MATI 

Ustane uvijek rano (ispred vremena)
Za njom trče sekunde, minute
Trpa ih gdje stigne
U mlin
Šerpu
Pod oblak
A onda na miru pije kafu
Sama

Otac je biljka
Svako jutro ga nahrani, zalije
Sa njeg’ pokupi mrve
Ko s krompira zlatice

Mati se nikada ne smije
Ona sakupi sve osmijehe u stolnjak
Trehne ih s balkona
I nakostriješi se na njih

Uveče
Polako se izvuku sekunde, minute
Iz mlina, šerpe, oblaka
Smjeste se u sat na zidu 

Te kucaju s materom skupa
Tik-tak
Tik-tak

San je klizava kutija želatina
Po svu noć ga ganja po sobi
Kada ga uhvati, on se prospe i pobjegne
A ona leži u lokvi nesanice

BRIGA

Otac utonuo u san 

Klizi po bijelim oblacima
Kao pčela po trešnjinom cvatu 

Mati ga pokriva dekom

Heklanom brigom štirka tiho
Krajeve starosti

MEZARLUCI

Kroz potiljak
Okoštene futrole tijela
Otac iskorači jednom pa drugom
Nogom
U dva skoka po končanim mislima

Napadanim pahuljama snova
Kao po prvom snijegu
Praveći prtinu preko groblja
I mezarluka
Svako malo ode do svojih
Mrtvih 

Pod košćelom se trijebi vrijeme
Bolesno i dugo
Kupi ga bobu po bobu u težak
Ruksak preseljenja
A onda se trzne na jedno
Preostalo oko i mater pita:
„Koliko je sati?“

OTAC

Moj otac nije vjerovao
puno u Boga
i nije volio političare,
novi režim,
nacionalne skupove,
ni doktore.
Volio je životinje, rakiju
i planirao da ide
u Tunis jednog lijepog dana
na mjesto koje je vidio
u časopisu,
po pustinjske ruže
i rapsodiju žutoga pijeska.
Imao je drugove
Matu u zapadnoj Hercegovini,
Jovu u Srbiji,
Fajku u Zenici,
i telefonirao s njima satima
dok nisu svi pomrli.
Moj otac nije vjerovao
puno u Boga,
hranio je jato ptica,
golubova
i kornjača.
Za njim je išla garda mačaka
a pas mu je živio dvadeset godina
bez ijednog zuba.
Kupovao mu je hrenovke i
pravio kašu od mesa.
Spašavao je pčele i miševe iz vode
i sanjao da ide u Tunis.
Moj otac je preživio smrt.
Na sahrani je išao pješke,
brisao nam suze i govorio:
“Nemojte, ja sam živ.”
Pričao viceve da se smijemo
i nazdravio sam sebi mrtvom.
Za njim su otišle
kornjače,
golubovi
i jata ptica.
Bašta je tiha i prazna 

a Tunis, sanjivo,
još na njeg’ čeka.

Iz knjige “Tušta i tma”; Miljenko Jergović, Svetislav Basara, Beograd 2014.

11.03.2013.

E, da, Miljenko moj, dobro je biti na putu, a u martu je dobro biti što dalje od Srbije, ili bar biti kod Kukića u njegovom stanu-galeriji-biblioteci, koji se u jednom suptilnom smislu uopšte i ne nalazi u ovoj zemlji ogrezloj u saharinsku nekrofiliju. Početkom marta, znaš ti to, pretpostavljam, u Srbiji počinje sveopšte takmičenje u oplakivanju smrti Zorana Đinđića i (u nešto manjoj meri) Slobodana Miloševića. Eto opet prisnosti u njenom najodvratnijem izdanju. Sada, deset godina posle javnog pogubljenja, Đinđić je za sve samo “Zoran”. Ne može se naći ni jedan ovdašnji faktotum koji sa Đinđićem nije bio na ti, koji mu nije skretao pažnju na opasnost, a najbezobzirniji idu tako daleko i tvrde da bi – samo da ih je poslušao – Đinđić i danas bio živ. Ono, fakat, Đinđić je i dan-danas neuporedivo življi od formalno živućih “nastavljača njegovog dela”. Ja sam krajem februara, pomalo preko srca, prihvatio poziv da napišem jedan tekst za neki zbornik o Đinđiću, pa sam ponovo pročitao njegove političke članke iz devedesetih, pisane očigledno u iznudici i brzini, ali u svakom slučaju briljantne. Čitao sam ih i ranije, ali tek sam sa ove distance shvatio koliko je Đinđić neurohirurški precizno detektovao prave srpske probleme. On o tome nije javno govorio (a ne bi ni imao kome), nekoliko puta sam sa njim u tome razgovarao i mogu posvedočiti da je njegova namera bila da srpsko društvo postepeno navikne na sagledavanje i prihvatanje realnosti. U Srbiji se nikada ništa ne menja, jer ništa nije stvarno; Srbija (bez Beograda) liči na Hirošimu i megadeponiju zato što realna Srbija, onakva kakva je, nikoga ne interesuje, a ponajmanje njene profesionalne spasioce. Srbija je nedovršena država zato što od njenog nastanka nikome nije padalo na pamet da se lati posla njenog dovršavanja. Srbija je oduvek izvan svojih granica, na “neoslobođenim” ili izgubljenim teritorijama. Ili čak na nebu, gde su je smestili nedotupavni (ali vrlo promućurni) moroni iz SANU. 

Tek sada, deset godina posle javnog Đinđićevog pogubljenja, postaje kristalno jasno koliko je Đinđićev projkat bio utopijski. Meni lično još je nešto postalo jasno, naime da je mit o Đinđićevom pragmatizmu još jedna od bezbrojnih laži. Đinđić je zapravo bio idealista. Kao čoveku blistave inteligencije morala mu je biti poznata snaga vekovne, već skamenjene srpske ideologije nerada, nereda i ratovanja protiv realnosti i svetske istorije. Ipak je, znajući da mnogo rizikuje, pokušao da nešto promeni. I – naravno – nije uspeo. I zato je platio najvišu cenu. A Srbija tek ima da je plaća.

Pozdrav,

Bas

*

U onome snimku atentata postoji, dragi Basara, jedan vrlo upečatljiv kadar: nakon što je Đinđić pogođen i nakon što su ga strpali u auto, službena crna vozila punom brzinom izlijeću na cestu. Iz policijskih kola koja obezbjeđuju premijera, kroz otvoren prozor izviruje ruka, pa glava, službeno lice maše palicom Stop! i psovkama zaustavlja nevidljivoga građanina u nevidljivom autu, koji ne razumije što se zbiva, ne zaustavlja se, prošao bi svojim putem… To histerično mahanje, psovka i bijes, izgubljenost službenog lica koja bi mogla stajati glave nevidljivoga, slučajnog građanina Srbije, moja je temeljna slika atentata na Zorana Đinđića. To je ono po čemu taj događaj pamtim, ali i nekakva metafora događaja.

Naravno, ja sam Zorana Đinđića dugo gledao s druge strane linije, da ne kažem fronta. U Beograd sam nakon rata prvi put došao 1999. Nakon toga sam do njegovog smaknuća došao još sedam puta (zamisli, slučajno znam tačan broj, mogao sam izračunati…), ali prije te 1999, pogotovo u vrijeme rata, naročito dok sam bio u Sarajevu za vrijeme opsade, gledao sam ga preko srpsko-hrvatsko-bosanskih frontova. Nije mi se svidjelo to što je išao na Pale, negdje 1993. ili 1994, ni što je rat prihvaćao kao nešto u što se neće miješati i na šta nema utjecaja. U toj stvari je, čini mi se, bio pragmatičan, za razliku od onoga tragičnog “viteza bez mane”, spoja Don Quijotea, socijalističkog samoupravljača i folklornog četnika gibaničara, Vuka Draškovića. On je tu imao srca, nije se distancirao. I inače, možda mi je taj Vuk zanimljiviji i simpatičniji nego što bi trebao biti. Đinđić je, čini mi se, dok na stvari gledam iz daljine od četiristo i nešto kilometara, bio uvjeren da će ih srediti čim dođe mir. I stvarno, bio je hrabar, imao je vjere.

Ali ja ga se sjećam i iz jedne drukčije, sasvim iščašene faze, koja je toliko daleko od nas da je već sličnija snu, nego nečemu što se u zbilji dogodilo. Godina je, čini mi se, bila 1987. ili 1988, ja sam zarađivao džeparac po omladinskim novinama, i tako me je dopalo da radim intervju sa mladim Zoranom Đinđićem, filozofsko-politološkom zvijezdom iz Beogada, s njemačkim školama i izrazitom slobodarskom, protukomunističkom, a ipak ljevičarskom aurom. Bio je došao u Sarajevo da održi nekakvo otvoreno predavanje na Fakultetu političkih nauka. Dvorana je bila prepuna, ljudi su visili jedni po drugima, djevojke iz provincije su u ekstazi padale u nesvijest, iz koje bi se budile a da nisu bile sigurne jesu li se to onesvijestile na koncertu Džonija Štulića ili Momčila Bajagića. On je govorio pametno, vrlo zaneseno, jugoslavenski, i bio je očito fasciniran atmosferom u kojoj se zatekao. Vladao je situacijom, ali istovremeno je slijedio njezinu logiku, sudjelovao je u velikom ceremonijalu, kao što su sudjelovale i te djevojke. I on kao da je pomalo bio u nesvijesti.

Poslije smo, sljedećeg jutra, radili intervju. U kafani hotela Evropa, koja će izgorjeti na početku rata, pio je čaj i žalio se da je, izgleda, pokupio nekakvu prehladu. Pomislio sam da su ga inficirale one studentske mase, jučer. Intervju je bio dobar, naslov: “Verujem u demokratsku budućnost Jugoslavije”. Danas to zvuči obično, skoro i dosadno. Ali taj je naslov naljutio neke čitatelje, borce narodnooslobodilačkog rata, jer šta to taj Đinđić misli pod tom demokratskom budućnosti Jugoslavije? Šta on tu podvaljuje?

Poslije, u ratu, kad mi se nije svidjelo vidjeti ga na Palama, pred očima mi je bio taj prehlađeni mladi guru budućih sarajevskih politologinja, dobar i pametan, i vjerovao sam da je pogriješio. Nakon toga, kada je postao premijer, opet sam ga se sjećao na isti način, i povjerovao sam da bi Srbija mogla biti ona dvorana na Fakultetu političkih nauka, koji je nosio ime Veljka Vlahovića, puna raspamećenog mladog svijeta, koji će poći za njim i popraviti jedan stogodišnji kvar. Kada su ga ubili, bilo mi je grozno žao, jer su mi ubili dobronamjernoga, prehlađenog čovjeka, koji pije čaj sa limunom…

I na kraju, zaista, sve se svodi na bijesnoga policajca, koji svoj posao nije obavio kako treba, i koji sad psuje slučajnoga, nevidljivog građanina. Taj građanin nema pojma o tome šta se događa, on je krenuo na posao, vozi dijete u muzičku školu, ide na Ušće u kupovinu, i ništa nije u stanju promijeniti. Uostalom, on niti ne zna da su mu ubili premijera.

