mušemi
stolnjaka
dnevnog boravka

Skočen u jutro
sedmog januara
gledam kako mi majka
sa ocem uz talog kafe
gorko razgovara

Šuška krov, zaleđena grana
u Vinogradštrase
pljosnatog neznangrada
krstim se tri puta
ogledam se u listu
zlatnoga badnjaka

crni sin
dobošar, klošar
vaistinu trošan!
kupim prnje u jutro
i odlazim putem na kojem je
trnje razastrto

Nevjestina

Pokušava da nacrta Boga
pa vuče bojicama
strmu liniju, kao njihovu ulicu
i na nju spušta noć

Pet mu je godina…
govori majci u igri
Bog bere džanje
modre, plave
njihov sok kupa nam
glave i sliva se ko
kišnica niz oluke
u lokve mahale

Er-Rahman bere džanje
kotrljaju se niz strmu liniju
na koju sam spustio noć
Ljubičanstveno, mama!
Ljubičanstvena je Božija
moć!

U autobusu je bila tolika gužva da sam morao sjediti u krilu majke Zade, a od vrućine leđa su mi bila natopljena znojem i majica mi se ljepila za kožu. Pio sam vodu iz prazne flaše Sarajevskog kiseljaka, a majka je svako malo spuštala dlan svoje ruke na moje čelo provjeravajući tjelesnu toplinu. Gledao sam čas kroz prozor okolinu, koja mi je bila nepoznata, čas unutrašnjost vozila prepunu svijeta koji je izgledao drugačije nego onaj koji sam navikao susretati. Nisam znao gdje idemo i nije mi bilo ni važno, bio je školski raspust i želio sam ostati u ulici, ali mati mi je naredila da pođem s majkom i nisam imao drugog izbora nego sjediti joj u krilu čekajući kada će se putovanje u prenatrpanom autobusu okončati. 

Na svim oštrim zavojima autobus bi toliko usporio da sam imao osjećaj kako stojimo u mjestu, a kada bi savladao krivinu i nastavio se uspinjati uz strminu brda kretao bi uz mnogo muke i jak trzaj. U tim je trenucima majka tiho učila sure uzdajući se podjednako u božiju pomoć koliko u vozačevo znanje i iskustvo. Zapravo, mnogo više u božiju pomoć jer je, negdje pred kraj vožnje, glasno prokmentarisala kako će „nas ovaj šofer, nastavi li ovako voziti, sve poubijati“, što su bile riječi dočekane sa mnogo odobravanja među svijetom koji je, očigledno, dijelio njenu ogorčenost lošim uslovima vožnje.

Svojom poslovičnom odlučnošću, nakon što se sa mnogo riječi prijekora rastavila od vozača autobusa, majka Zada je povela nekolicinu žena jednom strmom livadom do nečega što je nalikovalo greblju. Dan je bio vreo, a vršci suhe trave zabadali su mi se u kožu ispod šorca, ali nisu ostavljali bolan otisak nego više kao da su stvarali neki suludi osjećaj provociranja i nadraživanja. Žene koje su hodale iza mene, sve obučene u tanke i široke dimije, uspinjale su se uz mnogo glasno izrečenog žalovanja, neke su proklinjale kijamet od vrućine, a svaka je, u nekom pravilnom ritmu, kada bi, valjda, shvatila, da nema svrhe žaliti se, samo glasno izgovarala „ja Rabbi“, nakon čega bi gazila sa više snage i samopouzdanja.

„Ispeli smo se uz Urije“, rekla je majka kada smo se zaustavili na mjestu gdje su ostaci kamenog zida razdvajali livadu od greblja. Tu smo se zaustavili, a žene su posjedale naslanjajući se na kamene izbočine nekadašnjeg zida. S tog su se mjesta jasno mogla vidjeti naša ulica i blok solitera, obe lipe ispred moga haustora, zgrada škole i školsko igralište. Počeo sam širiti pa skupljati oči nastojeći vidjeti ima li ikakvih zbivanja, ali bili smo toliko daleko da su čak i automobili, u pogledu, bili veličine muhe koja se u nekim normalnim životnim uslovima nalazi na kraju sobe. Zavladao je mir, da li od premorenosti i vrućine, ili meni još uvijek neprimjetnog misticizma, to nisam mogao tada znati. Počeo sam se vrpoljiti od dosade, a nakon što sam, neoprezno i sasvim nesmotreno, rekao majci da bih najradije otišao do nekog napuštenog objekta, koji se nalazio s druge strane greblja, samo me jako trznula rukom i nervozno rekla „stoj tu i ne miči se s mjesta“.

