Prvi album Haustora, onaj s crno-bijelom fotografijom, tanjurom, čašom, jesenjom slikom vrta, bio je izrazito putopisni: biciklom po Zagrebu, Trešnjevka, Trnje, Bosutska 27a, rupe u asfaltu, trošna infrastruktura jednoga tihog doba, umjetničke i popkulturne avangarde, fićo, zagorski bregi, izleti po gradskoj okolici, Zaprešić i tajanstvo Vukomeričkih gorica. Cijela jedna vrlo komplicirana geografija u tim je pjesmama, na toj ploči, koju smo imali snimljenu i na kaseti, za vožnju autom, ali obuhvaćala je Zagreb i okolicu. Kasnijih godina i desetljeća, kad budemo dolazili u ovaj grad, a onda i kada se u Zagreb po nevolji budemo doseljavali, taj album Haustora bit će nam glas dobrodošlice, nama unutarnjim migrantima, i lična karta grada, koja je sada preimenovana u osobnu iskaznicu.

Sljedeći album, čuveni Treći svijet, bio je jednako tako upečatljivo zemljopisno određen. Ali ne Zagreb, nego crna Afrika. Dok su prvim albumom vladale privatne priče, obilježene nekom osobnom intimom, koja je tako lijepo korespondirala s budućim našim migrantskim intimama i zbog koje je Haustor u tom prvom novovalnom naletu bio najlokalniji naš bend – dok su svi drugi bili široki svijet, Europa, Zapad, velika revolucija, politička preobrazba, Haustor je sav bio u tajanstvu Zagreba – s Trećim svijetom zbilo se čudo. Albumom su, premda neimenovani, nespomenuti, za Rundeka i Sachera vjerojatno i nepostojeći, promicali neki opasni oslobodilački pokreti s afričkoga istoka i jugoistoka, gerilci u velikom antikolonijalističkom ratu koji je išao svome kraju, u čijim se glasovima, uzvicima i zapovijedima naslućivala muzika svijeta. Ništa nakon Internacionale, koja je, malo-pomalo, tih godina silazila s repertoara epohe, nije još u našim životima bilo tako internacionalno i mondijalno kao taj Treći svijet. Svaka je pjesma na njemu zvučala kao fragment neke priče, Borgesove priče, a mnogo, mnogo godina kasnije Treći svijet ovom će se čuvaru gramofonskih ploča i njihovom posvećenom slušatelju priviđati u romanima i pričama Roberta Bolaña i Mathiasa Énarda. To je reggae, ponavljali su rock kritičari, i jest, to je bio reggae, ali na način na koji su ga mogli čuti gerilci iz Angole i Namibije, borci za ravnopravnost i narodno jedinstvo, s onim mitraljezima iz Prvoga svjetskog rata, iz nekog od nastavaka Corta Maltesea.

I tako je stigla 1985, možda i posljednja godina kada se još nije slutio raspad i rat u Jugoslaviji. Minuo je već bio novi val, ugasile su se neke važne grupe, razišli su se Rundek i Sacher, objavljen je Bolero. Dugo će, vjerojatno i godinama, desetljećima, potrajati navikavanje na ovaj album, njegovo postepeno prihvaćanje. Što mi je tada zasmetalo? Zvuk, produkcija. Nakon Jappine stroge forme, koja je činila savršeni zvučni zid, bedem jednoga veličanstvenog pješčanog dvorca, prema svijetu s one strane Trećega svijeta, Bolero Mitra Subotića, tragično genijalnog Rex Ilusiviija, doista je zvučao kao bolero, široko i otvoreno, kao posljednji vedri predapokaliptični pop. Između ova dva albuma bio je golem procjep, kanjon Eldorada, ali u čemu je ustvari bila razlika? Danas, dok ih u miru i tišini ovoga gluhog vijeka, koji više i nema svoju muziku, slušam, čini mi se, doista, da je osnovna razlika u produkciji, u arhitekturi zvuka i načinu na koji se jedne i druge pjesme čuju.

Bolero nije više monolitna cjelina. Ovaj album niz je od osam Rundekovih pjesama, koji, slušamo li ih iz naknadne perspektive, u muzičkom i u tekstualnom, pjesničkom i pripovjedačkom smislu djeluje kao manifest budućega njegovog solističkog opusa. Ena je te 1985, kao i nekoliko sljedećih godina, opsjela svejugoslavenski radijski eter. Slušali smo je prije i nakon vijesti, koje su bivale sve gore i gore. Ena je bila soundtrack naše društveno-političke transformacije i intimne propasti. Jer svaki je rat jedna intimna propast. I bila je hit nad hitovima, ta Ena, pa kao što biva s hitovima, nismo baš najbolje poslušali tekst te zapravo i najtužnije Rundekove pjesme, jedne od najtužnijih naših ljubavnih pjesama uopće: “…do mene nema puta/ pogledaj sve je bijelo, zima je.”

Bolero je, u cjelini, tužan album, premda tako ne zvuči. I to će ubuduće biti Rundekova specijalnost. Pjesme više nisu onakve kako zvuče. U nekim poletnim melodijama, u vedrini nekoga često izmaštanog folklora, folklora nepostojećih zemalja, folklora domovina koje više nismo umjeli steći, neka je opasna tuga. On nije storyteller, nije to nikad ni bio, ali njegove pjesme najčešće zvuče kao da su iskinute iz neke priče. Nekad bi se činilo da Rundek ima sve te priče napisane, ili da će ih jednom napisati, a pjesme su mu u tom poslu samo neka vrsta bilješki i skica. Ali i ovako, on s tim pjesmama uvijek računa na slušateljevu maštu. Računa na to da će svatko, ipak, jednom ozbiljno poslušati i čuti tu Enu i da će mu se zatim u glavi razviti cijela priča o njoj.

Ovo je album životnih i filmskih pjesama. Katkad se izmjenjuju, a katkad bivaju i jedno, i drugo, i životne, i filmske. Temeljni žanr je lažni kaubojac. Urbani film čiji glavni junak živi kao lik iz westerna. Ali život, naravno, nije western. Slušatelj iz onoga vremena teško bi se mogao sjetiti što su mu tada značili stihovi iz pjesme Šal od svile, koji su se uzdizali nad nama poput kakve himne, i koje on danas, slušatelj, čuje kao zadušnicu za Mitra Subotića: ”Ispod svih tih zastava/ što vijore svud oko nas/ ne postoji mjesto/ gdje mogla bi stati/ visoko dignuti ruke/ i pjevati našu pjesmu/ i pjevati našu pjesmu…” Ali danas naprosto nevjerojatno je kako se u njima prepoznaje slika jednoga vremena, i svijeta u tom vremenu. Danas, Bolero može se slušati na dva načina: kao savršeni Rundekov vremenski stroj, koji slušatelja vraća u neko drugo, doživljeno i upamćeno stanje njegova svijeta – ono stanje koje se sentimentalno naziva mladost – i kao muzika koja je stvorena, evo, sad, i nije postojala nikada prije. Danas, Bolero je, kao i Haustor u cjelini, a nakon Haustora i najveći dio onoga što je Darko Rundek potpisao samo svojim imenom, leksikon imaginarne muzike svijeta. Antologija izmišljenih, izmaštanih zavičaja. Savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi.

Pjesma Sejmeni duhom pobune i otpora pripada Trećem svijetu, ali samim nazivom svojim asocira na nešto drugo, na bosansku narodnu pjesmu, na sevdalinku koju su davno pjevali i Safet Isović, i Josipa Lisac, ali je, možda, najčuvenija po izvedbi Nade Mamule, Niz polje idu, babo, sejmeni. U toj pjesmi plaćenici, legionari, jer sejmeni su zapravo legionari koji u vladarevo ime guše pobunu tamo negdje na granici carstva, uhitili su stanovitog Marka, s kojim su se tri bijela dana naganjali, i sad ga, bit će, okovanog niz polje tjeraju do prvih vlasti, koje će ga osuditi i pogubiti. A pjesma je ustvari poruka koju lirski subjekt prenosi Markovom babu, tojest ocu.

Nekoliko albuma kasnije, proći će do toga cijeli jedan rat i skoro dva desetljeća, Rundek će   ritam i melodiju svoje imaginarne muzike svijeta prenijeti dovoljno istočno da preko Perzije i Turske stigne i do Bosne, i do tog Livanjskog, ili Glamočkog, ili trećega nekog polja niz koje sejmeni babu, recimo, Vukašinu sina njegovog Marka tjeraju. Ali đavo je htio da je od prvog slušanja Bolera ovaj njegov slušatelj u pjesmi Sejmeni čuo Rundekov spin-off, kako se to današnjim jezikom lijepo kaže, pjesme Niz polje idu, babo, sejmeni. “Sejmeni dolaze/ lance nam donose/ ljudi ih gledaju/ proći im ne daju”, ali, avaj, oni su na kraju prošli, i eno ih kako niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme, babo, pjevaju, i tvoga sina, Marka, tjeraju! Muzika, možda, jest druga, ali to je ta pjesma.

Skoro četrdeset je godina prošlo od Bolera. Dugo je, predugo, to vrijeme za jedan ljudski život. Pogotovu ako se u životu na takav način izmijeni nekoliko epoha, političkih, kulturnih i tehnoloških, i ako nad čovjekovom glavom protutnji rat koji smo preživjeli, ali mnogo je toga oko nas i u nama izginulo, tako da ni sami katkad nismo sigurni je li u nama iz tog vremena od prije četrdeset godina više života ili je više smrti. Ali je neobično, a pomalo i utješno, kako su ove pjesme rasle kroz vrijeme, preoblikovale se i nadopričavale mimo volje onoga tko ih je napisao i otpjevao, i kako su u sebi prenosile neka nova živa iskustva onih koji su ih slušali. A kako se prošlost zgušnjavala, i kako u ljudima u jednom trenutku prestaje postojati razlika između prošlih desetljeća i stoljeća, tako su se i dvije pjesme vremenski približavale jedna drugoj. Ona prva, u kojoj je Nada Mamula opjevavala sina Marka, i ona koja je nastala nakon nje, premda joj je svojom pričom prethodila, u kojoj je Darko Rundek pjevao kako su Marko i njegovi odbijali lance koje su im sejmeni donosili.

(Sada je vrijeme za ustajanje) 

Zvala se Ema, nje više nema,
njoj je bez riječi prerezan vrat,
i zvala se Mima, na nosilima
izniješe i nju, kô da je rat,
i zvala se Nada, njoj isto spada
da je pretuku (ta nije za klat’),
i zvala se Sanja, ta osta tanja
za kost il’ dvije, ah ko će znat’,
i zvala se Beba, nju i sad vreba
nasilnik neki, iz tame, kô tat,
i sve ih od reda pamtiti treba
i zidat’ im spomenik,
sprat po sprat,
i zvala se Drena, ta bješe kô stijena
pa su je tukli jer previše konta,
i zvala se Ana, sa više rana
nego što znala solunska fronta,
i zvala se Anđa, ta zna da rađa,
pa su joj dijete priklali glat,
i zvala se Kosa, slomljenog nosa,
njezinu krv sad nosi taj bat,
i zvala se Milja, ta i sad rilja
ne bi li izbjegla domaći ep,
i zvala se Pava, njoj puče glava
i svaki joj šamar sve manje lijep,
i zvala se Stana, koja bez plana
kô Ikar poleti s nekog balkona,
i zvala se Dana, ta isfukana,
i kakva to prava traži ona,
i zvala se Žanka, ta ne znade danka
da joj u ručak ne kapnu krv,
i zvala se Zlata, ta ljubi vrata
i kroz njih puže, kô tihi crv,
i bješe Irena, kao sirena
koju su složno trošili svi,
i bješe i Lena, i muka njena,
patila isto što patiš i ti,
i bješe ta Zora, sred razgovora,
ah ta se ni sa kim ne smije čut,
i bješe i za nju što biti mora,
jer zakon za žene ostaje krut,
i zvala se Vida, il možda Aida
ta želi da bježi, ta želi svoj put,
i zvala se, moguće, Valentina,
i na nju je njezin zbog ručka ljut,
i bila i Tomka, i imade momka
koji je zadavi, dlanom o dlan,
i zvala se Borka, ta brodolomka,
poslušnost njoj je pojam stran,
i zvala se Bilja, i ka njoj cilja
ljubomora, gnjev, pa hitac jedan,
i zvala se Luna, njoj pade kruna
kada mu reče nisi me vrijedan,
i zvala se Biba, ta zna da giba
i kuk i struk, i onu stvar,
i opasna ona bila je riba
sve dok joj nisu pronašli kvar,
i bila je Vesna, il’ Violeta,
koju su našli sred mrtvačnice,
i bijela je plahta do njenih peta,
i ispod plahte njeno je lice,
i zvala se Bosa, ta i sad nosa
ožiljke posred svog
finog čela,
i nju su momci a zarad štosa
učili ono što nije htjela,
i zvala se Dečka, ta je kô mečka
u svakom loncu bila je začin,
i takvu treba, to škola je bečka,
pretući muški na mučki način,
i bješe Marička, sitna ko p(t)ička,
i uvijek u strahu živjela ona,
ta hoće štikle, a noga lička,
toj moraš objasnit da liči na slona,
i zvala se Smilja, od nježnog bilja
bila je satkana njezina duša,
al’ bješe tu bola do izobilja,
jer Smilja nikog ne želi da sluša,
i zvala se Nika, ne povelika,
al nije htjela svoj glas da spusti,
pa su joj, umjesto lijepih slika
u oko ušli podljevi gusti,
i bila je Nena, nepromišljena,
ta nije znala šta žena smije,
i žalosna ostade matera njena,
i sada joj sliku suzama mije,
i zvala se Vera, ta vazda zvjera,
poput kurveštije, tako slatke,
i nju će stići popravna mjera,
pa će naučiti svoje zadatke,
i zvala se Cica, ta bješa mica,
i dobra riba striktno za ono,
i vazda je pratio jezik svih zlica
onim podrugljivim, zavidljivim tonom,
i zvala se Raza, ta odmah sazna
da za sve žene vrijedi cenzura
da joj ne priliče stanja razna
jer zna se šta je pristojna cura,
i zvala se Stojka, za nju je dvojka,
ta ti je brate ružna kô gabor,
i njene sise, ah jebozovka,
i njene kile i njihov nabor,
i bila je Tanja, ta nije manja
u prkos tome šta su joj rekli,
ta živi život pun opiranja,
i toj bi grkljan na sitno sjekli,
i zvala se Trajka, ta radodajka,
o njoj po cijelom kvartu sad trube
čista kurvetina ta ti je snajka,
i takvoj je dužnost polomiti zube,
i zvala se Ruža, imade muža
kojemu ne bi privlačna više,
i nije joj za to ostao dužan,
pa ovaj stih i za nju pišem,
i zvala se Roza, ta bješe nervoza,
ona je znala šamar da vrati,
al’ baš je glupa, i baš je koza,
manja si, tanja, i nek’ te mlati,
i zvala se Mojra, Marina, Mediha,
svaka je prošla kroz slično stanje,
i svaka je znala vrištanja tiha,
i kako se živi za umiranje,
i zvala se Rita, Melita, Samira,
milion imena, milion htijenja,
i svaka svoj život želi da bira,
i svakoj je dosta tih poniženja,
i sada je čas da bogu vele,
sada je vrijeme za to priznanje,

sada smo ovdje jer tako htjele,
sada je vrijeme
za ustajanje. 