Jedna Srbija, ona kojoj su ubili Đinđića, i danas stoji, zaustavljena u trenutku njegove smrti. I stajat će tako, pretpostavljam, do sljedećega historijskog događaja. Opet katastrofalnog. Druga Srbija, ona koje se taj atentat ne tiče, živi svoju prošlost i samo se povremeno malo redizajnira, ne bi li se svidjela bogatom svijetu, da ga ne plaši. I onda Vučić stavi one naočale na nos.

Živio mi!

m 

*

12.03.2013.

Dobro je što si pomenuo Đinđićev boravak na Palama i njegovo učešće na nekom nacionalnom okupljanju oko pečenog vola. Vama, Sarajlijama, bez obzira na rasnu, versku, nacionalnu i svaku drugi pripadnost, taj čin je morao biti guranje prsta u još vruću ranu i svakako je (bar za izvesno vreme) kompromitovao ionako krhki ugled srbijanske opozicije. Ni meni se to nimalo nije svidelo. Upoznao si čoveka (nisam to znao) i možeš misliti šta je takav jedan čovek mogao misliti o paljanskim đilkošima. Stoji da je Đinđić ponekad preterivao u pragmatizmu iako je on – ovo će te svakako začuditi, a pretpostavljam i mnoge druge – bio sve drugo samo ne pragmatik. Ako bi trebalo da u dve reči definišem njegovu ličnost, onda bih to učinio ovako: impulsivni idealista. Siguran sam da znaš da se u Srbiji ljudi bave politikom isključivo iz sledećih razloga: da bi izašli iz (zaslužene) anonimnosti; da bi prečicom došli do velikih i prljavih para i – konačno – da bi pojebali nekoliko silikonskih pevaljki i istih takvih TV novinarki o kojima su pre toga godinama vlažno sanjarili. Poslednji motiv zaslužuje malu digresiju. Srpske političke seksualnosti što se tiče, tu je često, naročito posle petog oktobra, dolazilo do tragikomičnih situacija. Lažni revolucionari behu načisto pomahnitali. U krugu od pedeset kilometara oko Beograda nisi mogao naći slobodnu sobu u motelu, a nisi motelima mogao ni prići, jer su na parking-placevima pored blindiranih bmw-a i mercedesa, na mrtvoj straži stajali takozvani telohranitelji, oni dragi, ćelavi, izdaleka prepoznatljivi likovi. Đinđiću to nije smetalo. Nije on bio moralista takve vrste. Ali sve se to raščulo, tabloidi su počeli da postavljaju zamke, stvar je zapretila kompromitacijom vlade, pa je Đinđić, Bog da mu dušu prosti, jednoga dana okupio đilkoše i jednostavno im zabranio da jebu na teritoriji Republike Srbije. Od te zabrane vajde su videli moteli oko Bijeljine i Segedina. Možda i oko Temišvara. 

Nisu svi, međutim, bili srećne ruke. Jednom se visokom funkcioneru Koštuničine sekte dogodio težak maler. Taman se dokopao vlasti i para, taman počele da ga saleću pevaljke, kad ono – cap! – spopala ga impotencija. Koju je (nadajmo se) izlečio tako što mu je jedna užička vračara salila stravu. No, dosta! O pikanetrijama (mnogo paprenijim od pomenutih) neki ćemo drugi put, u privatnom razgovoru. Vraćamo se na Pale. 

Možda nisi znao da je Demokratska stranka, uz sve manjkavosti ipak jedina zaista evropski profilisana partija, prepuna pritajenih (ili čak otvorenih) nacionalista i ljudi-Ćosićevih-metastaza koji od osnivanja rovare i huškaju na Načertanije. Đinđić je neke poteze – među njima i odlazak na Pale – pravdao potrebom da se odbrani od optužbi za anacionalnost, kosmopolitizam i izdaju. Nije uspeo da se opravda. Kao ni Tadić, koji je u toj stvari otišao mnogo dalje.

Pozdrav,

Bas

*

Spomenuo si, dragi Basara, u kontekstu Đinđića i njegovog stradanja među Srbima, i optužbe za – anacionalnost. I barnuo si tako u nešto o čemu zadnjih mjeseci i godina, uglavnom zbog vlastite kože i iritacije, često mislim. Što bi to, u normalnome svijetu, uopće značilo za nekoga kazati da je anacionalan, iako je, recimo, poljski, njemački, talijanski ili, hajde, ruski pisac, filozof, političar, novinar, tko god? Kada bi, eto, rekli za Güntera Grassa da je anacionalan, dakle da je slabokrvan i nedovoljan Nijemac, tada bi punokrvan i potpun Nijemac, pretpostavljam, imao biti netko tko bi bio malo bliže Adolfu Hitleru. Koliko bliže? To ovisi o ukusu pojedinca, ali svakako – bliže. I onda bi to značilo da je nacionalan Nijemac, za razliku od denacionaliziranog i anacionalnog Nijemca, definiran simpatijom, ili manjkom viška antipatije, prema Hitleru. U hrvatskom slučaju, gdje se, ali zaista, dubina nacionalnih uvjerenja, te dovršenosti i potpunosti svake hrvatske jedinke, mjeri, isključivo, odnosom prema Franji Tuđmanu, Anti Paveliću, ustašama iz Drugoga svjetskog rata, a u novije vrijeme i generalima Gotovini i Markaču, te, naravno, budućim svecem Katoličke crkve Alojzijem Stepincem, svako malo se pojavi netko, pa i sa strane takozvanih ljevičara i kosmopolita, da za nekoga, konkretno – za mene, ustvrdi kako je anacionalan, ili kako uopće nije Hrvat, pošto je, je li tako, rođen u Bosni, što znači da je anacionalni Bosanac, pa bi ga trebalo i vratiti u Bosnu i Hercegovinu, odakle je i došao. Zadnji koji mi je analizirao nacionalne osjećaje, pa je to uglavio i u nekakav književnokritički tekst, bio je stanoviti Zlatko Kramarić, bivši veleposlanik u Prištini, a sadašnji u Skoplju, kojemu je, valjda, bilo dugočasno i dosadno na diplomatskim dužnostima, pa se bavio nacionalnim pitanjem u Jergovića. Spominjem ga samo poradi bizarnosti slučaja. Ne bih inače, niti bih se takvim pojavama hvalio, jer mi taštini ne gode, a izazivaju tešku iritaciju.

Naravno, razmjerno je bezopasno po društvenu zajednicu kada se ambasadori i veleposlanici bave nacionalnom anamnezom pisaca čije zemlje predstavljaju po inostranstvima. Međutim, to isto se radi i za sve druge, i postavlja se kao imperativ pred svakoga tko bi se u Hrvatskoj bavio bilo kakvim javnim poslom, naročito politikom. Pitanje koliki je netko Hrvat, je li dovoljno dobar, što znači zadrt, isključiv i spreman da brani svako hrvatsko sranje, pitanje je koje se postavlja pred svakog ovdašnjeg političara. Prvo, a često i jedino pitanje, oko kojega se on trudi i na koje odgovara dok god može. A kada više ne može, onda se prestaje baviti politikom i piše memoare, u kojima, najednom, postaje blag i nekako razuman. Svojedobno, još dok je bio blizak Tuđmanu, Stipe Mesić napisao je knjigu “Kako smo srušili Jugoslaviju”. Desetak godina kasnije, kada je postao predsjednik Hrvatske, i bilo mu je već sasvim svejedno što će tko misliti o njegovom hrvatstvu, objavio je novo, gotovo neizmijenjeno izdanje, ali pod naslovom: “Kako je srušena Jugoslavija”.

Ako je slično i kod Srba, a pretpostavljam da jest, Zoran Đinđić nije imao baš previše šanse da dokaže svoju nacionalnu pravovjernost, da bude veliki, pravi i punokrvni Srbin. Šta mu je za takvo što falilo? Ništa mu nije falilo, nego je nečega imao viška. Naprimjer, možda je preučio, možda je bio previše obrazovan, knjige mu udarile u glavu. Nikada se za manjak nacionalnih osjećaja ne optužuju nepismene neznalice, huligani i nacionalni idioti. Idiotizam je uvijek na korak od potpunoga privatnog nacionalnog samoostvarenja. Tako se to kod nas tumači, doživljava i vidi. Tek kada umru, zvali se oni Đinđić, Danilo Kiš, Krleža ili, naprimjer, Edvard Kocbek, tek tada ti s viškom obrazovanja, pameti, talenta ili naprosto srca, postaju veliki Slovenci, Hrvati, Srbi. Valjda zato što mrtvi šute ili zato što su grobovi vazda određivali našu budućnost, vodili nas tamo gdje smo stigli i gdje ćemo tek da stignemo.

Dok ti ovo pišem, preda mnom je nijemi televizijski ekran, po kojem promiču kardinali Katoličke crkve. Traju konklave, u Vatikanu biraju novoga papu, iako je stari živ, a Hrvatska televizija sve do direktno prenosi. Kao što se prenosi fudbalske utakmice. Srećom, večeras je Liga prvaka, igraju Barcelona i Milan.

Blago nama!

m 

Razgovarala Gea Vlahović

BestBook, godina 2023

“Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?” Stih iz zbirke ranih pjesama Rainera Marie Rilkea, kojim srpski književnik Dragan Velikić otvara svoju spektakularnu obiteljsku sagu “Hamsin 51”, na prekrasan način sažima jedno od ishodišnih pitanja kompletnog opusa tog cijenjenog srpskog intelektualca, pisca gotovo opsesivno okupiranog identitetom, pripadnošću, zavičajem, sjećanjem i transformacijom.

Rođen 1953. u Beogradu, Velikić je djetinjstvo i mladost proveo u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenoga 2009. bio je veleposlanik Srbije u Austriji. Napisao je tri knjige priča, osam knjiga eseja, jednu duodramu te 11 romana za koje je dobio niz nagrada, među kojima nagrade Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Kočićevo pero, Kočićeva knjiga te dvaput NIN-ovu nagradu. Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika te na arapski i farsi, u 85 stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama i jedan je od najprevođenijih i najcjenjenijih srpskih pisaca u svijetu. Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča (2008.), Nagrade grada Budimpešte (2013.) te Europske nagrade Vilenica (2019.). Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti Széchenyi.