Vrijeme tog dana, s ove distance, izgubilo je jasan oblik i pretvorilo se u amorfnu masu, u niz događaja koji su se povezali u jedan niz, koji se nije nužno odigrao tim redom i takvim tempom. To, vjerovatno, nije ni bitno, jer ja ovu pripovijest prepričavam jedino i samo po vlastitom sjećanju, zato i ima ovu formu. U greblju, negdje tačno na njegovoj sredini, stajalo je drvo divlje jabuke, s dosta potkresanih grana i bez ikakvog ploda. Nalikovalo je strašilu kakvo se pojavljivalo u horor filmovima samo je bilo mnogo više, duguljastije i nepravilnije. Ispod tog stabla počele su da se okupljaju žene, među njima i majka Zada, i sve su posjedale na postekije, koje su, očigledno, s tom namjerom i ponijele. Majka je skinula svoju veliku kožnu tašnu s ramena i spustila je na travu, meni je rekla da sjednem i da se ne oglašavam. Zrak je bio nepomičan, a zvizdan neizdrživ i mislio sam kako je ženama koje su došle zajedno s nama, uspinjući se uz livadu, bilo bolje dok su sjedile naslonjene na ostatke zida. 

Bilo je očito da se sve žene poznaju, iako među njima nije bilo dubljih razgovora. Sjedile su mirne, ozbiljne i zamišljene, neke od njih prevrtale su tespihe po rukama, a bilo je i onih koje su se hladile mahanjem lepeza oko lica. Jasno se moglo čuti zujanje insekata, a negdje u daljini zalajao je pas, gromko i kratko, a onda je zamukao. Tek kada se uz nekoliko starih nišana provukla žena s mahramom pokrivenom preko glave shvatio sam da se upravo ona čekala. Kratko se namještala na mjestu na kojem će očito sjediti, a kada se u jednom trenutku okrenula prema majci i meni jasno sam mogao vidjeti da je to bila Hanumica, komšinica iz moga haustora. Nije dala nikakav meni jasan i prepoznatljiv znak, ali kao da je izrečen neki nevidljiv signal, jer u jednom trenutku sve su žene, od nekuda, izvadile svoje mahrame i pažljivo zamotale glave. Majka je učinila isto, pažljivo gurajući sijede pramenove kose pod pokrivalo za glavu, a kada je obrub mahrame učvrstila ispod brade upozorila me da budem miran i da se ni po koju cijenu ne oglašavam. „Ovo će trajati kratko, budi strpljiv. Dobićeš nagradu“, rekla je.

Cijelim se grebeljm odjednom počeo širiti jedva razumljivi huk žena koje su, bilo je očigledno, izgovarale iste riječi u isti trenutak, ali potiho, jedva čujno i meni pomalo nerazumljivo. Ali, kada se stotine tih nerazumljivih glasova stopilo u jedan imao sam dojam da cijeli svijet odzvanja riječima koje sam i ranije čuo, ali ih nisam razumio. Allahu ekber, brujalo je tog dana, glasovima žena koje su se zajednički molile, a svako malo pomilovale bi svoje lice dlanovima ruku nastavljajući odmah zatim izgovarati riječi kojima nisam mogao dokučiti značenja. Mogao sam samo osjetiti nevjerovani milozvuk usaglašenog ritma i tempa, a njihovo horsko izgovaranje dove opijalo je moja čula. Ne pamtim koliko je dugo molitva trajala, meni se činilo da traje satima, ali dobro pamtim da kada se završila mnoge su žene, među njima i majka Zada, nahrupile prema Hanumici ljubeći je u obraze i ruke. 

Možda osokoljena vjerskim iskustvom, a možda i zato što nije htjela da se iznova gura s mnogobrojnim svijetom u autobusu majka me uhvatila za ruku i povela pješice prema Zenici. Dan se bližio kraju i nije više bilo tako neizdrživo vruće, a dok smo se gurali među uskomešanim ženama nađosmo se ispred visokog nišana s velikim turbanom. To je, vjerovatno, i bila namjera majke Zade jer se pred nišanom zaustavila, a onda mi objasnila da je to grob velikog gazije Mustafe, kojem su Turci, jer se bunio protiv novotarija u vjeri i branio stare muslimanske zakone, odrubili glavu na vrhu brda. Glava se dokotrljala do ovog mjesta, tu je majka pustila moju ruku i njom mi pokazala tačno mjesto na kojem se glava zaustavila, gdje je narod pokopao, samu, bez mejta i podigao, poslije, ovaj nišan. Tijelo se nastavilo kotrljati, skroz dole do Trgovišta; tamo je narod šehidu podigao turbe i on iz tog mjesta i danas brine o nama.