Dubrovačka ljeta s Aleksandrom Rankovićem

Polegnut u ligeštulu, bosonog, u bašči iza Stublerovog pčelinjaka, petak je, 22. srpnja, i ovo je najsvježije mjesto na posjedu. U kući su, nakon ručka, svi popadali. Oko stola sjede za kavom, gustom, teškom, neukuhanom. Iskrao sam im se iza leđa, i najradije bih sad tu zadrijemao, samo da me ne probudi nečije dozivanje. Gledam kako niz nepokošenu travu ošamućene od vrućine i vijeka glavinjaju dvije pčele. Krupne i uščuvane, onovremene, birvaktilske pčele, pčele habsburške, pčele carske, glavinjaju od vrućine ošamućene posljednje još uvijek žive štublerovske pčele, a u meni se, već kao kroza san, probija strepnja da će neka od njih, jer tko zna koliko ih je još u travi, doteturati do mojih bosih nogu, i da ću, vraćajući se prema kući, ugaziti na pčelu. Ona će me ubosti, ja ću poskočiti, pa će mi u onom mekšem dijelu tabana ostati njezin žalac, i o žalcu iščupana pčelinja utroba. Život pčela je “Na Drini ćuprija” i nabijanje seljaka Radisava na kolac. Samo obrnuto. Kao da ti netko bijes tvoj i strah šakom iščupa skupa s jetrom, gušteračom i dijelom crijeva, i onda umireš u dubokoj travi, koja je pri dnu još sačuvala nešto od vlage prošlotjedne kiše, i žališ, dok tako umireš, za umorom pčelinje svakodnevice, za beskrajno dugim letom po sve oskudnijim ljetnim beharima i cvjetanjima, i za sljedećom zimom, za starosti pčelinjom, za plodovima zrelosti i smirenja koje ti namre tvoj pčelinji Bog. I ne pada ti na um, izvaljene utrobe, da boli sad onoga kojemu si uputila svoj bijes i strah, i da u metafizičkom smislu, pred ovom pričom u kojoj si se nenadano našla, mnogo više vrijedi njegov privremeni bol, kojeg se već sutra neće sjećati, nego sav tvoj život.

O tome mislim, dok tako u polusnu počivam, u ligeštulu, iza pčelinjaka. Zatim se polako dižem, pa korak po korak kroz travu, ježeći se od strepnje, krećem se kroz minsko polje pčela i pčelinjih žalaca. Zatim stižem do ugažene zemljane staze, i tada znam da sam spašen. To je mjesto na kojem se sjećanje gubi. Desetljećima kasnije, u stolnom kalendaru, pronađenom za selidbe sa Sepetarevca, nalazim da je Noninim rukopisom pokraj 22. srpnja zapisano: “Bili na Ilidži na ručku.” Pa se tako sjećanje na pčele uspijeva naći u kalendaru 1983. Ako griješim, ako je sjećanje, ipak, vezano za neki drugi datum ovoga ili čak možda i prošlog ljeta, vjerojatno više ne postoji način da tu grešku i otkrijem. Povijest je iluzija, povijest je posljedica prividne čvrstine kalendara. Istina je možda u priči.

Ranim jutrom, 22. srpnja 1983. Aleksandar Ranković, bivši potpredsjednik Jugoslavije i vladar tajnih službi, smijenjen na Brionskom plenumu, u ljeto 1966, potom izbačen iz Partije i unaprijeđen u narodnog neprijatelja, putuje na odmor u Dubrovnik. Na beogradsku željezničku stanicu stiže sa ženom Slavkom, mlađim sinom Slobodanom, te kućnom pomoćnicom, čije nam ime nije poznato. Najprije će vlakom do Bara, i onda automobilom. Rankoviću su sedamdeset i tri, sedam godina ranije doživio je prvi srčani udar, a već lani, kako potvrđuju izvještaji dubrovačke Službe državne bezbjednosti, koja se u Hrvatskoj u ime jezične ravnopravnosti naziva Službom državne sigurnosti, što ne mijenja, međutim, njezin karakter, govorio je da preko ljeta više neće dolaziti, da mu vrućine nimalo ne gode i da je u Dubrovniku ionako samo zbog djece i unuka. O tome, kao i o svemu drugom što se u vili na Lapadu, koja i nije baš takva vila, nema u njoj nego 110 četvornih metara, dubrovačka Služba šalje u svoju splitsku centralu, a ovi ih prosljeđuju Beogradu. Tako je od ljeta 1966. i Rankovićeva pada, ali, na žalost, izvještaje prije 1970. u Hrvatskome državnom arhivu nije moguće naći, vajka se povjesničar Nikica Barić, autor zanimljivoga znanstvenog članka “Dubrovački dani Aleksandra Rankovića 1970–1983.”

Dubrovačka kuća Aleksandra Rankovića je ozvučena. Služba je vodi pod nazivom Objekt Mostar. Dvanaest godina ranije, u ljeto 1971, Objekt Mostar prisluškivan je svakodnevno, od 7 do 23, a po potrebi i duže, dok se kontrola telefonskih razgovora obavljala “automatski, permanentno”. Istovremeno, tog vrelog hrvatskog ljeta, kada se mnogo toga u Hrvatskoj zbivalo, a još više pripremalo, Rankovićeva kuća je vizualno osmatrana s gradilišta obližnjega hotela, od 7 do 23 i 30, dok su radnici Službe sve članove njegove obitelji, koji bi stigli u Dubrovnik, pratili također svakodnevno, u dvije smjene, od 8 do 13, te od 14 do 23. Po potrebi i nakon toga. Tako piše u Službenoj informaciji broj 244, od 22. srpnja 1971. S vremenom prilike se mijenjaju, brojnost, organizacija i tehnička opremljenost Službe državne bezbjednosti nisu nužno isti kao te godine, ali model nadzora nad bivšim drugim čovjekom SFRJ ostaje nepromijenjen. Kao i određeni problemi pred kojima se pripadnici Službe nalaze.

Recimo, Aleksandar Ranković ima vrlo lijepu terasu, na kojoj rado prima goste. S terase je moguće zabilježiti samo “nejasan” razgovor. A u ljeto 1970, dok su se u prvom Rankovićevu susjedstvu obavljali građevinski radovi, zbog buke strojeva snimke su bile nerazgovijetne. Također, Služba je za sve vrijeme trajanja ovoga audio-vizualnog projekta radila na angažiranju volontera, koji bi dojavljivali o čemu Ranković i njegovi razgovaraju, te kakvi su njegovi stavovi o brojnim aktualnim pitanjima. Na neki način, trebalo je pronaći dovoljno talentirane intervjuiste, koji bi iskusnoga druga Marka umjeli razgovoriti i navesti ga da kaže ponešto i o onome o čemu inače ne govori. Služba najveće probleme ima s onima koji previše šute. Znao je on to, a znali su i oni. Pa je tako uhođenje i razgovorenje Aleksandra Rankovića, što su ga provodili dubrovački i splitski pripadnici Službe, imalo zanimljivu dramatsku pretpostavku. Autor znanstvenog članka, povjesničar Barić, pomalo je razočaran onim što je pronašao u izvještajima o Rankovićevom uhođenju u Dubrovniku. Povjesničaru šutnja ne vrijedi ništa, ili skoro ništa. Šutnja je književna, kazališna, filmska gesta. U šutnji je umjetnost, kroz šutnju i uhođenje, Gestapo, Sigurimi, Sekuritatea, Stasi, Služba državne bezbjednosti, najbliže je umjetnosti. Konačno, u ćutanju je sigurnost! Ali ćutati valja znati, i nije u svakom ćutanju šutnja. Za povjesničara, kao i za šefa Službe, ali i za Načelnika Službe javne sigurnosti u Dubrovniku kolovoza 1971. Petra Bilođerića, Rankovićeva je šutnja bila pokazatelj njegova odustajanja od same pomisli da se upetlja u politiku i pokuša mijenjati tokove povijesti. Piscu je, međutim, jasno da će Ranković najprije utjecati na povijest tako što se neće upetljati u politiku. 

Tako što će šutjeti. Inače, Bilođerić je tog augusta 1971. posjetio Aleksandra Rankovića u njegovoj kući, da ga obavijesti o namjerama “ustaške emigracije prema njemu”. Kako stoji u Informaciji broj 295, Ranković je ove riječi primio mirno. Rekao je ovom Sinjaninu da izbjegava gužve, na što ga je Bilođerić upozorio da možda ni u kući nije siguran. Ionako se uskoro vraćam u Beograd, hladno mu je uzvratio Ranković. U tom pokušaju uznemiravanja, kakav je, vjerojatno, doživio svatko tko je ikad imao tu nevolju da mu Služba prodre u auru, a kakav prakticira, valjda da se ozbiljnijom prikaže, i obična policija u našim krajevima, nešto je od đavoljih posala. Istovremeno, Služba na takav način u čovjeku nastoji stvoriti iluziju da ga štiti, da je na njegovoj strani, a s druge strane upozorava ga na njegovu smrtnost. Služba je u stalnoj potrazi za Faustom, ali ona ne trguje ni novcem, ni zlatom, ni talentima. Služba čovjeku nudi otkup njegova života. Naivno je, nedostojno i priglupo od Petra Bilođerića bilo da tog kolovoza Rankoviću daje takvu ponudu. Ili da se kao sitni provincijski šef jedne duboko zločinačke službe poigrava s onim koji je tu službu stvorio.

Godinu i pol ranije, bio je travanj 1970., iz centrale Službi državne bezbjednosti u Beogradu, Službi državne sigurnosti u Zagreb, stiže informacija o Mehmedu Tanushiju, rodom iz Prizrena, koji na Korčuli, u Vela Luci, radi kao pekar. U informaciji piše da je putovao u Dubrovnik i “izviđao” Rankovićevu kuću. Ranković je, nekome je govorio Tanushi, Albancima učinio mnoga zla, i sad treba da plati! Od Službe u Zagrebu zatraženo je da ove navode provjeri. Ovi su obavili zadatak, i u Beograd poslali informaciju u kojoj stoji da je istina da Mehmed Tanushi radi u jednoj velalučkoj pekarnici, čiji je vlasnik kosovski Albanac, ali to je bilo sve. Još su snimljene i beogradskoj centrali poslane fotografije Tanushija i njegovog automobila. 

Tko je bio taj čovjek, koji se u jednom trenutku istovremeno našao tako blizu velikoj povijesti i okolnosti vlastite osjetljivosti, ranjivosti i smrtnosti? To što je radio u pekarnici, koja je bila vlasništvo drugog čovjeka, s kojim očito nije bio u rodu – da jest, to bi bilo naglašeno u službenoj informaciji – na jednome dalmatinskom otoku, daleko od svoga svijeta, dovodi nas do pretpostavke da je Mehmed Tanushi bio mlad čovjek i da mu je ovo, možda, bio prvi posao. Također, vjerojatno je da se zvao Mehmet, i da ga je aljkava daktilografija Službe preimenovala, tako da mu ime bude bliže uhu jugoslavenske većine, pa ćemo odsad tako i zvati – Mehmet. 

Bit će da se Mehmet pravio važan kada je ono rekao o Aleksandru Rankoviću. Ako je rekao. Pokušavao je da se uklopi se u otočku zajednicu. A godina je 1970, na Korčuli je, među Hrvatima, koji u to vrijeme proživljavaju neki svoj mali nacionalni preporod. Trese ih, premda su redom partizani, njihova njemu do kraja možda i neobjašnjiva hrvatska groznica, i on im se primjedbama o Rankoviću pokušava svidjeti. Možda je zima, kada je sve još uže i skučenije, Mehmetu još dalje i tuđije. A Ranković je posvuda na zlu glasu, kao prvorazredni narodni neprijatelj, možda i najmrži u to vrijeme. Osim što je nerazumno, bilo bi i opasno reći išta dobro o njemu. Ali ono što Mehmet Tanushi očito ne zna i ne razumije, jednako je opasno, po njega možda i opasnije, o Rankoviću i zlo govoriti. O neprijatelju bi trebalo šutjeti, samo što te vrste znanja, kakvo je i znanje o šutnji, pripadaju samo povlaštenima. Ivi Andriću, koji je bio povlašten duhom i pripoviješću, Aleksandru Rankoviću, koji je bio povlašten poviješću.

Nakon što su tajno fotografirani on i njegov auto, o čemu, pretpostavljam, postoje dokumenti, postoje fotografije koje se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu, Mehmet Tanushi nestaje iz povijesti, da se nikad više ne pojavi. U tom trenutku bi se na onaj dio njegove pripovijesti za koji su zaslužni gospodar slučaj i revnosni suradnici Službe na otoku, trebala nastaviti imaginacija kakvog darovitog pisca, koji bi prethodno otputovao na Korčulu i u Vela Luku, i to po mogućnosti u zimska doba, da osjeti atmosferu, pa bi porazgovorio s mjesnim starcima, vjerojatno nepovjerljivim ljudima, i upitao bi ih za albanske pekarnice u Vela Luci prije više od pola stoljeća, među starcima vjerojatno ne bi bilo onoga koji se sjeća, a ako bi se koji sjetio, morao bi ga upitati za pekara koji po imenu Mehmet, kao što bi ga morao pitati i za otočke suradnike Službe iz tog vremena. Povijest je teška muka, jer s jedne strane povijest nikako da prođe, a s druge se strane ono od čega je načinjena zaboravlja lako. Može biti da je ta sklonost povijesti neprolaženju povezana upravo s ljudskim zaboravom. Suprotno logici i čovjekovoj psihologiji, u vremenu je mnogo trajnije ono što biva zaboravljeno. Ali svejedno, mladi bi i daroviti pisac morao ići na Korčulu, bez obzira na to što bi unaprijed mogao znati da neće biti odgovora ni na jedno pitanje koje će ljudima tamo postaviti, i da ni u jednoj službenoj otočkoj knjizi neće naići na ime Mehmeta Tanushija. Ali će na Korčuli ostati ošamućen jugom, možda onako kako je Mehmet bio ošamućen. Bura će mu propuhati kosti. U mjesnoj će mu pekarnici stari umirovljeni pekar reći kako se 1970. pekao kruh, i kakvih je kruhova, a kakvih kifli i peciva bilo za Jugoslavije. Trafikantica će darovitoga pisca, čija bi se imaginacija trebala nastaviti na zadani početak romana o Mehmetu Tanushiju, velalučkom pekaru, Albancu, koji je 1970. navodno obigravao oko Rankovićeve kuće na Lapadu, prevariti za kusur, pa će mu, dok bude kupovao papirne maramice jer su mu oči suzile od vjetra, uzvratiti kao da joj je pružio novčanicu od deset eura, a on se dobro sjeća da je to bila novčanica od pedeset eura. I svi ti sitni doživljaji, koji nemaju naizgled nikakve veze s Mehmetom Tanushijem, učvršćivat će konstrukciju i stvarati atmosferu budućeg romana mladoga darovitog pisca. To i jest razlog zašto bi romanopisac, osim što mora biti darovit, trebao biti mlad. Stari pisci teško putuju, pretjerano se pouzdaju u imaginaciju, a nisu ni u prilici da postavljaju ljudima pitanja kakva se mladosti lako opraštaju.