Živi u Beogradu kao slobodni književnik, no njegov je ‘lutajući’ identitet neodvojiv od Hrvatske, gdje mu se redovito objavljuju knjige i u kojoj je stekao status gotovo domaćega pisca. Velikićev hrvatski nakladnik MeandarMedia upravo je objavio reizdanje “Hamsina 51”, izvorno objavljenog 1993. u Srbiji. U “Hamsinu 51” Velikić se bavi srpskom intelektualnom emigracijom nastalom tragičnim raspadom SFRJ. Roman počinje 1991., u godini pustošne stvarnosti rata koji drobi domovinu njegova junaka, a završava u 2022. godini, u autorovoj futurističkoj projekciji raštrkanih života i sudbina nakon smiraja aktualne povijesne pošasti. Povezujući različite povijesne trenutke, odljevke sjećanja i anticipacije, Velikić je ispisao impresivni poetski bildungsroman o četiri naraštaja jedne obitelji, sve do sadašnjega trenutka u kojemu se njezina loza prekida.

Paralelno s izlaskom hrvatskog izdanja ove ‘proročanske’ knjige objavljene prije točno trideset godina, srbijanska izdavačka kuća Laguna objavila je knjigu “Soko zove Lastu”, zbirku Velikićevih kolumni za NIN u kojima se ovaj angažirani kolumnist, pisac i esejist kritički osvrće na društvene i političke apsurde u Srbiji danas. Jedan od prvih intelektualaca iz Srbije koji su u devedesetima javno kritizirali Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku, autor brojnih eseja protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega se našao na udaru srbijanskih medija i bio prisiljen nakratko napustiti Srbiju, Velikić u svojim redovitim kolumnama za cijenjeni beogradski tjednik ostaje vjeran sebi, ispisujući bespoštednu anatomiju nemorala, nepoštenja i afera koji potresaju svakodnevnicu jedne, kako je on vidi, rasute i izgubljene zemlje na raskrižju svjetova i vrijednosti koje je napustila.

S jednim od najvećih imena suvremene srpske književnosti razgovaramo o dvije knjige koje omeđuju tridesetogodišnje razdoblje njegovih književnih ‘lutanja’ u potrazi za odgovorom na pitanje s početka ovoga teksta i početka njegova kronološki trećeg romana: “Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?”. “Da li se još u buri vijem, il’ kao val se vodom lijem, il’ kao blijeda breza bdijem, i od proljeća zebem ja?”, pita se dalje Rilke. Što kaže Velikić?

U Hrvatskoj je nedavno izašlo reizdanje vašeg romana “Hamsin 51”, izvorno objavljenog prije točno 30 godina, neposredno nakon raspada Jugoslavije i u jeku rata u Hrvatskoj i BiH. Njegova se radnja odvija u vremenu onodobne nove rasute stvarnosti, a završava u 2022. godini, u budućnosti u kojoj vaši junaci pronalaze neku vrstu smiraja u limbu nepripadanja. Sad kad je ta budućnost stigla, i kad znate kakva je, biste li napisali drugačiji kraj te knjige? Bi li vaši junaci imali smirenu ili rasutu budućnost? Kakva je njihova sadašnjost?

Njihova sadašnjost je baš onakva kakva se nazirala kao vrijeme buduće dok sam tokom 1992. godine pisao taj roman. Pisac Josip Mlakić naveo je u recenziji o “Hamsinu 51”, objavljenoj prije nekoliko tjedana u Expressu, da sam u svom predviđanju budućnosti prepoznao ono najvažnije ‒ iskustvo emigracije koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora. Bilo je tako logično da će raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili izazvati velike migracije i stvoriti novu emigraciju. Boraveći kratko u Amsterdamu u prosincu 1992. godine, družeći se s piscima s naših prostora koji su napustili zemlju zbog rata i odlučili da se nastane u tom gradu ‒ neki danas pišu na nizozemskom ‒ često sam razmišljao kako će se razvijati njihovi životi. Uvijek me je zanimala tema emigracije; moji najomiljeniji pisci bili su emigranti, od Nabokova, Gajta Gazdanova, Josepha Rotha, Gombroviča do Danila Kiša, Kundere, Crnjanskog… Kao čitalac uživljavao sam se u njihove sudbine. Devedesetih godina prošlog stoljeća često sam boravio u Austriji i Njemačkoj. A onda sam tog dana kada će početi NATO bombardiranje Srbije otišao u Budimpeštu, i našao se u emigraciji. Sve ono što sam zamišljao pišući sedam godina ranije “Hamsin 51”, tada je postalo realnost. U mađarskoj prijestolnici proveo sam skoro dvije godine i napisao roman “Slučaj Bremen”, čiji je glavni junak, Emil Kohot, vozač tramvaja, koji stjecajem okolnosti provodi svoj radni vijek u Subotici, Budimpešti, Pragu, Beču i Beogradu. Za razliku od junaka “Hamsina 51”, koji imaju rasutu budućnost, vozač tramvaja Emil Kohot živi mirnu sadašnjost, jer takvo mu je povijesno vrijeme zapalo. Ali i on živi u limbu nepripadanja. Sadašnjost se poklopila s mojim predosjećajem. Od onih stotina hiljada koji su napustili ove naše zemlje, većina je našla svoj smiraj na tim novim prostorima, od Amerike, preko Europe, do Capetowna. Ni tamo im ne manjka problema, ali život je sigurno sređeniji u odnosu na kaos koji su napustili. Nostalgiju ni ovdje ne bi izbjegli, jer mi koji smo ostali u Srbiji osjećamo nostalgiju za vremenom u kojem smo bili mladi i živjeli u nekoj drugoj, daleko sređenijoj državi. Zapravo, današnja Srbija je provizorij kojim upravlja razbojnička družina.

O tome što mislite o današnjoj Srbiji iscrpno pišete u kolumnama za tjednik NIN, dio kojih je okupljen u nedavno objavljenoj zbirci “Soko zove Lastu”. U jednoj kolumni izražavate ozbiljnu zabrinutost za Srbiju, koja je, kako pišete, talac opasnoga autokrata. U čemu je tajna trajnosti represivnih struktura koje perpetuiraju mehanizam totalitarne svijesti i ideološkog pozicioniranja na Balkanu? Srpsko društvo opetovano u svojim javnim istupima opisujete kao društvo koje se sunovratilo na najnižu civilizacijsku točku. Je li to dno dosegnuto?

Ovdje bih vam najradije odgovorio jednim bugarskim aforizmom: Na dnu smo, ali kopamo i dalje. Problem je što kod većine građana postoji uvjerenje da će netko drugi umjesto njih da sprovede promjene. Neće! Problem sa srpskim društvom je što većina nema šta da izgubi, jer su se tokom posljednjih četvrt stoljeća navikli da preživljavaju, a ne da žive. Zar mislite da ukoliko bi se Srbiji od strane EU opet uvele vize to imalo utjecaja na tu većinu koja ni nema pasoš? Vučić je uspio korupcijom formirati bandu poslušnika kojima je omogućeno da se enormno bogate. Oni su u vrhu piramide, u ulogama ministara i VD direktora u javnim poduzećima. Od najnižeg ešalona kriminalaca stvorio je reketaše po beogradskim splavovima. I dok svi oni uzimaju rekete od poslova, istovremeno sirotinjska pješadija – onaj najniži ešalon poslušnika koji čini glasačko tijelo Srpske napredne stranke i kojima je osigurana crkavica – ima jedini posao da agitira i hvali Vučića. Stvoreno je stanje latentne hipnoze, nešto kao temperatura 37,2.  

Jesu li potrebne nove političke paradigme? Što je potrebno da bi došlo do temeljne promjene?

Osloboditi medije. Da ono što se može vidjeti i pročitati u onih nekoliko nezavisnijih medija kao što su TV N1 i Nova S, zatim tjednici NIN, Vreme, Nedeljnik, Novi Magazin, i dnevni listovi Danas i Nova, da to isto bude dostupno na državnoj televiziji RTS i na one četiri privatne televizije s nacionalnom frekvencijom. Uspostaviti ponovo državne institucije. Mi već punu deceniju nemamo državnog tužioca, jer onaj koji se krije pod imenom Zagorke Dolovac manje je vidljiv od Gospe iz Međugorja.

U uvodu knjige “Soko zove Lastu” pišete da Srbijom desetljećima vladaju “četiri jahača apokalipse: laž, manipulacija, zločin i korupcija”. Kakva je, na temelju anamneze tih pedesetak priča, vaša dijagnoza sadašnjeg stanja Srbije?

Kakistokracija, materijalna bijeda, duhovna apatija. Sve je zakuhao Milošević tim sramnim ratovima. Duboki stid većine stanovništva predugo je trajao, bez razrješenja, pokosivši vitalne snage društva. Najbolji, najsposobniji već 30 godina napuštaju moju zemlju, ostatak je primoran da se bori za golo preživljavanje. Svijet nas je izolirao, prezreo. Ljetos sam bio u Srpskoj kući na Krfu, muzeju gdje Grci i danas čuvaju uspomenu na viteško, prepošteno ponašanje iznurenih srpskih vojnika koji su tamo dobili gostoprimstvo, za koje kažu da jednu grančicu masline nisu polomili, a ne šta drugo. Duboko me potreslo uspoređivanje toga s današnjim stanjem. Gdje su nestali ti ljudi? Vučićevi “naprednjaci” (koji apsurd u tom imenu) su šlag na smrdljivoj torti koju je zamijesio Milošević. Vladavina najgorih. Nisam u stanju da vidim izlaz. Ali, opet kažem, neka nova i drugačija pamet će, vjerojatno, iznaći put. 

Kako se “politika” vaših tekstova uklapa u kulturnu politiku današnje Srbije? Postoje li pritisci? Je li ovako pisati o Srbiji u Srbiji čin hrabrosti? Jeste li vi hrabri?

Ne razmišljam u tim kategorijama. Ne bih hrabrošću nazvao potrebu da ukazujem na laž, na nepravdu, na zlo. To je kod mene na nivou fiziologije. Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće biti pisac, a ne reagirati na ono što se okolo dešava. Kako se može stvarati autentični teritorij – što svaka dobra knjiga jest – a praviti se lud na stvarnost koja te okružuje. Tu ne mislim da je dužnost biti politički aktivan, već je neoprostivo ne reagirati na ovo ludilo koje je zahvatilo Srbiju. Ali, jasno mi je da drugorazredni umjetnici nemaju šta da izgube u kužnim zagrljajima s ovakvom vlašću. Problem su osobe od integriteta. Problem su oni koji imaju dar, i imaju šta da izgube. I naravno, kužni dodir amenovanja vlasti prije ili kasnije, od stvaraoca pravi maskotu. Obruši se građevina. A što se pritisaka tiče, oni postoje u vidu financijskog iscrpljivanja. Postoje persone non grata, u koje i sam spadam. Osjećam odgovornost prema onima koji se ne mire s postojećim stanjem, i kao što mene jačaju tekstovi i intervjui slobodnomislećih kolega, tako i ja osjećam da ono što govorim i pišem ima odjeka i jača one koji misle svojom glavom.