Priča mi se svidjela, ali majka Zada nije ostavljala prostora za pitanja, svojim je držanjem jasno stavila do znanja da se o toj temi više neće govoriti. Krenuli smo niz brdo, prvo livadom, pa onda kroz neki voćnjak, zatim obodom ceste, a za nama je išla duga kolona žena i cijeli je prizor nalikovao kretanju Indijanaca kroz preriju. Ta me misao zabavljala, ali znao sam dobro da majka ne voli kada joj pričam stvari o kojima sam čitao u stripovima i knjigama. Mojoj materi je često znala govoriti, kritički i ozbiljno zabrinuta, da se dijete, a to sam bio ja, mora negdje usmjeriti. Materi je ta vrsta pedagoškog savjetovanja bila zazorna i često je, nakon riječi svoje stroge roditeljice, padala u stanja blage histerije. Zato sam, silazeći s brda prema Zenici, šutio svjestan da bi svaka moja aluzija na slike mojih fantazija vjerovatno razljutila majku Zadu, a kada je bila ljuta znala je biti stroga i gruba. 

Neočekivano, kada smo sišli u Zenicu, majka nije krenula prema našoj ulici nego smo nekim pokrajnim sokacima izbili pred turbe onog mrtvog šehida. Tu se majka opet molila, ubacila je nekoliko novčanica u sanduk namijenjen darovima, a onda me, vidno raspoložena, odvela u Kristal. Rekla je kratko: „Uzmi šta hoćeš“ i ja sam naručio dvije kugle sladoleda i čašu limunade. Majka je pila bosansku kafu, s rahat lokumom, i svaki put kada bi grizla deliciju mogao sam joj vidjeti zlatan zub. Kada sam, u jednom trenutku, rukom obrisao znoj s čela, rekla je „proći će ovo“. Nije mi bilo jasno šta govori, a ona, kao da je osjetila moju zbunjenost, objasnila je  svojim jednostavnim jezikom: “Ovi od tvog oca ništa ne znaju. Mogu oni gledati u vremensku prognozu koliko god hoće. Nema se tu šta drugo raditi nego doviti. Nije ovo prvi put da molimo Allaha da pošalje kišu i rashladi zemlju.”

Tog dana nije svraćala do našeg stana, ostavila me ispred ulaza i rekla da od tog mjesta mogu sam da se vratim kući. Nešto me zadržalo, neka igra vjerovatno, izvan kuće, sve dok nije pala noć. Bio sam toliko gladan kada sam došao kući da sam razljevak gutao u tako velikim zalogajima da mi je čak i mati govorila „polako, pozliće ti“. Otac je, samo u potkošulji i gaćama, sjedio nasuprot meni i postavljao razna pitanja. Ali, ja sam bio toliko umoran da sam samo čekao da legnem i zatvorim oči. Izgleda da je i on shvatio da slabo obraćam pažnju na ono što mi govori i ustao je od stola i izašao na balkon. Tamo je, naslonjen na ogradu, pušio cigarete otresajući pepeo u saksije s cvijećem mrmljajući nešto sebi u bradu. Mati ga je gledala i samo ponavljala jednu te istu rečenicu: “Uzmi pepeljaru, nemoj mi otresati pepeo na cvijeće“. Otac se nije obazirao na njena upozorenja mrmljajući i dalje nešto nerazgovijetno, sebi u bradu. 

„U gadne će ona probleme nas uvaliti, zapamti šta sam ti rekao, u gadne probleme“, iznenada je rekao povišenim glasom. „Cijeli život se borim s tim nazadonstima, a onda mi te stvari u kuću dođu.“ Nakon tih riječi majka je počela govoriti nešto poluplačnim glasom, spominjala je neka meni nepoznata imena, a ja sam razumio samo fragment jedne rečenice koji je glasio “… nemoj ti o mojoj familiji ništa govoriti. Pogledaj ti svoje …“ i tu sam izgubio smisao njenog izlaganja. Otac je to sve slušao nijem, odbijajući dimove oko sebe i gledajući Volovsku glavu. Zamišljao sam da i on promatra onu misterioznu bijelu kuću i zamišlja ko bi mogli biti njeni stanari. Ili je on to sve znao, možda za njega ta kuća uopšte nije bila misteriozna, možda je znao svaku njenu tajnu. Kako god, znam samo da je ulazeći u kuću rekao majci da unese sve stvari s balkona u kuću i majka je odmah prekinula sa žučljivom jadikovkom i počela unositi veš i druge stvari koje bi mogle biti oštećene kišom. 

Tu je noć pala jaka kiša, toliko jaka da me tutnjava vodenih kapi po prozoru probudila. Ustao sam i gledao kako se curci slijevaju niz prozorska okna dalje dole prema ulici. Nekoliko puta je sijevnulo tako jako da je cijela Zenica bila osvijetljena kao da se na trenutak pojavio dan. Pri toj sam kratkoj svjetlosti uspio vidjeti kuću na Volovskoj glavi, ali nisam uopšte razmišljao ima li ikoga u njoj i kako njeni stanari doživljavaju iznenadno nevrijeme. Mislio sam o majci Zadi i snazi njene molitve, mislio sam o Hanumici i ostalim ženama, koje su prethodnog dana molile Boga za kišu. Pomislio sam da i otac, negdje duboko u sebi, iako to neće nikada priznati, poštuje magiju prizivanja kiše majke Zade, a onda sam, ispražnjen od svake misli, samo gledao kako kiša pada po našoj ulici.