Aleksandru Rankoviću je 1970. tek šezdeset i jedna. Po zanimanju abadžija, šivač gunjeva za narod koji u to vrijeme, krajem dvadesetih godina, materijalno ni civilizacijski nije bio dorastao do bundi i kaputa. Komunist od 1928, nakon toga šest godina u zatvoru, mučen od policije, ali nije izdao. Godine 1941. Gestapo ga hapsi nakon diverzije u beogradskoj radio-stanici. Tuku ga i muče, ali ništa im ne govori. Prebacuju ga u bolnicu, jer im je njegov život očito bio važan. Komunisti to koriste, pa ga uspijevaju izbaviti iz bolnice. Rat provodi uz Tita, gine mu prva žena, 13. svibnja 1944. na Visu osniva “Odsjek za zaštitu naroda”, zlokobnu OZNU, praroditeljicu svih tajnih i sigurnosnih službi. Od tog trenutka, pa sve do Brionskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., na njemu je i na njegovoj savjesti teret Službe. Savjest je kod čovjeka poput njuha: stalna izloženost nekom mirisu dovodi do toga da se taj miris više ne osjeti, koliko god jak bio. Ali, bez obzira na to, u proljeće i ljeto 1970., nakon što je već četiri godine u mirovini, Aleksandar Ranković u dobroj je fizičkoj i mentalnoj formi. Dovoljno ohol da ga ne diraju upozorenja koja prima. Ili je zbog nečega siguran da mu ne prijeti opasnost od albanskih osvetnika?

Dvije godine kasnije, kada u Jugoslaviju provaljuje do zuba naoružana skupina idealista iz Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, namjerenih da sredstvima terora pokrenu hrvatski narod na ustanak i na revoluciju, Ranković odgađa ljetnu selidbu u Dubrovnik. Za razliku od albanskog pekara, hrvatski mu se teroristi ozbiljnim čine. Nije previše vjerojatno da je raspolagao povlaštenim informacijama. Znao je najvjerojatnije ono što su znali i drugi građani. Premda su novine, radio i televizija o Bugojanskoj skupini donosili samo strogo kontrolirane informacije, uobličene prema pravilima oblikovanja službenih pripovijesti, Ranković ih je umio protumačiti i prevesti na jezike i kodove zbilje. Stvarajući Službu, on je stvarao i imaginarij jugoslavenskog i partijskog državnog terora. Za razliku od običnih građana, za razliku od Mehmeta Tanushija, umio je iz imaginarnog svijeta preći u stvarnost, pa se iz stvarnosti vratiti u imaginarni svijet. Mora da je u svojoj glavi Aleksandar Ranković bio bogat čovjek. Ali kakva je to imaginacija koja je praćena trajno anesteziranom savješću? Premda se, možda, čovjeku nakon godina neizloženosti i vrati osjet onoga jednog mirisa koji dugo nije mogao osjetiti.

Tog ljeta, godine 1972, u Dubrovnik je stigao početkom kolovoza. Obitelj je, kazuje službena informacija, bila uznemirena, premda je stariji sin s obitelji u kući bio od ranoga ljeta. Inače, on je, Milivoj, kojega zovu Mića, sin prve Rankovićeve žene Anđe, koja je 1942, kao borkinja Druge proleterske brigade, poginula u borbama s četnicima u okolini Gacka, te je jedanaest godina kasnije proglašena za narodnog heroja Jugoslavije. Slobodan, koji je od Miće deset godina mlađi, sin je Ladislave, Slavke, Slovenke iz Novog Mesta, također partizanke, redovite profesorice beogradskog Ekonomskog fakulteta. To što se Mića ne boji ni za sebe, ni za svoju djecu nešto govori o duhu epohe. Pretpostavka je da bi ustaški teroristi – tako se u novinama, te na radiju i televiziji, najčešće nazivaju pripadnici skupine – ubili ili oteli Rankovića, ali svih tih godina uglavnom kao da nije bilo straha da bi mogli učiniti kakvo zlo njegovim sinovima i unucima. Već pola stoljeća kasnije prag pretpostavljenoga i društveno uvjetovanog straha se pomiče prema bližnjima. Njima će prvima neprijatelj učiniti zlo! Hoće li i taj osjećaj biti posljedica preživljenog rata iz devedesetih, ili će proizlaziti iz baštine globalnog – uglavnom islamskog – terorizma s početka novog tisućljeća, kada meta više neće biti neprijateljski vođe, nego će metom biti oglašeni svi, od tek rođenog djeteta do starca i do kamenog kipa, koji pripadaju istoj vjeri i naciji kao neprijateljski vođa? Hoćemo li se baviti podrijetlom straha? Je li u pitanjima o podrijetlu nekog straha samo sljedeći strah, koji je sve bliži i bliži onome koji se plaši?

Svih tih godina Aleksandar Ranković, sudeći po redovitim opservacijama Službe, živio je ljeti na Lapadu i u Dubrovniku prosječnim, običnim životom socijalističkoga građanina. Išao je na kupanje, sudjelovao u ljetnim ritualima tipičnog kontinentalca, sjedio na terasi hotela Vis 2, na kavi ili na piću, sve dok 1975. to nije postao hotel zatvorenog tipa, namijenjen gostima Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Za njega, koji je još od 1937. bio član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, na toj hotelskoj terasi nije više bilo mjesta. Neobičan osjećaj poniženja, jer se promatrač i autor ovih romanesknih manevara upravo tu, u trenutku kada u ljeto 1975. Rankoviću zabranjuju ulazak na njegovu omiljenu terasu, vraćaju ga s kave na koju je ritualno pošao, najednom vrlo snažno identificira sa svojim romanesknim junakom. Pa se iz te identifikacije stvara vrlo snažni književni potencijal, jaka napetost između života i teksta: kao što to jedino i može biti identifikacija je posljedicom izvjesne srodnosti iskustava. Nekad se i promatraču dogodilo nešto slično, potjeran je s mjesta na kojemu se osjećao dobro, potjeran je s mjesta koje mu je pripadalo, pa je osjetio poniženje osamljivanja, izolacije, ostrvljenosti, ostavljenosti. Poniženje izgona i nepripadanja. Ali nije to dovoljno da ovaj trenutak identifikacije učini tako važnim. Između autora ovog poglavlja o dubrovačkoj smrti Aleksandra Rankovića, i samog Rankovića, postoji razlika iz koje jedino i može nastati zanimljiv romaneskni tekst. Ranković je, naime, krvava figura Jugoslavije, krvava figura jugoslavenskog komunizma, utemeljitelj jedne zločinačke institucije, iz koje je poteklo veliko zlo, što će trajati, razvijati se i rasti svih četrdeset godina postojanja ove zemlje, da bi u pjenušavom krvavom vrhuncu dokrajčilo samoga sebe u ratovima devedesetih. Osim što je Ranković tvorac, koji 1975. mora jako dobro biti svjestan cjeline svoga djela, na njegovoj duši je niz umorstava u ime države, te niz uništenih osobnih i porodičnih egzistencija, koje je ovjerio svojim osobnim potpisom.

Ali kada ga više ne puste na njegovu terasu, kada se na trenutak i pomalo zbunjen okrene oko svoje osi, pa krene nazad, u prvi mah i ne znajući kamo bi pošao, najednom kao da nestane strašne njegove odgovornosti i krivnje, i on je šezdesetšestogodišnji umirovljenik, kojem je iz čistoga hira narušeno njegovo dostojanstvo. Tako se to učini njegovu promatraču, i tu onda više ne pomažu razum, ni građanska odgovornost pred poviješću, a bogme ni huljsko pristajanje uz većinske sentimente, pa se promatrač, koji je sada već autor, identificira s Rankovićem. I ta je identifikacija nosiva gesta poglavlja o Rankovićevoj smrti u Dubrovniku u ovim romanesknim manevrima, kao i mogućega romana, koji bi trebao napisati mladi daroviti pisac. Identifikacija sa zločincem, pogotovo s onim koji je stvarao zločinačke i ubilačke institucije jedne neslobodne, a tako zavodljive zemlje, kakva je bila Jugoslavija, opasna je, za književnost važna, ali i zavodljiva gesta. Ne samo da je za književnost važna, važna je i za život. Zlo ne nastaje iz onoga što je izvan nas. Zlo je, za razliku od Dobra, cijelo u nama, prepoznatljivo, blisko, familijarno. Da bi ga se razumjelo, mora ga se u sebi prepoznati. Da bi se njegovo djelovanje zaustavilo, mora ga se u sebi zaustaviti. Tako što čovjek prepozna sebe u Aleksandru Rankoviću.

Nakon što više nije mogao ići na terasu hotela Vis 2, što je, vjerojatno, stvorilo dodatne probleme Službi u njegovu nadziranju i praćenju, Ranković je nastavio izlaziti na terasu hotela Adriatic 2, a ako bi baš bio horan i raspoložen, ako je dan bio lijep, ali da turista nema previše, i ako ne bi bilo društvenih i političkih okolnosti koje bi mu kvarile ćeif, znao bi se pojaviti i na najčuvenijemu dubrovačkom društvenom okupljalištu, na terasi Gradske kavane. Posjeti Gradskoj kavani uneseni su, naravno, u redovite Informacije, koje niži organi Službe šalju višim organima Službe, da bi se na kraju cjelokupna Rankovićeva svakodnevica sabrala i analizirala u Beogradu. Ali nešto se zbivalo i mimo službenih saznanja. U ljeto 1973, mogao je to biti srpanj, u Dubrovniku su se, na Bunićevoj poljani, u posjetu Karli Ćurlin, rođenoj Stubler, našoj tetki Loli, našli njezin stariji brat Rudolf, Rudi, naš Nano, i njihova nećaka, kći njihove sestre Olge, mati moja Javorka. Tetka Lola nije voljela punu kuću. Najmilije joj je bilo samovati, primati jednom tjedno svoju kućnu pomoćnicu u osobi gospodina Nazifa, koji bi došao u košulji i s kravatom, pa bi se presvukao u radno odijelo da poredi stotinjak kvadrata njezina stana, te dvaput tjedno susjedu Laptalinku, koja ne bi predugo ostala i koja bi joj ispripovijedala sve zanimljivosti iz Grada, tko se oženio, tko rastavio, a tko je upravo pokopan na Boninovu. Nas je, svoju familiju, voljela nekom čudnom mrzovoljnom ljubavlju, i tog će nam ljeta svima poručiti da joj ubuduće što manje dolazimo. Te riječi ostale su upamćene, i trajno su ranjavale duše većine aktera. (Moju nisu, a nisu ni Noninu; Nona je, govoreći o rođenoj sestri, kratko zaključila: “Lukre je luda!”; Lukre je, inače, jedno od Lolinih čudno stečenih imena.) Premda ta preporuka nije izlazila izvan zadanih okvira unutar kojih se manifestirao tetkin karakter, problem s njoj bio je taj što je bila posljednja. Sljedećeg ljeta, godine 1974, Lola je za popodnevne sieste iznenada umrla, tako da smo sljedeći put kod nje u Dubrovnik dolazili na žalost i na sprovod. Ljutnja na tetku Lolu tako je pala na savjest onima koji su se na nju ljutili. Lukre je luda!, Nona ih je od ljutnje odvraćala, ali ni ona nikad nije izgovorila rečenicu koja bi na kraju uslijedila, a koja glasi: Lukre je bila luda.

Ali tog, još uvijek dobrog ljeta na Bunićevoj poljani, Nano je u predvečerje, koje je 1973. padalo sat ranije nego što će pasti istoga dana, deset godina kasnije, nakon ručka i popodnevnog čitanja njemačkih novina i drijemeža, pošao u Gradsku kavanu na lagani špricer. Vratio se prije nego što je i pošao, blago ustrašen i zabrinut. Znate li koga sam vidio? Rankovića! Sjedi sa ženom i s još dvojicom ljudi. I znate li što radi: smije se! Onaj jedan čovjek nešto priča, ekavski, beogradski, a Ranković se smije! Ni tetka Lola, kojoj je preko sedamdeset, i svašta je u životu doživjela, između ostaloga i to da je, kao i sestra njezina, izgubila sina, samo što je taj sin bio u našoj, a ne u neprijateljskoj vojsci, a ni mati moja Javorka, kojoj je tek trideset i jedna, nisu u toj Naninoj primjedbi vidjele ništa blesavo. Nisu se nasmijale tome što se Nano uplašio Rankovićeva smijeha, nego su ostale ozbiljne i, možda, još malo zabrinutije.

Ne znam je li Nano tog predvečerja uopće i popio svoj špricer u Gradskoj kavani, ili je glavom bez obzira pobjegao od Rankovićeva smijeha. Tu priču čuo sam jednom, ili možda dvaput, ali sam je ipak zapamtio među tolikim zaboravljenim (i nepreboljenim) pričama sa Sepetarevca. Iako sam je čuo kao sedmogodišnjak, priča je ostala zbog te neobične, djetetu nerazumljive pojedinosti: zašto bi smijeh nekog čovjeka Nanu uplašio? 

Aleksandar Ranković, izvještava Služba u svojim Informacijama, svaka je označena brojem, kao da se radi o novinama ili o časopisu, nije išao po dućanima i na tržnicu u Gružu. Time se bavila Slavka, njegova poduzetna i, čini se, drčna žena, koja će sve do 1974. predavati na beogradskom Ekonomskom fakultetu, kao redovita profesorica. Kao što nema racionalnog objašnjenja kako je i zašto žena narodnog neprijatelja ostala raditi sa studentima nakon njegova pada s funkcije, tako ne može postojati ni razlog zašto je potjerana upravo ove 1974. godine. Ponegdje piše i da je tek tada istjerana i iz Partije, ali to je, ipak, malo vjerojatno. Beogradska sekretarica Gradskog komiteta SKJ, izvjesna Sofija Mišić, izgovorila je, prema svjedočenju Rankovićeva sina Slobodana, tom prilikom ove riječi: “Pa ljudi, ona se svakodnevno viđa sa Aleksandrom Rankovićem, a nije se javno odrekla ni njega ni njegovih stavova.” 

Ivan Lovrenović u svojim će dnevničkim bilješkama jugoslavenski komunistički sustav nazvati ubilačkim. Izvođač romanesknih manevara rado preuzima ovu formulaciju, skupa s njezinim sadržajem, onako kako ga Lovrenović formulira, pa dalje nastavlja kako je upravo to ubilaštvo, stvarno ili metaforično, stvaralo prostor za upravo začudne bizarnosti i apsurdističke gegove, kakav je, recimo, sadržan u riječima drugarice Mišić. Drugarica Slavka, ili profesorica Slavka, svakodnevno se, zamislite, viđa sa svojim mužem, a da se nije odrekla ni njega ni njegovih stavova. Iz ovako formulirane misli proizlazi da Partija, koja je vođena razumom, demokratskim načelima i ljudskom empatijom, s bračnim stanjem drugarice Slavke ne bi imala problema kad bi se drugarica Slavka javno odrekla Aleksandra Rankovića i njegovih stavova. Nakon toga ne samo da Partija ne bi više zadirala u njezin privatni život, niti bi zavirivala u njezinu bračnu postelju, nego bi je, ako dobro razumijemo drugaricu Mišić, zadržala u svom članstvu.