U naslovu romana “Hamsin 51” sadržan je nagovještaj vjere u mogućnost ponovnoga početka – pojam ‘hamsin’ označava kraj zime i početak proljeća. Europa se, međutim, upravo nalazi usred onoga što bi za mnoge Europljane mogla biti duga hladna zima. Kako iz pozicije Srbije izgleda aktualna situacija s Ukrajinom? Vjerujete li vi u mogućnost ‘ponovnoga početka’ u ovakvim globalnim okolnostima?

Koliko znam, od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas nije bilo dana da se u svijetu nije ratovalo. U tom smislu, rat u Ukrajini nije ništa novo i trajat će sve dotle dok onima koji imaju korist od njega bude odgovaralo. Pa će onda buknuti na nekom drugom mjestu. Ekonomske posljedice po Europu, pa mislim da to ni dežurni ekonomski analitičari ne mogu da sagledaju. Nešto se ne sjećam da su predviđanja “stručnjaka” u bilo kojoj krizi bila i ostvarena. Obično se dogodi nešto sasvim novo i neočekivano. Usporedo s ratom, ekonomskom i energetskom krizom dešavaju se mnogi drugi procesi, od kojih na neke – iako ih vidimo – ne reagiramo (nisu nam ih mediji nametnuli), a dešavaju se i oni za koje ne znamo. Evo, ne znamo ni kako ćemo i hoćemo li iz covida isplivati. On se nikako ne da, a tri godine su prošle, što je vrijeme koliko epidemije uobičajeno traju. Sve zajedno, a naročito s obzirom na globalna dešavanja u kulturi, meni ovo djeluje kao sumrak jedne civilizacije, poslije koje će nastati nešto novo, drugačije, neočekivano i nama nesagledivo.

Odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu ponovo je naglasio razlike unutar zemalja bivše Jugoslavije. Kako objašnjavate podršku režimu Vladimira Putina u Srbiji? Zašto je Srbija jedina europska zemlja u kojoj veći dio javnosti podržava rusku invaziju na Ukrajinu?

Kako ja da vam objasnim šta se dešava u glavi Aleksandra Vučića? A onda taj njegov košmar mediji uspješno plasiraju. Nije to samo srpska specijalnost, agresivna i sluđujuća propaganda – od pitanja ratova, pa do zbivanja u britanskoj kraljevskoj porodici – vitla barjacima po čitavom svijetu. Negdje više, negdje manje, ali u principu, mislećih ljudi je jako malo na svijetu, i ništa lakše nego razbuktati navijačke strasti u narodima. Kako objašnjavam podršku Putinovom režimu u Srbiji? Pa, posljednjih deset godina se narod programira kako su Rusi naša pravoslavna braća; njihovi nepovoljni krediti se predstavljaju kao pokloni, Rusija i Putin se uvijek spominju u pozitivnom kontekstu. Istovremeno, nigdje u državnim medijima nema informacija o milijunskim donacijama koje stižu iz EU. I zato bi Putin na izborima u Srbiji prošao bolje nego Vučić. 

Jačanje populizma i nacionalističkih tendencija posljednjih godina, kao i odgovor Europe na nedavnu veliku izbjegličku krizu, naveli su nas da se ozbiljno zapitamo – zar nismo ništa naučili iz prošlosti? Odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu pokazao je, međutim, jednu malo drugačiju sliku od one otprije niti stotinu godina. Otkriva li ukrajinska kriza da smo nešto ipak naučili?

Jasno je da bi vojno uplitanje Zapada proširilo rat i na Europu, a to nitko ne želi. Ratovi se mogu voditi po njenom obodu, i naročito u zemljama Trećeg svijeta, ali nikako po staroj, dobroj Europi. Osim toga, nije Rusija neka mala afrička ili balkanska državica s kojom bi se lako izašlo na kraj. Ukrajina će “dobivati” oružje, kako to mediji manipulativno predstavljaju, dok se zapravo radi o čistoj prodaji i uvaljivanju te zemlje u ogromne kredite, koje ona neće moći vraćati. Pa će se uskoro njeni resursi naći u nekim tuđim, vještim rukama. Vojnu pomoć neće dobiti jer to nikome ne ide u račun. Tako meni, neanalitičaru, to izgleda.

Kad je riječ o balkanskim društvima, ona su još uvijek snažno obilježena konzervativnim nacionalnim politikama koje ne uspijevaju pobjeći od tema povezanih s ratovima od prije trideset, pa i Drugim svjetskim ratom od prije osamdeset godina. Svakih nekoliko mjeseci, zbog ovog ili onog razloga, porastu napetosti između Hrvatske i Srbije. Je li to neko trajno stanje na koje se moramo priviknuti ili postoji nada da jednom zauvijek završimo s prošlim ratovima? U kojem to točno trenutku neko društvo može prestati biti talac ratne prošlosti?

To je notorna stvar – dokle god mrzimo neprijatelja sa strane, dotle nećemo primjećivati neprijatelja u kući. A pravi neprijatelji su nam nesposobni, gramzivi, neodgovorni, koruptivni političari. Zapravo, “političar” je veliki kompliment za te ljude na čelu naših država. Političar bi trebalo da razmišlja o dobrobiti zajednice, da zbog te dobrobiti razvija pametnu politiku, dok ovi ljudi koji nas vode razmišljaju isključivo kako da zadrže vlast. Pod svaku cijenu. Jer vlast im pruža silne nezaslužene beneficije, velika primanja, mogućnost da ispod stola, rasprodajući zemlju i njenu budućnost, ostvare ogromnu dobit za sebe i svoju porodicu. Gledamo mirno te ljude koji sve uništavaju, živimo u bijedi po kojoj je Srbija lider na Balkanu, mi ovdje u strašnoj sramoti, ali palimo se na ustaše i četnike, na “šiptare”, migrante, pedere… jer oni tobože ugrožavaju naše – šta? Vječiti kvisko u rukama beskrupuloznih lažova. Onda se to piramidalno spušta na niže nivoe, nesposobnjakoviće koji dobivaju također svoj djelić kolača, a koji održavaju čitavu konstrukciju. No, konstrukcija je ipak balon, koji u jednom trenutku mora pući. Hrvatska je, ipak, druga priča, ona se naslanja na mnogo veći balon, na Europsku uniju, i time je zaštićena. Nije da ta Europa ne održava na neki način i srpski balon. Sve je to, ipak, jedna strašna opsjena, kojoj će jednom doći kraj. Kada – ne znam. Dakle, cijela ta stvar zvana pacifikacija jedino može poteći upravo s mjesta koje generira mržnju. Većina ljudi želi kraj mržnji, većinu svijeta i kod vas i kod nas je sramota nacionalističkih incidenata. A oni su, većinom, izrežirani da bi se održalo stanje. Koje odgovara – kome? To bi takozvani običan čovjek trebalo da se zapita. Odgovor je jasan.

Mogu li mlađe generacije prekinuti taj obrazac ili će ga, naprotiv, dodatno učvrstiti?

Moja generacija zborski ogovara svoje potomke. “Oni nisu kao mi!” I bogu hvala da nisu, jer mi smo kreirali ovo stanje. Svojom glupošću, svojim nečinjenjem, naivnošću, konformizmom… Oni jesu drugačiji, a samo neki drugačiji mogu da promijene matricu čiji smo mi kreatori. To je tako prirodno. Ima ona tablica, još iz nekog od staroegipatskih perioda, gdje se otac žali na svog sina i njegovu generaciju, jer su iznevjerili tradicijske vrijednosti. E pa to i jeste uvjet i uzrok evolucije, odvojiti se od prethodnog, naći drugi put i način. Da, mislim da će ovi mladi, ili neki njihovi mladi, naći put da izađu iz ovog kazana u kojem se svi kuhamo.

Jedan naglašavani jaz između hrvatskoga i srpskoga društva perpetuira crkva, koju je još Krleža otvoreno smatrao “manifestacijom deformirane simbolične nemoći shvaćanja života u svoj njegovoj dubini”, proglašavajući ju ciničnom organizacijom koja “gazi socijalnu mizeriju čovječanstva u ime nekakvih moralnih propisa”. Otkud, po vašem mišljenju, dolazi moral? Jeste li vi vjernik, što za vas predstavlja vjera? Je li moguće društvo lišeno vjerske ideologije? Kako zamišljate idealno srpsko društvo?

Sasvim odvajam vjeru i religiju. Ja sam agnostik. O crkvi mislim da se u potpunosti odvojila od vjere, i to odavno. Tu je riječ o korporacijama, a ni u kom slučaju o nastavljačima Kristovog učenja. O narodu neću da govorim; priča o Zlatnom teletu vrijedi jednako danas koliko i u vreme Starog Egipta. Što se ideologije tiče, društvo lišeno svake ideologije je društvo nekakve daleke, nesagledive budućnosti. Vrijeme u kojem će se misliti svojom glavom. Utopija? A moral, pa on vam je kao i slovo zakona – zna se šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo, ali ne pridržava se svatko toga. Relativizaciji, na žalost, u velikoj mjeri doprinose mediji. Osim toga, živimo u civilizacijskom trenutku koji je profit postavio kao vrhovno božanstvo. Način kako se do tog boga stiže je sve manje bitan. Mene samo buni kako oni, koji nose krstače oko vrata i na retrovizorima džipova, mire svoje različite puteve stizanja do dva boga. Šalim se, ne buni me, naravno, znam da im to nije bitno, jer je nepomirljivo. U opticaju je religija kao tradicija, sasvim zgodno Zlatno tele.

Krleža je prema Beogradu imao ambivalentan odnos, sentimentalan prema gradu koji opisuje kao prostor koji tone u provincijalizam. No, on isto tako nije štedio ni Zagreb, a njegova izvanredna promišljanja o uskogrudnosti kulturnih elita i onome što je, dosljedan svojem nepopustljivom umijeću nemilosrdnog razotkrivanja malograđanske zavisti i ogorčenosti, detektirao kao rezervat domaće književne i kulturne gluposti, čine se izvanredno aktualnima. Što se danas događa s beogradskim intelektualcima, ima li ih? Govore li ili šute? Sluša li ih se? Koja je ključna stvar koju danas možemo naučiti od Krleže?