Teme građanskih sloboda, ljudskih prava i slobode štampe danas se primjenjuju samo na dvije do tri zemlje svijeta: na Rusiju, ali tek nakon što je 24. veljače napala Ukrajinu, na Iran i na Kinu. Ostali, koji se ponašaju u skladu s vašingtonskim i briselskim diktatima kapitala, u rasponu od Orbanove Madžarske do Saudijske Arabije, te od Vučićeve Srbije do Bolsonarovog Brazila (sve dok satrap nije zgažen), prema ljudskoj se slobodi mogu odnositi jednako kao Kinezi ili približno kao Iranci, neće biti primijećeno da nešto nije u redu. Tako progonjeni umjetnici, disidenti, junaci otpora – kakvih ima i u Madžarskoj, i u Srbiji, pa čak i u Saudiji – na Zapadu su priznati i primijećeni samo ako su Kinezi ili Iranci. I onda sloboda strada tako što ti ljudi, boreći se za ljudska prava, bivaju korisni idioti neke Amerike i nekog Bruxellesa. A kada bi se jednom vlade u Pekingu i Teheranu počele prema kapitalu odnositi onako kako to žele Amerikanci i Europljani, oni bi prestali biti idioti. Prestali bi postojati.

Ai Weiwei najčuveniji je progonjeni umjetnik i disident novoga milenija. Njegova knjiga “1000 godina radosti i tuge” bit će, mimo njegove volje i namjere, upotrijebljena kao propagandno oružje u borbi protiv kineskoga režima. A kako je svaka propaganda dvostrana: boreći se protiv frankenštajnovske Kine, tog spoja komunističke diktature i kapitalizma, Zapad diskretno veliča vlastito slobodarstvo, koje miruhi slatko poput gaćica Ursule von der Leyen za posjeta Budimpešti, Zagrebu, Beogradu. Ai Weiwei, međutim, kvari taj miris. On moćno sabotira ulogu korisnog idiota. To čini u rečenici-dvije. Ili u jednoj riječi, u metafori, u slici koja na ljubitelje selektivne slobode djeluje jednako iritantno kao čitateljevo zazivanje donjeg veša.

Recimo, 1981. kao dvadesetčetverogodišnjak se napokon uspio dokopati pasoša, i iz Kine bez dolara u džepu poći na studij u Ameriku. Nije znao jezik, pa je krenuo od vrata do vrata, po američkom susjedstvu, mucajući jednu jedinu englesku rečenicu: ja sam student iz Kine, imate li posla za mene, mogu raditi bilo što. “Ubrzo mi se posrećilo: jedna žena je otvorila vrata i nakon što je nekoliko trenutaka otvorenih usta zurila u stranca koji joj je stajao na kućnom pragu, djelovala je sretno kao gospođa Nixon kad su joj pokazali pande u pekinškom zoološkom vrtu.”

Ta slika, savršeno pogođena, ustvari govori o susretu kultura, onakvom kakav se odvija u suvremenom svijetu, u kojem superiorni i bogati Zapad osjeti ganuće pri pogledu na sirotinju s Istoka. To nikad nije ganuće Drugim, nego je ganuće samim sobom i vlastitom dobrotom i ispravnošću pri pogledu na nešto tako slatko i nježno kao što je – panda. Inače, sam događaj iz kojeg se rodila metafora, posjet američkog predsjednika Richarda Nixona Kini, odvio se između 21. i 28. veljače 1972. I da, tada se dogodilo to čudo susreta Nixonove hanume i pande, nakon čega u sljedećih pedeset godina Kinezi, kad god hoće nekoga potkupiti ganućem, poklone mu pandu za njegov zoološki vrt… Kineski zatvori puni su ljudi koje je inkriminirala njihova žudnja za slobodom, a zapadni su zoološki vrtovi puni panda. Tako to izgleda.