Istoj vrsti bizarnosti i mračnih i tragičnih apsurdističkih gegova pripada i Nanina reakcija na Rankovićev smijeh. Samo što taj geg stiže sa suprotne strane od one koju predstavljaju gospođa Mišić, zajedno s Rankovićem i njegovom suprugom. Nanin strah pokreće apsurdno pitanje, nastalo svakodnevnom iritacijom čovjekovih živaca procedurama jugoslavenskoga socijalizma: što će biti s nama ako se Aleksandar Ranković smije u Gradskoj kavani? Ili: što će biti s nama ako se narodni neprijatelj smije u Gradskoj kavani? I što je još sve postalo moguće nakon što je neprijatelju omogućeno da se smije u Gradskoj kavani? Općenito, nakon što mu je omogućeno da se smije, a da oko njega sjede ljudi, domaći Dubrovčani i turisti, gosti Dubrovačkih ljetnih igara, stranci, oni koji će još uvijek prepoznati tog čovjeka i oni koji se 1973. više ne sjećaju ni tko je on. Socijalizam je još uvijek doba dugog i dubokog sjećanja, zato vrijeme u socijalizmu prolazi mnogo sporije nego što će prolaziti desetljećima potom, ali u tom dobu prolaznosti jučerašnji ljudi zaboravljaju se i kad sve drugo ostane upamćeno. U socijalizmu često se umre godinama i desetljećima prije groba. Aleksandar Ranković umro je 1. srpnja 1966, da bi se sedam godina potom, na terasi dubrovačke Gradske kavane, pred očima Rudolfa Stublera, našeg Nane, smijao. Jezovit je to doživljaj kada se čovjeku koji zađe u Gradsku kavanu na špricer, nakon vreloga srpanjskog dana, mrtvaci krenu u lice smijati. 

U Dubrovniku Aleksandar Ranković bio je osamljen. Oni koji su ga poznavali od prije ljeta 1966, a takvih je bilo mnogo, jer je svemoćni gospodar Službe i svih komunističkih tajnih i javnih policijskih službi kuću na Lapadu gradio godinama ranije, prelazili bi na drugu stranu ulice čim bi ga vidjeli, jer su znali da će njihov pozdrav, ako ga slučajno pozdrave, biti opserviran, registriran i zabilježen u službenoj informaciji, pa će ih prvom sljedećom prilikom nepoznat netko u ulozi službenog lica upitati koga su u toliko i toliko sati, tog i tog dana, na tom i tom mjestu pozdravili, i zašto. Osim toga, sresti Rankovića na Lapadu, na Pilama ili na Stradunu, prepoznati ga i pritom biti od Rankovića prepoznat, značilo je biti rankovićevac i biti narodni neprijatelj. Objašnjenje da je postojalo neko prethodno vrijeme, u kojem Ranković ne samo da nije bio neprijatelj, nego je bio od Tita ovlašteni gospodar života i smrti, a pritom i vjenčani Titov kum, ne samo da nije moglo biti prihvaćeno kao opravdavajuća ili olakšavajuća okolnost pozdravu, nego je prekršaj činila još težim. Komunisti nisu željeli da ih se podsjeća na prošlost. Onaj tko bi to činio bivao je sumnjiv u sadašnjosti. I priznavao je da ni u prošlosti nije bio ništa bolji.

Ako je s nekoga višeg metafizičkog i moralnog stanovišta bilo ikakve koristi od Rankovićevih neprijateljskih sedamnaest ljeta u Dubrovniku, od 1966. pa sve do ovoga 22. srpnja 1983, kad sa Slavkom, sinom Slobodanom i kućnom pomoćnicom čije nam je ime, iz tko zna kakvih razloga, Služba u svojim Informacijama zatajila, onda je ta korist bila upravo u muci kojoj su Dubrovčani u tom vremenu bili izloženi. Naravno, ne svi, nego oni koji su se potrudili da svoga susjeda, visokog gosta iz Beograda, upoznaju, da mu u svemu budu na usluzi, potrude se da im i on, i njegova žena Slovenka, upamte imena i lica, pa su ga onda, nakon tog ljeta preokreta, na svaki način nastojali izbjeći. Koliki su samo ljudi, ugledni građani ovoga gosparskog grada, uzorni komunisti, ali i poneki dobri dubrovački katolici, pravoslavci, muslimani, tjeskobno išli Dubrovnikom u strahu da će sresti neprijatelja i da će biti viđeno da su ga sreli! Vjerojatno se neki među njima tog osjećaja nisu oslobodili ni nakon što je Ranković umro, a Služba državne bezbjednosti, koju su oni nazivali Službom državne sigurnosti, obustavila prisluškivanje objekta “Mostar”, kakav je bio kodni naziv kuće na Lapadu, kao i kućnog telefona, te je po svoj prilici bilo obustavljeno praćenje i uhođenje Rankovićevih bližnjih. Strepnja udvorica, koji su dušom platili svoja udvaranja drugu Marku, na kraju ga je nadživjela. Ta strepnja Rankovićeva je besmrtnost.

Antun Roko Lujak jedan je od onih čuvenih Dubrovčana, kakvi se, u naravi je to ovoga starog grada, rađaju u svakoj epohi. Socijalistički direktor i menadžer, neimar koji je gradio hotelski kompleks na Babinu kuku, direktor poduzeća Minčeta, direktor poduzeća Srđ, u neka doba i dubrovački gradonačelnik. Godine 1969. veliki Roko Lujak, na čije će se zasluge pedesetak godina kasnije pozivati i oni koji hine da su u tom gradu od stoljeća sedmog antikomunisti, došao je na tapet rukovodstva Saveza komunista Hrvatske za Dalmaciju, jer je kao direktor Minčete povezan sa Slobodanom Batom Todorovićem. A taj Bata Todorović, bivši financijski direktor poduzeća Progres, jednog od gospodarskih giganata koje je osnivala i kontrolirala Služba, vjerojatno je među živopisnijim i mračnijim figurama jugoslavenskoga socijalizma. Bata se, naime, po zadatku Službe obogatio kao Krez. Pa se onda biznisom bavio po principu dvovisinskog razboja: do podne bi radio za sebe, od podne za Službu. Recimo, radeći za Službu preprodavao je oružje različitim stranama u svim ratovima koji su se u njegovo vrijeme vodili. Ili bi za Službu po svijetu kupovao koješta od onog što nije pristojno da se u ime države kupuje. Njegove akcije podsjećaju povremeno na najbolje stranice Iljfa i Petrova. Još krajem pedesetih, kao mladi socijalistički menadžer, Bata Todorović otkupljuje za staro željezo šezdeset rashodovanih američkih brodova. Učinio je to kao direktor Progresa za Željezaru Štore, staru, dobru i vrlo rentabilnu željezaru, koju je Austrija gradila još 1851, pokraj golemih ležišta ugljena. E, ali onda je Bata tko zna preko koga i tko zna s kim uspio provesti državno-gospodarsku prevaru velikih razmjera: brodove koje su mu Amerikanci prodali za staro željezo malo je pokrpio i pofarbao i rasporedio ih u slovensku i crnogorsku trgovačku flotu. Legenda kaže da su Amerikanci bili zaprepašteni i da su jedna za drugom stizale diplomatske note u Beograd. Tada Bata pada u tobožnju nemilost, Služba društvenog knjigovodstva i Savezna devizna inspekcija započinju kontrolu koja će potrajati godinu dana, i završit će bez rezultata. 

Godine 1962. Batu Todorovića hapse, pod optužbom da je preprodao četiri automobila. Biva osuđen na dvije godine uvjetno, i odmah iz Progresa prelazi u drugu tvrtku, u Interkomerc iz Umaga. Je li i Interkomerc osnovala Služba, to promatraču nije poznato, ali uskoro se Bata s obitelji seli u Italiju, pa u Njemačku, odakle nastavlja vrlo žive gospodarske aktivnosti s različitim organima i organizacijama u domovini. Od nekih doba dugo je živio i u Iranu. 

Godine 1969. Slobodan Bata Todorović u jednu je ruku gospodarski kriminalac, a u drugu privredni subjekt unutar obavještajnog aparata. Bata je menadžer tajne službe, kojega tajna služba povremeno kobajagi progoni. I naravno da je na vezi s Aleksandrom Rankovićem, dubrovačkim ljetnim umirovljenikom. Kako ne bi s njim bio u vezi kada je Bata proizvod Rankovićeva uma, njegova krvavog policijskog genija. Naravno da on i dalje radi za Službu, zašto ne bi radio, on je za razliku od dubrovačkih gospara koji su se udvarali Rankoviću, slobodan čovjek. Ali Roko Lujak nije slobodan. On je samo još jedan gospar kojeg je Bog prokleo ljetnim Rankovićem.

Nakon što je Komitet za Dalmaciju druga Roka upozorio da je Bata Todorović u kontaktu s narodnim neprijateljem, te da je samim tim i on, koji je u kontaktu s Batom, možda narodni neprijatelj, drug Roko zatražio je samoinicijativno razgovor u Službi državne bezbjednosti, ili po dubrovački, Službi državne sigurnosti. Tako je sredinom 1970. pokušavao objasniti da je s Batom Todorovićem u poslovnom odnosu, a da Rankovića izbjegava, “što će činiti i u budućnosti, budući da ne želi da ga se s njim povezuje”. A onda je, tog ljeta 1970, dubrovačka Služba primijetila da i Bata, koji također ljetuje u Dubrovniku, jer svi uvijek ljetuju u Dubrovniku, izbjegava Rankovića, pošto ga je posjetio samo jednom za cijeloga svog godišnjeg odmora. Istovremeno, zabilježili su i da gospar Lujak izbjegava Batu kad god pretpostavlja, s razlogom ili bez razloga, da bi Bata mogao biti u kontaktu s Rankovićem. I tako se cijela stvar sa stanovišta Službe i njezinih suradnika, podložnika i otpadnika, završava kao u kakvom beznadnom Beckettovom komadu, kao u kakvom od onih čudesnih i savršeno praznih Beckettovih romana, u kojima se ogledaju čovjekova priroda i duh epohe. Na kraju, gospar Lujak stvorio je temelje na kojima je podignut taj veličanstveni modernistički kompleks na Babinom kuku, u kojemu se, bolje nego i u čemu drugom, ogleda i danas suvremeno lice Dubrovnika. Mjesto je to na kojemu na kraju ove pripovijesti progovara sudbina. Ali ne budimo nestrpljivi, dopustimo životu da dalje poteče.

Kako se nitko od prethodnih njegovih gosparskih poznanika i prijatelja više nije želio družiti s njim, Ranković je svih tih godina okružen bio svojim beogradskim društvom. Sibin Stojanović bio  je među komunističkom elitom prilično poznat advokat. Vladimir Vilotijević, zvani Gavra, drugi je prijatelj. Tu su pravnik Momčilo Budisavljević, nekadašnji logoraš iz Mauthausena, i njegova žena Mara. Oni su, po svemu sudeći, najuži Rankovićev krug, u koji se Služba nije uspjela probiti. S tim ljudima pojavljivao se u gradu, njihova su imena česta u službenim informacijama. Oni su onaj njegov svijet, koji je duboko prepleten s njegovim najbliskijim porodičnim svijetom. Ljudi kakvih je bilo oko svih jugoslavenskih otpadnika i disidenata, osuđenih na javni zaborav i na život izvan zajednice, koji se nisu obazirali na posljedice koje će na njih ostaviti neodustajanje od prijateljstva. Mirne duše, svjesni što čine, prihvaćali su da na svojim plećima ponesu njegov teret. Premda ti ljudi obično ne bi bivali odbačeni ili maltretirani na način onih kojih su se odbili odreći, u njihovim će dosjeima trajno ostati zabilješka. Odani prijateljstvu nisu se mogli smatrati odanima socijalizmu.

Milovan Urošević, rano umirovljeni zastavnik JNA, preko ljeta radio je kao čuvar plaže hotela Vis 2. Bilo je to prije vremena kada su bosanski drugovi hotel pretvorili u zatvoreni objekt, i u ljetnu rezidenciju za sebe i svoje obitelji. Godine 1967, dakle u mjesecima nakon Rankovićeva pada, Urošević se susreo, te pomalo i zbližio, s Rankovićem, i pristao da uz novčanu naknadu uzme ključeve kuće, i da je povremeno tokom godine obilazi, da provjerava je li sve u redu i da prozračuje sobe. Vrijeme je to velike promjene u životu obitelji. Do prošle godine bili su okruženi brigom i pažnjom, osiguranjem namijenjenim drugom po važnosti čovjeku u državi. A smisao službenog osiguranja nije, barem u socijalističkoj Jugoslaviji, samo u tome da pazi da ne bude ugrožena tvoja sigurnost. Ono predstavlja nevidljivi zid između tebe i običnog svijeta, između tebe i karaktera običnih ljudi, ali i čitav jedan pogon, golemu i brojnu dvorsku poslugu, koja vodi računa da sve okolnosti najsitnije tvoje svakodnevice, povezane sa stanom, vikendicom i autom, dobro funkcioniraju. Onoga dana kada je nestalo službenog osiguranja, ili kada se službeno osiguranje, koje je bilo na usluzi drugu Rankoviću, pretvorilo u doušničku službu, najednom su to dvoje ljudi, Slavki je bilo četrdeset i šest, njezinom mužu pedeset i sedam, po prvi put bili suočeni s time da se automobil kvari i da ga treba voziti na redoviti servis pa na registraciju, da sijalice u stanu pregore, električni osigurači poiskaču, sifon ispod sudopera se začepi. Tada Slavka i njezin muž postaju svjesni, recimo, i toga da je Dubrovnik, pogotovu Lapad, zimi izložen vlazi, da zidovima kao i ljudima u kući treba zraka, kao i da je Beograd mnogo udaljeniji od Dubrovnika nego što se to činilo u vrijeme kada je Aleksandar Ranković bio imenovani Titov nasljednik, i da ne mogu iz Beograda dolaziti da prozračuju kuću, a u Dubrovniku nemaju više nikoga, premda im se još lani činilo da ih cijeli grad želi za strica i strinu, kuma i kumu, ako već ne za rođene oca i majku.

Tako je Ranković, svjestan koliko je riskantno ono što čini, ponudio Uroševiću ključeve svoje kuće. Nije on imao velikih iluzija o tom čovjeku, nije ih mogao imati, premda je, vjerojatno, zastavnik bio očaran, kao majmun u susretu s kobrom, jednim od vođa revolucije, pa je umio biti i meden, i potčinjen, tako da istovremeno Rankoviću komplimentira, a da ne izgovori ništa što bi bilo protivno partijskoj liniji. Ali Ranković sigurno je znao da je Uroševićeva odanost plića od plitkoga, nabrzinu iskopanog groba, i da ne postoji tajna koju bi Urošević za njega čuvao, te, konačno, da taj ključ ne znači ništa, jer nakon što su ga na Brionskom plenumu odbacili, ne postoji više ključ kojim bi on mogao zaključati svoju kuću. Konačno, Urošević mu je bio potreban samo tek da tu kuću provjetri. On je, međutim, bio i važna figura u prijelazu, koji nužno mora završiti neuspjehom, iz jednog u drugi život. Između života kojim je prethodno živio i života običnoga socijalističkog građanina veća je razlika od one razlike koja postoji između Carstva nebeskog i života najmanjega među ljudima.