Krleža je živio u vrijeme kada su i Beograd i Zagreb bili nešto drugo od ovoga nama poznatog, koliko god mi mislili da je to isto. Ništa nije isto. Može se zgodno citirati po društvenim mrežama njegovo mišljenje o Srbima i Hrvatima, ali to je bio sasvim različit kontekst, makar se mi i prepoznavali u tome. Mnogo je bitnije i primjenjivije ono što je zabilježio u Glembajevima, onu pohlepu i bešćutnost koji su danas zavladali čitavim svijetom. Baveći se fragmentom, anticipirao je naš trenutak. Globalni. Škare su simbol reza. Taj se rez mora dogoditi. Ne krvavom revolucijom, jer znamo kako one završavaju. Već nekom sasvim drugačijom, koju – ponavljam se – mi ne možemo da zamislimo. Beograd i Zagreb su u tome samo usputne stanice. One pored kojih brzi vozovi prolaze ne zaustavljajući se. Što se beogradskih intelektualaca tiče… ma šta je zapravo intelektualac? Ako mislite na kulturnu elitu, pa svega tu ima. Ona meni bliža je i protestirala i našetala se u protestima ovih 30 godina. Evidentno je da nije bilo uspjeha. Dio se priklonio vlasti, oni koji bi trebali da preuzmu štafetu većinom su napustili zemlju. Na opozicionim skupovima okupljaju se sijede glave. To je tužno i besmisleno. Pošten čovjek i dalje ne može da šuti, ali ti glasovi se gube u kakofoniji medijskog beščašća. Postoje intervjui, postoje kazališne predstave, postoje knjige, međutim, to jedino može da ojača sve manji krug istomišljenika. Srbijom je zavladala apatija, ali ne zaboravimo – i jedna jedina iskra sve može da promijeni preko noći. Vidjet ćemo.

Kad smo posljednji put razgovarali, spomenuli ste da radite na novom romanu, vrlo osobnom, temeljenom na traumatičnom događaju koji se dogodio vama bliskoj osobi. Do kuda ste došli s pisanjem, kada možemo očekivati tu knjigu?

Taj traumatični događaj bio je okidač da se upustim u nešto što nemam u spisateljskom iskustvu. Bile su mi potrebne skoro dvije godine, s dužim periodima pauza, da napišem pedeset strana. Jer, trebalo je izmjestiti sebe iz te stvarnosti da bih o njoj pisao iz pozicije neutralnog promatrača. Na širem planu, to je priča o moći državnog aparata, o tome šta se sve krije i gmiže u dubinama institucija, kako nastaju intrige, i kako se sistem brani od pojedinaca koje doživljava kao opasnost. U priči koja duboko zalazi u genetiku našeg prostora, u jednom trenutku stižem i do Zrinskih i Frankopana, čija sudbina je metafora za mračnu stranu neispunjenja pravde. Nadam se da ću do kraja ove godine završiti taj roman, čiji naslov je “Stanica Itaka”.

U vašim romanima, gradovi postaju protagonisti. Da možete ući u vremenski stroj i vratiti se u bilo koji povijesni trenutak bilo kojega grada, koji bi to grad bio i koje povijesno razdoblje?

Teško pitanje. Mnogo je gradova u koje bih se rado otisnuo u nekoj avatarskoj egzistenciji. U konkurenciji su, da spomenem samo neke, Pula s početka 20. vijeka, Beograd negdje oko 1930. godine, i svakako Trst sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju bih se, ipak, odlučio za vrijeme sadašnje, i živio u Ateni.

U romanu “Hamsin 51” važan lajtmotiv su ‘čvorovi’, kako nazivate važne točke životnih putanja svojih junaka. Preispitujući vlastitu životnu putanju, koje čvorove smatrate najvažnijima, prijelomnima? Postoji li neki za koji biste voljeli da se dogodio drugačije?

Volio bih da se raspad Jugoslavije dogodio onako kako se raspala Čehoslovačka, dakle, mirnim putem. Da je tako bilo, mnogi moji čvorovi bili bi drugačiji. Nastala bi jedna sasvim nova konstelacija dešavanja, što naravno ne bi isključilo i ono loše, koje je dio svake verzije i nemoguće ga je izbjeći. Međutim, prijelomni su događaji često izvan nas. Da je moj otac, mornarički oficir stacioniran u riječnoj floti Jugoslavenske ratne mornarice u Beogradu, u proljeće 1958. godine od tri ponuđene prekomande, umjesto Pule odabrao Split ili Kopar, moj bi život tekao nekim drugačijim smjerom. Možda bih danas pisao na slovenščini i živio u Ljubljani, ili bih u svojoj biografiji imao godine provedene u redakciji Ferala s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem. I već čujem Boru kako mi dobacuje da sam mogao završiti i u Lori. Ali, da se vratimo situacijama gdje sam ja donosio odluke. Tri puta sam bio u iskušenju da ostanem u inozemstvu; prvi put u studenome 1992. godine u Amsterdamu, zatim, dvije godine kasnije u Beču, i jednom u Njemačkoj u vrijeme NATO bombardiranja Srbije. Ipak, i da mogu ne bih se miješao u božje knjigovodstvo. U jedno sam siguran, u svakoj kombinaciji bio bih pisac, i bavio bih se ‘čvorovima’, jer od te materije nastaje stvarnost literature. I sreo bih Sanju.

Uzmite i jedite svi.
Ova su tijela doklizala
raširenih ruku do na dno mora.
Na kopnu su razapeti,
sad pripadaju moru i vama ribama.

Uzmite i jedite svi,
da ne preostane ništa
ni jedna od glasnica
koje su vrištale na vjetru.

Činite to u spomen na nas
koji ostajemo na obali.

Prepustite se ribarskim mrežama
eda bi vas prodavali na tržnici,
tamo gdje preživjeli bijahu prodani.
Bit ćete na našoj pripravljenoj sofri.
Od vas nasićenih njima, sve ćemo pojesti.

Sačuvajte jednu draču za naša grla,
Otrgnite je sa vijenca onih izgubljenih.

Preveo Tvrtko Klarić

Per il pesci del Mediteraneo

Prendete e mangiatene tutti.
Questi sono i corpi planati
a braccia aperte sul fondale.
In terra sono stati crocifissi,
ora sono del mare e di voi pesci.

Prendete e mangiatene tutti,
che non avanzi niente,
nessuna delle corde vocali
che hanno gridato al vento.

Fate questo in memoria di noi
che rimaniamo a riva.

Lasciatevi afferrare dalle reti
per essere venduti sul banco del mercato,
dove i sopravvissuti furono venduti.
Sarete sulle nostre tavole imbandite.
Di voi sazi di loro, mangeremo tutto.

Conservate una spina per le nostre gole,
toglietela dalla corona dei perduti.

Knjiga prostih kartonskih korica, 365 numeriranih stranica solidnog, vrlo masivnog starinskog papira, koji se ni nakon osamdesetak godina nije počeo osipati i raspadati, za razliku od hrbatnog ljepila, koje već pomalo popušta, jer tko zna u kakvim je uvjetima boravio primjerak koji mi je u rukama, o kojem po urednom građanskom rukopisu, modrom tintom u vrhu predlista, saznajem i kome je pripadao. Piše: Dragica Vajnberger, a ispod toga: februar 1947. Knjiga možda je trunula u kakvom vlažnom podrumu nakon što je prestala pripadati Dragici Vajnberger, možda je iskopana iz gomile krupnog otpada, prije nego što je stigla na Britanski trg, gdje sam je na nedjeljnom sajmu antikviteta za dvadeset kuna kupio jednoga ljeta dok je naš prijatelj Vojo još bio živ. Moglo je to, recimo, biti 2010. ili 2011. godine. A možda i godinu kasnije. U to vrijeme jedan primjerak iste ove knjige, nazvat ćemo ga prvim, onaj uz koji sam odrastao, još uvijek je stajao u prvom redu, iza ormarskog stakla onoga dijela kućne biblioteke na Sepetarevcu, koji se nalazio u bivšoj mojoj sobi. Ta knjiga u mnogo boljem je stanju od ove, jer je oduvijek bila kod nas, najprije u stanu zgrade gospođe Hajm, u Jugoslavenske armije ulici, a zatim, po preseljenju 1969, na Sepetarevcu. Na njezinom predlistu, gotovo na istom mjestu na kojem se potpisala Danica Vajnberger, ispisanijim rukopisom, ili opuštenijom rukom, piše: Olga Rejc, a ispod 1947. I poslije se Nona potpisivala po svojim knjigama – to je bio osigurač da joj se posuđene knjige vraćaju – ali nikada više nije pisala godinu. Bilo je, ipak, nekog čuda u tome da se ovakva jedna knjiga pojavi u vremenu gladi, kada se još uvijek i kruh kupovao na tačkice, a u Jugoslaviji još nije bilo šećera u kocki. Ustvari, nije bilo nikakvog šećera. U tom jadu i bijedi, ova je knjiga bila znak velike raskoši.

Na poleđini zalista čitamo vrlo podrobne podatke, kakvi nisu previše česti u povijesti naših nakladništava i izdavaštava: “Štampano u 12.000 primeraka (ćirilicom)” Red ispod toga: Štampanje završeno 27. novembra 1946. godine u štampariji ‘Kultura’.” Pokušajte zamisliti knjigu koja se objavljuje u zemlji koja je skoro potpuno sravnjena sa zemljom u ratu okončanom prije godinu i pol dana, u zemlji gladi i političkog terora, u kojoj se nesreća fašizma i bratoubilačkog građanskog rata pokušava suzbiti i poništiti brutalnom i brahijalnom osvetom nad stvarnim i nabijeđenim narodnim neprijateljima, a sve nepravde prethodno nesazrelog kapitalizma nastoje se ispraviti nasilnom koletivizacijom, nacionalizacijom i eksproprijacijom, te klasičnim staljinističkim terorom nad kulacima, gazdama i trgovcima. Kakva bi to knjiga mogla biti objavljana u toj Jugoslaviji, koja je te 1946. u istočnoj Europi prednjačila u revolucionarnom teroru, i prednjačit će, sve dok Tito ne odluči da pruži otpor Staljinu, umjesto da položi glavu na panj pred Staljinovom sjekirom? Začudo, bila je to takva knjiga koja je 1946. bila pod zabranom, premda je po objavljivanju, godine 1928, bila veliki hit u Sovjetskom Savezu.

Na poleđini predlista, koja se gleda s titularnom stranicom, imena pisaca i naslov su u originalu, kao i naziv sovjetskog izdavača. Ta je stranica prelomljena isto kao što je prelomljena i titularna stranica. Time se, u toj vizualnoj i tipografskoj igri, diskretno sugerira sovjetsko-jugoslavensko bratstvo. Uvrh titularne stranice piše: Ilja Iljf i Evg. Petrov. Ispod, malo prema sredini: Dvanaest stolica. Naslov je otisnut u dva reda. Ispod toga, manjim slovima, ali još uvijek verzalom: roman. U dnu, naziv je izdavača: Humoristička biblioteka “Ježa”. Ispod toga: Beograd. Na poleđini titularne stranice imena su prevoditelja: M. M. Pešić i Vuk Dragović. Redaktor prijevoda: dr Mihailo Stanković. Pa, “naslovni list i ilustracije u tekstu”: Ivan Lučev. Ime tog istaknutog srpskog i beogradskog crtača, karikaturista i slikara, rođenog u Herceg Novom 1904, umrlog u Beogradu 1958, začudo se, zajedno s ilustracijama, našlo i u hrvatskim izdanju “Dvanaest stolica”, uz očajan, jezično uškopljen prijevod Zlatka Crnkovića. Valjda je ilustratorovo ime zvučalo dovoljno hrvatski. Kao i Crnkovićev prijevod, uostalom. Ja ga, međutim, taj prijevod, ne mogu uzimati u obzir, jer osim što je uznemirujuće neduhovit, sasvim je neliteraran. Stoga se vratimo toj knjizi iz onoga doba.