Ai Weiwei u Americi je živio, radio i učio, ali je Amerikom ostao manje očaran nego što je, možda, Amerika (makar u figuri gospođe koja mu je otvorila vrata) bila očarana njime. Na kraju je, u gotovo kompulzivnoj gesti, morao otići otamo. U knjizi taj odlazak obrazložen je vjerojatno i najotrovnijom rečenicom kojom je neki naš umjetnik opisao Ameriku: “Sjedinjene Države vole za sebe misliti da su lonac za taljenje, ali ja bih ih prije opisao kao badanj sumporne kiseline u kojem se raznolikost rastopi bez grižnje savjesti.” Pritom, valja znati da je Ai Weiwei u stilsko-estetskom smislu vrlo amerikaniziran, kao što smo amerikanizirani i mi, njegovi čitatelji i pratitelji. Recimo, nekoliko rečenica koje on napiše o Warholu nešto su najjasnije i najbolje što je uopće o Warholu napisano: “Warhol je bio proizvod samoizrade i samopromocije; komunikacija je bila duša njegova djelovanja. Stvorio je stvarnost koja se opirala konvencionalnim, elitnim vrijednostima. (…) Tjedan dana prije nego što je umro, Warhol je u svom dnevniku zapisao: ‘Stvarno kratak dan. Ništa se posebno nije dogodilo. Otišao sam u šoping, obavljao stvari, pa se vratio kući, telefonirao… Da, to je sve. Stvarno. Stvarno kratak dan.’ Premda Warhol i ja nismo imali ništa zajedničko, njegova je smrt produbila moj osjećaj praznine.” Posljednja rečenica, zbog koje je, zapravo, vrijedilo citirati i sve ostalo, veoma je važna. Njome je opisana smrt općenito, ali je njome upisana i uloga Andyja Warhola u povijesti suvremene kulture. Popunjavao je prazninu, manje je kratkim činio dane svijeta. U toj je rečenici, makar da je dvostruko prevedena – s kineskog na engleski, pa s engleskog na hrvatski (prevoditeljica Katarina Penđer), poetika je, književna, likovna i aktivistička, Ai Weiweija. U jednostavnom iskazu, u krajnje svedenoj estetsko-jezičnoj formi, bogatstvo je i raskoš značenja i smisla. Raskoš poezije i svedene mudrosti.

U Americi je pomalo studirao, ali neambiciozno, bez uvjerenja. Na trenutke nezainteresirano. Ali ono za što je Ai Weiwei, do šokantnih razmjera otpočetka nezainteresiran, svođenje je umjetnosti na materijalne ekvivalente, na kapitaliziranje arta. Načinio je, živeći u Americi, “Visećeg čovjeka”, portret Marcela Duchampa, od one najjednostavnije žičane vješalice za konfekciju. Naziv izložbe bio je “Stare cipele, Siguran seks”. Kritike su bile sjajne, možda je imao priliku za iskorak u višu klasu, ili za slavu, ali… “Bio sam jako sretan što sam dobio tako pohvalnu kritiku – ali ni jedan moj rad nije se prodao. Negdje u isto vrijeme nekoliko mojih slika izloženo je na jednoj skupnoj izložbi u East Villageu. Kad je izložba završila, umjesto da slike odnesem kući, samo sam ih bacio u kantu za smeće. Ulice New Yorka pune su kanta za smeće i u njima biste vjerojatno mogli naći hrpu remek-djela. Selio sam se dobrih deset puta tijekom svojih njujorških godina i pri svakoj selidbi prvo bih se rješavao svojih djela. Ponosio sam se njima, dakako, ali čim bih ih završio, moje prijateljstvo s njima bi završilo. Nisam im ništa bio dužan, a ni ona meni i bilo bi mi neugodnije da ponovno sretnem njih nego koju bivšu ljubavnicu. Ako neće visjeti nekome drugom na zidu, posve su nebitne.”

Nelagoda koju Ai Weiwei osjeća pred svojim radovima je autentična nelagoda svakog umjetnika. Nju neće osjetiti obrtnici u slikarstvu, trgovci ili skribomani. Pogled na vlastitu sliku, čitanje vlastite knjige, u sebi imaju nešto od slušanja vlastitog glasa snimljenog na automatskoj sekretarici. Čovjek nije normalan ako ne osjeća nelagodu pred tim glasom. I nije umjetnik ako ne osjeća otpor, pa i stanovito gađenje prema svojim djelima. Ali malo tko je, valjda, u tome tako radikalan kao što je Ai Weiwei. Recimo, u neka dosta rana je doba prestao slikati, jer je bio opterećen idejom da će završiti u nekom ateljeu, u nekoj sobici, stanu, zatrpan svojim slikama. Odvratna sudbina, doista.

Umjesto toga radio je nešto drugo, nešto što se samo na prvi pogled čini gubitničkim: “Sada sam zarađivao kao ulični crtač, crtajući portrete ugljenom ili kredom, uglavnom u blizini Christopher Streeta u Greenwich Villageu, a ponekad na Times Squareu. Promatrao sam ljude kako se promaljaju iz podzemne željeznice i nije me ni najmanje zanimalo tko su ni kamo idu – samo mi je bilo važno imaju li petnaest minuta da ih nacrtam. Čim bih krenuo, iza mene bi se počeo stvarati red, pa ne bih imao ni časka predaha da nešto pojedem ili odem na zahod. Otkrio sam da su američki turisti najvelikodušniji modeli; strane turiste, pogotovo Izraelce ili Indijce, bilo je najteže zadovoljiti. Nije trebalo previše mašte za te crteže i gledao bih svoje modele kako se udaljavaju s portretom pod rukom i odnose moj ideal. Znao sam da nikad neću postati novi Picasso, ali barem sam sljedeći mjesec imao za stanarinu i račun za grijanje.”