Čini se da je zastavnik Urošević u ovo ušao čista srca, ni od koga nagovoren, jer je Služba na njega ubrzo izvršila pritisak preko njegove partijske organizacije. Naime, premda je bio mali i beznačajni čuvar plaže, koji se tim poslom bavio da bi životu pružio neki smisao, a ne da bi zaradio neke novce, Uroševiću je iz onog prethodnog vremena, prije nego što je rashodovan i penzioniran kao neperspektivni podoficirski kadar, ostalo to članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Biti Član za njega je, kao i za većinu članova Partije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, bilo cilj i smisao života. Otprilike onako kako je za katolika cilj i smisao u pripadanju Crkvi. I bit će da je bio grdno potresen i uznemiren kad je na sastanku postavljeno pitanje kako to on, Član, može da “čuva Rankovićevu vilu”. Tako je, nakon što je skoro sedam godina pazio i zračio kuću, u svibnju 1974, Urošević bio primoran da vrati gazdi ključeve. Objasnio mu je da od njega to traži njegova partijska organizacija. Ranković je sigurno imao razumijevanja, olakšao je tom malom čovjeku njegovu muku, i nije ga pozvao na kavu ili na još jednu rakiju, nego je sve obavljeno s nogu, tako da što brže prođe i da što prije bude zaboravljeno. Zahvaljujući Informaciji službe, broj 248, od 14. svibnja 1975, nikad nije zaboravljeno. Taj susret na terasi, kada Milovan Urošević vraća Rankoviću ključeve njegove kuće, jer je njegova partijska organizacija to od njega tražila, markantna je epizoda dvaju ljudskih života. Zastavnik iz nje saznaje da je život poniženje bez kraja. Rankoviću se po stoti put potvrđuje da nema što da traži u životima običnih ljudi, i da se između njega i njih samo jedan zid zamijenjen drugim.

Nakon ovog događaja, stoji u Informaciji od 14. svibnja 1975, Milovan Urošević zatražio je razgovor u dubrovačkoj Službi državne sigurnosti, da bi objasnio kako s Rankovićem nikad nije vodio “političke debate”, te izjavio da je spreman ponovo preuzeti ključeve njegove kuće, ali ovaj put kao suradnik Službe. Premda u Informaciji stoji da je sam zatražio razgovor, promatraču bi se, čini se s razlogom, to moglo učiniti sumnjivim. Prije će biti da je Služba pozvala Uroševića na informativni razgovor, da su ga cijele jedne noći, možda i preko vikenda, zadržali u svojim prostorijama, da mu nisu dopustili da se javi kući, da su mu prijetili izbacivanjem iz Partije, da su mu govorili da će ostati sam kao što je Ranković sam, samo što za njega nikoga neće biti briga, da su ga ucjenjivali životima članova obitelji, i da se on, nesretnik, slomio i pristao na suradnju. Tako je Aleksandar Ranković nazad dobio svoga kućepazitelja, ali ovaj put kao doušnika i suradnika Službe, kodnog imena Uroš. Onaj tko nije uživljen u pripovijest mogao bi upitati zašto je Ranković na ovo pristao. Zato što mu je Urošević bio drag. Zato što je sad konačno sve o njemu znao. Zato što je ovo, na neki način, bila i njegova osveta tom malom tužnom čovjeku. Zato što je znao svaku bravicu na prozoru, pa mu se nije moglo dogoditi da neki prozor ostane otvoren i da kiša ulije u kuću. Na kraju, prema Informaciji broj 65, od 9. rujna 1978, Milovan Urošević odselio se u Beograd. Ako bismo po njegovome životu sudili, a o komunističkim je režimima zapravo i najuputnije suditi, na osnovu pojedinačnih ljudskih sudbina, SFRJ nije se razlikovala od DDR-a, Služba državne bezbjednosti nije se razlikovala od Stasija. Sudimo li po životima nekih drugih ljudi, zaključit ćemo nešto drugo, pa ćemo često reći da je Jugoslavija bila nešto drugo. Ali zašto bi život Milovana Uroševića za povijest bio manje važan, ili manje istinit, od života drugih ljudi?

U ljeto 1976, dok je Milovan Urošević još bio tu, zbilo se nešto neobično i ganutljivo. Kako stoji u Informaciji broj 377, od 28. srpnja, suradniku Službe, kodnog imena Uroš, Aleksandar Ranković povjerava da ga je pogodio još jedan, istina lakši, srčani udar. Drugi je to po redu. Prvi je preživio tačno deset godina ranije, u noći Brionskog plenuma, ali tad je bio još horan i mlad. Ovo su već ozbiljne godine, šezdeset i sedam mu je, nije ostalo previše toga čemu se može nadati. Poslušao je liječnike, pa je prestao pušiti. Pazi što jede, alkohol ne smije piti, jer pije lijekove… Priznao je tad suradniku Službe, kodnog imena Uroš, tom već bivšem čuvaru plaže s kojim se poznaje dugo, praktično cijeli svoj drugi život, da se ne osjeća dobro i da je osamljen. Pa je molio da ga Uroš češće posjećuje.

Aleksandar Ranković bio je inteligentan, ali relativno priprost čovjek. Nije on vladao figurom ironije, pa da se suradniku Službe (svoje Službe, nikad to nije dovoljno ponavljati), ironično kaže da je usamljen i da mu njegovo društvo nedostaje. U tom trenutku on je očajni starac, premda još uvijek nije u staračkim godinama, koji skoro da traži milost. U svijetu bez dobrote, kakav je svijet kojim vlada Služba, i svijetu bez milosti prema narodnim neprijateljima, kakva je od prvoga do posljednjeg svoga dana bila komunistička Jugoslavija, Aleksandar Ranković, potresen vlastitom smrtnošću, ostavljen bez cigareta i bez alkohola, traži nešto što ne može dobiti. Uroš mu, naravno, govori da će doći, i ubrzo, naravno, dolazi. Tapše ga po ramenima, tješi, izgovara šale, koje se, međutim, ne primaju. Pod tolikim emocionalnim i moralnim pritiskom, pod slomom vlastite duše, Milovan Urošević morao se preseliti u Beograd.

Početkom 1973. netko je provalio u kuću na Lapadu i ukrao vrijedne slike. Neke od tih slika milicija je nekoliko mjeseci kasnije pronašla. Kada su u srpnju Rankovići stigli u Dubrovnik, Slavka tim povodom posjećuje Stanicu javne sigurnosti. Posjeta je, naravno, morala biti najavljena, tako da je Služba uputila Ivu Duževića, radnika Službe unutrašnjih poslova, kako da se “postavi” pred ženom narodnog neprijatelja. Ta žena je, na neki način, predstavljala trajni dramaturški problem u velikom igrokazu Službe. 

Ladislava Slavka Becele, ratni prvoborac, slovenska partizanka, kojoj su u borbi stradali brat i sestra, a roditelje je neprijatelj strijeljao, jedna od malobrojnih koji su se s Titom i dijelom Vrhovnog štaba zatekli u pećini u Drvaru, 25. svibnja 1944, u vrijeme njemačkoga zračnog desanta, bila je s jedne strane najbliža osoba Aleksandru Rankoviću, narodnome neprijatelju, ali je po svemu od njega bila različita. On abadžija, ona doktorica ekonomije, od mračni demjurg Službe, ona drčna i slobodna žena, on Srbin i Srbijanac, ona Slovenka, koja do kraja u svome držanju ima nešto od one oholosti čeljadi iz najrazvijenije jugoslavenske republike prema aljkavosti, površnosti, neurednosti i sitnim lopovlucima južnjačke braće i drugova. U Službi su, u Dubrovniku, primijetili da Slavka lako sklapa nova poznanstva, da se miješa s ljudima, da vrlo slobodno govori. Tako je i Duževiću rekla, vjerojatno i ne vodeći previše računa o tome što njezine riječi u svom najsirovijem stanju idu izravno do vrhova Službe, da je ona u proteklih šest-sedam godina svašta doživjela i svega se nagledala zbog onoga što se dogodilo s njezinim mužem. “Ako je Leka imao greške, on je za to i odgovarao!”, rekla mu je. “Oko Rankovića se stvara fama i ne znam zašto je i kome to potrebno”, mijenjala je u svom govoru registre, namjerena da kaže sve.

I onda je, bit će upitana sumnjaju li na koga u vezi provale, rekla da “određene osobe po Dubrovniku šire glasine” da se u njihovoj kući nalazi neka vrlo vrijedna staroegipatska statua, ukradena iz muzeja, kao i barem jedna neprocjenjivo vrijedna slika, pa onda i nije čudo da lopovi provale i potraže statuu i sliku. Dužević ju je, besmrtnim policijskim manirom, upitao tko te glasine širi. Naravno da mu nije odgovorila. Malo je ljudi koji su u životu imali posla bilo s jugoslavenskom milicijom, bilo s hrvatskom policijom, a da im nije postavljeno to čuveno pitanje nakon kojega se upitani osjeća kao idiot. Jer onaj tko pita, ne samo da zna odgovor, nego je gospodar svih pretpostavki da odgovor bude upravo takav. Kada Služba 1973. postavlja pitanja tko po Dubrovniku širi glasine o vrijednoj staroegipatskoj statui i o Picassovoj slici – jer o Picassovoj slici u Rankovićevoj je kući riječ – Služba je u poput Boga koji bi se čudio svijetu koji je stvorio. 

U Informaciji Službe broj 335, od 25. srpnja 1973, sastavljenoj nakon Slavkina posjeta stanici milicije, dva su važna zaključka. Prvi je da pojedini Dubrovčani, među njima i oni koji su se istaknuli u Maspoku, šire famu o dvije (ili barem dvije) vrijedne umjetnine u Rankovićevoj kući. Drugi je da Milovan Urošević, koji u ovo vrijeme još uvijek nije kodni Uroš, očito Rankovića izvještava što se priča po gradu, jer kako bi inače Slavka znala za glasine.

Ako se ukrste s djetinjim sjećanjem promatrača i izvođača romanesknih manevara, oba zaključka iz Informacije broj 335 učine se neočekivano traljavim i u biti netačnim. Naime, Dubrovnikom se u ljeto 1972, prvo nakon pada Savke i Tripala, širila urbana legenda da u Rankovićevom tinelu, s pogledom na sinje more, visi originalna slika Pabla Picassa. Glasina je tada već toliko raširena da je već u travnju ili svibnju stigla do Bunićeve poljane i tetkinog stana na četvrtom katu. Nitko od nas koji smo okupljeni oko trpeze, a to su, uz tetku Lolu, i njezina kći Branka te zet Werner, Nijemac koji ne govori naš jezik, pa se zbog njega oko ručka uglavnom i govori njemački, Olga i Franjo Rejc, kojemu je to posljednji dolazak u Dubrovnik, nepoznata žena, koja tetki pomaže u pripremi ručka, i ja, koji još nije navršio ni šest godina, ne samo da ne pripadamo onom povlaštenom svijetu do kojeg glasine dopru u svome upravo kreiranom obliku, nego svi u tom društvu – osim, naravno, nedoraslog mene – imaju izražen refleks zebnje od osjetljivih političkih tema. O Picassu u Rankovićevoj vili, koja je vila samo u priči, dok je u životu tek omanja kuća na Lapadu, ne bi se za tim ručkom pričalo da o tome ne priča već cijeli Dubrovnik, i da ta priča nije lišena slutnje moguće opasnosti. Legenda o Picassu prenosi se s ciljem Rankovićeva ozloglašavanja, pa se zato i može slobodno prenositi. I prenosit će se svih sljedećih godina, pa čak i nakon smrti glavnoga aktera. Možda će i pola stoljeća kasnije još biti starih Dubrovčana koji bi, kao nad nesumnjivom istinom, prisegnuli nad pričom o Rankovićevom Picassu. Živjeli su, i možda još uvijek žive ljudi koji su vjerovali da su tog Picassa vidjeli svojim očima. (Jedini provalnici s početka 1973. sigurno su znali da ta slika ne postoji. Golemo je bilo njihovo razočaranje poviješću!)

Za trpezom tog svečanog ručka na Bunićevoj poljani, na njemačkom jeziku se našem obiteljskom zetu Werneru Gerlitzkom prenosila legenda o bivšemu našem svemoćnom šefu policije, na čijem zidu, u vili na Lapadu, visi Picasso. To je prokletstvo sudbine, govorio je tog dana netko, jednom abadžiji, jednom krojaču narodskih prsluka od kostrijeti i ovčjih koža, pred očima svaki je dan slika u koju ni pismenije oko od njegovoga ne bi moglo gledati. A Werner se na to smijao, ali je vjerojatno pazio da svojim smijehom ne pređe granice pristojnosti, jer on kao Nijemac, i njemački vojnik iz Drugoga svjetskog rata, nije mogao biti siguran vrijeđa li nas njegov smijeh, ni u kojem bi trenutku taj smijeh mogao biti pretjeran. Činjenica da se o Rankovićevom Picassu tad govorilo, i da je to govorenje uraslo u neku obiteljsku legendu, koja bi se dopričavala kako bi koji od njezinih aktera umirao, na žalostima, uz sprovode, u posmrtnim prisjećanjima, Informaciju 335 prikazuje kao simptom sistemske paranoje Službe na zalasku.

Nedjeljko Dujaković bio je radnik Službe državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine. S Rankovićem se poznavao prije Brionskog plenuma i izgradnje kuće na Lapadu. Kao pouzdan kadar namješten je za upravnika odmarališta radnika republičkih institucija Bosne i Hercegovine. Uklonjen je, dakle, iz službe, ali je istovremeno unaprijeđen. Bosanska je partija bila najtvrđa i najkonzervativnija, pa je i u njezinom poluzatvorenom i zatvorenom turističkom kompleksu u Dubrovniku i njegovoj okolici bilo nečega od onih staljinskih ljetovališta na Krimu. Premda su u Dubrovniku bili kao u raju, bosanski drugovi, njihove žene i djeca, pomalo su tu bili kao u zatvoru. Utopljeni u luksuz, nevidljivim zidom odijeljeni od radnih ljudi i građana, bili su ustvari nadzirani. Premda su bili slobodni vjerovati da je Dujaković tu radi njihove sigurnosti.

Njega je, čini se, Ranković angažirao da mu nadzire gradnju kuće. Nakon što je pao s vlasti, u vrijeme kada su osmišljavane strategije ocrnjivanja paloga anđela jugoslavenske revolucije, Nedjeljko Dujaković suspendiran je zbog financijskih malverzacija i optužbi da je koristio državna sredstva u podizanju Rankovićeve kuće. Pao je u nemilost da bi pad njegova gazde bio što dublji. A mogao se izvući, samo ako je pristao da tom padu i lažima pridonosi. Pa je onda govorio i što jest, i što nije. Vjerojatno je istina da je, gradeći Rankovićevu kuću, radio nešto što je bilo uobičajeno kada se gradi kuća prvome do Tita, ali što postaje kazneno djelo kada se prvi do Tita pretvori u narodnog neprijatelja. Tko zna čime se Dujaković tad branio, ali su na neko vrijeme njih dvojica međusobno zahladili.