Malo je knjiga u povijesti hrvatskoga i srpskog izdavaštva, kao i iz hrvatske i srpske književnosti, koje su na jezik, jezičnu frazeologiju, te na općenarodnu imagologiju i na građansku maštu imale takvog utjecaja kao što ga je imala, pa ga do danas ima, prijevod “Dvanaest stolica” M. M. Pešića i Vuka Dragovića, iz godine 1946. Primjerak sa Sepetarevca, s potpisom Olge Rejc, preselit ću nakon majčine smrti u literarno opisanoj selidbi u Pulu. Eno ga, tamo stoji, i čeka me da ga ponovo čitam. Primjerak s potpisom Dragice Vajnberger uz mene je u Zagrebu. Dvaput sam ga čitao: prvi put po kupovini, drugi put sad. Ukupno, najmanje pet sam puta čitao knjigu. (Ono jedno čitanje Crnkovićeva prijevoda milije mi je i ne računati.) To ima smisla spominjati zato što čitanje “Dvanaest stolica” ne pripada onom uobičajenom čitateljskom ritualu. Kao da to i nije knjiga, a ja kao da nisam njezin čitatelj. “Dvanaest stolica” sredstvo je za dosezanje smijeha i cereka, nešto poput kvalitetne marihuane. To je “Gargantua i Pantagruel” u idealnome, premda, vele, i posve proizvoljnom prijevodu Stanislava Vinavera. To su Lucić i Dežulović na svojim ludističkim i ludorijskim vrhuncima. “Dvanaest stolica” savršeni je tekst o slobodi.

Nitko u cijeloj, ovom čitatelju poznatoj povijesti sovjetske, istočnoeuropske ili naše književnosti pod komunizmom nije tako neustrašivo pisao kao Ilja Iljf i Evgenij Petrov. Pripovijest “Dvanaest stolica”, koju će zeleni bolonjski krokodili sa zagrebačke komparativistike i kroatistike stručno nazvati naracijom, pripovijeda o dvojici do trojici, a možda i četvorici razbojnika, koji tragaju za obiteljskim blagom, za zlatom koje je jedna razvlašćena buržujka sakrila u namještaju, preciznije u jednoj od dvanaest stolica jednoga salonskog kompleta. Te stolice su, sasvim je to normalno, nacionalizirane, a zatim raspodijeljene onima kojima, u skladu s revolucionarnom pravdom, stolice doista i trebaju. Razbojnici redom pripadaju poraženim društvenim snagama: sitan i neutvrdiv liberalno-građanski element, pa jedan rekli bismo tobože plemić, pa još jedan crkvenjak… Moglo bi se reći da su Iljf i Petrov za negativce redom odabrali sve koje bi odabrala i ideološka komisija centralnog komiteta. Pritom, na njihovo čelo postavili su samoga vraga: “Moj otac”, govorio bi Ostap Bender, “bio je turski podanik”. I to je jedna od tih nezaboravnih i neobično ukorijenjenih fraza, koje, međutim, danas u našim krajevima pripadaju tek jeziku i frazariju distingviranih intelektualaca sa stilom, podrijetlom, znanjem, te književnim darom i ukusom. Jedne sam davne večeri sa Slavkom Goldsteinom u kući našoj na selu do ponoći uz vino razmjenjivao, uz šašavi kikot, fraze iz “Dvanaest stolica” i iskaze Ostapa Bendera. 

Zašto je, međutim, važno Ostapu Benderu, i zašto je važno ovom romanu, to što je njegov otac bio turski podanik? Važno je zato što sasvim zamućuje stvarno Ostapovo podrijetlo i onemogućuje svaku potragu za njim. Biti turski podanik u ono vrijeme koje je prethodilo revoluciji značilo je istovremeno biti svatko i biti nitko. Cijeli poznati svijet, zajedno s još nekoliko svjetova, bio je obuhvaćen Otomanskim carstvom i zaštićen podaništvom padišahu. Ostap Bender je, dakle, kao sin takvoga čovjeka idealan svatković, ali sačinjen od sve samih karakteristika u revoluciji poraženih snaga. On je neka vrsta superneprijatelja, pritom savršeno prilagodljivog, inteligentnog i domišljatog. Između ostaloga, Ostap Bender otac je suvremenog marketinga i kopirajtinga, idealan za Plenkovićeva šefa kabineta, savjetnika, štogod. Smislio je da po ugledu na čuvenu sliku Ilje Rjepina “Zaporoški kozaci pišu pismo sultanu” bude naslikana slika “Boljševici pišu pismo Čemberlenu”. A Čemberlen je te 1928, kad “Dvanaest stolica” izlaze u originalu, isti onaj Arthur Neville Chamberlain, koji će kao britanski premijer 1938. skinuti gaće pred Adolfom Hitlerom, potpisani zloglasni Minhenski sporazum, predati Nijemcima Sudete i potpisati tisućgodišnji mir s nacistima…

Iljf i Petrov baš nimalo se ne boje pretjerane aktualnosti i dnevne referencijalnosti svoga teksta. “Dvanaest stolica” su, naime, pored svega ostalog, i čudesan vatromet otkrivenih i neotkrivenih referenci, provokacija, persiflaža, ali istovremeno i vrelo jednako tako čudesnog pripovijedanja, književnog teksta u punom smislu riječi. O kako su ga samo umjeli predstaviti prevoditelji iz 1946, skupa s redaktorom prijevoda. Recimo ovo: “Vratar je zaurlao niskim i strasnim glasom, kakvim pokašto usred noćne tišine, najednom, plahovito i ubrzano zaurla WC.” Dopustite mi da kažem kako u cjelokupnoj meni poznatoj historiji svjetske književnosti ne postoji tako živ i uvjerljiv opis iznenadnog noćnog zvuka, koji odnekud prolazi kroz tolike zidove i kroz čovjekov san, vode koja nakon povlačenja plastične drške na štriku nijagarskom snagom provaljuje iz kotlića prema zahodskoj školjki.

A nakon što su ozloglasili sve narodne neprijatelje redom, pretvorivši ih u negativce u svome satiričnom romanu, Iljf i Petrov su, neviđeno subverzivno, ispisali 356 stranica nesmiljene, brutalne i urnebesno duhovite kritike sovjetskoga društva. U potrazi za stolicama Bender i njegov opskurni pratitelj Ipolit Matvejevič Varobjanjinov (čiji patronim u knjizi iz 1946. je dosljedno, kao i svi ostali patronimi umekšan i približen nasmijencima mehkim ć), obiđu pola Ukrajine i Rusije, prominu kroz prvu zemlju socijalizma i sve njezine formalne i neformalne institucije, izloživši ih poruzi i ruganju kakve ne bi podnijela ni neka slobodarskija i liberalnija zemlja od Staljinova Sovjetskog Saveza ili Jugoslavije iz 1946. Na primjer, cijelo jedno poglavlje posvećeno je statistici, u koju su komunisti bezostatno vjerovali, tako da su statistički podaci postali društveni mit, na kojemu su bili zasnovani i iluzija o stalnom napretku, ali i neki o najstrašnijih događaja u neljudskoj sovjetskoj povijesti, poput Gladomora u Ukrajini. Gladomor je, naime, proveden u ime ideje o statističkom napretku izvoza hrane. Godinama prije nego što će Staljin Ukrajince ubijati glađu u ime statistike, ovako se njih dvojica rugaju statistici: 

“Statistika sve zna.

Tačno je proračunata površina obradive zemlje u SSSR-u, koja se deli na crnicu, glinu i treset. Svi građani oba pola uvedeni su u brižljivo vođene knjige, koje su tako dobro poznate Ipolitu Matvejeviću Varobjanjinovu – knjige statističkog odeljenja. Zna se koliko prosečni građanin republike pojede razne hrane u toku godine. Zna se koliko ovaj isti prosečni građanin popije prosečno votke, s jasnom napomenom koje meze upotrebljava. Zna se koliko u zemlji ima lovaca, balerina, automatskih revolvera, pasa raznih pasmina, velosipeda, spomenika, devojaka, kula svetilja i šivaćih mašina.

Koliko života, punog prašine, strasti i misli, gleda na nas sa statističkih tablica!”

I dalje, u tom duhu, nastavlja se poglavlje broj XV, naslovljeno “U okeanu stolica”, prevedeno na jeziku, u melodiji, ritmom i stilom velike književnosti. U melodiji “Dvanaest stolica” iz 1946. čuje se, kao u melodijama “Travničke hronike”, “Zastava”, “Dnevnika o Čarnojeviću”, glas i duh epohe. Ove su knjige, i još neke, metronomi s kojima se usklađuje ritam svake književne rečenice ispisane na našim jezicima, ove su knjige, i još neke, stilometri svakoga postojećeg književnog stila, u njima se, u ovim knjigama, i još nekim, oblikuje sam jezik. One su važne da čitatelj, pa možda i pisac, ali svakako govornik hrvatskog jezika, shvati tajnu njegova oblikovanja. Naime, hrvatski se jezik oblikovao i na ovom upravo citiranom, odavno već arhaničnom srpskom prijevodu M. M. Pešića i Vuka Dragovića, između ostaloga i zato što su se na tom prijevodu u čitateljima rađali hrvatski pisci, dok je isti taj hrvatski jezik nedodirnut ostao prijevodom Zlatka Crnkovića. Zato što je Crnković imao manje književnog dara od prevoditelja i redaktora iz 1946, ali i zato što je “Dvanaest stolica” prevodio daleko ispod vlastite razine. Prevodio ih je s nečasnim razlogom: da bi Hrvati imali svoj prijevod, po kojemu će se razlikovati od Srba, a ne da bi i jedni, i drugi, imali bolji prijevod jedne važne knjige.

Na 236. stranici “Dvanaest stolica”, u primjerku sam Dragice Vajnberger naišao na pasus koji ranije kao da nisam primjećivao, a sad me je sorio, sad je prosjekao planinu leda u meni:

“U Moskvi ljudi vole da zaključavaju vrata.