Manimo se lažnog sentimenta iz zadnje rečenice, kojim autor udovoljava socijalnoj mašti ljubitelja i ljubiteljica panda, ali već je u to vrijeme Ai Weiwei bio umjetnik dovršene poetike. On nije izrađivač nečega: slika, skulptura, objekata. Ai Weiwei svoju umjetnost nosi u sebi, kao što je nose veliki glumac, poneki pisac, konceptualni umjetnici i svi oni čije je djelo u izvedbenoj gesti, u grimasi, u živoj riječi… Paradoks je, međutim, u tome – ako paradoks uopće postoji! – što je Ai Weiwei, recimo, genijalan crtač, što su svaka njegova slika i objekat za koje znamo ili smo ih makar u reprodukciji mogli vidjeti izvanredno dojmljivi i tehnički na takav način izvedeni da se promatraču učini da je pred njim netko tko je u zanatskom smislu svemoguć. Paradoks je – ako Ai Weiweijev paradoks postoji! – u tome što su njegove ideje najčešće vrlo materijalne, vrlo fizičke, i podrazumijevaju stvaranje slike, predmeta, fizičkog djela, ali njega nije baš nimalo briga hoće li to djelo poslije poći u prah i pepeo. Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, u izdanju Naklade OceanMore, osim što donosi zanimljiv i važan tekst – da sam Ai Weiweia čitao kad mi je bilo dvadeset, njegovom bi knjigom bila značajno obilježena moja putanja, danas kada ga čitam, nudi mi utjehu i pouzdanje! – donosi i niz slika i ilustracija, savršeno reproduciranih i otisnutih. Važno je, čitajući, gledati njegove crteže.

Ai Weiwei piše: “Ni najmanje me ne zanima umjetnost koja se pokušava držati podalje od stvarnosti.” On je aktivist, borac za slobodu, koliko god to danas zvučalo čudno, on je, kad to zaželi, čovjek-parola! Njegove umjetničke akcije ponekad idu do krajnjih granica društvenog i društveno-političkog angažmana, recimo s radom iz Kassela, nazvanom “Bajka”, kada je na Documenta doveo 1001 Kineza, da žive u slobodi tri mjeseca bienala. U razradi je, naravno, bilo precizirano ono što čini osobnu čovjekovu slobodu, uključujući i mogućnost čovjekovu da prihvaća i da bude društveno prihvaćen, ali je zanimljivo što “Bajku” zapravo čini šokantnom. To što je riječ o radikalnoj kritici i posramljivanju totalitarnog kineskog društva, koja je istovremeno radikalna kritika i posramljivanje Zapada. Ali i kada odlazi do krajnjih granica, Ai Weiwei inzistira na  krajnjoj estetizaciji, na jasnom i preciznom govoru umjetnosti. (Inače, njegova “Bajka” podsjeća na rad Jusufa Hadžifejzovića “Strah od pitke vode”, umjetničku akciju iz 1994, održanu na Cetinju, pod pokroviteljstvom princa Nikole Petrovića Njegoša. I mimo toga, Jusuf je blizak srodnik Ai Weiweijev…)

Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, podnaslova “Sjećanja”, može se čitati i na posve drugi način, pa je tako većina ljudi, možda, i čita. Naime, negdje do polovice knjige Ai Weiwei, uglavnom, pripovijeda životopis svoga oca, kineskog pjesnika i disidenta Ai Qinga, prati očev život sve do vlastitog rođenja, da bi zatim, malo-pomalo, započinjao svoju priču, koja je u velikoj mjeri ponavljanje prethodnih očevih iskustava, uz tek neznatne modifikacije. Otac je, optužen za desničarenje, prognan zajedno s obitelji negdje u neku nedođiju, gdje je godinama, u jednom logoru, čistio poljske zahode. Živjeli su u zemunici pod zemljom, dječak je odrastao u uvjetima teško zamislivim europskome čitatelju. U mladosti, otac je studirao u Parizu. Učio je slikarstvo, ali ipak je postao pjesnik. Nakon očeve rehabilitacije, koja se zbiva nakon Maove smrti, poraza Kulturne revolucije i suđenja Četveročlanoj bandi, započinje sinovljevo uzdizanje i stradavanje. Sin, kao ni otac, nije odolio iskušenju slobode. Razlike u njihovim sudbinama su, međutim, pomalo i razlike u duhu epohe. Ali ono što je nama važno, i što bi moglo posramiti europocentriste i amerikaniziranu čeljad, jest da se u bitnom smislu kineski svjetovi ne razlikuju od naših, samo što u Kini ljudski život vlastima vrijedi još manje nego što je vrijedio u Staljinovoj Rusiji. Ali suvremenost je posvuda ista. Samo što joj stvarnost pridoda na snazi. Pogledajte, recimo, kako izgleda kineski performans iz sredine devedesetih. Piše Ai Weiwei: “U ono vrijeme grad se nije protezao daleko izvan trećeg cestovnog prstena, pa je dvadesetak mladih umjetnika i rokera odlučilo iskoristiti niske najamnine u trošnim nastambama u seocetu u predgrađu. Običavali su ga zvati pekinškim ‘East Villageom’, a meni su dali jednako maštovit nadimak – bio sam njihov Kum. Zhang Huan, umjetnik iz Hanana, zamolio me da budem kustos za njegov performans pod nazivom ’12 četvornih metara’. Jednoga vrelog ljetnog popodneva u javnom toaletu na rubu ‘East Villagea’ skinuo se gol i sav uvaljao u riblje iznutrice; za nekoliko sekundi bio je prekriven muhama. Rekao je da su ga nadahnuli pothvati moga oca kad je čistio zahode u Xinjangu. (…) Moje fotografije toga događaja poslije su se našle u mojoj prvoj knjizi ‘Knjige s crnim ovitkom’.”