Ali onda su, u Informaciji broj 65, koju Služba zavodi dana 9. veljače 1973, izgladili odnose, tako da Dujaković biva čest u kući na Lapadu. Sudski proces koji se protiv njega vodi privodi se kraju u travnju 1974, kada ga Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske oslobađa svake odgovornosti u vezi optužbi za financijske malverzacije, te presuđuje da se Dujakovića treba vratiti na posao. Umjesto toga, on se zapošljava kao trgovački zastupnik u Lesnini, te podnosi zahtjev da ga se vrati u Partiju, iz koje je izbačen u isto vrijeme kad je i suspendiran. Godina je 1977, kad pred izvorom Službe govori da s Rankovićem nije blizak, stran mu je taj čovjek, ali se nastojao umiliti Slavki, jer mu je trebala u tom sudskom procesu. Je li tad lagao, ili je govorio istinu, ili je lagao u nekim drugim prigodama, a istinu je govorio tek 1977, to nećemo saznati. Ali možda jednoga dana odnekud isplivaju nove Informacije Službe, koje će Nedjeljka Dujakovića prikazati u novom svjetlu. Sa stanovišta velike povijesti, kojom se bavi Nikica Barić, to nije važna stvar. U životima ljudi to je, međutim, sve.

Oko Rankovića tih je godina obigravao i Duško Momčilović, početkom sedamdesetih voditelj Obodinovog servisa u Dubrovniku, koji se zatim zapošljava u vojnom odmaralištu u Kuparima. On je, kao i onaj ubogi umirovljeni zastavnik, bio član Partije, čovjek sitne, gotovo neznatne uloge u društvu, koji je, međutim, bio bog i batina za frižidere u vešmašine u dubrovačkom kraju. Godine su rane, tek se nekoliko godina ranije, baš upravo oko Brionskog plenuma, počeo zbivati revolucionarni tehnološki pomak od poluautomatske vešmašine, uz koju je trebalo sjediti i ručno mijenjati programe, u automatsku vešmašinu koja se do danas nije bitno mijenjala. U Jugoslaviji dva su velika proizvođača: proizvodi Gorenja skuplji su i modernije dizajnirani, Obodinovi su proizvodi jeftiniji i uglavnom trajniji. Gorenje ima sigurnije servise, vode ih ljudi koji se ponašaju kao Slovenci, a Slovenci su u općoj percepciji ono što će jednoga dana biti Nijemci: pouzdani, ozbiljni, odgovorni. Rankovići su, vjerojatno, upoznali Duška Momčilovića kad im se početkom sedamdesetih pokvario Obodinov hladnjak. Usluga je bila brza i pouzdana, baš kao da je Ranković još uvijek ono što je bio, baš kao da je i dalje Titov kum. Kada je Služba pokušala izvršiti pritisak na Momčilovića, da bi ga pridobila na suradnju, otkrili su, istina neizravno, da on već jest suradnik Službe, ali one armijske. Za KOS je uhodio Rankovića, a Služba državne bezbjednosti i Kontraobavještajna služba JNA, SDB i KOS, bile su u neku ruku konkurentske firme. Osim što su se obje bavile nadziranjem društva i uglavnom prikrivenim terorom nad pojedincima i skupinama u koje bi prethodno proizvele u narodne neprijatelje, jer je bilo malo onih koji su sami od sebe već bili neprijatelji, SDB i KOS stvarali su usporedne društvene stvarnosti. I upravo stoga što su stvarnosti bile usporedne, poput ravno povučenih paralelnih linija koje se neće susresti ni u beskraju svemira, između njih nije smjelo biti prisnih veza ni kontakata. Služba je samo odustala od Momčilovića nakon što je shvatila da Momčilović radi za KOS.

Aleksandar Ranković i cijela njegova obitelj znali su, naravno, tko su ta trojica ljudi, i taj penzionirani zastavnik, čuvar plaže u bosanskom partijskom hotelu, i taj bosanski policajac, i taj serviser frižidera, tako da je i Služba na kraju shvatila da nijednom od njih ne vjeruju ništa. Ali Rankoviću je, kao i svakom drugom čovjeku, trebao netko tko će mu popraviti frižider ili prebojiti drvenariju u kući.

Velikih je muka u tih dugih sedamnaest godina, koje su te 1983. cijeli moj život, Služba imala s praćenjem Aleksandra Rankovića i dobivanjem korisnih informacija o njemu i o njegovima. O tome, uostalom, svjedoči i razočaranje povjesničara Nikice Barića, autora dragocjenog znanstvenog članka, koji me je kao malo što vratio u 1983. godinu. Skoro ničega, osim neke obične svakodnevice, u Informacijama Službe o Petru, kakvo je Rankovićevo kodno ime, i o objektu Mostar, kako je nazvana vila na Lapadu, zapravo neće ni biti. Sedamnaest dugih godina Služba državne bezbjednosti, taj jugoslavenski Stasi, o čijem se radu, na žalost, u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji nikad neće snimati filmovi, niti će se pisati veliki romani, jer je ta zločinačka organizacija ugrađena u temelje svake od te tri postsocijalističke države, i u svaki od njihovih nacionalizama, bavila se samo time je li Aleksandar Ranković bio na plaži, koliko je puta ulazio u more, je li u koga gledao, je li se s kime pozdravio. Može biti da je to dosadno, može biti čak i da je za pripadnike Službe frustrirajuće, ali potencijalno riječ je o velikoj romanesknoj prozi, o romanu kakav Dubrovnik doista zaslužuje. Potrebno bi bilo samo još naći mladoga, darovitog pisca koji bi umio to napisati. Neka mu ovi romaneskni manevri na temu 1983. posluže kao skroman i nenametljiv uzor i predložak.

Vjerojatno je Ranković svih tih godina bio začuđen da mu je glava ostala na ramenima. U komunističkim zemljama nije se ministra policije proizvodilo u neprijatelja, a da ga se pritom ostavilo u životu. Upravo zato što sam ne bi tako postupio, Ranković je bio iznenađen time što su mu drugovi poštedjeli život. Tačnije, time što mu je čovjek, kojemu je na vjenčanju bio kum, oprostio život. Je li to bio višak sentimentalnosti? Ili se to Tito njime poigrava, kao mačka ošamućenim mišom? Godine su mu, vjerojatno, trebale prije nego što je došao do odgovora na ovo pitanje, pa shvatio da se više neće dogoditi ništa. 

Na osjetljive političke teme Aleksandar Ranković u tih je sedamnaest godina, koje traju upravo onoliko koliko 1983. traje i moj život, jednom u Slavkinom i u društvu Milovana Uroševića ironično primijetio da Mika Tripalo ima veću mirovinu od njega. Dogodilo se to krajem srpnja 1972, otprilike pola godine nakon što je Tripalo umirovljen. Doista, s penzionerske tačke gledišta, bila je to nepravda: osim što je bio na nižim položajima i dužnostima od Rankovića, Tripalo je imao sedamnaest godina manje revolucionarnog staža od Rankovića, jer je upravo toliko bio od njega mlađi. Skoro da je i ganutljivo što se Ranković nije suzdržao i od ove primjedbe, kao što se suzdržao od svega drugog što je mogao reći, ali o čemu je tako ustrajno šutio. I time izazivao očaj, kako Službe, tako i službene historiografije. Umjesto da bude komunistički disident i mučenik, on se pretvorio u ranokršćanskog sveca. Živio je u toj kući na Lapadu kao stilit Partije, kao stolpnik koji čuči na vrhu kamenog stupa i izlaže se direktnom pogledu Boga, tojest Službe. Je li Tito čitao Informacije, što ih je vrijedno proizvodila dubrovačka podružnica Službe državne bezbjednosti? 

A onda se Tito na televiziji prvi put pojavio sa štapom. Slavka je bijesno rekla: Pogledaj ga, s toljagom! Ranković je, međutim, reagirao blagošću. Prestar je on već za takve napore, govorio je, ne bi ga smjeli izlagati takvim naporima. Ako on sam hoće, morali bi ga za njegovo dobro zaustavljati. Bio je ganut starenjem svoga nekadašnjeg vođe, pokazuje Informacija broj 247 od 25. srpnja 1978, i očito ga više nije bilo briga kako će njegove riječi Služba zabilježiti i interpretirati. Ako se već oni za njega ne brinu, brinut će se on, Ranković. Neobična, a opet tako ljudska, prirodna reakcija. Mogao ga je Tito ubiti, mogao ga je doživotno zatočiti, mogao mu je rasturiti obitelj, i učiniti sve ono što se oduvijek čini otpadnicima. Nije važno je li se Ranković pritom osjećao kriv, i je li pred Titom uopće bio kriv. To što mu je namijenjena bila uloga narodnog neprijatelja nije imalo veze s njegovim subjektivnim osjećajima ili namjerama. I sad, premda su daleko jedan od drugoga, najdalje što ljudi jedni od drugih uopće mogu biti, on 4. srpnja 1978, dok gleda televizijski izvještaj o proslavi Dana borca, svejedno u Titu vidi nekoga svog. Za razliku od Slavke, Ranković ne vidi toljagu u njegovoj ruci.

I tako u neka gluha doba noći, 22. srpnja 1983. on ulazi u svoju kuću na Lapadu. Umoran je kao pas, teško diše, u kući je sparno, ventilator mnogo ne pomaže. Ne zna da mu je ostalo manje od mjesec dana života. Srce je organ ritma. Srce kuca u četveročetvrtinskom ritmu, kao bubanj u pjesmi Chuka Berryja. Njegovo srce odavno već ispada iz ritma. Taj beslovesni mišić sve teže uspijeva stići vlastite otkucaje. Jednom kad stane, neće ga biti moguće pokrenuti.

RANORANILAC

probuđen
osmijehom mjeseca
kroz prozorčić potkrovlja

u očima mi mrena
od zvijezda nebeskih
i snova netom iščezlih

što li sam sanjao
htio bih žmireći dokučiti
zauzdan duboko u sebi

u ponornim dubinama
odjekuju glasovi iz knjige
koju danima ne zatvaram

protežem se u visine
iz kreveta do računala
i nastavljam s prevođenjem

KNJIGE I SNOVI

u potkrovnoj spavaonici
preostaju mi jedino knjige i snovi
bez kojih je nezamisliva svakodnevica                

uzeo sam u ruke ljubavni roman
sjena na unutarnjem pejzažu
s pouzdanjem u dubok san

i doista sam sanjao
blijedi mjesec nad jelkama
ženu koja je pobjegla iz knjige

odjeća joj nestala u sjeni
tijelo joj postalo bijelo kao svjetlost
lice joj zasjalo kao sunce                                      

ne znam jesmo li se ljubili
je li to bila spomenka ili maruša
ili tek moja razgaljena duša

POEZIJA I VINO

poslije festivala
o poeziji i rujnom vinu
prenoćio sam u đačkom hostelu
i u starodrevnom gradu ptuju
vratio se desetljeća unatrag
u mladenačka slavlja

cijelu noć žeđao sam
za ljubavnim napitkom
od meda đumbira i limuna

ujutro me uz blago rominjanje kiše
probude stara crkvena zvona

svim svojim bićem osjetih
da će raspjevanost novog dana
uroditi čudesnim otkrićem

umiven i posve priseban
napustio sam đački hostel
i pokupio se veselo raspoložen
bez ikakvih suvišnih stvari
u ostavu svog srca

ZMIJSKE KOŠULJICE

svake jeseni radim
dva dana kao drvosječa u šumi
tri dana kao pilar dovezenih stabala
pet dana kao cjepač velikih klada
šest dana kao slagar u drvarnici 

zimu dočekujem sedmi dan
pozdravljam prvi mraz i snijeg
injem ukrašen brijeg i srnu u dvorištu
koja možda i nije zalutala ovamo
jer me posve udomaćeno gleda
kako nosim drva u kuću

i nije samo srna čudesna
ima i drugih čudesnih stvorenja
kojima se negdje u rupama drijema
dok ja sjedim uz toplu peć

nikad ne potrošim sva drva
ostane ih nešto u maloj drvarnici
na kojima kućne čuvarice u proljeće
kao znak pritajenog zajedništva u ljubavi
ostavljaju svoje zmijske košuljice

PREVODITELJ DUŠA

duše žive u sjećanju
i malo je smrtnika koji ih čuju
još manje onih koji ih slušaju

duše se nikad ne predaju
u vremenu informatički bučnom i gluhom
mogu se prepoznati jedino sluhom

duše su velika nepoznanica svijeta
gdje bogatstvo ostaje na dohvat ruku
a sreće nema u prenapetom zvuku

duše su epski i lirski opjevane
u trotomnoj knjizi slovenskog pjesnika
koju već mjesecima ustrajno prevodim

duše me svako jutro milo ozare
buđenjem i postojanom nadom
u sjećanje kao osobno spasenje

duše me u tišini čine sretnim
što mogu prevoditi velikog pjesnika
što mogu uistinu biti prevoditelj duša

Nedjelja. Zlatni plameni visokog ljeta. Zvuk u prostoru, sličnom
amfiteatru, kao da su se dječji glasovi pretvorili u iskre,
kao da lebde iznad površine vode i ponekad nahrupe prema tamnom zelenilu
šuma i plavetnilu neba. Prema čudima s druge strane ograde.
Prije negoli ih uočiš, vidiš ih u duhu, djecu koja skaču
u bazen, i u duhu znaš da ćeš im se uskoro pridružiti. Voda je
topla i sve su tvoje misli predane tome da ćeš uroniti u nju.
Da ćeš za dijelić sekunde biti dio zraka a zatim ispod površine. U prolazu
mimo blagajne ugledaš u ogledalu preplanulo lice. Sijedu bradu i
sijedu, neprilično dugu kosu. No ti znaš da je to samo obmana.
Samo maskirna odjeća starijeg čovjeka, samo zavaravanje okolice,
jer u tvojoj je nutrini skriven netko tko je već desetljećima jednak i
nikad se neće promijeniti. U vodi imaš osjećaj kao da si zalutao u kinoteku,
koja ti vraća tijela i lica iz nekih davnih ljeta, koja ti
vraća trenutke neopisive sreće, ali i propuštene prilike i
žaljenje što ih još uvijek prati. Dugo plivaš i dugo
zaronjavaš. Zadržavaš dah. Kroz naočale za plivanje gledaš kako ti se
za predugim noktima pjenušaju srebrni mjehurići. Ravnim trbuhom
prokližeš dnom bazena. Sad si kao biće koje je napokon našlo svoj
element i slilo se s njim. I tako prođe popodne. Prođe visoko
ljeto. I prođe život. Kada navečer umoran zaspiš i kad se
probudiš usred noći, iz maskirne odjeće starijeg čovjeka izlegne
se desetogodišnje dijete. Osjećaš da si ti to dijete. Začuđen slušaš ravnomjerno
disanje žene koja leži pokraj tebe, ali je ne prepoznaješ, jer je
još nikada nisi vidio. Ne prepoznaješ krevet u kome ležiš, ni sobu
u kojoj je taj krevet, ni mjesto na kojem je ta soba, poznato ti je samo vrijeme.
Ipak, miran si. Nije te strah. Nije te strah ni kad se na tebe spusti neopisiva
tuga. Jer sutra je ponedjeljak. Početak rujna. Škola.
Prvi dan kraja svijeta.

 Preveo Edo Fičor

Artur Klinaŭ, Osam dana revolucije. Jedan dokumentarni dnevnik iz Minska, 2021

Kao što sam naglasio u prošlome nastavku ovoga ciklusa, knjiga Olge Šparage, opisujući revolucionarna gibanja u Bjelorusiji, poseže za višestruko hibridnim diskursom. Njezin se tekst formira na znanstvenoj razini (politologija, sociologija, povijest) da bi se usmjerio ka publicistici, preskočio na osobno svjedočanstvo, ali uvijek ostao na području političkoga aktivizma. Emocionalna se dimenzija prikriva što ne može spriječiti njezino izbijanje na površinu: aktivizam jest emocija. Zanimljivo je, sada, promotriti koliko se drukčija strategija predočavanja pokazuje efikasnom u prikazu istih zbivanja.