Hiljade kapija zakovano je iznutra daskama, stotine hiljada građana uvlače se u svoje stanove kroz sporedne ulaze. Davno je prošla osamnaesta godina, odavno je već izbledeo pojam ‘napad na stan’, iščezla domaća straža koju su stanari održavali u cilju lične bezbednosti, rešava se problem uličnog saobraćaja, podižu se ogromne električne centrale, čine se najveća naučna otkrića, ali nema čoveka koji bi posvetio sav svoj život problemu zatvorenih vrata.

Gde je čovek koji će da odgoneta zagonetku kinematografa, pozorišta i cirkusa?

Za deset minuta tri hiljade ljudi treba da uđe u cirkus kroz jedna jedina vrata, otvorena na polovinu. Ostala desetora vrata, specijalno građena za prolaz velikih gomila naroda – zaključana. Ko zna zašto su zaključana? Možda je pre dvadeset godina iz cirkuske konjušnice ukraden mudri magarac i otada direkcija od straha zatarabljuje sve zgodne izlaze i ulaze. A možda je, nekada, promaja zakačila čuvenog ‘kralja vazduha’ i ta zatvorena vrata samo su odjek skandala koji je ‘kralj vazduha’ tad izazvao.

U pozorišta i kinematografe publika se pušta u manjim grupama, kao bajagi da se izbegnu gužve. Izbeći gužve tako je lako – treba samo otvoriti vrata, kojih je mnoštvo.”

Književnost je čudo, čudesnije od svih ostalih čuda. Književnost je umjetnost nad svim drugim umjetnostima, jer književnost ne samo da govori o onome što se baš nikako ne može izreći, nego i o onome što će iz prošlosti progovoriti o nekome dalekom budućem vremenu. Samo književnost o današnjim razlozima nešto može reći jasno. Ako ne o razlozima zbog kojih su i danas, kao i u Moskvi u rana doba Staljinove vladavine, u Zagrebu i u svim drugim našim gradovima, u Hrvatskoj, kao i širom istočne Europe, vrata većinom zatvorena, zabravljena, zaključana, a onda o razlozima zbog kojih su ta vrata prvi put zatvorena. Možda je to mnogo važnije znati.

Knjige čijem sam opisu posvetio značajan dio ovog eseja, pa mi se čini da sam to s razlogom učinio, može se naći po svim boljim hrvatskim, naročito zagrebačkim antikvarijatima. Ima nje po starim kućnim bibliotekama, Nije ni čudo da je ima, jer ipak bilo je to 12.000 primjeraka. I možda ću ja, za svaki slučaj, kupiti još jedan primjerak za sebe. Ali možda je baš sad vrijeme da netko hrabar, obrazovan i darovit, netko s poštovanjem prema tekstu i vremenu Ilje Iljfa i Evgenija Petrova, ali više od toga netko s kreativnim moćima i stvarnim književnim i pjesničkim talentom u svome hrvatskom jeziku, nanovo prevede ovu knjigu. Bilo bi to dragocjeno za buduće čitatelje i pisce. Osim toga, ovakve knjige građane štite od onih krajnih posljedica diktature. A tih posljedica naročito je važno čuvati se kad nam se čini da, ipak, živimo u demokraciji.

[ dragi m,

napisao sam u brzini jednu namjernu pjesmu za ozdravljenje pacijentice jane marošević, moje prijateljice, koja je u vinkovačkoj općoj bolnici pod općom, ali i anestezijom svih stvari, operirala slijepo crijevo prošle srijede pa se utječem našemu mostu, kao gospi od brze pomoći, da ovu pjesmu od čistog srca i pneume objavi. pacijentica je otpuštena na kućno liječenje i osjeća se objektivno dobro ali subjektivno se ne osjeća nikako, žali se na bolove i probleme, i grinta punopravno jer ima 11 godina i nikad nije bila pet dana bez mame. inače je čaruga, ne boji se zmija, voli razna polubića, prikaze, kanale, krtice, žabe i petarde i polovicom je svoje pojave uvijek pomalo odsutna, iznesena u neku drugu dimenziju, zbog čega primjerice, kada konačno dobije peticu iz hrvatskog, kaže da je imala najvišlji rezultat u razredu. ima još četiri kineska hrčka, ili tri, nad kojima arbitrira protumačeno, cjelovito i opsežno kao konfucije i montira pride na bazi besinteresnog sviđanja potpuno besciljne video kolaže s nekim protodadaističkim prosedeom po tiktokovima, kurcima i palcima, samo da je muving. uglavnom meni jako draga mala likuša i šmekerica pa bi volio da ozdravi. pjesma je u nastavku.

puno pozdrava,

g ]

jana

znaš ono kad djevojčica
sretne žabu i žaba

se debela oblizne
pa kaže djevojčici

filmski poljubiš li me
preobrazit ću se direktno u princa

odmah nekako ćemo
se bože moj i zaljubiti

i vjenčati u dvorcu dugo
sretno do kraja života

a ona kaže jedi govna
šta će mi princ u dvorcu oćeš da te prebijem

bolja mi je sto puta
žaba koja govori

e pa ja mislim da si ti
ta djevojčica

Tulipan (Tulipa gesneriana)

U bakinom vrtu rastu tulipani, čekam da se zeleni tobolac pupa otvori i pokaže koje je boje. Najdraži su mi oni šatirani, najrjeđi. Kada se cvijet napokon razlista u svojoj raskoši, teško mi je odoljeti pa ga često uberem svojim dječjim prstićima neposredno ispod latica i veselo trčim baki pokazati kako je lijep. Baka ne dijeli moje veselje otrgnutim cvijetom i uporno me pokušava naučiti da to ne radim. A onda ga ipak stavlja u najmanju čašicu za rakiju i pušta na stolu dok mu ne otpadnu gorde latice.

Već sam na faksu kada je teta rodila Luku. Odlazim joj u posjet i od svog studentskog budžeta kupujem malenu proljetnu buketu, taman je vrijeme tulipana. 

– Molim vas složite mi buket za pedeset kuna.

Cvjećarka me prezirno pogleda te uzme nekoliko cvjetnih grančica i jedan tulipan. Tulipan je nacifran, nekakvih izrezuckanih latica.

– Imate li možda običan tulipan? Skrušeno upitam na što mi cvjećarka osornim glasom uzvrati: „mi volimo ovakve tulipane!“

Pokunjeno odšutim da ja volim one obične tulipane koji se među dva prstića nose baki koja skriva ljutnju i teti koja te vodi u šetnju gradskim parkom i poslije na kolače. Plaćam tih pedeset kuna koje su mi inače dovoljne za tjedan dana hranjenja u studentskoj menzi, a koje cvjećarka kao bezvrijedne ubaci u kasu još jednom me odmjerivši s visine.

U neboderu, dočekuju me teta, stric, maleni Luka. Teta zna cijenu mog tulipana, s toplim smješkom govori „ma nisi trebala“ i stavlja ga u malenu vazu, na sredinu stola.

Atlaski cedar (Cedrus atlantica)

Spuštajući se prvi put autom u Pazin moja mama zadivljeno gleda cedrove. Izdižu se nad gradom natkriljujući kuće, takmiče se s zvonicima. U šetnjama otkrivamo divove po zakutcima grada, na šetalištu, na Buraju, pred poštom, na trgu, pred kućom prijatelja. Jedan sramežljivi mladi cedar povinuo se iznad jame pretvarajuć se da je tužna vrba.

Mama ih voli, govori da je Pazin grad cedrova, skuplja njihove lisnate šišarke i sadi ih u daruvarske teglice. Maleni cedrići podsjećaju na grad u kojem joj sada žive kći i sin. I ja volim cedrove, podsjećaju me na mamu.

Ponekad umre neki od njih. Ostane rupa u prostoru, pregolo nebo na koje se sada treba naviknuti. Sasušio se onaj ponad jame, jednog su posjekli. Cedar ispred kuće mog prijatelja polako kopni, sasipaju se iglice i uskoro stoji gol, grane ispružene kao da zazivaju. Jasno je da mu nema spasa, no čak i piljenje tog mrtvog drveta je tužno, njegovo deblo gotovo metarskog promjera leži ispred kuće kao na odru, prolazeći pokraj njega pognemo glavu.

Radim projekt obnove vile na pazinskom šetalištu, u susjednom vrtu je trideset metara visoki cedar. Svi se žale na njega: 

„iglice štopaju orne“, 

„zbog njega nam curi krov“,

„trebalo bi ga srušiti!“

Cedar stoji unaprijed osuđen, čeka. Bespomoćno ga gledam i šutim, u privatnom je dvorištu, nitko ga neće zaštititi. Znam da ću i za njime potajno zaplakati ako svoje mjesto prepusti nebu.

Povratić (Tanacetum parthenium)

U vrtu do mog raste povratić, kada ga okrznem u prolazu zamiriši i podsjeti me da je nekada rastao i u vrtu moje bake, u daruvarskoj bašči. Ponekad se posije i uz rub moga vrta, no nažalost uvijek prekasno primijetim da sam ga počupala s korovom, ili strada kada preštijavam vrt jer se posije među povrće. Ipak on uporno raste uokolo i ja mu se veselim. Nikada ga ne berem za čaj, no znam da bih mogla.

Zatim susjeda svoj komad vrta prepušta drugom susjedu koji je mnogo pedantniji. Njegove gredice su uvijek čiste i rahle, povrće bujno i zdravo, posađeno na crtu, a on neprestano pognut nad njime, plijevi i njeguje. I sve djeluje savršeno osim što jednoga dana primjećujem da više nema povratića. Više se nema od kuda posijati k meni, pobjeći iz svojih ogradica. I baš mi je žao; žao mi je svih onih nemarno počupanih mladica i propuštenih prilika, mirisa koji ću opet zaboraviti.

prija moja u vroclav je išla
kod muzeja sa tramvaja sišla
i kupila priji svojoj kartu
poslala je u mjesecu martu

a na kartu tri su riječi pale
samo tri su u prostor taj stale
tamo gdje se tekst sa puta piše
pozdrav svima, mjesta nema više

da se kaže sve što čovjek vidi
kad putuje, sve šta mu se svidi
pa da onda još kad kući dođe
kroz ta mjesta u sjećanju prođe

to bi moglo u pismu se reći
razglednice trpe malo riječi
pa je moja prija meni rekla
ima i tu piramida neka

šaljem sliku svojoj prijamidi
da to belo svjetsko čudo vidi
zraku iks ću ja da tražim sada
imam dobre noge još sam mlada

pa kad nađem da joj lijepo kažem
novak đoku volim i ne lažem
pa jel mogu prija i naš đoko
i drug semir ovdje bacit oko

semir naš već lopate se laća
vidi mu se cedulja od gaća
a gaće se spustile dole
svi poljaci nas bosance vole.