“1000 godina radosti i tuge” je i svojevrsni katalog i skladište opačina jednoga totalitarnog društva i načina na koje se to društvo u dva svoja povijesna razdoblja, maoističkom i postmaoističkom, tojest današnjem, obračunava s pjesnicima i vlastitim kritičarima, kao i svima kod kojih se detektira manjak patriotizma i ideološke spremnosti. Ali, opet za razliku od tolikih pisaca i disidenata, a pogotovu za razliku od inozemnih svjedoka i kroničara, Ai Weiwei se usuđuje primijetiti i ovo: “Ideološke čistke, moram primijetiti, nisu svojstvene samo totalitarnim režimima – prisutne su, u različitim oblicima, i u zapadnim liberalnim demokracijama. Pod utjecajem politički korektnog ekstremizma individualno mišljenje i izražavanje vrlo se često suzbijaju i zamjenjuju praznim političkim sloganima. Ni danas nije teško pronaći primjere ljudi koji govore i čine ono u što ne vjeruju tek da bi se uskladili s prevladavajućim narativom i prikazali se u javnosti u određenom svjetlu.”

Nakon što je propao njegov pokušaj da umjetnošću mijenja svoju zemlju, nakon montiranog poreznog procesa, koji je opet veliko i važno poglavlje knjige, Ai Weiwei otišao je iz Kine. Najprije je živio u Berlinu, danas je u Portugalu. Ima sina Ai Laoa, čijem su djetinjstvu i slobodnom jezičnom artizmu posvećene neke od posljednjih stranica knjige. Recimo ovo:

“‘Misliš li da je ljubav korisna?’ upitala je njegova mama.

‘Ljubav nam može dati osjećaje’, odgovorio je on.

‘Pa što bi onda točno bila ljubav?’

‘Ljubav?’ Časak je razmišljao. ‘Ljubav je boca vode koja se lako može razbiti, ali ako ti padne na pod neće se razbiti.’ (…)

‘Što je bilo, Ai Lao?’ Upitao sam. ‘Nisi sretan?’

‘Tata, znaš li zašto nisam sretan? Jer mislim da vrijeme na ovom svijetu prolazi prebrzo.’

‘Pa onda smisli kako da vrijeme prolazi sporije. Ti si vrlo domišljat entomolog.’

‘Jedini način je da budeš tužan. Kad si tužan, vrijeme prolazi sporije.’ (…)

Razvio je poseban interes za riječi, imao je žicu za jezik. (…)

Jednom sam mu za vrijeme vožnje pričao priče i upitao ga: ‘Što da napišemo heroju na nadgrobnu ploču?’

‘Tata, napiši ovo’, rekao je: ‘Nadam se da će mu na grobu puhati povjetarac koji ga voli.’

Svidjelo mi se to. Čuvaj to za mene, pomislio sam.”

Ai Weiwei veliki je umjetnik, i ovo je velika knjiga. U svemu što radi, on je odistinski. Crtač, slikar, kipar, performer, arhitekt koji nikad nije studirao arhitekturu. Pjesnik i pisac. Veliki pisac s vrlo istančanim osjećajem za jezik i za ono što može biti rečeno. Ai Weiwei istim očima gleda veliki i mali svijet. Istinski čovjek.