Za razliku od Šparage, Klinaŭ je umjetnik: spisatelj, arhitekt, crtač, slikar, konceptualist. Njegov je pristup determiniran takvim habitusom te ga se može smatrati slobodnijim u izričaju od onoga koji nudi znanstvenica qua aktivistica. On će se pokazati kritičnijim od nje. Prihvaćanje i odobravanje gotovo svih postupaka opozicije u jednakoj se mjeri odbacuje kao što se i ističe osobna priča. Već je i iz naslova vidljivo da se Klinaŭ vremenski ograničava te time svoj tekst organizira na narativnoj bazi. Tih osam dana nije izabrano slučajno. Oni su uramljeni i jednim događajem koji u najdubljoj mjeri pogađa spisateljevu intimu. Naime, 8. kolovoza 2020. uhapšena je njegova kćerka jedinica, Marta. Njezino oslobođenje slijedi 15.8. U dnevniku je 9.8. obilježen kao prvi dan, tako da njegov završetak, 16. doista i jest osmi dan. Na početku se nalazi Prolog, na kraju, kao što se da i očekivati, Epilog. I jedan i drugi tekst tematiziraju diktaturu i anticipiraju njezino rušenje revolucionarnim putom. No ono što je najbitnije nalazi se „u sredini“. Stoga ću se njoj gotovo isključivo posvetiti u ovome što slijedi.

Kronologija je, naglasio sam, nit vodilja ove knjige – čime se ona doista i može uključiti u žanr (donekle reducirane) dnevničke književnosti. Kako bi izbjegao tjeskobnu atmosferu glavnoga grada Klinaŭ se povlači na selo i pokušava u idiličnim uvjetima kreirati distancu prema onome od čega se otuđio. Dobrovoljna izolacija govori i o napuštanju idealističke predodžbe o tome da se djelovanjem iz centra taj centar može promijeniti. Uostalom, već je i knjiga Vodič po Gradu sunca bila dokaz o tome da se arhitekt i umjetnik „preselio“ u stanje refleksivne nostalgije te da iz njega vodi tešku borbu, i sa samim sobom, kako bi izbjegao zamkama restaurativne. Reflektirati znači razmišljati, produktivno i kreativno, o onome za što se zna da je nepovratno izgubljeno, koje postoji samo na imaginarnim područjima sjećanja i pamćenja: restaurativno je ono što se želi ponovno izgraditi ne shvaćajući da „ponovna izgradnja“ znači samo blijedu imitaciju onoga čega više nema. Minsk je, u novoj fazi života Artura Klinaŭa, izgubljeno mjesto, izgubljeno u povijesti koje više nema, koju se ne može rekonstruirati, koja je prošla ali u isto vrijeme ne može proći.

Takav Minsk, onda, postoji kao aktualno mjesto tek utoliko što u njemu živi autoru najbliža osoba koja, ne predajući se poput njega rezignaciji, aktivno stupa u revolucionarni pokret, pokušava iznuditi demokratske promjene i u toj svojoj djelatnosti biva uhapšena od sila zla. Što činiti? Na ovome mjestu objektivnost definitivno ustupa pred subjektivnim pristupom, pomiješanim s emocijama – strahom za sudbinu djeteta, ali i ponosom što je ona, skupa s drugim pripadnicima urbane mlade generacije, skupila snage da se odupre autokratskoj diktaturi. Nužni je korak povratak u Minsk u kojemu, takav se dojam bar stječe, udruženim snagama s bivšom ženom može poduzeti neke korake za oslobađanje kćerke. Prvo što im je nužno činiti jest uopće saznati gdje se ona nalazi. (I ovdje je instruktivna usporedba s knjigom Olge Šparage. Ona o zatvorima i logorima govori činjenično, iz naknadne perspektive, dok Klinaŭ preferira u svojemu predočavanju izbor prezenta, vremena zbivanja događaja te tako generira napetost koja se koordinira s čitateljičinom nedoumicom u vezi s onim što se zbilo i što se, u aktualnome trenutku, zbiva.) Time se do izričaja dovodi dokumentarni karakter ove proze. A dokumentarnost neminovno vodi do politike. Politika je, znamo to, u Bjelorusiji ona figura koju ja, grozeći se imena, nazivam „kolhoznikom“, a kod Klinaŭa ona, budući da je po prirodi stvari daleko više involviran od mene te mu stoga nije jednostavno osjetiti čisto gađenje koje mene motivira, biva nazvana „Batkom“, iliti „tatom nacije“. 

Ta pozicija će Klinaŭa primorati da kritički progovori i o pripadnicima opozicije i omogući nam uvid u subjektivno stajalište od kojega se Šparaga čuva. Idealizirana se Tihanovskaja iz njezine priče ovdje pojavljuje kao supruga političara koji je išao na hodočašće kod povjesničara-amatera kako bi se prikazao za njega povoljnijom varijantom od kolhoznika. Tek će njegovo hapšenje, koje je očito uslijedilo u koordinaciji moćnika iz Kremlja i Minska, po Klinaŭu u prvi plan izbaciti suprugu. Je li ona, pitat će se, legitimna rukovoditeljica opozicije ili su to mladi koji su na ulice izašli bez političkih kalkulacija, u spontanome činu gnjeva pred besramnom izbornom krađom. No ono što proganja Klinaŭa jest zašto je diktatoru trebala ta izborna krađa. Jasno je da bi on, bez obzira na sve, ostvario pobjedu. Je li mu, doista, bilo potrebno, da kao neku vrst narcističke samopotvrde, dobije preko devedeset posto glasova? Da je ostao, pretpostavit će pisac dnevnika, kod osvojenih pedesetak posto, društvo bi se pomirilo s tim i on bi mirno mogao nastaviti svoju strahovladu. Ovako mu se tron zatresao. Otuda i provala nasilja, orgija zla koja će Bjelorusiju, kao što se vidi s naknadnom pameću, baciti još dublje u naručaj Velikog Brata. Kolhoznik će kao poklon za dobro vladanje od KGB-ovca, vidjeli smo prije koji dan, na poklon dobiti atomsku bombu. Kakav je to dar? Valjda ne za neposrednu upotrebu!

No sva politička razmatranja prekriva moment koji dokumentarnu dnevničku prozu pretvara u pripovjednu dramu: potraga za Martom razvija se u istinski suspens koji autora prati na putu od različitih zatvora, preko priručnih koncentracijskih logora, sa svim propratnim sadržajima. Po oslobođenju Martina sažeta priča izgleda ovako: „U sedam dana apsolvirala je cijelu turneju kroz zatvore. Prvo je bila u Akrescini, onda u okružnom istražnom zatvoru, pa ponovo u Akrescini i na kraju u Šodzini. Imala je sreću, nisu je tukli. Ali naravno, čula je ono što se zbivalo oko nje. Krici ljudi koje su noću mučili u dvorištu, psovke i ponižavajuće urlanje ‘Gestapa’, vrhovnog nadzornika u istražnom zatvoru, jednog osobito sadističkoga tipa koji je sa zadovoljstvom šikanirao zatvorenike.“ Osmi dan donosi trezveni dnevnički (privremeni) završetak priče. Autobusi koji dovode Batkove pristalice sa svih strana Bjelorusije u Minsk (zvuči poznato, zar ne?), revolucija koja traje i ne da se smesti. No potom slijedi intervencija Velikoga Brata, doduše ne vojna, ali policijska pomoć, razbijanje pokreta, gušenje otpora i, u njegovu nastavku, postupno gubljenje bjeloruske samostalnosti. Bijelo-crveno-bijela zastava, koja je u kratkotrajnom periodu stjecanja nezavisnosti koji se završava kolhoznikovim preuzimanjem vlasti, bila simbol povijesnoga kontinuiteta zemlje nestaje sa scene, njezina se upotreba zabranjuje, a vidljiva ostaje modificirana sovjetska, crveno-zelena doduše bez srpa i čekića. Simbolički se Bjelorusija vraća u okvire imperija, povjesničar-amater ne mora ukloniti kolhoznika s vlasti, sve dok je poslušan. A obitelj Klinaŭ? Marta je Bjelorusiju napustila u proljeće 2021. Njezin otac udomljen je u Njemačkoj. Kako protumačiti posljednje rečenice dnevnika? Odgovor ostavljam vama: „Pa ipak, energija prošloga ljeta nije nestala. Prikrila se i čeka. Zemlja se promijenila, nikad nećemo biti isti kao nekada. Tko je stupio u struju revolucije, ne poznaje put natrag.“      

Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, forma njegova bivanja. Hrvatski je, dakle, nesrpski jezik. A nesrpskim ga, uglavnom, čini likvidiranje onih riječi iz njegova rječnika koje nekom fanatičnom jezikoslovcu ili jezičnom normirantu i policajcu zvuče srpski. To su sve one riječi kojima se više služe Srbi nego Hrvati, one riječi koje su frekventnije u govorima ljudi u istočnijim dijelovima Hrvatske, one riječi koje su najmarkantnije i najprepoznatljivije u govoru Hrvata u Bosni i Hercegovini. Markantno srpske su riječi koje podrijetlo vode iz turskog, arapskog ili perzijskog, dakle orijentalizmi, bez obzira na to koliko su udomaćene u generacijskom jezičnom iskustvu dijela hrvatskih govornika. Srpske su, uz malobrojne izuzetke, riječi koje su potekle iz ruskog, pa i crkvenoslavenskog jezika. Srpski su, naravno, i svi manje frekventni sinonimi. Takve riječi zvuče sumnjivo, jer se rjeđe čuju i izgovaraju, pa onda mora da su srpske. Na kraju, srpske su sve one riječi koje njihov jezično- represivni govornik ne prepoznaje kao riječi svoga rodnog kraja, koji se, u pravilu, nalazi negdje u bližoj okolici Zagreba, ili u dijelovima primorja (nikako u cijeloj Dalmaciji). Ako jezični represivac nije iz okolice Zagreba, nego je, na primjer, Hercegovac ili Bosanac, kao što represivno- domoljubni Hrvati često i jesu upravo iz Bosne i Hercegovine, tada su riječi hrvatskog jezika isključivo one riječi koje on zamišlja, čuje ili doživljava kao riječi iz Zagreba i njegove okolice. Ono što je njegovo govorno iskustvo, ili njegov materinji i prvi jezik, on će potisnuti u psovku i u strogu privatnost. To za njega nije hrvatski jezik.

Zakon o hrvatskom jeziku, onakav kakvim su ga zamislili i kane ga provesti Gavran, Plenković, Obuljen-Koržinek i Fuchs, za cilj ima da hrvatskoj jezičnoj nelagodi stvori formu, da je na neki način legalizira. Ideja o takvom zakonu, onakva kakva je potekla iz Gavranove glave i raširila se po inim glavama, zapravo je slična onom zakonu o legalizaciji bespravno sagrađenih kuća. U oba slučaja traži se i pronalazi način da se onome što je iracionalno i nenormalno pronađe racionalna forma. Nije cilj osloboditi hrvatskog govornika od njegove nelagode, niti mu tiho sugerirati da je upravo njegova nelagoda najopasnija po jezik kojim on govori, kao što nije cilj ni obustaviti samu ideju o bespravnoj gradnji.

Za sve koji su dosad predstavljali ili branili prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku karakteristično je da se njime ne služe na način koji će impresionirati njihova sugovornika ili barem slušatelja, a u Gavranovom slučaju i čitatelja. Njihov rječnik vrlo je oskudan i sužen. Rečenice im ostaju nedovršene. Naglasci su im nepravilni. Ono kako oni govore, a u Gavranovom slučaju i pišu, naprosto nije ono kako bi neki govornik hrvatskog jezika poželio da govori. Naravno da je to problem. Predstavljači prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku onim što govore i kako govore predstavljaju i sam hrvatski jezik. A s njim i sve razlike koji svjedoče za, ali i koji svjedoče protiv takvog zakona.

U razvijenim jezičnim kulturama, kakvima je hrvatski jezik uglavnom i okružen, jezično iskustvo sadržano je u djelima pisaca dotičnoga jezika. I to ne nužno samo u djelima onih najboljih, koji ponekad predstavljaju i temelj jezika, nego i u djelima svih pisaca, uključujući one suvremene. U razvijenim jezičnim kulturama, oslobođenim svake jezične nelagode, rječnici se ne sastavljaju tako što se riječima iznalazi ispravno ili neispravno podrijetlo, nego se rječnici sastavljaju tako što se prati njihovo pojavljivanje i frekvencija u književnim djelima. Osim što je to najpouzdaniji način da se ustanovi i organizira leksik jednoga jezika, to je i jedan od načina na koji se stvara kanon neke književnosti. Recimo, ako hartija nije hrvatska riječ, onda ni Janko Polić Kamov nije hrvatski pisac. Ne zato što je stranu riječ umetnuo u naslov knjige pjesama “Ištipana hartija”, koju je objavio 1907. u Zagrebu, nego zato što je tu riječ upotrijebio s punim uvjerenjem da se služi riječju svoga materinjeg jezika. A zatim možemo preći na Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića, Miroslava Krležu…

Gavran, Plenković, Fuchs, Obuljen-Koržinek, predstavljajući prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, nisu se pozivali na pisce ili na književna djela. Jezik je za te ljude propisana forma, poput pravila za upravljanje motornim vozilom B kategorije, na cestama i javnim površinama. To je razlog što u svoje društvo nisu uzeli nijednoga pisca – premda je to korumpirana čeljad, mnogi bi im za sitne pare dao ruke u njihovoj iracionalnoj raboti! – ali i što hrvatskome jeziku odriču sve njegove funkcije, osim one naizgled najmanje važne, identifikacijske. Nije im važno, jer oni to ne znaju ili ne razumiju, što bi se ljudi na tom jeziku ipak trebali sporazumijevati. A još im je manje važno što bi taj jezik trebao biti domovina jedne književnosti, koja bi, opet, trebala biti jedina stvarna legitimacija i potvrda njegova živog postojanja. Ali kako, kad hartija nije hrvatska riječ?

Jezik kojim govorimo jezik je kojim šutimo. Jedan od temeljnih zadataka i razloga postojanja jezikoslovne struke jest u tome da se ne stvaraju razlike između jezika kojim ljudi govore i jezika kojim ljudi šute i misle. Mrtvi jezici su umrli ne zato što je neprijateljska vojska potukla sve žive njihove govornike, nego zato što su prestali biti jezici nečije šutnje. Jezikoslovci pritom opserviraju jezik, prate njegove tokove, ponegdje mu, i ponekad, prokopavaju prečace i olakšavaju razvoj, ali jezikoslovci ne kljaštre, ne čerupaju, ne plijeve jezik kojim se bave. Ponekad oni nešto predlože, svjesni da njihovi prijedlozi možda i nisu najbolji, ili da se neće primiti u jeziku. Oni ne određuju i ne naređuju u jeziku. Tu ovlast imaju samo pjesnici, koji uvijek iznova i ispočetka stvaraju jezik. Oni su jedini jezikotvorci. Samo oni, u masi anonimnih govornika, koji nesvjesno upravljaju jezikom, mogu i smiju nešto promijeniti. Sve drugo je teror nad jezikom i sijanje straha. Ako mi kažete da se hrvatski ne kaže tačka, nego se kaže točka, vi provodite teror. U mom se hrvatskom, naime, cijeloga mog života, i koju stotinu godina prije toga, piše i govori – tačka. Pa će tako i ostati, jer nada mnom zakona nema.