Pisalo je Lastva na tabeli uz put. Trebalo je valjda to da ostane zabilježeno na fotografiji koja je slikana telefonom, u nekoj brzini auta koji je stizao u mjesto koje sam odavno željela vidjeti. Lastva, gledajući tu sliku mjesecima poslije premješta me na komad zemlje moga dida – ta parcela je imala isto ime – i topli udah djeteta u onom vremenu čistote. Jer ne znam zašto, ali ta slika i taj osjećaj tople miline obuzima me godinama, i to u decenijama poslije, i uspavljuje kad ne mogu da zaspim od uzburkanosti.

Projekcija s tabele na slici vremenski me vraća na komadić zemlje…

Ilovača pod svjetlom sunca presijava tople boje, takoreći šljaštri i miriši na toplinu. Kao djeca nikad nismo znali put do tamo, jer se prečicom išlo kroz livadu kroz koju je u proljeće tekao bistri nabujali potok – on danas ne postoji, a nekad ga nismo mogli preskočiti a ni preći – te još par zidova od kamena koji su samo na nekim mjestima bili pomalo srušeni da bi se moglo proći. To su uvijek napravile ovce i koze, i to sve gdje su međe između parcela zarasle u žbunje i draču.

A mi, dječja grupica, poput indijanaca pođosmo s pjesmom (“Po šumama i gorama naše zemlje ponosne”) u istraživanje! Kad tamo milina, bjelina, trišnje, višnje, grožđe i orasi, smokva i šipak; ovisno o godišnjem dobu; par koraka dalje prve – to samo kod nas ima na brdima kršnim, a kad ih se najedeš, ajme tebi! – a najvažnije kupine crne, sočne i slasne. Harmonija ukusa i zasitnosti usred avanture razigranih lica u osmijesima, ponekad ometeni susretom pokoje zmije ili guštera… oni odu svojim putem a mi svojim!

U produžetku je gaj sa svojim burnim životom, a mi ne zalazimo duboko jer svakakvih priča ima o jamama, vukovima i čudovištima. I u nekim oazama čudnih imena našli bismo osvježenje u toplim danima; pokoji slap s jezercetom opkoljenim obično sa dva-tri jablana, koji su inače bili kao orijentacija, i grmljem s bodljikavom dračom; u mašti bi uvijek nešto pomaljalo iz žbunja. .. Budući da su jezerca bila plitka i čista, često smo se osvježavali u toku igrarija.

A kroz tišinu čuo se razgovor prirode i životinja; iz daljine pilanje, udaranje čekića i ojkanje ljudi koji bi se dozivali ili vabili svoju stoku, a blizinom lepršanje krila bumbara poput zujanja i dosadnih mušica te polagano krckanje grana ispod nas. I to sve zajedno stvorilo bi harmoniju divote u jednom običnom dječjem danu.

A poslije mnogih godina kao gumicom brišu se polako ljudi koji su bili dio avantura s površine te divne zemlje kojoj su pripadali i divili se, ali i dalje oni isto hodaju i žive u našim uspomenama na to vrijeme jer oni su dio te slike i cjeline. I onda se sve skotrlja do danas. To nešto isto ne možemo više doživjeti, ali osjećaj, pa gotovo istovjetno, možemo vratiti, jer poklope se ponekad kockice; otvore se vrata i ta energija u obliku svjetlosti prožme naše biće.

I onda jednoga dana, pričajući sa svojom sestrom o sjećanjima, ona se nadovezala na moju sliku o svemu, gotovo istovjetno, s malim dodacima pošto je ona starija; dodavši još boravak po gaju jer je bila mezimica djevojkama koje su pjesmom i igrama provodile svoje vrijeme čuvajući ovce. I kako su bacale “Sjed’ baka!”.

Posebno mi je drago što je taj divan i čudan osjećaj sjećanja ostao u meni i što mogu podijeliti s drugima i što mogu oni kojih više nema na površini i dalje biti s nama makar u onom što je bilo!

Tove Ditlevsen: Djetinjstvo, Lector, Rijeka 2020.

Ovu knjigu naći ćete u dva sjajna prijevoda, jednom hrvatskom, drugom srpskom, dvojice prevoditelja koji osim što poznaju jezik s kojeg prevode, pa čak i jezik na koji prevode, a ovo drugo je već rijetkost u većine onih koji se u nas danas bave književnim prevođenjem, imaju i ozbiljnu književnu kulturu i talent za pisanje, tako da ovaj jednostavan a veličanstven tekst mogu da oblikuju u našim jezicima. Za čitatelja razlog je to za slavlje! I razlog da iz čistog užitka pročita oba prijevoda, jedan za drugim. Hrvatski prevoditelj je Mišo Grundler. Srpski prevodilac je Radoš Kosović. U Hrvatskoj “Djetinjstvo” objavljeno je kao pojedinačna knjiga. U Srbiji, u beogradske Booke, kao dio jednotomne “Kopenhaške trilogije”, u kojoj još su “Mladost” i “Zavisnost”, tojest “Ovisnost”. Držat ćemo se hrvatskog izdanja, premda ćemo čitati i srpsko, zato da razgodimo i raspodijelimo doživljaj, pa da o sva tri dijela, tojest sve tri knjige, kako ih je objavljivao riječki Lector, pripovijedamo pojedinačno.

Tove Ditlevsen danska je pjesnikinja, pripovjedačica i romansijerka, vrlo plodna autorica, rođena u pretposljednjoj godini Velikog rata u ne baš bogatoj kopenhaškoj četvrti, odrasla u jedva funkcionalnoj obitelji, četiri puta se udavala i četiri puta razvodila, rano je stigla do psihijatrijske klinike zbog alkoholizma i tabletomanije, ovisnosti o sedativima. Malo po navršenih pedeset i osam, pred proljeće 1976, ubila se tabletama za spavanje. Zatim je postala slavna, ušla u nacionalni kanon i u školsku lektiru, bila prevođena, a njezina su djela, naročito “Kopenhašku trilogiju”, čitali i komentirali neki od važnijih kulturnih protagonista dvadesetog stoljeća. Recimo, Patti Smith u njoj je prepoznala kroničarku svih marginaliziranih.

“Djetinjstvo” je doista i samo prikaz djetinjstva. Kronika, suho i jednostavno napisana, vrlo okrutna kronika jednog djetinjstva, čija je središnja sporedna ličnost majka. Sa stanovišta ljubitelja majčinstva i fetišista majčinske figure, kakvih je, to znamo, ogromna većina u društvu, ali na žalost i u književnosti, tako da nijedan stereotipno prikazan lik nije toliko lažan kao lik majke u ukupnoj svjetskoj književnosti, i ni od koga književnost nije toliko stradala kao od te velike, ispravne i požrtvovne matere; dakle, sa stanovišta ljubitelja takve majke, mati u ovoj knjizi je strašna. Uistinu, međutim, ona je vrlo realistična. Bliska nekim majkama koje ste dobro upoznali. Vrlo slična mojoj majci, premda manje agresivna. I premda je “Djetinjstvo”, logično, kronika jedne djevojčice, ili sjećanja na djevojčicu, u socijalnom, emocionalnom i psihološkom smisli ovo je, možda na iznenađujući način, međurodni, da ne kažem i intermedijalni tekst. Kod malo kojeg pisca tekst o djetinjstvu istovremeno je u toj mjeri obilježen spolom, a tako otvoren za identifikaciju onih koji pod taj spol nisu podvedeni.

“Djetinjstvo” je i rasprava o djetinjstvu, esej, otvoreni tekst. Nas samo smrt može spasiti od djetinjstva, piše Tove Ditlevsen, gorko odbijajući ideju o mogućnosti odrastanja, ili od mogućnosti nadilaženja djetinjstva odrastanjem. Ma kakvi, doživotno smo zarobljeni u svom tom užasu. Nije mi ovog časa pri ruci prijevod Miše Grundlera, pa ću se u nastavku poslužiti Radošem Kosovićem: “Mračno je detinjstvo, i uvek cvili kao mala životinja, zatvorena i zaboravljena u podrumu. Izlazi iz usta poput pare u zimu, i nekad je premalo, a nekad preveliko. Nikad odgovarajuće veličine. Tek kad ga čovek skine kao zmija svlak, može mirno da ga posmatra i govori o njemu kao o preležanoj bolesti. Odrasli mahom govore da su imali srećno detinjstvo, i možda stvarno veruju u to, ali ja ne verujem. Mislim da su samo uspeli da ga zaborave.”

Posljednja rečenica je, možda, ključna: po Tove Ditlevsen postoje dvije vrste ljudi. Oni koji se sjećaju, ne mogu da prebole. Zdravi su samo zaboravni. Oni su sve preboljeli. Oni su, u mom svijetu bi se reklo, ionako rahat od pameti. “Djetinjstvo” je pomalo disfunkcionalan tekst, razobručen, razvaljen, nesakupljen. Kakvo je i djetinjstvo. Velik i važan tekst za jedan nezaliječen djetinji svijet. I naravno, tekst koji je toliko jednostavan da išće velikog čitatelja. Mišo Grundler (ili Radoš Kosović) priredio mu je, doista, veliki doživljaj. Tove Ditlevsen gospodari unutrašnjim mrakom djetinjstva.

Neki ljudi pišu

Neki ljudi u Hrvatskoj, čujem i čitam, pišu o knjigama. Neke žene, pak, pišu o ženskom pismu, pa onda čitaju samo autorice i u skladu s tim slažu neke svoje osobne kanone. To je sasvim u redu, ukoliko nije uvredljivo. A uvredljivo je, i nepodnošljivo glupo, kada u svakom od tih nekoliko tekstuljaka u nas posvećenih “Djetinjstvu” kao na jedinu referencu i usporedbu naiđemo na Elenu Ferante. Osim što “Napuljska trilogija” s “Kopenhaškom trilogijom” ima samo te veze što je trilogija, Elena Ferrante se uopće ne bavi istim poslom kojim se bavila Tove Ditlevsen. Uspoređivati ih isto je što i uspoređivati MIG 21 i leptira. Oboje, jamačno, lete, ali su neusporedivi. Tove Ditlevsen bila je leptir. A Elena Ferrante, osim što je loš i irelevantan, premda monden pisac, možda i nije spisateljica. Možda je, o avaj, muško!

Bolje bi im bilo da čitaju

Ako zbog neke čudne ljudske navade, ili naprosto zbog čitateljskog netalenta, s nekim već moramo uspoređivati Tove Ditlevsen, i ako objekt usporedbe mora biti žena, uspoređujmo je s Divnom Zečević i njezinim memoarima objavljenim kod Disputa, te s Biljanom Jovanović, važnom i skrajnutom beogradskom spisateljicom. Ovim trima ženama zajednički nije književni stil i vrsta spisateljskog talenta. Zajednička im je preosjetljivost na svijet. Jedna od najdragocjenijih ljudskih osobina.