Odakle dolazim, tamo više niko ne putuje.
U mojoj zemlji zvijezde mirišu na kuhanu rakiju, to više nije
mjesto za sunce.
Njen snijeg raste u porcelanskim zdjelama.
Prabake provlace čunak kroz potku.
Snuju niti u ponjavu, pljuckaju u osramoćenu
zemlju.
Otac prstima namješta rupu gdje su nekad bili
zubi, priča o smrti i boji kamena njegovog
spomenika: samo da ne bude skup.
Vatra grije zidove i mi se smijemo vrapcu pod
prozorom.
Radio javljaja: interes za služenje vojske opada
u zemljama zapadne Evrope.
Tamo je djed služio kod Franje Josipa.
Soba još i danas miriše na konjsku grivu
i kolonjsku vodu.
Košulja koju je nosio sada je slobodna.
Cijelo moje tijelo provlači konce kroz čvor
u čovjeku.
Mislim na oblake i pamuk. Samo tako se mogu
umiriti ruke.
Srce ne kuca, misli se posložile u okvir.
Iznad kuće grmi.
To se otac vraća, da nam kaže koliko se
umorio.
Pogled na grad je svijetao i nebo ga vodi ispod
ruke.

Moj djeda se zvao Vukola,
zaklan je zelen k’o rukola
kraj onih limskih obala
sa dvadeset osam godina,
—ja nikada nisam probala
da u tu rijeku uskočim,
da išta u njoj preplivam
da ikad u njoj prebivam,
to bješe rijeka zlobnica,
to bješe rijeka grobnica,
i s njome ode Vukola,
moj djeda nikad upoznat.

Ponekad ipak navrati
da mi svoj nauk uputi,
k’o oni jaki jablani
da me od patnje zakloni,
da me spasi od uroka
i sudbe i njenih uzroka,
da mi o ljudima objasni
zašto su nekada napasni,
i zašto dobrota zakasni,
i zašto u vječne ratove
odlaze tolike armije
u kojim buduće djedove
rasporede u redove,
pa ih bez milosti žrtvuju,
i nevažno je što mrtvuju
kad moraš novce praviti,
kad novac moraš slaviti,
a to u ratu uspiješ,
pa sad, da l’ koga ubiješ,
to globalno je nebitno,
u ime ušteđevine
ti šalješ sve te nevine
da za te gaće krvare,
da za te druge mrcvare,
da za te glupi ratuju,
a ne da sretno svatuju,
u rat sve njih ćeš staviti
da novac možeš praviti,
možeš im svašta činiti,
možeš im skalpove skinuti,
možeš ih obezglaviti,
mozeš im oči vaditi,
i tako ih oćoraviti
kao pokusne
žabe

—jer ratovi prave novce ,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.

Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
kad sama negdje prebivam
kad dnevnik neki pogledam,
kad slušam šta se govori
o ratovima vječitim
koji se vječno ponove
jer ljudi uvijek pomisle
da na njih se ne odnose
te riječi vrlo precizne,
i usput vrlo koncizne,
koje tek mudri
rabe

—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.

Moj djeda zvani Vukola
kog ne znam čak ni upola,
iz onih grobnih uvala,
od kojih ga nije sačuvala
njegova duša čestita,
(u eteru i sad vječita)
ovako o tom progovara:

U svom odijelu momačkom,
u svom životu seljačkom,
u nekom stanju meračkom,
ja htio sam da poživim
a ne da mlađan posivim,
da crve te ne pobijedim,
da kosti svoje prorijedim,
k’o skeleton da pobijelim
pod ovom travom težačkom
po kojoj stope prelaze,
po kojoj hode nakaze
što žele više ratova
i kamom klanih vratova,
—ja želio sam živjeti
i unuke doživjeti,
a ne ovako nestati
u cvijetu svoje mladosti,
da ostanem bez radosti,
da ostanem bez življenja,
da budem žrtva divljanja,
da budem žrtva zaklana,
sred ovih limskih valova.

Moje ime je Vukola,
zaklan zelen k’o rukola,
sa dvadeset osam godina,
kraj onih limskih obala,
i ovo želim prenijeti,
jer sam ne mogu podnijeti,
to nek se ne zaboravi,
dok greške vrijeme
grabe

—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.

Ostade jedna udovica,
(s dvadeset četiri starica),
i troje djece sirote
—i život ih pobra k’o čokote
na srce im stavi lokote,
na sve ih strane razbaca,
poput slomljenih vrabaca,
jer ode djeda Vukola
da nosi pušku sa ramena,
da bude dio ratova
gdje uvijek umre sirotinja.

I osta nama samotinja
u našim krvnim žilama,
koja tu uporno prebiva,
od koje lijeka ne biva,
koja je neuporediva,
koja je nesavladiva,
koja je nerazgradiva,
koja je nerastočiva,
koja je neumoljiva,
kao i kama sred grkljana,
od koje pade Vukola
—nismo ga znali ni upola
a tu je.

Sa onih limskih obala
i sada govori Vukola,
(čija je sudbina boljela,
kojeg sam uvijek voljela,
kojeg nisam poznavala,
mršavog poput čavala):

Ako bar neko upamti
da sebe krvlju ne ublati,
ja nisam bio za džabe,

i neka taj neko preživi,
i istina nek’ se uspostavi
i neka je ne zaboravi
dok laži u smrt
vabe

—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.

Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
to moje srce jedino
zakopano pod ledinom.

4. 12. 2022, Toronto