Hrvatski jezik, onaj jezik kojim vi svakodnevno govorite, onaj kojim su napisani članci u ovim novinama i onaj jezik kojim je napisan ovaj novinski esej, tri su različita hrvatska jezika. Različitim ih čini njihova funkcija, jedno je govoriti, drugo je pisati, ali ih različitim čine i osobe govornika (ili osobe pisaca). Svaki govornik hrvatskog jezika posjednik jednog je nadasve dragocjenog idiolekta. Dobar jezikoslovac, kakav je nesumnjivo bio profesor Vladimir Anić ili kakav je profesor Ivo Pranjković, ima svijest o tome da svaki čovjek, koliko god bio priprost, nepismen i nenačitan, ili koliko god ne imao svijesti o jeziku, ili koliko god bio pustošen hrvatskom jezičnom nelagodom, cijeli je jedan hrvatski jezik. Ako nam je do dobrobiti i slobodnog razvoja hrvatskog jezika, učinit ćemo da se taj siroti čovjek u svom jeziku osjeća slobodnije. Oni kažu da neće biti sankcija i da neće zadirati u “jezik privatne komunikacije”, oni kažu da nikome neće ništa braniti. I ne moraju, jer je teror, sankcija i represija upisana u samu njihovu ideju o hrvatskom jeziku. Po tome se njihov hrvatski jezik razlikuje od mog hrvatskog jezika.

Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik. Hrvatska književnost može imati hrvatski jezik samo ukoliko rječnik hrvatskog jezika obuhvaća i dopušta sve one riječi, ali i sva gramatička, sintaktička, jezična rješenja kojim su se u svojim djelima služili istaknuti hrvatski pisci, pišući pritom s uvjerenjem da pišu na svom jeziku, u svom idiolektu. I da pišu na svom hrvatskom jeziku. Oni kažu da se ovaj zakon ne tiče težnje da hrvatski u svom temeljnom unutarnjem samoodređenju bude nesrpski ili protusrpski, nego da se ovim štiti hrvatska javna uporaba pred dominacijom engleskog u hrvatskom javnom općenju. Ali i engleski tu je zbog njihova pustošenja i disfunkcionalizacije hrvatskog jezika. I engleski je u hrvatskoj javnoj upotrebi dio hrvatske jezične nelagode.

A zakon, što s njim? Ja sam zakon o jeziku, o hrvatskom jeziku!

Malo ljudi ne zna za ovu riječ i sva značenja koja može imati u svakodnevnoj uporabi. Kao dijete čuo sam, u uhu mi ostala, pa i u sjećanju varijanta fasunga, a u Hercegovini sam čuo varijantu fasunak.

Čuo sam, od kada živim u Hercegovini, i za izraze saransek, bijeli luk, kavada za rajčicu ili paradajz, pipun za dinju, karpuza za lubenicu, masliđan za bosiljak, majdonos za peršin, ali svakome je razumljivo kad kažeš fasunga i fasovaćeš.

Mi smo taj izraz upotrebljavali za nabavku namirnica koje bi nam trajale, otprilike, mjesec dana. Od plaće do plaće, ili od mirovine do mirovine.

Moj djed, tatin tata, imao je na unutarnjoj strani malih vrata na starom kredencu, zalijepljen popis namirnica bez kojih je bilo nezamislivo provući se mjesec dana, od mirovine do mirovine. Tako je tamo pisalo:

– četiri kese makarona
– 2 X 25 kila brašna nule
– litra zejtina (ulja)
– 3 kile šećera
– tegla pekmeza
– 3 margarina

Više se ne sjećam što je pisalo, ali znam da se to moralo nabaviti i na početku mjeseca moralo je sve biti namireno, ili kako bi djed rekao: fasovano. Sjetio sam se ovih stvari jer je baka pravila domaći kruh, koji sam obožavao. Mazao sam na njega onaj margarin i pekmez i jeo s takvim užitkom kao što sam malo što kasnije u životu jeo. Kupovao je samo po litru ulja jer se sve kuhalo na svinjskoj, domaćoj masti, koju sam, kao dijete, mazao na kruh, posolio bih, ukrao baki malo papra, te ubirao paradajz iz bašte, brisao od sebe i jeo kao nešto najljepše što je svijet mogao dati. Naravno, ako bih pošao s djedom po fasungu, dobijao bih po sto grama onih bombona, kupina-malina, koju bi trgovac Ljubo grabio malom, plastičnom lopaticom i stavljao u papirnatu vrećicu. Poslije sam plazio jezik i pokazivao crveni ili crni jezik, ovisno koju sam bombonu dobivao. I dandanas kad se dočepam prodavaonice slatkiša kupim te bombone i krišom ih jedem, jer dijabetes me uzeo pod svoje, al’ đeš meni reći da nešto ne smijem.

Poslije sam vidio što znači genetika, što znači transgeneracijski prijenos, ili što znači ono: što si ponio od kuće. 

Moj stari bi, od mirovine do mirovine, namirivao sebi pedeset kutija cigara. Pušio je tada krdžu, SUPER FILTER. Moralo je, u gornjem dijelu regala biti 50 kutija, pa ako bi potrošio 45, on bi kupio samo tih 45, jer mjesec nije počinjao bez namirenih 50 kutija.

Znala bi sestra posuđivati po kutiju, kad bi se zatekla da nema cigara, i stari bi davao, ali i vodio računa da mu se vrati. I nije priznavao nikakve druge nego samo svoju krdžu. Ako bi, slučajno spavao, a sestra uzela kutiju da on ne vidi, on bi čim bi pogledao gore pitao: jel to bila i uzela kutiju. Imao je svoju pepeljaru koju nikada, dok je mogao, nitko drugi očistio i oprao nije.

Život me, kasnije, naučio da riječ fasunga ima i drugo značenje kad bi me mama znala namlatiti jer sam napravio neku dječju budalaštinu. Uvijek bi prvo bilo da me opominje, a kada bi joj prekipjelo onda bi slijedilo: e sad ćeš fasovat! i hvatala se kuhače. Šipka i kaiš su za nju bili, nekako, suviše primitivni.

Život je, poslije, pokazao da stalno nešto fasujemo. Bilo kao pojedinci, bilo kao narod. Dobivali smo i davali fasunge. Svaka je ostavljala zareze na srcima i dušama.

Više ni ne kupujem fasungu za kuću, nego kad naletim i sjetim se da nam nešto treba, tako i kupujem. Stotinu puta sam ušao kupiti nešto pa to zaboravio, a kupio pet stvari koje mi, možda, i ne trebaju.

Sjetim se onog vica o dvoje starih, senilnih ljudi koji se dogovaraju za kupovinu:

– Otiđi i kupi samo kruh i mlijeko. Zapamti. Samo dvije stvari, kruh i mlijeko. Nemoj ništa drugo – govori starica starcu.

On, laganih nogu, sav sretan, pođe i dođe do radnje, ali, naravno, već je zaboravio što treba kupiti. Ide on tako između tezgi, razmišlja i nikako se sjetiti po što je došao, po kruh i mlijeko, i onda odluči, jer ne smije babi na oči praznih ruku. Kupi on pastu za zube, kaladont.

Dolazi kući a baba ga u čudu gleda i kaže:

– Nisi normalan! Samo si dvije stvari trebao kupiti. Eto, gdje su ti četkice!?!

Tako i ja. Često fasujem sve osim četkica.

Na tri mjesta, u tri različita fragmenta kućne biblioteke u rasipanju, naći će mi se stripovi, tojest crtani romani, u pravilu s malo riječi, ili bez riječi, Danijela Žeželja. Na debelom mat papiru, u crnoj i crvenoj, tim nekad osnovnim tipografskim bojama – osnovnim bojama novina, te Žeželjeve knjige imaju nešto od svakodnevne apokalipse. Svaka njegova priča, koja baš i ne mora biti priča, nego precizan, u vizualnu fugu složen niz slika, zbiva se jednog od posljednjih dana svijeta. Takav dojam proizlazi iz naracije i motiva na svakoj slici, ali još i više iz Žeželjeve likovne manire. Te priče, i te slike, donose melankoliju nekoga bezvjerničkog Sudnjeg dana, tugu, tjeskobu, dovršenost i urušenost, ali način na koji su slike načinjene, utonuće u totalni kontrast, kada nestaje svih nijansi, i sve biva crno ili bijelo, u gledatelju i čitatelju nakon dugog listanja Žeželjeve knjige, čitanja pa vraćanja, stvara dojam kako upravo promatra svijet očima čovjeka koji će uskoro oslijepiti. I ta je slikarska manira vjerna, gotovo hiperrealistička slika urbane apokalipse viđena okom čovjeka koji samo što nije obnevidio.

S druge, pak, strane, način na koji Žeželj slika – jer malo je krivo za njega reći, onako kako se za autore stripova obično kaže, da on crta – u sebi ima nešto krajnje elementarno i svedeno, blisko čistoj i temeljnoj novinskoj štampi, kao i izradi otisaka uz pomoć šablona. Nježna grubost njegovih radova, otisnutih na debelom mat papiru, u gledatelju stvara još jedan opsesivni dojam, pa je i njega prilika izreći: naime, učini mu se da bi idealan medij ovih stripova, a pogotovu ovoga posljednjeg, inspiriranog Kafkom, bio sumračni armirani beton neke nedovršene zgrade. “Kao pas” trebao je biti odštampan, oslikan, po tim grubim betonskim zidovima, i tako bi ga trebalo čitati, krećući se od prizemlja zgrade prema vrhu, uz stubišta bez rukohvata. I to u sumrak, gdje bi kraj priče oku bio već jedva vidljiv. Na kraju se, u kavezu, pojavljuje mladi panter. Netko bi morao naglas čitati slova koja se i pod mobitelskom svjetiljkom jedva naziru otisnuta na betonu: “I najtuplja duša odahnula je gledajući kako se tim odavno praznim kavezom kreće divlja zvijer.” A onda: “Bez oklijevanja čuvari su mu donosili hranu koju je volio.” Onda: “Činilo se da i ne osjeća gubitak slobode.” I onda: “Njegovo plemenito tijelo, sito do pucanja, kao da je isijavalo slobodu.”

Žeželj je na sveobuzimajući način, s dva kraja našega vijeka i stoljeća, spojio i suočio dvije avangarde. Obuzet europskim i sovjetskim avangardistima iz vremena po Velikom ratu, koji su razbijali i razmrvljivali pripovijest, svodeći je na fragmente i parole, na grubo-nježnu i djetinje žareću poeziju, kakvu je, recimo, pisao Žeželjev Majakovski, sav crven od koprive i od revolucije, u kojoj je, međutim, ostajao živ, vidljiv i prisutan naturalizam epohe, te stvarnost u njezinim najprisutnijim oblicima, u fragmentima novinskih članaka, u fragmentima uličnih rasprava, u fragmentima kafanskih psovki, Žeželj je pri samom kraju dvadesetog stoljeća, vijeka koji i dan-danas dotrajava, stvorio vizualnu, slikovnu interpretaciju i presliku te avangardistične naracije. U njegovim stripovima nema ničega od likovnosti te iste europske i sovjetske avangarde, osim što odnekud često izranja Tatljinov Spomenik Trećoj internacionali, te još ponešto od konstruktivističke tradicije, i osim što nam se ponekad učini da je negdje u daljini prošetao Kazimir Maljevič, nego gledamo neku posve novu sliku, koju je sam Žeželj stvarao, i koja zapravo ima više veze s onim šablonskim otiscima po gradskim fasadama s početka naših osamdesetih, nego s tradicijama likovne avangarde. 

Danijel Žeželj suvremenik je Vladimira Majakovskog i Franza Kafke, na što biološka ili temporalna činjenica što se rađao sedamdesetak-osamdeset godina nakon njih nema nikakvog utjecaja. On svoje stripove slika, i pripovijeda pomoću slika, onako kako su njih dvojica pisali. To je taj stil i način, taj nasmiješeni mrak, ta melankolija posljednjeg časa. “Mi svi imamo krila, odgovorio je starac, ali nikakve koristi od njih.” Na što mu njegovi odgovaraju: “Otrgli bismo ih da možemo.” To je samo finale jedne od furioznih epizoda romana “Kao pas”, možda i najpotresnije, koja govori o suštinskoj nemogućnosti da se ode. Čak i kada čovjek okrilati, čak i kada mu se ne ostaje, ili kad ga sve, uključujući i zdrav razum, tjera da ode otamo gdje je nastao, on ne može otići. Jedan je to od nosivih Kafkinih motiva, upisanih u tolike njegove nedovršene i dovršene priče, te u zapravo sve, redom nedovršene Kafkine romane. “Amerika” govori o tome da je nemoguće odlaziti te da je samim tim, u slučaju Franza Kafke, nemoguće i spasiti se. “Mogli ste odletjeti!”, kaže Žeželjev starac. “Odletjeti?” Kako? “Iz vlastitog grada?” Otkuda? “Napustiti dom?” Otići? “Napustiti mrtve i bogove?” Nad ovim se pitanjem treba ispočetka zamisliti, premda se gledatelju i čitatelju učini da mu je ono poznato, da je riječ o čovječjem općem mjestu. A nije, nikako! Napustiti mrtve i bogove u obezboženom svijetu Franza Kafke, kao i u svijetu nas koji smo se rađali u sjeni Kafkine literature, ili njegova testamenta koji Max Brod odbija ispuniti, prvenstveno znači otići od samog sebe. Nije riječ, dakle, o vanjskom, nego se radi o unutarnjem odlaženju i putovanju.

“Kao pas” prvi je crtani roman, prvi je strip u ediciji Bodoni. Kako je Žeželj stvaralac kraja svijeta, sljedeća izdanja Bodonija će se kretati prema početku. Ili u susret žeželjevskim avangardama i avangardistima. Na um mi, recimo, pada Bora Ćosić, žeželjevska pojava, u punom smislu riječi. Kao što je Žeželj, vjerojatno i ne znajući, izašao iz torbaka Ćosićevih čuda. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeva “Doktora Krležu”. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeve “Poslove, sumnje, snove Miroslava Krleže”, čime bi mogla biti stvorena estetska i pripovjedna ravnoteža među svjetovima, a Žeželj bi dobio svoj istodobno neočekivani a savršeno logični kontekst. Knjige, ljudska iskustva i sjećanja žive od suodnosa i konteksta. Književnost je umjetnost konteksta.

Knjiga ima dva uzbudljiva pogovora: “Kavez slobode” Frane Dulibića, koji se bavi dekonstruiranjem Žeželjevih slika, “Umjetnika u gladovanju u potrazi za Kafkom” Olje Savičević Ivančević, koji se bavi Žeželjevim vraćanjem Kafke čitateljima. Koji je pomalo, da se još jednom vratimo književnosti kao umjetnosti konteksta, vraćanje Kafke Kafki. Nakon što je Jovica Aćin u Beogradu uspio nanovo prevesti cjelokupno Kafkino djelo, koje je zatim izašlo kod Službenog glasnika, ono će sa Žeželjevim djelom “Kao pas” na polici činiti skladan kontekst svome čitatelju. Sve dok jednoga dana “Kao pas” ne bude otisnut na zidovima nedovršene armiranobetonske građevine.